Pratite nas

Kolumne

HODAK: E, moji ljevičarski farizeji!!!

Objavljeno

na

Plaće ili ”plate” kako su to u revolucionarnom zanosu klicali neki od demonstranata na Makovom trgu konačno su stigle. Ali, kao i u nogometu, sve se odlučuje u drugom poluvremenu. Što dalje?

Sagradiš tanker i odmah izgubiš 100 milijuna kuna i još 50 milijuna za plaće. A drugo poluvrijeme je pred vratima. Kad sam jednom primijetio na fejsu da je Uljanik privatna tvrtka i privatni problem odmah me je “poklopio“ neki uspaljeni ljevičar napisavši otprilike da je i Agrokor privatna tvrtka pa se država potrudila spasiti je. Potom je superiorno zaključio: “gdje ti živiš?“ U načelu je to točno, ali samo prividno. Grupa Borg, konzultanti, podizvođači, izvođači, oni koji su pisali Lex Agrokor, tzv: ”lexsovci” i asistenti asistenata trošili su isključivo Agrokorov novac.

Ovdje se troši novac svih poreznih obveznika jer Uljanik i 3. maj imaju lovu za direktorske, ali ne i za sve radničke plaće. Moj teniski partner Luka, koji je davno napustio komunističke i ateističke ideale dijalektičkog materijalizma, misli da tu ni Bog ne može pomoći. Možda taj financijsko-politički rašomon riješi recimo Manitu -indijanski Bog. Malo je drugačiji od kršćanskog, muslimanskog ili židovskog boga. Manitu nije sveznajući stvoritelj i nadglednik svega što jest i što nije. On postoji sam za sebe i neprestano se utjelovljuje u živim bićima.

“Slonovski“ sukob interesa

Recimo ako se Manitu utjelovi u Ivanu Jakovčiću, eto spasa svima. Nestat će stari komunistički nesporazum s bogom koji je jako loše završio i za komuniste i za sekularno društvo. Uljanik će biti spašen, “plate“ će stizati, a “klerofašistički“ katolički Bog neće biti kriv za raspad Amsterdamske koalicije IDS-a, GLAS-a i Pametno-og. Manitu će objasniti zašto je Jakovčić kao europarlamentarac s bogovskom “platom“ iznenada ušao u visoki biznis u Afarak Groupe iz Helsinkija koja je, usput rečeno, u većinskom vlasništvu Danka Končara, strateškog partnera Uljanika. Iako taj “slonovski“ sukob interesa traje od 2013.g, drugarica Puljak iz Pametno-og je tek pred par dana doznala za njega. Odmah je obznanila javnosti kako je iznenađena i uvrijeđena. E, moji ljevičarski farizeji!!!

Zdravko Marić, ministar financija, pola je svog mandata mora kirurški precizno objašnjavati na koliko je sve sastanaka bio i koliko je puta izgovorio riječ Agrokor jer je po Pametno-om, SDP-u, GONG-u, Jutarnjem, Novom listu, Slobodanki… u permanentnom sukobu interesa. Istodobno ti isti ne vide ispred svog crvenog nosa ogroman balvan zvan Neno Jakovčić, a na kojem piše: izravan sukob interesa! Dok su se Neno, Flego i Miletić bavili geostrateškim gospodarskim problemom hoće li ili neće Thompson sa svojim klerofašistima pjevati u Areni pronađen je kompromis i to ne truli nego uravnoteženi, mudar i liberalno demokratski. Danas je takav moguć samo u Istri. U Areni će pjevati Bajaga, Bora čorba, Ceca, Lepa Brena… a za uzvrat će država osiguravati plaće za radnike Uljanika i 3.maja. Navodno se Manitu posebnim znakovima oglasio na sveindijanskom saboru u Oklahomi da je ovo što je postigao na istrijanskom slobodnom teritoriju prerijske države Hrvatske sjajna stvar za sve, osim za Vladu RH.

Štrajk na crno

O, Manitu, uđi malo i utjelovi se recimo u Miletiću. Pomozi istrijanskom narodu da se domognu toliko željenih “istrijanskih pasoša“ i zabrani prelijetanje F-16 preko Arene dok tamo pjeva Bajaga. Navodno Manitu još nije upoznat sa stanjem u 3.maju. Ali radi se i na tome.

Neprijavljeni radnici u našim brodogradilištima navodno spremaju štrajk na crno.

Desničari, ognjištari, klerofašisti i ostali “društveni talog“ preko fejsa daje do znanja da im se ne sviđa novo gostovanje episkopa Porfirije Perića u Šibeniku. On je onaj poznati “pevač“ koji se proslavio sa svojim hitom “Šta se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi…“. Čudno kako još nije nastupio u pulskoj Areni? Šteta što nema patrijarha Irineja pa da na okruglom stolu “Bog na razmeđi vjere i ideologije“ objasni kako na brzinu opet vratiti Kosovo i Metohiju u krilo majčice Srbije. Patrijarhu se ne sviđa kako se Srbija tako lako, skoro preko noći, odrekla svojih ”vekovnih teritorija”. Tanji Torbarini se ne sviđa što je “IDS istarska stranka koja Hrvatsku tretira kao susjednu i neprijateljsku zemlju. Osim kad joj za Uljanik fali puno para“. Međutim, sviđa joj se što će se “Titove vile na Brijunima iznajmljivati turistima. To je mudar način da se preko njih Brijune konačno pripoji matici zemlji“.

Porfirije Perić gostuje u Šibeniku

Zagovornicima opstanka brodogradnje u Hrvatskoj se ne sviđa vijest iz Južne Koreje da je tamo započeo štrajk u Hyudajevom škveru u Ulsanu. Čak ni u Južnoj Koreji ne mogu konkurirati Kinezima. U Južnoj Koreji 12.000 radnika štrajka jer im se ne sviđa što će 2.000 od njih dobiti otkaz zbog pada narudžbi.

Robiju Bajrušiju se ne sviđa što se pjeva “Lijepa li si“ u Puli. Misli Roby da je to “uvod u vruću političku jesen“. Kao da nam ovo ljeto nije bilo dosta vrućine.

Meni se osobno ne sviđa što Danko Končar po Jutarnjem “nije ništa ponudio Uljaniku, a Debeljak je bio ponudio 628 milijuna kuna i otkup 25% dionica Viktora Lenca“.

Joško veleposlanik

Milanu Ivkošiću se ne sviđa ideja Kolinde Grabar-Kitarović da se kandidira na izborima za drugi mandat na Pantovčaku. Misli da bi bilo bolje da se vrati u HDZ i s njim osvoji izvršnu vlast. Meni se recimo to ne sviđa jer bi to u praksi moglo dovesti do toga da nam Mate Granić ponovno postane inozemni ministar. To ujedno znači da bi Joško Paro ostao doživotni veleposlanik na svim kontinentima i u svim državama u kojima bi njegova supruga Jasna bila dopisnica HRT-a. Naravno, u tom tragikomičnom slučaju bi i Zoran Konstatinović, sin bivše čelnice SUBNOR-a HR-a i prijateljice Vesne Pusić, opet radio kod Pare u Bruxellesu za 8.200 dolara mjesečno bez odobrenja nadležnog ministarstva i na taj bi način opet imala posla Državna revizija.

Mnogima se ne sviđa što je KGK potpisala imenovanje našeg Joška za veleposlanika sjećajući se briljantnog poteza kad je Paro zbrisao iz SAD-a upravo onda kad je Kolinda došla u posjet toj zemlji. Braniteljima se ne sviđa jer je Paro navodno prvog hrvatskog predsjednika nazvao “ludim Tuđmanom“ te se navodno hvalio da je jako pridonio ukidanju Herceg-Bosne. Za Hercegovinu bi mu još neki i oprostili, ali za Bosnu…

Ljevičarskim medijima se ne sviđa što Thompson ima vilu u okolici Splita od 500 i nešto kvadrata, ali se nisu zgražali kad je njihov kolega od milja zvan ”Bule” živio u vili na Pantovčaku, u blizini Kolinde i još većoj od Thompsonove. Mnogima se ne sviđa ta ljevičarska medijska dvoličnost. Vila Giannija Rossande i MPT im se ne sviđaju, ali o vili svog ljevičarskog kolege iz “ljudskih i humanih“ razloga čkome k’o u napuljskoj mafiji.

I tako bi mogao nabrajati u beskonačnost što se i kome se u Lijevoj našoj nešto sviđa ili ne sviđa. Sve je to u stvari samo jeftin alibi da vam ispričam jedan dobar vic. Dakle, dolazi jedan progresivni gost u rezervirani apartman tamo negdje u srednjoj Dalmaciji. ”Dobar dan!”, ”Zdravi bili…” i nakon što vlasnik prezentira sve prednosti svog apartmana, gost se zahvali i zapita: “Recite, imate li vi u ponudi, znate, one stvari…” upita oprezno gost. “Imamo našu Anđu, to vam je 50 eura za noć” odreže vlasnik. ”O, fino!” reče gost. ”A imate li možda u ponudi i nešto za osobe istog spola?” ”Naravno, i mi smo čuli za Istambulsku konvenciju i za to imamo našeg Stipu. On košta 500 eura na noć” izusti vlasnik. ”Ha!” zagrcnu se gost. ”Kako za Anđu 50 eura, a za Stipu 500, nije li to malo čudno?” procijedi zbunjeni gost. ”A, slušajte šjor, mi smo malo misto i to sa Stipom se ne sviđa našem župniku pa nas to košta 100 eura. Ne sviđa se to ni našem načelniku pa nas i to košta daljnjih 100 eura, ne sviđa se ni predsjedniku turističke zajednice pa nas i to košta jednu stotku…” Gost je odmah shvatio i upadne u riječ vlasniku: ”Znači Stipe dobije samo 200 eura?” ”A ne!” reče vlasnik. ”Još po 100 eura idu Anti Jošku”. ”Zašto?” začudi se gost. E, moj lipi, oni ti drže Stipu jer se ni njemu to sve ne sviđa!” zaključi vlasnik.

Andrej Plenković je već sad pozvan na Nacionalni molitveni ručak, koji se svakog prvog četvrtka u veljači održava u Washingtonu. Možda nam nešto izmoli…

Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića

U sjeni Uljanika i 3. maja počela je nova školska godina. Tu su tiho i samozatajno sve uzde u svoje ruke preuzeli Blaženka Divjak i Boris Jokić. Uigrani tandem. Udžbenika nema. Kasne. Izdavači se nešto bune. Na sve to je Ministrica ”ladna k’o špricer”. Knjige će nadomjestiti tableti. Bez tableta protiv glavobolje. U školu ulazi generacija koja će u školi i izvan nje “razmišljati kritički.“ U prijevodu, progresivno, puni dijalektičkog marksizma. Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića.

Dok se svi mi zanosimo srebrenom medaljom iz Moskve, čekanjem izručenja Ivice Todorića, događanjem naroda na Markovom trgu i Trgu žrtava fašizma, ispod radara polako, ali sigurno korača mračna dama – pedofilija. Knjiga Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu“ je paradigma kurikularne reforme u Lijepoj našoj. Onaj koji je tu knjigu ugura na popis lektire zaista voli pedofile. Nisu pedofili tako loši. Recimo, kad voze kraj škole nikada ne divljaju. Voze u pravilu ispod dozvoljene brzine. Karolina Vidović Krišto dokumentirano dokazuje da je tzv. spolni odgoj koji je u hrvatskim školama od 2013.g. povezan sa pedofilijom. On se sada zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost “, a usko je povezan s tvrdnjama Alfreda Kinseyja da su djeca seksualna bića od časa rođenja. Uz ovakav stav medija i ministrice, postavlja se samo od sebe jedno pitanje: kakva će nam se djeca vraćati jednog dana iz škola? Neće pjevati “Lijepa li si..“ Kraj ovakve “gluhonijeme“ javnosti, ovakve kmetske ravnodušnosti Divjak, Jokić, Lepušić, Hodžić, Štulhofer već su sad pobjednici. I to bez napuhanih demonstracija na Tomislavom trgu. Knjige “Anđeo u ofsajdu“, “Mišolovka Walta Disneya” Zorana Ferića ,”Črna mati zemla Kristijana” Novaka u kojoj je naturalistički opisano silovanje dječaka od strane odraslog muškarca već su dobile pravo građanstva i poslužiti će kao putokaz prema putu u pedofilsku eru koja je pred nama. Bolje rečeno ispred nosa svih nas koji, bojim se, ne vidimo dalje od nosa…

Inventura rezultata naše vladajuće koalicije pokazuje da se biračko tijelo nasukalo na lanjskom snijegu.

‘Govno uvijek ostaje govno’

Goran Gerovac, naš popularni karlovački Gero, razveselio nas je u subotnjem Večernjaku. Znaju Gera i njegov novinarski guru Danko Plevnik kad je trenutak da nam neki “normalan“ srpski političar objasni zaluđenost i nas i njih teorijom krvi i tla. Riječ je o srpskom popularnom “disidentu“ Čedi Jovanoviću. Čeda je majstor u tome, a Gera urednik Obzora. Na pitanje je li se Pupovac trebao u Bačkoj Palanci ograditi od izjava Vučića, Čeda nas podučava: “Što je on trebao učiniti? Da ode na Thompsonov koncert kako bi bio prihvatljiv šutljivoj većini Hrvatske? Molim vas, to je toliko neprihvatljiv diskurs! Evo nam napokon diskursa Jelene Lovrić… A da nije Pupi umjesto u Palanku trebao biti u Kninu na proslavi Oluje. Kakav bi to onda bio diskurs?” Na pitanje što misli na Vučićevu usporedbu Hrvatske sa nacističkom Njemačkom? Čeda ”fata” pravi diskurs pa kaže: “Bio bi grub kad bi rekao da se sa nekim elementima te izjave slažem… Zagreb mora prestati sa ustaškim povampirenjem u svom javnom diskursu (!!?) i mislim da je neophodno da se prihvati odgovornost za učinjeno“. Bravo, Čedo i bravo, za Branimira Bradarića koji nije mijenjao diskurs pa je odmah potom zapitao Čedu o četničkom legaliziranom povampirenju. Ima li možda negdje u RH spomenik poglavniku? Je li isto tako lep kao spomenici Draži Mihajloviću u Srbiji? Uglavnom, kao rasni urednik Gero nam je plastično pokazao kako diše, misli i čak sanja ”liberalni” srpski političar. Povampireni ustašluk, genocid u Oluji. Taj Čeda je inače bio bliski suradnik omiljenog Zorana Đinđića, poznatog po matematičkim kompromisima. Na stidljivo Mesićevo razmišljanje o 15 milijardi dolara ratne štete, Đinđić je svojim miroljubivim diskursom zaprijetio da će onda Srbija od Hrvatske zatražit 150 milijardi dolara ratne štete. Vjerojatno zbog Tuđmanove okupacije Karađorđeva, Zemuna i Subotice. Evidentno je u Srbiji uvijek isti “diskurs“: povampireno četništvo, genocidna Oluja sa 44 poginula, negiranje genocida u Srebrenici bošnjačkim provokacijama. Zamislite i Geru, Bradarića, Pofuka, Mandića, Tomića, Pavičića, Rudanicu, Vlašića, Stazića, Pilsela…i čitavu lijevu medijsku falangu da je, ne daj Bože, Hrvatska vojska u tri dana poubijala 8.300 muškaraca tamo negdje oko Knina, Vrlike i Ravnih Kotara… Hrvatima bi se kao u nekoj seriji HBO-a još danas sudilo u Haagu. Na istoj stranici, na kojoj nas Čeda podučava o ”demokratiji”, izašao je i Kontrapunkt Branimira Pofuka s podnaslovom: “Govno uvijek ostaje govno od kojeg zasmrdi svaka, i najplemenitija svrha za koju se koristi“. Brane je napokon pogodio pravi diskurs…

Arthur Schopenhauer je jednom rekao: “Demokracija je kad mnogo nesposobnih izbere nekoliko korumpiranih“.

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari