Pratite nas

Kolumne

HODAK: Svi oni protiv kojih smo se četiri godine borili danas su ‘temelj’ RH

Objavljeno

na

Da antifašisti lažu! A zašto lažu? Zato jer mogu!

Njemački Der Bild proglasio je nedavno Hrvatsku ‘najboljom sportskom zemljom na svijetu kad se uzme u obzir veličina države’. To je još jedan dokaz da se i sa malim može puno toga…

Nogometna groznica ne jenjava. Osobito sada kad HOS-ovci u crnim dresovima idu dalje, a crveni fudbaleri idu kući. No, utješit’ će se naši istočni komšije.

Kako proriče Velimir Bujanec, za pedesetak godina oni će slaviti pobjedu od 2:0 nad Brazilom. Slično k’o što je s Kosovskom bitkom. Naši antifašisti Dragec Zvonimir Carrlloss Pilsel, Indexovci, crtači plakta s likovima štakora koji tobože asociraju na Modrića i Lovrena, već legendarni autori svastike na Poljudu, orijunaši, jugonostalgičari i ostali sitnozubaši, svi oznojeni od jada sanjaju zmajeve, vatru, Tuđmana na Kninskoj tvrđavi, vatrene kako slave… Nešo Stazić navodno je promrmljao: ”Prosto ne mogu da verujem! Dokle će ova pacovčad da nas maltretira i provocira”.

Laudato TV je objavila sliku Modrića, Rebića i Dalića i ‘ustaške’ stihove: “Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče!“ Prestrašno! Drugovi su se odmah sjetili pjesme “Evo zore, evo dana…“ koju je svojedobno, čekajući da se ispišu čekovi u Australiji, pjevao naš Stipe (Mesić). Uzbudio se i portal Danas.hr k’o da se redakcija kojim čudom našla u ‘Kući cveća’ pred grobom ljubičice bele.

Naslov: “Strašno i presramotno!“ Laudato TV je objavila ustaški pozdrav Vatrenima, posebno Modriću, Rebiću i Daliću. Autoru nije bilo ni ‘strašno i presramotno’ vidjeti plakat sa ‘štakorima’ Modrića i Lovrena, ali sada ga trese orijunaška groznica. I tako, uznemireni ljevičari lupetaju, čekajući da netko napokon Juru Francetića i Rafaela Bobana zajedno s Vatrenim pošalje kući.

Inače, na mundijalu u Rusiji je bilo i drugih simetrija s Drugim svjetskim ratom i silama Osovine. Rasplet koji se desio 27. lipnja po grupama na prvenstvu duhoviti su fejsovci usporedili sa 1945.g. Italija je već davno kapitulirala, Njemačka se raspala 27. lipnja, a Japan se još drži. Možda je i zbog toga “posebno neugodno Modriću, Rebiću i Daliću“. Jasno vam je da se ova duhovita parabola nije pojavila u glavama novinara tzv. mainstream medija jer i to bi bilo ‘strašno i presramotno’. Marcel Holjevac kao i obično zlobno i ‘presramotno’ analizira dileme naših Jugovića. “Ne mogu navijati za ‘Mamićevu reprezentaciju’ i to još u crnom, a ne mogu očito ni za Island koji je prvi od svih država priznao neovisnu Hrvatsku.“

I tako mi slavimo pobjede Hrvatske, Čilića i Čorića, a u Sarajevu slave pobjedu Erdogana. To je indikativna i zanimljiva činjenica za sve koji žive na ovim prostorima. A da smo apstraktno rečeno igrali i izgubili, recimo, protiv Turske u Sarajevu sasvim sigurno ne bi slavili samo pobjedu Erdogana. No, ovakvo stanje u BiH ne utječe na naš čvrsti stav kako je naš strateški interes milom ili silom uvesti BiH u EU.

Na kraju krajeva, netko će se upitati kakve uzročne veze ima Svjetsko nogometno prvenstvo i pobjeda sultana Erdogana na izborima u Turskoj? Samo bih podsjetio: kad smo na Europskom prvenstvu u nogometu 2008.g. izgubili protiv Turske u Austriji, BiH je gorjela od trijumfa i sreće. Vatromet, turske zastave, kolone automobila, euforija daleko jača od naše nakon tri pobjede Vatrenih u Rusiji.

Generalno gledano, svatko ima pravo na svoj stav. I BiH, i Pilsel, i Indeks, i Danas.hr, i orijunaši, i “pacovčad“, i Stazić, i Goldstein, i Tomić, i Rudanica, i Bajruši, i Rade i Rada, i Pupi, i Frljić, i Mandić, i Pavičić, i Dežulović, i Sanja Sarnavka, i Ivo Josipović, i Stipe Mesić, i Mate Kapović, i B.a.B.e. i “demograf“ Nikola Visković, i Franjo Habulin, i Ognjen Kraus, i Furio Radin, i Arsen Bauk… svi osim “klerofašista”, desničara i ognjištara… koji, dok su od 1991-95.g. stvarali u krvi ovu državu, nisu imali ni pojma da je temelj te države u stvari antifašizam. Prevedeno, svi oni protiv kojih smo se četiri godine borili, danas su “temelj“ RH. Nazdravlje Hrvateki!!! Neka vas Bog i dalje čuva… treba će vam.

Još je Winston Churchill rekao: “Stav je mala stvar koja čini veliku razliku.“

Progresivni i nekad monolitni SDP se lagano trese. Vjerojatno su ga sustigle godine. Tako je to kad, nogometnim rječnikom rečeno, ode trener koji je istodobno bio i njihov najbolji igrač. Iza Milanovića ostali su prosječni igrači zonske kvalitete.

Nedorasli Bernardić je od drugoligaškog kadra trebao stvoriti novu momčad koja će razveseliti naše progresivce, orijunaše i antifašiste te opet pobijediti na novim izborima. Podsjećaju me na ekipu ‘Hrvatskog dragovoljca’. Kad je došao trener Igor Pamić odmah je najavio povratak u prvu ligu. Na kraju su tek u zadnjem kolu uspjeli ostati u drugoj ligi.

Zgodna mi je ova usporedba – SDP i ‘Hrvatski dragovoljac’! I dok se s drugoligaškim kadrom Bernadić bori da ga ne prestigne Živi zid, digoše se željezni demokrati SDP-a na svoje rahitične noge. ‘Željezni’ Bero ne cijeni pluralizam, pada rejting stranke. Drugovi žele dogovornu demokraciju ma što to god značilo. Nešto kao drveno željezo. Umjesto nesposobnog autokrata Bere javljaju se sada raznorazni dični kandidati. Svi cvijet dogovorne demokracije ili propali ministri.

Poznati stručnjak za ustavno pravo, Vojko Obersnel, koji nije dopustio populistima i klerofašistima da na njegovim privatnim trgovima i površinama skupljaju potpise za ‘protuustavne’ referendume, također je jedan od tih velikih demokrata u SDP-u. Kaže Vojko zvan Jong Un: “Mislim da je krajnje vrijeme da se nešto promjeni. Ili se mora promijeniti Bernadić ili se mora promijeniti njega“. To što je Bernadić izabran na legalnim i zakonitim stranačkim izborima okoštalog komunistu Obersnela boli ona stvar.

U pravoj partizanskoj čeki čuči i sisačka gradonačelnica Kristina-Baniček Ikić. Popularna Ikača. Kad bi se, onako teoretski, mene pitalo odmah bi glasovao za nju. Nitko nije u stanju tako boljševički talentirano rasturiti socijaldemokrate i pozicionirati ih uz Vrdoljakove narodnjake od željezne, progresivne i ortodoksne partizanke Ikače. Teško se SDP može priviknuti na novog čovjeka, nekada odličnog studenta, relativno tolerantnog i pomalo ambivalentnog političara, ali bez prave karizme.

Političara koji nikada nije sudjelovao u klasičnim komunističkim čistkama sličnima onima u doba ‘Hrvatskog proljeća’, ili u procesima i zatvaranju kontra-revolucionara. To je strano mentalnom sklopu sadašnjeg predsjednika. Razno razni Grbini, Hajdaš Dončići, Ikače, Obersneli… mogu, nakon micanja Bernadića, samo odlučiti koji će od njih zadnji zagasiti svjetlo u balkanskoj krčmi na Iblerovom trgu.

George Bernard Shaw je jednom rekao: “Engleska i Amerika su dvije zemlje razdvojene istim jezikom“. Parafrazirajući Musolinijevog obožavatelja ne bismo li mogli reći: HDZ i SDP su dvije stranke razdvojene istim političkim supstratom…

Kaže mi moj kolega Zdravko Jurić, inače Sarajlija: “K’o kaže da se Hrvatska ne brine za svoje građane u BiH? Eto, čitam da je saborski Odbor za civilni nadzor obavještajnih službi izabrao Bosanca koji će, kao predstavnik građana, nadzirati sigurnosno obavještajne agencije!“ Oho, proradio mi je kliker. Moj Zdravko ironizira raritetnu činjenicu, moguću samo u iskompleksiranoj i poltronskoj državi kao što je RH.

Gordan Bosanac iz ‘Centra za mirovne studije’ može nadzirati obavještajne službe samo u RH. Zašto? Zato jer je to osoba kojom se obavještajne službe moraju baviti, a ne da se on bavi njima. Naime, u ožujku 2015. na okruglom stolu u MVEP naš se Bosanac potrudio podijeliti prisutnima jednu zgodnu i poučnu brošuru na kojoj bi mu zavidio i Aca Šešelj, sin ćosavog vojvode Voje. Evo što žulja časnog člana Odbora za nadzor: “Hrvatska službeno slavi kontroverznu vojnu akciju “Oluja“ kojom je oslobođen hrvatski teritorij 1995.g.“ Ovo ‘oslobođen hrvatski teritorij’ je veliki ustupak ‘konfliktnoj zemlji’ kako naš Bosančeros naziva Hrvatsku.

Naravno, da je njegovu progresivnu brošuru odmah obavio ‘Beogradski centar za sigurnosnu politiku’. I sad mi recite koja je suštinska i politička razlika između Ace Šešelja i onoga što on ovih dana iznosi u Bruxellesu i Gordana Bosanca? Kad bi Aca slučajno imao dvojno državljanstvo budite sigurni da bi on danas bio predstavnik građana koji će nadzirati hrvatske obavještajce.

Tada sigurno više neće obavještajne agencije uznemiravati građane ‘kontroverznim’ glasinama kako u RH jačaju i šire se četničke ideje. Da je u vrijeme Oluje Centar za mirovne studije imao svoje ljude tako visoko infiltrirane u sigurnosni sustav RH što mislite kako bi to sve skupa završilo? Ja znam. A vi? Mene osobno još zanima samo jedna ‘sitnica’. Za koga su glasovali članovi saborskog Odbora koji su ujedno i članovi HDZ-a? No, možda je najbolje da to ne znamo! Uz takve i slične poteze stvarno se samo budale u političkoj oligarhiji mogu tobože čuditi zašto im javnost sve manje vjeruje. Ma, zapravo mislim da se oni samo pro-forme čude, a ustvari ih boli ona stvar za javnost.
Svježi primjer toga je naša pastoralna i samozatajna ministrica Nina Obuljen-Koržinek.

Ona je lucidno i s dobrim instinktom otkrila tupavoj javnosti jednu dobro čuvanu tajnu. Naime, za sve napade na njen lik i djelo optužila je iliti ‘odcinkala’ bivšeg ministra Hasanbegovića. K’o da je na mjesto ministrice došla iz Cinkarne Celje. K’o Nušićeva ‘Gospođa ministarka’ ona teško kopča koja je razlika između nje i Hasanbegovića i ‘gospođe Lederer’. Evo u čemu je: bivši ministar i bivša intendantica HNK bili su spremni zatvoriti pipu kroz koju su curili milijuni i milijuni poreznog novca razno raznim Frljićima, Gordanu Bosancu i njegovom “Centru za mirovne studije“, GONG-u, ISKORAK-u Sanje Sansvrake, Documenti i stotinama drugih uglavnom protuhrvatskih i neojugovićkih sisača proračuna. Tako je nedavno, gostujući na ljevičarskoj N1 TV, izjavila kako je Oliver Frljić ‘medijski atraktivan i simpatičan’.

Nije se pritom izjasnila koliko je njoj simpatično i atraktivno kad je Frlja u ‘Kerempuhu’, po uzoru na Katarinu Medici, uprizorio Bartolomejsku noć nad ‘klerofašistima’. Ako je njoj to atraktivno i simpatično onda je atraktivan i simpatičan i film ’15 minuta-Masakr u Dvoru’ u kojem su lažno i bez jednog argumenta optuženi hrvatski vojnici za ubojstvo devet hendikepiranih srpskih civila. Taj film je djelomično financirao njoj osobno ‘atraktivan i simpatičan’ Hrvoje Hribar.

Novinar Denis Derk je u subotnjem Obzoru stavio na raspolaganje našoj Nini pune dvije i pol strane koje je ona spretno i efikasno iskoristila. Kaže Ninočka da su najgori napadi i klevete na nju počeli kad se njeno ime počelo spominjati u kontekstu formiranja ove Vlade: “Pojedini mediji koji su bliski mom prethodniku (Hasanbegoviću)…“ i tu sam prestao dalje čitati. Draga i sposobna gospođo Ministarka, molim vas navedite barem jedan relevantan medij koji je bio naklonjen Hasanbegoviću, a ne vama! Je li to možda bio Večernjak, Jutarnji, Slobodanka, Novi list, Kupusov list, Globus, Nacional, HRT, TV Nova, RTL… Svi, baš svi, su bili protiv bivšeg ministra!

Nabrojao sam sve “pojedine medije“, neki manje, a neki više lijevi ili još ljeviji. Ako Nina misli na tzv. off-medije kao što su 7Dnevno, Kamenjar, Dnevno hr. Bujica… onda neka to i kaže! Ovako nam želi zamazati naše ‘klerofašističke’ oči tobože desničarskom medijskom harangom protiv nje kao heroine ljudskih prava i Istanbulske konvencije. No, uz sav taj jeftini sajam poltronstva u Večernjaku koji se uz slike protegao na tri strane, sumnjam da će i ona sama biti u potpunosti zadovoljna jer nije sigurna da je svi vole. Ako ima kod kuće psića onda bi mogla riješiti i taj problem.

Stara engleska poslovica glasi: “Lord help me be the person my dog thinks I am“ ili u prijevodu: “Bože, pomozi mi da budem takav čovjek kakvim me vidi moj pas“.

‘Prvoborac’ Franjo Habulin, rođen 1957.g. istakao se ponovno kao muha u čaši mlijeka. “Referendum bi mogao biti prvi korak do nove NDH“. U evociranju niza mitskih zločina ‘antifašistički veleslalom usred ljeta’ stigao je u isto vrijeme u Gospić, Jadovno i Pag. Prema izvješću Jutarnjeg ne vidi se gdje su se ‘borci’ našli. Uglavnom, oni upozoravaju Plenkija da je referendum put u ‘dvostruku NDH’.

Radi se naime o dva referenduma. O Jadovnom se uglavnom sve zna. Tu je od ustaške kame bilo ubijeno oko 40.000 antifašista, srpske nejači i staraca i žena. Problem je što do danas nisu pronađene nikakve kosti. Ništa. Dr. Božićević je 1960.g. kao speleolog ustvrdio da je u Šaranovu jamu moglo stati najviše do 500 ljudi i da je priča o 40.000 ubijenih u stvari teška laž. To nikako ne mogu povjerovati. Da antifašisti lažu! A zašto lažu? Zato jer mogu!

Zašto pas liže svoja jaja? Zato jer može! A naše antife financiramo kako bi nam podmetnuli floskulu: referendum = NDH. Kako bi napisao Borislav Ristić ”lako je penzionerima koji imaju žive roditelje”.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

Njemački mediji o Hrvatskoj: To je najbolja sportska zemlja u svijetu – u čemu je tajna

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari