Pratite nas

Kolumne

HODAK: Svi oni protiv kojih smo se četiri godine borili danas su ‘temelj’ RH

Objavljeno

na

Da antifašisti lažu! A zašto lažu? Zato jer mogu!

Njemački Der Bild proglasio je nedavno Hrvatsku ‘najboljom sportskom zemljom na svijetu kad se uzme u obzir veličina države’. To je još jedan dokaz da se i sa malim može puno toga…

Nogometna groznica ne jenjava. Osobito sada kad HOS-ovci u crnim dresovima idu dalje, a crveni fudbaleri idu kući. No, utješit’ će se naši istočni komšije.

Kako proriče Velimir Bujanec, za pedesetak godina oni će slaviti pobjedu od 2:0 nad Brazilom. Slično k’o što je s Kosovskom bitkom. Naši antifašisti Dragec Zvonimir Carrlloss Pilsel, Indexovci, crtači plakta s likovima štakora koji tobože asociraju na Modrića i Lovrena, već legendarni autori svastike na Poljudu, orijunaši, jugonostalgičari i ostali sitnozubaši, svi oznojeni od jada sanjaju zmajeve, vatru, Tuđmana na Kninskoj tvrđavi, vatrene kako slave… Nešo Stazić navodno je promrmljao: ”Prosto ne mogu da verujem! Dokle će ova pacovčad da nas maltretira i provocira”.

Laudato TV je objavila sliku Modrića, Rebića i Dalića i ‘ustaške’ stihove: “Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče!“ Prestrašno! Drugovi su se odmah sjetili pjesme “Evo zore, evo dana…“ koju je svojedobno, čekajući da se ispišu čekovi u Australiji, pjevao naš Stipe (Mesić). Uzbudio se i portal Danas.hr k’o da se redakcija kojim čudom našla u ‘Kući cveća’ pred grobom ljubičice bele.

Naslov: “Strašno i presramotno!“ Laudato TV je objavila ustaški pozdrav Vatrenima, posebno Modriću, Rebiću i Daliću. Autoru nije bilo ni ‘strašno i presramotno’ vidjeti plakat sa ‘štakorima’ Modrića i Lovrena, ali sada ga trese orijunaška groznica. I tako, uznemireni ljevičari lupetaju, čekajući da netko napokon Juru Francetića i Rafaela Bobana zajedno s Vatrenim pošalje kući.

Inače, na mundijalu u Rusiji je bilo i drugih simetrija s Drugim svjetskim ratom i silama Osovine. Rasplet koji se desio 27. lipnja po grupama na prvenstvu duhoviti su fejsovci usporedili sa 1945.g. Italija je već davno kapitulirala, Njemačka se raspala 27. lipnja, a Japan se još drži. Možda je i zbog toga “posebno neugodno Modriću, Rebiću i Daliću“. Jasno vam je da se ova duhovita parabola nije pojavila u glavama novinara tzv. mainstream medija jer i to bi bilo ‘strašno i presramotno’. Marcel Holjevac kao i obično zlobno i ‘presramotno’ analizira dileme naših Jugovića. “Ne mogu navijati za ‘Mamićevu reprezentaciju’ i to još u crnom, a ne mogu očito ni za Island koji je prvi od svih država priznao neovisnu Hrvatsku.“

I tako mi slavimo pobjede Hrvatske, Čilića i Čorića, a u Sarajevu slave pobjedu Erdogana. To je indikativna i zanimljiva činjenica za sve koji žive na ovim prostorima. A da smo apstraktno rečeno igrali i izgubili, recimo, protiv Turske u Sarajevu sasvim sigurno ne bi slavili samo pobjedu Erdogana. No, ovakvo stanje u BiH ne utječe na naš čvrsti stav kako je naš strateški interes milom ili silom uvesti BiH u EU.

Na kraju krajeva, netko će se upitati kakve uzročne veze ima Svjetsko nogometno prvenstvo i pobjeda sultana Erdogana na izborima u Turskoj? Samo bih podsjetio: kad smo na Europskom prvenstvu u nogometu 2008.g. izgubili protiv Turske u Austriji, BiH je gorjela od trijumfa i sreće. Vatromet, turske zastave, kolone automobila, euforija daleko jača od naše nakon tri pobjede Vatrenih u Rusiji.

Generalno gledano, svatko ima pravo na svoj stav. I BiH, i Pilsel, i Indeks, i Danas.hr, i orijunaši, i “pacovčad“, i Stazić, i Goldstein, i Tomić, i Rudanica, i Bajruši, i Rade i Rada, i Pupi, i Frljić, i Mandić, i Pavičić, i Dežulović, i Sanja Sarnavka, i Ivo Josipović, i Stipe Mesić, i Mate Kapović, i B.a.B.e. i “demograf“ Nikola Visković, i Franjo Habulin, i Ognjen Kraus, i Furio Radin, i Arsen Bauk… svi osim “klerofašista”, desničara i ognjištara… koji, dok su od 1991-95.g. stvarali u krvi ovu državu, nisu imali ni pojma da je temelj te države u stvari antifašizam. Prevedeno, svi oni protiv kojih smo se četiri godine borili, danas su “temelj“ RH. Nazdravlje Hrvateki!!! Neka vas Bog i dalje čuva… treba će vam.

Još je Winston Churchill rekao: “Stav je mala stvar koja čini veliku razliku.“

Progresivni i nekad monolitni SDP se lagano trese. Vjerojatno su ga sustigle godine. Tako je to kad, nogometnim rječnikom rečeno, ode trener koji je istodobno bio i njihov najbolji igrač. Iza Milanovića ostali su prosječni igrači zonske kvalitete.

Nedorasli Bernardić je od drugoligaškog kadra trebao stvoriti novu momčad koja će razveseliti naše progresivce, orijunaše i antifašiste te opet pobijediti na novim izborima. Podsjećaju me na ekipu ‘Hrvatskog dragovoljca’. Kad je došao trener Igor Pamić odmah je najavio povratak u prvu ligu. Na kraju su tek u zadnjem kolu uspjeli ostati u drugoj ligi.

Zgodna mi je ova usporedba – SDP i ‘Hrvatski dragovoljac’! I dok se s drugoligaškim kadrom Bernadić bori da ga ne prestigne Živi zid, digoše se željezni demokrati SDP-a na svoje rahitične noge. ‘Željezni’ Bero ne cijeni pluralizam, pada rejting stranke. Drugovi žele dogovornu demokraciju ma što to god značilo. Nešto kao drveno željezo. Umjesto nesposobnog autokrata Bere javljaju se sada raznorazni dični kandidati. Svi cvijet dogovorne demokracije ili propali ministri.

Poznati stručnjak za ustavno pravo, Vojko Obersnel, koji nije dopustio populistima i klerofašistima da na njegovim privatnim trgovima i površinama skupljaju potpise za ‘protuustavne’ referendume, također je jedan od tih velikih demokrata u SDP-u. Kaže Vojko zvan Jong Un: “Mislim da je krajnje vrijeme da se nešto promjeni. Ili se mora promijeniti Bernadić ili se mora promijeniti njega“. To što je Bernadić izabran na legalnim i zakonitim stranačkim izborima okoštalog komunistu Obersnela boli ona stvar.

U pravoj partizanskoj čeki čuči i sisačka gradonačelnica Kristina-Baniček Ikić. Popularna Ikača. Kad bi se, onako teoretski, mene pitalo odmah bi glasovao za nju. Nitko nije u stanju tako boljševički talentirano rasturiti socijaldemokrate i pozicionirati ih uz Vrdoljakove narodnjake od željezne, progresivne i ortodoksne partizanke Ikače. Teško se SDP može priviknuti na novog čovjeka, nekada odličnog studenta, relativno tolerantnog i pomalo ambivalentnog političara, ali bez prave karizme.

Političara koji nikada nije sudjelovao u klasičnim komunističkim čistkama sličnima onima u doba ‘Hrvatskog proljeća’, ili u procesima i zatvaranju kontra-revolucionara. To je strano mentalnom sklopu sadašnjeg predsjednika. Razno razni Grbini, Hajdaš Dončići, Ikače, Obersneli… mogu, nakon micanja Bernadića, samo odlučiti koji će od njih zadnji zagasiti svjetlo u balkanskoj krčmi na Iblerovom trgu.

George Bernard Shaw je jednom rekao: “Engleska i Amerika su dvije zemlje razdvojene istim jezikom“. Parafrazirajući Musolinijevog obožavatelja ne bismo li mogli reći: HDZ i SDP su dvije stranke razdvojene istim političkim supstratom…

Kaže mi moj kolega Zdravko Jurić, inače Sarajlija: “K’o kaže da se Hrvatska ne brine za svoje građane u BiH? Eto, čitam da je saborski Odbor za civilni nadzor obavještajnih službi izabrao Bosanca koji će, kao predstavnik građana, nadzirati sigurnosno obavještajne agencije!“ Oho, proradio mi je kliker. Moj Zdravko ironizira raritetnu činjenicu, moguću samo u iskompleksiranoj i poltronskoj državi kao što je RH.

Gordan Bosanac iz ‘Centra za mirovne studije’ može nadzirati obavještajne službe samo u RH. Zašto? Zato jer je to osoba kojom se obavještajne službe moraju baviti, a ne da se on bavi njima. Naime, u ožujku 2015. na okruglom stolu u MVEP naš se Bosanac potrudio podijeliti prisutnima jednu zgodnu i poučnu brošuru na kojoj bi mu zavidio i Aca Šešelj, sin ćosavog vojvode Voje. Evo što žulja časnog člana Odbora za nadzor: “Hrvatska službeno slavi kontroverznu vojnu akciju “Oluja“ kojom je oslobođen hrvatski teritorij 1995.g.“ Ovo ‘oslobođen hrvatski teritorij’ je veliki ustupak ‘konfliktnoj zemlji’ kako naš Bosančeros naziva Hrvatsku.

Naravno, da je njegovu progresivnu brošuru odmah obavio ‘Beogradski centar za sigurnosnu politiku’. I sad mi recite koja je suštinska i politička razlika između Ace Šešelja i onoga što on ovih dana iznosi u Bruxellesu i Gordana Bosanca? Kad bi Aca slučajno imao dvojno državljanstvo budite sigurni da bi on danas bio predstavnik građana koji će nadzirati hrvatske obavještajce.

Tada sigurno više neće obavještajne agencije uznemiravati građane ‘kontroverznim’ glasinama kako u RH jačaju i šire se četničke ideje. Da je u vrijeme Oluje Centar za mirovne studije imao svoje ljude tako visoko infiltrirane u sigurnosni sustav RH što mislite kako bi to sve skupa završilo? Ja znam. A vi? Mene osobno još zanima samo jedna ‘sitnica’. Za koga su glasovali članovi saborskog Odbora koji su ujedno i članovi HDZ-a? No, možda je najbolje da to ne znamo! Uz takve i slične poteze stvarno se samo budale u političkoj oligarhiji mogu tobože čuditi zašto im javnost sve manje vjeruje. Ma, zapravo mislim da se oni samo pro-forme čude, a ustvari ih boli ona stvar za javnost.
Svježi primjer toga je naša pastoralna i samozatajna ministrica Nina Obuljen-Koržinek.

Ona je lucidno i s dobrim instinktom otkrila tupavoj javnosti jednu dobro čuvanu tajnu. Naime, za sve napade na njen lik i djelo optužila je iliti ‘odcinkala’ bivšeg ministra Hasanbegovića. K’o da je na mjesto ministrice došla iz Cinkarne Celje. K’o Nušićeva ‘Gospođa ministarka’ ona teško kopča koja je razlika između nje i Hasanbegovića i ‘gospođe Lederer’. Evo u čemu je: bivši ministar i bivša intendantica HNK bili su spremni zatvoriti pipu kroz koju su curili milijuni i milijuni poreznog novca razno raznim Frljićima, Gordanu Bosancu i njegovom “Centru za mirovne studije“, GONG-u, ISKORAK-u Sanje Sansvrake, Documenti i stotinama drugih uglavnom protuhrvatskih i neojugovićkih sisača proračuna. Tako je nedavno, gostujući na ljevičarskoj N1 TV, izjavila kako je Oliver Frljić ‘medijski atraktivan i simpatičan’.

Nije se pritom izjasnila koliko je njoj simpatično i atraktivno kad je Frlja u ‘Kerempuhu’, po uzoru na Katarinu Medici, uprizorio Bartolomejsku noć nad ‘klerofašistima’. Ako je njoj to atraktivno i simpatično onda je atraktivan i simpatičan i film ’15 minuta-Masakr u Dvoru’ u kojem su lažno i bez jednog argumenta optuženi hrvatski vojnici za ubojstvo devet hendikepiranih srpskih civila. Taj film je djelomično financirao njoj osobno ‘atraktivan i simpatičan’ Hrvoje Hribar.

Novinar Denis Derk je u subotnjem Obzoru stavio na raspolaganje našoj Nini pune dvije i pol strane koje je ona spretno i efikasno iskoristila. Kaže Ninočka da su najgori napadi i klevete na nju počeli kad se njeno ime počelo spominjati u kontekstu formiranja ove Vlade: “Pojedini mediji koji su bliski mom prethodniku (Hasanbegoviću)…“ i tu sam prestao dalje čitati. Draga i sposobna gospođo Ministarka, molim vas navedite barem jedan relevantan medij koji je bio naklonjen Hasanbegoviću, a ne vama! Je li to možda bio Večernjak, Jutarnji, Slobodanka, Novi list, Kupusov list, Globus, Nacional, HRT, TV Nova, RTL… Svi, baš svi, su bili protiv bivšeg ministra!

Nabrojao sam sve “pojedine medije“, neki manje, a neki više lijevi ili još ljeviji. Ako Nina misli na tzv. off-medije kao što su 7Dnevno, Kamenjar, Dnevno hr. Bujica… onda neka to i kaže! Ovako nam želi zamazati naše ‘klerofašističke’ oči tobože desničarskom medijskom harangom protiv nje kao heroine ljudskih prava i Istanbulske konvencije. No, uz sav taj jeftini sajam poltronstva u Večernjaku koji se uz slike protegao na tri strane, sumnjam da će i ona sama biti u potpunosti zadovoljna jer nije sigurna da je svi vole. Ako ima kod kuće psića onda bi mogla riješiti i taj problem.

Stara engleska poslovica glasi: “Lord help me be the person my dog thinks I am“ ili u prijevodu: “Bože, pomozi mi da budem takav čovjek kakvim me vidi moj pas“.

‘Prvoborac’ Franjo Habulin, rođen 1957.g. istakao se ponovno kao muha u čaši mlijeka. “Referendum bi mogao biti prvi korak do nove NDH“. U evociranju niza mitskih zločina ‘antifašistički veleslalom usred ljeta’ stigao je u isto vrijeme u Gospić, Jadovno i Pag. Prema izvješću Jutarnjeg ne vidi se gdje su se ‘borci’ našli. Uglavnom, oni upozoravaju Plenkija da je referendum put u ‘dvostruku NDH’.

Radi se naime o dva referenduma. O Jadovnom se uglavnom sve zna. Tu je od ustaške kame bilo ubijeno oko 40.000 antifašista, srpske nejači i staraca i žena. Problem je što do danas nisu pronađene nikakve kosti. Ništa. Dr. Božićević je 1960.g. kao speleolog ustvrdio da je u Šaranovu jamu moglo stati najviše do 500 ljudi i da je priča o 40.000 ubijenih u stvari teška laž. To nikako ne mogu povjerovati. Da antifašisti lažu! A zašto lažu? Zato jer mogu!

Zašto pas liže svoja jaja? Zato jer može! A naše antife financiramo kako bi nam podmetnuli floskulu: referendum = NDH. Kako bi napisao Borislav Ristić ”lako je penzionerima koji imaju žive roditelje”.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

Njemački mediji o Hrvatskoj: To je najbolja sportska zemlja u svijetu – u čemu je tajna

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove

Objavljeno

na

Objavio

Svijet je poludio za Hrvatskom. Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove. Svi su oduševljeni prizorom maloga Davida koji na koljena baca golemoga Golijata; svi se poistovjećuju s primjerom pobjedničkoga duha koji ni u porazu ne pada na koljena – već se podiže i slavi duh pobjede.

Imati “kockastu” majicu ili amblem postalo je stvar pripadnosti, oznakom pobjednika, onoga koji se ne predaje ni pred najvećim teškoćama. “Kockice” su danas najbolji simbol hrvatske prepoznatljivosti.

Cijeli je svijet zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti. Ističe se primjer reprezentacije koja je kroz eliminacijsku fazu natjecanja stigla do finala nevjerojatnom požrtvovnošću cijeloga tima, pobjeđujući u utakmicama u kojima je nadoknađivala rezultatski zaostatak.

Vatreni su svojom igrom pobudili toliki zanos i vjeru kod svoje publike da, čak i kad je u finalu sve krenulo naopako, nitko nije gubio nadu u mogući preokret. Vjerovalo se do samoga kraja, jer se znalo da će se ova momčad boriti do zadnje sekunde. Statistike luduju.

Kažu da je u samo zadnjih par tjedana preko 60 milijardi puta otvoren neki tekst u kojem se spominje Hrvatska. Ako znamo da pristup internetu ima oko 3 milijarde ljudi, to znači da je u prosjeku svaki korisnik interneta dvadesetak puta pročitao nešto o Hrvatskoj. A to je samo internet. Gdje su još televizija i tradicionalni mediji? Netko je izračunao da bi nam za takvu reklamu trebalo uložiti protuvrijednost dva Pelješka mosta.

Prizor dječaka s hrvatskom zastavicom kojemu ljudi spontano plješću na trgu u Bruxellesu govori sve o tome koliko je Hrvatska ušla u srca ljudi i napunila ih pozitivnim emocijama.

Isto nam govori i kada ekipa s iranske televizije u hrvatskim dresovima pjeva “Srce vatreno” ili kada klapa sa Samoe u znak podrške hrvatskoj reprezentaciji pred finale otpjeva “Nije u šoldima sve”. Takve se stvari doista ne mogu kupiti novcem.

Kako se, pak, u ovoj situaciji sveopćeg oduševljenja svijeta hrvatskim nacionalnim duhom, trebaju postaviti naši vječiti “kritičari svega hrvatskoga”, kojima je sve nacionalno samo odraz provincijalizma, a svijet jedini kriterij ispravnosti? Njima je bilo najteže, jer su svoje misli morali sačuvati za kraj.

Pa tako imamo dopisnike, koji su se jedva spasili hrvatske zaostalosti, i koji se sada u formi javne isprike hvale kako su i oni popustili i navukli hrvatski dres. Zavoljeli su i oni Hrvatsku, jer to i svijet radi, a oni su, da prostite, građani svijeta.

Neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koji je pokazala hrvatska reprezentacija promatra samo u uskim nacionalnim okvirima.

Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a “vatrene” je izgleda do pobjeda vodio internacionalizam. Valjda su oni za vrijeme intoniranja “Lijepe naše” u sebi pjevušili “Internacionalu”?

I dok je javnost očekivala vrhunac tog internacionalizma, kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”, izbornik kojega su opisivali hrabrom osobom koja u ključnim trenucima donosi prave odluke, ovoga se puta odlučio za “Lijepa li si”.

Međutim, njegov glazbeni ukus je bio nepremostiva prepreka. Dotad hvaljeni Dalić od svjetlonoše poniznosti i nade postaje nepismeni provokator koji s potkapacitiranim igračima kvari proslavu, pa je naša javnost na površinu vulkana ispucala sve ono vatreno suzdržavanje koje je tjednima skupljala. Nekada se znalo što smiju pjevati drugari.

Zar da na svojoj proslavi sami biraju glazbu? Samo je prisebnost organizatora spasila igrače od propuha koji je nastao kad su se navijači počeli razilaziti zbog uvrede koju su od nogometaša pretrpjeli. Zato im se sutra nitko nije pojavio na dočecima. No, jasno je da nije bila riječ samo o čudnom glazbenom ukusu.

Radilo se o zastrašivanju koje je za cilj imalo državni udar. Zbog čega bi, inače, bili podignuti oni migovi koji su u niskom letu nadlijetali prijestolnicu?

Sve je bilo lijepo dok su nas naši nogometaši vozili nebom uspjeha, ali onda se pojavila politika da bi nas podsjetila kako hodamo blatnjavom zemljom. Jer kakav uspjeh, ako politika u toj staklenci nema umočene ruke barem do laktova?

Oni koji nas vode iz poraza u poraz govore nam kako trebaju izgledati proslave naših pobjeda. Pored pobjednika je još očitije o kakvim se gubitnicima tu radi.

Zar ćemo dopustiti da nam ti prizemni žderači snova i prevrtljivi kradljivci nade ukradu sliku male egzotične zemlje veselih ljudi u šarenim dresovima, koji vjeruju kako sutra sigurno pobjeđujemo?

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

Pljesak i ovacije hrvatskom dječaku u Bruxellesu (VIDEO)

 

 

Hrvati iz Rusije s vatrenom ljubavlju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Tko se preplašio ‘Kockastog naroda’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska nogometna reprezentacija nije samo odnijela sportsku moralnu pobjedu na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojivši srebrenu medalju, zlatnoga sjaja, nego je i na domaćem terenu morala pobijediti državni protokol koji im je organizirao dobrodošlicu u Zagrebu. „Najbolji gubitnici svih vremena“, kako ih je opisao njemački Bild nakon veličanstvenog sportskog pohoda u Rusiji, na povratku kući vodili su novu bitku daleko od očiju javnosti s organizatorima svečanog dočeka za svoju zasluženu večer slavlja. A samo su htjeli slaviti uz svoje omiljene pjesme i pjevače. Uz Mladena Grdovića i njegovu „Nije u šoldima sve“, uz Prljavo kazalište i „Ružu hrvatsku“ i Thompsona i njegove domoljubne pjesme.

VATRENIMA NIJE BILA DOVOLJNA POBJEDA U MOSKVI – MORALI SU POBIJEDITI I U HRVATSKOJ

Međutim, netko je iz duboke pozadine, vjerojatno se ne osjećajući još dovoljno koalicijski jak, dao mig da Marko Perković Thompson ne smije pjevati. U natezanjima oko njihova omiljena pjevača Vatreni nisu ni pedlja popuštali, branili su svoj glazbeni izbor srčano, snažno i domoljubno, na isti način kao što su uostalom i u Rusiji pobjeđivali.

I na koncu su ipak na Trg bana Jelačića pobjednički doveli Thompsona i svoju pravu navijačku himnu „Lijepa li si“ koju su im formalni i neformalni organizatori pod prijetnjom i nedolaska morali odobriti. Sve ostalo što se u režiji režima događalo u završnici proslave najvećeg sportskog uspjeha u povijesti Hrvatske, na glavnom zagrebačkom trgu, ostat će zapisano kao jedna od većih sramota. Uzalud je najbolji svjetski nogometaš, Luka Modrić s tisućama okupljenih na Trgu tražio još. Režiseri su odlučili narodno veselje naprasno prekinuti.

Strah od reakcija kao što je bila ona osuđenog kriminalca Kreše Beljaka koji je hrvatskog branitelja Thompsona nazvao fašističkim smećem očito je bio jači od želja razgaljenih nogometnih vitezova i njihovih poklonika. Taj ih je „kockasti“ narod koji je u tolikom broju izašao na ulice s toliko domoljubnog oduševljenja, čini se, ili zatekao ili jednostavno uplašio. Jer posljednjoj tuđmanističkoj instituciji, kako su hrvatsku reprezentaciju zlonamjernici nazivali, uspjelo je ono što svim političkim elitama nakon Tuđmana nije. Ujedinili su naciju na vrijednostima na kojima je Hrvatska i nastala, na Domovinskom ratu.

Kroz ratnu dječačku sudbinu svjetskog nogometnog prvaka i njegovog ubijenog djeda Luke od strane srpskog agresora, kroz progonstva i ostalih naših nogometnih velikana, i svijet je na te vrijednosti ovih dana drukčije gledao. Talijanski Corriere della Sera utakmicu protiv Francuske opisao je kao okršaj djece imigranata protiv djece rata, ugledni američki časopis Forbes u reportaži s dočeka naših viceprvaka podsjetio je na ne tako davno ratno oslobođenje zemlje i istaknuo nesalomljivi hrvatski duh, a njemački Focus zabilježio je da su Hrvati ovako bili ujedinjeni samo u ratu i da ih nosi nacionalni ponos i domoljublje.

I ostali su, brojni svjetski mediji, na kraju finala poručivali Hrvatskoj da su utakmicu izgubili, ali da su zato svijet osvojili. Za vrijeme velebnog zagrebačkog dočeka, dugogodišnji hrvatski diplomat dr. Darko Bekić napisao je da stotine tisuća „šutljive većine“ Hrvata pokazuju političkoj klasi i medijima što zapravo misle. Stoga glasnoj manjini koja Hrvatskoj već godinama zagorčava život stigmama o tobožnjoj ustašizaciji polako otkucava vrijeme. Sve su detuđmanizatori i mentalni Jugoslaveni pokušali: Thompsona proglasiti ustašom, šahovnicu kompromitiranim obilježjem, reprezentaciju eliminirati svastikom, a domoljublje posve ušutkati. I sve im se obilo o glavu. Narod je ovih dana pokazao na ulicama Zagreba, Splita, Zadra, Varaždina, i ostalih velikih i malih mjesta diljem zemlje da Hrvatsku vole na način i kroz vrijednosti Vatrenih i njihovog trenera.

Hrvatska se probudila. Sada je na vladajućoj političkoj reprezentaciji i njihovom selektoru da čuju taj glas većine hrvatskog naroda. U protivnom neće im se pisati dobro u njihovom izbornom finalu za dvije godine, jer bi narod mogao tražiti nekog novog Dalića za premijera.

VUČIĆEV JE PROBLEM ŠTO SE PREPOZNAJE U THOMPSONOVIM STIHOVIMA

Veliko slavlje u zemlji i pohvale gotovo svih svjetskih medija koji su se kao britanski Independent zapitali što mogu naučiti od Hrvatske, male zemlje s velikim snovima, državna agencija Hina pokušala je zasjeniti prijenosom nekih inozemnih sporadičnih medijskih reakcija na nastup Marka Perkovića Thompsona kojeg su nazvali, kao austrijski der Standard, nacionalističkim pjevačem, koji „glorificira fašističku ustašku državu“.

Naravno, pri tomu su citirali Krešu Beljaka. Na žalost Drage Pilsela i glumačkih starleta kao što su Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i ostalih koji ne podnose puno toga pa i glazbeni ukus Vatrenih, njih Austrijanci nisu citirali. Kao ni srpsku starletu, poznatu cajku Jelenu Karleušu, koja je, kako se požurio objaviti Index, također zgrožena ustašom Thompsonom. Ali je zato u Dnevniku HRT-a citiran srpski predsjednik Vučić kojemu također smetaju ustaške pjesme i ustaše koji ih slušaju.

Izjavio je to Vučić u Beogradu, a ne u Glini iz koje su ga „ustaše“ otjerali, pa im to nikako ne može oprostiti. Treba imati razumijevanja za srpskog predsjednika čiji je četnički san o Velikoj Srbiji razbijen i u hrvatskim malim Čavoglavama. Jasno nam je da se osobno prepoznaje u Thompsonovim stihovima „ čujte srpski dobrovoljci bando četnici“ i da mu ih je teško slušati, ali nam nisu jasni HRT-ovi urednici kojima je još tako važno što Vučić misli i govori o hrvatskim pobjedama i proslavama.

Strah nas može biti samo naših jugo-snobova koji provincijski obožavaju sve što stiže iz svijeta. Da ne bismo uz Istanbulsku konvenciju prihvatili i novu ludost koja nam je, doduše nakratko, stigla iz jedne multi-kulti francuske udruge. Naime, pariška podružnica LICRA (Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma), jedna od najutjecajnijih antirasističkih nevladinih organizacija u Francuskoj, prozvala je našu reprezentaciju uoči finala što u njoj igraju samo – bijelci.

Srećom, objava je s društvenih mreža brzo skinuta, jer se moglo dogoditi da kod naše protuhrvatske klateži od ustaša brzo prerastemo u – rasiste. Za razliku od komentatora Tomislava Klauškog, koji drži da su Vatreni koji su proklamirali zajedništvo pogriješili kad su zvali Thompsona koji izaziva podjele, uvijek nad hrvatskim nacionalizmom dežurna, Jelena Lovrić, okomila se na Zlatka Dalića. „Ako je Zlatku Daliću Thompson himna, a Bujanec vrijedan zagrljaja, onda on ne ujedinjuje, nego dijeli Hrvatsku“, napisala je bivša članica Centralnog komiteta SKH.

Ne znamo gdje je tu podjelu Jelena Lovrić vidjela na hrvatskim ulicama i trgovima, gdje je više od pola milijuna Hrvata ujedinjeni u zajedništvu klicalo poniznom vjerniku i najboljem svjetskom treneru, kako ga danas svjetski nogometni vrh naziva. Bit će da se ta podjela događa u glavi nekad odlične političke analitičarke još od dana kada JNA nije uspjela spasiti Jugoslaviju, kako je to svojedobno priznala svom srpskom kolegi Miroslavu Lazanskom.

I dok smo ovaj tjedan svi gledali dostojanstveno, miroljubivo i čovjekoljubivo veselje Hrvata, bez i najmanjeg incidenta i svjedočili kaosu i nasilju u Parizu u kojem su čak dva života izgubljena u čekanju njihovih svjetskih prvaka, premijerov glavni medijski savjetnik Krešimir Macan i pored zdravih očiju vidio je posve nešto drugo. Macan i njegovi prijatelji s Twittera doček Vatrenih u glavnom gradu Hrvatske vidjeli su kao meki, ni manje ni više, nego ustaški državni udar i zavjeru protiv premijera koji ipak nije uspio. Hvala Macanu, sada znamo zašto je na zagrebačkom Trgu ‘crk’o’ Marshall. U strahu od naroda velike su oči.

Nakon što je nama otvorio oči, premijeru se moralo smrknuti pred očima, pa je posebni savjetnik predsjednika Vlade za strateško komuniciranje brzopotezno smijenjen. Ovakvo tviteraško strateško komuniciranje koje je Macan demonstrirao i u kojem je posve razgolitio svog klijenta, također je svojevrstan rekord – svjetski piarovski promašaj, dostojan udžbenika u kojima će buduće generacije izučavati kako se macanovske metode pod svaku cijenu trebaju izbjegavati.

ZA PUHOVSKOG SU VATRENI – REPREZENTACIJA OPASNIH NAMJERA

Dani ponosa i slave, dani kada se zbog naših Vatrenih gotovo cijeli svijet zaljubio u Hrvatsku, kada su svjetske televizije isticale njihovu hrabrost i požrtvovnost, ratni pakao kroz koji su kao djeca prošli u borbi za neovisnost svoje zemlje, hrvatsku prošlost koja je bila puna patnje, „crtači svastike“ zvone na uzbunu i zbijaju redove.

Poredak ustanovljen 2000. godine na temeljima detuđmanizacije počeo se rušiti pred oduševljenom, gotovo milijunskom domoljubnom narodnom kolonom koja je izašla na ulice slaviti svoju nogometnu Oluju, pjevajući svoje narodne pjesme. Nacionalno okupljanje bez i jednog ekscesa mobiliziralo je sve medijske i ostale pridružene im snage.

Thompson je tek jedna od meta, na pravom udaru je Zlatko Dalić, koji je postao nepodnošljiv hrvatskim „poreznim patriotima“ poput Žarka Puhovskog. Naime, Dalić stalno spominje dvije države i slavi Boga, uzrujan je bio ražalošćeni filozof u intervjuu za N1. Za Puhovskog koji je samo trbuhozborac duboke države iz trećesiječanjskog prevrata, Dalić i njegovi nogometni vitezovi opasni su jer navodno stvaraju alternativno društvo.

Milijun narodnih marginalaca predvođenih reprezentativcima i njihovim trenerom koji su igrali za sve Hrvate, iz BiH i dijaspore, za njih više od osam milijuna. Koji vjeruju u Boga i svoju Crkvu, drže ruku na srcu, kao i njihov narod kojeg predstavljaju dok svira hrvatska himna. Za trećesiječanjski poredak to doista jest alternativno društvo, a naši Vatreni – reprezentacija opasnih namjera.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari