Pratite nas

Kolumne

Hodak: Uklanjanje bista je zakašnjela presuda ovoj državi

Objavljeno

na

U laganoj sam depresiji. Znam da mi je kolumna čitana, ali isto tako znam da korona virus još nije pročitan… Zato i kod nas, kao u cijeloj Europi, sve pomalo staje i svi se zatvaramo u kuće. Očito je taj virus toliko ovladao svijetom da moje kvazi-duhovitosti neće izmamiti iskreni osmjeh ni kod mojih najvjernijih pratitelja. Zato ću vas pokušati razvedriti duhovitostima koje ovih dana kolaju SMS porukama i fejsom.

Naravno, i prije je bilo virusa, ali nikad nisu imali takav utjecaj na cijeli svijet i takav marketing. Moj prijatelj Binder, brižan koliko će sve to trajati poručuje preko fejsa: “Kupite bor! Tko zna do kad će ovo potrajati”. Točno, “ovo je prvi slučaj u novijoj povijesti da original dolazi iz Kine, a kopija iz Italije”, piše netko. Jugonostalgičari su živnuli: “Sad kada je 60 milijuna Talijana u karanteni, možemo li vratiti Trst?”. Radeljak je prestravljen: “Stojimo u banci, u redu. Evo dva lika s rukavicama i maskama. Nije nam baš bilo svejedno. Kad su povikali: ‘Ovo je pljačka!’ Svi smo odahnuli”.

Sve se polako mijenja. Životne navike, ambicije, prioriteti.. .čak i migranti. Kažu u jednoj SMS poruci: “Više im se nikamo ne žuri”. Na fejsu dvojica starih cinika mudruju: “Od kad su Hrvati preuzeli predsjedanje EU-om sve je otišlo u p…u materinu! Korona virus, migranti, pad burze i cijena nafte, Brexit, upitan je i EURO, turistička sezona, Eurosong… a tek su na pola mandata”. “Klerofašisti” u SMS poruci podbadaju: “Svi koji umru od bilo koje bolesti ubrojit će se pod koronu, a nakon toga idu na popis žrtava Jasenovca…”.

Škole su zatvorene, učenici “ogorčeni”. Nastava se održava na HRT 3 ili uz pomoć tableta. Sve je usklađeno. “Veliki brat” sve vidi i kontrolira. Pišu neki: “Stožer moli sve sugrađane koji su na rukovodećim položajima, a nisu završili osnovnu školu, da od ponedjeljka prate HRT 3”. I manjine su se uzbudile. Stari Rom se na fejsu žali: “Nekada se, bre, znao red… Srbi su vodili politiku, ‘Šiptari’ pravili baklave, a mi, Cigani krali. A sad Srbi kradu, ‘Šiptari’ vode politiku, a mi Cigani ne znamo da pravimo baklave”.

Zagorac je po običaju oprezan: “Sve dok ne vidim Andriju Jarka da izvještava ispred kuće u kojoj je korona virus, smatram sve ovo medijskom podvalom i uznemiravanjem javnosti”. Eto toliko, dragi moji rigidni ognjištari, desničari, Imoćani, katolički puku, klerofašisti… želim vam svako dobro i sreću u narednim danima. Ugledajte se na Vučića koji, u jednoj SMS poruci koju sam dobio, kaže: “Ako korona virus ubije jednog Srbina, mi ćemo ubiti sto korona virusa”.

Žene su sigurne da su izreku “Život čine male stvari” izmislili muškarci.

Ajmo mi sada na jedan virus koji je na “ovim prostorima” vječan, kako kaže Ćiro, galvaniziran. Već sam u nekoliko navrata pisao o tome da mi se uvijek lagano digne tlak kad na portalima pročitam podmetanja kako bi sve bilo bajno da nema Srba. Srbi su zadnji problem Lijepe naše. Ako su uopće i problem.

Sva manjinska prava, sve kvote u izbornim zakonima, svu pozitivnu diskriminaciju Srbi nam nisu oteli ili ukrali nego smo im mi Hrvati to dali. S pravom, jer sve to u većini slučajeva predstavlja europsku pravnu stečevinu. To što većina nacionalnih manjina ima u parlamentima drugih članica EU-a od jednog ili tri zastupnika s manjinskih lista, a samo u Hrvatskom saboru osam, samo govori o poltronskom karakteru hrvatske vladajuće nomenklature. Srba danas ima u RH oko četiri posto.

Priče o “trećoj ili četvrtoj armiji Evrope” otišle su u povijest. Ono što je uvijek predstavljalo latentnu opasnost za hrvatsku državu su tzv. Jugoslaveni, orjunaši, Hrvati koji svakodnevno “hodočaste” u povijesnu i emocionalnu “Meku”, u Beograd. Mnogi poput Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića, Igora Mandića, Vedrane Rudan, Jelene Veljače, Branimira Pofuka, Gorana Gerovca, Žonje, Jelene Lovrić, Davora Butkovića (kako god se zvao u ovoj godini), Jurice Pavičića, Hrvoja Klasića, Hrvoja Hribara, Hrvoja Zovka… ne mogu odoljeti tom “zovu divljine”, pa i kad fizički i nisu u “prestonici”, duhom su uvijek tamo.

Evo samo jedan primjer kako se hrvatski poltroni ponašaju u Srbiji. Hrvoje Zovko je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva iz Zagreba, Perkovčeva 2, a Željko Bodrožić je predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije.

Dva dobra druga su dana 10. siječnja 2020. godine sklopila u Beogradu “Ugovor o realizaciji projekta”. Da vas ne zamaram sadržajem ugovora kojeg posjedujem, idemo odmah na čl. 25. koji govori o broju primjeraka i jeziku na kome je napisan: “Ovaj Ugovor sačinjen je u dvojezičnoj, srpsko-engleskoj formi, u četiri originalna primerka, dva za svaku od Ugovornih strana. Ako ima razlike između engleske i srpske verzije Ugovora, u prednosti je engleska verzija”. A hrvatska verzija? Ništa! A Hrvoje Zovko, drug predsjednik (?!) Hrvatskog novinarskog društva.

Naime kaj, svatko tko zna sastav i ideološke korijene HND-a samo će odmahnuti rukom. Kad je izvrsna novinarka Nove TV Ivana Petrović dobila jednom prilikom neku nagradu skočilo je na “noge lagane” društvo iz Perkovčeve 2. Prosto nisu mogli da “veruju”. Sasuli su drvlje i kamenje na novinarku kojoj profesionalno nisu ni do koljena. To je društvo koje u svom nazivu ima pridjev “hrvatsko”, a ne zna da dio svakog međunarodnog ugovora mora biti i jezik te pismo ugovornih stranaka.

Ovaj “čaršijski ugovor” bio bi valjan da je napisan samo na engleskom jeziku, kad bi se stranke s time složile. Ako je Hrvoje Zovko bio suglasan da se ne radi hrvatska verzija ugovora onda je on originalni potomak onih gusaka koje su još davne 1918. godine odgegale u povijesnu maglu i koje su tada dizale tlak Stjepanu Radiću.

Kad smo već kod Hrvoja Zovka, za napomenuti je da je taj lik snimao i snimio film o Anti Gotovini dok je ovaj ležao u Haagu, čekajući sjednicu drugostupanjskog vijeća. Kao i njegova ideološka kolegica Snježana Pavić iz Jutarnjeg, i on je bio uvjeren da će odluka drugostupanjskog vijeća biti “zadnji čavao u lijes Tuđmanove države” ta da će general odležati 24 godine. Kako je ta priča završila znamo. Sve ostalo je povijest. Povijest koja se pamti.

Zvijezda HRT-a Daniela Trbović već je unaprijed podijelila lovu koju bi dobila od raspisane nagrade da je naletjela na opasnog generala i prijavila ga Carli Del Ponte ili Sanaderu i Kosorici. Zovko je ostao bez svečane premijere filma o generalu zločincu, a Daniela bez love. Oči su mi se orosile… Jadni ljudi, jadna očekivanja. Možda im korona ispuni neke vruće želje. Sumnjam.

Ova zemlja preživjela je Tita, Rankovića, Miloševića, 6. ličku, XI. dalmatinsku… Narod koji opstane nakon svega toga postaje, u najmanju ruku, vječan. Vjerujem kao i njegova država…

Pitali predstavnicu GONG-a što misli o rezultatima HDZ-ovih unutarstranačkih izbora u nedjelju. Mudro je pogledala novinare i izjavila da će se prvi neslužbeni rezultati izbora znati dva dana nakon izbora, a prvi službeni rezultati dva dana prije izbora.

Osnovana je nova stranka – Stranka s imenom i prezimenom. Osnivači su Ante Pranić, zvani Zvezdaš, Dalija Orešković i Ivica Relković, ideološki spreman. Ante Pranić je poznat po tome da se pohvalio kako je štedio kako bi mogao posjetiti Beograd. Odatle se javio fotografijama iz navijačke lože Crvene zvezde i klupe za rezervne igrače. Ima li tu simbolike? Navijači Zvezde zovu se “Delije”. Ante je znači “delija”. Uz “deliju”, tu je i Dalija.

Relković kaže da su postavili visoke standarde… Stranka Pametno također je bila postavila još više standarde. Obje stranke idu u igru bez straha od rezultata. To je dobro. Pametno za naše nove snage. Siguran sam kako je to još jedna priča bez sretnog kraja.

Predsjednik države Milanović maknuo je s Pantovčaka biste svih velikana hrvatske povijesti. Valjda po onoj Smojinoj “neće politika u moju butigu”. Taj briljantni potez pozdravila je sva progresivna javnost ovog dijela regije na čelu sa Žonjom i Ankicom Mamić.

Nitko mu od silnih savjetnika nije prišapnuo da Pantovčak ne bi vidio da nije bilo, recimo, Franje Tuđmana. Boravak u “Titovoj gardi” bio bi mu vrhunac karijere. Kao uostalom i Josipoviću. Za Stepinca ima neke logike. On je bio dragovoljac na srpskoj strani na Solunskom frontu. A Slobo ih je nazvao da su “šaka jada”. Kralj Tomislav, Ivan Mažuranić, Juraj Strossmayer, Ante Starčević, Stjepan Radić…svi odoše u podrum. Možda bi Zoki mogao postaviti u Predsjedničke dvore, recimo, kipove sedam sekretara SKOJ-a.

Zamislite kakav bi to tek izazvalo osmijeh na licima Žonje, Ankice Mamić, Anke Mrak, Vesne Teršelič, Sanje Svrake, 6. ličke iz redakcija Jutarnjeg i Večernjeg. Ankica Mamić ima čvrst i rezolutan stav, ali pun rupa. Ona misli da maknute biste nisu imale umjetničku funkciju “već da nas dijele ovisno o tome što je čija politika”. Amen. Na primjer: Tuđman, partizanski general, ležao po zatvorima da bi stvorio, nakon sedam stoljeća, hrvatsku državu.

Po Ankici-Polankici on dijeli ovu pastoralnu i složnu Hrvatsku svojom bistom na Pantovčaku, mjestu gdje je vodio borbu za ovu državom i od kuda je i pobijedio u nametnutom nam ratu. Kako kažu Zagorci “dajte, najte…”. Ili recimo, ban “pučanin” koji je uveo hrvatski jezik u Sabor, Strossmayer itd. Koga oni dijele? Bez njih bi Stazić još danas naručivao čašu vode od saborskog konobara krasnim hrvatskim jezikom: “kelner, ideš, hodaš, mene dodaš, čaša, zima, voda”.

Uostalom, tko još više može podijeliti do srži podijeljene Hrvate? Pratim suđenje Ivi Sanaderu i svjedočenje njegovog povjerljivog “frenda” Mladena Barišića, ravnatelja Carinske uprave. Mladen nikoga ne dijeli. Osobito ne Sanadera i Thompsona. Tvrdi da je Thompson došao k njemu da mu da Sanaderov novac da ne pjeva konkurenciji na izborima. Samo me zanima u čemu je tu DORH našao kazneno djelo. I koje? Tu postoji samo Sanaderovo djelo političkog nemorala.

Predsjednik Vlade nudi nekom lovu da ne pjeva…ha, ha! Parafrazirati tu duhovitu dosjetku Borisa Becka u Večernjem kad poručuje Sanaderu: “Bolje da si platio Barišiću da ne (pro)pjeva nego Thompsonu”. Sanader je bio za jedinstveni HDZ i Hrvatsku, a dijelio je lovu. Milanović je za jedinstvo Hrvata, ali dijeli biste naših velikana kako bi spriječio ideološke podjele. Misli da tako spaja, a ne razdvaja! On može spojiti samo državne praznike, a za razdvajanje ima hrvatski lijevu medijsku falangu koja to savršeno radi još od 30. svibnja 1990. godine.

Zoki je zbog bista ovih dana desničarska meta. Još veći zanos Milanovićevim potezom pokazala je Ivana Jakelić, jedna iz lijeve plejade Večernjaka. Pazite ovu tronutost i isprazno oduševljenje naše Ivane: “Micanje bista malen je korak za predsjednika, a velik za Hrvatsku”. To je k’o neki naslov.

U tekstu ispod naslova kaže: “Premještanje bista s Pantovčaka u muzej (koji muzej???), gdje im je mjesto, možda je mali korak za predsjednika, no mogao bi biti velik korak za RH. Zemlji treba iskorak iz prošlosti u budućnost, a ovaj potez možda pomogne da se konačno prestanemo pitati čiji je “dida bio ustaša, a čiji partizan”. Ako je “iskorak u budućnost” micanje hrvatskih velikana iz Titove vile na Pantovčaku onda nam, da bismo nestali, zaista ne treba korona virus. Dosta su nam ostaci 6. ličke u lijevom tisku. Ivana je još samo zaboravila pitati čiji je “dida bio četnik u sjevernoj Dalmaciji?”.

I na kraju jedno jednostavno pitanje: nije li uklanjanje bista mala satisfakcija Danieli Trbović i Sneški Pavić za razočaranja koje su doživjele Meronovom oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču, a u konačnici i samom Tuđmanu? Od sada odlazi u prošlost mitski Pantovčak s kojeg je Tuđman stvarao i stvorio državu. Ovaj “mudri” čin ipak je na neki način i zakašnjela presuda ovoj državi… No, to je ipak samo ubod komarca. Ona haška presuda bila bi za nas smrtonosnija od korona virusa. Sad sam još uvjereniji da je Tuđman bio vladar veći od države kojom je vladao. Ali kako to objasniti hrvatskim ljevičarima? Uzaludno je mučiti se…

Plaut je davno rekao: “Imbrem in cribum legere” ili skupljati kišu u sito. Uzalud se mučimo.

P.S. Sveta Corona (Korona) je kršćanska mučenica. Rođena oko 160. godine u Egiptu, a zbog vjere je ubijena u Siriji. Kao i Diva Grabovčeva kod Hrvata. Zaštitnica je od epidemije (!!!), a po njoj je austrijski novac kruna dobio ime.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Je li Milanović upravo izvršio ‘politički državni udar’ i zašto Plenković šuti!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari