Pratite nas

Kolumne

Hodak: U ratu pobjednici, u miru se pretvorili u ‘politički korektne’

Objavljeno

na

Lijepa naša je nakon jednog dramatičnog događaja postala “terra incognita”, tj. nepoznata zemlja. Malo slobodnije prevedeno, zemlja koju ljudi baš previše ne razumiju zbog mržnje. E sad, koji je to dramatičan događaj koji je širom otvorio vrata današnjoj, sve prisutnoj mržnji? Ima naravno čitav niz teorija, od teorije zavjere, bivših teoretičara “revolucije koja teče…”, do onih koji su silno zabrinuti kakav svijet ćemo, nakon Grete, ostaviti… Joži Manoliću i ostalim stogodišnjacima. Sklon sam povjerovati da je sve pomalo otišlo k vragu nakon oslobađajuće presude našim generalima u Haagu.

Mržnje je naravno bilo i puno, puno ranije. Magla u koju su guske odgegale 1914.g. počela se razilaziti nakon bahatog ubojstva Radića, Basaričeka i drugova u beogradskoj skupštini 28. lipnja 1928. g. te činjenice da je ubojica, radikal Puniša Račić, u krugovima beogradske čaršije bio tretiran kao heroj. Od 1928. g. pa do 10. travnja 1941. g. radili su uglavnom žandarski kundaci, zatvaranje, ubijanje, prebijanje. Sve je završilo 27. srpnja 1941. g. u epskom Srbu, okretanjem svećenika na ražnju i herojskim tamanjenjem svega što je bilo hrvatsko u tim krajevima.

Tada je obostrana mržnja već eskalirala i njena spirala je vertikalno zahvatila dva “bratska naroda“. Tada mržnja postaje konstanta koju neće zaustaviti ni 45-godišnja čvrsta i sirova jugodiktatura. Čovjek je tada u pravilu mrzio u sebi, a ako je slučajno taj iracionalni osjećaj pokazao javno, postojala je čitava lepeza odgojnih mjera da se shvati koliko je takav glup. Goli otok, Stara Gradiška, Lepoglava, Sremska Mitrovića, Požarevac, a u ranijim razdobljima i Huda jama te sve ostale jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. I zahvaljujući takvim ”odgojnim” mjerama više od 500 tisuća mrzitelja je prestalo mrziti svoje “oslobodioce“.

I onda je, kako je to u pjesmi lijepo rekao Matin otac, došla devedeseta “i otac reče sad ili nikada“. Stoga je Škorin Mata krenuo “k’o u snu“ te je, nakon duge i krvave borbe, osvanuo i dan 5. kolovoza 1995. g. Tuđman nam je s Kninske tvrđave objasnio da smo rat dobili, između ostalog, i “pomirbom“ partizana i ustaša. Došao je dan koji su generacije čekale, a sve osim naše nisu ga nikada dočekale.

Potom je došao i Haag, ratni zločini i domaći cinkeri koji su danas “ugledni“ gosti na HRT-u, RTL-u, TV-Novoj, N1 itd. Oni koji su rat dobili imaju Bujicu, ali ni to nije tako loše. I medijski rat treba postupno dobivati. Ratni pobjednici to nisu znali, a za vrijeme dok su ratovali i obnavljali ratom uništenu Hrvatsku nisu imali ni vremena osvajati medije. Dok su jedni uz “Čavoglave“ slavili, drugi su radili k’o pčelice, ali u Haagu. Festival obračuna s mrakom i klerofašizmom u Haagu primicao se kraju. Srbi i jugovići su prošli kako su prošli.

Mnogi od njih bili su osuđeni za genocid i ubojstva, na kazne čak i iznad 40 godina. Nažalost, ni Praljak, Kordić i neki drugi Hrvati iz BiH nisu se iz Haaga vratili s lovorovim vijencem. Praljak je platio životom borbu za hrvatske ideale. Ali to se sve događalo u drugoj državi. Barem formalno. Tamo su Hrvati i danas ”ravnopravni” pa zato imaju Sejdu Komšića u predsjedništvu. Ironija bosansko-hercegovačke sudbine je danas u tome da bi bez Srbina Dodika Hrvatima u BiH bilo još gore.

Međutim, ”play of the year” je bila fino i taktički smišljena utakmica s hrvatskim generalima u Haagu, Gotovinom, Markačem i Čermakom. Prvo poluvrijeme je završilo točno onako kako su svjetski i domaći lijevi ”coachevi” predvidjeli. Ostao je samo žalbeni sud i sudac Theodor Meron. Rođenom 1930. g. u Poljskoj, Meronu nisu pomogli ni Harvard ni Cambridge da izbjegne opću, tvrdu i bezobzirnu mržnju progresivaca u Lijepoj našoj. On im je svojom presudom generalima Gotovini, Markaču i Čermaku uništio sve strateške kombinacije da zabiju “zadnji čavao u lijes Tuđmanove države“ i tako dokažu cijelom svijetu kako je hrvatska država nastala na zločinu.

Sve se pretvorilo u crnu, ružnu maglu nakon Meronove presude…

Nakon naše briljantne pobjede u Bljesku i Oluji, ostalo im je još jedino da čekaju presude Haškog suda kao ”the Final Solution” (konačno rješenje). Isto kao što su nacisti “konačno riješili“ židovsko pitanje, tako su i naši ljevičari, kriptokomunisti, orjunaši, udbaši, oznaši, jugonostalgičari i ostala “klatež“ (kako ih je nazvao Matoš) sanjali riješiti pitanje stvaranja samostalne hrvatske države po kojoj gmižu ustaške zmije (Josipović u Izraelu), retrogradni desničari, pjevači “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vile Velebita… Sva ta svoja ljevičarska slinjenja, maštanja, žal za bratstvom i jedinstvom, evociranje “herojstva“ Sutjeske i Neretve, brisanje iz kolektivne svijesti i sjećanja komunističkih zločina (pomoću Klasića, Jakovine i Markovine…), sve se to pretvorilo u hladnu, crnu i ružnu maglu nakon što Meron pročitao drugostupanjsku presudu Gotovini i Markaču.

Kod svih tih ljevičara nastao je tada ne samo šok i nevjerica nego se rodila još jača i intenzivnija mržnja. Mržnja koja traje i buja još i danas. Prvenstveno se očituje kroz medije. Na primjer, zamislite samo kako je danas izvjesnoj novinarki Jutarnjeg koja je večer prije “skandalozne“ presude na prvoj stranici novina, u “svom specijalnom javljanju iz Haaga“ napisala epsku rečenicu “kako će sutrašnja presuda biti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države…“?

Zamisao je bila savršeno precizno isplanirana. Međunarodni sud treba cijelom svijetu obznaniti da je vrh HV-a zločinom, genocidom, kršeći međunarodno ratno pravo stvorio državu. Da stvar za ljevičare bude gora, od pet članova žalbenog vijeća trojica su glasovali za oslobađajuću presudu Gotovini, Markaču i Čermaku, a čak dvojica za potvrdnu i osuđujuću prvostupanjsku presudu.

Dakle, usfalio im je bio samo jedan jedini glas da mogu likovati. I od tada, od te Meronove, za njih nesretne presude, mržnja prema ovoj državi još je više narasla. U srcu im neprekidno odjekuje “fuj sudija“ nadajući se da će im jednog dana zvijezda s istoka ponovno zasjati punim i krvavim sjajem.

Ali uzalud vam trud svirači! Vlade treba mijenjati kad nisu dobre, za to i služe izbori. Ali državu, e to zaboravite da ćete srušiti ma koliko bljuvali mržnje protiv nje. Naravno, vi ćete otići i u “vječna lovišta” sa svojom patološkom mržnjom. Ako gore slučajno susretnete Tuđmana (što sumnjam jer vi nikako ne možete stići na isto mjesto na nebu), možete ga i tamo nastaviti mrziti. Boli njega ona stvar za vas. Ono što je strastveno želio to nam je i stvorio. Sve ostalo su palanački tračevi vaših istočnih sponzora.

Zdravko Sertić je brutalno iskren na fejsu kad kaže: “Dok u Austriji na izborima pobjeđuje mlađahni Kurz, kod nas pobjeđuju pizdeki“.

Ujutro me Facebook podsjetio što sam objavio 3. listopada 2017. g. Točno prije dvije godine napisao sam: “IDS predlaže da se kažnjava pozdrav ZDS kaznom zatvora od pola do dvije godine. Odličan prijedlog, ali za oporavak građevinarstva jer bi tada trebalo izgraditi desetke novih zatvora”. Za ‘smrt fašizmu…’ treba prvo sloboda narodu. Srp i čekić poslužit će za hitne neurokirurške zahvate na osuđenim ognjištarima…“.

Bila su to zlatna vremena za istarske lijeve progresivce. Tada je već bilo transferirano oko 650 milijuna kuna iz 3. maja u Uljanik. Ili tu negdje. IDS-ova vrhuška se tada, umjesto da se bavi sudbinom radnika Uljanika, bavila idejom da mlazni avioni ne lete nad Istrom jer ometaju mir turista i njih – političke vrhuške. Pojavljivale su se i slike Istarskog ”pasoša”, vile direktora Uljanika dobivale su zadnji “glanc” itd.

Danas, međutim, u IDS-u je sve manje partizanske sirove borbenosti protiv “ustaša, klasnih neprijatelja, ostataka poraženih snaga…“. Više oprezno žale što Uljanik i 3.maj nemaju isti rejting u Banskim dvorima kao druge industrije. Riječka lijeva politička elita je uspjela spasiti 3. maj, ali istarskim ljevičarima to nije uspjelo s Uljanikom. To je samo još jedan dokaz više da nisu svi ljevičari isti. Naime, neki su isti, a neki još gori.

Maja Štampar objavila je na fejsu: “Mozak je nevidljiv, ali kad nekome fali to se itekako vidi“.

Na mom bivšem portalu ”dnevno.hr” vrišti naslov “Diana Budisavljević pokorila Lisinski“. Na premijeru filma stigla je hrvatska ‘elita’, evo tko je bio nazočan…“ Možda je Diana, s ljevičarskom elitom, zaista i pokorila Lisinski, ali što je s “Generalom“ koji je pokorio Hrvatsku. Pokorio ju je do sada sa 77.000 gledatelja. O tome ushićeni autor S.V. nije ni beknuo.

No ipak je bio oprezan pa je riječ ”elitu” stavio pod navodnike. ”General“ je, naime, domaći film s dosad najvećom gledanošću u RH, a po S.V. “elita“ pokorava Lisinski zbog filma Diana Budisavljević. Zanimljiva je činjenica da je producent Vrdoljakova filma bila HRT. Oni se “ne bi šteli mešati“ u banalnu i umjetnički prizemnu temu kao što je gledanost ”Generala“. U ozbiljnom filmskom svijetu producenti čvrsto i argumentirano stoje iza svog filma, a to se vidi i kod filma Diana Budisavljević.

“Producenti“ koji su “pokorili Lisinski“ prate Dianu od Pule do Lisinskog i užarenih očiju uživaju u svom remek djelu. Film je gledala ”elita” u likovima Jadranke Kosor, Milorada Pupovac, Stjepana Mesića, Davora Bernadića, Vinka Brešana, Čede Prodanovića, Jadranke Sloković, Arsena Bauka… Uz navedene, uzbuđeni autor S.V. je vjerojatno, zbog pretjeranog ushita, zaboravio spomenuti i Juricu Pavičića, Nenada Polimca, Nenada Stazića, Vedranu Rudan, Budu Lončara, Jožu Manolića itd. Joža je vjerojatno za vrijeme projekcije filma u ruci držao Titov kipek koji mu je s Pantovčaka poslala Kolinda nakon ”generalke” u svom uredu.

Ta ekipa bi sigurno osvojila i nekadašnje kino “Kosmaj“ u Jurišićevoj ulici kao što je ne tako davno “osvojila“ i Kerempuh kad je Frljić u predstavi “Šest likova traži autora“ rezao glave klerofašistima, na što je skoro ista ekipa iz Lisinskog urlala od smijeha. Dana 17. rujna 2018. g. Frlja je sa svojih šest likova gostovao u Beogradu i također oduševio publiku. Slobodna Dalmacija je izvijestila da je publika u slobodarskom Beogradu scene – kad Frlja reže glave ustašama i klerofašistima – gledala na nogama.

Baš je cool i atraktivno kad se klerofašistima skidaju glave! To ljevičarima i jugonostalgičarima bar donekle ublažava bijes i gorčinu zbog “genocida“ nad ”zečevima” koje je Sloba bio posadio na traktore i poslao kući. I na kraju ne mogu ne spomenuti Aleksandru Grdić koja je sretna i oduševljena jer je “potresan i istinit film“ o Diani Budisavljević doživio pljesak “elitista“ od punih petnaest minuta. To je čak dulje nego li je na nogama stajala u Beogradu na Frljinom Pirandelliju. Samo kratka informacija za našu Aleksandru: kad se u doba “samoupravnog socijalizma“ našem ljubljenom Maršalu na “Stadionu Partizana“ u Beogradu predavala “štafeta mladosti“ pljesak “oduševljenih titoista” znao je trajati i preko sat vremena. Kako je to tek bio “potresan i istinit film…?“.

Misli Andrija Kačić-Karlin: da bi se u ta davna i draga vremena čuo glas naroda, mnogi građani su bili ozvučeni.

U ratu pobjednici, u miru se pretvorili u “politički korektne“

Kako bi rekao moj vodnik JNA u Bitolju: ”U Hrvatskoj je i dalje status quo vadis“. Na sceni je od sada samo “politička korektnost“, ma što god to značilo. Oni koji su vjernici i idu na mise znaju jednu izreku iz Sv. Pisma: “u ona doba Isus reče farizejima…“ ili laički rečeno – licemjerima. Na tom tragu, neki je dan u Francuskoj policajac ušao u policijsku postaju u kojoj je inače radio i nožem ubio četvoricu svojih kolega.

Međutim, nitko nije spomenuo jednu zanimljivu činjenicu vezanu uz taj slučaj, a to je da je taj policajac pred par mjeseci prešao na islam. Je li se to prešutjelo iz političke korektnosti ili licemjerja? Mario Vargas Llosa, nobelovac iz Perua, kaže: “Politička korektnost je napad na slobodu, a njeni advokati su sitni, neautentični čovječuljci“.

Idemo dalje. HRT-ova emisija Poligraf. Voditeljica je Jasmina Popović, a gosti su joj bili Tomislav Klauški, Ivanka Toma i Branko Mijić. Ni da je na vlasti “Radnička fronta“ ne bi se u jednoj emisiji skupilo toliko radikalnih ljevičara. Jasmina je još samo trebala pozvati Kriško Stipana koji promovira svoj stav na fejsu da je “Oluja zločin bez kazne…”. Gosti Jasmine Popović bi se složili… I na to nitko nije ni beknuo, valjda i opet iz čiste političke korektnosti. Sitni čovječuljci pa ne znaju drugo nego čkomiti..

Čitam kako je Hrvatska treća u EU po siromaštvu. Izbit ćemo mi i na prvo mjesto ako baš zapnemo. Jeb…. vam m…, ne znate vi što je hrvatski inat! Važno je samo da pri tome ostanemo uvijek politički korektni. HVIDR-a moljaka Pupovca da popiju zajedno ‘kafu’ pa da malo prodivane s njim. Jadnici su u ratu bili pobjednici, a u miru su se pretvorili u “politički korektne“ kad to treba HDZ-ovoj vlasti.

Zamislite političara koji se rodi na carski rez, a kasnije ispadne obična budala… (T.Mihanović)

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Oni koji nisu prstom mrdnuli u Domovinskom ratu danas su najbliže državnim jaslama

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Ishod ovih izbora će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima

Objavljeno

na

Objavio

Zašto se žalimo na ponudu? Svi mi punoljetni državljani RH imamo aktivno i pasivno pravo glasa na predsjedničkim izborima, dakle, možemo glasati, a možemo se i kandidirati.

Vrlo često se piše o apstinentima i razlozima njihovog neizlaska na birališta, no rijetko se tko dotiče nekonzumiranja pasivnog biračkog prava, tj. pitanja zašto se mi ostali nismo kandidirali, u ovom slučaju – zašto se nitko drugi od 3,8 milijuna ljudi pravom glasa nije upustio u predsjedničku utrku, nego samo njih dvadesetak, od kojih je na koncu jedanaest uspjelo sakupiti potrebnih deset i više tisuća potpisa za kandidaturu.

Većina hrvatskih državljana nema tu vrstu ambicije, procjenjujući kako nije za visoku politiku. Neki su možda uvjereni u vlastitu pamet i sposobnost, ali nemaju stvarni ni društveni kapital za prikupiti potpise.

Opet, preostaje jako puno ljudi, vjerojatno stotine njih, koji bi, da su zapeli i istaknuli kandidaturu, mogli ispuniti i taj formalni uvjet. No, iz različitih razloga nisu, i sada, kad se sve zbroji, tu smo gdje smo, naša politička zajednica je za sljedeći petogodišnji mandat izlučila ovih jedanaest kandidata. To je naša istina, to smo mi u političkom smislu, u dobrom i lošem.

Stoga, reći kako je ponuda jadna i bezvezna ne govori samo o tih jedanaest kandidata već i o hrvatskom političkom korpusu u cjelini, koji se, iako svi državljani imaju i pasivno biračko pravo, na koncu sveo na ove kandidate. Stoga ih, u tom elementarnom smislu treba respektirati. To je jedanaest državljana RH koji su odlučili iskoristiti svoje pasivno biračko pravo i kandidirati se za Predsjednika, nakon što su uspjeli prikupiti potrebne potpise, razumno postavljen uvjet koji služi izbjegavanju zagušenosti ponude autsajderima.

Motivi kandidata su različiti. Neki iza sebe imaju politički i društveni, pa i financijski kapital, i ozbiljni su pretendenti na funkciju. Takav kandidat se doista natječe za Predsjednika RH kako bi postao Predsjednik RH.

Neki drugi su iskoristili predsjedničke izbore kao izlog kako bi dobili vidljivost za parlamentarne. Procjenjuju da nemaju šanse za pobjedu, ali koriste ih kao odskočnu dasku za dalje. Izvrstan posao u tom smislu je napravio Sinčić na zadnjim predsjedničkim izborima. Neki su potpuni autsajderi, a iz nekog razloga doista misle kako mogu pobijediti.

No to je njihov problem, sve dok svojim deluzijama ne ugrožavaju javnu sigurnost. Neki su puki ekshibicionisti, pa im prijaviti se na reality show, oboriti neki besmislen rekord za Guinnessa, objaviti pedesetu knjigu poezije ili prijaviti se za predsjedničke izbore dođe na isto.

Neki najmutniji su samo zečevi koji su ubačeni u utrku pomoći jednom, a odnemoći drugom kandidatu. Svi oni, taj cvijet naše političke zajednice, natječu su za neobičnu funkciju koja predstavlja anomaliju unutar našeg političkog sustava.

Iako od 2000. imamo de facto parlamentarni sustav, Predsjednik Republike Hrvatske se ipak ne bira u Saboru, već izravno od građana. Stoga je Predsjednik čudna figura koja ima lavlju glavu velikog legitimiteta (u drugom krugu u pravilu preko milijun glasova) na mačjem tijelu ovlasti (vrlo sužene na zapovijedanje vojskom, suodlučivanje o vanjskoj politici i tajnim službama).

Paradoks je da Hrvatskom danas, u sklopu većine skrpljene naknadnom političkom trgovinom i prevarom birača, drmaju likovi koji su na parlamentarnim izborima dobili samo nekoliko stotina glasova, dok osoba koju je zaokružilo preko milijun ljudi ima puku reprezentativnu funkciju.

Oligarhija teži tu anomaliju ispraviti tako što bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle opet političkom trgovinom i partijskim dealom, dok bi u stvarnom interesu građana bilo povećati predsjedničke ovlasti i dovesti ih u sklad s voljom birača koja stoji iza te figure. Otpor takvom scenariju na tragu je tendencija onemogućavanja referenduma i gušenja svih drugih mogućih kanala izražavanja političke volje građana mimo filtera oligarhije, partija, medija, agencija i režimskih intelektualaca.

Predsjednički izbori su stoga važni, jer iako onaj tko pobijedi sadržajno, u smislu ovlasti, nema veliku težinu, formalno nosi veliki legitimitet. Uz to, ishod ovih će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima, a vjerojatno i na unutarstranačkim u HDZ-u, a presudno će utjecati i na odnose snaga u SDP-u te na strukturiranje političke scene desno od HDZ-a. Puno toga je na kocki već 22. prosinca.

Logično, najviše može izgubiti onaj koji “brani titulu”. Uzevši u obzir petogodišnju snažnu medijsku i društvenu prisutnost pa i formalnu i neformalnu klijentelu stvorenu u prvom mandatu, veća je bruka ne obraniti “titulu” i ne osvojiti drugi mandat (što se do sada dogodilo samo Ivi Josipoviću) nego ne uspjeti iz pozicije izazivača. Ključna figura u dramaturgiji predizborne kampanje je stoga “braniteljica pojasa” Kolinda Grabar Kitarović.

Ovog tjedna učinila je najtežu pogrešku, nije pretjerano reći i uvredu birača odlukom da ne izađe na sučeljavanje s drugim kandidatima. Funkcija predsjednika je uglavnom reprezentativna, a javni govor, nastup, debata, sučeljavanje argumenata jest srž takve simboličke funkcije. Predsjednički izbori su, dramaturški gledano, atraktivniji od parlamentarnih, na kojima je više izbornih jedinica, puno kandidata i različitih situacija, dok je ovdje je sve pregledno i čisto, glava o glavu.

Ljudi vole sučeljavanja, a ne monologe, pripravljene u PR kuhinjama. Stoga se s pravom osjećaju izigrano jer sučeljavanja u prvom krugu, krivnjom Kolinde Grabar Kitarović neće biti. Čega se boji? Izbjegavanjem debate sigurno je izgubila dio glasova koji je vjerojatno veći od onoga kojeg bi eventualno bila izgubila za nju najnepovoljnijim tijekom diskusije s protukandidatima.

Istina, u sučeljavanju bi ju se moglo izvući na čistac oko pobačaja, Istanbulske konvencije, Trilaterale, potpore Hilary Clinton, nereagiranja kod gušenja referendumskih inicijativa, titranja Vučiću i puno drugih stvari, ali ni protukandidati nisu bez slabih točaka. Štoviše, nije sigurno da bi sučeljavanja uopće odgovarala glavnim rivalima, jer bi u njima “mali” kandidati koristili priliku da ranjavanjem velikih dobiju na vidljivosti.

Kampanja ulazi u prljavu fazu u kojoj se napumpava svaki detalj, a i tu se najkrhkijom pokazuje aktualna Predsjednica. Zadnji spinovi je prikazuju kako neku oholu, bešćutnu političku barunicu Castelli koja moćnim autobusom gazi sirotinju i ne zaustavlja se. Na sučeljavanju je mogla odgovoriti da se vozilo pod pratnjom ne zaustavlja zbog manjih sudara bez ozlijeđenih, dok je ovako sama sebe svela na laku metu.

Polumedvjeđa usluga joj je i tobožnja potpora Crkve. Mediji su iz propovijedi kardinala Bozanića na misi povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana izvukli dio kojeg su protumačili kao potporu Kolindi Grabar Kitarović. Priča se toliko napumpala da ispada kako joj je Kardinal dao eksplicitnu potporu, štoviše da se zadao u Kolindinoj kampanji kao Bujanec prije pet godina.

No iz navedene propovijedi to uopće nužno ne proizlazi. Još jednom se pokazuje važnost hermeneutike i u dnevnoj politici. A sve i da je navedeno tumačenje točno, pitanje je koliko to može utjecati na ishod izbora. Valja se prisjetiti kako miljenici crkvenog vrha nisu bili ni Mesić ni Josipović pa ih to nije spriječilo u izbornoj pobjedi.

Po sadašnjem stanju stvari, ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, postat će Predsjednik Republike. Priliku mu, u samom finišu kampanje, otvara Kolinda Grabar Kitarović nizom nepromišljenih izjava i poteza, od kojih je za nju potencijalno najpogubnija odluka o izbjegavanju sučeljavanja. Č

ast svima koji su bili aktivni u ostvarivanju svog pasivnog biračkog prava i kandidirali se, za razliku od nas 3,8 milijuna koji smo po tom pitanju ostali pasivni pa ćemo sudjelovati u biranju samo aktivno. Ali ostaje visjeti u zraku elementarno pitanje: Kako možeš pretendirati na to da zastupaš četiri milijuna ljudi ako nisu u stanju izaći pred nekoliko konkurenata i sučeliti programe, argumente, mišljenje?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari