Pratite nas

Kolumne

HODAK: E, moji ljevičarski farizeji!!!

Objavljeno

na

Plaće ili ”plate” kako su to u revolucionarnom zanosu klicali neki od demonstranata na Makovom trgu konačno su stigle. Ali, kao i u nogometu, sve se odlučuje u drugom poluvremenu. Što dalje?

Sagradiš tanker i odmah izgubiš 100 milijuna kuna i još 50 milijuna za plaće. A drugo poluvrijeme je pred vratima. Kad sam jednom primijetio na fejsu da je Uljanik privatna tvrtka i privatni problem odmah me je “poklopio“ neki uspaljeni ljevičar napisavši otprilike da je i Agrokor privatna tvrtka pa se država potrudila spasiti je. Potom je superiorno zaključio: “gdje ti živiš?“ U načelu je to točno, ali samo prividno. Grupa Borg, konzultanti, podizvođači, izvođači, oni koji su pisali Lex Agrokor, tzv: ”lexsovci” i asistenti asistenata trošili su isključivo Agrokorov novac.

Ovdje se troši novac svih poreznih obveznika jer Uljanik i 3. maj imaju lovu za direktorske, ali ne i za sve radničke plaće. Moj teniski partner Luka, koji je davno napustio komunističke i ateističke ideale dijalektičkog materijalizma, misli da tu ni Bog ne može pomoći. Možda taj financijsko-politički rašomon riješi recimo Manitu -indijanski Bog. Malo je drugačiji od kršćanskog, muslimanskog ili židovskog boga. Manitu nije sveznajući stvoritelj i nadglednik svega što jest i što nije. On postoji sam za sebe i neprestano se utjelovljuje u živim bićima.

“Slonovski“ sukob interesa

Recimo ako se Manitu utjelovi u Ivanu Jakovčiću, eto spasa svima. Nestat će stari komunistički nesporazum s bogom koji je jako loše završio i za komuniste i za sekularno društvo. Uljanik će biti spašen, “plate“ će stizati, a “klerofašistički“ katolički Bog neće biti kriv za raspad Amsterdamske koalicije IDS-a, GLAS-a i Pametno-og. Manitu će objasniti zašto je Jakovčić kao europarlamentarac s bogovskom “platom“ iznenada ušao u visoki biznis u Afarak Groupe iz Helsinkija koja je, usput rečeno, u većinskom vlasništvu Danka Končara, strateškog partnera Uljanika. Iako taj “slonovski“ sukob interesa traje od 2013.g, drugarica Puljak iz Pametno-og je tek pred par dana doznala za njega. Odmah je obznanila javnosti kako je iznenađena i uvrijeđena. E, moji ljevičarski farizeji!!!

Zdravko Marić, ministar financija, pola je svog mandata mora kirurški precizno objašnjavati na koliko je sve sastanaka bio i koliko je puta izgovorio riječ Agrokor jer je po Pametno-om, SDP-u, GONG-u, Jutarnjem, Novom listu, Slobodanki… u permanentnom sukobu interesa. Istodobno ti isti ne vide ispred svog crvenog nosa ogroman balvan zvan Neno Jakovčić, a na kojem piše: izravan sukob interesa! Dok su se Neno, Flego i Miletić bavili geostrateškim gospodarskim problemom hoće li ili neće Thompson sa svojim klerofašistima pjevati u Areni pronađen je kompromis i to ne truli nego uravnoteženi, mudar i liberalno demokratski. Danas je takav moguć samo u Istri. U Areni će pjevati Bajaga, Bora čorba, Ceca, Lepa Brena… a za uzvrat će država osiguravati plaće za radnike Uljanika i 3.maja. Navodno se Manitu posebnim znakovima oglasio na sveindijanskom saboru u Oklahomi da je ovo što je postigao na istrijanskom slobodnom teritoriju prerijske države Hrvatske sjajna stvar za sve, osim za Vladu RH.

Štrajk na crno

O, Manitu, uđi malo i utjelovi se recimo u Miletiću. Pomozi istrijanskom narodu da se domognu toliko željenih “istrijanskih pasoša“ i zabrani prelijetanje F-16 preko Arene dok tamo pjeva Bajaga. Navodno Manitu još nije upoznat sa stanjem u 3.maju. Ali radi se i na tome.

Neprijavljeni radnici u našim brodogradilištima navodno spremaju štrajk na crno.

Desničari, ognjištari, klerofašisti i ostali “društveni talog“ preko fejsa daje do znanja da im se ne sviđa novo gostovanje episkopa Porfirije Perića u Šibeniku. On je onaj poznati “pevač“ koji se proslavio sa svojim hitom “Šta se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi…“. Čudno kako još nije nastupio u pulskoj Areni? Šteta što nema patrijarha Irineja pa da na okruglom stolu “Bog na razmeđi vjere i ideologije“ objasni kako na brzinu opet vratiti Kosovo i Metohiju u krilo majčice Srbije. Patrijarhu se ne sviđa kako se Srbija tako lako, skoro preko noći, odrekla svojih ”vekovnih teritorija”. Tanji Torbarini se ne sviđa što je “IDS istarska stranka koja Hrvatsku tretira kao susjednu i neprijateljsku zemlju. Osim kad joj za Uljanik fali puno para“. Međutim, sviđa joj se što će se “Titove vile na Brijunima iznajmljivati turistima. To je mudar način da se preko njih Brijune konačno pripoji matici zemlji“.

Porfirije Perić gostuje u Šibeniku

Zagovornicima opstanka brodogradnje u Hrvatskoj se ne sviđa vijest iz Južne Koreje da je tamo započeo štrajk u Hyudajevom škveru u Ulsanu. Čak ni u Južnoj Koreji ne mogu konkurirati Kinezima. U Južnoj Koreji 12.000 radnika štrajka jer im se ne sviđa što će 2.000 od njih dobiti otkaz zbog pada narudžbi.

Robiju Bajrušiju se ne sviđa što se pjeva “Lijepa li si“ u Puli. Misli Roby da je to “uvod u vruću političku jesen“. Kao da nam ovo ljeto nije bilo dosta vrućine.

Meni se osobno ne sviđa što Danko Končar po Jutarnjem “nije ništa ponudio Uljaniku, a Debeljak je bio ponudio 628 milijuna kuna i otkup 25% dionica Viktora Lenca“.

Joško veleposlanik

Milanu Ivkošiću se ne sviđa ideja Kolinde Grabar-Kitarović da se kandidira na izborima za drugi mandat na Pantovčaku. Misli da bi bilo bolje da se vrati u HDZ i s njim osvoji izvršnu vlast. Meni se recimo to ne sviđa jer bi to u praksi moglo dovesti do toga da nam Mate Granić ponovno postane inozemni ministar. To ujedno znači da bi Joško Paro ostao doživotni veleposlanik na svim kontinentima i u svim državama u kojima bi njegova supruga Jasna bila dopisnica HRT-a. Naravno, u tom tragikomičnom slučaju bi i Zoran Konstatinović, sin bivše čelnice SUBNOR-a HR-a i prijateljice Vesne Pusić, opet radio kod Pare u Bruxellesu za 8.200 dolara mjesečno bez odobrenja nadležnog ministarstva i na taj bi način opet imala posla Državna revizija.

Mnogima se ne sviđa što je KGK potpisala imenovanje našeg Joška za veleposlanika sjećajući se briljantnog poteza kad je Paro zbrisao iz SAD-a upravo onda kad je Kolinda došla u posjet toj zemlji. Braniteljima se ne sviđa jer je Paro navodno prvog hrvatskog predsjednika nazvao “ludim Tuđmanom“ te se navodno hvalio da je jako pridonio ukidanju Herceg-Bosne. Za Hercegovinu bi mu još neki i oprostili, ali za Bosnu…

Ljevičarskim medijima se ne sviđa što Thompson ima vilu u okolici Splita od 500 i nešto kvadrata, ali se nisu zgražali kad je njihov kolega od milja zvan ”Bule” živio u vili na Pantovčaku, u blizini Kolinde i još većoj od Thompsonove. Mnogima se ne sviđa ta ljevičarska medijska dvoličnost. Vila Giannija Rossande i MPT im se ne sviđaju, ali o vili svog ljevičarskog kolege iz “ljudskih i humanih“ razloga čkome k’o u napuljskoj mafiji.

I tako bi mogao nabrajati u beskonačnost što se i kome se u Lijevoj našoj nešto sviđa ili ne sviđa. Sve je to u stvari samo jeftin alibi da vam ispričam jedan dobar vic. Dakle, dolazi jedan progresivni gost u rezervirani apartman tamo negdje u srednjoj Dalmaciji. ”Dobar dan!”, ”Zdravi bili…” i nakon što vlasnik prezentira sve prednosti svog apartmana, gost se zahvali i zapita: “Recite, imate li vi u ponudi, znate, one stvari…” upita oprezno gost. “Imamo našu Anđu, to vam je 50 eura za noć” odreže vlasnik. ”O, fino!” reče gost. ”A imate li možda u ponudi i nešto za osobe istog spola?” ”Naravno, i mi smo čuli za Istambulsku konvenciju i za to imamo našeg Stipu. On košta 500 eura na noć” izusti vlasnik. ”Ha!” zagrcnu se gost. ”Kako za Anđu 50 eura, a za Stipu 500, nije li to malo čudno?” procijedi zbunjeni gost. ”A, slušajte šjor, mi smo malo misto i to sa Stipom se ne sviđa našem župniku pa nas to košta 100 eura. Ne sviđa se to ni našem načelniku pa nas i to košta daljnjih 100 eura, ne sviđa se ni predsjedniku turističke zajednice pa nas i to košta jednu stotku…” Gost je odmah shvatio i upadne u riječ vlasniku: ”Znači Stipe dobije samo 200 eura?” ”A ne!” reče vlasnik. ”Još po 100 eura idu Anti Jošku”. ”Zašto?” začudi se gost. E, moj lipi, oni ti drže Stipu jer se ni njemu to sve ne sviđa!” zaključi vlasnik.

Andrej Plenković je već sad pozvan na Nacionalni molitveni ručak, koji se svakog prvog četvrtka u veljači održava u Washingtonu. Možda nam nešto izmoli…

Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića

U sjeni Uljanika i 3. maja počela je nova školska godina. Tu su tiho i samozatajno sve uzde u svoje ruke preuzeli Blaženka Divjak i Boris Jokić. Uigrani tandem. Udžbenika nema. Kasne. Izdavači se nešto bune. Na sve to je Ministrica ”ladna k’o špricer”. Knjige će nadomjestiti tableti. Bez tableta protiv glavobolje. U školu ulazi generacija koja će u školi i izvan nje “razmišljati kritički.“ U prijevodu, progresivno, puni dijalektičkog marksizma. Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića.

Dok se svi mi zanosimo srebrenom medaljom iz Moskve, čekanjem izručenja Ivice Todorića, događanjem naroda na Markovom trgu i Trgu žrtava fašizma, ispod radara polako, ali sigurno korača mračna dama – pedofilija. Knjiga Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu“ je paradigma kurikularne reforme u Lijepoj našoj. Onaj koji je tu knjigu ugura na popis lektire zaista voli pedofile. Nisu pedofili tako loši. Recimo, kad voze kraj škole nikada ne divljaju. Voze u pravilu ispod dozvoljene brzine. Karolina Vidović Krišto dokumentirano dokazuje da je tzv. spolni odgoj koji je u hrvatskim školama od 2013.g. povezan sa pedofilijom. On se sada zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost “, a usko je povezan s tvrdnjama Alfreda Kinseyja da su djeca seksualna bića od časa rođenja. Uz ovakav stav medija i ministrice, postavlja se samo od sebe jedno pitanje: kakva će nam se djeca vraćati jednog dana iz škola? Neće pjevati “Lijepa li si..“ Kraj ovakve “gluhonijeme“ javnosti, ovakve kmetske ravnodušnosti Divjak, Jokić, Lepušić, Hodžić, Štulhofer već su sad pobjednici. I to bez napuhanih demonstracija na Tomislavom trgu. Knjige “Anđeo u ofsajdu“, “Mišolovka Walta Disneya” Zorana Ferića ,”Črna mati zemla Kristijana” Novaka u kojoj je naturalistički opisano silovanje dječaka od strane odraslog muškarca već su dobile pravo građanstva i poslužiti će kao putokaz prema putu u pedofilsku eru koja je pred nama. Bolje rečeno ispred nosa svih nas koji, bojim se, ne vidimo dalje od nosa…

Inventura rezultata naše vladajuće koalicije pokazuje da se biračko tijelo nasukalo na lanjskom snijegu.

‘Govno uvijek ostaje govno’

Goran Gerovac, naš popularni karlovački Gero, razveselio nas je u subotnjem Večernjaku. Znaju Gera i njegov novinarski guru Danko Plevnik kad je trenutak da nam neki “normalan“ srpski političar objasni zaluđenost i nas i njih teorijom krvi i tla. Riječ je o srpskom popularnom “disidentu“ Čedi Jovanoviću. Čeda je majstor u tome, a Gera urednik Obzora. Na pitanje je li se Pupovac trebao u Bačkoj Palanci ograditi od izjava Vučića, Čeda nas podučava: “Što je on trebao učiniti? Da ode na Thompsonov koncert kako bi bio prihvatljiv šutljivoj većini Hrvatske? Molim vas, to je toliko neprihvatljiv diskurs! Evo nam napokon diskursa Jelene Lovrić… A da nije Pupi umjesto u Palanku trebao biti u Kninu na proslavi Oluje. Kakav bi to onda bio diskurs?” Na pitanje što misli na Vučićevu usporedbu Hrvatske sa nacističkom Njemačkom? Čeda ”fata” pravi diskurs pa kaže: “Bio bi grub kad bi rekao da se sa nekim elementima te izjave slažem… Zagreb mora prestati sa ustaškim povampirenjem u svom javnom diskursu (!!?) i mislim da je neophodno da se prihvati odgovornost za učinjeno“. Bravo, Čedo i bravo, za Branimira Bradarića koji nije mijenjao diskurs pa je odmah potom zapitao Čedu o četničkom legaliziranom povampirenju. Ima li možda negdje u RH spomenik poglavniku? Je li isto tako lep kao spomenici Draži Mihajloviću u Srbiji? Uglavnom, kao rasni urednik Gero nam je plastično pokazao kako diše, misli i čak sanja ”liberalni” srpski političar. Povampireni ustašluk, genocid u Oluji. Taj Čeda je inače bio bliski suradnik omiljenog Zorana Đinđića, poznatog po matematičkim kompromisima. Na stidljivo Mesićevo razmišljanje o 15 milijardi dolara ratne štete, Đinđić je svojim miroljubivim diskursom zaprijetio da će onda Srbija od Hrvatske zatražit 150 milijardi dolara ratne štete. Vjerojatno zbog Tuđmanove okupacije Karađorđeva, Zemuna i Subotice. Evidentno je u Srbiji uvijek isti “diskurs“: povampireno četništvo, genocidna Oluja sa 44 poginula, negiranje genocida u Srebrenici bošnjačkim provokacijama. Zamislite i Geru, Bradarića, Pofuka, Mandića, Tomića, Pavičića, Rudanicu, Vlašića, Stazića, Pilsela…i čitavu lijevu medijsku falangu da je, ne daj Bože, Hrvatska vojska u tri dana poubijala 8.300 muškaraca tamo negdje oko Knina, Vrlike i Ravnih Kotara… Hrvatima bi se kao u nekoj seriji HBO-a još danas sudilo u Haagu. Na istoj stranici, na kojoj nas Čeda podučava o ”demokratiji”, izašao je i Kontrapunkt Branimira Pofuka s podnaslovom: “Govno uvijek ostaje govno od kojeg zasmrdi svaka, i najplemenitija svrha za koju se koristi“. Brane je napokon pogodio pravi diskurs…

Arthur Schopenhauer je jednom rekao: “Demokracija je kad mnogo nesposobnih izbere nekoliko korumpiranih“.

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi

Objavljeno

na

Objavio

Sedam je dana prošlo od velikoga potresa dok ovo pišem, a koliko je malih bilo u međuvremenu više se i ne broji, sve ispod tri Richtera mačji je kašalj. Središte Zagreba nalik je Potemkinovom selu: izvana više-manje ostao na nogama, iznutra popucao po šavovima, na krovovima su se kobnim pokazali teški dimnjaci, ali i nadogradnje na zadnjim katovima palača, koje je tko zna tko i kada odobrio. Obnova će trajati godinama i godinama, možda i desetljećima. Stradala je povijest zagrebačke i hrvatske umjetnosti, u muzejima i sakralnim zdanjima goleme štete, s oltara u prvostolnici popadali kipovi osim Majke Božje, kraljice Hrvata, što je znakovito. Još nemamo ni izbliza točne podatke koliko je umjetničkih djela zauvijek izgubljeno, koliko će njih trebati pomnu restauraciju, otprilike znamo samo koliko je živućih umjetnika moralo napustiti zarušene stanove i ja suosjećam s njima, kao i ostalim tisućama i tisućama Zagrepčana koji su izgubili krov nad glavom. (Poseban pozdrav i riječi potpore i utjehe Anji i Draganu, ukoliko riječi uopće nešto mogu značiti.)

Iz Rijeke se, međutim, javlja zlurada prostača Vedrana Rudan, kojoj je po svemu sudeći drago da su stradale zagrebačke crkve, jer ona ima nešto protiv Crkve u Hrvata u cijelosti. Glas iz europske prijestolnice kulture, one kulture koja je nastala u crkvama i samostanima kao sveza između antike i modernoga doba.

Jesu li se neke umjetnine u Zagrebu mogle spasiti na vrijeme? Jesu, i to je učinjeno. Možete misliti o Milanoviću što hoćete, kao što i mislite, ali je veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi, pa sklonio biste znamenitih hrvatskih državnika i političara na sigurno.

Glede obnove, čitam u novinama vrlo dobro pisana razmišljanja mnogih da bi nesreće koje su pogodile Zagreb i koronsku Hrvatsku u cjelini, mogle biti korisne u smislu duhovne obnove. Da su, naime, ljudi u ovim danima, zatvoreni u kućama i stanovima, shvatili koliko je krhak život , okrenuli se eshatološkim temama odnosno nauku o posljednjim stvarima, a posljednja je smrt. (Inače, posebni oblik eshatologije je apokaliptika, usput rečeno.) Te čitam da će ljudi postati boljima, pravednijima, poštenijima, poniznijima i slično. Ne će, jer oni koji su bili bahati kreteni, takvi će i ostati, a oni dobri i jednostavni bit će takvi i nadalje. Niti će se društvo „resetirati“. Samo će neki postati još bogatijima, a mnogi još puno siromašnijima, ni solidarnost ne će napredovati. S tim u svezi, neizravno, ali ne previše, kakvu je solidarnost pokazala Europska unija unutar sebe? Nikakvu.

Sjever se oštro odijelio od snažnije pogođenoga juga Europe, svaka se zemlja začahurila i navukla zaštitne maske i opremu koje zadržava za sebe, s ponekom iznimkom. Više je zadnjih dana učinila za države Europske unije Kina, kojoj Unija nije pomogla u najkritičnijim trenutcima (osim Italije, koliko se sjećam). Nama susjedne države u Uniji i izvan nje dovijaju se svojim rješenjima, neke vrlo originalnim. Tako je u Srbiji dopušten izlazak iz kuće starijima od šezdeset i pet godina samo nedjeljom, kada covid ne radi. Koliko godina ima kapetan Dragan, ne znam, ali čujem da je ranije pušten iz hrvatskoga zatvora, čim se načulo da je koronavirus navodno ušao u zatvorski sustav, pa ga je trebalo prognati u Srbiju, da se ne zarazi u Hrvatskoj. Ipak je njegov život dragocjen, za razliku, recimo, od Merčepova. „Kapetan Dragan“ već daje intervjue beogradskim tabloidima o užasima Lepoglave i svojim patnjama.

Nostalgičari prate stanje u zemljama bivše naddržave, koja im je još u srcu i duši. Tako čitam u dnevnim novinama autora koji nabraja što se sve Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina loše dogodilo, a u nesreću po njemu spada i „ raspad države“, to jest misli na Jugoslaviju. Da. Prije mjesec dana, dok još nije bilo korone u punini, šalju mi iz jedne zagrebačke kulturne ustanove poziv na neku izložbu, a u tekstu se spominje da je autor ugledan među „našim narodima i narodnostima“. Idemo dalje, ostajući u zemljama bivše: makedonski epidemiolog Markovski dao je intervju koji je izazvao veliku pozornost, a za sada ga nitko nije demantirao. Kaže on da je koronavirus otkriven već 1965., ali mu se nije poklanjala dolična pozornost, da taj virus sudjeluje s dvadeset posto u svim prehladama već desetljećima, da je 2003. imao nešto i sa SARS-om, a onda da su se kineski znanstvenici malo zaigrali pa u laboratoriju dodali sarsima koronsko pojačanje, što su navodno saznali Amerikanci i oštro ih upozorili da se ne igraju. Spada li to u širenje lažnih vijesti, teško je reći, jednoga dana oni koji prežive i to će saznati. Sigurno ne spada u lažnjake pouzdan podatak da se korona raširila (i) iz austrijskih, dotično tirolskih skijališta, bez obzira kako je ondje dospjela. Sva je sreća da je tzv. hrvatski skijaški tjedan pao nešto prije, inače bismo sada u mnogo većem broju jodlali u Areni i na drugim pozornicama.

U Hrvatskoj je oporba užasno zabrinuta poradi ljudskih prava i praćenja mobitela, kao da se to ne radi i kada nema korone, a ima potrebe (ili ne ), samo sada u većem broju i opravdano glede izoliranih. Posebno je zabrinut Krešo Beljak koji već govori o – diktaturi. Jedan od suvremenih heroja demokracije, Beljak misli da su ljudi blesavi i zaboravili da je ne tako davno ne samo odobravao zlodjela komunističke diktature, nego i prigovarao što nisu bila veća. Ostali su više-manje suzdržani, samo žele i oni sudjelovati u ograničavanju mirnodopskih ljudskih prava, dvotrećinski ili drukčije, tek da se malo podsjete svoje baštine (SDP). U ovom užarenom ne samo zdravstvenom i potresnom vremenu, čuo se nakon dugoga vremena (osim na portalu HKV-a) i sklop riječi „peta kolona“, koja i odgovara ratnim prilikama a rat protiv covida je i proglašen, za razliku od rata devedesetih koji nikada nije bio proglašen. Nego, kažem ja, mi smo jedina zemlja koja ima petu kolonu ne samo u ratovima već i u mirno doba. Svi znamo da postoji, ne skriva se, glasa se u glasilima, dobiva novac od iste države u kojoj je peta kolona a nitko ne umire od stida. Samo od korone.

Dotle su već kolone nezaposlenih na ulicama kao najava dugotrajne krize u kojoj doista ništa ne će biti kao prije, ako bude dulja nego što priželjkuju optimisti. Analitičari i bolji kolumnisti već upozoravaju da čvrstih, jasnih i brzih poteza za spas gospodarstva uvelike nedostaje, oni koji su povučeni polovični su i nedostatni, zazivaju Martinu, a ja Škegru. Zdrav razum govori da se Hrvatska sada napokon mora okrenuti sebi, svojoj proizvodnji u svim područjima, da uvoznici ne mogu i ne smiju uništavati domaću snagu i pamet, da više ne možemo izvoziti trupce a uvoziti stolce, slikovito rečeno. Da moramo imati svoje povrće, svoju Plivu i svoju Inu i svoga Đuru (ne mislim na Vidmarovića), svoj Imunološki, svoju proizvodnju zaštitnih maska i opreme, svoje žito i povrće, svoje pajceke, u umjetnostima svoje filmove, svoje kazališne komade, a ne uvezene na trendovskim kolicima, premda naizgled „domaće“. Odnosi se to i na nacionalnu televiziju, jer ona od samostalnosti hrvatske države nije uspjela snimiti seriju koja bi postala trajnim kulturnim dobrom, niti ima jednog Paju Kanižaja koji je kao urednik stajao iza malomišćanskih, gruntovačkih i smogovskih uspješnica. Ako netko ondje misli da su „Novine“ dobar uradak, krivo misli, riječ je o nemuštom kolažu iz crnih kronika, loše režiranom (čast glumcima).

Kad sam već pri „Smogovcima“, na televizijama su se djelomice pojavili neki od likova, žalibože sada već stariji, i podržali akciju „Ostani doma“, a na „Fejsu“ se može vidjeti potpuna njihova brza reakcija s interpoliranim kadrovima iz serije, sada već s nekoliko stotina tisuća klikova. Stožernim uputama priključili su se na svoj način i drugi, kazalištarci, pjevači i športaši, a zatim i narod u cjelini pjevajući „Moju domovinu“ s prozora i balkona (ako su im balkoni ostali neoštećenima). O pjevanju prozorskom i balkonskom imam podijeljene osjećaje, ne zato što nisam za domovinu, nego me i to podsjeća na uvoz iz zemalja i gradova koji su se prvi raspjevali. Vidjeli smo i snimku navodne potpore Zagrebu iz Beograda, snimka tamna i nejasna, pa se i ne vidi tko to tamo peva ili plješče. A ako i jest, ja im se zahvaljujem na tome, a ne zahvaljujem, pjevali su i kada je tenkovska kolona polazila na Hrvatsku, kao što su mnogi komentirali i u pravu su. Danajski pjev.

Dobro je ipak da hrvatski đaci čuju pjesmu „Moja domovina“ koju su rijetko slušali u školama dok su škole radile, kao što su u udžbenicima malo pa ništa saznavali o novijoj hrvatskoj povijesti, pa i o starijoj. U vrlo dobro napravljenoj seriji „Predsjednik“ autori su pokazali koliko se u udžbenicima spominje Franjo Tuđman – u dvije rečenice, a u svakoj se od njih se uza nj nalazi i Mesić. Lijepo. A kakva je škola za život koja je postala škola za preživljavanje (školske godine), ne znam jer nemam (više) doma školsku djecu, ali kažu da su i opet preopterećena makar na daljinu, pa kada jednoga dana izađu iz izolacije u roditeljskim domovima (ako nisu srušeni u potresu), treba ih odvesti u prirodu, na planine, na mora, na jezera, a ne u škole (ako nisu srušene), da dođu k sebi od nekretanja, prosvjetnoga terora i korone. A svjež zrak trebat će i roditeljima, kojima se ništa u životu nije promijenilo – i nadalje kod kuće uče sa sinovima i kćerima, samo ne poslije nastave nego sada i za vrijeme i poslije. Spominjem usput da je na zagrebačkom „Doxu“, koji je odgođen, trebao biti prikazan i dokumentarni film Nevena Hitreca o pošasti roditeljskog učenja skupa sa sinovima i kćerima njihovim, budući da u školi potomci nisu naučili što su u školi naučiti trebali. A za instrukcije nemaju svi novaca. Instrukcije iz svih tih silnih „predmeta“ s bespredmetnim nizanjem činjenica, koje su očito ostale i u navodnoj školi za život, i o nepojmljivo razuđenom učenju onih predmeta koji bi mogli biti spojeni, pa i o fragmentarnim, nepovezanim izlaganjima unutar istoga predmeta. Primjer? Povijest, naravno. Što se sve događalo, recimo, po Europama (i šire) u doba hrvatskoga kneza Branimira? Toga nema, a koga nema bez njega se ne može.

Možda je sada dobro vrijeme za čitanje, za knjige. Da se sažetci „lektire“ ne prepisuju s interneta, nego se stvarno čita. Ali što? Vrlo dobar književnik mlađega naraštaja, Hrvoje Kovačević, inače i vođa (pobune) samostalnih umjetnika, dao je intervju iz kojega citiram njegov odgovor na pitanje o „tretmanu“ živućih pisaca u tzv. lektiri. Kaže: „Tada su nam članice stručne radne skupine za doradu kurikula hrvatskoga jezika rekle da su i one bile iznenađene vidjevši odredbe koje se odnose na lektiru iako su mislile da su one donosile odluke.“ Eh, drage članice, nije na vama da mislite niti da odlučujete, postoje zato satiri iliti divji čovici. Koja struka, molim vas? Postoji samo( politička) bruka koja ima svoje popise.

U istom razgovoru, čini mi se, spomenuta je i posudba iz javnih knjižnica, tantijemi neisplaćeni književnicima već nekoliko godina, kada korone nije bilo, ali je kao i uvijek bilo birokratskih zavrzlama. Nezahvalan posao oko prikupljanja podataka preuzeo je bio napokon ZAMP, na čijim stranicama čitam da bi se nešto uskoro moglo platiti. Na istim stranicama vidim da ZAMP ima povelik fond solidarnosti, što je u većini umjetničkih društava i udruga nepoznat pojam.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Što nakon koronavirusa?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo mi je u srijedu poslao jedan prijatelj iz Italije koji jako dobro poznaje Hrvatsku, radio je tu godinama, i pomalo naučio jezik. Sve zna o nama i prati situaciju. E sada, budući da nisam njegove gospodarske struke, ne mogu procjenjivati koliko je njegov mail razložan, paničan, a to ne želim širiti, no želim podijeliti s čitateljima jer ima dobrih i dobronamjernih razmišljanja za nas.

Tako on piše: “Ivice, danas je u Italiji protegnuto “izvanredno stanje” sve do 31. srpnja. Jasno, da to znači teško nadoknadivo pa čak i dramatično urušavanje gospodarstva, BDP-a i ostalih ekonomskih parametara. Uspostavljena je neka vrsta “ratne ekonomije” sa svim svojim nemilim posljedicama.

Hoće li Hrvatska to moći izbjeći? Ne znam! Vrlo vjerojatno ne baš..! Reče mi netko da će do par mjeseci, dva tri, Hrvati umirati od gladi. (Ovo smatram pretjeranim, I. Š.). Jer uvoza više nemate kao do sada, a domaća proizvodnja vam je nestala ili pak skoro nestala.

Lako bi se moglo dogoditi da i europska gospodarstva, poput irskog ili njemačkog, uslijed pandemije otpuste nemali broj radnika, pa i Hrvata, zaposlenih u tim zemljama.

Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.

Zar ne bi bilo moguće ovog proljeća zaista zasijati sve moguće kulture u Slavoniji tako da se spriječi očajničko traganje za nastavkom uvoza poljoprivrednih proizvoda iz inozemstva? Bez turizma, zaustavljeno vam je i ono malo industrijske proizvodnje, uvoz prehrambenih artikala ograničen, ima li Hrvatska uza sve to velike šanse da se nastavi kao do sada “igrati države” ili će se uputiti prema nekoj vrsti zalaza u sljedeće dvije-tri, ili nešto više godina?

Mislim da bi Slavonija mogla odigrati značajnu ulogu u stabiliziranju potresenoga gospodarstva, a time i uzdrmane države. Reci svojima da kupe dovoljno poljoprivrednog sjemena”.

Bruxelles ih ostavio

U Italiji, kaže mi na telefon, masovno pale zastave Europske unije jer, veli, narod, kao kod migracijske krize u Italiji, osjeća da ih je i s koronavirusom Bruxelles ostavio same. Moraju uplaćivati, a dobivaju manje nego što uplate. Bez obzira jesu li osjećanja talijanskog naroda iracionalna kada je EU u pitanju, no svakako da je to plodno tlo za rađanje političkih čudovišta, populista u negativnom smislu, političkih lešinara i radikala najgore vrste koji parazitare na ljudskih strahovima i patnjama.

Što se Hrvatske tiče, pogled mog prijatelja, svakako je koristan. Nažalost, naša Vlada, baš i nema sreće, najprije korona pa onda potres, i zaslužuje svaku podršku. Gadljivo je vidjeti kako dio oporbe, pa i SDP, u ovakvoj groznoj situaciji ide skupljati političke poene, dok ministar Božinović, Beroš, cijeli Stožer s vrsnim stručnjakinjama i stručnjacima, pa i sam premijer Plenković, rade izvrstan, lavovski posao za sve nas, i tu politička razmimoilaženja ne smiju postojati.

Ako oporba ovako nastavi, još samo kratko o politici, HDZ-u će samo rejting rasti, a ministri Božinović i Beroš koji su silom prilika postali nacionalni heroji i najbolji HDZ-ov brend, mogli bi dovesti do toga, njihovom zaslugom i predanošću, HDZ dobije sljedeće izbore, tako da si neodgovorna oporba zabija autogol.

No nije bitno tko će dobiti izbore, ni Božinović (čak ukorio novinare što se izlažu i ima ih previše na presicama), niti Beroš pa ni Plenković ne ponašaju se populistički, već kao odgovorni ljudi i političari. Bitan je pogled unaprijed. Što nakon koronavirusa?

Ovaj mail mog prijatelja Talijana je dobronamjeran, voli Hrvatsku. On se čudio kada je vidio silna neobrađena polja u Slavoniji te statistike o uvozu hrane. Staje mu pamet i ne razumije nas. Sigurno će, kao i talijansko, kao i sva svjetska gospodarstva, koronavirus teško zbombati i ovu malu, krhku Hrvatsku. Tko preživi pričat’ će…

Ali, s obzirom na savjete mog talijanskog prijatelja, je li već sada vrijeme da ponovno počnemo razmišljati i već danas krenuti s projektom radnog naslova “Hrvatska zeleno-plava transferzala”, o kojem su ozbiljni ekonomisti već pričali, ali ništa… sve ostalo na priči.

Naime, proći će koronavirus, vratit će se turizam. Slavonija, zelena, može proizvesti dovoljno hrane kada plavi Jadran preplave turisti, a moj prijatelj se pita, zar je tako teško napraviti takav jedan samoodrživi gospodarski krug, a ne u vrijeme turističke sezone masovno uvoziti hranu. Zašto su nam polja zapuštena, tko je smislio glupi sustav poticaja koji je, kao u brodogradnji, novac bacio u ništa?

Hrana je uvijek bila, i ostat će, strateško pitanje. Moj prijatelj Talijan je biznismen, ozbiljan poslovni čovjek s golemim iskustvom, doduše sada u mirovini. Pa ponavljam njegov savjet s početka od kojeg već sada možemo krenuti: “Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.” Zeleno-plava Hrvatska, idemo!

Ivica Šola/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari