Pratite nas

Kolumne

HODAK: Trumpa zbog nekih riječi dio ljudi u SAD-u smatra Hitlerom, ali da živi u Hrvatskoj bio bi živi ustaša

Objavljeno

na

Neću se hvaliti da sam predvidio pobjedu Trumpa. Treba samo pogledati moje kolumne u zadnjih šest mjeseci. Nakon ove primitivne harange protiv Kolinde, vjerujem da će se i ona bez imalo muke prošetati do drugog mandata. Ljevica je odradila lavovski dio posla u njezinu korist. Kod Trumpa je “situation is full of drama.“ Progresivni, demokratski, jednakopravni, LBS-ovski dio SAD-a skočio je na zadnje noge

Antifašisti se nisu sramili Jugoslavije ni kad je ubijala svoje državljane po inozemstvu i tako vulgarno i neuvijeno kršila međunarodno pravo. Nisu je se sramili ni kad je u listopadu 1956. godine, izručila Sovjetima mađarskog premijera Imru Nagya koji se bio sklonio u jugoslavensku ambasadu pred NKVD-om. Imre je bio, nakon jugoslavenskog izručenja, na tajnom procesu osuđen na smrt i strijeljan. Tada su se bez i trunke srama napredne snage bivše Juge pohvalile da je Imre “živio k’o pas i umro k’o pas“. Međutim, tog sramnog čina zasramili su se Mađari na što su me ovih dana, prilikom boravka u Budimpešti, podsjetili moji domaćini. Gaženje prastarih diplomatskih uzusa o eksteritorijalnosti nije posramilo tadašnje Jugoviće. Međutim, zamislite, sada je odjednom njihove potomke prekrio val srama, ali ne zbog Imre Nagyja nego zbog Kolinde i Trumpa.

Srame se svi od Mire Furlan do Sanje Sanjesvrake (ili tako nekako) te Rade i familije. Sram se manifestira, kao što je to i uobičajeno, jarkim crvenilom njihove zvijezde. Jelena Lovrić se srami i pita “treba li Hrvatska uopće imati funkciju šefa države?“ Jelena se sramila i Tuđmana dok je bio živ. Nakon njegove smrti, kad bi joj zatrebalo, zasramila bi se još tu i tamo. Više tu nego tamo. Dok su šefovi države bili Mesić i Josipović funkcija šefa države bila je neupitna. Ustavna kategorija. Stipe, Haaški svjedok protiv hrvatskih generala, bio je predsjednik države koji je odmah nakon izbora potezom pera “penzionisao“ pobjedničke hrvatske generale jer su navodno spremali državni udar. Hrvatska je nadaleko poznata po državnim udarima, baš kao i po moždanim udarima političara! On je i danas antifašistička dika, a sad i podstanar. Josipović, kojeg je Kolinda na brzaka poslala u povijest, imao je po predizbornim anketama naših medija 80 % popularnosti, što je samo dokaz da smo ne samo država s posebnim potrebama nego da su nam i agencije za ispitivanje javnog mišljenja s posebnim potrebama. U pravilu su posebne. I onda se pojavi ženska, “barbika“, plavuša, i pomete pod s osamdeset postotnim lovcem na ustaške zmije. I tako nam je slabašna ”ženskinja” otprhnula s trona predsjednika koji se u Sarajevu nije mogao sjetiti tko je započeo rat na “ovim prostorima“, ali se u Tel Avivu odmah sjetio ustaških zmija. To saznanje o ustaškim zmijama sakrivao je k’o zmija noge prije nego je bio izabran za šefa države. Kad su ga pak izabrali, malo ga je ”zelo”, kako to lijepo kažu Zagorci. Umjesto da kao glazbenik “odsvira“ dva mandata u stilu Arsena i njegova Moderato Cantabile. “Rijeka donosi jesen, dugo umire grad i u nama toliko ljeta, mi smo siročad svijeta…” Tako je našeg drugog Ivu glave došao nerealno naštiman rejting u anketama ljevičarskih medija.

Nitko se nije zasramio kad Predsjednik države u inozemstvu ogovara svoju državu. Ni Jelena, ni Saša Đujić. Čak je i mjesto savjetnika namijenio Dragecu Carlosu Zvonimiru Pilselu. Šteta. Mogao je u Tel Aviv doći sa savjetnikom koji je “Molotovljevim koktelom“ častio Sinagogu u Buenos Airesu. Slabe i amaterske izraelske tajne službe i tako ne bi ništa skužile. Ali, obvezno je morao imati savjetnika u Vukovaru kad mu je Boris Tadić, nakon što ga je tri puta poljubio, uvalio reprint predratnog Zenita. Taj Micićev “briljantni“ časopis imao je samo jednu zadaću: učvrstiti toleranciju, bratstvo i ljubav između dva bratska naroda. Tom bratstvu falilo je još samo Titovo jedinstvo. Ljubomir Micić je u toj svojoj “internacionalnoj reviji za umetnost“ iskazivao žestoki rasizam prema Hrvatima nazvavši ih križancima između papige i majmuna. Međutim, našeg Josipovića to nije zasmetalo niti ga je nagnalo da se zasrami što je sa zahvalnošću primio taj primitivni dar. Što više, nije bilo sram ni bilo koga od poznatog ljevičarskog šljama koji se inače odmah zasrami na sve što ne diše kao oni. Svi su bili ponosni na svog osamdesetpostotnog progresivnog borca protiv ustaških zmija. To je lijepo objasnio moj kolega Krešo Krsnik jednom svom branjeniku koji je popušio par godina zatvora: ljeto, zima, ljeto, zima i prođu dvije godine. Tako je i kod Josipovića. Ljeto, zima, ljeto, zima…i prođe pet godina njegova mandata. Za drugi mandat je bio ”ziher” kad je skužio da mu je protukandidatkinja ženska i k tome još plavuša. Dobro, bivša je ministrica, ali kod kompromitiranog Sanadera, veleposlanica, ali što onda (ima ih puno), pa potom zamjenica zapovjednika NATO-a. Ha, ha, ha! Počelo je tipično ljevičarsko pljuckanje, ismijavanje, nazivanje Kolinde ”Barbika” i sl. Međutim, kad je završio prvi krug predsjedničkih izbora, smijeh im je zastao u grlu. Bez obzira što je Titov gardist vodio, bilo je to vrlo tijesno. To je bio trenutak kad nadu zamjenjuje – slutnja! I dogodilo se što se dogodilo.

Sadašnji napadi na Kolindu imaju gotovo isti rukopis kao i napadi iz predizborne kampanje. Tobožnji demokratski front, ili kako neki ružno kažu ”šljam”, je za demokraciju samo deklaratorno – svejedno radi li se o SAD-u ili o Hrvatskoj. Najprije lijevi mediji “nabriju“ birače lažnim anketama – Josipović i Hillary Clinton superiorno gaze preko “sitnog potoka“ do svog zasluženog cilja. Svi američki mediji, tiskani i elektronski, u omjeru 300 prema 2 mjesecima su zaluđivali javnost izjavama o “sramotnom“ Trumpu. U Hrvatskoj su ismijavali Kolindu kao ”barbiku”. Indigo-novinari papagajski ponavljaju iste floskule svjesno podcjenjujući novog medijskog mungosa – društvene mreže kao Facebook i Twitter. To su danas postali kanali komunikacije i izražavanja slobodnog mišljenja svakog običnog čovjeka koji je preko tih tzv. off-medija izvrsno informiran i može preskočiti novinarske “patke“ koje masmediji puštaju u promet. Počelo je s Kolindom. Ljevičarska kamarila dobila je nogom u tur. Englezi odoše iz EU. Sad se dogodio Trump. Treba još pričekati francuske izbore. Hollande je već sada bivši. Francuski su mediji viša klasa prema hrvatskim i američkim jer u njima ipak nema tako otvoreno naštimanih anketa. Nema stvaranja medijskog lažnog rejtinga kao kod Hillary i Josipovića. Ti isti mediji su i Orbana bez i trunke srama proglasili “evropskom sramotom“, a Mađari ga biraju zatvorenih očiju jer im je digao nacionalni ponos do neslućenih visina, a sada ih i ekonomski osnažuje. Tu je i velika Poljska, a kuha se i u Slovačkoj i Češkoj. Bio sam i u Bratislavi. Mirna sretna zemlja u euro zoni. Njihovi komunisti-antifašisti (nešto slično kao generacija našeg Manolića) podsjećaju na dinosauruse jer ih se samo najstariji sjećaju. Kod nas, međutim, i dalje ”old story”. SDP lagano tone iz dana u dan. HDZ je pristojno umiven i obučen po briselskoj modi. Ostaje samo Kolinda. Njezin put u SAD-u je kao stotine putovanja Mesića i Josipovića. Ali mržnja ljevičara se sve više akumulira zbog poraza koje doma i u svijetu stalno doživljavaju. Kolinda predsjednica, Trump predsjednik. Vesna nije generalna tajnica. Intelektualno i politički najpotentniji SDP-ovac Zoran Milanović lagano pjevuši stari hit “rastajem se cigani sa vama…“ Kad je Predsjednica odlučila ne pustiti u javnost baš svaki detalj svog puta u SAD, legendarni turistički vodič Joško Paro, Granićev i Josipovićev kadar, inače strancima posebno dragi hrvatski veleposlanik, iskazao se ponovno jednom puštajući, ovaj put u domaću javnost, tajne informacije od nacionalnog interesa za RH. Čak se i čovjek, za kojeg mnogi misle da je operiran od bilo kakvog srama, Nenad Stazić, zasramio. Međutim, ljetovanje na Brijunima za sitnu lovu ga nije zasramilo.

Neću se hvaliti da sam predvidio pobjedu Trumpa. Treba samo pogledati moje kolumne u zadnjih šest mjeseci. Nakon ove primitivne harange protiv Kolinde, vjerujem da će se i ona bez imalo muke prošetati do drugog mandata. Ljevica je odradila lavovski dio posla u njezinu korist. Kod Trumpa je “situation is full of drama.“ Progresivni, demokratski, jednakopravni, LBS-ovski dio SAD-a skočio je na zadnje noge. Gledam u Beču 4 program HTV-a. Matković je voditelj Trumpove inauguracije, a gost Danko Plevnik, nekada glavni urednik partijskog dnevnika Borba. Danko ”ne može da veruje”. Tip-Trump dobio debelo manje glasova od Hillary, popularnost mu je po anketama manja nego u predizborno vrijeme, a on sada glumata predsjednika USA. Borba je ostavila dubok trag na našeg Danka. Protiv omraženog Trumpa bili su svi novinski listovi i sve TV postaje, svi elitni glumci, mnogi “vodeći svjetski“ znanstvenici kao npr.: naš Ivan Đikić.

Sjećam se kako nas je Đikić u predizborno vrijeme “umirivao“ iz Kalifornije. Progresivna i našmrkana Amerika jednostavno neće dopustiti da opskurni Trump kontaminira Bijelu kuću. E, baš je pogodio! Molekularni biolog tumači glupim Hrvatekima politiku. Zanimljivo je kako ti progresivni i demokratski pobornici nisu smogli snage ni za trunkicu osude “ljudi u crnom“ koji su palili aute, razbijali izloge i mlatili prolaznike samo zato jer nije pobijedila njihova dinastijska odabranica (koja je politički korektno sjedila sa suprugom na Trampovoj inauguraciji). Postoji ipak razlika u kulturi između Amera i Hrvata jer Mesić i Josipović se nisu udostojili doći u Lisinski na svečani koncert povodom 25 godišnjice priznanja Hrvatske. I na kraju da nije Tuđmanove Hrvatske, dragovoljaca, HOS-a i branitelja, bi li njih dvoje ikada postali predsjednici svojih kućnih savjeta? Iskreno sumnjam. Naravno, na inauguraciji Trumpa se pojavio pristojni i simpatični, ali u suštini sada već bivši, Barack Obama. Dirljivo je bilo čitati ushićenog Željka Trkanjca u Jutarnjem: ”Obama je najuspješniji predsjednik USA od Drugog svjetskog rata do danas”. Što su onda bili Dwight Eisenhower, Ronald Regan i John F. Kennedy… da ne nabrajam dalje? Kad je Željkov miljenik dobio Nobela za mir, nastalo je opće liberalno veselje. SAD je u tom trenutku vodila, što izravno što neizravno, osam ratova u svijetu. Dati Obami Nobelovu nagradu bilo je isto kao da ste dali Himalaji medalju jer je najveća planina na svijetu. I tako je osam godina kao londonska magla svijet obavijala iskrivljena slika i sirova glorifikacija Baracka Obame. Najniži vojni proračun oslabio je USA u globalnom smislu. Sirija, Libija, tzv. Arapsko proljeće doveli su do globalnog egzodusa naroda prema Europi. U SAD je došlo 12 milijuna ilegalaca koji žive od socijalne pomoći s kojom su zadovoljni te ne žele raditi bilo što da im se ponudi, tako da predstavljaju financijski uteg onima koji rade i zarađuju. Rusija je preuzela Siriju. Kina na istoku prerasta u novu velesilu. U zemlji rasni nemiri na dnevnoj bazi. I početak mandata sa Nobelovom nagradom. Kraj kao najuspješniji Predsjednik SAD-a. Farsa za kraj. Ali samo u Jutarnjem. Srećom.

Madonna je afirmirani borac za svoja, ženska prava. Uvjerena je kako je njeno pravo da uvijek ima pravo. Evo kako ona zamišlja ostvariti svoje demokratsko pravo: “Dugo sam razmišljala o tome da dignem u zrak Bijelu kuću. Ali znam da to neće ništa promijeniti“. Na tu umotvorinu je pola milijuna ljudi zapljeskalo. Zapljeskao je i glasnogovornik tajnih službi Gateway Pundit rekavši da će pokrenuti istragu. Druga glumica Ashley Judd usporedila je Trumpa s Hitlerom. To su samo dvije perjanice liberalne demokracije. Jedna bi digla u zrak Bijelu kuću, naravno tek kad se Obama iseli iz nje. Za drugu je novi predsjednik Hitler. Sve te dražesne i priglupe ljevičarske izjave dane su neposredno nakon inauguracijskog govora. U njemu je Trump rekao sljedeće: “Bez nametanja, tražit ćemo prijateljstvo i dobru volju s državama svijeta, ali ćemo to činiti s razumijevanjem da je pravo svih država staviti na prvo mjesto vlastite interese. Ne želimo nikome nametati svoj način života, neka on sjaji kao primjer. Sjat ćemo za sve da slijede. Učvrstiti ćemo stare saveze i stvoriti nove i ujediniti civilizirani svijet protiv radikalnog islamskog terorizma, kojeg ćemo izbrisati s lica Zemlje. Temelj naše politike bit će posvemašnja odanost SAD-u, i kroz odanost našoj zemlji ponovno ćemo otkriti našu odanost drugima. Kad otvorite svoje srce domoljublju, nema mjesta predrasudama…“ U SAD ga zbog takvih riječi neki smatraju Hitlerom, ali da živi u Hrvatskoj bio bi živi ustaša. Samo Hitler, odnosno ustaša mogao bi ovako grubo napasti pastoralni, napredni pokret za slobodu kao što je ISIL. I još prijetiti da “ćemo ga izbrisati s lica zemlje“. Ako se sestrinska srca slože, pa se Madonna udruži sa Raddom i Sany Sanavragom (ili tako nekako), onda evo nove verzije kultnog filma “Cigani lete u nebo“ – zajedno s Bijelom kućom.

Čitajući što pišu i govore naši profesionalni ljevičari možemo zaključiti da se još nisu oporavili od šoka. Najprije Kolinda, a sada još sol na ranu – Trump. Traži se izlazna taktika. Najnovija tvrdnja koja se plasira je kako je na Obaminoj inauguraciji bilo dvostruko više ljudi. Krasna laž. A što je sa slikom? Slika pokazuje da je sve bilo puno. Trump optužuje lijeve medije. Bojim se da neće ostati sve na optužbama. NYT tvrdi da je govor novog predsjednika bio sramotan. Washington post odjednom je puno umjereniji. U grad je stigao novi opaki igrač koji ono što kaže obično i ispuni. S Trumpom dolaze nova uzbudljiva vremena! Radu i Sonju koje se brinu za sudbinu američkih radnika netko bi trebao obavijestiti da su upravo radnici izabrali “Adolfa“ za predsjednika.

Ako se slučajno Trump razvede od Melanije, Slovenija se nada da će putem arbitraže dobiti pola Amerike…

Autor: Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Domoljublje je ključ opstanka!

Objavljeno

na

Objavio

Od pamtivijeka čovjek živi u zajednici. Zajednica ima zajednički interes. Obitelj je osnovna ljudska zajednica. Država je zajednica definirana širim odrednicama poput jezika, povijesti, pretpostavljene genetike, geneze, sve to osviješteno u određenoj zajedničkoj politici, odnosno u najširem smislu država je zajednica povezanih ljudi koji sebe smatraju dijelom jednog naroda pa onda i nacije. Dio naroda može živjeti i u drugim državama, ali je dio iste zajednice – isti narod.

Snaga i prosperitet jedne obitelji kao osnovne zajednice ovisi prvenstveno o ljubavi oca i majke prema svojoj obitelji. Zašto ne ovisi o o inteligenciji pitat ćete se? Naravno da ovisi i o ineligenciji, no osnovna i ključna komponenta je ljubav prema obitelji.

Domoljublje, kako ime samo za sebe govori, a ime je znak, znači ljubav prema svom domu. Dom nisu samo zidine, špilja, sojenica, vila, šume, planine, more, rijeke i jezera, dom je obitelj, dom su ljudi, ljubiti svoj dom znači ljubiti svoju obitelj, skrbiti za svoju obitelj i biti spreman dom svoj i svoju domovinu braniti od svake ugroze.

Domoljublje na razini naroda, nacije, države znači ljubav prema svojoj zajednici u najširem smislu, znači dati sve od sebe za svoju ljubljenu zajednicu, ako je ljubimo?

Od vulgarnog shvaćanja inteligencije u civilizaciji idiota važnija je ljubav. U biti ljubav je ključna komponenta u odnosu oca i majke prema svojoj obitelji kao i političara prema svom narodu – naciji. Roditelji kojima je ljubav jača od poroka i lošeg karaktera uspješno održavaju svoje obitelji bez obzira na okolnosti, u svakom slučaju daju sve od sebe i žive za svoju obitelj nastojeći djecu izvesti na pravi put, u konačnici za to žive i to im je jedini cilj. Roditelje koji se tako ponašaju, vođeni ljubavi prema onima koji o njima ovise, možemo smatrati inteligentnima jer su djecu naučili osnovama života i suživota u ravnoteži sa drugima.

Ono što su otac i majka za obitelj to su političari za naciju-državu. Otac i majka skrbe za one koje vole i ne misle o sebi sve dok svaki član obitelji nije zadovoljan i sretan u okvirima onoga što realno možemo sebi omogućiti. Političari su otac i majka svoje zajednice i posljednja obrana interesa zajednice, odnosno to bi trebali biti.

Otac i majka obitelji mogu biti vrijedni i marljivi ljudi, prožeti univerzalnom etikom i blagoslovljeni Duhom Svetim, dakle prožeti ljubavlju. Također otac ili majka, rijetko obadvoje, češće jedno od njih, mogu biti potpuno emocionalno osakaćeni i kao takvi apsolutno beskorisni svojoj obitelji. Dakle, roditelji mogu biti pijanci, kockari, kurviši, lijenčine, vulgarni i sebični hedonisti i kao takvi samo teret svojoj obitelji – propaliteti. I ne samo teret, takvi jedu svoju obitelj, oni su kanibali i parazit na tijelu svoje obitelji i to što su moguće inteligentni u vulgarnom smislu i u skladu sa ne-vrijednostima ove civilizacije idiota doista nije na korist obitelji, oni su klošari i propaliteti.

Političari su otac i majka svom narodu-naciji. Političari prožeti ljubavlju prema svom narodu čine sve ono što otac i majka čine za svoju obitelj, skrbe i bore se za prosperitet svoga naroda. Nije potrebno dokazivati da su takvi političari apsolutni izuzetak, no postoje i redovito ih prekasno prepoznajemo.

Domoljublje je temelj života uspješne obitelji, jednako tako i države. Domoljublje je najveća i nepremostiva prepreka onima koji žele opljačkati i uništiti nečiju obitelj. Domoljublje na razini države je zadnja linija obrane jednog naroda, kada nestane domoljublje država se lako raskomada, jer je nebranjena.

U Hrvatskoj je u punom zamahu histerična kampanja blaćenja i ponižavanja svega i svih koji stoje na toj posljednjoj liniji obrane. Domoljublje u Hrvatskoj tobožnji intelektualci, quasi-znanstvenici, nadri-novinari, tobožnji civilni aktivisti i tobožnji ljudi prikazuju kao relikt prošlosti, arhaizam bez sadržaja, ako i ima sadržaj onda je taj sadržaj anticivilizacijski. tvrde oni. Dakle skrbiti sa ljubavlju, domo-ljubavlju, o svojoj zajednici je loše i zlo pouka je ovih histeričnih neprijatelja našeg doma i domoljublja.

Kada netko želi opljačkati i uništiti neku obitelj, a ima plan i sredstva – čitaj: novac, on će prvo ići na temelje onoga što tu obitelj drži na okupu, a to je, pogađate –  ljubav, domoljublje. Pa će sve pokušati i tražiti slabu točku kod roditelja, a i kod djece. Ako je od ljubavi oca prema svojoj obitelji jača strast za kockom i alkoholom navodit će ga da pije i da se kocka, ako je slabić nudit će mu drogu, ako je moralni idiot kupit će ga velikom plaćom, samo on mora založiti dio imovine, pa još jedan dio, pa… I tako, dok moralni idiot broji koliko je zaradio, s druge strane obitelj-narod gubi sve.

Političari su još više izloženi napadima vanjskih i unutarnjih neprijatelja, no na isti način. Političar domoljub zna da je njegov narod njegov narod, zna da je potekao od tog naroda, da svom narodu sve duguje i da njegov život pripada narodu od kojeg je potekao. Političar domoljub ljubi svoj narod svim srcem svojim i svom dušom svojom i narod voli njega, i pamti tisućama godina. Neprijateljski agent-političar ljubav prema svom narodu, domoljublje, prikazuje kao mržnju i uvijek o domoljublju govori kao o zlu. Istovremeno taj isti svaku priliku koristi da pokaže ljubav prema svom narodu, stvarnom ili imaginarnom – jugoslaveni… Uz parolu “Ja ne mrzim” neprijateljski agent-političar vodi rat protiv domoljuba pokušavajući mu poljuljati vjeru u ispravnost čina ljubavi prema svom narodu, a sve s ciljem da ga odvoji od naroda i lakše savlada. To je stari predatorski trik, ali i danas vrlo uspješan.

Političar propalitet ništa od ovoga ne zna ili ne shvaća, on nema svijest i savjest, jedino što vidi je njegova budućnost u bogatstvu, a što se njega tiče narod može pomrijeti odmah ili nakon dugog mučenja, tako svejedno, bitno da on ima brdo para i stanova.

Na tisuće načina možemo uspoređivati oca i majku u odnosu na čitavu obitelj, koja ponekad uključuje i njihove roditelje, tete, ujake… i političare u odnosu na narod koji jednako pa čak i više ovisi o političarima, a taj narod najmanje je jednako osjetljiv i izložen propasti kad je političar emocionalno sakati moralni idiot. Evo nekih primjera…

Svi smo svjedoci nemoralnih eskapada emocionalno sakatih političara zadnjih tridesetak godina. Primjerice izdajničkih svjedočenja protiv svojih prethodnika, vojnika, naroda, a to nije normalno. Nije normalno jednako kao što nije normalno da otac i majka oblajavaju svoju djecu gdje stignu i iznose kompletno sve što znaju o svojoj djeci i tako ih izlažu podsmijehu, mržnji, prijeziru.

Usput, tako neljudski tretirana djeca razvijaju kompleks manje vrijednosti, samoprijezir, neuspješna su i nesretna. Naravno da ni takvi roditelji (političari) nisu slučajno takvi, naravno da oni daju samo ono što imaju: samoprijezir, mržnju, komplekse manje vrijednosti, prazninu svoje obogaljene duše. Naravno da zdravi i inteligentni roditelji ne ogoljuju svoju djecu do krajnosti, jer znaju da i djeca njihovih prijatelja, neprijatelja i poznanika također imaju mana i da njihovi roditelji kriju njihove mane kako bi stvorili bolje početne pozicije za svoju djecu, oni djecu pripremaju na uspjeh, a ako su inteligentni svakako rade na ispravljanju grešaka kod svoje djece, no u tišini doma i ne daju na sav glas kad dijete nešto pogriješi ili se osramoti, već brane svoju djecu, to je prirodno i normalno.

Nije bez razloga zakonom propisano da roditelji ne moraju svjedočiti protiv svoje djece, naravno da svi to pravo da ne svjedoče protiv svoje djece koriste. Svi osim moralnih idiota!

Probajmo zamisliti u kolikoj su strahovitoj prednosti djeca koja imaju zdrave i inteligentne roditelje, a iz kakvog paklenog minusa kreću djeca kojima su roditelji emocionalno osakaćeni idioti?

Isto je i sa političarima. Isto tako u jednom narodu djeluju i znanstvenici, novinari, sociolozi, filozofi… Oni pametni, koje možemo zvati inteligentnim ljudima, bore se da isprave pogrešna ponašanja i obrasce u svom narodu, ali unutar zidova svoga doma, oni emocionalno sakati, moralni idioti, histerično urlaju i pišu čitavom svijetu o svemu što znaju i ne znaju o svom narodu. Svoj narod pljuju, teroriziraju  i pritiskaju zajedno sa neprijateljima svoga naroda, a ti nepriajtelji su oni isti koji nikad ne rade ono što rade naši moralni idioti.

I onda dijete – unutar bolesne obitelji, i narod – unutar bolesne države, ostaje sam, psihički rastrojen i podložan manipulaciji. Ludi otac koji se kocka s obiteljskim srebrom redovito je pod stranim utjecajem, njemu se strani utjecaj dodvorava i časti ga dok mu djeca skapavaju i umiru, a ako se požale onda ih još i napadne i prebije tvrdeći da nisu zaslužili ni ono što imaju. I opet ih oblaje pred čitavim svijetom tvrdeći da su problem i da ne zna što će s njima, pa još i zaziva pomoć onih koji su mu oduzeli dušu i ljudskost obećavši mu dobru plaću i/ili funkciju u nekoj budućoj vlasti koju će, naravno, formirati oni koji ga drže kao idiota na uzici, a on će ostati na tom istom mjestu. Nevjerojatno je da takav otac-političar uopće ne shvaća da već ima vlast i da neprijatelji njegove djece-naroda njemu ne nude ništa što nema, nego od njega prave budalu iskorištavajući njegov loš karakter navodeći ga da radi protiv svoje obitelji – naroda.

Nastran otac/političar svjedoči protiv svoje djece/naroda, dobar otac/političar odbija svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda jer to nije prirodno i svjestan je da će onaj drugi odbiti svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda, a onda od pravde nema ni p. Naravno da se i neprijatelj smije ovom političaru idiotu te da ga ni najmanje ne poštuje dok mu laska kako je dobro postupio, prešućujući da on sam nikad ne bi tako postupio upravo zato što je svjestan koliko je to duboko nakazan i nemoralan čin.

Dobar otac/političar svoje dijete/narod voli i hvali njegove dobre osobine, a dijete/narod voli svoga oca/političara i trudi se opravdati njegove riječi/ljubav i tako se širi mjera dobra.

Emocionalno osakaćeni moralni idiot otac/političar svoje dijete/narod na svakom koraku ogovara, prikazuje ga tisuću puta gorim nego što je, mrzi svoj narod, a dijete/narod s pravom mrzi njega i pruža otpor na svakom koraku, tako se širi mjera zla, dok neprijatelji likuju.

Inače je doista rijetkost da otac mrzi svoju djecu i da političar mrzi svoj narod, no u Hrvatskoj imamo umjetno uzgojenu sortu nametnutih političara koji mentalno nisu dio hrvatskog naroda i čudom se čude onima koji vole svoj hrvatski narod. Odakle takvo stanje, odakle ona groteskna pobuda da se likuje nad pokoljem vlastitog naroda ili nacističkim presudama koje nemaju veze sa pravdom?

Nakon drugog svjetskog rata pobijena je sva inteligencija hrvatskog naroda i umjetno su uzgajani poslušnici kojima je odurna svaka hrvatska država i svaku ljubav prema hrvatskom narodu takvi vide kao zlo i mržnju, uz prigodnu parolu “Ja ne mrzim”. Da, baš to što ljubav prema hrvatskom narodu – domoljublje – vide samo kao mržnju odaje njihovu duboku mržnju, kristalno jasno.

Možemo to i ovako reći, nakon ww2 hrvatskoj djeci su pobijeni roditelji, stričevi, ujaci, tete, bake i djedovi, svi koji su iskreno voljeli hrvatsko dijete, umjesto okrutno pobijenih postavljeni su kao političari/staratelji svi koji su iskazali najbestijalniju okrutnost prema hrvatskom narodu. Pobijeni su također svi oni koji su ne shvaćajući igru sudjelovali na strani iskonskog zla protiv svoga naroda, no uvidjevši da se kolje kompletno sve bez obzira na to je li netko nešto ili išta kriv podigli su ovi zavedeni glas u očaju i pogubljeni su, ostali su samo neprijatelji, očusi i maćehe iz devetog kruga pakla. Hrvatska je danas premrežena maćehama i očusima koji nikad nisu voljeli ni zavoljeli hrvatsko dijete.

Kako već rekoh, otac ili majka koji mrze svoju djecu apsolutna su rijetkost i to je redovito mentalni poremećaj za košulju na psihijatriji, no daleko su češći primjeri mržnje očuha i maćeha prema pastorku i to je prava istina o političarima u Hrvatskoj koji dilaju dokumente, pišu peticije protiv svojih pastoraka, postavljaju na sva ključna mjesta nove očuhe i maćehe, jednostavno pokušavaju ubiti pastorke ili ih dovesti u takvo mentalno rastrojstvo da mogu manipulirati i iskoristiti ono što je prirodno pravo i nasljedstvo hrvatskog djeteta kojemu su njihovi preci ili prethodnici pobili roditelje.

Domoljublje i ljubav prema svojoj djeci/narodu odlika je istinskih i karakternih ljudi, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, Japanu ili Americi. Domoljublje znači život, izostanak domoljublja znači smrt obitelji/zajednici/državi.

Ali zlo evoluira i krije se, krije svoje namjere i ciljeve, a svako zaostajanje i prepuštanje floskulama vodi u propast. Danas je neprijatelj strašniji nego ikad i sve što znamo nije ono što jest, ali baš sve. Zavedeni smo nekim boljim sutra, samo moramo sve prepustiti njima i vjerovati im, a njih vodi interes i nemilosrdno ga utjeruju uništavajući sve pred sobom, mi i dalje vjerujemo da će biti bolje.

Ne, neće, ova civilizacija idiota ne postaje bolja, niti se standard ostalima usklađuje sa onim u Švedskoj, čak nasuprot, Švedska više nije što je bila i nikad više neće biti, isto tako i Njemačka. Švedska i Njemačka kakve smo znali više ne postoje, tamo je zlo pustilo korijenje  i uništilo zadnju liniju obrane – domoljublje, sad tamo vlada najvulgarniji interes, a interes nema dušu, niti plače za umirućim djetetom.

Primjer manipulacije je i to što se napredak i prosperitet prikazuju kao ciljevi ove civilizacije idiota, nudi se bolje sutra, to bolje sutra ne dolazi i neće doći, odnosno doći će malo sutra. Svaki dan imamo manje prava a političari očusi i maćehe ne bore se za svoju djecu već za korporacije bez duše, umri dijete, samo najpokvareniji opstaju, znaju oni!

Otac i majka koji vole svoju djecu i sve članove svoje obitelji sve daju za članove svoje obitelji. Očuh i maćeha sve daju na svoju zabavu i troše ono što im nikad nije ni pripadalo osiromašujući djecu koju nikad nisu ni voljeli. Karakter i kvalitet obitelji ogleda se u tome kako se odnose prema starima i nemoćnima, bolesnima. Hoće li kupiti novi Audi A8 i novi Iphone ili će djeci platiti školovanje, starima osigurati bar tri obroka dnevno i mirnu starost… definira i razdvaja ljude od neljudi, domoljube od klošara i propaliteta. Otac obitelji kojemu su roditelji gladni, djeca nesretna i gladna, a u stanu umjesto wc školjke ima rupu u podu, dok istovremeno vozi bijesni BMW, Audi ili Mercedes je klošarčić i nula od čovjeka, moralni idiot.

Domoljub otac, političar i istinski čovjek vozit će, oblačiti se i posjedovati samo ono što si može priuštiti, djeca će imati sve što im treba da budu sretna i uspješna, njegovi roditelji će također imati sve što im treba za dostojanstvenu starost te će s ponosom, ljubavlju i poštovanjem slušati njegove riječi, to je ispravan put.

Otac brani interes obitelji, političar brani interes naroda, ako su domoljubi? Ako nisu domoljubi onda ne brane interese svoje obitelji i naroda, ako ne brane interese svoje obitelji i svoga naroda čije onda brane?

Domoljub političar zna da je hrvatski narod njegov narod i da je njegova dužnost braniti hrvatski narod bilo gdje, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći i moći naroda da pomogne nesretnom ili napadnutom bratu. Isto kao što brat bratu priskače u pomoć kad ga u nekom drugom selu napadnu neprijatelji, a tko bi uostalom trebao pomoći njegovom bratu ako neće on kao brat?

Hrvatska je izdala svoju braću u BiH i svi novci svijeta to ne mogu nadomjestiti, izdajom naše braće ugrozili smo i sebe i maćehinski odnos – “na ti zera novaca” nema nikakvu težinu niti će ispraviti pogrešku koja će skupo koštati i Hrvatsku. Ali je odličan primjer maćehinskog odnosa i dubokog nerazumijevanja biti stvari. Isti odnos politika u RH ima i prema braniteljima, “na i tebi zera ili zera više i kuš, mrš tamo u kut.” I sad bi mi trebali biti zahvalni, istovremeno se financira milijardama ili oprašta neplaćanje poreza u stotinama milijuna kuna medijima i civilnim udrugama koji/koje javno i otvoreno ruše Hrvatsku, svaki od onih koji ruše Hrvatsku ima morbidno velike plaće i niti jedan koji se bori za Hrvatsku ne dobije lipu. Naši političari nekima su očevi i majke, a nekima očusi i maćehe. I nije problem što mi koji pokušavamo stabilizirati i očuvati Hrvatsku nemamo ništa, ljubav i novac ionako ne idu zajedno, ali je pitanje zašto je količina mržnje i rada protiv Hrvatske redovito kriterij za dodjelu silnih milijuna, milijardi, povišica i beneficija?

U svakoj državi svijeta za najviše dužnosti ključna osobina je domoljublje, to je normalno i ispravno, jer domoljub će dati sve od sebe za boljitak svoga naroda. Uzalud vrhunski rezultati na testu inteligencije ako je dotičnom cilj rušenje države. U Hrvatskoj je potrebno imati potvrdu o nekažnjavanju kao i čist dosje kad se javljaš za posao u Gradskoj čistoći, ali ne i za dužnost ministra ili savjetnika predsjednika. Čak nije problem (dok svi ne saznaju, a izbori se približavaju) ako se upinješ dokazati da su Hrvati i hrvatska volja za državom nelegalno ilegalni mit, još je manji problem ako si aktivno kao ideolog terorizma sudjelovao u terorističkoj okupaciji dijela Hrvatske, nema ograničenja i jedinstvena smo država u svijetu u kojoj kao terorist i osumnjičenik za ratne zločine protiv Hrvata možeš biti na značajnoj dužnosti ili u Saboru. Jedinstveni smo u svijetu, bilo koja druga država sa ovakvim pomanjkanjem samopoštovanja bila bi razorena za čas, mi opstajemo, kako i do kad Boga pitaj?

Kako prepoznati smrtne neprijatelje? Lako, ima ih dvije vrste. Jedni su oni koji uporno dokazuju da je domoljublje zlo i pljuju sve koji vole hrvatski narod i pokušavaju nešto korisno napraviti, a domoljublje prikazuju kao zlo. Drugi su oni koji se lažno kite domoljubljem dok istovremeno brutalno štete hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj svojim vulgarnim hedonističkim mentalnim sklopom predatora bez skrupula. Ne zna se koji su od ove dvije skupine opasniji po Hrvatsku.

Kad vidimo političara koji pobijedivši na izborima problijedi umjesto da se veseli i skače ko životinja koja vidi samo svoj interes, a ne tragediju s kojom će se morati suočiti, znat ćemo da smo izabrali čovjeka koji je svjestan strahotnog stanja i koji će ostaviti svoje zdravlje i život da nas izvuče iz ovog ponora u koji su nas nasilno i prijevarom bacili.

Domoljublje je ključ opstanka!

Stjepan Štimac/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari