Pratite nas

Kolumne

Hodak: U ratu pobjednici, u miru se pretvorili u ‘politički korektne’

Objavljeno

na

Lijepa naša je nakon jednog dramatičnog događaja postala “terra incognita”, tj. nepoznata zemlja. Malo slobodnije prevedeno, zemlja koju ljudi baš previše ne razumiju zbog mržnje. E sad, koji je to dramatičan događaj koji je širom otvorio vrata današnjoj, sve prisutnoj mržnji? Ima naravno čitav niz teorija, od teorije zavjere, bivših teoretičara “revolucije koja teče…”, do onih koji su silno zabrinuti kakav svijet ćemo, nakon Grete, ostaviti… Joži Manoliću i ostalim stogodišnjacima. Sklon sam povjerovati da je sve pomalo otišlo k vragu nakon oslobađajuće presude našim generalima u Haagu.

Mržnje je naravno bilo i puno, puno ranije. Magla u koju su guske odgegale 1914.g. počela se razilaziti nakon bahatog ubojstva Radića, Basaričeka i drugova u beogradskoj skupštini 28. lipnja 1928. g. te činjenice da je ubojica, radikal Puniša Račić, u krugovima beogradske čaršije bio tretiran kao heroj. Od 1928. g. pa do 10. travnja 1941. g. radili su uglavnom žandarski kundaci, zatvaranje, ubijanje, prebijanje. Sve je završilo 27. srpnja 1941. g. u epskom Srbu, okretanjem svećenika na ražnju i herojskim tamanjenjem svega što je bilo hrvatsko u tim krajevima.

Tada je obostrana mržnja već eskalirala i njena spirala je vertikalno zahvatila dva “bratska naroda“. Tada mržnja postaje konstanta koju neće zaustaviti ni 45-godišnja čvrsta i sirova jugodiktatura. Čovjek je tada u pravilu mrzio u sebi, a ako je slučajno taj iracionalni osjećaj pokazao javno, postojala je čitava lepeza odgojnih mjera da se shvati koliko je takav glup. Goli otok, Stara Gradiška, Lepoglava, Sremska Mitrovića, Požarevac, a u ranijim razdobljima i Huda jama te sve ostale jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. I zahvaljujući takvim ”odgojnim” mjerama više od 500 tisuća mrzitelja je prestalo mrziti svoje “oslobodioce“.

I onda je, kako je to u pjesmi lijepo rekao Matin otac, došla devedeseta “i otac reče sad ili nikada“. Stoga je Škorin Mata krenuo “k’o u snu“ te je, nakon duge i krvave borbe, osvanuo i dan 5. kolovoza 1995. g. Tuđman nam je s Kninske tvrđave objasnio da smo rat dobili, između ostalog, i “pomirbom“ partizana i ustaša. Došao je dan koji su generacije čekale, a sve osim naše nisu ga nikada dočekale.

Potom je došao i Haag, ratni zločini i domaći cinkeri koji su danas “ugledni“ gosti na HRT-u, RTL-u, TV-Novoj, N1 itd. Oni koji su rat dobili imaju Bujicu, ali ni to nije tako loše. I medijski rat treba postupno dobivati. Ratni pobjednici to nisu znali, a za vrijeme dok su ratovali i obnavljali ratom uništenu Hrvatsku nisu imali ni vremena osvajati medije. Dok su jedni uz “Čavoglave“ slavili, drugi su radili k’o pčelice, ali u Haagu. Festival obračuna s mrakom i klerofašizmom u Haagu primicao se kraju. Srbi i jugovići su prošli kako su prošli.

Mnogi od njih bili su osuđeni za genocid i ubojstva, na kazne čak i iznad 40 godina. Nažalost, ni Praljak, Kordić i neki drugi Hrvati iz BiH nisu se iz Haaga vratili s lovorovim vijencem. Praljak je platio životom borbu za hrvatske ideale. Ali to se sve događalo u drugoj državi. Barem formalno. Tamo su Hrvati i danas ”ravnopravni” pa zato imaju Sejdu Komšića u predsjedništvu. Ironija bosansko-hercegovačke sudbine je danas u tome da bi bez Srbina Dodika Hrvatima u BiH bilo još gore.

Međutim, ”play of the year” je bila fino i taktički smišljena utakmica s hrvatskim generalima u Haagu, Gotovinom, Markačem i Čermakom. Prvo poluvrijeme je završilo točno onako kako su svjetski i domaći lijevi ”coachevi” predvidjeli. Ostao je samo žalbeni sud i sudac Theodor Meron. Rođenom 1930. g. u Poljskoj, Meronu nisu pomogli ni Harvard ni Cambridge da izbjegne opću, tvrdu i bezobzirnu mržnju progresivaca u Lijepoj našoj. On im je svojom presudom generalima Gotovini, Markaču i Čermaku uništio sve strateške kombinacije da zabiju “zadnji čavao u lijes Tuđmanove države“ i tako dokažu cijelom svijetu kako je hrvatska država nastala na zločinu.

Sve se pretvorilo u crnu, ružnu maglu nakon Meronove presude…

Nakon naše briljantne pobjede u Bljesku i Oluji, ostalo im je još jedino da čekaju presude Haškog suda kao ”the Final Solution” (konačno rješenje). Isto kao što su nacisti “konačno riješili“ židovsko pitanje, tako su i naši ljevičari, kriptokomunisti, orjunaši, udbaši, oznaši, jugonostalgičari i ostala “klatež“ (kako ih je nazvao Matoš) sanjali riješiti pitanje stvaranja samostalne hrvatske države po kojoj gmižu ustaške zmije (Josipović u Izraelu), retrogradni desničari, pjevači “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vile Velebita… Sva ta svoja ljevičarska slinjenja, maštanja, žal za bratstvom i jedinstvom, evociranje “herojstva“ Sutjeske i Neretve, brisanje iz kolektivne svijesti i sjećanja komunističkih zločina (pomoću Klasića, Jakovine i Markovine…), sve se to pretvorilo u hladnu, crnu i ružnu maglu nakon što Meron pročitao drugostupanjsku presudu Gotovini i Markaču.

Kod svih tih ljevičara nastao je tada ne samo šok i nevjerica nego se rodila još jača i intenzivnija mržnja. Mržnja koja traje i buja još i danas. Prvenstveno se očituje kroz medije. Na primjer, zamislite samo kako je danas izvjesnoj novinarki Jutarnjeg koja je večer prije “skandalozne“ presude na prvoj stranici novina, u “svom specijalnom javljanju iz Haaga“ napisala epsku rečenicu “kako će sutrašnja presuda biti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države…“?

Zamisao je bila savršeno precizno isplanirana. Međunarodni sud treba cijelom svijetu obznaniti da je vrh HV-a zločinom, genocidom, kršeći međunarodno ratno pravo stvorio državu. Da stvar za ljevičare bude gora, od pet članova žalbenog vijeća trojica su glasovali za oslobađajuću presudu Gotovini, Markaču i Čermaku, a čak dvojica za potvrdnu i osuđujuću prvostupanjsku presudu.

Dakle, usfalio im je bio samo jedan jedini glas da mogu likovati. I od tada, od te Meronove, za njih nesretne presude, mržnja prema ovoj državi još je više narasla. U srcu im neprekidno odjekuje “fuj sudija“ nadajući se da će im jednog dana zvijezda s istoka ponovno zasjati punim i krvavim sjajem.

Ali uzalud vam trud svirači! Vlade treba mijenjati kad nisu dobre, za to i služe izbori. Ali državu, e to zaboravite da ćete srušiti ma koliko bljuvali mržnje protiv nje. Naravno, vi ćete otići i u “vječna lovišta” sa svojom patološkom mržnjom. Ako gore slučajno susretnete Tuđmana (što sumnjam jer vi nikako ne možete stići na isto mjesto na nebu), možete ga i tamo nastaviti mrziti. Boli njega ona stvar za vas. Ono što je strastveno želio to nam je i stvorio. Sve ostalo su palanački tračevi vaših istočnih sponzora.

Zdravko Sertić je brutalno iskren na fejsu kad kaže: “Dok u Austriji na izborima pobjeđuje mlađahni Kurz, kod nas pobjeđuju pizdeki“.

Ujutro me Facebook podsjetio što sam objavio 3. listopada 2017. g. Točno prije dvije godine napisao sam: “IDS predlaže da se kažnjava pozdrav ZDS kaznom zatvora od pola do dvije godine. Odličan prijedlog, ali za oporavak građevinarstva jer bi tada trebalo izgraditi desetke novih zatvora”. Za ‘smrt fašizmu…’ treba prvo sloboda narodu. Srp i čekić poslužit će za hitne neurokirurške zahvate na osuđenim ognjištarima…“.

Bila su to zlatna vremena za istarske lijeve progresivce. Tada je već bilo transferirano oko 650 milijuna kuna iz 3. maja u Uljanik. Ili tu negdje. IDS-ova vrhuška se tada, umjesto da se bavi sudbinom radnika Uljanika, bavila idejom da mlazni avioni ne lete nad Istrom jer ometaju mir turista i njih – političke vrhuške. Pojavljivale su se i slike Istarskog ”pasoša”, vile direktora Uljanika dobivale su zadnji “glanc” itd.

Danas, međutim, u IDS-u je sve manje partizanske sirove borbenosti protiv “ustaša, klasnih neprijatelja, ostataka poraženih snaga…“. Više oprezno žale što Uljanik i 3.maj nemaju isti rejting u Banskim dvorima kao druge industrije. Riječka lijeva politička elita je uspjela spasiti 3. maj, ali istarskim ljevičarima to nije uspjelo s Uljanikom. To je samo još jedan dokaz više da nisu svi ljevičari isti. Naime, neki su isti, a neki još gori.

Maja Štampar objavila je na fejsu: “Mozak je nevidljiv, ali kad nekome fali to se itekako vidi“.

Na mom bivšem portalu ”dnevno.hr” vrišti naslov “Diana Budisavljević pokorila Lisinski“. Na premijeru filma stigla je hrvatska ‘elita’, evo tko je bio nazočan…“ Možda je Diana, s ljevičarskom elitom, zaista i pokorila Lisinski, ali što je s “Generalom“ koji je pokorio Hrvatsku. Pokorio ju je do sada sa 77.000 gledatelja. O tome ushićeni autor S.V. nije ni beknuo.

No ipak je bio oprezan pa je riječ ”elitu” stavio pod navodnike. ”General“ je, naime, domaći film s dosad najvećom gledanošću u RH, a po S.V. “elita“ pokorava Lisinski zbog filma Diana Budisavljević. Zanimljiva je činjenica da je producent Vrdoljakova filma bila HRT. Oni se “ne bi šteli mešati“ u banalnu i umjetnički prizemnu temu kao što je gledanost ”Generala“. U ozbiljnom filmskom svijetu producenti čvrsto i argumentirano stoje iza svog filma, a to se vidi i kod filma Diana Budisavljević.

“Producenti“ koji su “pokorili Lisinski“ prate Dianu od Pule do Lisinskog i užarenih očiju uživaju u svom remek djelu. Film je gledala ”elita” u likovima Jadranke Kosor, Milorada Pupovac, Stjepana Mesića, Davora Bernadića, Vinka Brešana, Čede Prodanovića, Jadranke Sloković, Arsena Bauka… Uz navedene, uzbuđeni autor S.V. je vjerojatno, zbog pretjeranog ushita, zaboravio spomenuti i Juricu Pavičića, Nenada Polimca, Nenada Stazića, Vedranu Rudan, Budu Lončara, Jožu Manolića itd. Joža je vjerojatno za vrijeme projekcije filma u ruci držao Titov kipek koji mu je s Pantovčaka poslala Kolinda nakon ”generalke” u svom uredu.

Ta ekipa bi sigurno osvojila i nekadašnje kino “Kosmaj“ u Jurišićevoj ulici kao što je ne tako davno “osvojila“ i Kerempuh kad je Frljić u predstavi “Šest likova traži autora“ rezao glave klerofašistima, na što je skoro ista ekipa iz Lisinskog urlala od smijeha. Dana 17. rujna 2018. g. Frlja je sa svojih šest likova gostovao u Beogradu i također oduševio publiku. Slobodna Dalmacija je izvijestila da je publika u slobodarskom Beogradu scene – kad Frlja reže glave ustašama i klerofašistima – gledala na nogama.

Baš je cool i atraktivno kad se klerofašistima skidaju glave! To ljevičarima i jugonostalgičarima bar donekle ublažava bijes i gorčinu zbog “genocida“ nad ”zečevima” koje je Sloba bio posadio na traktore i poslao kući. I na kraju ne mogu ne spomenuti Aleksandru Grdić koja je sretna i oduševljena jer je “potresan i istinit film“ o Diani Budisavljević doživio pljesak “elitista“ od punih petnaest minuta. To je čak dulje nego li je na nogama stajala u Beogradu na Frljinom Pirandelliju. Samo kratka informacija za našu Aleksandru: kad se u doba “samoupravnog socijalizma“ našem ljubljenom Maršalu na “Stadionu Partizana“ u Beogradu predavala “štafeta mladosti“ pljesak “oduševljenih titoista” znao je trajati i preko sat vremena. Kako je to tek bio “potresan i istinit film…?“.

Misli Andrija Kačić-Karlin: da bi se u ta davna i draga vremena čuo glas naroda, mnogi građani su bili ozvučeni.

U ratu pobjednici, u miru se pretvorili u “politički korektne“

Kako bi rekao moj vodnik JNA u Bitolju: ”U Hrvatskoj je i dalje status quo vadis“. Na sceni je od sada samo “politička korektnost“, ma što god to značilo. Oni koji su vjernici i idu na mise znaju jednu izreku iz Sv. Pisma: “u ona doba Isus reče farizejima…“ ili laički rečeno – licemjerima. Na tom tragu, neki je dan u Francuskoj policajac ušao u policijsku postaju u kojoj je inače radio i nožem ubio četvoricu svojih kolega.

Međutim, nitko nije spomenuo jednu zanimljivu činjenicu vezanu uz taj slučaj, a to je da je taj policajac pred par mjeseci prešao na islam. Je li se to prešutjelo iz političke korektnosti ili licemjerja? Mario Vargas Llosa, nobelovac iz Perua, kaže: “Politička korektnost je napad na slobodu, a njeni advokati su sitni, neautentični čovječuljci“.

Idemo dalje. HRT-ova emisija Poligraf. Voditeljica je Jasmina Popović, a gosti su joj bili Tomislav Klauški, Ivanka Toma i Branko Mijić. Ni da je na vlasti “Radnička fronta“ ne bi se u jednoj emisiji skupilo toliko radikalnih ljevičara. Jasmina je još samo trebala pozvati Kriško Stipana koji promovira svoj stav na fejsu da je “Oluja zločin bez kazne…”. Gosti Jasmine Popović bi se složili… I na to nitko nije ni beknuo, valjda i opet iz čiste političke korektnosti. Sitni čovječuljci pa ne znaju drugo nego čkomiti..

Čitam kako je Hrvatska treća u EU po siromaštvu. Izbit ćemo mi i na prvo mjesto ako baš zapnemo. Jeb…. vam m…, ne znate vi što je hrvatski inat! Važno je samo da pri tome ostanemo uvijek politički korektni. HVIDR-a moljaka Pupovca da popiju zajedno ‘kafu’ pa da malo prodivane s njim. Jadnici su u ratu bili pobjednici, a u miru su se pretvorili u “politički korektne“ kad to treba HDZ-ovoj vlasti.

Zamislite političara koji se rodi na carski rez, a kasnije ispadne obična budala… (T.Mihanović)

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Oni koji nisu prstom mrdnuli u Domovinskom ratu danas su najbliže državnim jaslama

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari