Pratite nas

Kolumne

HODAK: Tito nam je Ustavom iz 74 omogućio da u “ležernom“ i “lagodnom“ Domovinskom ratu krvlju i žrtvama dođemo do samostalne države.

Objavljeno

na

Hrvatski ljevičari glorificiraju Nikodima i tepaju mu kao mirotvorcu, “čovjeku novog pravca“, “pijanom od ljubavi“, skoro da ga ne proglase živim svecem.

Španjolska ili kako Jugovići vole kazati ”Španija” ne izlazi mi iz glave. Prilikom održanog referenduma javile su se mnoge “mudre glave“. Toliko apokrifnih priča, teorija o tome da pravo na neovisnost ima samo onaj narod kome to država od koje se želi odvojiti dozvoli svojim ustavom…

Voda na mlin onih brojnih glupana koji nas i dan danas uvjeravaju da smo dobili državu samo zahvaljujući “Maršalovom ustavu“ iz 1974.g. Za razliku od Katalonije, koju smo mi sreću imali. Rijetko tko je spomenuo da Tito na taj ustav nije stavio svoj potpis. Opreza radi, potpisali su ga poznati “ustavno-pravni stručnjaci“ Mika Špiljak i Kiro Gligorov. Okupiraš u miru ili ratu neki narod i ustavom mu uskratiš pravo na odcjepljenje. Nije važno što Katalonci nisu Španjolci, što imaju drugi jezik, različitu povijest i kulturu… važno je što Katalonija služi kao krava muzara kraljevskom Madridu. Kao nekad SR Hrvatska Beogradu. Slušajući i čitajući te blefere ispada da nas bez ustavnog “poklona“ iz 1974.g. ne bi ni bilo. I političkom je slijepcu jasno da Tito kao predsjednik Republike nije potpisao taj glorificirani ustav da ga možda netko ne bi shvatio ozbiljno.

Tim ustavom lukavi i muzikalni bravar srezao je krila veliko srpskoj oligarhiji. Autonomijom Vojvodini i Kosovu skresani su velikosrpski apetiti i san o velikoj unitarnoj Jugoslaviji. Naravno, nakon što ljubičica preseli na onaj svijet. A nama u Hrvatskoj omogućio je da u “ležernom“ i “lagodnom“ Domovinskom ratu krvlju i žrtvama dođemo do samostalne države. Ista stvar čeka jednog dana i Kataloniju. Ovo sad je samo štih-proba. Izboriti se u početku za status Baskije. Plaćati godišnje Madridu točno dogovoren iznos od godišnjeg BDP-a. Danas Kataloncima Madrid na kraju fiskalne godine vraća u blagajnu iznos koji on odredi. Takva je bila i hrvatska priča do 1991.g., pa isto čeka i Kataloniju. Možda ne tako skoro, ali da je to jedini način da Katalonija postane neovisna država sasvim je izvjesno. Do tada će španjolski nogometni suci uredno pokradati Barcu i navijati za Real. Kao što su i naši “španci“ uredno krali Dinamo i Hajduk te gomilali titule Zvezdi i Partizanu. Da nismo u jesen 1991.g. uzeli oružje u ruke i krenuli u rat još bi danas vodili na RT-Zagreb pseudo-intelektualne rasprave o tome što imamo, a što nemamo i ne smijemo po “legendarnom“ Ustavu iz 1974.g. Uostalom, molim primjer gdje je to komunizam u svijetu došao na vlast pomoću ustavnog zakona, slobodnih izbora ili voljom naroda. Samo silom, puškom i kundakom. Nakon toga samo “uvjeriš“ narod da je to njegova volja i država… i da od veselja treba samo kleknuti.

Još je Eugen Kvaternik rekao: “Veći su nam žuljevi od klečanja, nego od rada.“

Hrvatsku tragediju nakon 8. maja 1945.g. polako nam otkrivaju i sami crveni “pobjednici“. Jedan od njih je Vlado Dapčević, potpukovnik JNA i pristaša rezolucije Informbiroa. On je manje poznati brat generala Peke Dapčevića. Vlado je “studirao“ na Golom otoku što mu je omogućilo malo šire i iskrenije vidike od, recimo, splitskog režisera Ante Jelaske. Na crnogorskoj televiziji Blue Moon Vlado je otvorio dušu: “Mi smo sto puta surovije postupali s ustašama nego s četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana strijeljali smo preko 30.000 ustaša 1945.godine kod Maribora“. Koji rekorderi !!! “Uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihajlovića i nitko od njih nije osuđen na smrt. Svi su osuđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora“ kaže Titov prvoborac. I sad ti objasni Anti Jelaski i starim orijunašima da su stvarni pobjednici Drugog svjetskog rata “na ovim prostorima“ bili zajednički partizani i četnici. Objasni Ivi Josipoviću kako je od 90% pobijenih ustaša ostalo još toliko da i dan danas zmijski plešu po čitavoj Lijepoj našoj. Otvoriš usta, napišeš nešto što se ne sviđa starom Jugoviću Jelaski, podoficiru JNA Tomiću, kripto komunisti Pavičiću, jugo nostalgičaru Pofuku već si ustaša. Četnici nam dolaze u Šibenik. Postroje nas i poduče o definiciji građanskog rata a Jutarnji, Slobodna Dalmacija, Novi list, Globus i Nacional pronalaze nove i nove ustaše. Težak, ali zahvalan posao… Dokle? Dok Ustavni su RH ne bude održao sjednicu na kojoj će raspravljati i glasati ne samo o tome da li je ime ulice ”10. travnja” suprotno Ustavu nego i kad počnu ex offo raspravljati je li četnički spomenik u Srbu u skladu s Ustavom ove države? Tek će se onda stvari početi mijenjati. Dotle će i dalje u glavama gledatelja Žikine dinastije carevati lex Vlado Dapčević. Ne na onako surov način kao 1945.g. u Mariboru, ali će se nastaviti lov na imaginarne ustaše dok četnici slobodno marširaju i slave kraj svojih spomenika diljem RH.

Naravno, uz taktičku podršku lijeve medijske falange i Jokića, Divjakice, Štromara, Miletića, Pupovca, Klasića, Jakovine, Markovine… Tu su pro jugoslavenski filozofski fakulteti, puni nasljednika zloglasnog jugoslavenčine Milana Kangrge. On je godinama polagao svoje antihrvatsko sjeme što je rezultiralo da su danas anacionalni praksisovci na svim bitnim pozicijama na filozofskim faksovima. U svojoj knjizi “Šverceri vlastitog života“ izdanoj u Beogradu 2001.g., nakon dolaska Račana i Mesića na vlast, bolesni srbofil pokazao je destiliranu mržnju prema Hrvatima na kojoj bi mu zavidio i Vojislav Šešelj koji je zajedno s Kangrgom i bio član Hrvatskog filozofskog društva. Upravo je nevjerojatna premreženost svih pora hrvatske zbilje tolikim brojem kroatofoba. Tako npr.: prof. dr. Jure Zovko citira sirovog Kangrgu: “Hrvat zbilja “gubi orijentaciju“ ili ga “hvata bijes“ kada mu spomenete Srbina.“ Hrvat kao “takav genetski poremećen srbofobijom kao bitno paranoično biće, jer je ta njegova bolest gotovo neizlječiva“. To je pisano u Beogradu, šest godina nakon Oluje. Toj sirovoj jugoslavenčini trebalo je pod nos staviti činjenicu da se u Domovinskom ratu protiv beogradskih agresora borilo i oko 10.000 Srba. I nije Hrvate zbog toga “hvatao bijes“ nego su bili ponosni na tu činjenicu. Ako se nastavi dobro orkestrirana “ustašoidna“ histerija ne bi se začudio da Ustavni sud zaključi kako je spomenik majoru Milanu Tepiću u Bjelovaru sukladan Ustavu Republike Hrvatske. Ni tada hrvatske ovce neće ni zablejati.

Negdje sam pročitao jednu od Aleksandra Velikog: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Obzirom da ovu kolumnu pišem u Bolu na Braču evo jedne zgodne dalmatinske teme. Naravno, bazičnu informaciju dobio sam od svog prijatelja legendarnog Ufe. Riječ je o sad već omiljenom novom episkopu dalmatinskom Nikodimu Kosoviću. Novom ljubimcu hrvatske ljevice. Nikodim, rođenjem Zadranin, prvi je Dalmatinac na ovom položaju nakon punih 106 godina. Površno prateći njegovo ustoličenje zapazio sam “zgodnu“ izjavu: “Živeći u mediteranskim zemljama koje dišu kršćanstvo, sve više sam razumio i milu Dalmaciju, gdje se susreću istok i zapad.“ Istok i zapad susreću se, po mom poimanju, na rijeci Drini, u BiH.

No, dobro, uzmimo to kao zgodnu metaforu. Međutim, na svom ustoličenju naš Nikodim, ili od milja Nikša, s ljubavlju se osvrnuo na svog slavnog prethodnika, dalmatinskog episkopa Nikodima Milaša (1890-1912), a za kojeg je Eparhija dalmatinska 2006.g. podnijela prijedlog Komisiji svetog sabora SPC-e za uvrštenje u red svetaca Srpske crkve. “Sveti“ Milaš rođen je 1845.g. kao katolik u Šibeniku i kršten pod imenom Nikola Ante, ali je nakon tri godine prekršten u pravoslavnoj crkvi. Zanimljiv detalj o tzv. ”prekrštavanju”. No, pustimo te bizarnosti. Naš Milaš ostao je trajno u srcima svih pravoslavaca u Dalmaciji po svojoj “epohalnoj“ knjizi “Pravoslavna Dalmacija“ koja je bila tiskana 1901.g. i ponovno objavljena 1989.g. Knjiga je jako zanimljiva. Miliša “znanstveno“ i strastveno dokazuje najprije kako se pravoslavlje u Dalmaciji proteže još od apostolskih vremena, pa je po njemu čak i apostol Pavao propovijedao i širio pravoslavlje po Dalmaciji. Knjiga negira svaki oblik povijesnog postojanja Hrvata kao katolika u Dalmaciji i stoga je temelj velikosrpske mitologije u sjevernoj Dalmaciji. Po toj knjizi i Stipe Petrina je pravoslavac. Bez obzira što je “deložirao“ Franju Tuđmana iz Primoštena. Episkop Nikodim spomenuo se episkopa Irineja Đorđevića koji je na tom položaju bio od 1931.g. do 1952.g., a koji se zalagao za integralno jugoslavenstvo i svesrpstvo u Dalmaciji te je bio član Središnjeg nacionalnog odbora Ravnogorskog (četničkog) pokreta. Evo nas opet kod Vlade Dapčevića. Član četničkog pokreta, naš Irinej Đorđević, a potom do 1952.g. episkop dalmatinski dok je kardinal Stepinac bio na robiji iako nikada nije bio član ustaškog pokreta. Osvrnuo se naš Nikša i na Nikolaja Mrđu episkopa koji je poticao balvan revoluciju i koji je “zapalio“ iz Šibenika u rujnu 1991.g., neposredno uči granatiranja grada od strane JNA. Eto, par razloga zašto hrvatski ljevičari glorificiraju Nikodima i tepaju mu kao mirotvorcu, “čovjeku novog pravca“, “pijanom od ljubavi“, skoro da ga ne proglase živim svecem. Dobro, mora se priznati da ljevičari i Nikšine kolege sa “zapadne strane“, katoličke biskupe i nadbiskupa također uvažavaju i o njima pišu “biranim“ riječima kao što su ustašluk, crnomantijaši, klerofašisti, ustaški popovi. Puno toga lijepog napisano je npr.: o biskupu Košiću. Spominje se i moja lička bunika. Po njima je Katolička crkva nositelj mnogih zala. Kad bi ta Crkva bila samo kato-lička tj. locirana samo u Lici nekako bi je Josipović, Lovrićka, Tomić, Pavičić, Pofuk, Frljić, Matija Babić, Rudanica, Vlašić, Mate Kapović, Jakovina, Markovina… još i provarili u svojim ljevičarskim želudcima. Ali ta Crkva želi i silom se nameće kao nekakva Crkava svih Hrvata. Pa čak i u čitavoj Dalmaciji, u Stipinom Primoštenu koji je prvi ustao protiv Titovog generala klerofašiste Tuđmana. I tako su pametni Srbi 1941.g. odlazili u četnike, a 1945.g. se vraćali iz partizana. Ili kako je napisao veliki hrvatski “intelektualac“ Slavko Goldstein “1941. godina koja se vraća“, ne moramo se unaprijed brinuti.

Winston Churchill je rekao: “Umjesto da se unaprijed brinemo, bolje je da unaprijed razmišljamo i planiramo.

Napokon nešto pozitivno i vedro u Lijepoj našoj. Drug Britvić osnovao novu braniteljsku udrugu VeDra. Još jedan progresivni prilog kohezionom pristupu braniteljskoj populaciji. Ranko Britvić u svojoj udruzi okuplja partizane i branitelje. Znači i partizane koji su došli na tenkovima, a otišli na traktorima. Partizani koji su nosili na kapama crvenu zvijezdu, a na kraju otišli na traktorima Crvene zastave. Sad zajedno sa Britvićevim “braniteljima“ željno čekaju da Bandić “vrati Maršala na njegovo mjesto prvom prilikom kad bude mogao, kad se riješi tih crnih vrana koje prizivaju aveti krvave prošlosti.“ Naravno, kad naš Ranko promrsi “krvava prošlost“ da ne misli na Vukovar, Škabrnju, Saborski, Borovo selo, Dubrovnik… nego na NDH. S punim pravom jer će s takvim stavom ući u sva braniteljska srca. Neće više biti šatora. Ruku pod ruku marširat će 4. Splitska i Veselin Šljivančanin, Mile Mrkšić, Miroslav Radić… Naravno bez mog branjenika Mile Dedakovića. On niti je progresivan, a niti lako zaboravlja. Ranko Britvić je stari dobri tip partizana. U Drugom svjetskom ratu partizani su djelovali u SSSR-u, Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Norveškoj, Finskoj, Čehoslovačkoj itd. Svi su zatucani i marksistički neobrazovani ušli u bitke s nacistima i fašistima za SSSR, Francusku, Italiju, Grčku, Norvešku, Finsku, Poljsku itd. osim Britvićevih partizana. Oni su se borili i ginuli samo za Jugoslaviju. Za Jugoslaviju koju je Tito davno prije proglasio “tamnicom naroda“. I sad nas drug Ranko Britvić pomoću Zlatka Šimića i Jutarnjeg želi uvjeriti da iz jedne tamnice naroda nismo nakon 8.maja 1945.g. ušli u drugu, krvoločniju i zloglasniju tamnicu naroda. Zato dragi Britviću, ne brini ti za “crne vrane“. Čekaj strpljivo zajedno sa Sneškom Banović povratak Maršala. Načekat ćeš se. I prisjeti se tko je poslao slobodarsku poruku Hrvatima: “ Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država. Ajde Ranko oladi…

Dwight Eisenhower je napisao: “Postoji samo jedno sredstvo da bi trijumfirao mir: usvojiti zakon po kome, u slučaju rata, ratnu štetu plaća – pobjednik”. Kao što znate, u slučaju Hrvatske to se i dogodilo. Svi ćemo mi iz proračuna plaćati za Britvća i njegovu VeDru. Za neke tužno, a za neke vedro..

Zvonimir Hodak/Dnevno.hrhttp://dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici

Objavljeno

na

Objavio

Već je proliveno mnogo tinte o izjavi Kreše Beljaka kako je UDBA pobila premalo Hrvata u inozemstvu. Nađoh neke komentare koji za Krešu Beljaka kažu da nije čovjek nego životinja. E, i to je govor mržnje kao i Beljakov, ali ne prema Beljaku, već prema životinjama. To se može znanstveno dokazati.

Konrad Lorenz, koji je bio životinjski psiholog, nobelovac koji je uspoređivao ponašanja ljudi i životinja, šezdesetih godina napisao je djelo “O agresivnosti”. Životinje ne mrze, čak ni kada ratuju, kaže Lorenz. Kada se ustroji hijerarhijski poredak u nekom čoporu, među beštijama nastaje mir i suradnja, a svi antagonizmi se zaboravljaju. Lorenz stoga zaključuje da životinje jesu karakterizirane agresivnošću, koja je iznimno važna funkcija za preživljavanje i očuvanje teritorija, ali ne poznaju mržnju, jer je ona iznimno opasna za očuvanje vrste, od nje nema nitko nikakve koristi, naprotiv. Ljudi su tu puno gori od životinja, jer su spremni biti agresivni ne zbog očuvanja vrste ili teritorija, već iz čiste mržnje koja razara i teritorij i samu vrstu. Dakle, sukladno ovom nobelovcu, reći Beljaku zbog ove odvratne izjave, izljeva mržnje, da nije čovjek već životinja, potpuno je pogrešno i jako uvredljivo za životinje.

Ne, Beljak je čovjek kojim bi se prije pravosuđa i drugih tijela trebale pozabaviti stručne osobe poput Lorenza i, umjesto u možebitni zatvor, odvesti ga na par godina da živi u nekom životinjskom čoporu kako bi se u njemu naučio – ljudskosti. I ne samo on, mnogim ljudima kroz povijest, pa i Udbinim ubojicama koje Beljak implicite hvali, više bi koristila takva životinjska škola od svih ljudskih, i jamačno bi povijest bila puno manje krvava od one koju Beljak zaziva.

Kako se onda boriti protiv (govora) mržnje. U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici: kada se žrtve mržnje dodatno “ubija”, a one koji mrze štiti. Nije puno prošlo vremena kada je bivši predsjednik Ivo Josipović komunistički masakr nad širokobriješkim fratrima nazvao “legitimnim vojnim ciljem”. Osim što se historiografski radi o krivotvorini, ovakvu bešćutnost prema nevinim žrtvama može izreći samo mržnja prema drugom i drugačijem. I što se to ovih dana dogodilo? Ti isti fratri imaju portal pobijeni.info gdje se promiče istraživanja i činjenice o fratrima, žrtvama komunističkog zločina. No Facebook njihove objave blokira, zbog – govora mržnje!?

Facebook blokirao portal koji razotkriva zločine i bit totalitarnog jugokomunističkog režima

Kada Facebook ne da fratrima da govore o žrtvama mržnje zbog govora mržnje (!?), ja ću ovdje prenijeti njihovu razložnu nevjericu u cijelosti: “Jugokomunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Do pada jugokomunizma još je 91 franjevac okusio tamnicu na duže ili kraće vrijeme. Trojica su ubijena u tamnici, velik broj njih ostao je trajno narušenoga tjelesnog zdravlja. Ostali su, kao i čitav puk, bili proganjani na razne druge načine. Jugokomunisti su, osim ubojstva njezinih profesora, zapalili i zgradu glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, rastjerali i pogubili određeni broj njezinih đaka te joj zabranili daljnji rad. Zabranili su također rad Franjevačke bogoslovije u Mostaru.

Govor o spomenutome je za Facebook očito govor mržnje. No, kada Josipović govori da su fratri na Širokom Brijegu, unatoč nepobitnim suprotnim činjenicama, bili legitiman vojni cilj, onda je to valjda govor ljubavi. Isto je i kada Nenad Stazić za genocid na Bleiburgu rekne da su jugokomunisti to traljavo napravili jer su neki preživjeli. Pridružuje mu se sličnim riječima ovih dana i Krešimir Beljak za jugoslavenski državni terorizam ili ubojstva u inozemstvu. Oni za sve to nisu blokirani. A i za njih i za Facebook bi trebalo, da ne spominjemo druge činjenice, vrijediti ono što naloži Europski parlament u rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. kada jasno izjednači komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam.”

E, sada, što je gore, ono što radi Beljak ili društvene mreže na kojima Beljak nekažnjeno i bez cenzure prosipa mržnju, ili kada žrtve mržnje te iste društvene mreže blokiraju, a Beljaka ne?

Ono što je kod Josipovića, Stazića, Beljaka i mnoštva sličnih lijevih ekstremista u Hrvatskoj zabrinjavajuće, jest činjenica da se radi o političarima, o osobama koje su imale ili imaju moć nad sudbinama ljudi.

Konrad Lorenz možda nam opet pruži utjehu kada su ljudi, u ovom slučaju političari u pitanju. Naime, on je izučavao kako koje životinjsko krdo bira one koji vladaju, pa je zaključio: “Nećete mi vjerovati, ali postoje društva gdje vladajući postaju uvijek oni najbolji i najinteligentniji, na primjer među majmunima, pavijanima.”

Dakle, kao što je netočno, prema ovom nobelovcu, da Beljaka nazivaju životinjom, jer ne zadovoljava kriterije s obzirom na mržnju, tako nije točno reći, kako se često čuje, da nas političari prave majmunima. Jer da je tako, da smo pavijani, ne bismo birali kako biramo…

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari