Pratite nas

Kolumne

HODAK: E, moji ljevičarski farizeji!!!

Objavljeno

na

Plaće ili ”plate” kako su to u revolucionarnom zanosu klicali neki od demonstranata na Makovom trgu konačno su stigle. Ali, kao i u nogometu, sve se odlučuje u drugom poluvremenu. Što dalje?

Sagradiš tanker i odmah izgubiš 100 milijuna kuna i još 50 milijuna za plaće. A drugo poluvrijeme je pred vratima. Kad sam jednom primijetio na fejsu da je Uljanik privatna tvrtka i privatni problem odmah me je “poklopio“ neki uspaljeni ljevičar napisavši otprilike da je i Agrokor privatna tvrtka pa se država potrudila spasiti je. Potom je superiorno zaključio: “gdje ti živiš?“ U načelu je to točno, ali samo prividno. Grupa Borg, konzultanti, podizvođači, izvođači, oni koji su pisali Lex Agrokor, tzv: ”lexsovci” i asistenti asistenata trošili su isključivo Agrokorov novac.

Ovdje se troši novac svih poreznih obveznika jer Uljanik i 3. maj imaju lovu za direktorske, ali ne i za sve radničke plaće. Moj teniski partner Luka, koji je davno napustio komunističke i ateističke ideale dijalektičkog materijalizma, misli da tu ni Bog ne može pomoći. Možda taj financijsko-politički rašomon riješi recimo Manitu -indijanski Bog. Malo je drugačiji od kršćanskog, muslimanskog ili židovskog boga. Manitu nije sveznajući stvoritelj i nadglednik svega što jest i što nije. On postoji sam za sebe i neprestano se utjelovljuje u živim bićima.

“Slonovski“ sukob interesa

Recimo ako se Manitu utjelovi u Ivanu Jakovčiću, eto spasa svima. Nestat će stari komunistički nesporazum s bogom koji je jako loše završio i za komuniste i za sekularno društvo. Uljanik će biti spašen, “plate“ će stizati, a “klerofašistički“ katolički Bog neće biti kriv za raspad Amsterdamske koalicije IDS-a, GLAS-a i Pametno-og. Manitu će objasniti zašto je Jakovčić kao europarlamentarac s bogovskom “platom“ iznenada ušao u visoki biznis u Afarak Groupe iz Helsinkija koja je, usput rečeno, u većinskom vlasništvu Danka Končara, strateškog partnera Uljanika. Iako taj “slonovski“ sukob interesa traje od 2013.g, drugarica Puljak iz Pametno-og je tek pred par dana doznala za njega. Odmah je obznanila javnosti kako je iznenađena i uvrijeđena. E, moji ljevičarski farizeji!!!

Zdravko Marić, ministar financija, pola je svog mandata mora kirurški precizno objašnjavati na koliko je sve sastanaka bio i koliko je puta izgovorio riječ Agrokor jer je po Pametno-om, SDP-u, GONG-u, Jutarnjem, Novom listu, Slobodanki… u permanentnom sukobu interesa. Istodobno ti isti ne vide ispred svog crvenog nosa ogroman balvan zvan Neno Jakovčić, a na kojem piše: izravan sukob interesa! Dok su se Neno, Flego i Miletić bavili geostrateškim gospodarskim problemom hoće li ili neće Thompson sa svojim klerofašistima pjevati u Areni pronađen je kompromis i to ne truli nego uravnoteženi, mudar i liberalno demokratski. Danas je takav moguć samo u Istri. U Areni će pjevati Bajaga, Bora čorba, Ceca, Lepa Brena… a za uzvrat će država osiguravati plaće za radnike Uljanika i 3.maja. Navodno se Manitu posebnim znakovima oglasio na sveindijanskom saboru u Oklahomi da je ovo što je postigao na istrijanskom slobodnom teritoriju prerijske države Hrvatske sjajna stvar za sve, osim za Vladu RH.

Štrajk na crno

O, Manitu, uđi malo i utjelovi se recimo u Miletiću. Pomozi istrijanskom narodu da se domognu toliko željenih “istrijanskih pasoša“ i zabrani prelijetanje F-16 preko Arene dok tamo pjeva Bajaga. Navodno Manitu još nije upoznat sa stanjem u 3.maju. Ali radi se i na tome.

Neprijavljeni radnici u našim brodogradilištima navodno spremaju štrajk na crno.

Desničari, ognjištari, klerofašisti i ostali “društveni talog“ preko fejsa daje do znanja da im se ne sviđa novo gostovanje episkopa Porfirije Perića u Šibeniku. On je onaj poznati “pevač“ koji se proslavio sa svojim hitom “Šta se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi…“. Čudno kako još nije nastupio u pulskoj Areni? Šteta što nema patrijarha Irineja pa da na okruglom stolu “Bog na razmeđi vjere i ideologije“ objasni kako na brzinu opet vratiti Kosovo i Metohiju u krilo majčice Srbije. Patrijarhu se ne sviđa kako se Srbija tako lako, skoro preko noći, odrekla svojih ”vekovnih teritorija”. Tanji Torbarini se ne sviđa što je “IDS istarska stranka koja Hrvatsku tretira kao susjednu i neprijateljsku zemlju. Osim kad joj za Uljanik fali puno para“. Međutim, sviđa joj se što će se “Titove vile na Brijunima iznajmljivati turistima. To je mudar način da se preko njih Brijune konačno pripoji matici zemlji“.

Porfirije Perić gostuje u Šibeniku

Zagovornicima opstanka brodogradnje u Hrvatskoj se ne sviđa vijest iz Južne Koreje da je tamo započeo štrajk u Hyudajevom škveru u Ulsanu. Čak ni u Južnoj Koreji ne mogu konkurirati Kinezima. U Južnoj Koreji 12.000 radnika štrajka jer im se ne sviđa što će 2.000 od njih dobiti otkaz zbog pada narudžbi.

Robiju Bajrušiju se ne sviđa što se pjeva “Lijepa li si“ u Puli. Misli Roby da je to “uvod u vruću političku jesen“. Kao da nam ovo ljeto nije bilo dosta vrućine.

Meni se osobno ne sviđa što Danko Končar po Jutarnjem “nije ništa ponudio Uljaniku, a Debeljak je bio ponudio 628 milijuna kuna i otkup 25% dionica Viktora Lenca“.

Joško veleposlanik

Milanu Ivkošiću se ne sviđa ideja Kolinde Grabar-Kitarović da se kandidira na izborima za drugi mandat na Pantovčaku. Misli da bi bilo bolje da se vrati u HDZ i s njim osvoji izvršnu vlast. Meni se recimo to ne sviđa jer bi to u praksi moglo dovesti do toga da nam Mate Granić ponovno postane inozemni ministar. To ujedno znači da bi Joško Paro ostao doživotni veleposlanik na svim kontinentima i u svim državama u kojima bi njegova supruga Jasna bila dopisnica HRT-a. Naravno, u tom tragikomičnom slučaju bi i Zoran Konstatinović, sin bivše čelnice SUBNOR-a HR-a i prijateljice Vesne Pusić, opet radio kod Pare u Bruxellesu za 8.200 dolara mjesečno bez odobrenja nadležnog ministarstva i na taj bi način opet imala posla Državna revizija.

Mnogima se ne sviđa što je KGK potpisala imenovanje našeg Joška za veleposlanika sjećajući se briljantnog poteza kad je Paro zbrisao iz SAD-a upravo onda kad je Kolinda došla u posjet toj zemlji. Braniteljima se ne sviđa jer je Paro navodno prvog hrvatskog predsjednika nazvao “ludim Tuđmanom“ te se navodno hvalio da je jako pridonio ukidanju Herceg-Bosne. Za Hercegovinu bi mu još neki i oprostili, ali za Bosnu…

Ljevičarskim medijima se ne sviđa što Thompson ima vilu u okolici Splita od 500 i nešto kvadrata, ali se nisu zgražali kad je njihov kolega od milja zvan ”Bule” živio u vili na Pantovčaku, u blizini Kolinde i još većoj od Thompsonove. Mnogima se ne sviđa ta ljevičarska medijska dvoličnost. Vila Giannija Rossande i MPT im se ne sviđaju, ali o vili svog ljevičarskog kolege iz “ljudskih i humanih“ razloga čkome k’o u napuljskoj mafiji.

I tako bi mogao nabrajati u beskonačnost što se i kome se u Lijevoj našoj nešto sviđa ili ne sviđa. Sve je to u stvari samo jeftin alibi da vam ispričam jedan dobar vic. Dakle, dolazi jedan progresivni gost u rezervirani apartman tamo negdje u srednjoj Dalmaciji. ”Dobar dan!”, ”Zdravi bili…” i nakon što vlasnik prezentira sve prednosti svog apartmana, gost se zahvali i zapita: “Recite, imate li vi u ponudi, znate, one stvari…” upita oprezno gost. “Imamo našu Anđu, to vam je 50 eura za noć” odreže vlasnik. ”O, fino!” reče gost. ”A imate li možda u ponudi i nešto za osobe istog spola?” ”Naravno, i mi smo čuli za Istambulsku konvenciju i za to imamo našeg Stipu. On košta 500 eura na noć” izusti vlasnik. ”Ha!” zagrcnu se gost. ”Kako za Anđu 50 eura, a za Stipu 500, nije li to malo čudno?” procijedi zbunjeni gost. ”A, slušajte šjor, mi smo malo misto i to sa Stipom se ne sviđa našem župniku pa nas to košta 100 eura. Ne sviđa se to ni našem načelniku pa nas i to košta daljnjih 100 eura, ne sviđa se ni predsjedniku turističke zajednice pa nas i to košta jednu stotku…” Gost je odmah shvatio i upadne u riječ vlasniku: ”Znači Stipe dobije samo 200 eura?” ”A ne!” reče vlasnik. ”Još po 100 eura idu Anti Jošku”. ”Zašto?” začudi se gost. E, moj lipi, oni ti drže Stipu jer se ni njemu to sve ne sviđa!” zaključi vlasnik.

Andrej Plenković je već sad pozvan na Nacionalni molitveni ručak, koji se svakog prvog četvrtka u veljači održava u Washingtonu. Možda nam nešto izmoli…

Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića

U sjeni Uljanika i 3. maja počela je nova školska godina. Tu su tiho i samozatajno sve uzde u svoje ruke preuzeli Blaženka Divjak i Boris Jokić. Uigrani tandem. Udžbenika nema. Kasne. Izdavači se nešto bune. Na sve to je Ministrica ”ladna k’o špricer”. Knjige će nadomjestiti tableti. Bez tableta protiv glavobolje. U školu ulazi generacija koja će u školi i izvan nje “razmišljati kritički.“ U prijevodu, progresivno, puni dijalektičkog marksizma. Budući glasači Dalije Orešković i Bojana Glavaševića.

Dok se svi mi zanosimo srebrenom medaljom iz Moskve, čekanjem izručenja Ivice Todorića, događanjem naroda na Markovom trgu i Trgu žrtava fašizma, ispod radara polako, ali sigurno korača mračna dama – pedofilija. Knjiga Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu“ je paradigma kurikularne reforme u Lijepoj našoj. Onaj koji je tu knjigu ugura na popis lektire zaista voli pedofile. Nisu pedofili tako loši. Recimo, kad voze kraj škole nikada ne divljaju. Voze u pravilu ispod dozvoljene brzine. Karolina Vidović Krišto dokumentirano dokazuje da je tzv. spolni odgoj koji je u hrvatskim školama od 2013.g. povezan sa pedofilijom. On se sada zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost “, a usko je povezan s tvrdnjama Alfreda Kinseyja da su djeca seksualna bića od časa rođenja. Uz ovakav stav medija i ministrice, postavlja se samo od sebe jedno pitanje: kakva će nam se djeca vraćati jednog dana iz škola? Neće pjevati “Lijepa li si..“ Kraj ovakve “gluhonijeme“ javnosti, ovakve kmetske ravnodušnosti Divjak, Jokić, Lepušić, Hodžić, Štulhofer već su sad pobjednici. I to bez napuhanih demonstracija na Tomislavom trgu. Knjige “Anđeo u ofsajdu“, “Mišolovka Walta Disneya” Zorana Ferića ,”Črna mati zemla Kristijana” Novaka u kojoj je naturalistički opisano silovanje dječaka od strane odraslog muškarca već su dobile pravo građanstva i poslužiti će kao putokaz prema putu u pedofilsku eru koja je pred nama. Bolje rečeno ispred nosa svih nas koji, bojim se, ne vidimo dalje od nosa…

Inventura rezultata naše vladajuće koalicije pokazuje da se biračko tijelo nasukalo na lanjskom snijegu.

‘Govno uvijek ostaje govno’

Goran Gerovac, naš popularni karlovački Gero, razveselio nas je u subotnjem Večernjaku. Znaju Gera i njegov novinarski guru Danko Plevnik kad je trenutak da nam neki “normalan“ srpski političar objasni zaluđenost i nas i njih teorijom krvi i tla. Riječ je o srpskom popularnom “disidentu“ Čedi Jovanoviću. Čeda je majstor u tome, a Gera urednik Obzora. Na pitanje je li se Pupovac trebao u Bačkoj Palanci ograditi od izjava Vučića, Čeda nas podučava: “Što je on trebao učiniti? Da ode na Thompsonov koncert kako bi bio prihvatljiv šutljivoj većini Hrvatske? Molim vas, to je toliko neprihvatljiv diskurs! Evo nam napokon diskursa Jelene Lovrić… A da nije Pupi umjesto u Palanku trebao biti u Kninu na proslavi Oluje. Kakav bi to onda bio diskurs?” Na pitanje što misli na Vučićevu usporedbu Hrvatske sa nacističkom Njemačkom? Čeda ”fata” pravi diskurs pa kaže: “Bio bi grub kad bi rekao da se sa nekim elementima te izjave slažem… Zagreb mora prestati sa ustaškim povampirenjem u svom javnom diskursu (!!?) i mislim da je neophodno da se prihvati odgovornost za učinjeno“. Bravo, Čedo i bravo, za Branimira Bradarića koji nije mijenjao diskurs pa je odmah potom zapitao Čedu o četničkom legaliziranom povampirenju. Ima li možda negdje u RH spomenik poglavniku? Je li isto tako lep kao spomenici Draži Mihajloviću u Srbiji? Uglavnom, kao rasni urednik Gero nam je plastično pokazao kako diše, misli i čak sanja ”liberalni” srpski političar. Povampireni ustašluk, genocid u Oluji. Taj Čeda je inače bio bliski suradnik omiljenog Zorana Đinđića, poznatog po matematičkim kompromisima. Na stidljivo Mesićevo razmišljanje o 15 milijardi dolara ratne štete, Đinđić je svojim miroljubivim diskursom zaprijetio da će onda Srbija od Hrvatske zatražit 150 milijardi dolara ratne štete. Vjerojatno zbog Tuđmanove okupacije Karađorđeva, Zemuna i Subotice. Evidentno je u Srbiji uvijek isti “diskurs“: povampireno četništvo, genocidna Oluja sa 44 poginula, negiranje genocida u Srebrenici bošnjačkim provokacijama. Zamislite i Geru, Bradarića, Pofuka, Mandića, Tomića, Pavičića, Rudanicu, Vlašića, Stazića, Pilsela…i čitavu lijevu medijsku falangu da je, ne daj Bože, Hrvatska vojska u tri dana poubijala 8.300 muškaraca tamo negdje oko Knina, Vrlike i Ravnih Kotara… Hrvatima bi se kao u nekoj seriji HBO-a još danas sudilo u Haagu. Na istoj stranici, na kojoj nas Čeda podučava o ”demokratiji”, izašao je i Kontrapunkt Branimira Pofuka s podnaslovom: “Govno uvijek ostaje govno od kojeg zasmrdi svaka, i najplemenitija svrha za koju se koristi“. Brane je napokon pogodio pravi diskurs…

Arthur Schopenhauer je jednom rekao: “Demokracija je kad mnogo nesposobnih izbere nekoliko korumpiranih“.

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari