Pratite nas

Kolumne

Hodak: U ratu pobjednici, u miru se pretvorili u ‘politički korektne’

Objavljeno

na

Lijepa naša je nakon jednog dramatičnog događaja postala “terra incognita”, tj. nepoznata zemlja. Malo slobodnije prevedeno, zemlja koju ljudi baš previše ne razumiju zbog mržnje. E sad, koji je to dramatičan događaj koji je širom otvorio vrata današnjoj, sve prisutnoj mržnji? Ima naravno čitav niz teorija, od teorije zavjere, bivših teoretičara “revolucije koja teče…”, do onih koji su silno zabrinuti kakav svijet ćemo, nakon Grete, ostaviti… Joži Manoliću i ostalim stogodišnjacima. Sklon sam povjerovati da je sve pomalo otišlo k vragu nakon oslobađajuće presude našim generalima u Haagu.

Mržnje je naravno bilo i puno, puno ranije. Magla u koju su guske odgegale 1914.g. počela se razilaziti nakon bahatog ubojstva Radića, Basaričeka i drugova u beogradskoj skupštini 28. lipnja 1928. g. te činjenice da je ubojica, radikal Puniša Račić, u krugovima beogradske čaršije bio tretiran kao heroj. Od 1928. g. pa do 10. travnja 1941. g. radili su uglavnom žandarski kundaci, zatvaranje, ubijanje, prebijanje. Sve je završilo 27. srpnja 1941. g. u epskom Srbu, okretanjem svećenika na ražnju i herojskim tamanjenjem svega što je bilo hrvatsko u tim krajevima.

Tada je obostrana mržnja već eskalirala i njena spirala je vertikalno zahvatila dva “bratska naroda“. Tada mržnja postaje konstanta koju neće zaustaviti ni 45-godišnja čvrsta i sirova jugodiktatura. Čovjek je tada u pravilu mrzio u sebi, a ako je slučajno taj iracionalni osjećaj pokazao javno, postojala je čitava lepeza odgojnih mjera da se shvati koliko je takav glup. Goli otok, Stara Gradiška, Lepoglava, Sremska Mitrovića, Požarevac, a u ranijim razdobljima i Huda jama te sve ostale jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. I zahvaljujući takvim ”odgojnim” mjerama više od 500 tisuća mrzitelja je prestalo mrziti svoje “oslobodioce“.

I onda je, kako je to u pjesmi lijepo rekao Matin otac, došla devedeseta “i otac reče sad ili nikada“. Stoga je Škorin Mata krenuo “k’o u snu“ te je, nakon duge i krvave borbe, osvanuo i dan 5. kolovoza 1995. g. Tuđman nam je s Kninske tvrđave objasnio da smo rat dobili, između ostalog, i “pomirbom“ partizana i ustaša. Došao je dan koji su generacije čekale, a sve osim naše nisu ga nikada dočekale.

Potom je došao i Haag, ratni zločini i domaći cinkeri koji su danas “ugledni“ gosti na HRT-u, RTL-u, TV-Novoj, N1 itd. Oni koji su rat dobili imaju Bujicu, ali ni to nije tako loše. I medijski rat treba postupno dobivati. Ratni pobjednici to nisu znali, a za vrijeme dok su ratovali i obnavljali ratom uništenu Hrvatsku nisu imali ni vremena osvajati medije. Dok su jedni uz “Čavoglave“ slavili, drugi su radili k’o pčelice, ali u Haagu. Festival obračuna s mrakom i klerofašizmom u Haagu primicao se kraju. Srbi i jugovići su prošli kako su prošli.

Mnogi od njih bili su osuđeni za genocid i ubojstva, na kazne čak i iznad 40 godina. Nažalost, ni Praljak, Kordić i neki drugi Hrvati iz BiH nisu se iz Haaga vratili s lovorovim vijencem. Praljak je platio životom borbu za hrvatske ideale. Ali to se sve događalo u drugoj državi. Barem formalno. Tamo su Hrvati i danas ”ravnopravni” pa zato imaju Sejdu Komšića u predsjedništvu. Ironija bosansko-hercegovačke sudbine je danas u tome da bi bez Srbina Dodika Hrvatima u BiH bilo još gore.

Međutim, ”play of the year” je bila fino i taktički smišljena utakmica s hrvatskim generalima u Haagu, Gotovinom, Markačem i Čermakom. Prvo poluvrijeme je završilo točno onako kako su svjetski i domaći lijevi ”coachevi” predvidjeli. Ostao je samo žalbeni sud i sudac Theodor Meron. Rođenom 1930. g. u Poljskoj, Meronu nisu pomogli ni Harvard ni Cambridge da izbjegne opću, tvrdu i bezobzirnu mržnju progresivaca u Lijepoj našoj. On im je svojom presudom generalima Gotovini, Markaču i Čermaku uništio sve strateške kombinacije da zabiju “zadnji čavao u lijes Tuđmanove države“ i tako dokažu cijelom svijetu kako je hrvatska država nastala na zločinu.

Sve se pretvorilo u crnu, ružnu maglu nakon Meronove presude…

Nakon naše briljantne pobjede u Bljesku i Oluji, ostalo im je još jedino da čekaju presude Haškog suda kao ”the Final Solution” (konačno rješenje). Isto kao što su nacisti “konačno riješili“ židovsko pitanje, tako su i naši ljevičari, kriptokomunisti, orjunaši, udbaši, oznaši, jugonostalgičari i ostala “klatež“ (kako ih je nazvao Matoš) sanjali riješiti pitanje stvaranja samostalne hrvatske države po kojoj gmižu ustaške zmije (Josipović u Izraelu), retrogradni desničari, pjevači “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vile Velebita… Sva ta svoja ljevičarska slinjenja, maštanja, žal za bratstvom i jedinstvom, evociranje “herojstva“ Sutjeske i Neretve, brisanje iz kolektivne svijesti i sjećanja komunističkih zločina (pomoću Klasića, Jakovine i Markovine…), sve se to pretvorilo u hladnu, crnu i ružnu maglu nakon što Meron pročitao drugostupanjsku presudu Gotovini i Markaču.

Kod svih tih ljevičara nastao je tada ne samo šok i nevjerica nego se rodila još jača i intenzivnija mržnja. Mržnja koja traje i buja još i danas. Prvenstveno se očituje kroz medije. Na primjer, zamislite samo kako je danas izvjesnoj novinarki Jutarnjeg koja je večer prije “skandalozne“ presude na prvoj stranici novina, u “svom specijalnom javljanju iz Haaga“ napisala epsku rečenicu “kako će sutrašnja presuda biti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države…“?

Zamisao je bila savršeno precizno isplanirana. Međunarodni sud treba cijelom svijetu obznaniti da je vrh HV-a zločinom, genocidom, kršeći međunarodno ratno pravo stvorio državu. Da stvar za ljevičare bude gora, od pet članova žalbenog vijeća trojica su glasovali za oslobađajuću presudu Gotovini, Markaču i Čermaku, a čak dvojica za potvrdnu i osuđujuću prvostupanjsku presudu.

Dakle, usfalio im je bio samo jedan jedini glas da mogu likovati. I od tada, od te Meronove, za njih nesretne presude, mržnja prema ovoj državi još je više narasla. U srcu im neprekidno odjekuje “fuj sudija“ nadajući se da će im jednog dana zvijezda s istoka ponovno zasjati punim i krvavim sjajem.

Ali uzalud vam trud svirači! Vlade treba mijenjati kad nisu dobre, za to i služe izbori. Ali državu, e to zaboravite da ćete srušiti ma koliko bljuvali mržnje protiv nje. Naravno, vi ćete otići i u “vječna lovišta” sa svojom patološkom mržnjom. Ako gore slučajno susretnete Tuđmana (što sumnjam jer vi nikako ne možete stići na isto mjesto na nebu), možete ga i tamo nastaviti mrziti. Boli njega ona stvar za vas. Ono što je strastveno želio to nam je i stvorio. Sve ostalo su palanački tračevi vaših istočnih sponzora.

Zdravko Sertić je brutalno iskren na fejsu kad kaže: “Dok u Austriji na izborima pobjeđuje mlađahni Kurz, kod nas pobjeđuju pizdeki“.

Ujutro me Facebook podsjetio što sam objavio 3. listopada 2017. g. Točno prije dvije godine napisao sam: “IDS predlaže da se kažnjava pozdrav ZDS kaznom zatvora od pola do dvije godine. Odličan prijedlog, ali za oporavak građevinarstva jer bi tada trebalo izgraditi desetke novih zatvora”. Za ‘smrt fašizmu…’ treba prvo sloboda narodu. Srp i čekić poslužit će za hitne neurokirurške zahvate na osuđenim ognjištarima…“.

Bila su to zlatna vremena za istarske lijeve progresivce. Tada je već bilo transferirano oko 650 milijuna kuna iz 3. maja u Uljanik. Ili tu negdje. IDS-ova vrhuška se tada, umjesto da se bavi sudbinom radnika Uljanika, bavila idejom da mlazni avioni ne lete nad Istrom jer ometaju mir turista i njih – političke vrhuške. Pojavljivale su se i slike Istarskog ”pasoša”, vile direktora Uljanika dobivale su zadnji “glanc” itd.

Danas, međutim, u IDS-u je sve manje partizanske sirove borbenosti protiv “ustaša, klasnih neprijatelja, ostataka poraženih snaga…“. Više oprezno žale što Uljanik i 3.maj nemaju isti rejting u Banskim dvorima kao druge industrije. Riječka lijeva politička elita je uspjela spasiti 3. maj, ali istarskim ljevičarima to nije uspjelo s Uljanikom. To je samo još jedan dokaz više da nisu svi ljevičari isti. Naime, neki su isti, a neki još gori.

Maja Štampar objavila je na fejsu: “Mozak je nevidljiv, ali kad nekome fali to se itekako vidi“.

Na mom bivšem portalu ”dnevno.hr” vrišti naslov “Diana Budisavljević pokorila Lisinski“. Na premijeru filma stigla je hrvatska ‘elita’, evo tko je bio nazočan…“ Možda je Diana, s ljevičarskom elitom, zaista i pokorila Lisinski, ali što je s “Generalom“ koji je pokorio Hrvatsku. Pokorio ju je do sada sa 77.000 gledatelja. O tome ushićeni autor S.V. nije ni beknuo.

No ipak je bio oprezan pa je riječ ”elitu” stavio pod navodnike. ”General“ je, naime, domaći film s dosad najvećom gledanošću u RH, a po S.V. “elita“ pokorava Lisinski zbog filma Diana Budisavljević. Zanimljiva je činjenica da je producent Vrdoljakova filma bila HRT. Oni se “ne bi šteli mešati“ u banalnu i umjetnički prizemnu temu kao što je gledanost ”Generala“. U ozbiljnom filmskom svijetu producenti čvrsto i argumentirano stoje iza svog filma, a to se vidi i kod filma Diana Budisavljević.

“Producenti“ koji su “pokorili Lisinski“ prate Dianu od Pule do Lisinskog i užarenih očiju uživaju u svom remek djelu. Film je gledala ”elita” u likovima Jadranke Kosor, Milorada Pupovac, Stjepana Mesića, Davora Bernadića, Vinka Brešana, Čede Prodanovića, Jadranke Sloković, Arsena Bauka… Uz navedene, uzbuđeni autor S.V. je vjerojatno, zbog pretjeranog ushita, zaboravio spomenuti i Juricu Pavičića, Nenada Polimca, Nenada Stazića, Vedranu Rudan, Budu Lončara, Jožu Manolića itd. Joža je vjerojatno za vrijeme projekcije filma u ruci držao Titov kipek koji mu je s Pantovčaka poslala Kolinda nakon ”generalke” u svom uredu.

Ta ekipa bi sigurno osvojila i nekadašnje kino “Kosmaj“ u Jurišićevoj ulici kao što je ne tako davno “osvojila“ i Kerempuh kad je Frljić u predstavi “Šest likova traži autora“ rezao glave klerofašistima, na što je skoro ista ekipa iz Lisinskog urlala od smijeha. Dana 17. rujna 2018. g. Frlja je sa svojih šest likova gostovao u Beogradu i također oduševio publiku. Slobodna Dalmacija je izvijestila da je publika u slobodarskom Beogradu scene – kad Frlja reže glave ustašama i klerofašistima – gledala na nogama.

Baš je cool i atraktivno kad se klerofašistima skidaju glave! To ljevičarima i jugonostalgičarima bar donekle ublažava bijes i gorčinu zbog “genocida“ nad ”zečevima” koje je Sloba bio posadio na traktore i poslao kući. I na kraju ne mogu ne spomenuti Aleksandru Grdić koja je sretna i oduševljena jer je “potresan i istinit film“ o Diani Budisavljević doživio pljesak “elitista“ od punih petnaest minuta. To je čak dulje nego li je na nogama stajala u Beogradu na Frljinom Pirandelliju. Samo kratka informacija za našu Aleksandru: kad se u doba “samoupravnog socijalizma“ našem ljubljenom Maršalu na “Stadionu Partizana“ u Beogradu predavala “štafeta mladosti“ pljesak “oduševljenih titoista” znao je trajati i preko sat vremena. Kako je to tek bio “potresan i istinit film…?“.

Misli Andrija Kačić-Karlin: da bi se u ta davna i draga vremena čuo glas naroda, mnogi građani su bili ozvučeni.

U ratu pobjednici, u miru se pretvorili u “politički korektne“

Kako bi rekao moj vodnik JNA u Bitolju: ”U Hrvatskoj je i dalje status quo vadis“. Na sceni je od sada samo “politička korektnost“, ma što god to značilo. Oni koji su vjernici i idu na mise znaju jednu izreku iz Sv. Pisma: “u ona doba Isus reče farizejima…“ ili laički rečeno – licemjerima. Na tom tragu, neki je dan u Francuskoj policajac ušao u policijsku postaju u kojoj je inače radio i nožem ubio četvoricu svojih kolega.

Međutim, nitko nije spomenuo jednu zanimljivu činjenicu vezanu uz taj slučaj, a to je da je taj policajac pred par mjeseci prešao na islam. Je li se to prešutjelo iz političke korektnosti ili licemjerja? Mario Vargas Llosa, nobelovac iz Perua, kaže: “Politička korektnost je napad na slobodu, a njeni advokati su sitni, neautentični čovječuljci“.

Idemo dalje. HRT-ova emisija Poligraf. Voditeljica je Jasmina Popović, a gosti su joj bili Tomislav Klauški, Ivanka Toma i Branko Mijić. Ni da je na vlasti “Radnička fronta“ ne bi se u jednoj emisiji skupilo toliko radikalnih ljevičara. Jasmina je još samo trebala pozvati Kriško Stipana koji promovira svoj stav na fejsu da je “Oluja zločin bez kazne…”. Gosti Jasmine Popović bi se složili… I na to nitko nije ni beknuo, valjda i opet iz čiste političke korektnosti. Sitni čovječuljci pa ne znaju drugo nego čkomiti..

Čitam kako je Hrvatska treća u EU po siromaštvu. Izbit ćemo mi i na prvo mjesto ako baš zapnemo. Jeb…. vam m…, ne znate vi što je hrvatski inat! Važno je samo da pri tome ostanemo uvijek politički korektni. HVIDR-a moljaka Pupovca da popiju zajedno ‘kafu’ pa da malo prodivane s njim. Jadnici su u ratu bili pobjednici, a u miru su se pretvorili u “politički korektne“ kad to treba HDZ-ovoj vlasti.

Zamislite političara koji se rodi na carski rez, a kasnije ispadne obična budala… (T.Mihanović)

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Oni koji nisu prstom mrdnuli u Domovinskom ratu danas su najbliže državnim jaslama

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dijanović: Pupovčev popis onih koji promiču ‘povijesni revizionizam’, ‘govor mržnje’ i ‘etničku netrpeljivost’

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih godina tradicija je Srpskoga narodnog vijeća (SNV) na čelu s Miloradom Pupovcem da svake godine, o trošku hrvatskih poreznih obveznika, objavi bilten pod nazivom Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u odnosnoj godini. Mijo Crnoja svojedobno je bio prisiljen na ostavku na mjesto ministra branitelja jer je najavio objavu tzv. registra izdajica. SNV-ov bilten pravi je primjer potjernice, registra ‘narodnih izdajnika’ koji su se usudili iole kritički progovoriti o djelovanju Milorada Pupovca i njegove bulumente. Broj za 2018. dugo se čekao, ali smo ga napokon i dočekali.

Pisac ovih redaka do sada nije bio uključen u popis ‘narodnih izdajnika’ SNV-a, nego tek mediji u kojima surađuje. Pitao sam se što nije u redu: zašto me SNV ne stavlja na svoj popis? Što još trebam učiniti? Ove godine napokon sam dobio priznanje uvrštavanjem na sam vrh liste portalskih ‘srbofoba’. Uza me kao dežurni portalski/internet srbofobi označeni su još Zvonimir Hodak, Marko Jurič, Marko Ljubić, Domagoj Pintarić, Dražen Stjepandić, Marcel Holjevac, Ivica Šola, Višnja Starešina, Milan Ivkošić, Nino Raspudić i Mate Mijić.

Kritika etnobiznisa=grubo omalovažavanje Srba u Hrvatskoj

Crimen je pisca ovih redaka, srbofoba, bandita i ‘narodnoga izdajnika’ taj što njegove kolumne spadaju u one koje grubo omalovažavaju Srbe i srpske institucije u Hrvatskoj. Štoviše, riječ je o primjer-kolumnama takva djelovanja. U SNV-potjernici tako čitamo: ‘Primjer su za to kolumne Davora Dijanovića, pa je tako, primjerice, 25. februara na portalu (misli se na portal Direktno, nap. D. D.) napisao kolumnu pod naslovom Iza kulta ‘ugroženog Srbina’, koji propovijeda Milorad Pupovac Suzni, skriva se zločinačka ideja, u kojoj djelovanje SNV-a, časopisa Novosti i Milorada Pupovca označava kao velikosrpsko djelovanje. To je mantra koja se ponavlja kroz brojne članke i kolumne, a gotovo se uvijek dovodi u vezu s ‘uzimanjem novca iz državnog proračuna’ odnosno s ‘etnobiznisom’. To je postalo opće mjesto za optuživanje aktivnosti srpskih institucija u Hrvatskoj’. O etnobiznisu je inače prvi progovorio bivši predsjednik prof. dr. sc. Ivo Josipović, pa ne znamo smatra li SNV upravo njega rodonačelnikom srbofobije u Hrvata.

SNV-ov registar ‘narodnih izdajnika’ uredio je Saša Milošević; tiskan je u 600 primjeraka, a financijsku potporu tiskanju ove ugledne antifašističke tiskotine dao je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina VRH Grada Zagreba. U uvodu biltena ističe se da je povijesni revizionizam, uključujući i nasilje prema Srbima, dobio svoj institucionalni legitimitet kojemu se preslabo i nedovoljno odupire Vlada Andreja Plenkovića i vladajuća većina (koje je dio i SDSS, nap. D. D.). Revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima, ističe se u biltenu, dobili su pravo javnosti upravo u mandatu Andreja Plenkovića kojega je Milorad Pupovac svojedobno nazvao ‘suhim zlatom’. Naravno, u biltenu se ne ističe da je upravo Pupovčev SDSS (inače stranka koju je osnivao ratni zločinac Goran Hadžić) član vladajuće koalicije i da se Novosti, koje se u svakom broju izruguju iz hrvatske države, financiraju o trošku hrvatskih poreznih obveznika, dakle ‘ustaškim’ kunama.

HRT kao proustaški medij

Govoreći o elementima povijesnoga revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u javnom prostoru u 2018. godini Pupovčeva SNV-potjernica ističe: ‘U 2018. godini zabilježeno je, kao i ranijih godina, mnoštvo grafita koje sadrži nacifašističko i ustaško znakovlje, kao i pozive na ubojstvo Srba, na gradskim fasadama, ali i u manjim mjestima i selima. Ipak, najviše je zabrinjavajuća medijska slika koja se, po pitanju desnih i konzervativnih portala, ustalila te dobila još veće pravo javnosti. U tom smislu, ako izuzmemo standardne poruke na takvim portalima, najveći je problem nacionalni javni servis – Hrvatska radio-televizija (HRT). Za nju se može reći da je u prethodnoj godini ustaštvu i historijskom revizionizmu te negacionizmu dala potpuno pravo javnosti, odnosno legitimirala je diskurs fabriciranja povijesnih činjenica. Osim HRT-a, od velikih i značajnih institucija svakako vrijedi spomenuti Rimokatoličku crkvu, koja redovno daje svoje prostore promocijama revizionističke i negacionističke literature, a visoki predstavnici klera u tim događajima nerijetko i sami sudjeluju. Uz to su povezane i brojne komemoracije revizionističkoga i negacionističkog karaktera na kojima prisustvuju čak i predstavnici državnih vlasti. Česti su i politički pritisci na srpske institucije i političare u Hrvatskoj, ali i na državne institucije ako one ne daju pravo javnosti ili ne popuštaju zahtjevima društvenih skupina i parastruktura (ratno-veteranskih, klerikalnih i desnocivilnih) koje u određenoj mjeri imaju svoju ulogu u kreiranju javnih politika.’ I HRT je, dakle, za Pupovčev pamflet proustaški medij! Ako je i od Pupovca – previše je!

Govoreći o ostalim medijima, SNV posebno klasificira internetske portale i emisije, televizije i tiskane medije. Dežurne portalske srbofobe već smo nabrojali, a kad je riječ o drugim internetskim (digitalnim) platformama SNV-potjernica posebno ističe podcast Projekta Velebit. Internetski portali srbofobne orijentacije su sljedeći: Direktno.hr, Narod.hr, Maxportal, Hop.com.hr, Dnevno.hr, Braniteljski portal, Dragovoljac.com, Priznajem.hr, Hrvatsko nebo, Hu-benedikt, Kamenjar, Tjedno.hr, Nacija.hr.

Što se tiče televizijskih medija, ‘osim već standardne Bujice Velimira Bujanca koja se prikazuje na više lokalnih TV-stanica’ – ističu Pupovčevi istražitelji – ‘posebnu pažnju valja posvetiti Hrvatskoj radioteleviziji koja je u nekoliko navrata u 2018. godini u udarnim terminima ugostila negacionističke nadripovjesničare te otvoreno promovirala njihovu literaturu prepunu neistina o ustaškom logoru Jasenovac i tendenciozne antisrpske propagande.’ Nadripovjesničar je za SNV-ovu potjernicu, dakako, novinar i povijesni istraživač Igor Vukić čije je gostovanje na HRT-u svojedobno izazvalo pravu ujdurmu kod čuvara povijesne ‘istine’ koja baštini svijetle tradicije jugoslavensko-komunističkoga totalitarnog sustava. SNV-ovoj potjernici posebno je zasmetao dokumentarac Nade Prkačin Magnum crimen: ‘Sredinom maja u udarnom terminu na HTV1 emitiran je ‘dokumentarac’ Nade Prkačin s klerikalnoga Laudato TV-a Magnum crimen, koji se bavi partizanskim likvidacijama, a u kojemu glavnu ulogu igraju slovenski nadripovjesničar Roman Leljak i hrvatski mu parnjak Josip Jurčević. Roman Leljak živopisna je figura, naročito u svijetu laži – samozvani je istraživač ‘komunističkih zločina’ koji je, primjerice, još ranije, u februaru 2017. godine na HRT-u u emisiji Tihomira Dujmovića Iza zavjese iznio suludu tezu o 146 000 ubijenih Hrvata u poraću u Sloveniji.’

Vokabular je ovo dostojan vremena Jugoslavije, samo umjesto klerofašista imamo klerikalce, a doktora povijesti prof. dr. sc. Josipa Jurčevića naziva se ‘nadripovjesničarom’. Bilo bi zanimljivo doznati što o ovoj klasifikaciji misle hrvatski sudovi?!

Bujica

Od televizijskih emisija Pupovčevi istragaši posebno ističu emisiju Demokracija koju na Vinkovačkoj televiziji vodi Tatjana Markić, a na samome je vrhu, dakako Bujica o kojoj se ističe: ‘Emisija Bujica Velimira Bujanca nastavlja biti jedna od najistaknutijih šovinističkih i ekstremno desnih emisija koja se emitira na mnogim lokalnim televizijama. Bujančevu TV emisiju, kao jednu od najgledanijih političkih talkshow TV emisija u Hrvatskoj, prenosi niz lokalnih TV stanica (Z1, Jadran TV, SBTV, Osječka TV, Srce TV, Adriatic TV itd.) usprkos izrazitoj razini neprofesionalnosti i skandaloznosti po kojoj je Bujančev show prepoznatljiv. Primjerice, 28. je septembra u emisiji gostovao Hrvoje Zekanović, zastupnik Hrasta, a on i Bujanec ismijavali su napad na dr. sc. Pupovca koji se dogodio taj dan na zagrebačkom Dolcu.’

Kad su u pitanu tiskani mediji, onda, dragi čitatelji, imate pravo jednom pogađati tko je na samome vrhu liste srbofobnih tiskanih medija. To je, dakako, Hrvatski tjednik (‘kontinuitet najžešće huškačke propagande i dalje je najprisutniji u Hrvatskom tjedniku urednika Ivice Marijačića’) uz koji se još dodaju tjedni magazini 7dnevno, Hrvatsko slovo i Glas koncila.

Presuda istragaša Hrvatskom tjedniku

SNV-ov popis ‘narodnih neprijatelja’ ovako istragaški presuđuje Hrvatskom tjedniku: ‘Hrvatski tjednik skoro u svakom broju više stranica posvećuje propagandi historijskoga revizionizma i negacionizma te otvoreno antisrpskim i filoustaškim porukama, kako od strane svojih stalnih komentatora tako i od strane čitatelja koji imaju svoju rubriku. Osim toga, Hrvatski tjednik na svojim prednjim i zadnjim stranicama redovito reklamira emisiju Bujica notornog Velimira Bujanca na Z1 televiziji te knjige i filmove Romana Leljaka i Jakova Sedlara, kao i knjige Igora Vukića, Stjepana Loze, Vlade Vladića te drugih pojedinaca koji se najviše ističu po svom u javnosti priznatom revizionizmu i pseudoznanstvenim pokušajima opravdanja ili negiranja ustaških zločina ili drugih zločina počinjenih nad Srbima, kao i difamiranja antifašizma.’

Ne postoji vjerojatno niti jedan relevantniji medij ili politički komentator desnije orijentacije koji se nije našao na popisu SNV-ova pamfleta. Ako netko i nije uvršten u recentni broj, zasigurno je bio u nekome od prethodnih 16 brojeva. Potjernica ne istražuje samo medije, nego i javne akcije, djelovanje političkih stranaka, Thompsonove koncerte, kampanje Građanske inicijative Narod odlučuje, ‘revizionističke’ i ‘negativističke’ promocije, prosvjede protiv kulturnih i glazbenih manifestacija (srbofobija je tako i protivljenje koncertima notornih četnika), skupove, komemoracije, društvene mreže, djelovanje javnih osoba…

Uvesti kazneno djelo Miloradofobije

Ne postoji nitko razuman u Hrvatskoj tko bi imao bilo što protiv lojalnih Srba, a to su oni koji Hrvatsku ne vide kao dio nekakve ‘Velike Srbije’. To je jasno svima osim velikosrbima i njihovim sekundantima koji, ne kritiku Srba, nego velikosrba proglašavaju srbofobijom odnosno mržnjom prema Srbima. Kako je krenulo, uskoro bi se, a i sada je već tako, svaka kritika Milorada Pupovca mogla proglašavati mržnjom prema Srbima. Ako se netko osvrće na Pupovčeve huškačke izjave kao one devedesetih o ‘prekrštavanju srpske djece’ ili 2019. o Hrvatskoj kao novoj NDH ili, ne daj Bože, spominje dr. Šretera ili mutne poslove oko Tesla banke, za čas će postati ljuti srbomrzac prema postulatima kulta ugroženog Srbina. Ako je već tako, predlažemo da se u Kazneni zakon uvede kazneno djelo ‘Miloradofobija’, a biće toga kaznenog djela da bude bilo kakva i najmanja kritika Milorada Suznog. Pa da vidimo tko će da kritikuje agente Beograda!

Do tada ćemo ipak kritizirati i Pupovčeve provokacije i sve oni koji djeluju kao agenture Beograda i velikosrpskih interesa. Njihove, pak, lažne optužbe najbolje su priznanje istinitosti naših analiza. Časno je biti protiv velikosrpske ideologije/patologije i drugo-memorandumske politike. Pa makar bili i na popisu ‘narodnih izdajnika’ koji se – u zemlji čudesa zvanoj Hrvatska – financira novcem hrvatskih poreznih obveznika…

Partizani su likvidirali i raselili mještane Zrina da ne bude više ustaškoga uporišta

Za Pupovčev bilten, financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, Zrin je bio uporište ustaških razbojnika i ubojica koji su ubijali Srbe, a uništenje toga sela napravljeno je kako bi se spriječilo ponovno uspostavljanje ustaškoga uporišta:

Goran Marić i dvojica biskupa Rimokatoličke crkve – Vlado Košić, sisački biskup, i Ivica Petanjak, krčki biskup, 8. septembra prisustvovali su komemoraciji 75. godišnjice pada Zrina 95 – poznatog ustaškog uporišta odakle su ustaše u periodu 1941.-1943. godine upadale u okolna srpska sela, pri čemu su pobile nekoliko stotina ljudi, svih uzrasta i obaju spolova. Ubijanje je bilo praćeno pljačkom i potpunim uništavanjem okolnih naselja. U navedene zločine bio je uključen velik broj mještana Zrina. Partizani su 8. septembra 1943. godine zauzeli Zrin, nanijevši ustašama velike gubitke u borbi, nakon čega su raselili mještane Zrina i porušili selo kako bi se spriječilo ponovno uspostavljanje ustaškog uporišta. Na toj komemoraciji i izjavama povodom komemoracije, od strane spomenutih visokih državnih i crkvenih predstavnika, kao i državnih medija, izrečen je čitav niz neistina koje su podrazumijevale viktimizaciju ustaša i demonizaciju partizana, bez najmanje osude ili makar uzgrednog spominjanja zločina ustaša iz Zrina koji su prethodili padu tog ustaškog uporišta. Biskup Petanjak raseljavanje je Zrinjana nazvao ‘genocidom’, insinuirajući da su mještani raseljeni ‘zato što su bili Hrvati i katolici’. Biskup Petanjak ni tada, kao ni u jednom od prethodnih govora o tom povijesnom događaju, nije spomenuo makar jedan od brojnih zločina koje su stanovnici Zrina počinili nad svojim srpskim susjedima. Povodom komemoracije u Zrinu ministar Goran Marić na svom je Facebook-profilu napisao da su partizani (‘zavjetovane ubojice Hrvata’, kako ih je nazvao) navodno likvidirali 300 mještana Zrina, aludirajući na zauzimanje tog mjesta od strane partizana prije 75 godina, što je gruba neistina izračunata s ciljem demonizacije antifašista. Također, ministar je naveo da je glavni razlog navodnog ubijanja 300 ‘hrvatskih mirnih ratara i stočara’ taj što mještani nisu željeli suradnju s partizanima, odnosno ‘nisu bili spremni ubijati svoje susjede, rodbinu i svoj narod’. Zrin tijekom rata nije bio stanište mirnih ratara i stočara već uporište ustaških razbojnika i ubojica, a partizani nisu raselili to mjesto zato što njegovi mještani nisu s njima željeli suradnju, nego zbog toga što je dio stanovnika Zrina sijalo smrt i vršili nasilje nad mirnim stanovništvom.’

Slavlje na dočeku nogometaša iz Rusije bilo je šovinističko

Uspjeh Vatrenih u Rusiji za Pupovčev je bilten bio popraćen kolektivnom euforijom, histerijom i javnim linčom, a Hrvati ne znaju slaviti uspjehe nacionalne vrste drukčije nego nacističkim pozdravima. Mržnja prema reprezentaciji i njezinu uspjehu jasno odražava mržnju prema hrvatskoj državi onih koji po svoje savjete odlaze u Beograd:

‘Nakon kolektivne euforije i histerije uslijed osvojenoga srebra hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu krenula je hajka na novinare i aktiviste koji su pisali kritički spram određenih pojava oko reprezentacije, naročito nakon dočeka na kojemu se pojavio Marko Perković Thompson, što je izazvalo buru reakcija i u domaćim, ali i u brojnim stranim medijima. Tako su desničarski mediji i njihovi internetski ‘trolovi’ objavljivali članke i komentare u kojima se paušalno proziva nekih dvadesetak uglednih novinara i intelektualaca da stranim medijima stvaraju sliku o Hrvatskoj kao rasističkoj i fašističkoj zemlji. To paušalno prozivanje i optuživanje za ‘jugoslavensku diplomaciju’ i ‘ne-hrvatstvo’ neko je kraće vrijeme poprimalo značajke javnoga linča’.

(…)

Ni nogometna euforija vezana uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije prošla bez šovinističkih incidenata. Na samom početku prvenstva, kada je hrvatska nogometna reprezentacija igrala protiv Argentine, u centru su Zagreba navijači dizali ruku u nacistički pozdrav, a sami su nogometaši proslavili pobjedu protiv Argentine uz Thompsonovu pjesmu Čavoglave, koja počinje s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’. Taj se isti Thompson pojavio na dočeku hrvatskih nogometaša u Zagrebu 16. jula, i u autobusu i na bini. Iako nije bio predviđen službenim protokolom, to je bila želja samih igrača i izbornika Zlatka Dalića. Medijski osvrti nakon velikog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije nerijetko su bili praćeni politizacijom koja je opet uključivala ‘Srbe’, ‘komuniste’ i ‘Jugoslavene’ kao glavne neprijatelje. Iako o medijima govorimo u sljedećem poglavlju, za ovu svrhu valja izdvojiti tekst Višnje Starešine u Slobodnoj Dalmaciji u kojemu je ona uspjeh hrvatskih nogometaša svela na borbu između ‘djece Oluje’ i ‘djece komunizma’.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima nema Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

Naivna trogodišnja trešnja u voćnjaku procvjetala je nježnim bijelim cvjetovima, radujući se proljeću. Njezina nešto starija i iskusnija susjeda nije nasjela, ali ako se ovako nastavi, i ona će. Uostalom, čuje dječje glasove s igrališta, znači da su proljetni praznici. Ne zna da su na snazi cirkularni listopadski školnički štrajkovi, usporedno s potpunom anarhijom proizvedenoj u famoznoj Školi za život, nedomišljenoj u teoriji, pa zatim i u praksi, objašnjenoj i objašnjavanoj mandarinskim jezikom koji nitko ne razumije, prepuštenoj napokon improvizacijama koje se svode na nagli povratak uhodanoj tradiciji, sa svim njezinim nedostatcima, ali i stalnostima zaslužnim za dobre „ishode“ mnogih naraštaja, ali i za grijehe postupnog obespismenjavanja mladih, što je dovelo do poraznog ukidanja „eseja“ na državnoj maturi, a taj je poraz prouzročen upravo tehnološkom revolucijom koja je mladež, i prije te škole za život, lišila znanja temeljnoga pisanog izražavanja na svom vlastitom, hrvatskom jeziku. Pomagala s malim ekranima samo će produbiti problem i knjigu – čitanjem koje se obogaćuje pismenost učenika – svesti napokon i konačno na čudnu i nepotrebnu hrpu papira.

Na tom je putu, uostalom, i Nobelova nagrada za književnost koja se također postupno prostituirala, neko vrijeme u novije doba ipak u nešto luksuznijim salonima za masažu, a zatim se srozala na nuđenje u mračnim ulicama. Nagrade za književnost i mir u svijetu oduvijek su bile političke naravi, ali su barem u nekim slučajevima i tako ideologizirane dodjeljivane opusima i autorima literarno nezanemarivim. Sada se i od te „estetičke komponente“ radikalno odustalo, pa se novi dobitnici bezočno predstavljaju kao najbolji na svijetu i trpaju na švedski stol koji tvrdi i nadalje da se na njemu nalaze (citiram) „najizvrsnija djela s idealističkim stremljenjima“. Tako je nagradu dobio Peter Handke, čiji nam je idealizam poznat, naime ideal velikosrpskoga fašizma, ukoričen u dvije knjige od kojih se prva zove „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju“, a druga je ljetni dodatak svetosavskom putopisu, iz 1996. Je li u žiriju bio i švedski ljubitelj Miloševića, Carl Bildt, ne znam, vjerojatno nije, ali je njegov duh obuzeo očito i akademike valjda sklone i srbijanskim akademicima, autorima memoranduma, broj jedan i dva. Pa kada sam negdje izjavio da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat (a nisam bio prvi), onda su opisani Handke i njegovi nadarnici tek jedan od sporednih rukavaca toga rata, na „neutralnom“ književnom polju, rata koji se agresivno vodi i u unutar Hrvatske, medijski poduprtim favoriziranjem fukare, ali i uz pomoć hrvatskih vlasti svih boja. Čak se fukara u ovom slučaju malo prenerazila pa udarila po Handkeu, ne zato što bi joj bio nesimpatičan, nego poradi toga što je previše otvoreno stao uz velikosrpsku žgadiju i slavio Miloševića. Domaćim našim zaplotnjačkim potkornjacima učinilo se da je i njih razotkrio, pa su panično reagirali.

Da vidimo što o Handkeu misle izvan Hrvatske. Srbiju ne ćemo spominjati, ona je naravno zadovoljna i sretna, ali što kaže recimo Alen Finkielkraut? Kaže da je Handke ideološko čudovište. Jonathan Littell još je izravniji, veli da je Handke asshole, a Salman Rushdie kandidirao je još prije dvadesetak godina Handkea za nagradu „International moron of the year“, iliti u prijevodu idiot godine. Upitan sada što misli o friškom nobelovcu, reče Salman da nema što dodati.

A glede književnosti, bez politike: Handke je kao prozni pisac malo pa nikakav, nezanimljiv, jači u drami, a jedina doista dobra jest „Kaspar“ iz njegove mladosti – gledali smo ju u Teatru ITD vrlo davno.

Vratimo se u politiku. Nije Handke prvi nobelovac koji je, usprkos svemu što se dogodilo devedesetih, čvrsto na strani Srbije, a protiv Hrvata, naravno. Taj drugi je Bob Dylan, pravim prezimenom Zimmermann, kao što znate (a tako se zvao i veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann koji je do kraja držao štangu već krepaloj Jugoslaviji). Dylan je, doduše, u prvi mah odbio Nobela, ali se poslije pokajao i raspitivao može li dobiti novac. Kako je završilo, ne sjećam se. Taj Dylan dilao je po svijetu mržnju prema Hrvatima i pristajao uz tezu ugroženosti Srba. Čuvena je njegova izjava da Hrvati mogu nanjušiti Srbe, otprilike.

Ne bih se sada vraćao na to da neka klatež nije nedavnih dana na Trgu Republike Hrvatske (!) izvela bljutavi performans, pod budnim okom slabo plaćenih hrvatskih policajaca. Iz objavljene notice razvidno je o čemu se radilo: dvije su djevojke sjedile (u šatoru ili bez?) , a „publika“ je trebala pogoditi koja je od njih Hrvatica, a koja Srpkinja. Tko je pogodio, dobio je novčanu nagradu. Kakvi su to bili ljudi koji su se u pogađanje upustili, je li im trebalo i to malo novaca za kruh, ne znam, ili su bili unaprijed pripremljeni, ali se vjerojatno uvijek nađe i bedaka koji nasjedaju takvim bijednim provokacijama na tragu upravo Dylana i njegove izjave, s tim da valjda nisu njušili nego sam odoka pogađali. No, nisu krivi bedaci, nego oni koji su takvu predstavu dopustili, a – budući da je sve čuvala policija – očito su provokatori dobili dozvolu za održavanje na trgu, koji na njihovu žalost više ne nosi ime zločinca odgovornog za genocid nad Hrvatima. Sve u sklopu specijalnoga rata koji sam spomenuo, nametanja suvremenim Hrvatima nepostojećeg šovinizma, e da bi se, gomilanjem opisanih „akcija“ došlo do stanja kada će nekim Hrvatima prekipjeti, što performanseri i žele. Ili na kraju svim Hrvatima, jer baš svi pomalo razumiju da je riječ o razrađenoj strategiji s pokroviteljima iz „hrvatske“ vlasti i usklađenoj s Beogradom, a prirodno je (ha) da se specijalni rat prije svega, kao uvijek o u povijesti, vodi dovlačenjem snaga na polje kulture, pa ako i kada to uspije, onda se prelazi na druge načine ratovanja, s tim da je pola posla već obavljeno.

A Nobel dodijeljen Handkeu samo je šlag na torti, na neki način međunarodno priznanje ljubiteljima genocida, koji Srbija ne priznaje, ni Handke. Sljedeći nobelovac (za mir) mogao bi biti Zuroff, koji također ne priznaje srpski genocid u Srebrenici. Hrvatima je ulaz zabranjen, pa imali su već nobelovca Ivu Andrića, samoodvedenog u druge vode. I tako, ode Nobelova nagrada u povijest, na najtužniji mogući način, a ostat će popis dobitnika među kojima su primjerice Pirandello, Faulkner, Shaw, Hemingway, Beckett, Neruda, T. Mann i još mnogi. Doduše, u korist Handkea: već je jedan rasist dobio Nobela, naime Kipling od kojega se to ne bi očekivalo.

Pa dok negatori srbijanskog i srpskog genocida nad Hrvatima i muslimanima-bošnjacima dobivaju nagrade, iz Vukovara koji je na svojim leđima najviše u Hrvatskoj osjetio krvavu, zaslinjenu mržnju divlje soldateske, dolazi odlučna riječ: Dosta! Dosta je prenemaganja hrvatskih vlasti i izgovora zašto u više od dva desetljeća nisu pronašli zločince, zašto nisu energičnije tražili da Srbija plati ratnu odštetu, pa čak ni da prizna srbijanske logore u koje je odvedeno trideset tisuća Hrvata i Hrvatica, a mnogi nisu preživjeli. Dnevne novine objavile su popis ubijenih Hrvata u Vukovaru, i to opet ne zahvaljujući „državi“ nego franjevcima koji su strpljivo tragali za podatcima. I ostavili mjesta na popisu za nestale.

Hrvatska politika ne može se voditi pogledom iz Zagreba, nego pogledom iz Vukovara, a sve izlike (nije trenutak, nemojmo sada opet o tome, pa nismo još ni dotaknuli Križne putove, idemo kronološkim redom) amoralne su i ranjavaju hrvatsku dušu. „Država“ odgovara podizanjem optužnice protiv nekih četničkih čudovišta iz Leve Supoderice, za koje je upravo saznala. Njezina taktika je providna i ide na ruku hrvatskom patriotu Pupovcu, koji više no očito upravlja žalosnim Puppenteatrom (ponavljam se), pa i doziranjem „progona“ zločinaca, prije svega onih koji su nedostupni. Gradonačelnik Vukovara i nije imao drugog izlaza do da podigne glas, jer živi u Vukovaru i s Vukovarcima, pa valjda i on sreće na ulici podrugljive razbojnike koji znaju da ih čuva „viša sila“ iz Zagreba. Sadašnja vlast je ucijenjena, u ulozi ginjola, i to znaju i vrapci na krovu. Ucijenjena s nekoliko strana, drhtavo čuva krhku stabilnost, u čemu joj pomaže i HNS koji ne postoji izvan Vlade i koalicije, što je isto tako nonsens čak i u neobičnoj hrvatskoj varijanti demokracije, a čim im tko zaprijeti izvanrednim izborima, odmah traže sastanke, dijalog, jer ne će dobiti ni jedan posto oko kojega se sada vrte. Grupacije koje su preko volje uzele u koaliciju i HDZ, nametnule su se toj nekada slavnoj stranci (pokretu) koja je u opasnosti da postane neprepoznatljivom u narodu, a živi još, i dobiva glasove, upravo na rečenoj staroj slavi.

Dalibor Jelavić

Smrt slikara Dalibora Jelavića na trenutak je svratila pozornost na umjetnike dragovoljce. Hrvatska televizija se (ipak) našla ponukanom da opširnije obavijesti hrvatsku javnost o umjetničkim vrlinama toga doista posebnog čovjeka. Novine – kako koje. Neke samo omanju vijest, neke i puno više (vrlo dobar In memoriam Patricije Kiš). Potpisnik ovih redaka govorio je nad odrom Dalibora Jelavića u ime Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata, te donosim ovdje govor gotovo u cijelosti: „U onim vremenima kada je postalo razvidnim da je na kocki opstanak hrvatskoga naroda i mlade države, brojni su se umjetnici svih naraštaja stavili na raspolaganje domovini. Najspremniji od njih, tada srednje i mlađe generacije, postali su pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, dragovoljne postrojbe do tada nezabilježene u povijesti ratovanja. Među njima i slikar Dalibor Jelavić, koji je prvi odnekud nabavio maskirnu odoru i okupljao likovne umjetnike. Sjećam se naših razgovora u tadanjem Likumu i obližnjem Društvu hrvatskih književnika, kada smo se složili da u istoj postrojbi treba okupiti sve umjetnike – slikare, kipare, književnike, glumce (i odvažne glumice), redatelje filmske i kazališne, pjevače operne i estradne, kaskadere, te i ostale. Oružanu postrojbu predstavili smo hrvatskoj javnosti ispred zapuštene Mogile, podignute svojedobno u slavu tisućite godine Hrvatskoga kraljevstva, te odmah krenuli na sva područja odasvud napadnute Hrvatske. Dalibor je za sebe i skupinu kojom je zapovijedao izabrao Dalmaciju.

Iz tih ga se dana sjećamo i želimo zadržati u uspomeni. Visok i markantan, zdrav, snažan i poduzetan, neustrašiv, i u odori se odlikovao urođenom grandecom, u spoju s čvrstinom koju je donio s kamena vrgoračkog i baštine neretvanske, zagonetan onima koji ga nisu poznavali, svojeglav i samosvjestan, ironičan i ležeran pa i onda kada se pod kišom metaka iz Mokošice gliserom probijao u opkoljeni Dubrovnik. I u tim odsudnim mjesecima devedeset prve, Dalibor nije posve odbacio kist i boje, radio je plakate koji su trebali razbuditi ravnodušnu europsku javnost, a nas je zadužio svojom video kamerom. Da njega nije bilo, kronika Satnije otišla bi u zaborav ili ostala tek na dojmljivim slikama naših fotografa.

Jedan od najboljih slikara hrvatske postmoderne, Dalibor je vodio i svoj osobni rat poslije rata, dugotrajan rat s bolešću koja napada jednoga od milijun ljudi. Dvaput se vraćao s crte na kojoj počinje vječnost, a mi smo u tjeskobi pratili što se s njim događa, pratili mijene na njegovim radovima koji su u lošim danima slikani crnom bojom, a u danima nade i oporavka vraćao se blještavi kolorit po kojemu će ostati zapamćen.

Dalibore, mi koji još neko vrijeme ostajemo, opraštamo se privremeno od tebe, dok s opet ne okupimo u satniji daleko od ratova i zemaljskih muka, u nedokučivom, astralnom svijetu. Slava ti, hrabri prijatelju.“

Usput, da ne bude zabune: podosta se umjetnika uputilo na prve crte i izvan Satnije. Da spomenem samo znamenitu trojku iz Sunje, filmskoga redatelja Slobodana Praljka, kazališnoga redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu. I neprežaljenog Radovana Domagoja Devlića, uz Maurovića i Kordeja u vrhu hrvatskih autora stripova svih vremena. Devlić se borio u zapadnoj Slavoniji, u postrojbi zvanoj „Štraseri“. Umro je 2000. godine, u punoj stvaralačkoj snazi.

Nema Stepinca

Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima začudo (ha) nema Alojzija Stepinca. I to je, vidite, oblik specijalnog rata protiv Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari