Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Besposlen pop’ Jović ‘jariće krsti’.

Objavljeno

na

Film “General“ prvog je dana gledalo oko 8.000 ljudi. Za sve progresivne filmove Rajka Grlića, Dalibora Matanića, Brešana i ostale “hribariste“ to je brojka iz znanstvene fantastike. Naravno, i opjevana splitska orjuna krsti se s tri prsta. Što je sad ovo?

Kritičar iz štale Jurice Pavičića, Ivan Marinić, odmah je jednim mudrim pogledom vidio o čemu se tu radi: “General je klasično neživotno hrvatsko prenemaganje… krajnji je rezultat samo neživotna, naporna i nejestiva splačina“. Kako bi taj lik tek ocijenio film da ga je, recimo, gledao? Premudri Marinić na početku svoje musake kaže: “Nisam još pogledao film…“.

Novi “vrli“ filmofil Pere Mikoš misli da je film “bacanje novca…“. Misli naš “kralj“ Petar da bi se za tu lovu moglo snimiti barem desetak filmova kao što je HAVC-ov “Petnaest minuta -asakr u Dvoru“ u kojem hrvatski vojnici ubijaju srpske duševne bolesnike. Osim toga Pere dijalektički nepogrešivo zaključuje: “Jedan čovjek nije zaslužan za oslobađanje države. Pa bio on i general Gotovina koji je masno naplatio sve“.

Završimo ovaj festival gnjevnih jugonostalgičara s Romanom Katunarićem koji se zabrinuto pita: “Jel’ u filmu prikazana otmica draguljareve supruge u Parizu…“. Pri tome je Romano zaboravio dodati i točku i upitnik.

Začuđeni Tinki Vinki se čudi: “Vidi došli svi bivši iz JNA“. Nisam provjerio ili mi se samo čini da su Marinić, Mikoš i Katunarić bili članovi žirija u Puli. Ili su barem istog mentalnog sklopa. Titoisti, jugovići, feralovci… hvala Bogu, neka ste vi nama tu i neka kmečite k’o prase kad ga se kolje! To je i najveća vrijednost ovog Vrdoljakovog filma. Isplivaste na površinu! Ili kako bi rekao duhoviti srpski glumac Zoran Radmilović: “Ti kad umreš ne znaš da si umro i nisi tužan. Tužni smo mi. Isto je i kad si glup…“. Samo što mi nismo zbog vas tužni!

Kad se već ponavljam, hajmo još jednom citirati  mudrog Zlatka Lukeža: “Posljednja večera se nikako nije mogla dogoditi u Hrvatskoj. Mnogi bi Isusa izdali već za doručak“.

Tuđman i HOS

Ivanka Toma i dalje ratuje s novijom hrvatskom povijesti. Kaže moja “vječna“ inspiracija: “Tuđman je u ratu razoružao HOS, a današnji se HDZ-ovci boje Skeje”. Analogno citiranoj mudrosti, HDZ se boji razoružati Skeju ili da ga onako demokratsko-antifašistički strpa u zatvor.

HOS-ovci su se, kako je i znano, tri mjeseca u Vukovaru borili, ginuli i kršili zakon derući se Z.D.S. To je išlo na živac i progresivnoj JNA, a po Ivanki, i Tuđmanu. Da se razumijemo, dr. Tuđman nije simpatizirao HOS, Paragu, Đapića i Dedakovića, ali o nekom ”razoružavanju” HOS-ovaca Ivanka i njeni mogli su samo sanjati. Tuđman je stvar s HOS-om odlučio riješiti na način koji ni Ivanka, a ni lijeva medijska falanga nisu očekivali.

Vojni sud u Zagrebu je u lipnju 1993. g. podigao optužnicu protiv Dobroslava Parage, Mile Dedakovića, Ante Đapića i Ante Prkačina zbog kaznenog djela ugrožavanja ustavnog poretka Republike Hrvatske, planiranje državnog udara, neovlaštenog pribavljanja oružja i stvaranja paravojske HOS-a. Tužiteljstvo je odustalo od kaznenog gonjenja protiv Ante Prkačina prije početka procesa. Bilo je jasno da je dilemu oko HOS-a Tuđman želio riješiti putem pravosuđa. Optužnica je bila vrlo opasna s predviđenim vrlo visokim kaznama.

Lijeva “demokratska“ javnost je s velikom nadom čekala pravosudni kraj HOS-a i Lepoglavu za optužene. Međutim, nakon nekih šest mjeseci sud je, nakon saslušanja brojnih generala, političara pa i Josipa Perkovića, donio oslobađajuću presudu po svim točkama optužnice.

Sudac Damir Kos, današnji sudac Vrhovnog suda Hrvatske, detaljno je obrazložio razloge kojim se sudsko vijeće vodilo u donošenju baš takve odluke. Možete si samo zamisliti kako je to pogodilo razne feralovce, orjunaše, jugonostalgičare i lijevu medijsku falangu. To njihovo zaprepaštenje i razočaranje lijepo je opisao jednim svojim aforizmom Tomislav Mihanović: “Nije znao da je brodovlasnik dok mu sve lađe nisu potonule“. Doslovno tako. Sve lađe su im potonule, ali nos im je i dalje ostao iznad vode.

Tuđman je tako dobio pravosudni pravorijek koji je kasnije, po žalbi Vojnog tužitelja, potvrdio i Vrhovni sud RH. Time je problem HOS-a bio riješen demokratski, putem suda. Usput rečeno, trojicu optuženih branio sam ja, što je po tadašnjem ZKP-u bilo moguće. Da tu presudu Dr. Tuđman nije shvatio kao svoj ili HDZ-ov neuspjeh dokaz je i to što me potom angažirao za zastupanje i u nekim svojim osobnim predmetima.

Naravno, Ivanka Toma sve to dobro zna, ali ipak ne škodi malo ljevičarske revizije povijesti. Teško je priznati da je HOS drugostupanjskom presudom Vrhovnog suda RH priznat kao legalni dio Hrvatske vojske. I na kraju opet malo Tomislava Mihanovića: “Kako produžiti kratku pamet?“ Moj prijatelj Binder se javlja na fejsu: “Imam neke ideje, ali ni  jedna nije za ispod deset godina zatvora”.

Udružili su se Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i još neki sa “svjetskim stručnjacima“ pa su preko ”teportal.hr” došli do zaključka: “Josip Broz Tito je jedinstveni lider koji je najbolje do sada kapitalizirao mogućnosti prostora kojim je tri desetljeća…” itd. itd. Ja sam na tu objavu na fejsu, onako nekonfliktan i pastoralan, “reagovao“ napisavši: “Jurica Pavičić, Hrvoje Klasić, Saša Leković, Tvrtko Jakovina… pokušavaju vampira vratiti u život…“. Odmah sam se ugrizao za jezik. Dohvatio me se glavom i bradom bivši predsjednik HNS-a – Saša Leković.

Umjesto da pomogne svojim ”bivšima” da se riješe sudske presude po kojoj moraju nekom “klerofašisti“ isplatiti oko 2.500.000 kunića, Saša se dohvatio mog skalpa. Kaže da širim u svojim kolumnama mržnju, koje kao ima ionako previše.

Pita što se ne šećem po Zrinjevcu i ne hranim golubove, a ne da pišem gluposti. Ja sam mu pomirljivo pokušao objasniti da, bez obzira na to što on o meni misli najgore, ja o njemu mislim samo dobro. Međutim, bojim se da smo oba u krivu. Nije upalilo. Upitao me je zašto ja tako mislim? Tada sam shvatio, kao što to lijepo kaže Tomislav Mihanović: “Ako medijima upadnete u oko, ne pomaže vam ni okulist“.

Postavio je Saša jedno “mudro“ pitanje: ”Zašto se nisam odrekao diplome stečene u vrijeme Titove vladavine?“. Po njemu je to valjda pitanje svih pitanja. Tu se onda “uplela“ u diskusiju, ni kriva ni dužna, gospođa Anđelka Mustapić braneći mene, ali uzalud. Saša stišće gas, juri dalje kao da mu ”ustaše” nisu prerezale šarafe na njegovom “trabantu“.

Mislim da se i Anđelka Mustapić “ugrizla za jezik“ vidjevši kojim argumentima i činjenicama barata jedan elitni titoista. Stoga, vičem: mea culpa! Naravno, malo sam kasno svojim ognjištarskim mozgom dokučio da je “bilo časno živjeti sa Titom!“.

Valjda se to odnosi i na onih 520.000 tisuća žrtava koji nisu imali sreću da dožive živjeti sa Sašinim velikanom. Ponosni trebaju biti i oni na koje je naš velikan slao plaćene ubojice po inozemstvu. Oko 700.000 tisuća ljudi je velikodušni Maršal poslao u “inostranstvo“ iz “deviznih“ razloga.

Ponosni trebaju biti i onih 30.000 koji su prošli Goli otok. Ipak, moram priznati da se i ja, ovako “retrogradan“, ponosim što je Tito u teškoj konkurenciji došao na listu najvećih zločinaca XX stoljeća. Za ovako malu zemlju kao što je Hrvatska to je rezultat vrijedan pažnje! Vidiš, Saša, ipak se može! Samo kad si sistematičan, dugovječan i uporan ubojica.

Saša me je na vrijeme upozorio da se okanim kolumna i da lijepo šetam po parkovima. Dragi Saša, kad bi šetanje bilo tako zdravo, poštari nikada ne bi umirali. Kit recimo pliva čitav dan, jede ribu i pije samo vodu, pa ipak je debeo i salast. Zec pak trči i skače po cijeli dan, a živi samo desetak godina. Kornjača ne trči, ne skače, ne radi ništa, al’ zato živi tri stotine godina. Ni Saša ne radi ništa – pa tko zna… Neka ga, nek’ poživi barem k’o Joža Manolić…

Predsjednica je nešto rekla što se Fredyju nije svidjelo

Napokon je na redu ciklus ”srama” u Hrvatskoj. Fred Matić, popularna “punjena ptica“, pun je srama… Povraća mu se. Gore mu je nego kad su ga iz podruma mobilizirali kao ”dragovoljca”. Predsjednica je nešto rekla što se Fredyju nije svidjelo.

Anka Taritaš Mrak pokazuje da u “svakom zanatu ima bar malo najstarijeg zanata na svijetu”. Ona od srama pati i pati. Naravno, ne zbog onog što ona javno priča, već zbog onog što priča Kolinda. Duboko je posramljen i povratnik u SDP – Ivo Josipović. On lagano zaključuje da je KGK konzumirala alkohol. Istinitost ovako ”duboko neumne” i podrumski niske konstatacije bivšeg predsjednika države nema smisla uopće komentirati.

Međutim, načelno govoreći, alkohol je čak proslavio mnoge velike političare. Uzmimo samo Churchilla. On je na početku rata obećao Britancima “krv, znoj i suze“, a za sebe je zadržao whiskey i kubanske cigare. I nitko se od Britanaca nije zbog toga sramio i zamjerao svom premijeru.

Naprotiv, svi su ga obožavali kao pobjednika u ratu. Doduše, čim je Drugi svjetski rat završio, smijenili su ga s vlasti. Da je kojim slučajem Churchill bio hrvatski predsjednik(ca) i dobio rat, naši ljevičari bi ga prvo dobro olajali, izrugali, a potom smijenili zbog srama što pije, ako ne i ubili.

Dobro, u toj poplavi destiliranog srama zbog navodnog Kolindinog ”ponašanja” ima onih s debelom kožom koji se ne srame. Recimo, ima onih koji su dva puta imenovali Nellu Slavicu za direktoricu NP-Krka jer ne žele “krkane“ na čelu Krke. Kakve stručne reference, koji braniteljski staž, koji doktorati, sve to za ministra Ćorića nema veze. On stvarno nema ni trunke srama.

Bez trunke srama je, recimo, i Ivan Zvonimir Čičak.  On je u progresivnoj i slobodarskoj Slobodnoj Dalmaciji svojim istomišljenicima Anti Jelaski i drugovima iskreno priznao da je ZDS “isključivo i jedino pozdrav ustaškog pokreta“. Svjedoci su mu Ante Pavelić, Vinko Nikolić, Ivo Banac, Aleksandar Ranković i Šokre Beljak. Prepametni Zvonac odmah je i otkrio zaostalom puku tko je zapravo HOS.

Nema tu ni Vojnog suda ni Vrhovnog suda RH, naš nezavršeni pravnik tvrdi da je HOS “klasična fašistička falanga sa svojom privatnom vojskom…“ Sad mu još ostaje jedan dijalektički razgovor s Ivankom Tomom i Sašom Lekovićem o sudbini HOS-a kad na vlast dođe Dalija Orešković.

Srame li se možda Lora Vidović i Slavica Lukić? A i zašto bi se one sramile? Zato što ne znaju pravo. Ma hajte, molim vas! K’o da zna pravo sutkinja koja za uzvik “Bog i Hrvati“ vjeruje da je remećenje javnog reda i mira. Lora recimo, uvijek blago naslonjena na Slavicu, ovako razmišlja: “Kako je po odlukama Visokog prekršajnog suda i Ustavnog suda, ZDS kažnjiv u svim okolnostima bez iznimke…“.

Ima li ijedan dragovoljac koji bi se malo potrudio i dičnoj pučkoj progoniteljici objasnio da u RH zakone ne donose ni prijateljica Slavice Lukić na Visokom prekršajnom sudu, ni SDP-ovi sudci Ustavnog suda Hrvatske. Zakone donosi jedino i isključivo Sabor RH.

Dok se takav jasan i nedvosmislen zakon ne donese, ovo je jedna negledljiva “prosjačka opera“ s izvođačima bez sluha i glasa. Europske institucije, prije svega Vijeće Europe, davno je osudilo i fašističke, nacističke i komunističke zločine i ikonografiju. Ako jednog dana zakonom normiramo ZDS, onda moramo donijeti i zakon o zabrani komunističkih simbola!

Što ćemo onda s Kumrovečkim plesom vampira, s 27. srpnjem i neočetničkim klanjem koji nam se godinama prodaje pod tobožnji antifašizam? I dok Sabor RH ne donese konkretan i jasan zakon, trud Slavice i Lore je obično mrčenje papira.

Jović i izjednačavanje ustaša i partizana

Hrvatska pomalo postade zemlja “izgubljenog srama“. Javio se i notorni Dejan Jović. Zašto bi se on trebao sramiti kad je predavač na Diplomatskoj akademiji? Tvrdi da postoji podzemna tendencija da se izjednače ustaše i partizani. Po čemu se te dvije vojske mogu usporediti? Jedni se borili za Jugoslaviju, iako su je nazivali “tamnicom naroda.“

Drugi su se borili za hrvatsku državu, a sve svoje zablude, kao što su “rasni zakoni“, ostanak sa “silama osovine“ i nakon pada Italije, krvavo su platili. Bez suđenja i presuda. Ovi koji su, zahvaljujući ruskom maršalu Tolbuhinu, izborili novu “tamnicu naroda“, samo još malo crveniju i krvaviju, radili su skoro isto četrdeset i pet godina za razliku od prvih koji su nakon četiri godine mnogi završili u raznim jamama. Stvarno bih želio vidjeti taj ogledni primjerak starog ustaše koji bi želio biti partizan. Bilo je “tendencija“ s istoka da se Tuđman, Bobetko, Gotovina… proglase ustašama, no, to samo “besposlen pop“ Jović ”jariće krsti”.

Arapi lijepo kažu: “Nema tog starog lava koji ne bi želio biti mladi magarac“.

Sviđa mi se post Branke Raguž: “2035. godine Kinezi lete na Mars. Japanci iskorijenili rak, sidu… Hrvati se svađaju je li Tito heroj ili zločinac i je li ZDS ustaški ili hrvatski pozdrav. Pupi se okreće budućnosti preko Jasenovca.

Njemački kancelar Ahmed El Mohamed zabranjuje sa švedskim kolegom Imamom El Ahmedom ženama vožnju autom. Francuski predsjednik El Mustafa se još dvoumi. Joža Manolić sprema se za momačku večer, a Anka Taritaš Mrak osniva Istanbulsku koaliciju. Velika koalicija SDP-a i HDZ-a je u krizi. Ne mogu se složiti tko će za predsjednika predsjedništva…Vučić ili Vulin ? U Srbiji Voja Šešelj zahtjeva da se uz Kosovsku bitku službeno slavi i Oluja jer su u obje Srbi izvojevali dvije velike pobede”.

Svi muškarci su svinje, samo je Dražen – Zečić.

Svi su zločesti, samo je Cesarić – Dobriša.

Svi jedu kupljen kruh, samo Leo – Messi.

Sve su žene lisice, samo je Josipa – Lisac.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

Hodak: Stara Hrvatina Komšić ne zna treba li prijeći i zauzeti ili zapaliti Pelješki most

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: ‘Kanadski Aladdin’ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Objavljeno

na

Objavio

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima.

No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan – kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu.

Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola – zvijezda je rođena. Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta.

Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti.

Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”. Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin.

Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u kanadsku se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladdina.

Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim feminističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe. No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično.

Moglo bi se reći kako je kanadsku zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep. I baš kad se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sad pred sljedbom opravdati tri takva performansa?

Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i Trudeauov defenzivni unazad, da više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se kanadski nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Hindusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladdin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “ pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti.

S Trudeauovim licem obojenim u crno sve je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “ blackface” – “kanadski Aladdin”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari