Pratite nas

Kolumne

HODAK: Uskoro će kapnuti lova za film o ljubavi Srbina i Hrvata, već je dosadno slušati priče o srpskim zločinima i famoznoj pjesmi o mesu i salati

Objavljeno

na

Kanonizacija Alojzija Stepinca je tipičan primjer velikosrpske taktike. Njihov Patrijarh čestita Božić svojim vjernicima u Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Hrvatskoj. Nedavno je srdačno dočekan u Manastiru Krka od strane visokog hrvatskog klera. Nikome nije ni palo na pamet da ga upita o Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Hrvatskoj. Njihov Predsjednik Vlade otvoreno laže da su mu ustaše ubile čitavu obitelj. Biskup Mate Uzinić kao da nije ni čuo za to, iako je to Vučić bio rekao u kontekstu kanonizacije Stepinca. Biskup nam otkriva toplu vodu tvrdeći da je i na hrvatskoj i na srpskoj strani bilo žrtava i zločina.

[ad id=”68099″]

Srbi su ratnici koji osim Cerske bitke nisu gotovo nikad dobili rat. Hrvati nisu ratnici. Tu i tamo počine neki genocid kao što je onaj najpoznatiji u Kninu 1995. godine, kada je poginuo jedan Srbin. Hrvati umjesto epskog junaštva ističu svoju vjekovnu kulturu. Niti smo sportaši niti ratnici, mi smo kulturni i civilizirani. RH za šport izdvaja 0,13 posto proračuna. Za kulturu negdje oko jedne milijarde kuna. Za nevladine udruge otprilike isto toliko. Gdje će naši orjunaši, jugonostalgičari, kriptokomunisti i bolesni ljevičari nego u kulturu. Šport oni preziru, osim ako ne zamute vodu između hrvatskog sjevera i juga. Recimo, bojkot nogometne repke je prilika za sociologe tipa Dražena Lalića za civilizirano opredjeljenje. Šport se ostavlja snalažljivosti Gipsa Kostelića ili očevima Ivaniševića i Čorića. Tu, u okviru onih 0,13 %, nema love za njih. Ali u kulturi je eldorado. Recimo, film u Lijepoj našoj. Prava poslastica. Hrvoje Hribar i Dean Šoša drže bankomat pun do vrha. Tzv. umjetnički savjetnici Dalibor Matanić i Dean Šoša dodijelili su 17 milijuna i 800 000 tisuća kuna za novu seriju briljantnih filmova o ljubavi Srbina i Hrvatice odnosno Hrvatice i Srbina.

Naravno, živimo u modernim vremenima pa će uskoro kapnuti lova za film o ljubavi Srbina i Hrvata, a kojoj se hrvatski nacionalisti žestoko protive. Buduće remek-djelo “Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ dobio je 3,2 milijuna ustaških kuna. Režiser Predrag Ličina snimit će “zombi horor“ o jedinom Srbinu koji je ostao u Hrvatskoj nakon genocida u Kninu. Nad zaspalim Srbinom koji se nije na vrijeme ukrcao na traktor. Danilo Šerbedžija iz poznatog klana dobio je priliku s filmom “Tereza 33“. Nakon svih “Zvizdana“, ljubavi između stotina Srba i progresivnih Hrvatica, snimit će se nakon 24. g. napokon film “Vukovarska jesen“. Režiser će biti Eduard Galić. Kažu da će se film udaljiti od ubičajene crno-bijele dramaturgije. To me veseli. Već je dosadno slušati priče o srpskim zločinima, o famoznoj pjesmi o mesu i salati. Pa bio je rat i ne možeš muzikalne komšije optuživati za višak sluha. Koga još zanima klanje 12 hrvatskih redarstvenika, Ovčara i ostala crno-bijela dramaturgija. Sinopsis će se temeljiti na transkriptima sa suđenja za ratne zločine u Beogradu. Što je garancija 100 % objektivnosti.

Predrag Ličina stekao je ime i karizmu kratkometarskim filmom “Teleport Zovko“ kojim je SF satirom pokazao naprednom svijetu što je ustvari fenomen Međugorja i kako je više od 30 milijuna posjetitelja ustvari popušilo. Šteta što se nije kandidirao Anton Vrdoljak s filmom o Anti Gotovini. Koji bi to smijeh bio na licima Deana Šoše, Dalibora Matanića i Hrvoja Hribara. Opet crno-bijela dramaturgija. Gotovina heroj, a Mladić, Martić i cijeli srpski generalštab – zločinci. Možda jedino da je Tončiju scenarij napisao Domagoj Margetić. Ali gdje bi se Tonči sjetio tako progresivne ideje. Uglavnom, kad filmovi krenu u prazne dvorane, nema padanja u celuloidnu depresiju. Slijedi niz festivala – naprednih i lijevih – gdje žiri obožava filmove u kojima se talentirano pljuje po vlastitoj državi koja je to uostalom i zaslužila. Prvenstveno zbog toga što pljuvačima puni đepove ustašidnim kunama.

Obično je glavni zgoditak u nagradnim igrama odlazak na turističko putovanje. Hrvatskim braniteljima je obično glavni zgoditak bio neodlazak – u Haag.

Ostajemo dalje kod hrvatske kulture i civiliziranosti. Ogledni primjerak kulture i civiliziranosti je naravno Jurica Pavičić, novinar opće prakse. Zna čovjek sve. I više od toga. Navodno je jednom za okladu popio vodu iz pipe na ex! Zamočio je nedavno naš Jurica svoje pero u crvenu tintu i dohvatio se ponovno famozne poljudske svastike. S nekakvog novinarskog aspakta, čisto recikliranje već ofucane teme. Jurica misli da za svastiku nije kriv ministar Ostojić jer nije u roku “odmah” uhvatio misterioznog umjetnika nego – zna se. Dakle, HDZ, Miro Kovač i Kolinda. Očekivano i dosadno. Ali nešto drugo je privuklo moju zlobnu pažnju. Mrčeći papir u Jutarnjem, Jurica kaže: “Za razliku od svih drugih svastika koje su uperene protiv pedera, Srba i Roma, protiv pankera iz kluba Kocka ili naprosto protiv nas civiliziranih građana…“. Pazite, Jurica Pavičić sebi tepa živeći u zabludi da je on “civilizirani građanin“. Podsjećam “civilizirani malograđanin“ je jednom javno u svom “civiliziranom“ člančiću nazvao Akademika Slobodana Novaka kretenom. Zašto se naš duhoviti jugonostalgičar poslužio tako prostačkim rječnikom pišući o tada 90-godišnjem piscu? Zato jer je Novak negdje nešto pozitivno napisao o dr. Franji Tuđmanu.

Mržnja prema pok. Predsjedniku je razumljiva. Poslao je Jugu u povijest i stvorio “slučajnu“ državu. No, ima i drugih razloga osim omrženog Tuđmana. Slobodan Novak je stari partizan. Izuzetan književnik. Jedan od najbriljantnijih pisaca s “ovih prostora“. A Jagna Pogačnik misli da su Pavičić, Jergović i Tomić bolji i progresivniji pisci od Novaka i Aralice, na primjer. Jadna naša Jagna! To je kao da tvrdiš da je Edvard Kardelj sa svojom knjigom o udruženom radu bolji pisac od Winstona Churchilla koji je 1953. g., dobio Nobelovu nagradu za književnost. Uvjeren sam da je naš Jurica mislio da je stari Winston Nobela dobio za mir. Dobro, nije ni on sveznajući.

Da bi kardinal Stepinac bio proglašen svecem, mora mu se pripisati bar jedno čudo. Recimo da mu se Srbi i Židovi, kojima je pomagao od 1941. do 1945. g., ljudski zahvale. No, takva se čuda rijetko događaju!

Moj klijent Joe Šimunić pozvao je suprugu i mene na prezentaciju svog filma o njegovu životu, gledanju na politiku i naše domaće zavrzlame. Sat i nešto prikazivanja filma puno kino Europa pljeskom je prekidao zanimljiv i poučan ne športski nego politički intrigantan uradak. Zbog opće poznatog “zločina“ kada je Šimunić uzvikivao “za dom,” a navijači odgovarali sa “spremni”, Joe je kažnjen s 25 000 kuna i 10 utakmica neigranja za nogometnu vrstu Hrvatske. Počelo je suđenje pred sudom koji je FIFA oformila. Između ostalog, trebalo je utvrditi je li pozdrav ZDS stari hrvatski pozdrav ili Pavelićeva izmišljotina pod kojom su rodoljubi gubili glave. Utvrđeno je nedvojbeno ovo drugo. FIFA je angažirala “eksperta“ koji je, na zadovoljstvo hrvatske pete kolone, ovako iskazao nogometnom sudu: na teritoriju po kojem se danas Hrvatska proteže Hrvati su zapravo činili manjinu pučanstva.(!!!)

Teritorij je bio napučen milijunima Srba, Židova i Roma. Radi stvaranja hrvatske države ustaše su izvršile pljačku srpske, židovske i romske imovine, masovna uhićenja, zatočenja u koncentracijske logore te masovna pogubljenja pripadnika židovskog, srpskog i romskog življa, kao i nasilno pokrštavanje preostalog srpskog i židovskog življa na rimokatoličku vjeru. Ustaše su također pobile 40 000 Židova te čak 700 000 Srba na područjima koja su tijekom Drugoga svjetskoga rata bila pod njihovim nadzorom. Dobro, “expert“ je bio suzdržan. Nije optužio Hrvate za prekrštavanje Roma. Ova sramotna presuda, kojoj je podloga iskaz “eksperta“, bila je čvrsti dokaz da bitka za Hrvatsku još nije dobivena. Udruga FARE iz Rijeke i Zoran Stevanović uskoro izdaju novu povijest RH uz pomoć “eksperta“ instruiranog iz pojedinih nevladinih udruga s “teritorija na kojem se danas Hrvatska proteže…“

Sjećam se jedne davne izjave bivšeg doživotnog predsjednika Mesića: “Hrvatska je sa 74. mjesta u korumpiranosti pala na 55. mjesto, ali smo to morali skupo platiti…“

Kaže mi ovih dana na tenisu moj partner Luka Zaradić. “Hodak! Najveća razlika između Srba i Hrvata nije u nogometu i filmu nego između crkava i vjere te između nacionalnih akademija”. Složio sam se od prve. Dok SANU iz Francuske 1 vuče snažne i pragmatične poteze izravno utječući na srpske političare i politiku, dotle se HAZU “ne bi štela mešati“. Skoro da bih rekao kako je JAZU u bivšoj državi više značila za kreiranje događaja u znanosti i umjetnosti nego ova sadašnja HAZU. Bi li, recimo na primjer, jedna prava nacionalna akademija šutila na sve antihrvatske provokacije jednog notornog Frljića ili bi se oglasila svojim stavom?

Još je drastičnija razlika između crkava dviju država. Kanonizacija Alojzija Stepinca je tipičan primjer velikosrpske taktike. Njihov Patrijarh čestita Božić svojim vjernicima u Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Hrvatskoj. Nedavno je srdačno dočekan u Manastiru Krka od strane visokog hrvatskog klera. Nikome nije ni palo na pamet da ga upita o Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Hrvatskoj. Njihov Predsjednik Vlade otvoreno laže da su mu ustaše ubile čitavu obitelj. Biskup Mate Uzinić kao da nije ni čuo za to, iako je to Vučić bio rekao u kontekstu kanonizacije Stepinca. Biskup nam otkriva toplu vodu tvrdeći da je i na hrvatskoj i na srpskoj strani bilo žrtava i zločina. Naravno, bio je rat, dragi Biskupe. Ali ni riječi tko je koga napao, tko je počeo rat, tko je čiji teritorij okupirao. To biskupa ne zanima. I u Drugom svjetskom ratu bilo je zločina s jedne i druge strane. Kad je rat već bio odlučen saveznici su 13., 14. i 15. veljače 1945. g., sa zapaljivim bombama napali Dresden i tom prilikom doslovno je izgorjelo oko 135 000 ljudi. Je li Arthur Hariss, zapovjednik savezničkih bombardera, možda odgovarao za taj zločin?

Pazite, u tri dana pobili su 135 000 građana, ne vojnika! Kaže Biskup Uzinić: “Vrijeme je da otkrijemo istinu i na istini i oprostu, bez kojeg kršćanstvo nije kršćanstvo, počnemo graditi novi dijalog. Iako znamo da je to složen proces.“ Dijalog, s kime poštovani Biskupe? Biskup zna da je Stepinac svet, ali zbog politike ne zna kad će ga proglasiti blaženim. Zbog čije politike, poštovani biskupe? Je li možda Biskup čuo za Milorada Vukojčevića zvanog pop Maca? Četnik, član četničkih“ crnih trojki. Tog popa koljača Srpska pravoslavna crkva proglasila je 2005. g., svecem SPC. Je li tko s Kaptola prozborio i jednu riječ o popu četniku? Pazite, 2005. g., četništvo u Srbiji još nije bilo službeno rehabilitirano. Ipak, s hrvatske strane je ostao samo goli muk. U nedjeljnom Jutarnjem u ANTOMINIJI podučava nas Anto Mikić. Anto nas blago kori: “Stepinac, koliko god je za Crkvu u hrvatskom narodu postao svojevrsni simbolom, nipošto ne smije biti pretvoren u zastavu kojom bi se nekome mahalo pred nosom, a još manje u toljagu kojom se susjeda želi “lupiti po glavi“. Anto valjda zna da je Stepinac bio srpski doborovoljac na Solunskoj fronti. Je li to toljaga ili je toljaga pop Maca, osvjedočeni koljač, a sada svetac SPC?

Anto se vjerojatno slaže s “toljagom“ kojom nas je opalio po glavi Patrijarh Irinej otkrivši nam da su i oni činili zločine, ali u znatno manjoj mjeri od nas. Kao da smo mi napali njih, okupirali njihovu zemlju, klali na njihovoj Ovčari i Srebrenici, palili njihove gradove i njihove crkve po Srbiji. Irinej ne licitira sa žrtvama u Jasenovcu. Bilo ih je 700 000 tisuća i amen. Međutim, kaže naš Anto: “Da bi dijalog imao ikakve šanse za uspjeh “slučaj Stjepinac“, barem kad su dvije sestrinske (!!?) Crkve u pitanju, mora se s područja politike vratiti tamo gdje su crkve najpozvanije djelovati, u okvir vjere, istine i ljubavi.“ Faljen Isus i Marija! U prvi mah sam pomislio da je Darko Pavičić autor ove “hlebinske“ konstrukcije. Ali izgleda da imamo više Pavičića nego što smo mislili.

Bivša Ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić imala je govornu manu. Pri izgovaranju gutala je HRVATSKO SLOVO.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari