Pratite nas

Kolumne

HODAK: Svi oni protiv kojih smo se četiri godine borili danas su ‘temelj’ RH

Objavljeno

na

Da antifašisti lažu! A zašto lažu? Zato jer mogu!

Njemački Der Bild proglasio je nedavno Hrvatsku ‘najboljom sportskom zemljom na svijetu kad se uzme u obzir veličina države’. To je još jedan dokaz da se i sa malim može puno toga…

Nogometna groznica ne jenjava. Osobito sada kad HOS-ovci u crnim dresovima idu dalje, a crveni fudbaleri idu kući. No, utješit’ će se naši istočni komšije.

Kako proriče Velimir Bujanec, za pedesetak godina oni će slaviti pobjedu od 2:0 nad Brazilom. Slično k’o što je s Kosovskom bitkom. Naši antifašisti Dragec Zvonimir Carrlloss Pilsel, Indexovci, crtači plakta s likovima štakora koji tobože asociraju na Modrića i Lovrena, već legendarni autori svastike na Poljudu, orijunaši, jugonostalgičari i ostali sitnozubaši, svi oznojeni od jada sanjaju zmajeve, vatru, Tuđmana na Kninskoj tvrđavi, vatrene kako slave… Nešo Stazić navodno je promrmljao: ”Prosto ne mogu da verujem! Dokle će ova pacovčad da nas maltretira i provocira”.

Laudato TV je objavila sliku Modrića, Rebića i Dalića i ‘ustaške’ stihove: “Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče!“ Prestrašno! Drugovi su se odmah sjetili pjesme “Evo zore, evo dana…“ koju je svojedobno, čekajući da se ispišu čekovi u Australiji, pjevao naš Stipe (Mesić). Uzbudio se i portal Danas.hr k’o da se redakcija kojim čudom našla u ‘Kući cveća’ pred grobom ljubičice bele.

Naslov: “Strašno i presramotno!“ Laudato TV je objavila ustaški pozdrav Vatrenima, posebno Modriću, Rebiću i Daliću. Autoru nije bilo ni ‘strašno i presramotno’ vidjeti plakat sa ‘štakorima’ Modrića i Lovrena, ali sada ga trese orijunaška groznica. I tako, uznemireni ljevičari lupetaju, čekajući da netko napokon Juru Francetića i Rafaela Bobana zajedno s Vatrenim pošalje kući.

Inače, na mundijalu u Rusiji je bilo i drugih simetrija s Drugim svjetskim ratom i silama Osovine. Rasplet koji se desio 27. lipnja po grupama na prvenstvu duhoviti su fejsovci usporedili sa 1945.g. Italija je već davno kapitulirala, Njemačka se raspala 27. lipnja, a Japan se još drži. Možda je i zbog toga “posebno neugodno Modriću, Rebiću i Daliću“. Jasno vam je da se ova duhovita parabola nije pojavila u glavama novinara tzv. mainstream medija jer i to bi bilo ‘strašno i presramotno’. Marcel Holjevac kao i obično zlobno i ‘presramotno’ analizira dileme naših Jugovića. “Ne mogu navijati za ‘Mamićevu reprezentaciju’ i to još u crnom, a ne mogu očito ni za Island koji je prvi od svih država priznao neovisnu Hrvatsku.“

I tako mi slavimo pobjede Hrvatske, Čilića i Čorića, a u Sarajevu slave pobjedu Erdogana. To je indikativna i zanimljiva činjenica za sve koji žive na ovim prostorima. A da smo apstraktno rečeno igrali i izgubili, recimo, protiv Turske u Sarajevu sasvim sigurno ne bi slavili samo pobjedu Erdogana. No, ovakvo stanje u BiH ne utječe na naš čvrsti stav kako je naš strateški interes milom ili silom uvesti BiH u EU.

Na kraju krajeva, netko će se upitati kakve uzročne veze ima Svjetsko nogometno prvenstvo i pobjeda sultana Erdogana na izborima u Turskoj? Samo bih podsjetio: kad smo na Europskom prvenstvu u nogometu 2008.g. izgubili protiv Turske u Austriji, BiH je gorjela od trijumfa i sreće. Vatromet, turske zastave, kolone automobila, euforija daleko jača od naše nakon tri pobjede Vatrenih u Rusiji.

Generalno gledano, svatko ima pravo na svoj stav. I BiH, i Pilsel, i Indeks, i Danas.hr, i orijunaši, i “pacovčad“, i Stazić, i Goldstein, i Tomić, i Rudanica, i Bajruši, i Rade i Rada, i Pupi, i Frljić, i Mandić, i Pavičić, i Dežulović, i Sanja Sarnavka, i Ivo Josipović, i Stipe Mesić, i Mate Kapović, i B.a.B.e. i “demograf“ Nikola Visković, i Franjo Habulin, i Ognjen Kraus, i Furio Radin, i Arsen Bauk… svi osim “klerofašista”, desničara i ognjištara… koji, dok su od 1991-95.g. stvarali u krvi ovu državu, nisu imali ni pojma da je temelj te države u stvari antifašizam. Prevedeno, svi oni protiv kojih smo se četiri godine borili, danas su “temelj“ RH. Nazdravlje Hrvateki!!! Neka vas Bog i dalje čuva… treba će vam.

Još je Winston Churchill rekao: “Stav je mala stvar koja čini veliku razliku.“

Progresivni i nekad monolitni SDP se lagano trese. Vjerojatno su ga sustigle godine. Tako je to kad, nogometnim rječnikom rečeno, ode trener koji je istodobno bio i njihov najbolji igrač. Iza Milanovića ostali su prosječni igrači zonske kvalitete.

Nedorasli Bernardić je od drugoligaškog kadra trebao stvoriti novu momčad koja će razveseliti naše progresivce, orijunaše i antifašiste te opet pobijediti na novim izborima. Podsjećaju me na ekipu ‘Hrvatskog dragovoljca’. Kad je došao trener Igor Pamić odmah je najavio povratak u prvu ligu. Na kraju su tek u zadnjem kolu uspjeli ostati u drugoj ligi.

Zgodna mi je ova usporedba – SDP i ‘Hrvatski dragovoljac’! I dok se s drugoligaškim kadrom Bernadić bori da ga ne prestigne Živi zid, digoše se željezni demokrati SDP-a na svoje rahitične noge. ‘Željezni’ Bero ne cijeni pluralizam, pada rejting stranke. Drugovi žele dogovornu demokraciju ma što to god značilo. Nešto kao drveno željezo. Umjesto nesposobnog autokrata Bere javljaju se sada raznorazni dični kandidati. Svi cvijet dogovorne demokracije ili propali ministri.

Poznati stručnjak za ustavno pravo, Vojko Obersnel, koji nije dopustio populistima i klerofašistima da na njegovim privatnim trgovima i površinama skupljaju potpise za ‘protuustavne’ referendume, također je jedan od tih velikih demokrata u SDP-u. Kaže Vojko zvan Jong Un: “Mislim da je krajnje vrijeme da se nešto promjeni. Ili se mora promijeniti Bernadić ili se mora promijeniti njega“. To što je Bernadić izabran na legalnim i zakonitim stranačkim izborima okoštalog komunistu Obersnela boli ona stvar.

U pravoj partizanskoj čeki čuči i sisačka gradonačelnica Kristina-Baniček Ikić. Popularna Ikača. Kad bi se, onako teoretski, mene pitalo odmah bi glasovao za nju. Nitko nije u stanju tako boljševički talentirano rasturiti socijaldemokrate i pozicionirati ih uz Vrdoljakove narodnjake od željezne, progresivne i ortodoksne partizanke Ikače. Teško se SDP može priviknuti na novog čovjeka, nekada odličnog studenta, relativno tolerantnog i pomalo ambivalentnog političara, ali bez prave karizme.

Političara koji nikada nije sudjelovao u klasičnim komunističkim čistkama sličnima onima u doba ‘Hrvatskog proljeća’, ili u procesima i zatvaranju kontra-revolucionara. To je strano mentalnom sklopu sadašnjeg predsjednika. Razno razni Grbini, Hajdaš Dončići, Ikače, Obersneli… mogu, nakon micanja Bernadića, samo odlučiti koji će od njih zadnji zagasiti svjetlo u balkanskoj krčmi na Iblerovom trgu.

George Bernard Shaw je jednom rekao: “Engleska i Amerika su dvije zemlje razdvojene istim jezikom“. Parafrazirajući Musolinijevog obožavatelja ne bismo li mogli reći: HDZ i SDP su dvije stranke razdvojene istim političkim supstratom…

Kaže mi moj kolega Zdravko Jurić, inače Sarajlija: “K’o kaže da se Hrvatska ne brine za svoje građane u BiH? Eto, čitam da je saborski Odbor za civilni nadzor obavještajnih službi izabrao Bosanca koji će, kao predstavnik građana, nadzirati sigurnosno obavještajne agencije!“ Oho, proradio mi je kliker. Moj Zdravko ironizira raritetnu činjenicu, moguću samo u iskompleksiranoj i poltronskoj državi kao što je RH.

Gordan Bosanac iz ‘Centra za mirovne studije’ može nadzirati obavještajne službe samo u RH. Zašto? Zato jer je to osoba kojom se obavještajne službe moraju baviti, a ne da se on bavi njima. Naime, u ožujku 2015. na okruglom stolu u MVEP naš se Bosanac potrudio podijeliti prisutnima jednu zgodnu i poučnu brošuru na kojoj bi mu zavidio i Aca Šešelj, sin ćosavog vojvode Voje. Evo što žulja časnog člana Odbora za nadzor: “Hrvatska službeno slavi kontroverznu vojnu akciju “Oluja“ kojom je oslobođen hrvatski teritorij 1995.g.“ Ovo ‘oslobođen hrvatski teritorij’ je veliki ustupak ‘konfliktnoj zemlji’ kako naš Bosančeros naziva Hrvatsku.

Naravno, da je njegovu progresivnu brošuru odmah obavio ‘Beogradski centar za sigurnosnu politiku’. I sad mi recite koja je suštinska i politička razlika između Ace Šešelja i onoga što on ovih dana iznosi u Bruxellesu i Gordana Bosanca? Kad bi Aca slučajno imao dvojno državljanstvo budite sigurni da bi on danas bio predstavnik građana koji će nadzirati hrvatske obavještajce.

Tada sigurno više neće obavještajne agencije uznemiravati građane ‘kontroverznim’ glasinama kako u RH jačaju i šire se četničke ideje. Da je u vrijeme Oluje Centar za mirovne studije imao svoje ljude tako visoko infiltrirane u sigurnosni sustav RH što mislite kako bi to sve skupa završilo? Ja znam. A vi? Mene osobno još zanima samo jedna ‘sitnica’. Za koga su glasovali članovi saborskog Odbora koji su ujedno i članovi HDZ-a? No, možda je najbolje da to ne znamo! Uz takve i slične poteze stvarno se samo budale u političkoj oligarhiji mogu tobože čuditi zašto im javnost sve manje vjeruje. Ma, zapravo mislim da se oni samo pro-forme čude, a ustvari ih boli ona stvar za javnost.
Svježi primjer toga je naša pastoralna i samozatajna ministrica Nina Obuljen-Koržinek.

Ona je lucidno i s dobrim instinktom otkrila tupavoj javnosti jednu dobro čuvanu tajnu. Naime, za sve napade na njen lik i djelo optužila je iliti ‘odcinkala’ bivšeg ministra Hasanbegovića. K’o da je na mjesto ministrice došla iz Cinkarne Celje. K’o Nušićeva ‘Gospođa ministarka’ ona teško kopča koja je razlika između nje i Hasanbegovića i ‘gospođe Lederer’. Evo u čemu je: bivši ministar i bivša intendantica HNK bili su spremni zatvoriti pipu kroz koju su curili milijuni i milijuni poreznog novca razno raznim Frljićima, Gordanu Bosancu i njegovom “Centru za mirovne studije“, GONG-u, ISKORAK-u Sanje Sansvrake, Documenti i stotinama drugih uglavnom protuhrvatskih i neojugovićkih sisača proračuna. Tako je nedavno, gostujući na ljevičarskoj N1 TV, izjavila kako je Oliver Frljić ‘medijski atraktivan i simpatičan’.

Nije se pritom izjasnila koliko je njoj simpatično i atraktivno kad je Frlja u ‘Kerempuhu’, po uzoru na Katarinu Medici, uprizorio Bartolomejsku noć nad ‘klerofašistima’. Ako je njoj to atraktivno i simpatično onda je atraktivan i simpatičan i film ’15 minuta-Masakr u Dvoru’ u kojem su lažno i bez jednog argumenta optuženi hrvatski vojnici za ubojstvo devet hendikepiranih srpskih civila. Taj film je djelomično financirao njoj osobno ‘atraktivan i simpatičan’ Hrvoje Hribar.

Novinar Denis Derk je u subotnjem Obzoru stavio na raspolaganje našoj Nini pune dvije i pol strane koje je ona spretno i efikasno iskoristila. Kaže Ninočka da su najgori napadi i klevete na nju počeli kad se njeno ime počelo spominjati u kontekstu formiranja ove Vlade: “Pojedini mediji koji su bliski mom prethodniku (Hasanbegoviću)…“ i tu sam prestao dalje čitati. Draga i sposobna gospođo Ministarka, molim vas navedite barem jedan relevantan medij koji je bio naklonjen Hasanbegoviću, a ne vama! Je li to možda bio Večernjak, Jutarnji, Slobodanka, Novi list, Kupusov list, Globus, Nacional, HRT, TV Nova, RTL… Svi, baš svi, su bili protiv bivšeg ministra!

Nabrojao sam sve “pojedine medije“, neki manje, a neki više lijevi ili još ljeviji. Ako Nina misli na tzv. off-medije kao što su 7Dnevno, Kamenjar, Dnevno hr. Bujica… onda neka to i kaže! Ovako nam želi zamazati naše ‘klerofašističke’ oči tobože desničarskom medijskom harangom protiv nje kao heroine ljudskih prava i Istanbulske konvencije. No, uz sav taj jeftini sajam poltronstva u Večernjaku koji se uz slike protegao na tri strane, sumnjam da će i ona sama biti u potpunosti zadovoljna jer nije sigurna da je svi vole. Ako ima kod kuće psića onda bi mogla riješiti i taj problem.

Stara engleska poslovica glasi: “Lord help me be the person my dog thinks I am“ ili u prijevodu: “Bože, pomozi mi da budem takav čovjek kakvim me vidi moj pas“.

‘Prvoborac’ Franjo Habulin, rođen 1957.g. istakao se ponovno kao muha u čaši mlijeka. “Referendum bi mogao biti prvi korak do nove NDH“. U evociranju niza mitskih zločina ‘antifašistički veleslalom usred ljeta’ stigao je u isto vrijeme u Gospić, Jadovno i Pag. Prema izvješću Jutarnjeg ne vidi se gdje su se ‘borci’ našli. Uglavnom, oni upozoravaju Plenkija da je referendum put u ‘dvostruku NDH’.

Radi se naime o dva referenduma. O Jadovnom se uglavnom sve zna. Tu je od ustaške kame bilo ubijeno oko 40.000 antifašista, srpske nejači i staraca i žena. Problem je što do danas nisu pronađene nikakve kosti. Ništa. Dr. Božićević je 1960.g. kao speleolog ustvrdio da je u Šaranovu jamu moglo stati najviše do 500 ljudi i da je priča o 40.000 ubijenih u stvari teška laž. To nikako ne mogu povjerovati. Da antifašisti lažu! A zašto lažu? Zato jer mogu!

Zašto pas liže svoja jaja? Zato jer može! A naše antife financiramo kako bi nam podmetnuli floskulu: referendum = NDH. Kako bi napisao Borislav Ristić ”lako je penzionerima koji imaju žive roditelje”.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

Njemački mediji o Hrvatskoj: To je najbolja sportska zemlja u svijetu – u čemu je tajna

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari