Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Ustaše’ se spremaju za Bleiburg, a partizani marširaju Zagrebom

Objavljeno

na

U Lijepoj našoj eldorado za medijsku kastu. A to su kolumnisti. Naročito oni koji su u 2018.g. još uvijek komunisti. Oni nemaju rješenje ni za što, ali imaju savjet za sve. Sjetih se Oscara Wildea: “Dobre savjete uvijek zanemarujem jer za drugo i nisu“.

Tisuću i jedan savjet za Agrokor, Bleiburg, Dinamo i Rudeš, o mailovima Martine Dalić, kako srušiti Donalda Trumpa, kako demaskirati “nepozvane goste“ Sinčića, Pernara i Bunjca te njihov “iščašeni“ pogled na anarhističku atmosferu u državi, kako znanstveno istražiti Jasenovac, kako strpati u zatvor Thompsona…?

Još dok je bio na “pravoj strani“ u Večernjaku, Gojka Drljaču sam cijenio. Svojim izbalansiranim pisanjem dobro je utjecao na one lako zapaljive Imoćane, Ličane i Hercegovce koji su u pravilu “desno“ već od rođenja. Davno je već znano da je svaki utjecaj loš, ali je dobar utjecaj najlošiji.

Dakle, naš Gojko ima svoje mišljenje što je u pravilu dobro. Ali mu i nije baš sve potpuno jasno. A kome jest? Tako se Gojko pita: “U lancu sumnjičenja nastalom nakon objave mailova u slučaju Agrokor nedostaje previše karika; motiv i zločin vrlo su magloviti. Tko je kriv, a tko oštećen? Kako i zašto? Sve potpisujem, osim motiva. Čak ni u ovako uspješnoj i bogatoj zemlji kao što je Hrvatska motiv od pola milijarde kuna je lako uočljivi i političkim slijepcima.

Sjetih se Michaela Douglasa u filmu Wall Street kako, nakon izlaska iz zatvora, drži predavanje pred prepunom dvoranom: “Optužuju me da sam rekao kako je pohlepa nešto dobro. Danas vidite da je pohlepa i zakonita…“ Pisati zakon i sudjelovati u podjeli aproksimativnih 500 milijuna kunića je posao za koji će ti biti zahvalne generacije nasljednika. Stoga je motiv jasna priča. Sad je samo pitanje hoće li se netko ipak na kraju krajeva zacrvenjeti? Lijepo nas podučava Oscar Wilde: “Moći pocrvenjeti u pravi čas zna biti vrlo korisno.“ Kako to lijepo kaže Vlado Šimenc: “Pričam ti vijesti“.

Javljaju se financijski eksperti svih boja i zastava sa svojom istinom, svojim SMS-ovima, svojim mailovima i g-mailovima, ali jedini koji se ne javlja je financijski mag. Borislav Škegro. Zlobnici na špici šapuću da šećer uvijek dolazi na kraju. Ostavljam Agrokor “stručnjacima“ i našim medijskim drugovima i drugaricama za koje dolazi sezona, ovaj puta bez “kiselih krastavaca“. U državi – u kojoj ljudi gube u ovrhama stanove za desetak tisuća kuna, a država donosi zakon kojim će 500 milijuna kuna podijeliti onima koji spašavaju posrnulu privatnu firmu – sve je moguće.

Znam da nisam dugo citirao Oscara Wildea pa vam ispunjavam želju: “Dok nemoralne žene koje žive u neimaštini proglašavaju kurvama, istovremeno za bogate nemoralne žene kažu da su-moderne”.

Navijam za Dinamo i Barcelonu. Skroman i samozatajan kakav već jesam od rođenja, priznajem da za Barcu nisam igrao. Za Dinamo sam jednom davno vrlo mlad. Tko ne vjeruje neka kupi zadnji Dinamov Almanah i godine pedeset sedma i osma pa neka se uvjeri. U Kranjčevićevoj, nakon tradicionalnog dogovora s Lokomotivom, sve je bilo spremno za ludu feštu. Skupilo se preko 100 navijača, ambijent je bio k’o na Emiratesu, i na kraju fijasko. Od tradicionalnog dogovora već drugi put ništa. Filijala je u dvije utakmice nabila sedam komada centrali. Čak ni Ćiri, kojeg je pokojni Židak nazvao “Ronaldo pogrešnih odluka”, ništa nije jasno.

U ponedjeljak 14. svibnja na redu je domaći klasiko. Rudeš-Dinamo! Bez obzira na ishod samo još budalama nije jasno da je svršeno s Dinamovom dominacijom u Lijepoj našoj. Klub koji bi želio nešto napraviti u Europi dovodi za trenera Ivajla Peteva koji na treningu 170 cm visokog Antu Čorića uigrava na mjestu “centarhalfa“. Zatim angažira lijevog beka za trenera koji istom tom Čoriću daje da igra zadnjih sedam sekundi. Čorića, za kojeg je Roma spremna duboko zavući ruku u džep, ali u koga ni novi trener ne vjeruje. Misli da će se bolje razvijati na klupi pa ako nastane frka onda neka iskusni dvadeset i jedno godišnjak spašava stvar. Igrač je to za koga je Pep Guardiola, kad ga je prvi puta vidio, rekao da je igrač budućnosti. Ili tako nekako.

Ako bi se RH, onako u slengu, moglo nazvati Apsurdistan onda je nogometu to Dinamo. Trgovačko društvo prodaje originale, a kupuje jeftine kopije. Ako se još Rudeš propne na prednje noge mogli bi u ponedjeljak imati u SN izvještaj sa sahrane jedne nogometne iluzije. Kako sam preko 20 godina bio pravni zastupnik Sportskih novosti bit će tu, osim sahrane, i velikog veselja nekih. Naš sjever i jug… A ako plavi i uspiju protiv “velikog“ Rudeša onda im za bilo kakav iskorak trebaju navijači. Nema kluba na svijetu koji je dobio bitku protiv svojih vlastitih navijača. I umjesto krova nad stadionom neka se Dinamo pobrine za dvadesetak tisuća navijača s kišobranima. Ako ni eventualna dvostruka kruna ne vrati BBB na stadion onda je sve jasno. Samo se postavlja pitanje kome?!

Henry Ford je rekao: “Ne možete stvoriti ugled na onome što namjeravate učiniti.“

Gledam na fejsu sliku zombija s parolom “Ustaše i četnici zajedno ste bježali!“ Koliko me sjećanje služi, nekog tamo kolovoza 1995.g. zajedno su bježali četnici, jugo komunjare i orijunaši… I, hvala Bogu, vratili su se. Bez traktora. Sada paradiraju s jugo-zastavama. Kako se samo povijest ponavlja. “Ustaše“ se spremaju za Bleiburg, a partizani marširaju Zagrebom. Samo treba pogoditi koje se to godine dešava…?

Ono što se neće nikad promijeniti je činjenica da je Zagreb oslobođen 05.08. 1995, a ne 08. 05. 1945.g. Stoga oni koji slave 8. Maj 1945.g, vjerojatno ni u snu ne slave 5. kolovoz 1995.g. To je već postalo bazično pitanje identiteta. Neki “umjereniji“ čitatelji misle da sam malo prešao prag tolerancije kad recimo “oslobodioce“ Zagreba nazivam zombijima i Walking Dead partizanima. I baš kad sam se skoro pokajao i kanio posuti pepelom, osvanuše u Zagrebu likovi s crvenim zvijezdama i transparentima “Besmrtni partizanski odred.“ Crveni, puni ponosa i slave, evociraju uspomene na dane kad je u Zagreb, 8. svibnja 1945.g. ušao srpski korpus pun preobučenih četnika.

Zagrebački korpus zaustavljen je na istočnim prilazima kako bi nas oni, koji su još koji mjesec ranije nosili šajkače, “oslobodili“. I tu su pokazali rijetku efikasnost. U roku od par tjedana likvidirali su 64.000 Zagrepčana. Što bi bilo da toliki nisu odlučili krenuti prema zapadu ? Django lik s fejsa se zamislio: “Zamišljam kako bi to izgledalo danas, 75 godina poslije.

Zamišljam kako, s petokrakom na čelu, u Zagreb ulaze “oslobodioci“, antifašisti Dačić, Vučić, Vulin, Dodik, Šešelj. Dan nakon toga dopušta se ulazak domaćim nacifašistima koje predvode Ostojić, Grbin, Glavašević, Maras, Goldstein, Pusić. I pitam se kakvu bi sudbinu namijenili Stieru, Hebrangu, Hasanbegoviću, Gotovini, pa na kraju krajeva i meni?“ I zato su danas Zagrebačka gora i njeni obronci povijesno, neformalno groblje “besmrtnih“ antifašista. O’ koliko smo mi posla propustili iza 5. kolovoza 1995.g.

Peter Mc Williams, pisac bestsellera ”Life 101” je lijepo rekao: “Dok god ne živimo vlastite snove, naša zona komfora imat će veću kontrolu nad nama nego što imamo sami nad sobom“.

Na djelu je po tko zna koji put val “povampirenog ustaštva države Izrael“. Naime, izraelski državni vrh dodijelio je najviše državno priznanje djedu, baki, tetku i teti Zlatka Hasanbegovića jer su za vrijeme Drugog svjetskog rata spasili židovsku djevojčicu Nadu Kolman. Odlikovanje “Pravednici među narodima“ dodjeljuje se pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove tijekom Drugog svjetskog rata. I javio se naš klasični optimist Ante Tomić. Duhovit je kao da prešao u News Bar pa onda iznenada uspješno operiran od humora.

Naslov njegovog pamfleta je: “Od koga su to naši dragi ljudi hrabro krili židovsku djevojčicu“ Bez upitnika. Pa zna se. Ali žilavom podoficiru JNA ne nedostaje progresivne zajedljivosti pa nastavlja: ”Internetska glasila hrvatske radikalne desnice odjednom zbog toga iskazuju sreću, iako je po njima logor na Savi bio kao nekakvi luksuzni resort, spa & wellness za Srbe i Židove“. Kako bi pjevala Severina: “Greška Ante, greška..“ Autor priče o “luksuznom resortu“ nije radikalna desnica nego njegov politički idol Stipe Mesić. Vidio je vjerojatno elokventnog Stipu na TV kako strpljivo i brižno objašnjava neukima da se u Jasenovac bježalo kako bi se spasila glava.

Edukativno predavanje o prednostima Jasenovca trajalo je malo duže. Snimke su brižljivo premotane i prebrisane. Ali na žalost ljevičarske kamarile nisu sve. Kaže dalje naš Ante: “Dok se na splitskoj rivi špancirao s crnom kapom sumnjivo sličnom crnoj ustaškoj kapi, nagađam, da Zlatko Hasanbegović nije imao pojma o suvremenoj povijesti i povijesti svoje obitelji“. I sad izvucimo zajednički nazivnik.

Podoficir JNA drži lekciju doktoru povijesnih znanosti, podmećući mu tobožnju ustašku kapu. Naravno, zaboravljajući svoju JNA kapu u Bileći protiv koje smo četiri godine ratovali i u tom ratu pobijedili. Usput ga podsjeća da nema pojma o “suvremenoj“ povijesti. Možda da se javi na kratki “kurs istorije“ kod Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine da ga oni zajedno s našim Antišom poduče o povijesti njegove obitelji. Bože, što sve naši golubovi mogu zasrati.

Oscar Wilde je jednom rekao: “Mogu odoljeti svemu, osim napasti.“ Zna to i naš Ante.

Furio Radin, nekadašnji Mirko Šarović, nazvao je referendumsku inicijativu “Narod odlučuje“ običnom “ksenofobičnošću i otporom prema svima koji ne zadovoljavaju nacionalni standard i koji su drugačiji“. Mirko još poručuje: “Kako s velikim zadovoljstvom sluša sve koji politički zdravo i humanistički misle protiv tog referenduma“. Furio opet priziva zdrave snage društva. Zdrave snage su vjerojatno oni 1.600 glasova koje je Radin dobio od 17.900 upisanih Talijana s pravom glasa. S tih bijednih 9% glasova postao je potpredsjednik Sabora.

O talijanskom modelu kad je riječ o manjinskim pitanjima naš Furio muči. Zato što je i on, Furio Radin, paradigma nakaradnog izbornog sustava u Lijevoj njihovoj. Možda se ovim referendumom riješimo Furija Radina. Možda i ne.

Ali ljevorukog servera Borisa Vlašića ne damo. On je dragocjeni relikt one stare dobre partijske škole. “Zašto o mržnji ne treba odlučivati sutkinja koja živi u svijetu male Hajdi“. Radi se naravno o Thompsonovoj “mržnji“.

Naivno, Thompsonov odvjetnik Karačić tvrdi da je ZDS pozdrav iz Domovinskog rata. Tu ga je naš Boris dočekao: “Nikada ni jedan vrhovni zapovjednik od Tuđmana do Kolinde nije pozdravio hrvatske vojnike tim pozdravom“. Bravo, druže Vlašiću, dijalektički materijalizam, a na fašizam. Koliko smo to “vrhovnih zapovjednika“ imali tijekom Domovinskog rata. Samo jednog. Što ćemo s Bobetkom, Norcem, Gavranom, Gotovinom…možda je podatke dobio od Aleksandra Dolića, predstavnika Radničke fronte koji je protiv “fašističkog derneka“ na Bleiburgu, pa cmizdri da “fali internacionalističke solidarnosti među drugovima i drugaricama“.

Umjesto da se bavi progresivnim drugom Acom, Vlašić podmeće sutkinji Nadi Turkalj jer nije “shvatila“ da NDH sramoti svaki pošteni osjećaj hrvatstva… i sad dolazimo do bitne točke koja će i u buduće ostati pravi rašomon o liku i djelu Borisa Vlašića. Što to on zna, a 70% Hrvata ne zna o “poštenom osjećaju hrvatstva.“ Jugoslavenstvo je kao armirani beton zacementirano u biću Borisa Vlašića. Ne treba njemu objašnjavati, dragovoljce, Hosovce i sve one koji su s pokličem ZDS išli u borbu, ne rijetko i ginuli ili ostajali invalidi.

Da bi im sad jedan integralni Jugosloven objašnjavao kako ni jedan od silnih vrhovnih zapovjednika nije pozdravljao vojnike tim pozdravom. Zaboravio je Stipu Mesića i njegovog omiljenog zapovjednika Juru Francetića i Zvonu Bobana. Josipović, k’o Titov gardist, ispao je iz te konkurencije. Čudi me da povodom orijunaške diverzije vraćanja ljevičarskih nagrada HND-u u slučaju Ivane Petrović, Boris Vlašić nije vratio svoju Pulitzerovu nagradu koju je navodno dobio iz Francuske 1 od svojih vjernih poštivaoca.

Dotirajući Hrvatsko slovo deset puta manje nego Zarez, vlast u RH kani na Hrvatsko slovo staviti Točku.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

HLOVERKA: Kažu ‘zemlja mržnje’ a Pupovac moralna vertikala, Dejan Jović vodeći intelektualac

Objavljeno

na

Objavio

Ako smo postali „zemlja mržnje“, kako to da je Baja Mali Knindža glavna zvijezda, Pupovac moralna vertikala, a Dejan Jović vodeći intelektualac?

Kada je svojedobno Dejan Jović u ulozi  glavnog savjetnika predsjednika Ive Josipovića izjavio da i dalje smatra da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode, Josipović je odgovorio da njegovim kritičarima u prvom redu smeta što je Jović po nacionalnosti Srbin. I to jedan od deset najmoćnijih u svijetu, kako su ga tada rangirali srpski mediji.

Nekadašnjem mladoboljševičkom čuvaru „tekovina revolucije“ sredinom osamdesetih godina u omladinskom tisku, a današnjem profesoru  politologije koji i dalje Hrvatskom širi ideje propalog jugoslavenstva, najveći je trn u oku obrambeni i oslobodilački Domovinski rat. Mit o njemu, prema Joviću, najveća je prijetnja slobodi Hrvatske jer etničku homogenost, kako tvrdi, Hrvati nikad ne bi postigli bez rata. Valjda zato danas javno sve čini ne bi li tu homogenost i  razbio, dok istovremeno zagovara bezuvjetni ulazak svih zemalja Zapadnog Balkana u Europsku Uniju. Tom britanskom đaku koji danas predaje hrvatskim studentima i budućim diplomatima nitko u Hrvatskoj, kako je to u svom stilu podmetao bivši predsjednik, nije brojio krvna zrnca, nego antihrvatske političke stavove kojima je izazivao zgražanje hrvatske javnosti.

Podjednako kao i Milorad Pupovac, kada u ulozi etnobiznismena štiti Srbe od zločestih, nacionalističkih i ustašoidnih Hrvata, pa ih onda popisuje  kao i ovaj tjedan u godišnjem SNV biltenu o navodnom ugrožavanju srpske manjine u Hrvatskoj za 2017. godinu. Šteta da površnim Hrvatima nikada nije palo na pamet napraviti godišnji popis tekstova kojima se u Novostima ugrožavaju prava hrvatske većine u Hrvatskoj. Izdavač Novosti je isti taj SNV kojega obilato i u potpunosti financira država – koju oni sustavno blate. Dosadašnje opravdane primjedbe zbog blaćenja Hrvatske, naroda i institucija u Novostima Pupovac je redovito okarakterizirao kao pokušaj ograničavanja novinarskih sloboda. Zato bez obzira na to što se može očekivati njegova burna reakcija – takav popis negativnih tekstova objavljenih u Novostima, baš po uzoru i kriterijima SNV-a treba napraviti.

Uz brojanje primjera govora mržnje, Pupovčevo Srpsko nacionalno vijeće preuzelo je u Hrvatskoj ulogu i čuvara komunističke, jugoslavenske povijesti od 1941. do 1990.  godine. Preimenujući je u antifašističku povijest, kao samozvani baštinici  tih tekovina revolucije, krovna  organizacija srpske manjine u Hrvatskoj počela je bilježiti i historijske revizionizme. Pupovčeve istrage širokih su razmjera, od istraživanja medija, terenskog rada i pretraživanja društvenih mreža. A i popisi nacionalista su opsežni. Ništa se nije propustilo zabilježiti jer što je srpska budnost veća to će valjda i hrvatsko domoljublje biti sputanije, upravo u skladu i na razini svojedobne izjave Milorada Pupovca da je nedopustivo da djeca slušaju Thompsona u autobusima prilikom posjeta spomen obilježjima.

A o tome što srpska djeca slušaju Baju Malog Knindžu, protiv kojih se Thompson i borio, Pupovac se nije izjasnio. Kad danas slušamo hadezeovog koalicijskog partnera koji govori da je u vladajućoj koaliciji zato da ublaži ili odgodi veće zlo, misleći na HDZ iz 2016.godine, onda valja utvrditi da Pupovac zapravo  izražava  mržnju  prema  onima koji su ga s Plenkovićem doveli na vlast. A dok takvu politiku bude vodio, spiskovi nepodobnih Hrvata i ugroženih Srba mogli bi biti sve veći i veći.

U SVAKOJ ŠALI POLA ISTINE OSIM KADA JE RIJEČ O MACANU: MACAN PR – NUDIMO USLUGE SIGURNOG I BRZOG PADA REJTINGA I GUBLJENJA IZBORA NA SVIM RAZINAMA

Vjerojatno nitko bolje od Andreja Plenkovića nije ovih dana shvatio vrijednost obitelji, one stranačke. Ozbiljno uzdrman na polovici mandata ponašanjem njegove najbliže suradnice Martine Dalić, pa i osobnim udjelom u borgovski osmišljenom planu enormnog bogaćenja na lex Agrokoru, barem po zapovjednoj odgovornosti, premijer je bio prisiljen  glavu skloniti pod okrilje vlastite stranke. A od svoje se stranke opasno udaljio već na početku mandata kada je izabrao  najbliže suradnike, koji su mogli predstavljati sve što je  tada  njemu bilo važno, ali ne i HDZ-u i njegovim biračima. Izborom Martine Dalić i Nine Obuljen bez izbornog legitimiteta, a koje su bile njegove osobne akvizicije stvorio je brojne oponente u stranci. Usto, brzopleto i agresivno inzistiranje na usvajanju ozloglašene Istanbulske konvencije bila je ključna prekretnica koja ga je posve osamila, ali i udaljila od tradicionalno vjernog biračkog tijela.

Stoga danas u brzoj akciji spašavanja svog ranjenog predsjednika i premijera,  HDZ uoči izvještajnog Sabora spašava i sebe i svoje iznevjerene birače i članove koji traže povratak Tuđmanovoj suverenističkoj i domoljubnoj politici. Nakon povratka iz Bruxellesa, preuzimajući mandat Plenković je  najavio da će mijenjati HDZ. I doista ga je toliko promijenio da ga ni vlastito članstvo više ne može prepoznati. Dojučerašnji suverenisti proglašeni su nazadnjacima koje treba ušutkati ili ukloniti, kako bi stranka otišla u centar, a koalicijski vladini partneri kao što su Kosor, Pupovac Radin ili Vrdoljak bili zadovoljeni. Zato zagriženi koalicijski detuđmanizatori i naglašavaju svoje partnerstvo s Plenkovićem, ali ne i s HDZ-om. Tako Darinko Kosor na vrhuncu afere s odvjetničkim uredima upozorava da će biti u koaliciji samo ako Plenković ostane premijer, svoje suho zlato neće ostaviti ni Pupovac, premda HDZ drži zlom, kao što Plenkoviću neće otkazati povjerenje ni mnogi drugi u strahu od nadolazećeg pernarizma. U svakom slučaju Plenković je uvelike sam kriv za svoju trenutnu poziciju.

I prije otvaranja dosad najveće financijske političke i pravne afere s lex Agrokorom udaljio se od stranke, odlučivao bez konzultacija s njom i donosio odluke isključivo u najužem krugu ljudi od njegova osobnog povjerenja. Izborom Darka Horvata za ministra gospodarstva s kojim dosad nije gotovo ni razgovarao i unapređenjem Tomislava Tolušića na potpredsjedničku funkciju u Vladi, Plenković je pokazao ne samo  da nije  ovladao i promijenio  HDZ, već da ubuduće bez  njega više neće moći ništa.

Ne iskrsne li još koji kompromitirajući mail, koji minuciozno vođenom medijskom strategijom sve više vodi izravno prema njemu, Andrej Plenković bi još neko vrijeme mogao ostati na čelu vlade. Ali uz drukčiji, mnogo kooperativniji stil vladanja i potpuno novi PR angažman. Na društvenim mrežama ovoga se tjedna širi oglas s fotografijom Krešimira Macana, koji se kao svojedobno žestoki protivnik HDZ-a iznenada našao u ulozi glavnog Plenkovićevog medijskog savjetnika.

U duhovitoj objavi piše: „Nudimo usluge gubitaka izbora svih razina od načelnika općine do predsjednika RH. Za siguran, brz i strmoglav pad rejtinga, Macan PR-usluge“. Kaže poslovica, u svakoj šali ima pola istine, osim kada je riječ o Macanovu znanju i profesionalizmu. Tada se radi o istinitoj šali! Stoga je dobro i poučno još jednom podsjetiti na znamenitu grotesku Alfreda Jarryja, a koja na trenutke podsjeća na hrvatsku svakidašnjicu, u kojoj od naroda neshvaćeni, pohlepni kralj Ubu uzvikne – Neću ovaj narod, dajte mi neki drugi.

POTPISNICI PORUČUJU ELITAMA – SVEGA NAM JE DOSTA

U vrućoj elektronskoj pošti Martine Dalić i partnera, dok se planirao upad u sustav Agrokora ima jedna važna rečenica bivše potpredsjednice vlade. Možda za hrvatsko društvo i razornija od jednokratne otimačine pola milijarde kuna za odvjetničko – savjetničke usluge. Tvrdnja Martine Dalić, sada već bivše visoke vladine dužnosnice da Hrvatska nije SAD i da je ovdje gospodarstvenicima vrlo važno biti u dobrim odnosima s državom, najpogubnija je slika postkomunističke Hrvatske, premrežene klijentelizmom i  interesnim skupinama, u kojoj, uz prekomjerni državni intervencionizam caruje dogovorna ekonomija i raste duboka država.

Upravo su na toj  tranzicijskoj matrici mentalnog komunizma gdje ruka ruku mije, a usluga se uslugom vraća, većinom nastale današnje ekonomske i političke elite, koje pod svaku cijene žele zadržati stečene pozicije. Kupljene dijelom ekonomskom ili političkom korupcijom. I upravo to i jest  jedan od glavnih uzroka sve masovnijeg iseljavanja u potrazi za jednakim šansama za sve. U svijet u kojem slobodna tržišna utakmica uz uređeno pravosuđe omogućava napredak i razvoj, ostvarenje kreativnih i poslovnih potencijala.

Stoga nije slučajno da se na referendumske narodne inicijative digla prava medijska i politička haranga. Tako u svojim „oštrim rezovima“ kolumnist Jutarnjeg lista Boris Vlašić oštri pero na referendumskoj inicijativi Narod odlučuje tvrdeći da obje ideje prikupljanja potpisa, o ukidanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona imaju zajednički cilj, napasti sve koji su u manjini i slabiji. Skupi li se dovoljan broj potpisa, tvrdi novinar, možemo se prozvati zemljom mržnje. Još radikalnije prema referendumu istupa  amsterdamska skupina s Ankom Mrak Taritaš i IDS-ov Boris Miletić zaključujući da je to dio šire europske priče koja desnim radikalizmom želi uzdrmati temelje Europe.

Moguće je da se doista tako o hrvatskom referendumu govori po Amsterdamu. Ovdje, u Hrvatskoj, stvari ipak stoje malo drukčije. Primjerice, da je upravo u trenutku kada je Europa u svoj Ustav odbila unijeti svoje kršćanske korijene sama ugrozila svoje temelje. Ipak najviše kritika na predložene promjene izbornih pravila odnose se na budući status nacionalnih manjina. Dok Furio Radin ističe ksenofobične namjere predlagača, a vladajući s SDP-om tvrde da manjine ne smiju postati građani drugog reda, dotle ustavnopravni stručnjak Mato Palić upozorava  političare da predstavljanje nacionalnih manjina u Saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo.

Davne 2011. godine profesorica Mirjana Kasapović je u vrijeme kada je tadašnja vlada za svoj opstanak zatrebala potporu SDSS-a istaknula da se takvom političkom trgovinom pretvara manjinske zastupnike u nadideološke klijente svake vlasti. Taj se manjinski lobi, ustvrdila je tada, usredotočio na tri cilja – ozakonjenje dvostrukog prava glasa za male nacionalne manjine, ozakonjenje povlaštenog statusa srpske manjine te crpljenje što više proračunskog novca i potpuno autonomno raspolaganje njime. Zbog tadašnje stručne nekompetentnosti i političke panike, HDZ-ove vlade i parlamentarne većine ostvarena su sva ta tri cilja, zaključila je u tekstu pod naslovom „Pupovčeva premija“ profesorica Kasapović. U svakom slučaju, cijela Europa ima nacionalne manjine, ali samo Hrvatska ima ovakav izborni zakon.

Hoće li referendum uz sve opstrukcije na koncu proći i nije toliko presudno za Hrvatsku kao izlazak tisuća potpisnika koji su kao narod svojim elitama jasno poručili – svega nam je dosta!

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trumpov geopolitički šah – umijeće pregovaranja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U četvrtak je Bijela kuća objavila Trumpov odgovor Kim Jong-unu u kojem ga obavještava kako ne prihvaća njegov poziv na susret u Singapur, najavljen za 12. lipnja.

Trump je ovim potezom izbjegao zamku u kojoj bi svako eventualno sjevernokorejsko odbijanje američkih uvjeta u pregovorima izgledalo kao Trumpova slabost.

Zato je američki potpredsjednik Pence ciljano svojim nastupom isprovocirao Kimovu prijetnju, koja je poslužila kao izgovor za povlačenje iz pregovora, znajući kako Kim zbog sankcija nema vremena za čekanje.

Nije dugo trebalo čekati na poruku iz Sjeverne Koreje kako su oni “otvoreni za rješavanje problema sa SAD-om”. To je razlika između Trumpova i Obamina pristupa pregovorima.

Dok bi Obama potpisao bilo kakav ugovor samo kako bi mogao mahati njime i predstavljati sebe kao zaslužnog nobelovca, Trump ne prihvaća kulise mirovnih sporazuma koje bi suprotnoj strani poslužile kao platforma za ucjene.

Dobar primjer ove razlike u pristupu upravo je nuklearni sporazum s Iranom, koji je potpisao Obama, a odbacio Trump. Iran je za potpisivanje nuklearnog sporazuma tražio ukidanje sankcija i novac, kojim je onda financirao ratove na Bliskom istoku.

Da je to loš pristup pregovorima, možemo vidjeti i po odnosu Irana prema EU nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dok EU drži kako “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta.

Od EU traži dodatne garancije da će kupovati iransku naftu, da će europske banke jamčiti sigurnost tvrtkama koje budu poslovale s Iranom te da ne smiju tražiti reviziju nuklearnog sporazuma niti dovoditi u pitanje vojne aktivnosti Irana u regiji. To je očito pozicija ucjene i ultimatuma na koju EU pristaje.

Trumpova administracija usvojila je drukčiju strategiju kako bi obuzdala režim i prisilila ih na ponovne pregovore. Američki državni tajnik u ponedjeljak je objavio kako će SAD prema Iranu poduzeti “ekonomski pritisak bez presedana u vidu najsnažnijih sankcija u povijesti” sve dok ne pristane na njihove uvjete.

Pompeov ultimatum sadrži 12 točaka u kojima se traži da Iran odustane od svih aktivnosti oko nuklearnog programa, da obustavi razvoj balističkih raketa i prekine financirati terorističke skupine u regiji te povuče svoju vojsku iz Sirije. Također su predviđene oštre mjere prema svim tvrtkama koje bi kršile američke sankcije prema Iranu.

Iako je Europska komisija žurno donijela odluku kojom je naložila europskim bankama da daju garancije tvrtkama koje posluju s Iranom, očito je da to neće biti od velike pomoći. Ako treba birati između Irana, čije tržište vrijedi 400 milijardi dolara, i SAD-a, s tržištem od 18 bilijuna dolara, izbor je jasan.

Tvrtkama koje su uložile u Iran jasno je kako ulaganje u Iran ne može dovesti u pitanje njihovo poslovanje na Zapadu. Zato će sada, bez obzira na garancije, raditi pritisak prema svojim vladama da prihvate američku strategiju, jer su svjesne da svoja ulaganja mogu povratiti samo ako se Iran prisili na američke uvjete.

Iranski revolucionarni režim nema samo problem s Trumpom već s mladima, koji sačinjavaju polovicu iranske populacije i kojima je dosta izolacije. Još tijekom prošlogodišnjih prosvjeda jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je izlazak iz rata u Siriji, čije je financiranje iscrpilo iransku ekonomiju.

Iranski financijski sustav je pred kolapsom, a ekonomske sankcije ostavile bi Iran bez sredstava za ratovanje u regiji. Također, ovim odnosom prema Iranu Amerika je pridobila sunitski svijet, od kojega se zauzvrat očekuje da će podržati Trumpov plan rješenja izraelsko-palestinskog pitanja.

Po tom planu, Palestina bi bila priznata kao domovina palestinskog naroda, ali s ograničenim suverenitetom na polovici teritorija Zapadne obale i u pojasu Gaze, koja bi se integrirala ako bi se Hamas pristao razoružati. Dolina Jordana pripala bi Izraelu, a dijelom Palestine postao bi Istočni Jeruzalem, izuzev Staroga grada.

Za prijestolnicu Palestine predlaže se Abu Dis. Prije točno trideset godina, krajem svibnja 1988., Ronald Reagan na moskovskom sastanku s Gorbačovom izjavio je: “Moja strategija hladnoga rata je – mi pobjeđujemo, oni gube.” Tom strategijom Reagan je, kao što znamo, okončao hladni rat. To isto sada radi Trump u odnosu na S. Koreju i Iran.

Ako se na početku postavite kao pobjednik koji zna što hoće, na kraju možda i stignete do željenog kompromisa koji će biti vaša pobjeda.

Ako pak krenete s uzmicanjem i ustupcima, ubrzo ćete biti stjerani u kut odakle će vam se činiti kako je rat jedini preostali, očajnički izlaz.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati