Pratite nas

Kolumne

HODAK: E, moji ljevičarski farizeji!!!

Objavljeno

na

Plaće ili ”plate” kako su to u revolucionarnom zanosu klicali neki od demonstranata na Makovom trgu konačno su stigle. Ali, kao i u nogometu, sve se odlučuje u drugom poluvremenu. Što dalje?

Sagradiš tanker i odmah izgubiš 100 milijuna kuna i još 50 milijuna za plaće. A drugo poluvrijeme je pred vratima. Kad sam jednom primijetio na fejsu da je Uljanik privatna tvrtka i privatni problem odmah me je “poklopio“ neki uspaljeni ljevičar napisavši otprilike da je i Agrokor privatna tvrtka pa se država potrudila spasiti je. Potom je superiorno zaključio: “gdje ti živiš?“ U načelu je to točno, ali samo prividno. Grupa Borg, konzultanti, podizvođači, izvođači, oni koji su pisali Lex Agrokor, tzv: ”lexsovci” i asistenti asistenata trošili su isključivo Agrokorov novac.

Ovdje se troši novac svih poreznih obveznika jer Uljanik i 3. maj imaju lovu za direktorske, ali ne i za sve radničke plaće. Moj teniski partner Luka, koji je davno napustio komunističke i ateističke ideale dijalektičkog materijalizma, misli da tu ni Bog ne može pomoći. Možda taj financijsko-politički rašomon riješi recimo Manitu -indijanski Bog. Malo je drugačiji od kršćanskog, muslimanskog ili židovskog boga. Manitu nije sveznajući stvoritelj i nadglednik svega što jest i što nije. On postoji sam za sebe i neprestano se utjelovljuje u živim bićima.

“Slonovski“ sukob interesa

Recimo ako se Manitu utjelovi u Ivanu Jakovčiću, eto spasa svima. Nestat će stari komunistički nesporazum s bogom koji je jako loše završio i za komuniste i za sekularno društvo. Uljanik će biti spašen, “plate“ će stizati, a “klerofašistički“ katolički Bog neće biti kriv za raspad Amsterdamske koalicije IDS-a, GLAS-a i Pametno-og. Manitu će objasniti zašto je Jakovčić kao europarlamentarac s bogovskom “platom“ iznenada ušao u visoki biznis u Afarak Groupe iz Helsinkija koja je, usput rečeno, u većinskom vlasništvu Danka Končara, strateškog partnera Uljanika. Iako taj “slonovski“ sukob interesa traje od 2013.g, drugarica Puljak iz Pametno-og je tek pred par dana doznala za njega. Odmah je obznanila javnosti kako je iznenađena i uvrijeđena. E, moji ljevičarski farizeji!!!

Zdravko Marić, ministar financija, pola je svog mandata mora kirurški precizno objašnjavati na koliko je sve sastanaka bio i koliko je puta izgovorio riječ Agrokor jer je po Pametno-om, SDP-u, GONG-u, Jutarnjem, Novom listu, Slobodanki… u permanentnom sukobu interesa. Istodobno ti isti ne vide ispred svog crvenog nosa ogroman balvan zvan Neno Jakovčić, a na kojem piše: izravan sukob interesa! Dok su se Neno, Flego i Miletić bavili geostrateškim gospodarskim problemom hoće li ili neće Thompson sa svojim klerofašistima pjevati u Areni pronađen je kompromis i to ne truli nego uravnoteženi, mudar i liberalno demokratski. Danas je takav moguć samo u Istri. U Areni će pjevati Bajaga, Bora čorba, Ceca, Lepa Brena… a za uzvrat će država osiguravati plaće za radnike Uljanika i 3.maja. Navodno se Manitu posebnim znakovima oglasio na sveindijanskom saboru u Oklahomi da je ovo što je postigao na istrijanskom slobodnom teritoriju prerijske države Hrvatske sjajna stvar za sve, osim za Vladu RH.

Štrajk na crno

O, Manitu, uđi malo i utjelovi se recimo u Miletiću. Pomozi istrijanskom narodu da se domognu toliko željenih “istrijanskih pasoša“ i zabrani prelijetanje F-16 preko Arene dok tamo pjeva Bajaga. Navodno Manitu još nije upoznat sa stanjem u 3.maju. Ali radi se i na tome.

Neprijavljeni radnici u našim brodogradilištima navodno spremaju štrajk na crno.

Desničari, ognjištari, klerofašisti i ostali “društveni talog“ preko fejsa daje do znanja da im se ne sviđa novo gostovanje episkopa Porfirije Perića u Šibeniku. On je onaj poznati “pevač“ koji se proslavio sa svojim hitom “Šta se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi…“. Čudno kako još nije nastupio u pulskoj Areni? Šteta što nema patrijarha Irineja pa da na okruglom stolu “Bog na razmeđi vjere i ideologije“ objasni kako na brzinu opet vratiti Kosovo i Metohiju u krilo majčice Srbije. Patrijarhu se ne sviđa kako se Srbija tako lako, skoro preko noći, odrekla svojih ”vekovnih teritorija”. Tanji Torbarini se ne sviđa što je “IDS istarska stranka koja Hrvatsku tretira kao susjednu i neprijateljsku zemlju. Osim kad joj za Uljanik fali puno para“. Međutim, sviđa joj se što će se “Titove vile na Brijunima iznajmljivati turistima. To je mudar način da se preko njih Brijune konačno pripoji matici zemlji“.

Porfirije Perić gostuje u Šibeniku

Zagovornicima opstanka brodogradnje u Hrvatskoj se ne sviđa vijest iz Južne Koreje da je tamo započeo štrajk u Hyudajevom škveru u Ulsanu. Čak ni u Južnoj Koreji ne mogu konkurirati Kinezima. U Južnoj Koreji 12.000 radnika štrajka jer im se ne sviđa što će 2.000 od njih dobiti otkaz zbog pada narudžbi.

Robiju Bajrušiju se ne sviđa što se pjeva “Lijepa li si“ u Puli. Misli Roby da je to “uvod u vruću političku jesen“. Kao da nam ovo ljeto nije bilo dosta vrućine.

Meni se osobno ne sviđa što Danko Končar po Jutarnjem “nije ništa ponudio Uljaniku, a Debeljak je bio ponudio 628 milijuna kuna i otkup 25% dionica Viktora Lenca“.

Joško veleposlanik

Milanu Ivkošiću se ne sviđa ideja Kolinde Grabar-Kitarović da se kandidira na izborima za drugi mandat na Pantovčaku. Misli da bi bilo bolje da se vrati u HDZ i s njim osvoji izvršnu vlast. Meni se recimo to ne sviđa jer bi to u praksi moglo dovesti do toga da nam Mate Granić ponovno postane inozemni ministar. To ujedno znači da bi Joško Paro ostao doživotni veleposlanik na svim kontinentima i u svim državama u kojima bi njegova supruga Jasna bila dopisnica HRT-a. Naravno, u tom tragikomičnom slučaju bi i Zoran Konstatinović, sin bivše čelnice SUBNOR-a HR-a i prijateljice Vesne Pusić, opet radio kod Pare u Bruxellesu za 8.200 dolara mjesečno bez odobrenja nadležnog ministarstva i na taj bi način opet imala posla Državna revizija.

Mnogima se ne sviđa što je KGK potpisala imenovanje našeg Joška za veleposlanika sjećajući se briljantnog poteza kad je Paro zbrisao iz SAD-a upravo onda kad je Kolinda došla u posjet toj zemlji. Braniteljima se ne sviđa jer je Paro navodno prvog hrvatskog predsjednika nazvao “ludim Tuđmanom“ te se navodno hvalio da je jako pridonio ukidanju Herceg-Bosne. Za Hercegovinu bi mu još neki i oprostili, ali za Bosnu…

Ljevičarskim medijima se ne sviđa što Thompson ima vilu u okolici Splita od 500 i nešto kvadrata, ali se nisu zgražali kad je njihov kolega od milja zvan ”Bule” živio u vili na Pantovčaku, u blizini Kolinde i još većoj od Thompsonove. Mnogima se ne sviđa ta ljevičarska medijska dvoličnost. Vila Giannija Rossande i MPT im se ne sviđaju, ali o vili svog ljevičarskog kolege iz “ljudskih i humanih“ razloga čkome k’o u napuljskoj mafiji.

I tako bi mogao nabrajati u beskonačnost što se i kome se u Lijevoj našoj nešto sviđa ili ne sviđa. Sve je to u stvari samo jeftin alibi da vam ispričam jedan dobar vic. Dakle, dolazi jedan progresivni gost u rezervirani apartman tamo negdje u srednjoj Dalmaciji. ”Dobar dan!”, ”Zdravi bili…” i nakon što vlasnik prezentira sve prednosti svog apartmana, gost se zahvali i zapita: “Recite, imate li vi u ponudi, znate, one stvari…” upita oprezno gost. “Imamo našu Anđu, to vam je 50 eura za noć” odreže vlasnik. ”O, fino!” reče gost. ”A imate li možda u ponudi i nešto za osobe istog spola?” ”Naravno, i mi smo čuli za Istambulsku konvenciju i za to imamo našeg Stipu. On košta 500 eura na noć” izusti vlasnik. ”Ha!” zagrcnu se gost. ”Kako za Anđu 50 eura, a za Stipu 500, nije li to malo čudno?” procijedi zbunjeni gost. ”A, slušajte šjor, mi smo malo misto i to sa Stipom se ne sviđa našem župniku pa nas to košta 100 eura. Ne sviđa se to ni našem načelniku pa nas i to košta daljnjih 100 eura, ne sviđa se ni predsjedniku turističke zajednice pa nas i to košta jednu stotku…” Gost je odmah shvatio i upadne u riječ vlasniku: ”Znači Stipe dobije samo 200 eura?” ”A ne!” reče vlasnik. ”Još po 100 eura idu Anti Jošku”. ”Zašto?” začudi se gost. E, moj lipi, oni ti drže Stipu jer se ni njemu to sve ne sviđa!” zaključi vlasnik.

Andrej Plenković je već sad pozvan na Nacionalni molitveni ručak, koji se svakog prvog četvrtka u veljači održava u Washingtonu. Možda nam nešto izmoli…

Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića

U sjeni Uljanika i 3. maja počela je nova školska godina. Tu su tiho i samozatajno sve uzde u svoje ruke preuzeli Blaženka Divjak i Boris Jokić. Uigrani tandem. Udžbenika nema. Kasne. Izdavači se nešto bune. Na sve to je Ministrica ”ladna k’o špricer”. Knjige će nadomjestiti tableti. Bez tableta protiv glavobolje. U školu ulazi generacija koja će u školi i izvan nje “razmišljati kritički.“ U prijevodu, progresivno, puni dijalektičkog marksizma. Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića.

Dok se svi mi zanosimo srebrenom medaljom iz Moskve, čekanjem izručenja Ivice Todorića, događanjem naroda na Markovom trgu i Trgu žrtava fašizma, ispod radara polako, ali sigurno korača mračna dama – pedofilija. Knjiga Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu“ je paradigma kurikularne reforme u Lijepoj našoj. Onaj koji je tu knjigu ugura na popis lektire zaista voli pedofile. Nisu pedofili tako loši. Recimo, kad voze kraj škole nikada ne divljaju. Voze u pravilu ispod dozvoljene brzine. Karolina Vidović Krišto dokumentirano dokazuje da je tzv. spolni odgoj koji je u hrvatskim školama od 2013.g. povezan sa pedofilijom. On se sada zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost “, a usko je povezan s tvrdnjama Alfreda Kinseyja da su djeca seksualna bića od časa rođenja. Uz ovakav stav medija i ministrice, postavlja se samo od sebe jedno pitanje: kakva će nam se djeca vraćati jednog dana iz škola? Neće pjevati “Lijepa li si..“ Kraj ovakve “gluhonijeme“ javnosti, ovakve kmetske ravnodušnosti Divjak, Jokić, Lepušić, Hodžić, Štulhofer već su sad pobjednici. I to bez napuhanih demonstracija na Tomislavom trgu. Knjige “Anđeo u ofsajdu“, “Mišolovka Walta Disneya” Zorana Ferića ,”Črna mati zemla Kristijana” Novaka u kojoj je naturalistički opisano silovanje dječaka od strane odraslog muškarca već su dobile pravo građanstva i poslužiti će kao putokaz prema putu u pedofilsku eru koja je pred nama. Bolje rečeno ispred nosa svih nas koji, bojim se, ne vidimo dalje od nosa…

Inventura rezultata naše vladajuće koalicije pokazuje da se biračko tijelo nasukalo na lanjskom snijegu.

‘Govno uvijek ostaje govno’

Goran Gerovac, naš popularni karlovački Gero, razveselio nas je u subotnjem Večernjaku. Znaju Gera i njegov novinarski guru Danko Plevnik kad je trenutak da nam neki “normalan“ srpski političar objasni zaluđenost i nas i njih teorijom krvi i tla. Riječ je o srpskom popularnom “disidentu“ Čedi Jovanoviću. Čeda je majstor u tome, a Gera urednik Obzora. Na pitanje je li se Pupovac trebao u Bačkoj Palanci ograditi od izjava Vučića, Čeda nas podučava: “Što je on trebao učiniti? Da ode na Thompsonov koncert kako bi bio prihvatljiv šutljivoj većini Hrvatske? Molim vas, to je toliko neprihvatljiv diskurs! Evo nam napokon diskursa Jelene Lovrić… A da nije Pupi umjesto u Palanku trebao biti u Kninu na proslavi Oluje. Kakav bi to onda bio diskurs?” Na pitanje što misli na Vučićevu usporedbu Hrvatske sa nacističkom Njemačkom? Čeda ”fata” pravi diskurs pa kaže: “Bio bi grub kad bi rekao da se sa nekim elementima te izjave slažem… Zagreb mora prestati sa ustaškim povampirenjem u svom javnom diskursu (!!?) i mislim da je neophodno da se prihvati odgovornost za učinjeno“. Bravo, Čedo i bravo, za Branimira Bradarića koji nije mijenjao diskurs pa je odmah potom zapitao Čedu o četničkom legaliziranom povampirenju. Ima li možda negdje u RH spomenik poglavniku? Je li isto tako lep kao spomenici Draži Mihajloviću u Srbiji? Uglavnom, kao rasni urednik Gero nam je plastično pokazao kako diše, misli i čak sanja ”liberalni” srpski političar. Povampireni ustašluk, genocid u Oluji. Taj Čeda je inače bio bliski suradnik omiljenog Zorana Đinđića, poznatog po matematičkim kompromisima. Na stidljivo Mesićevo razmišljanje o 15 milijardi dolara ratne štete, Đinđić je svojim miroljubivim diskursom zaprijetio da će onda Srbija od Hrvatske zatražit 150 milijardi dolara ratne štete. Vjerojatno zbog Tuđmanove okupacije Karađorđeva, Zemuna i Subotice. Evidentno je u Srbiji uvijek isti “diskurs“: povampireno četništvo, genocidna Oluja sa 44 poginula, negiranje genocida u Srebrenici bošnjačkim provokacijama. Zamislite i Geru, Bradarića, Pofuka, Mandića, Tomića, Pavičića, Rudanicu, Vlašića, Stazića, Pilsela…i čitavu lijevu medijsku falangu da je, ne daj Bože, Hrvatska vojska u tri dana poubijala 8.300 muškaraca tamo negdje oko Knina, Vrlike i Ravnih Kotara… Hrvatima bi se kao u nekoj seriji HBO-a još danas sudilo u Haagu. Na istoj stranici, na kojoj nas Čeda podučava o ”demokratiji”, izašao je i Kontrapunkt Branimira Pofuka s podnaslovom: “Govno uvijek ostaje govno od kojeg zasmrdi svaka, i najplemenitija svrha za koju se koristi“. Brane je napokon pogodio pravi diskurs…

Arthur Schopenhauer je jednom rekao: “Demokracija je kad mnogo nesposobnih izbere nekoliko korumpiranih“.

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Najčešće spominjane riječi u tjednu iza nas su žrtva i zločin. Mogu li žrtva i zločin biti predmet trgovine i pragmatizma i zašto je to u Hrvatskoj punih 27 godina. Zašto netko očekuje da će se žrtva pomiriti s ne kažnjavanjem zločina i da će pristati na kompromis da bi nekome bilo bolje na štetu nje!?

Hrvatski političari, odnosno hrvatska politička elita, neovisno o političkoj pripadnosti , od osamostaljenja na ovamo, uvijek pokušava manipulirati svojim građanima. Njihova manipulacija rezultat je njihovog razmišljanja da su birači kao zlatne ribice, pamte 5 sekundi i zadovoljne su s par mrvica bačenih u vodu na koje se one obruše kao Pirane na krv.

Američki politolog, komunikolog i psiholog Shawn Rosenberg, sjajno je to obradio u svom znanstvenom radu pod nazivom „Unfit for Democracy”.
Koliko u Hrvatskoj košta vlast?

Obnašanje vlasti podrazumijeva i žrtvu onoga tko obnaša vlast, ali žrtvu mogu podnijeti i oni koji su podređeni toj vlasti, ako to ta vlast svojim radom i primjerom zatraži od njih. Sjećate li se one čuvene Churchillove izreke „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.

Ni jedan hrvatski političar, pogotovo premijer to nikada nije rekao hrvatskom narodu, pa bez obzira na okolnosti nastanka ove izreke , ona ima bezvremensko značenje i primjenu.

„Suverenisti”

Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-e, bezvremenski Gordan Jandroković u svom intervju iznosi opaku konstataciju da ovu vlast žele srušiti tzv „Suverenisti”. Jandroković zaboravlja da je suverenizam temelj postanka hrvatske države i da suverenizam u 21 stoljeću, prije svega znači gospodarsku i monetarnu samostalnost, dakle sve ono što Hrvatska gubi, u stvarnosti ni nema. Ne može se gospodarska i monetarna sigurnost, rast GDP-a bazirati na turizmu i doznakama nove dijaspore i povlačenju novca iz EU fondova.

Najmoćnije zemlje svijeta, gospodarski i monetarno su upravo one koje u svojim načelima drže suverenizam kao okosnicu svega, od gospodarstva do nacionalne sigurnosti. Njemačka je prva koja gradi suverenizam zasnovan na gospodarstvu i monetarnoj politici, ali na uštrb upravo onakvih zemalja koje predvode političari Jandrokovićevog kova. Hrvatsku vladu ne ruše suverenisti već upravo federalisti čiji su glavni apologeti Jandroković i Plenković sa svojim rukopoloženim poslušnicima.

Gnjev

Vukovarom godinama vlada gnjev, a taj gnjev sada poprima opasan stadij i bez obzira na izjave njegovog gradonačelnika o najboljem premijeru i najboljoj vladi, 13-ti listopad, bit će okidač nakon kojeg se nešto mora dogoditi. Ne postoji apolitičan skupi niti skup koji stvori kritičnu masu može biti miran i kontroliran.

Masa je nepredvidiva, pogotovo ona koju vodi gnjev i bijes, jer gnjev i bijes pokreću ratove, a kako ne bi političke promjene. Dovoljna su tri zvižduka, tri usklika i samo jedan poklič da masa iz mirne postane agresivna, nepredvidiva i da izazove strah i paniku vladajućih struktura.

Plenković i HDZ su dovedeni u poziciju da im prosvjed nikako ne odgovara. Svako naglo procesuiranje, a počelo je, izazvati će opravdane sumnje u spregu politike i pravosuđa, sukob u koaliciji jer svako stajanje u zaštitu svojih koalicijskih partnera izazvati će revolt njegovih birača, ali i ono najgore, članova stranke.

Sve to može imati velike posljedice na HDZ, ali i njegove čelnike i dužnosnike jer svaka šutnja ili ne činjenje vodi ih u političku smrt. Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a i to je najopasnija opcija.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U vrijeme dok je Angela Merkel branila Europu ohrabrujući invaziju neznanaca pokličem “možemo to učiniti” pa ubrzo umuknula, a niz lice Federice Mogherini se slijevali potoci suza, Viktor Orban je, uvidjevši kako mu nitko ne će pomoći, reagirao primjereno uvjetima elementarne nepogode i zaštitio vlastiti stan u zajedničkoj europskoj zgradi, tako i nju samu. U međuvremenu je svijest o potrebi zaštite od nekontrolirane provale nekom nevidljivom rukom vođenih došljaka polako sazrela i u većem dijelu ostatka Europe. No, Mađarska ne samo što nije pohvaljena zbog pravodobnog i učinkovitog djelovanja, nego je, evo, završila na stupu srama.

Ah, te trećine!

judith-sargentini

Judith Sargentini

Prošlotjedna događanja u Europskom parlamentu pokazuju da Europa danas nije bitno manje dezorijentirana nego što je to bila pred koju godinu, zatečena i preplavljena rijekom migranata. U sredini koja se diči neovisnošću sudbene o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti krovno zakonodavno tijelo si uzima pravo osuditi članicu jer odveć drži do svog pa stoga ne bi smjela odlučivati o zajedničkom. Pomalo shizofreno, oni koji su podržavali masovno nezakonito prelaženje granica presudili su – ironično, radi kršenja vladavine prava – onome koji se tomu usprotivio i nešto poduzeo. U montipajtonovskom ambijentu podnositeljica izvješća-optužnice, neka Sargentini iz Nizozemske, obasjana svijetlima reflektora slavodobitno je podigla ruke u zrak. Ponosom i radošću ispunjenih rumenih obraščića zahvaljivala je kolegama na potpori uživajući u trenutcima slave poput za najbolji sastavak nagrađene marljive učenice pred drugom Džugašvilijem ili kameradom mu Brozom.

Dojam posvemašnje dezorijentiranosti pojačava i matematički aspekt odluke o prihvaćanju izvješća. Proglašena je valjanom budući je, tvrde, donesena potrebnom dvotrećinskom većinom. No, iz rezultata glasovanja – 448 zastupnika se izjasnilo za kažnjavanje Mađarske, 197 njih protiv, a 48 ih se suzdržalo – razabire se kako su suzdržani tretirani kao da uopće nisu pristupili glasovanju. Kad bi se i njih ubrojilo, dvotrećinske većine očito nema. Ipak, možebitna žalba Mađarske glede primijenjene matematike slabih je izgleda za uspjeh. Naime, sva je prilika kako bi o tome odlučivalo povjerenstvo predvođeno nekim dokazanim stručnjakom u tom području – zašto ne i doajenom kreativne političke matematike, specijaliziranim za trećine, a onda valjda i dvije trećine, Valentinom Inzkom?

Lijevo bonaca, desno nevera

Uvid u podrobniju analizu glasovanja o Mađarskoj otkriva neke zanimljivosti. Na lijevom polu političkog spektra odstupanja skoro i nema – svi su za kažnjavanje Mađarske! Istini za volju, poneka crna ovca našla se čak i među socijaldemokratima – slijednicima menjševika, koji su se, ostavši u manjini, odijelili od boljševika, ne zbog toga što s njima ne bi i dalje dijelili zajedničke ciljeve, nego zbog neslaganja oko metode kako ih postići (krvavoj revoluciji pretpostavili su onu tihu, kroz institucije sustava). I u redove liberala su se ušuljali neki smutljivci – može ih se, doduše, nabrojati na prste jedne ruke – koji misle da svakome treba dopustiti slobodu urediti vlastiti stan u zajedničkoj zgradi kako sâm želi i određivati tko može živjeti u njemu. Za razliku od spomenutih, kod Zelenih, tih beskompromisnih spasitelja planeta, nije se čuo disonantan ton, potvrđujući znanu metaforu o lubenici – izvana zeleni, iznutra crveni. No, njima je i inače za sve kriv čovjek. Ovdje vjerojatno i jest, samo su se okomili na pogrešnog Mađara… ili barem čovjeka mađarskog imena. No, koji to pas reži na gazdu?

Zamjetnije razmimoilaženje osjetilo se kod drugih političkih grupacija, ponajprije u onoj najvećoj – Europskoj pučkoj stranci – 114 ih je bilo za, 57 protiv, a 28 suzdržanih. Ipak, nije se baš sve odigralo onako kako su prenijeli izvjestitelji medija u Hrvatskoj, samo kako bi im izvješća poduprla unaprijed pripremljenu tezu o raskolu između Zapada i Istoka, stare i nove Europe, pri čemu je prva protiv izvješća, a druga za. Naime, pučani dviju najvećih država istočne Europe, Poljske i Rumunjske, su pretežno glasovali za prihvaćanje Nizozemkina izvješća, k tome i pola njih iz Češke i Slovačke. S druge strane, protiv su bili talijanski pučani iz bivše stranke Silvija Berlusconija, dok su Španjolci bili suzdržani uz poneki glas protiv. Vrijedi zapaziti i kako su im kolege iz Francuske i Njemačke većinski bili za (33 glasa), ali uz ne tako beznačajnih 10 suzdržanih i 8 protiv. Pučani iz sjevernjačkih zemalja su pukli k’o lubenice i puritanskom strogošću jednodušno osudili Mađarsku, a ni Austrijanci predvođeni Orbanu sklonim Kurzom nisu mrdnuli kako bi pomogli Mađarskoj. Naprotiv, optužnicu su uredno podržali. Spomenimo i kako su pripadnici talijanskog “Pokreta 5 zvijezda”, koji dijeli vlast s velikim Orbanovim štovateljem Salvinijem, jedini u svojoj grupaciji, koju predvodi vodeći euroskeptik Nigel Farage, glasovali za prihvaćanje izvješća.

Sve u svemu, parlamentarno suđenje Mađarskoj samo je potvrdilo uhodani obrazac prema kojem se i u nacionalnim parlamentima nameće globalna ideološka agenda. Ljevica je jedinstvena, a na desnici, ne samo na desnom centru, kad tad se nađe dovoljno onih koji će pristati uz tekovine kulturnog marksizma. Zacijelo najprepoznatljivija zastava tog pohoda je ozakonjenje tzv. homoseksualnih brakova. Upravo zato mediji srednje struje tako trijumfalno, na rubu sladostrašća, a ni oni u Hrvatskoj žarom tu ne zaostaju, izvještavaju kad god ih se i gdje god izglasuje.

Kad Puhovski zapjeva “Ustani bane …”

Kad je riječ o hrvatskim zastupnicima, oni iz lijevih stranaka (SDP, Glas i Orah) su očekivano glasovali za prihvaćanje izvješća, dok su protiv glasovali Ruža Tomašić sukladno većinskoj volji njezine političke grupacije te zastupnici HDZ-a i Marijana Petir mimo glavnine u svojoj Europskoj pučkoj stranci. Njihovo priklanjanje Mađarskoj je neke u Hrvatskoj jako zasmetalo, napose one koji ne misle da je Hrvatskoj prirodno mjesto u Srednjoj Europi nego na Zapadnom Balkanu.

priučeni svaštar Žarko Puhovski

Tako je, primjerice, profesionalni svjedok optužbe na raznim sudovima u raznim sustavima – od onog broznog komunističkog sve do groznog globalističkog – priučeni svaštar Žarko Puhovski umislio da je stručnjak za povijesno vrednovanje hrvatsko-mađarskih odnosa. Ima tu neke logike jer ako je Slavko Goldstein kao svršeni srednjoškolac mogao biti najveći ovdašnji autoritet za povijest Drugog svjetskog rata, što ne bi i on, kao ipak sveučilišni profesor, naširoko raspredao o povijesti. Reče Puhovski i osta živ – 700 godina loših odnosa Hrvata i Mađara je jedinstvena takva pojava u Europi, uz dodatak kako ni nakon ’95 Hrvati ništa dobra od Mađara nisu doživjeli. Što se tiče tih, ipak će biti 800 godina u državnoj zajednici s Mađarima, možda ih je najbolje ocijenila predsjednica Grabar Kitarović prilikom prvog posjeta Budimpešti. Ono loše između Hrvata i Mađara stane u jednu u knjigu, a o onome dobrom se može ispisati čitava biblioteka.

Kako god bilo, sljedeće ne može nitko poreći – nema tog naroda s kojim su Hrvati rame uz rame sudjelovali u više bitaka i ratova od Mađara. Štoviše, nitko drugi nije im ni blizu. A potom su još i, ovisno o ishodu, dijelili dobro i zlo (jer i Mađarska je bila “predziđe kršćanstva” i bila svedena na “ostatke ostataka”). Razlog tomu nije prirodna ljubav između dva poprilično različita naroda, nego kruta geopolitička datost uvjetovana pripadnošću istom kulturno-civilizacijskom krugu na razmeđu civilizacija gdje se u pravilu sudaraju interesi svjetskih sila.

Naravno, život u zajedničkoj kući nije uvijek bio idiličan. Posebno je bio narušen zadnjih 70 godina Austro-Ugarske monarhije pa ga, oživljavajući sentiment iz tog vremena, i danas takvim pokušavaju učiniti prema Zapadnom Balkanu orijentirani krugovi – oni koji su došli na štih sa Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem. Vidi se to na primjeru opstrukcije vodeće hrvatske naftne tvrtke gdje ti elementi, slikovito rečeno, startaju s leđa na igrača iz vlastite ekipe, i to za vrijeme utakmice na svjetskom prvenstvu. Svaki glas razuma, najava dogovora i pokušaj suradnje poslušnički mediji histerično etiketiraju izdajom, a svaki korak dalje od Mađara i Srednje Europe, time po inerciji i bliže Zapadnom Balkanu, predstavljaju hrvatskim nacionalnim interesom. I dok zloporabom hrvatskog pravosuđa i udaranjem do u besvijest u medijske talambase oslabljena Ina ne može iz gliba, kako i bi kad se sustavno onemogućava upravljanje i strateško odlučivanje, MOL u Mađarskoj otvara 1,2 milijarde eura vrijedan petrokemijski proizvodni kompleks. S druge strane, Hrvatska je tek na pragu nekome uvaliti Petrokemiju, taj socijalistički bezdan u kojeg je već upucala brdo državnog novca, toliko učinkovito da ga uvijek iznova treba upumpavati.

Nadovezujući se na mrežu laži i opačina koju su o Mađarskoj ispleli mediji zapadno-balkanske orijentacije, Puhovski samo što ne zapjeva “Ustani bane”, samo s Orbanom umjesto Hedervaryja u ulozi negativca. U tome ga nimalo ne sputava ni to što se predsjednik Orban iznimno založio za prijem Hrvatske u Europsku Uniju u doba kad još nije bio toliko omražen. Naravno, u očima Puhovskoga to nije nikakav plus, kao što to nije bio ni za Ivu Josipovića. Taj, naime, nikad nije bio toliko smrknut, čak ni kad je izgubio izbore, nego kad je – nakon što mu je propalo rušenje Vlade divljanjem uličnih fejsbukača, pojačanih BBB-ima i debitantom na filmu, Ivanom Pernarom – morao objaviti da je određen datum završetka pregovora čime je prijem Hrvatske u EU postao izvjestan. A time je djelotvorno osujećen plan ulaska Hrvatske u EU u zapadno-balkanskom paketu, ali i spriječeno daljnje odgađanje izručenja Perkovića i Mustača do kojeg se mnogo držalo kako će potom pokazati očajničke Milanovićeve huncutarije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Podmuklo opiranje samostalnom ulasku Hrvatske u EU je ujedno bio, ako već ne početak, onda svakako jedan od vrhunaca jednog divnog prijateljstva tih struktura s onima kod kojih jednako šuplje odjekuje udarali se u prsa ili u čelo. A vole se udarati i u jedno i u drugo – u prvo prerano, u drugo prekasno! Zanimljivo je kako se ti udarači, iako Josipovićev krug na riječima preziru i oko svjetonazora i prošlosti se s njim nikako ne slažu, u svim bitnim usko političkim pitanjima vezanim uz budućnost s njim slažu. Onda i nije tako čudno što su u vezi prijedloga izbornog zakona angažirali Roberta Podolnjaka, bivšeg člana Josipovićeve ekspertne skupine na istu temu. Rušilački nastrojeni Podolnjak – kako li je samo uživao dok se rušilo Karamarka zbog šurovanja s Mađarima i divio se kako pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju – se potpuno razmahao i uspio napraviti destruktivniji i anarhičniji prijedlog čak i od onoga Josipovićeve komisije, a kojeg su naručitelji zdušno prihvatili i predstavili kao svog. Prijedlog je to koji vodi daljnjem cjepkanju ionako rascjepkanog stranačkog sastava Sabora, ali i potiče neslogu unutar stranaka povećavajući prostor utjecaju medija na unutarstranačke odnose. U konačnici, praktički i onemogućava sastavljanje parlamentarne većine, time i odlučivanje uopće. Zapravo paralizira državu, slično kako je, također u ime pravednosti, paralizirana Ina.

Izbornim zakonom utemeljenim na istim načelima gospodari javnog mnijenja u Irskoj su ustoličili Lea Varadkara za predsjednika tamošnje pučke stranke, i to temeljem svega 8 i pol tisuća preferencijalnih glasova osvojenih u izbornom okrugu Zapadni Dublin. Pa sad taj porijeklom Indijac, uz to i deklarirani homoseksualac, ispred irskog naroda dočekuje papu kako bi mu priopćio što i kako treba raditi, a ovaj ga ekumenski pobožno sluša i gleda. Treba li uopće spomenuti kako je Varadkarova stranka u Europskom parlamentu listom glasovala za kažnjavanje Mađarske? I sad su neki izbornim zakonom skrojenim za promociju pojedinaca političkog profila Varadkara naumili dobiti hrvatskog Orbana.

Pritom zanemaruju kako bez izbornog zakona koji mu kao pobjedniku omogućava nerazmjerno veću parlamentarnu potporu u odnosu na postotak osvojenih glasova na izborima, a time i stabilniju vlast, ni Orban ne bi mogao biti Orban, kao što svojedobno bez sličnog zakona ni Tuđman ne bi bio Tuđman. Favorizirajući vodeću izbornu listu mađarski je izborni zakon po naravi i efektu gotovo dijametralno suprotan prijedlogu nastalom ispod čekića Roberta Podolnjaka, kojeg fanatizirani obožavatelji prikazuju univerzalnim lijekom za ozdravljenje hrvatskog društva od svih bolesti. Orban im drag, Josipović nije, a rade ono što bi i Josipović, upravo suprotno onome kako čini Orban. Zar je onda čudno što podmeću balvane sad kad se napokon radi nešto dobro i na dugoročnu korist Hrvatske? I to unatoč svim Milanović-Josipovićevim kosturima što nemilice ispadaju iz ormara. Netko bi se mogao zapitati – nisu li i oni jedan od njih? Uostalom, ne bi bilo prvi put da se “u šarmantnoj pozi moderni poganac” i “o, te šuplje glave, o, te šuplje grudi” drže skupa. Samo što potonje ne treba nitko najmiti da im metne lanac. Metnuli su si ga oni sami pa bi to htjeli učiniti i drugima – naravno u ime pravde i pravednosti! A kako drukčije?

Žica fašistička i žica antifašistička

Sablažnjeni nesvrstavanjem HDZ-ovih zastupnika na stranu “zdravih” europskih snaga, sekundanti velemajstora opsjene Žarka Puhovskog rado se sjete mađarske žilet-žice na granici s Hrvatskom. Ograda je to koju je Mađarska podigla kao razumnu mjeru zaštite nakon što pomahnitali Milanović požar koji je zahvatio Europu nije gasio, već ga je, upravo suprotno, neronovski rasplamsavao. Vođena istim razlozima, a još i više obilježavanjem teritorija kao vida pritiska u postupku razgraničavanja, za istom je mjerom posegnula i Slovenija. Ipak, ta žica, koja se površnom promatraču može učiniti jednakom mađarskoj, analitičarima koje je modelirao Puhovski odveć ne smeta. Kako i bi kad je riječ o jednoj posve drukčijoj žici. Jer dok je Orbanova žica fašistička, samim time fuj, dotle je slovenska žica antifašistička, a takvu ju se može tolerirati pa i opravdati. Uostalom, nije li i famozni Berlinski zid u službenom nazivu ponosno nosio atribut – antifašistički? Samo namjena je te antifašističke prepreke bila da se onemogući izlaz, dok ova slovenska služi kako bi se spriječio ulaz… Ah, nije više ni antifašizam što je bio! Po ovome bi se reklo da mu je zlatno doba prošlo… ili možda, kako je pokazalo glasovanje u Europskom parlamentu, ipak tek slijedi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari