Pratite nas

Kolumne

HODAK: E, moji ljevičarski farizeji!!!

Objavljeno

na

Plaće ili ”plate” kako su to u revolucionarnom zanosu klicali neki od demonstranata na Makovom trgu konačno su stigle. Ali, kao i u nogometu, sve se odlučuje u drugom poluvremenu. Što dalje?

Sagradiš tanker i odmah izgubiš 100 milijuna kuna i još 50 milijuna za plaće. A drugo poluvrijeme je pred vratima. Kad sam jednom primijetio na fejsu da je Uljanik privatna tvrtka i privatni problem odmah me je “poklopio“ neki uspaljeni ljevičar napisavši otprilike da je i Agrokor privatna tvrtka pa se država potrudila spasiti je. Potom je superiorno zaključio: “gdje ti živiš?“ U načelu je to točno, ali samo prividno. Grupa Borg, konzultanti, podizvođači, izvođači, oni koji su pisali Lex Agrokor, tzv: ”lexsovci” i asistenti asistenata trošili su isključivo Agrokorov novac.

Ovdje se troši novac svih poreznih obveznika jer Uljanik i 3. maj imaju lovu za direktorske, ali ne i za sve radničke plaće. Moj teniski partner Luka, koji je davno napustio komunističke i ateističke ideale dijalektičkog materijalizma, misli da tu ni Bog ne može pomoći. Možda taj financijsko-politički rašomon riješi recimo Manitu -indijanski Bog. Malo je drugačiji od kršćanskog, muslimanskog ili židovskog boga. Manitu nije sveznajući stvoritelj i nadglednik svega što jest i što nije. On postoji sam za sebe i neprestano se utjelovljuje u živim bićima.

“Slonovski“ sukob interesa

Recimo ako se Manitu utjelovi u Ivanu Jakovčiću, eto spasa svima. Nestat će stari komunistički nesporazum s bogom koji je jako loše završio i za komuniste i za sekularno društvo. Uljanik će biti spašen, “plate“ će stizati, a “klerofašistički“ katolički Bog neće biti kriv za raspad Amsterdamske koalicije IDS-a, GLAS-a i Pametno-og. Manitu će objasniti zašto je Jakovčić kao europarlamentarac s bogovskom “platom“ iznenada ušao u visoki biznis u Afarak Groupe iz Helsinkija koja je, usput rečeno, u većinskom vlasništvu Danka Končara, strateškog partnera Uljanika. Iako taj “slonovski“ sukob interesa traje od 2013.g, drugarica Puljak iz Pametno-og je tek pred par dana doznala za njega. Odmah je obznanila javnosti kako je iznenađena i uvrijeđena. E, moji ljevičarski farizeji!!!

Zdravko Marić, ministar financija, pola je svog mandata mora kirurški precizno objašnjavati na koliko je sve sastanaka bio i koliko je puta izgovorio riječ Agrokor jer je po Pametno-om, SDP-u, GONG-u, Jutarnjem, Novom listu, Slobodanki… u permanentnom sukobu interesa. Istodobno ti isti ne vide ispred svog crvenog nosa ogroman balvan zvan Neno Jakovčić, a na kojem piše: izravan sukob interesa! Dok su se Neno, Flego i Miletić bavili geostrateškim gospodarskim problemom hoće li ili neće Thompson sa svojim klerofašistima pjevati u Areni pronađen je kompromis i to ne truli nego uravnoteženi, mudar i liberalno demokratski. Danas je takav moguć samo u Istri. U Areni će pjevati Bajaga, Bora čorba, Ceca, Lepa Brena… a za uzvrat će država osiguravati plaće za radnike Uljanika i 3.maja. Navodno se Manitu posebnim znakovima oglasio na sveindijanskom saboru u Oklahomi da je ovo što je postigao na istrijanskom slobodnom teritoriju prerijske države Hrvatske sjajna stvar za sve, osim za Vladu RH.

Štrajk na crno

O, Manitu, uđi malo i utjelovi se recimo u Miletiću. Pomozi istrijanskom narodu da se domognu toliko željenih “istrijanskih pasoša“ i zabrani prelijetanje F-16 preko Arene dok tamo pjeva Bajaga. Navodno Manitu još nije upoznat sa stanjem u 3.maju. Ali radi se i na tome.

Neprijavljeni radnici u našim brodogradilištima navodno spremaju štrajk na crno.

Desničari, ognjištari, klerofašisti i ostali “društveni talog“ preko fejsa daje do znanja da im se ne sviđa novo gostovanje episkopa Porfirije Perića u Šibeniku. On je onaj poznati “pevač“ koji se proslavio sa svojim hitom “Šta se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi…“. Čudno kako još nije nastupio u pulskoj Areni? Šteta što nema patrijarha Irineja pa da na okruglom stolu “Bog na razmeđi vjere i ideologije“ objasni kako na brzinu opet vratiti Kosovo i Metohiju u krilo majčice Srbije. Patrijarhu se ne sviđa kako se Srbija tako lako, skoro preko noći, odrekla svojih ”vekovnih teritorija”. Tanji Torbarini se ne sviđa što je “IDS istarska stranka koja Hrvatsku tretira kao susjednu i neprijateljsku zemlju. Osim kad joj za Uljanik fali puno para“. Međutim, sviđa joj se što će se “Titove vile na Brijunima iznajmljivati turistima. To je mudar način da se preko njih Brijune konačno pripoji matici zemlji“.

Porfirije Perić gostuje u Šibeniku

Zagovornicima opstanka brodogradnje u Hrvatskoj se ne sviđa vijest iz Južne Koreje da je tamo započeo štrajk u Hyudajevom škveru u Ulsanu. Čak ni u Južnoj Koreji ne mogu konkurirati Kinezima. U Južnoj Koreji 12.000 radnika štrajka jer im se ne sviđa što će 2.000 od njih dobiti otkaz zbog pada narudžbi.

Robiju Bajrušiju se ne sviđa što se pjeva “Lijepa li si“ u Puli. Misli Roby da je to “uvod u vruću političku jesen“. Kao da nam ovo ljeto nije bilo dosta vrućine.

Meni se osobno ne sviđa što Danko Končar po Jutarnjem “nije ništa ponudio Uljaniku, a Debeljak je bio ponudio 628 milijuna kuna i otkup 25% dionica Viktora Lenca“.

Joško veleposlanik

Milanu Ivkošiću se ne sviđa ideja Kolinde Grabar-Kitarović da se kandidira na izborima za drugi mandat na Pantovčaku. Misli da bi bilo bolje da se vrati u HDZ i s njim osvoji izvršnu vlast. Meni se recimo to ne sviđa jer bi to u praksi moglo dovesti do toga da nam Mate Granić ponovno postane inozemni ministar. To ujedno znači da bi Joško Paro ostao doživotni veleposlanik na svim kontinentima i u svim državama u kojima bi njegova supruga Jasna bila dopisnica HRT-a. Naravno, u tom tragikomičnom slučaju bi i Zoran Konstatinović, sin bivše čelnice SUBNOR-a HR-a i prijateljice Vesne Pusić, opet radio kod Pare u Bruxellesu za 8.200 dolara mjesečno bez odobrenja nadležnog ministarstva i na taj bi način opet imala posla Državna revizija.

Mnogima se ne sviđa što je KGK potpisala imenovanje našeg Joška za veleposlanika sjećajući se briljantnog poteza kad je Paro zbrisao iz SAD-a upravo onda kad je Kolinda došla u posjet toj zemlji. Braniteljima se ne sviđa jer je Paro navodno prvog hrvatskog predsjednika nazvao “ludim Tuđmanom“ te se navodno hvalio da je jako pridonio ukidanju Herceg-Bosne. Za Hercegovinu bi mu još neki i oprostili, ali za Bosnu…

Ljevičarskim medijima se ne sviđa što Thompson ima vilu u okolici Splita od 500 i nešto kvadrata, ali se nisu zgražali kad je njihov kolega od milja zvan ”Bule” živio u vili na Pantovčaku, u blizini Kolinde i još većoj od Thompsonove. Mnogima se ne sviđa ta ljevičarska medijska dvoličnost. Vila Giannija Rossande i MPT im se ne sviđaju, ali o vili svog ljevičarskog kolege iz “ljudskih i humanih“ razloga čkome k’o u napuljskoj mafiji.

I tako bi mogao nabrajati u beskonačnost što se i kome se u Lijevoj našoj nešto sviđa ili ne sviđa. Sve je to u stvari samo jeftin alibi da vam ispričam jedan dobar vic. Dakle, dolazi jedan progresivni gost u rezervirani apartman tamo negdje u srednjoj Dalmaciji. ”Dobar dan!”, ”Zdravi bili…” i nakon što vlasnik prezentira sve prednosti svog apartmana, gost se zahvali i zapita: “Recite, imate li vi u ponudi, znate, one stvari…” upita oprezno gost. “Imamo našu Anđu, to vam je 50 eura za noć” odreže vlasnik. ”O, fino!” reče gost. ”A imate li možda u ponudi i nešto za osobe istog spola?” ”Naravno, i mi smo čuli za Istambulsku konvenciju i za to imamo našeg Stipu. On košta 500 eura na noć” izusti vlasnik. ”Ha!” zagrcnu se gost. ”Kako za Anđu 50 eura, a za Stipu 500, nije li to malo čudno?” procijedi zbunjeni gost. ”A, slušajte šjor, mi smo malo misto i to sa Stipom se ne sviđa našem župniku pa nas to košta 100 eura. Ne sviđa se to ni našem načelniku pa nas i to košta daljnjih 100 eura, ne sviđa se ni predsjedniku turističke zajednice pa nas i to košta jednu stotku…” Gost je odmah shvatio i upadne u riječ vlasniku: ”Znači Stipe dobije samo 200 eura?” ”A ne!” reče vlasnik. ”Još po 100 eura idu Anti Jošku”. ”Zašto?” začudi se gost. E, moj lipi, oni ti drže Stipu jer se ni njemu to sve ne sviđa!” zaključi vlasnik.

Andrej Plenković je već sad pozvan na Nacionalni molitveni ručak, koji se svakog prvog četvrtka u veljači održava u Washingtonu. Možda nam nešto izmoli…

Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića

U sjeni Uljanika i 3. maja počela je nova školska godina. Tu su tiho i samozatajno sve uzde u svoje ruke preuzeli Blaženka Divjak i Boris Jokić. Uigrani tandem. Udžbenika nema. Kasne. Izdavači se nešto bune. Na sve to je Ministrica ”ladna k’o špricer”. Knjige će nadomjestiti tableti. Bez tableta protiv glavobolje. U školu ulazi generacija koja će u školi i izvan nje “razmišljati kritički.“ U prijevodu, progresivno, puni dijalektičkog marksizma. Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića.

Dok se svi mi zanosimo srebrenom medaljom iz Moskve, čekanjem izručenja Ivice Todorića, događanjem naroda na Markovom trgu i Trgu žrtava fašizma, ispod radara polako, ali sigurno korača mračna dama – pedofilija. Knjiga Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu“ je paradigma kurikularne reforme u Lijepoj našoj. Onaj koji je tu knjigu ugura na popis lektire zaista voli pedofile. Nisu pedofili tako loši. Recimo, kad voze kraj škole nikada ne divljaju. Voze u pravilu ispod dozvoljene brzine. Karolina Vidović Krišto dokumentirano dokazuje da je tzv. spolni odgoj koji je u hrvatskim školama od 2013.g. povezan sa pedofilijom. On se sada zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost “, a usko je povezan s tvrdnjama Alfreda Kinseyja da su djeca seksualna bića od časa rođenja. Uz ovakav stav medija i ministrice, postavlja se samo od sebe jedno pitanje: kakva će nam se djeca vraćati jednog dana iz škola? Neće pjevati “Lijepa li si..“ Kraj ovakve “gluhonijeme“ javnosti, ovakve kmetske ravnodušnosti Divjak, Jokić, Lepušić, Hodžić, Štulhofer već su sad pobjednici. I to bez napuhanih demonstracija na Tomislavom trgu. Knjige “Anđeo u ofsajdu“, “Mišolovka Walta Disneya” Zorana Ferića ,”Črna mati zemla Kristijana” Novaka u kojoj je naturalistički opisano silovanje dječaka od strane odraslog muškarca već su dobile pravo građanstva i poslužiti će kao putokaz prema putu u pedofilsku eru koja je pred nama. Bolje rečeno ispred nosa svih nas koji, bojim se, ne vidimo dalje od nosa…

Inventura rezultata naše vladajuće koalicije pokazuje da se biračko tijelo nasukalo na lanjskom snijegu.

‘Govno uvijek ostaje govno’

Goran Gerovac, naš popularni karlovački Gero, razveselio nas je u subotnjem Večernjaku. Znaju Gera i njegov novinarski guru Danko Plevnik kad je trenutak da nam neki “normalan“ srpski političar objasni zaluđenost i nas i njih teorijom krvi i tla. Riječ je o srpskom popularnom “disidentu“ Čedi Jovanoviću. Čeda je majstor u tome, a Gera urednik Obzora. Na pitanje je li se Pupovac trebao u Bačkoj Palanci ograditi od izjava Vučića, Čeda nas podučava: “Što je on trebao učiniti? Da ode na Thompsonov koncert kako bi bio prihvatljiv šutljivoj većini Hrvatske? Molim vas, to je toliko neprihvatljiv diskurs! Evo nam napokon diskursa Jelene Lovrić… A da nije Pupi umjesto u Palanku trebao biti u Kninu na proslavi Oluje. Kakav bi to onda bio diskurs?” Na pitanje što misli na Vučićevu usporedbu Hrvatske sa nacističkom Njemačkom? Čeda ”fata” pravi diskurs pa kaže: “Bio bi grub kad bi rekao da se sa nekim elementima te izjave slažem… Zagreb mora prestati sa ustaškim povampirenjem u svom javnom diskursu (!!?) i mislim da je neophodno da se prihvati odgovornost za učinjeno“. Bravo, Čedo i bravo, za Branimira Bradarića koji nije mijenjao diskurs pa je odmah potom zapitao Čedu o četničkom legaliziranom povampirenju. Ima li možda negdje u RH spomenik poglavniku? Je li isto tako lep kao spomenici Draži Mihajloviću u Srbiji? Uglavnom, kao rasni urednik Gero nam je plastično pokazao kako diše, misli i čak sanja ”liberalni” srpski političar. Povampireni ustašluk, genocid u Oluji. Taj Čeda je inače bio bliski suradnik omiljenog Zorana Đinđića, poznatog po matematičkim kompromisima. Na stidljivo Mesićevo razmišljanje o 15 milijardi dolara ratne štete, Đinđić je svojim miroljubivim diskursom zaprijetio da će onda Srbija od Hrvatske zatražit 150 milijardi dolara ratne štete. Vjerojatno zbog Tuđmanove okupacije Karađorđeva, Zemuna i Subotice. Evidentno je u Srbiji uvijek isti “diskurs“: povampireno četništvo, genocidna Oluja sa 44 poginula, negiranje genocida u Srebrenici bošnjačkim provokacijama. Zamislite i Geru, Bradarića, Pofuka, Mandića, Tomića, Pavičića, Rudanicu, Vlašića, Stazića, Pilsela…i čitavu lijevu medijsku falangu da je, ne daj Bože, Hrvatska vojska u tri dana poubijala 8.300 muškaraca tamo negdje oko Knina, Vrlike i Ravnih Kotara… Hrvatima bi se kao u nekoj seriji HBO-a još danas sudilo u Haagu. Na istoj stranici, na kojoj nas Čeda podučava o ”demokratiji”, izašao je i Kontrapunkt Branimira Pofuka s podnaslovom: “Govno uvijek ostaje govno od kojeg zasmrdi svaka, i najplemenitija svrha za koju se koristi“. Brane je napokon pogodio pravi diskurs…

Arthur Schopenhauer je jednom rekao: “Demokracija je kad mnogo nesposobnih izbere nekoliko korumpiranih“.

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu!’

Objavljeno

na

Objavio

Benjamin Tolić: Grički event

Bio je to zapravo šupalj događaj, tzv. „event“. Ali izvanredan. Uživo nam je prikazao tvorni nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu! I to – gdje? U Hrvatskomu [državnom] saboru!

Događaj je, tvrde promatrači ogrezli u triglavsko-kajmakčalansku kulturu, snažno potresao hrvatsku političku javnost, možda i snažnije nego što je pojava međunožja Jelene Karleuše na Međumrežju uzdrmala javnost „vasceloga Zapadnog Balkana“. I odmah dodaju da je gospođa Karleuša nemilu sliku utjerala u laž neoborivim argumentom: „Ja na tom mjestu imam – madež.“

Usporedba jamačno nije po vašem ukusu. Nije ni po mojemu, ali – svakoj budali njezino veselje! A što se zapravo na Griču zbilo? Budući da su to s različitih gledišta podrobno i sočno opisali daroviti javni radnici u visokonakladnim glasilima, moja će neznatnost ovdje izložiti samo okosnicu zbivanja.

Na početku proljetnoga zasjedanja Hrvatskoga [državnog] sabora, na tzv. Aktualnom prijepodnevu, SDP-ovi su [narodni] zastupnici Franko Vidović i Gordan Maras djetinjastim igrokazom s modelima aviona izvrgli ruglu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra obrane Damira Krstičevića zbog propale kupnje izraelskih aviona F–16 Barak. Plenkovića nisu uzbudili, a Krstičevića su rasrdili do suza.

Zatim je Mostov [narodni] zastupnik Nikola Grmoja Plenkoviću uputio pitanje: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije. Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da, osim podrškeove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade, ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese?”

Plenković je „iskočio iz kože“. Zapodjenuo je žestok verbalni okršaj s Grmojom, ali je predsjednik Sabora Gordan Jandroković iznenada proglasio stanku i tako prekinuo raspru. To međutim nije ugasilo ratničke strasti. Upravo suprotno, one su se tako rasplamsale te su i „slabokrvnoga“ Plenkovića povukle u zastupnički „boj žaba i miševa“. Uglađeni je eurohrvat krenuo u fizički obračun s izazivačem Grmojom, ali ga je. mirotvorno mu stavši na put, u tomu spriječio plećati Mostov [narodni] zastupnik Miro Bulj.

To je dakle događaj koji se nije dogodio. Oko njega je nastala medijska epopeja koja se već tjedan dana iscrpljuje u tumačenju protagonističkih motiva i ocjenjivanju njihovih postupaka, nastojeći gurnuti u zaborav krajnji smisao Grmojina pitanja. Ali taj je smisao posve razotkrio sam Plenković rekavši u naknadnom tumačenju svoga izgreda da je htio opovrgnuti javnu sliku (tzv. image) veleizdajnika koju mu nameće Grmoja. A budući da u Hrvatskoj, kako u Abendblattu propovijeda Tomislav Krasnec, „naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu“, Plenkovićev je izgred, kazuje globalistička logika, ne samo razumljiv, nego i duboko opravdan.

Tu se međutim nameću ozbiljna pitanja. Ponajprije: Što je izdaja? Izdaja je, jednostavno rečeno, prelazak na protivničku stranu. Čovjek može štošta izdati. Može izdati obitelj, tvrtku, udrugu, ideju, sebe sama. Kraljica je svih izdaja – veleizdaja. To je pak izdaja naroda i države ili, u međudržavnim odnošajima, prelazak na neprijateljsku stranu.

Veleizdaja je najveći politički zločin. Stoga nije čudno što pristojan javni govor izbjegava porabu riječi koja tu stvar označuje, a hrvatsko pravosuđe – hotice ili nehotice –previđa i samu stvar, jer dosad nikomu nije sudilo za zločin veleizdaje.

Odatle izviru velike teškoće u imenovanju tih stvari.

Ako je riječ „veleizdaja“ tabu, kako ćete – primjera radi – nazvati Mesićevo lažno svjedočenje protiv Hrvatske na Haaškomu sudu? Je li to samo krivokletstvo, kako napisa Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme Krivokletnika“ (Zagreb, 2006.)? Kako ćete nazvati Sanaderove i Šeksove kultove Carle del Ponte i Milorada Pupovca? Kako ćete nazvati savjetničku službu Marije Pejčinović Burić srpskoj vladi Ivice Dačića? Kako ćete nazvati božićna hodočašća hrvatske državne vlasti k Pupovcu? Kako ćete označiti Plenkovićevu pouku vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi da je suradnja sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj „strateški interes“ Hrvatske demokratske zajednice?

Ako se i nađu lažna imena, ona sigurno ne će nimalo uzdrmati ontičku postojanost istine.

Možda se komu čini da je nevažno kako što zovemo, taj može za svjedokinju pozvati pučku poslovicu: Zovi me loncem, ne udri me kolcem. Meni je bliža misao drevnoga kineskog mudraca Konfucija: „Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom. Inače će vam propasti država.“

A što može Plenković protiv javne slike kakvu mu „pitura“ [narodni] zastupnik Grmoja? Kako će tu sliku utjerati u laž? Ne znam. Vidjet ćemo. Ali čini mi se da Plenković nigdje nema „madež“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Objavljeno

na

Objavio

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin, tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

 

 

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari