Pratite nas

Kolumne

HODAK: U što se to pretvorila Lijepa naša?

Objavljeno

na

U što se to pretvorila Lijepa naša? Klerofašisti, ognjištari, “Maksovi mesari“ zakrvavljenih očiju bauljaju “Lepom njihovom“. Relativno nova udarna igla Večernjaka Mislav Šimatović mudro zbori: “Umjesto da situaciju smire, politički lideri dolijevaju ulje na vatru“. I to na ovim vrućinama.

Zaboravite staru latinsku ”Nomen est omen” ili ”ime je oznaka”. To je bilo u mitskoj Jugi. Hrabri Hrvateki se ne bi šteli mešati, ali su zato “herojski i tvrdo“ prkosili UDBI, KOSU, OZNI…i ostalim demokratskim strukturama imenima svojih nasljednika. Recimo, Zrinka (Vrabec Mojzeš) kao i kolona raznih Hrvoja, Mislava i Anti pretvorila se nakon 30. svibnja 1990. godine u roku odmah u beskonačni niz antifa.

Intelektualni proleteri Lava Trockog našli su se u žestokoj bitci za bolju prošlost. Profi Hrvoju Klasiću netko je zaprijetio smrću. Ne mogu vjerovati da se itko usuđuje strašiti našega Hrvojicu. To bi mogao biti i zločin iz mržnje. Skužio je to i Dragec Pilsel pa je sav uzrujan zatražio energičnu akciju “onih koji tvrde da su antifašisti, a ne cipelarenje po Miloradu Pupovcu, jednom autentičnom hrvatskom patriotu“.
Sjetim se ponekad onog genijalnog psihijatra koji nam je poručio: “Nema zdravih. Ima samo još nepregledanih“.

Čitava RH trenutno je ispunjena beskonačnim nizom raznih “zločina iz mržnje“. To je kod nas povijesno ukorijenjeno. Još je vjerna ljuba čučala kraj ognjišta i čekala da njen Marko otvori vrata s topuzinom u jednoj ruci i turskom glavom u drugoj. I onda su čitavu noć mrzili pa mrzili Turke. Kakvi smo mrzitelji govori i statistika. U Hrvatskoj je u 2017. godini bilo 25 evidentiranih slučajeva zločina iz mržnje. Zbog tako ”velikog” broja zločina iz mržnje jasno je da su zakazali “društvena svijest“, policija i pravosuđe (osim donekle Visokog prekršajnog suda, odnosno Siniše i Branke).

Umjesto da se ugledamo u Europu, staru ofucanu radodajku, mi balkanski tjeramo svoje. Recimo, te iste godine, što se tiče zločina iz mržnje, u Slovačkoj je bilo 34, u Češkoj 47, u Mađarskoj 233, u Poljskoj 886, u Austriji 302, u Belgiji 857, u Nizozemskoj 3.499, u Francuskoj 1.505, a u multikulturalnoj Njemačkoj 7.913. Bez obzira na broj stanovnika, ova naša “mala bara s puno krokodila“ spada među države s malim brojem tzv. zločina iz mržnje.

Naravno, na veliku žalost Roberta Bajrušija, Mislava Šimatovića, Gorana Gerovca, Brane Pofuka, Borisa Vlašića, Ivanke Tome, Vedrane Rudan…i brojnih drugih ljubitelja “Žikine dinastije“. Treba odmah sa zastavama SFRJ odmarširati pred Vladin ured i protestirati protiv Organizacije za Sigurnost i suradnju u Europi (OESS) koja nas truje lažnim statistikama. Naravno da treba vjerovati Stipi Mesiću i Budi Lončaru koji su preko slobodarskog Jutarnjeg pozvali sve antife, a i šire, da se suprotstave revizionizmu…valjda ovom statističkom.

Marinko Jurasić, u Večernjaku od 27. kolovoza, cinično je zabrinut pa se pita: “Treba li strahovati od obnove marionetske države iz 1995. u RH?“ Uglavnom, lijeva medijska falanga danonoćno pokušava smiriti političku šizofreniju koja trenutno drma državom. Tako, recimo, novi pulen Gorana Gerovca Mislav Šimatović “smiruje“ retrogradne političare i pun strpljenja nas podučava: “Nije postojanje retrogradnih i radikalnih društvenih grupa, koje gaje simpatije prema davno pokopanim režimima i povijesnim mitovima, hrvatska specifičnost. Ima toga i u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj pa čak i u Njemačkoj. Međutim, oni su manje ili više društvena margina…“.

Mislav malo zapinje s “memorijom pamćenja“. Jednostavno je zaboravio spomenuti komšije – Srbiju. Kao da tamo nitko ne gaji simpatije prema davno “pokopanim“ režimima. To je u istina jer oni ih nikada nisu ni pokopali. Tamo vladaju moderni antifašisti od kojih neki s četničkim bradama. Draža je za njih bio “prvi gerilac Evrope“. Tamo je tenk pred stadionom “kulturna baština“, u što su povjerovali idioti iz UEFA. Pa ako vjeruje UEFA, zašto ne bi i naš Mislav! On se trenutno žestoko bori protiv “aveti vlastite nacionalne prošlosti“, ali i protiv one iz 1941. godine kao i one iz 1991. Obje imaju bliski dodir s poklikom ZDS.

Dobro, Mislav je naša medijska perspektiva. Uskoro će stići poziv iz Novosti. Kod njih prelazni rok traje 12 mjeseci. Još da bar ubace u svoju momčad Bajrušija, Pofuka i Geru pa bi napokon svi bili sa svojima. I evo nama nove repke. Robert Bajruši, nekadašnji progresivni đak Ive Pukanića, danas je muška inačica notorne Jelene Lovrić. Imao je Roby od koga naučiti kako se boriti protiv “retrogradnih“ režima, kako onih iz 1941. godine tako i onih nastalih 1991. godine. Špranca je uvijek ista, ali iskustvo pokazuje da se radi o utopiji.

Nakon “oslobođenja“ 1945. godine iskopali su nam na tisuću jama po Hrvatskoj i Sloveniji želeći nas definitivno zakopati do vijeka. Zaboravili su samo da smo mi Hrvati sjeme. A sjeme uvijek nikne pa i u najbrutalnijim uvjetima. Te iste uvjete nam nude danas razni Bajruši, Vlašići, Pilseli, Gerovci… Mudri Roby razmišlja maršalski: “Dva su rješenja. Prvo, policija i pravosuđe trebaju uvesti nultu stopu tolerancije prema svakome tko poziva na nasilje, a posebno prema onima koji sudjeluju u nasilju prema drugima. Ovdje mislimo kako na šovinističke napade…

Jednostavno mora se brutalno (?!?) kažnjavati sve nasilnike…“ Dakle, Toma, Roby, Gera, Šimatović i slični će cinkati, a Visoki prekršajni sud će brutalno kažnjavati. Tko spomene “autentičnog hrvatskog patriotu“ Pupija čeka ga brutalna kazna na Sinišinom i Brankinom sudu.
Tu dolazi do izražaja ta “brutalna“ nijansa između zločina iz mržnje podivljalih desničara i prekršaja pastoralnih ljevičara. Hitler “nacionalsocijalistički“ desničar direktno je kriv za smrt 25 milijuna ljudi. I to je zaista strašno!

No, Staljin i Mao Ce-tung nose na duši po nekim procjenama 50 do 60 milijuna smaknutih i to pretežno u vrijeme kad se nije ratovalo. U suštini nema razlike. Hitler je brutalno želio pokoriti i zapad i istok Europe. Staljin, Mao, Pol Pot, Castro, Tito…ubijali su jer su voljeli svoj narod, htjeli mu svako dobro, uvodili su “nultu stopu tolerancije“ prema svima koji su mislili ili govorili malo drugačije. I tako ode 60 milijuna ljudi pod ledinu, a za njima ostade sve do danas opća dvoličnost i hipokrizija te urođena želja za brutalnim kažnjavanjem. Brutalno se kažnjava i po novom Zakonu o cestovnom prometu. Krajem godine statika će pokazati da smo prepolovili ekscesno ponašanje za volanom. No, čim otvorim novine ili TV, svaki, baš svaki dan novi mrtvi, invalidi, novi zatvori. Profesori s Prometnog faksa i policija, baš kao i Bajruši, su sretni i zadovoljni, ali mrtvih je k’o i prije.

Mislim da ste primijetili u čemu je kvaka 22, ”brutalno” prema njima ali ”oprezno” prema našima. Dva državljanina Srbije, opljačkaju usred Zagreba čovjeka, izudaraju ga do smrti. 2013. godine ubojica srpske nacionalnosti ubije nožem mladića hrvatske nacionalnosti. Jeste li čitali komentare Bajrušija, Šimatovića, Pofuka, Tomića, Slavenke Drakulić… Po njima je to samo običan kriminal, ljubavni odnosi, strast… Ali kad netko baci na Milorada komadić limuna odmah ga treba brutalno kazniti jer je to zločin iz mržnje. Ljudi gledali TV i navijali za Crvenu zvezdu. Znamo što se dogodilo. Kakav je to ustašoidni narod. To nisu navijači. To su ustaše. Ha, ha…

Hajmo sada zamisliti da Dinamo igra negdje u Europi. Navijači Dinama u nekom kafiću u Splitu, Kaštelima, Supetru…u plavom dresu navijaju i pjevaju purgerske pjesme. Ono što se dogodilo u Uzdolju nije ni po čemu drugačije od onoga što bi se dogodilo u apstraktnom događaju dinamovcima. Slično bi prošla i Torcida u nekim dijelovima Zagreba. Zaključak: dobili smo političke “svete krave“. Ne samo da ih ne smiješ dodirnuti nego ni krivo pogledati. Njihovi “pastiri“ imaju debele batine u rukama. Radin, Pupovac, Kajtazi…traže brutalne metode. Oni ulaze u Sabor s 500 do 600 glasova. Ostali zastupnici da bi ušli u Sabor trebaju dobiti oko 17.000 tisuća glasova ovaca.

Nekada su ovce služile na ovim prostorima kao platežno sredstvo. Danas služe k’o jamci za kredite ili kao glasači na izborima.

I danas smo sve ogolili. Dr. Davor Pavuna, hrvatski fizičar svjetskog glasa, nazvao je to PPP ili prvi Pečarićev poučak. Naime, akademik je onako poprijeko, bez trulih kompromisa, podijelio Hrvate na ”ustaše” i ”srpske sluge”. Radikalno jer su tu upali mnogi koji to nisu zaslužili. Ali formula je provokativna i zaslužuje “brutalnu“ pažnju naše lijeve medijske falange. Slično je bilo i 1941. godine i 1991. godine. Još jedan dokaz da se povijest često pretvara u farsu.

Oscar Wilde je napisao: ”Javnost je izuzetno tolerantna. Oprašta sve osim genijalnosti“. Zato u RH opraštaju Zoranu Ercegu i sličnim “braniteljima“, ali Tuđmanu ne opraštaju. A i zašto bi mu oprostili. Državu bi dobili i tako i tako… recimo Ustavom iz 1974.

Sad idemo na nešto lakše, ljetne teme. Jutarnji je napokon našao dostojnu zamjenu za Tanju Torbarinu. U nedjeljnom broju je osvanula u punom sjaju svog antitalenta Jelena Veljača. Bravo za redakciju! To bi otprilike izgledalo kao da se na pozornici umjesto Janis Joplin pojavi Mica Trofrtaljka i otpjeva “Piece Of My Heart“.

Javila se kćer Đolea Balaševića. U Istri je mega popularna Beba dobacila Hrvatekima: “Jeste dobili svi svoje države? Jeste. Skinite nam se”. Ima Beba pravo. Dobili državu na “tanjiru“ samo uz 15.000 mrtvih i poklanih na Ovčari, 30.000 logoraša u srbijanskim logorima o kojima Đole ne pjeva, a Joan Baez je pjevala kad su njeni Ameri “ulogorili“ Vijetnamce. ”Đole je mnogo voleo Tita i Slobu” i zato slobodno pjeva u pulskoj Areni i Lisinskom. Tko je kriv Thompsonu što je volio Tuđmana.

Komodor Ivica Tolić oduzeo si je život. Uz njega to je učinilo još 3425 branitelja. Dvije brigade ratnika koji su stvorili ovu državu. Sokratovo ispijanje otrova je značilo nepokoravanje ondašnjim bogovima i njihovom tvrdom sudu. Svi odlaze osim Zorana Ercega, Nenada Stazića, Pupovca, Stanimirovića, Ante Jelaske, Josipa Manolića, Kajtazija, Igora Mandića… A jeste li negdje čuli ili pročitali da si je oduzeo život neki orjunaš, jugozomboid, jugonostalgičar, aviomehaničar, solunski borac s dobrom penzijom ili pripadnik SUBNOR-a, NOB-a. Niste, a ni nećete.

Zlatko Lukež zlobno pita: “Kakva je to država koja ne može svojoj državnoj televiziji zapovjediti da mora prenositi utakmice svoje državne reprezentacije?“ Odgovor se odavno zna. Još jedno zgodno pitanje: “Može li jedna država niže pasti nego kad se njezin premijer, zbog spomen ploče poginulim braniteljima, ispričava onima koji su ubili te branitelje dok su branili svoju zemlju i svoj narod“. Odgovor i na to pitanje je poznat.

Tko to kaže da Roby Bajruši pati od kognitivne disfunkcije pa postaje histeričan na samu pomisao o klerofašizmu u Lijepoj našoj. O, ne! Varate se! U nedjeljnom broju od 1. rujna Roby je objavio srdačan PR o biskupu Antunu Škvorčeviću. Biskup je oduševio Robya jer je biskup ”veliki prijatelj episkopa SPC-a Jovana Ćulibrka, a zbog ekumenizma kritizirao ga je i Glas Koncila“. Zgodan pastoralni podnaslov. “Dok se većina biskupa obrušila na Istanbulsku, Škvorčević je bio poprilično ironičan. Neki to možda čine jer možda nisu uspješni u evangelizaciji naroda“ kaže naš Roby.

Naravno, Roby kao uvjereni borac za bratstvo i jedinstvo Kaptola i SPC, odmah je u svoj pamflet ubacio i sisačkog biskupa Vladu Košića koji je ”kamenčić” u SPC-ovim opancima. Izbaci li se taj kamenčić smutnje, dvije bratske crkve pasti će jedna drugoj u ljubavni zagrljaj i zapjevat će “Što se ono na Dinari sjaji…“ zajedno s Porfirijem. Tada će odmah i patrijarh Irinej dozvoliti da Zagreb dobije ulicu Alojzija Stepinca te će čestitati kao i sada izbjeglim Srbima iz Slavonije, Dalmacije, Like, Banije, Korduna i Bednje u Zagorju. Sve samo da ne spomene riječ ”Hrvatska”. Zašto? Možda to zna biskup Škvorčević. Tko zna, zna…

Irinej će i dalje prozivati Kato(ličku) crkvu zbog šutnje o zločinima tijekom Oluje. Svu svoju pastoralnost sažeo je u misi kod manastira Krušedol na Fruškoj gori u Vojvodini ustvrdivši da su “u toj akciji stradali oni najnemoćniji i oni koji nisu mogli pružiti otpor, a to su bili stariji, žene i djeca“. Hrvati, kao što je opće poznato, uglavnom pobjeđuju kad ratuju protiv srpske ”nejači”. Vidljivo je da prijatelj našeg Škvorčevića tvrdi kako je “Oluja“ bila zločin koji je planirala hrvatska država. Dotični je osudio šutnju Rimokatoličke crkve koja je, kaže, osnažila mnoge koji su činili zlo i “ostali neosuđeni od te božanske organizacije“.

Naravno, naš dragi biskup ima pravo na svoje mišljenje i svoje prijatelje. Ali to pravo valjda ima i biskup Vlado Košić koji zna da je u Domovinskom ratu srušeno ili teško oštećeno preko 300 katoličkih crkava, kapela ili vjerskih objekata. Koliko je srpskih vjerskih objekata Hrvatska vojska sravnila sa zemljom za vrijeme Domovinskog rata, napose u Srbiji? Možda je Jovan Ćulibrk, svom velikom prijatelju Antonu Škvorčeviću, otkrio točan broj…!?!

Bernard Russell je napisao: “Većina ljudi radije bi umrla nego razmišljala. Velikoj većini to i uspije“.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati ‘muda’ i odgovoriti Vučiću?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari