Pratite nas

Kolumne

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

Objavljeno

na

“Dosta je bilo pukih obećanja Srbima u Vukovaru“ prenosi Večernjak od 13. srpnja. Vjerojatno zato što su suci Ustavnog suda savršeno svjesni kako taj sud nikada ne bi vidjeli da nema politike. Stoga su svjesno skrenuli svojom presudom u politički prostor. To je za svaku pohvalu jer napokon javno priznaju kako su duboko svjesni da su samo zahvaljujući politici i došli na Gornji grad (Ustavni sud).

Treba biti samo strpljiv pa će Selanec, Kušan, Abramović, Antičević… u nekoj budućoj presudi tog Suda početi ozbiljno i dijalektički razmišljati i o jednoj blažoj varijanti SAO Krajine. Obećanja se moraju ispunjavati. Pitanje je samo tko je kome što obećao? Možda je Ustavni sud u ovom sastavu nekome doista nešto i obećao. Vukovarci sigurno nisu!

Naime, Sud obvezuje Gradsko vijeće Vukovara da već u listopadu ove godine postupi u skladu s izmjenama Statuta i o tome mora obavijestiti Ustavni Sud. Evo nam još jedno parapolitičko tijelo koje prijeti Vukovarcima. Što će se dogoditi ako grad Vukovar u listopadu ne postupi po komandi “časnog“ Suda? Hoće li Sud po kazni zabraniti ćirilicu u Vukovaru, a latinicu u Borovom selu? Cijeli život su nas učili o Sutjesci, Jajcu, Neretvi, Drvaru, a o bitkama za Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Karlovac, Gospić podučava nas danas Ustavni sud RH kroz ovakve presude.

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava “reagovao je retrogradno“ i poručio kako se odluka Ustavnog suda neće poštivati sve dok se ne budu ispoštivala prava stradalnika Domovinskog rata. Naglasio je da su “temeljne vrijednosti Ustava RH pravo na život, ljudsko dostojanstvo i  ljudsku slobodu“. Upravo su ta prava bila zgažena velikosrpskom agresijom na Vukovar. Sjetimo se samo masovnih ubojstva, mučenja, zatvaranja, silovanja, odvođenja u srpske koncentracijske logore više od 30.000 tisuća hrvatskih građana. Što je s njihovim ustavnim pravima, pravima silovanih žena, članova obitelji ubijenih, što je s “nestalima“?… Odlično je Penava poentirao ukazujući na ideološko sljepilo “časnog“ Suda i ustvrdivši da su prvo na redu prava iz 1991. godine, a tek onda prava iz 2017. ili 2018.g.

Kako to da Ustavni sud nije upozorio Vladu RH na dužnost da 30.000 robijaša koji su bili zatočeni u srpskim logorima nakon pada Vukovara dobije satisfakciju? Onima koji su tamo mučeni, ubijani i premlaćivani mjesecima? To je bilateralni problem Vlada Hrvatske i Srbije, a ne pitanje privatnih tužbi logoraša pred srpskim sudovima. S obzirom na naglašavanje ljudskih sloboda u Ustavu RH, to je pravno relevantno pitanje za suce ovog Ustavnog suda?

Je li se ikada itko od sudaca tog Suda zapitao kako je moguće da oni koji su bili gospodari života i smrti na Ovčari, sajmištu i u bolnici danas rade u vukovarskoj policiji, gradskim službama i drugim javnim institucijama, a da ih nikada nitko nije pozvao na odgovornost za sva zlodjela koja su činili nad hrvatskim stanovnicima Vukovara? Je li im ikada pravno zasmetalo da žrtve svakodnevno susreću svoje nekažnjene silovatelje na ulici? Dobro, slažem se, to  nije zgodna tema za suce našeg Ustavnog suda. Oni se bave samo pločama!

Ovaj Ustavni sud ne može izbjeći svoju sudbinu

Ipak, tema za njih je moj predmet koji je, naravno, ukinut. Notorni Saša Blagus je u Novom listu napisao za mog klijenta prof.dr.sc. Josipa Jurčevića da se radi o “notornom manipulatoru i ideologu hrvatske inačice fašizma“. Ni manje ni više. Sudovi su sudili u korist Jurčevića. Ustavni sud smatra da sudovi za osuđujuću presudu Blagusu moraju imati “iznimno ozbiljne razloge“. Zamislite da netko napiše za nekog od ovih sudaca Ustavnog suda da je manipulator i boljševik, koje bi se ljevičarsko kokodakanje dogodilo. Kako bi se zgranula big mama Anka Taritaš Mrak, što bi sve osvanulo u Večernjakovom Obzoru, što bi napisao Antonie Tomić, a  Neno Stazić bi vjerojatno samo promrmljao: ”Jesam li vam ja rekao.. loše i šlampavo obavljen posao 1945. godine”.

Odbijena je i tužba Marka Franciskovića koji je osuđen  platiti 30.000 kn Goranu Radmanu jer ga je na YouTubeu nazvao suradnikom KOS-a. Sud smatra “da to nije bilo u kontekstu javne rasprave niti je dokazao istinitost“. Analogno tome “časni sud“ vjerojatno smatra da je naš Saša Blagus, nakon javne rasprave, dokazao da je prof. Jurčević “notorni malipulator“ fašistički ideolog. To je barem u ovakvoj Hrvatskoj lako dokazivo. Dovoljno je da to napišeš i pošalješ, recimo, Novom listu, a oni to objave bez rasprave. Javne… Ovaj Ustavni sud i da hoće ne može izbjeći svoju povijesno-političku sudbinu.

Baš sada kad je Dalija Orešković bolno kriknula: ”Kandidiram se, ne mogu sve ovo mirno gledati“, misleći valjda kako se sve lakše gleda s Pantovčaka, Ustavni sud dodaje lagani impuls njenoj kandidaturi i prihvaća ustavnu tužbu Tomislava Karamarka. Svojedobno je odluka Dalijinog povjerenstva koštala Karamarka mjesta potpredsjednika Vlade. Tu su odluku potvrdili Upravni sud u Zagrebu i Visoki upravni sud. Onako usput rečeno, neki od sadašnjih sudaca Ustavnog suda bili su i nekadašnji suci upravnog suda koji su “nagazili“ Karamarka. Sad su sve te odluke odletjele u povijest i sve kreće od nule. Dalija je sa sjetom u očima izjavila da je zabijen zadnji čavao u lijes Povjerenstva za sukob interesa. Tko je zabio prvi čavao nije nam barem za sada otkrila.

Dobro kažu Arapi: “Ponekad nas sudbina snađe na cesti kojom smo išli da je izbjegnemo“

Dva su ”zgodna” povijesna datuma – 10. travnja i 10. srpnja. Dana 10. travnja 1941. godine osvanula je crna i tamna endehazija, a dana 10. srpnja 1949. godine službeno je počeo raditi legendarni Goli otok. Dana 9. srpnja 1949.. godine, iz svih krajeva neprežaljene Juge bilo je dopremljeno na Goli otok oko 1200 političkih zatvorenika “naše zemlje ponosne“. “Svečano“ otvaranje dogodilo se 10. srpnja 1949.. godine. Zlobni krkani kažu kako je na otvaranju pjevao mješoviti zbor 6. ličke i 11. dalmatinske brigade uz dirigentsku palicu maestra Aleksandra Rankovića. “Klasne neprijatelje“ navodno je dočekao veliki transparent dobrodošlice: “Dobro došli!” i ”Nikada s Golog ne o’šli!“.  Neki i nisu “o’šli“, a neki i danas evociraju slavne dane kad su energično i prkosno u odsudnim trenutcima Staljinu rekli – da!!!

Irinej nas podučava da su katolički svećenici u Jasenovcu pobili milijun Srba. Valerijanov memorandum SPC tvrdio je da su do kraja lipnja 1941. godine Hrvati pobili 100.000 Srba. Krajem srpnja taj je broj već bio narastao na 180.000 Srba, a krajem rujna bio je čak 350.000 tisuća. Sada se očekuje premijera filma o Diani Budisavljević s tezom da je u NDH “zaklano“ 750.000 tisuća nevinih i razoružanih Srba. Usput se prikazuje i kako je Diana spasila od sigurne smrti 10.000 srpske djece. Još se jedino zna je li to onih 10.000 za koje je naš Pupi 1991.. godine tvrdio da ih je Tuđman prekrstio. Naravno, kada se laže onda neka to bude i masno. Dok istina navuče gaće, laž obiđe pola zemaljske kugle.

Jednostavan uvid u popis stanovništva prije Drugog svjetskog rata i nakon “oslobođenja“ otkriva tko je u tom ratu pretrpio veće gubitke. Treba uzeti u ruke sjajnu knjigu Stjepana Loze, “Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“ pa na 736 stranica pročitati kako Lozo detaljno i dokumentirano piše o Koritskim jamama i svim jamama koje su bile pripremljene Hrvatima. Velikosrpske snage dočekale su pripremljene kako vrijeme pada Kraljevine Jugoslavije tako i vrijeme pada komunizma 1989.. godine. Naoružane do zuba i uz snažnu propagandu SPC-a o genocidnosti Hrvata. Posljedice te industrije smrti nakon 1945. godine još danas se otkrivaju.

Ovih dana provodi se još jedno iskopavanje u dvorištima Učiteljske škole u Savskoj cesti u Zagrebu. Bojim se kako iskopavanja vjerojatno nikada neće ni prestati. Naravno, nitko ozbiljan ne očekuje da Goran Gerovac, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Nenad Stazić, Boris Vlašić, Roby Bajruši, Branimir Pofuk i slični ikada uzmu Lozinu knjigu u ruke. No, ta knjiga ionako nije pisana za okamenjene jugo nostalgičare. To je knjiga za konačnu spoznaju prave istine o komunizmu i velikosrpskom genocidu nad Hrvatima. Stvarno je bilo vrijeme za takvo djelo.

Voltaire je jednom napisao: “Opasno je biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu“

U Hrvatski sabor stiže veliko pojačanje Nenadu Staziću – Ivan Klarin, načelnik općine Tisno. Bit će vruće i “tisno“ na lijevoj strani sabornice. Klarin je inače “poznati“ ustavni stručnjak opće prakse. Začudo, usprkos toj ”stručnosti” još nije postao sudac Ustavnog suda. Dobro bi došao ovom sadašnjem sastavu. Lani je taj ljevičar odbio zahtjev za ustupanjem općinskog prostora kako bi se održala prezentacija knjige akademika Josipa Pečarića jer je naš ”ustavni stručnjak”, analizirajući sadržaj knjige, “naišao na teze koje nisu u skladu s preambulom Ustava RH“.

Knjiga se zvala “Thompson – pjesmom za Hrvatsku“. Već iz naslova Klarinu je s ustavnopravnog aspekta sve bilo jasno. Akademik Pečarić mu je na to odgovorio: “Nevjerojatno je da vam smeta predstavljanje knjige o Thompsonu – provodite li vi Memorandum SANU 2?” Naš Ivan istaknuo se kao crvena muha u čaši mlijeka i po reakciji na pojavu prijetnje smrću biskupu Košiću, ustvrdivši da biskup Košić “namjerno iritira hrvatsku javnost“. Tu je naš Ivan u pravu. Sve koji “namjerno“ iritiraju hrvatsku javnost treba ubiti. To su metode ljevičarskih demokrata, a što se tiče hrvatske javnosti, ona će prije ili kasnije doznati da je bila iritirana.

Jedan moj klijent, Ante Kulušić, tužio je našeg ustavnog “stručnjaka“ za kazneno djelo klevete prije nekoliko godina. Međutim, Klarin do sada nije vidio suda. Najprije je zatražio promjenu mjesne nadležnosti pa je predmet po načelu ekonomičnosti preseljen u Šibenik. Do sada se “hrabri“ načelnik nije pojavio ni na jednom od brojnih ročišta. Tek tada je sud napokon donio odluku da ga se na sljedeće privede putem policije. E, sad se u Ivanu probudio duh budućeg suca Ustavnog suda pa je u roku odmah aktivirao svoj saborski mandat tako da će ga ubuduće zaštiti od privođenja imunitet saborskog zastupnika. I tako će naš Klarin pobjeći kako od odgovornosti po privatnoj kaznenoj tužbi Ante Kulušića, tako i od 87 prijava raznim inspekcijama koje su protiv njega podnesene zbog njegove obiteljske tvrtke, kojoj je, osim turističko-ugostiteljske, jedna od djelatnosti bila i pogrebna oprema. Ali za druge, ne za Ivana. Očito će još dugo Općinski sud u Šibeniku čekati na Ivana, vjerojatno do zastare. Za Ivana Klarina stvarno ima života prije smrti. I njegove i biskupa Vlade Košića.

Kao što je rekao Mahartma Gandhi: “Oko za oko i na kraju će cijeli svijet biti slijep“

Naišao sam u ”Dnevno hr.” na zgodnu vijest. Nakon skoro trideset godina Varaždinske Toplice su preimenovale Ulicu maršala Tita u ulicu Franje Tuđmana. Brzi su naši Zagorci. Ljudi se uvijek pomalo pitaju kako to da u Hrvatskom zagorju nema rata. Stari desničarski cinik prof. Žukina, moj teniski partner, lakonski odgovara: “Zato jer tamo nema ni Srba ni Hrvata”. Osim Maršalove ulice “nastradala“ je i Ulica 32. divizije JNA koja je preimenovana u Ulicu 104. Brigade Hrvatske vojske, Ulica Martina Pušteka, prvoborca, po novom je Ulica grada Vukovara. Naravno, sve to može samo ako to Ustavni sud ne poništi. Trg slobode zvat će se Trg svetog Martina. Gradonačelnica Varaždinskih Toplica Dragica Ratković iz HSLS-a još je pred dvije godine izjavila da ima hitnijih stvari od preimenovanja ulica. Protiv promjena naziva ulica bili su vijećnici Reformista koji smatraju da bi bilo bolje graditi dječje vrtiće. Jaka reforma! Skoro revolucionarna. I tako su naši Zagorci skromno i u tišini, u primjerenoj brzini od 30 godina, zamijenili maršala  generalom.

Abraham Lincoln je jednom rekao: “Skromnost bi morala biti vrlina onih koji nemaju drugih vrlina“. Makar se s njim ne slažem, dobro zvuči!

Mnoštvo predsjedničkih kandidata i medijski dinosaurusi

Svaki dan jedan novi predsjednički kandidat ili kandidatkinja. Uz ove etablirane i one neočekivane svoju progresivnu kandidaturu najavio je i Dejan Jović, popularni savjetnik, dekan, antifa, analitičar. Čovjek misli da mu je – sada ili nikada. Jedva čekam da u kampanji ponovi slavnu izjavu kako se na referendumu o hrvatskoj samostalnosti samo 11 posto glasača izjasnilo za hrvatsku samostalnost. Ako može Dejan s ovakvim referencama, pitam se zašto ne bi objavila svoju kandidaturu, recimo, i Karolina Vidović Krišto. Žena ima podršku od oko 100.000 ”prijatelja” na fejsu, ne računajući onu i na drugim off-medijima. Ne lobiram ni za koga već samo ističem tko se sve kandidira i tko bi se mogao kandidirati zbog podrške na društvenim mrežama.

Uostalom, primjer Trumpa govori o snazi društvenih mreža. Ne samo u Americi nego i kod nas tiskani mediji kao Jutarnji, Večernji, Slobodna, Novi list itd. postaju pomalo dinosaurusi čiji medijski utjecaj kopni iz dana u dan. Još je ”vruće, toplo” ljeto, ali prosinac se polagano i tiho približava pa ćemo imati prigodu vidjeti i čuti sve što kandidati i kandidatkinje za predsjednika(cu) republike imaju za reći i pokazati. Čak i ono što ne bi željeli da vidimo i znamo.

Anatole Francois je jednom rekao: “Kandidatima se zamjera što govore sami o sebi. Međutim, to je ipak predmet o kome mogu najbolje govoriti“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima nema Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

Naivna trogodišnja trešnja u voćnjaku procvjetala je nježnim bijelim cvjetovima, radujući se proljeću. Njezina nešto starija i iskusnija susjeda nije nasjela, ali ako se ovako nastavi, i ona će. Uostalom, čuje dječje glasove s igrališta, znači da su proljetni praznici. Ne zna da su na snazi cirkularni listopadski školnički štrajkovi, usporedno s potpunom anarhijom proizvedenoj u famoznoj Školi za život, nedomišljenoj u teoriji, pa zatim i u praksi, objašnjenoj i objašnjavanoj mandarinskim jezikom koji nitko ne razumije, prepuštenoj napokon improvizacijama koje se svode na nagli povratak uhodanoj tradiciji, sa svim njezinim nedostatcima, ali i stalnostima zaslužnim za dobre „ishode“ mnogih naraštaja, ali i za grijehe postupnog obespismenjavanja mladih, što je dovelo do poraznog ukidanja „eseja“ na državnoj maturi, a taj je poraz prouzročen upravo tehnološkom revolucijom koja je mladež, i prije te škole za život, lišila znanja temeljnoga pisanog izražavanja na svom vlastitom, hrvatskom jeziku. Pomagala s malim ekranima samo će produbiti problem i knjigu – čitanjem koje se obogaćuje pismenost učenika – svesti napokon i konačno na čudnu i nepotrebnu hrpu papira.

Na tom je putu, uostalom, i Nobelova nagrada za književnost koja se također postupno prostituirala, neko vrijeme u novije doba ipak u nešto luksuznijim salonima za masažu, a zatim se srozala na nuđenje u mračnim ulicama. Nagrade za književnost i mir u svijetu oduvijek su bile političke naravi, ali su barem u nekim slučajevima i tako ideologizirane dodjeljivane opusima i autorima literarno nezanemarivim. Sada se i od te „estetičke komponente“ radikalno odustalo, pa se novi dobitnici bezočno predstavljaju kao najbolji na svijetu i trpaju na švedski stol koji tvrdi i nadalje da se na njemu nalaze (citiram) „najizvrsnija djela s idealističkim stremljenjima“. Tako je nagradu dobio Peter Handke, čiji nam je idealizam poznat, naime ideal velikosrpskoga fašizma, ukoričen u dvije knjige od kojih se prva zove „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju“, a druga je ljetni dodatak svetosavskom putopisu, iz 1996. Je li u žiriju bio i švedski ljubitelj Miloševića, Carl Bildt, ne znam, vjerojatno nije, ali je njegov duh obuzeo očito i akademike valjda sklone i srbijanskim akademicima, autorima memoranduma, broj jedan i dva. Pa kada sam negdje izjavio da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat (a nisam bio prvi), onda su opisani Handke i njegovi nadarnici tek jedan od sporednih rukavaca toga rata, na „neutralnom“ književnom polju, rata koji se agresivno vodi i u unutar Hrvatske, medijski poduprtim favoriziranjem fukare, ali i uz pomoć hrvatskih vlasti svih boja. Čak se fukara u ovom slučaju malo prenerazila pa udarila po Handkeu, ne zato što bi joj bio nesimpatičan, nego poradi toga što je previše otvoreno stao uz velikosrpsku žgadiju i slavio Miloševića. Domaćim našim zaplotnjačkim potkornjacima učinilo se da je i njih razotkrio, pa su panično reagirali.

Da vidimo što o Handkeu misle izvan Hrvatske. Srbiju ne ćemo spominjati, ona je naravno zadovoljna i sretna, ali što kaže recimo Alen Finkielkraut? Kaže da je Handke ideološko čudovište. Jonathan Littell još je izravniji, veli da je Handke asshole, a Salman Rushdie kandidirao je još prije dvadesetak godina Handkea za nagradu „International moron of the year“, iliti u prijevodu idiot godine. Upitan sada što misli o friškom nobelovcu, reče Salman da nema što dodati.

A glede književnosti, bez politike: Handke je kao prozni pisac malo pa nikakav, nezanimljiv, jači u drami, a jedina doista dobra jest „Kaspar“ iz njegove mladosti – gledali smo ju u Teatru ITD vrlo davno.

Vratimo se u politiku. Nije Handke prvi nobelovac koji je, usprkos svemu što se dogodilo devedesetih, čvrsto na strani Srbije, a protiv Hrvata, naravno. Taj drugi je Bob Dylan, pravim prezimenom Zimmermann, kao što znate (a tako se zvao i veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann koji je do kraja držao štangu već krepaloj Jugoslaviji). Dylan je, doduše, u prvi mah odbio Nobela, ali se poslije pokajao i raspitivao može li dobiti novac. Kako je završilo, ne sjećam se. Taj Dylan dilao je po svijetu mržnju prema Hrvatima i pristajao uz tezu ugroženosti Srba. Čuvena je njegova izjava da Hrvati mogu nanjušiti Srbe, otprilike.

Ne bih se sada vraćao na to da neka klatež nije nedavnih dana na Trgu Republike Hrvatske (!) izvela bljutavi performans, pod budnim okom slabo plaćenih hrvatskih policajaca. Iz objavljene notice razvidno je o čemu se radilo: dvije su djevojke sjedile (u šatoru ili bez?) , a „publika“ je trebala pogoditi koja je od njih Hrvatica, a koja Srpkinja. Tko je pogodio, dobio je novčanu nagradu. Kakvi su to bili ljudi koji su se u pogađanje upustili, je li im trebalo i to malo novaca za kruh, ne znam, ili su bili unaprijed pripremljeni, ali se vjerojatno uvijek nađe i bedaka koji nasjedaju takvim bijednim provokacijama na tragu upravo Dylana i njegove izjave, s tim da valjda nisu njušili nego sam odoka pogađali. No, nisu krivi bedaci, nego oni koji su takvu predstavu dopustili, a – budući da je sve čuvala policija – očito su provokatori dobili dozvolu za održavanje na trgu, koji na njihovu žalost više ne nosi ime zločinca odgovornog za genocid nad Hrvatima. Sve u sklopu specijalnoga rata koji sam spomenuo, nametanja suvremenim Hrvatima nepostojećeg šovinizma, e da bi se, gomilanjem opisanih „akcija“ došlo do stanja kada će nekim Hrvatima prekipjeti, što performanseri i žele. Ili na kraju svim Hrvatima, jer baš svi pomalo razumiju da je riječ o razrađenoj strategiji s pokroviteljima iz „hrvatske“ vlasti i usklađenoj s Beogradom, a prirodno je (ha) da se specijalni rat prije svega, kao uvijek o u povijesti, vodi dovlačenjem snaga na polje kulture, pa ako i kada to uspije, onda se prelazi na druge načine ratovanja, s tim da je pola posla već obavljeno.

A Nobel dodijeljen Handkeu samo je šlag na torti, na neki način međunarodno priznanje ljubiteljima genocida, koji Srbija ne priznaje, ni Handke. Sljedeći nobelovac (za mir) mogao bi biti Zuroff, koji također ne priznaje srpski genocid u Srebrenici. Hrvatima je ulaz zabranjen, pa imali su već nobelovca Ivu Andrića, samoodvedenog u druge vode. I tako, ode Nobelova nagrada u povijest, na najtužniji mogući način, a ostat će popis dobitnika među kojima su primjerice Pirandello, Faulkner, Shaw, Hemingway, Beckett, Neruda, T. Mann i još mnogi. Doduše, u korist Handkea: već je jedan rasist dobio Nobela, naime Kipling od kojega se to ne bi očekivalo.

Pa dok negatori srbijanskog i srpskog genocida nad Hrvatima i muslimanima-bošnjacima dobivaju nagrade, iz Vukovara koji je na svojim leđima najviše u Hrvatskoj osjetio krvavu, zaslinjenu mržnju divlje soldateske, dolazi odlučna riječ: Dosta! Dosta je prenemaganja hrvatskih vlasti i izgovora zašto u više od dva desetljeća nisu pronašli zločince, zašto nisu energičnije tražili da Srbija plati ratnu odštetu, pa čak ni da prizna srbijanske logore u koje je odvedeno trideset tisuća Hrvata i Hrvatica, a mnogi nisu preživjeli. Dnevne novine objavile su popis ubijenih Hrvata u Vukovaru, i to opet ne zahvaljujući „državi“ nego franjevcima koji su strpljivo tragali za podatcima. I ostavili mjesta na popisu za nestale.

Hrvatska politika ne može se voditi pogledom iz Zagreba, nego pogledom iz Vukovara, a sve izlike (nije trenutak, nemojmo sada opet o tome, pa nismo još ni dotaknuli Križne putove, idemo kronološkim redom) amoralne su i ranjavaju hrvatsku dušu. „Država“ odgovara podizanjem optužnice protiv nekih četničkih čudovišta iz Leve Supoderice, za koje je upravo saznala. Njezina taktika je providna i ide na ruku hrvatskom patriotu Pupovcu, koji više no očito upravlja žalosnim Puppenteatrom (ponavljam se), pa i doziranjem „progona“ zločinaca, prije svega onih koji su nedostupni. Gradonačelnik Vukovara i nije imao drugog izlaza do da podigne glas, jer živi u Vukovaru i s Vukovarcima, pa valjda i on sreće na ulici podrugljive razbojnike koji znaju da ih čuva „viša sila“ iz Zagreba. Sadašnja vlast je ucijenjena, u ulozi ginjola, i to znaju i vrapci na krovu. Ucijenjena s nekoliko strana, drhtavo čuva krhku stabilnost, u čemu joj pomaže i HNS koji ne postoji izvan Vlade i koalicije, što je isto tako nonsens čak i u neobičnoj hrvatskoj varijanti demokracije, a čim im tko zaprijeti izvanrednim izborima, odmah traže sastanke, dijalog, jer ne će dobiti ni jedan posto oko kojega se sada vrte. Grupacije koje su preko volje uzele u koaliciju i HDZ, nametnule su se toj nekada slavnoj stranci (pokretu) koja je u opasnosti da postane neprepoznatljivom u narodu, a živi još, i dobiva glasove, upravo na rečenoj staroj slavi.

Dalibor Jelavić

Smrt slikara Dalibora Jelavića na trenutak je svratila pozornost na umjetnike dragovoljce. Hrvatska televizija se (ipak) našla ponukanom da opširnije obavijesti hrvatsku javnost o umjetničkim vrlinama toga doista posebnog čovjeka. Novine – kako koje. Neke samo omanju vijest, neke i puno više (vrlo dobar In memoriam Patricije Kiš). Potpisnik ovih redaka govorio je nad odrom Dalibora Jelavića u ime Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata, te donosim ovdje govor gotovo u cijelosti: „U onim vremenima kada je postalo razvidnim da je na kocki opstanak hrvatskoga naroda i mlade države, brojni su se umjetnici svih naraštaja stavili na raspolaganje domovini. Najspremniji od njih, tada srednje i mlađe generacije, postali su pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, dragovoljne postrojbe do tada nezabilježene u povijesti ratovanja. Među njima i slikar Dalibor Jelavić, koji je prvi odnekud nabavio maskirnu odoru i okupljao likovne umjetnike. Sjećam se naših razgovora u tadanjem Likumu i obližnjem Društvu hrvatskih književnika, kada smo se složili da u istoj postrojbi treba okupiti sve umjetnike – slikare, kipare, književnike, glumce (i odvažne glumice), redatelje filmske i kazališne, pjevače operne i estradne, kaskadere, te i ostale. Oružanu postrojbu predstavili smo hrvatskoj javnosti ispred zapuštene Mogile, podignute svojedobno u slavu tisućite godine Hrvatskoga kraljevstva, te odmah krenuli na sva područja odasvud napadnute Hrvatske. Dalibor je za sebe i skupinu kojom je zapovijedao izabrao Dalmaciju.

Iz tih ga se dana sjećamo i želimo zadržati u uspomeni. Visok i markantan, zdrav, snažan i poduzetan, neustrašiv, i u odori se odlikovao urođenom grandecom, u spoju s čvrstinom koju je donio s kamena vrgoračkog i baštine neretvanske, zagonetan onima koji ga nisu poznavali, svojeglav i samosvjestan, ironičan i ležeran pa i onda kada se pod kišom metaka iz Mokošice gliserom probijao u opkoljeni Dubrovnik. I u tim odsudnim mjesecima devedeset prve, Dalibor nije posve odbacio kist i boje, radio je plakate koji su trebali razbuditi ravnodušnu europsku javnost, a nas je zadužio svojom video kamerom. Da njega nije bilo, kronika Satnije otišla bi u zaborav ili ostala tek na dojmljivim slikama naših fotografa.

Jedan od najboljih slikara hrvatske postmoderne, Dalibor je vodio i svoj osobni rat poslije rata, dugotrajan rat s bolešću koja napada jednoga od milijun ljudi. Dvaput se vraćao s crte na kojoj počinje vječnost, a mi smo u tjeskobi pratili što se s njim događa, pratili mijene na njegovim radovima koji su u lošim danima slikani crnom bojom, a u danima nade i oporavka vraćao se blještavi kolorit po kojemu će ostati zapamćen.

Dalibore, mi koji još neko vrijeme ostajemo, opraštamo se privremeno od tebe, dok s opet ne okupimo u satniji daleko od ratova i zemaljskih muka, u nedokučivom, astralnom svijetu. Slava ti, hrabri prijatelju.“

Usput, da ne bude zabune: podosta se umjetnika uputilo na prve crte i izvan Satnije. Da spomenem samo znamenitu trojku iz Sunje, filmskoga redatelja Slobodana Praljka, kazališnoga redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu. I neprežaljenog Radovana Domagoja Devlića, uz Maurovića i Kordeja u vrhu hrvatskih autora stripova svih vremena. Devlić se borio u zapadnoj Slavoniji, u postrojbi zvanoj „Štraseri“. Umro je 2000. godine, u punoj stvaralačkoj snazi.

Nema Stepinca

Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima začudo (ha) nema Alojzija Stepinca. I to je, vidite, oblik specijalnog rata protiv Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Objavljeno

na

Objavio

Još malo pa će “štokholmski sindrom” postati poznatiji od štokholmskog Nobela. To su ti lijevi “intelektualci” od kojih mnogi i danas misle da je Anton Pavlovič Čehov ustvari češki pisac pun humora. Handke ne mora mijenjati nacionalnost. Uz Ivu Andrića on je drugi srpski pisac koji je  ušao u kuću slavnih.

Sjetih se hrvatskog pisca Mile Budaka, noveliste i romanopisca. Našim lijevim genijalcima tlak se dizao do neba na sam spomen Budaka-književnika. Kakav književnik, on je bio ustaša, potpisnik rasnih zakona. Čak je njegova kćer, dvadesetogodišnja Grozda Budak zbog očevih političkih stavova bila živa raskomadana.

Međutim, kod Handkea njegovi politički stavovi ne mogu zasjeniti njegovu “genijalnost”. Miljenko Jergović je oduševljen likom koji tvrdo negira genocid u Srebrenici i koji je nepozvan održao “dirljiv” govor na sprovodu Slobodana Miloševića. To je najnoviji nobelovac koji živi izvan zone savjesti i ljudskosti, čovjek kojem je ubiti 8.300 zarobljenika u tri dana “običan dan u uredu” Ratka Mladića. Ne zaboravite, Mladić je ratni zločinac koji je osuđen u Haagu na doživotnu robiju.

Uzaludna je oslobađajuća presuda našim generalima iz tog istog suda u Haagu kad slovensko-austrijski nobelovac “oslobađa” i Mladića i Slobu za čisti destilirani genocid. No, Jergović i njemu slični nisu do kraja zadovoljni. On pomalo sjetno slini što ovogodišnjeg ili prošlogodišnjeg Nobela nije dobio i Bora Ćosić. Tako u svojoj kolumni o njemu kaže: “ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost”.

Naravno, za reputaciju te već dobrano ofucane nagrade po razmišljanju našeg Miljenka bilo bi idealno da je dobije baš Bora. Nakon “trodimenzionalnog” Draže Mihailovića, kojim se Jergović ne tako davno oduševljavao, sad je na redu Bora Ćosić. Uskoro će možda i Ante Tomić početi lobirati, ali za Boru Čorbu tako da će naše komšije, s obzirom na broj stanovnika, postati prvi “na celom svetu” po Nobelovim nagradama.

Inače, naš Piter (Pan) u liku Handkea pobudio je pažnju javnosti kad je napisao scenarij za Wim Wendersov film “Nebo iznad Berlina”. Kasnije je bio označen kao austrijski “enfant terrible” jer je njemačke nobelovce Henricha Bolla i Guntera Grassa proglasio literarno “impotentnima“.

Tip je pun ljubavi i razumijevanja za Ratka Mladića i  Slobodana Miloševića, a pun mržnje prema njihovim žrtvama, pa doista zaslužuje žaljenje i uspješno liječenje. Dodajmo kako je Nobelov komitet zbog svoje česte nekompetentnosti i politikanstva bio ismijavan u svijetu književnosti. Nobel je zaobišao Lava Nikolajevića Tolstoja, Marsel Prusta, Jamesa Joycea, Vladimira Nabukova, Henrika Ibsena, Antona Čehova, Henryja Jamesa, ali i suvremene “velikane pera” poput Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Boru Ćosića itd.

Izgleda da je Nobelov komitet pao nisko. Kao da je mogao pasti visoko!

Ima i dobrih vijesti iz Lijepe naše. Večernjak na strani 3. od 12. listopada ljeta Gospodnjeg 2019. donosi zgodnu i vedru vijest: “Veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Robert Kohorst, u društvu donačelnice Općine Gračac Rajke Rađenović, otvorio je jučer obnovljeni Mjesni dom boraca Narodnooslobodilačke borbe u Srbu, što je američka vlada financirala s 350.000 tisuća dolara… Spomen dom je spreman biti sastavni dio spomeničkog kompleksa posvećenog ustanku naroda Hrvatske protiv fašizma 27. srpnja 1941.g. Veleposlanika Kohorsta je kroz obnovljenu zgradu proveo prvoborac NOB-a saborski zastupnik Milorad Pupovac”.

Članak potpisao “(h)”, pretpostavljam da se radi o hrvatskom Tanjugu tj. Hini. Draga naša ljevičarska Hina! Postoji li netko u kmetskoj i poltronskoj vlasti u RH da Bobu Kohorstu objasni kako je ono što je on napravio u Srbu ravno tome kao kad bi SAD dodijelile 350.000 dolara Meksiku za spomen-dom vojnicima meksičkog generala Santa Anne koji su 6. ožujka 1836.g. u teksaškom mjestu Alamu pobili skoro sve branitelje među kojima i legende kao što su Davy Crockett i James Bowie.

Od 275 branitelja ostalo je živo svega par ljudi. Savka Dabčević Kučar još se je 1971.g. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva i zločina nad Hrvatima. Tamo su bila pobijena djeca, čak devetero iz obitelji Ivezić, tamo je svećenik Juraj Gospodnetić bio nabijen na ražanj i živ pečen, tamo se dogodio prvi pravi genocid nad hrvatskim stanovništvom.

Sada Klasić, Jakovina i Markovina imaju “partijski” zadatak izmišljati “ustaške zločine NDH” kako bi po izlizanom receptu opravdali to svirepo ubojstvo brojne djece obitelji Ivezić. Međutim, NDH je nastala tek 10. travnja 1941.g. pa u vrijeme ”ustanka” u Srbu nije još bilo ni traga Jasenovcu i zločinima na koje se pozivaju naši “istoričari”.

Zna li Bob da je 19. rujna 2019.g. Europski Parlament usvojio rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine? Ovu najnoviju vijest Bob nije imao prilike pročitati ni u jednom našem mainstream mediju, ali mi se čini da u Veleposlanstvu SAD-a imaju i neke druge mogućnosti kako doći do tih saznanja.

Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Što se tiče naših mainstream ljevičara, oni se ponašaju kao da Europski parlament nije ni donio takovu rezoluciju. Hrvatska je davno izgubila medijski rat s ljevičarima koji prešućuju komunističke i velikosprske zločine, valjda da se ne zamjerimo europskim političkim licemjerima.

Uzmimo samo kao primjer našu “katedralu duha” – HRT. Urednik jedne od gledanijih emisija “Otvoreno” je glavom i bradom Denis Latin. On je, kako je to i red, onako urednički, 27. srpnja čestitao Hrvatekima “Dan pobjede”. Pun ljevičarske senzibilnosti Denis im je zapravo čestitao “dan pljačke i paleži”. Nešto kasnije Denis je malo “ublažio” svoje “progresivne” stavove pa je napisao: “Ne slavim Dan domovinske zahvalnosti, prije svega jer ne priznajem nijednu državu ni vlast. Ali čak da i ne mislim tako, ne mogu slaviti nešto što ne postoji…”

Dobro, Denis ima pravo ne priznavati državu u kojoj živi i javno djeluje. Naravno, ima on po čl. 38. Ustava RH pravo na slobodu misli, govora itd. Ali problem nastaje kad naš Denis vodi političke emisije na HRT-u, državnoj televiziji, a on državu ne priznaje. Ne tako davno napredni i vidoviti Latin, gledajući fotografiju bombardiranja Gaze, izrekao je jednu političko-pastoralnu poruku: “Ponekad mi bude žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli”. Oho, to ni za koga, pa ni za našu pravobraniteljicu, nije bio govor mržnje.

I tako uglavnom sve sami ljevičari koji se godinama roje na državnoj televiziji za koju smo svi mi dužni svaki mjesec odvajati lovu. Plaćamo plaću Maje Sever, Denisa Latina, Jasmine Popović, Danijele Trbović… Ova zadnja je postala planetarno popularna od kada je, upitana bi li prijavila generala Gotovinu koji je tada bio još u bjekstvu pred Carlom i dragim Ivom, odgovorila da naravno bi te ujedno objasnila što bi napravila s lovom od cinkarenja.

Naša Trba, valjda u znak zahvalnosti za takav stav(ove), danas ima svoju emisiju u elitnom terminu. Gotovinu još nije pozvala kao gosta, a po nekim neprovjerenim glasinama tunu u tanjuru ne želi ni vidjeti. I tako je katedrala duha – HRT, zahvaljujući našim novcima, ali mimo bilo kakvog našeg stvarnog utjecaja na izbor urednika, novinara i emisija, postala čvrsta, monolitna ćelija “bratstva i jedinstva”. Svi je moramo financirati, ali nogomet bilo ligaški bilo reprezentacijski  (kao nedavno Hrvatska-Mađarska) moramo tražiti kod drugih i njima dodatno za to plaćati.

Međutim, ako sirotinja ne plati “harač” od 80 kn to i nije neki problem jer će ti naš HRT putem javnog bilježnika poslati ljubazno rješenje da si ovršen ne za 80 kn nego za približno oko tisuću kuna. To se kod nas naziva pravna država na čelu s ministrom Bošnjakovićem i njegovim genijalnim ovršnim modelima. Svi trebaju biti sretni i zadovoljni da mogu financijski malo izdašnije pripomoći naše javne bilježnike, ovrhovoditelje i, naravno, HRT s Majom, Denisom, Jasminom, Danijelom… i kolonom dokonih ljevičara. Denis nas za uzvrat razveseli s čestitkom za dan “pljačke i paleži”, a Aco Stanković svojim gostima. Isplati se! Kaj ne…?

Vlada planira, u okviru mjera opće štednje, smanjiti roditeljima porodiljsku naknadu ili im skratiti rok za rađanje na 5 mjeseci, pa neka dame biraju. 

Hajmo opet o već famoznoj političkoj korektnosti! Mlada HDZ-ovka iz Rijeke Ivona Milinović malo se zanijela. Srbi, vrbe… i skočiše na zadnje noge borci iz pjesme “po šumama i gorama”. Ivona je tada shvatila da je ovdje “direktna demokracija” te da je vrag odnio šalu pa se malo ispričala. Nešto k’o kad netko ostane malo u drugom stanju. E, sad opet o farizejima i lijevoj dvoličnosti. O dragom Denisu sam već gore pisao.

Međutim, jeste li u bilo kojem dnevnom/tjednom listu u Lijevoj našoj pročitali da se Latin trebao ispričati? Sjetimo se i popularnog i omiljenog Nenada Stazića, doživotnog SDP-ovog zastupnika, koji nas je upozorio da su “njegovi“ 1945.g. bili jako dekoncentrirani” i traljavo odradili svoj posao. Prevedeno – previše je ostalo živih. Ni SDP se nije od toga ogradio tako da nas mora zadiviti SDP-ov fascinantni humanizam. Nigdje u mainstream medijima niste nikada pročitali ni poziv na ispriku, niti njihovu ispriku za izrečeno.

Slažem se stoga sto posto s Ivanom Penavom kad kaže: “Stvorili smo bolesno društvo, dva kilometra od spomenika Blagi Zadri je spomenik Šoškoćaninu…. Tko je osuđen za ubijanje 2.717 Vukovaraca? Tko je osuđen za prekomjerno granatiranje Vukovara uslijed kojeg je izravno stradalo 1.800 civila, građana Vukovara. Tko je osuđen za organizaciju mreže logora na teritoriju Republike Srbije u kojem je bespravno zatočeno više od 6.000 branitelja i civila Vukovara…?”

Naravno, nema na to nikakvog odgovora ni od koga. Ni od vlasti, ni od medijskih ljevičara, ni od pravosuđa s posebnim potrebama. Svi farizeji muče, čkome, šute k’o zaliveni. Ali svako malo, kad netko vikne ZDS, odmah se diže medijska halabuka, prijeti se sankcijama od Slavice Lukić do Branke, Siniše i Visokog prekršajnog suda.

Imam dojam kako se sve čini ne bi li se u žrtvama agresije razvio štokholmski sindrom po kojem se lojalnošću i simpatijom prema svom krvniku stvara čvrst psihološki savez s agresorom. Kao da trebamo razviti vjeru žrtava u dobrotu agresora, dijeljenje istih vrijednosti s njim itd. Je li to doista tako ili se samo pričinja, trebalo bi istražiti. No, to su teme o kojima lijeva medijska falanga šuti. Uporno i dosljedno. Imaju oni svojih “suvremenijih” tema.

Kvaka 22

Recimo Roby Bajruši osjeća kako mora riješiti dilemu: “Jesu li Zagrepčani klicali nacistima koji su 1941. ulazili u Zagreb?”. Naravno, što se tog pitanja tiče, postoji uvijek i ona vrsta svjedoka za koje Zagorci lijepo kažu: ‘ak’ je do svedoka, krava je naša!”. Vjeko Afrić, zacementirani Jugoslaven, povjesničar Ivo Goldstein, Mahmud Konjhodžić, Klasić, Jakovina i Markovina, razglabajući na dvije stranice teksta kako bi odgovorili negativno na Bajrušijevo retoričko pitanje, nisu bili ni potrebni.

Tu su “svjedoci” Vatroslav Mimica, sverežimski režiser i slikar Jozo Kljaković… No, tu se javlja i tzv. kvaka 22! Postoji, naime, fotografija na kojoj se jasno i “glasno” vidi oduševljena gomila koja sa smjehom i veseljem dočekuje naciste. A znamo da slika govori tisuću riječi. E, sad zašto je tome tako? Isključivo zbog dvadeset godina vladavine naše “braće” po Igoru Mandiću i splitskim orjunašima. Čak su se i nacisti dočekivali kao “oslobodioci” od “braće”?.

E, to onda treba povezati i s izlaganjem Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990.g. kad je rekao kao NDH “nije bila samo fašistička tvorevina već i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Kad smo napokon dobili krvavi Domovinski rat te 5. kolovoza 1995.g. udovoljili “težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, pojaviše se, k’o žuti mravi, profe povijesti s hrvatskih filozofskih fakulteta Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i dr. usko povezani s jugonostalgičarima iz dnevnih listova.

Ali kako nitko nije idealan, Jutarnjem se dogodila pogreška te su objavili fotografiju iz koje je čak i jugo-slijepcima jasno što se to zaista događalo 1941.g. u “slobodarskom” Zagrebu. Stoga molim Jutarnji da ubuduće, kod programski naručenih tekstova, idu bez slika. Mogu samo crteži Joze Kljakovića, Ede Murtića i autentična sjećanja Kreše Beljaka.

Prebirem po genijalnoj knjizi mog prijatelja Vlade Šimenca. Na strani 18 OESS izvještava  o napretku Hrvatske u ispunjenju međunarodnih obaveza. Naslov: “Prespor povratak Srba”. Valjda se misli u odnosu na brzinu kojom su pobjegli…!

Malo duhovitosti s fejsa i s drugih strana: Bojan Glavašević je na N1 ubijene i zaklane u Vukovaru nazvao “odsutnima”. Onda mu je i otac valjda samo odsutan!

Željka Gadže dijeli komplimente muškarcima:”Muškarci su kao enciklopedije: debeli, dosadni i misle da sve znaju!!!”

Jasmin Novak oglašava prodaju padobrana: “Prodajem padobran jednom korišten, nikada otvaran. Malo krvav…”

Miro Banović je malo zabrinut pa piše:”Pupovca su gađali C vitaminom. Sad on nas gađa CCCC vitaminom…”

“UN Greta je u pubertetu, a klima u klimakteriju. Ne zna se tko više divlja”, javlja na fejsu Zdravko Sertić.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari