Pratite nas

Kolumne

HODAK: ‘Ustaše’ se spremaju za Bleiburg, a partizani marširaju Zagrebom

Objavljeno

na

U Lijepoj našoj eldorado za medijsku kastu. A to su kolumnisti. Naročito oni koji su u 2018.g. još uvijek komunisti. Oni nemaju rješenje ni za što, ali imaju savjet za sve. Sjetih se Oscara Wildea: “Dobre savjete uvijek zanemarujem jer za drugo i nisu“.

Tisuću i jedan savjet za Agrokor, Bleiburg, Dinamo i Rudeš, o mailovima Martine Dalić, kako srušiti Donalda Trumpa, kako demaskirati “nepozvane goste“ Sinčića, Pernara i Bunjca te njihov “iščašeni“ pogled na anarhističku atmosferu u državi, kako znanstveno istražiti Jasenovac, kako strpati u zatvor Thompsona…?

Još dok je bio na “pravoj strani“ u Večernjaku, Gojka Drljaču sam cijenio. Svojim izbalansiranim pisanjem dobro je utjecao na one lako zapaljive Imoćane, Ličane i Hercegovce koji su u pravilu “desno“ već od rođenja. Davno je već znano da je svaki utjecaj loš, ali je dobar utjecaj najlošiji.

Dakle, naš Gojko ima svoje mišljenje što je u pravilu dobro. Ali mu i nije baš sve potpuno jasno. A kome jest? Tako se Gojko pita: “U lancu sumnjičenja nastalom nakon objave mailova u slučaju Agrokor nedostaje previše karika; motiv i zločin vrlo su magloviti. Tko je kriv, a tko oštećen? Kako i zašto? Sve potpisujem, osim motiva. Čak ni u ovako uspješnoj i bogatoj zemlji kao što je Hrvatska motiv od pola milijarde kuna je lako uočljivi i političkim slijepcima.

Sjetih se Michaela Douglasa u filmu Wall Street kako, nakon izlaska iz zatvora, drži predavanje pred prepunom dvoranom: “Optužuju me da sam rekao kako je pohlepa nešto dobro. Danas vidite da je pohlepa i zakonita…“ Pisati zakon i sudjelovati u podjeli aproksimativnih 500 milijuna kunića je posao za koji će ti biti zahvalne generacije nasljednika. Stoga je motiv jasna priča. Sad je samo pitanje hoće li se netko ipak na kraju krajeva zacrvenjeti? Lijepo nas podučava Oscar Wilde: “Moći pocrvenjeti u pravi čas zna biti vrlo korisno.“ Kako to lijepo kaže Vlado Šimenc: “Pričam ti vijesti“.

Javljaju se financijski eksperti svih boja i zastava sa svojom istinom, svojim SMS-ovima, svojim mailovima i g-mailovima, ali jedini koji se ne javlja je financijski mag. Borislav Škegro. Zlobnici na špici šapuću da šećer uvijek dolazi na kraju. Ostavljam Agrokor “stručnjacima“ i našim medijskim drugovima i drugaricama za koje dolazi sezona, ovaj puta bez “kiselih krastavaca“. U državi – u kojoj ljudi gube u ovrhama stanove za desetak tisuća kuna, a država donosi zakon kojim će 500 milijuna kuna podijeliti onima koji spašavaju posrnulu privatnu firmu – sve je moguće.

Znam da nisam dugo citirao Oscara Wildea pa vam ispunjavam želju: “Dok nemoralne žene koje žive u neimaštini proglašavaju kurvama, istovremeno za bogate nemoralne žene kažu da su-moderne”.

Navijam za Dinamo i Barcelonu. Skroman i samozatajan kakav već jesam od rođenja, priznajem da za Barcu nisam igrao. Za Dinamo sam jednom davno vrlo mlad. Tko ne vjeruje neka kupi zadnji Dinamov Almanah i godine pedeset sedma i osma pa neka se uvjeri. U Kranjčevićevoj, nakon tradicionalnog dogovora s Lokomotivom, sve je bilo spremno za ludu feštu. Skupilo se preko 100 navijača, ambijent je bio k’o na Emiratesu, i na kraju fijasko. Od tradicionalnog dogovora već drugi put ništa. Filijala je u dvije utakmice nabila sedam komada centrali. Čak ni Ćiri, kojeg je pokojni Židak nazvao “Ronaldo pogrešnih odluka”, ništa nije jasno.

U ponedjeljak 14. svibnja na redu je domaći klasiko. Rudeš-Dinamo! Bez obzira na ishod samo još budalama nije jasno da je svršeno s Dinamovom dominacijom u Lijepoj našoj. Klub koji bi želio nešto napraviti u Europi dovodi za trenera Ivajla Peteva koji na treningu 170 cm visokog Antu Čorića uigrava na mjestu “centarhalfa“. Zatim angažira lijevog beka za trenera koji istom tom Čoriću daje da igra zadnjih sedam sekundi. Čorića, za kojeg je Roma spremna duboko zavući ruku u džep, ali u koga ni novi trener ne vjeruje. Misli da će se bolje razvijati na klupi pa ako nastane frka onda neka iskusni dvadeset i jedno godišnjak spašava stvar. Igrač je to za koga je Pep Guardiola, kad ga je prvi puta vidio, rekao da je igrač budućnosti. Ili tako nekako.

Ako bi se RH, onako u slengu, moglo nazvati Apsurdistan onda je nogometu to Dinamo. Trgovačko društvo prodaje originale, a kupuje jeftine kopije. Ako se još Rudeš propne na prednje noge mogli bi u ponedjeljak imati u SN izvještaj sa sahrane jedne nogometne iluzije. Kako sam preko 20 godina bio pravni zastupnik Sportskih novosti bit će tu, osim sahrane, i velikog veselja nekih. Naš sjever i jug… A ako plavi i uspiju protiv “velikog“ Rudeša onda im za bilo kakav iskorak trebaju navijači. Nema kluba na svijetu koji je dobio bitku protiv svojih vlastitih navijača. I umjesto krova nad stadionom neka se Dinamo pobrine za dvadesetak tisuća navijača s kišobranima. Ako ni eventualna dvostruka kruna ne vrati BBB na stadion onda je sve jasno. Samo se postavlja pitanje kome?!

Henry Ford je rekao: “Ne možete stvoriti ugled na onome što namjeravate učiniti.“

Gledam na fejsu sliku zombija s parolom “Ustaše i četnici zajedno ste bježali!“ Koliko me sjećanje služi, nekog tamo kolovoza 1995.g. zajedno su bježali četnici, jugo komunjare i orijunaši… I, hvala Bogu, vratili su se. Bez traktora. Sada paradiraju s jugo-zastavama. Kako se samo povijest ponavlja. “Ustaše“ se spremaju za Bleiburg, a partizani marširaju Zagrebom. Samo treba pogoditi koje se to godine dešava…?

Ono što se neće nikad promijeniti je činjenica da je Zagreb oslobođen 05.08. 1995, a ne 08. 05. 1945.g. Stoga oni koji slave 8. Maj 1945.g, vjerojatno ni u snu ne slave 5. kolovoz 1995.g. To je već postalo bazično pitanje identiteta. Neki “umjereniji“ čitatelji misle da sam malo prešao prag tolerancije kad recimo “oslobodioce“ Zagreba nazivam zombijima i Walking Dead partizanima. I baš kad sam se skoro pokajao i kanio posuti pepelom, osvanuše u Zagrebu likovi s crvenim zvijezdama i transparentima “Besmrtni partizanski odred.“ Crveni, puni ponosa i slave, evociraju uspomene na dane kad je u Zagreb, 8. svibnja 1945.g. ušao srpski korpus pun preobučenih četnika.

Zagrebački korpus zaustavljen je na istočnim prilazima kako bi nas oni, koji su još koji mjesec ranije nosili šajkače, “oslobodili“. I tu su pokazali rijetku efikasnost. U roku od par tjedana likvidirali su 64.000 Zagrepčana. Što bi bilo da toliki nisu odlučili krenuti prema zapadu ? Django lik s fejsa se zamislio: “Zamišljam kako bi to izgledalo danas, 75 godina poslije.

Zamišljam kako, s petokrakom na čelu, u Zagreb ulaze “oslobodioci“, antifašisti Dačić, Vučić, Vulin, Dodik, Šešelj. Dan nakon toga dopušta se ulazak domaćim nacifašistima koje predvode Ostojić, Grbin, Glavašević, Maras, Goldstein, Pusić. I pitam se kakvu bi sudbinu namijenili Stieru, Hebrangu, Hasanbegoviću, Gotovini, pa na kraju krajeva i meni?“ I zato su danas Zagrebačka gora i njeni obronci povijesno, neformalno groblje “besmrtnih“ antifašista. O’ koliko smo mi posla propustili iza 5. kolovoza 1995.g.

Peter Mc Williams, pisac bestsellera ”Life 101” je lijepo rekao: “Dok god ne živimo vlastite snove, naša zona komfora imat će veću kontrolu nad nama nego što imamo sami nad sobom“.

Na djelu je po tko zna koji put val “povampirenog ustaštva države Izrael“. Naime, izraelski državni vrh dodijelio je najviše državno priznanje djedu, baki, tetku i teti Zlatka Hasanbegovića jer su za vrijeme Drugog svjetskog rata spasili židovsku djevojčicu Nadu Kolman. Odlikovanje “Pravednici među narodima“ dodjeljuje se pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove tijekom Drugog svjetskog rata. I javio se naš klasični optimist Ante Tomić. Duhovit je kao da prešao u News Bar pa onda iznenada uspješno operiran od humora.

Naslov njegovog pamfleta je: “Od koga su to naši dragi ljudi hrabro krili židovsku djevojčicu“ Bez upitnika. Pa zna se. Ali žilavom podoficiru JNA ne nedostaje progresivne zajedljivosti pa nastavlja: ”Internetska glasila hrvatske radikalne desnice odjednom zbog toga iskazuju sreću, iako je po njima logor na Savi bio kao nekakvi luksuzni resort, spa & wellness za Srbe i Židove“. Kako bi pjevala Severina: “Greška Ante, greška..“ Autor priče o “luksuznom resortu“ nije radikalna desnica nego njegov politički idol Stipe Mesić. Vidio je vjerojatno elokventnog Stipu na TV kako strpljivo i brižno objašnjava neukima da se u Jasenovac bježalo kako bi se spasila glava.

Edukativno predavanje o prednostima Jasenovca trajalo je malo duže. Snimke su brižljivo premotane i prebrisane. Ali na žalost ljevičarske kamarile nisu sve. Kaže dalje naš Ante: “Dok se na splitskoj rivi špancirao s crnom kapom sumnjivo sličnom crnoj ustaškoj kapi, nagađam, da Zlatko Hasanbegović nije imao pojma o suvremenoj povijesti i povijesti svoje obitelji“. I sad izvucimo zajednički nazivnik.

Podoficir JNA drži lekciju doktoru povijesnih znanosti, podmećući mu tobožnju ustašku kapu. Naravno, zaboravljajući svoju JNA kapu u Bileći protiv koje smo četiri godine ratovali i u tom ratu pobijedili. Usput ga podsjeća da nema pojma o “suvremenoj“ povijesti. Možda da se javi na kratki “kurs istorije“ kod Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine da ga oni zajedno s našim Antišom poduče o povijesti njegove obitelji. Bože, što sve naši golubovi mogu zasrati.

Oscar Wilde je jednom rekao: “Mogu odoljeti svemu, osim napasti.“ Zna to i naš Ante.

Furio Radin, nekadašnji Mirko Šarović, nazvao je referendumsku inicijativu “Narod odlučuje“ običnom “ksenofobičnošću i otporom prema svima koji ne zadovoljavaju nacionalni standard i koji su drugačiji“. Mirko još poručuje: “Kako s velikim zadovoljstvom sluša sve koji politički zdravo i humanistički misle protiv tog referenduma“. Furio opet priziva zdrave snage društva. Zdrave snage su vjerojatno oni 1.600 glasova koje je Radin dobio od 17.900 upisanih Talijana s pravom glasa. S tih bijednih 9% glasova postao je potpredsjednik Sabora.

O talijanskom modelu kad je riječ o manjinskim pitanjima naš Furio muči. Zato što je i on, Furio Radin, paradigma nakaradnog izbornog sustava u Lijevoj njihovoj. Možda se ovim referendumom riješimo Furija Radina. Možda i ne.

Ali ljevorukog servera Borisa Vlašića ne damo. On je dragocjeni relikt one stare dobre partijske škole. “Zašto o mržnji ne treba odlučivati sutkinja koja živi u svijetu male Hajdi“. Radi se naravno o Thompsonovoj “mržnji“.

Naivno, Thompsonov odvjetnik Karačić tvrdi da je ZDS pozdrav iz Domovinskog rata. Tu ga je naš Boris dočekao: “Nikada ni jedan vrhovni zapovjednik od Tuđmana do Kolinde nije pozdravio hrvatske vojnike tim pozdravom“. Bravo, druže Vlašiću, dijalektički materijalizam, a na fašizam. Koliko smo to “vrhovnih zapovjednika“ imali tijekom Domovinskog rata. Samo jednog. Što ćemo s Bobetkom, Norcem, Gavranom, Gotovinom…možda je podatke dobio od Aleksandra Dolića, predstavnika Radničke fronte koji je protiv “fašističkog derneka“ na Bleiburgu, pa cmizdri da “fali internacionalističke solidarnosti među drugovima i drugaricama“.

Umjesto da se bavi progresivnim drugom Acom, Vlašić podmeće sutkinji Nadi Turkalj jer nije “shvatila“ da NDH sramoti svaki pošteni osjećaj hrvatstva… i sad dolazimo do bitne točke koja će i u buduće ostati pravi rašomon o liku i djelu Borisa Vlašića. Što to on zna, a 70% Hrvata ne zna o “poštenom osjećaju hrvatstva.“ Jugoslavenstvo je kao armirani beton zacementirano u biću Borisa Vlašića. Ne treba njemu objašnjavati, dragovoljce, Hosovce i sve one koji su s pokličem ZDS išli u borbu, ne rijetko i ginuli ili ostajali invalidi.

Da bi im sad jedan integralni Jugosloven objašnjavao kako ni jedan od silnih vrhovnih zapovjednika nije pozdravljao vojnike tim pozdravom. Zaboravio je Stipu Mesića i njegovog omiljenog zapovjednika Juru Francetića i Zvonu Bobana. Josipović, k’o Titov gardist, ispao je iz te konkurencije. Čudi me da povodom orijunaške diverzije vraćanja ljevičarskih nagrada HND-u u slučaju Ivane Petrović, Boris Vlašić nije vratio svoju Pulitzerovu nagradu koju je navodno dobio iz Francuske 1 od svojih vjernih poštivaoca.

Dotirajući Hrvatsko slovo deset puta manje nego Zarez, vlast u RH kani na Hrvatsko slovo staviti Točku.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zabranjuju financiranje referenduma iz inozemstva! Zabranimo i financiranje udruga iz inozemstva!

Objavljeno

na

Objavio

Ministarstvo uprave uputilo je u javnu raspravu prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma. Prema dostupnim informacijama glavne novine u zakonu odnose se na način financiranja referendumskih inicijativa te na rokove u kojima je dozvoljeno prikupljati potpise za raspisivanje pojedinih referenduma.

Prema riječima Arsena Bauka iz SDP-a radi se o SDP-ovom prijedlogu zakona koji je bio u pripremi pred kraj mandata Kukuriku vlade, a u saborsku proceduru nije došao samo zato što je u međuvremenu SDP izgubio vlast. Sadašnja postava u Ministarstvu uprave očito je odlučila nastaviti tamo gdje je SDP stao pa će tako oporbeni SDP u Saboru, prema najavama iz njihova kluba, dignuti obje ruke za spomenuti prijedlog zakona. Kako i ne bi kada je prijedlog njihovih ruku dijelo? Piše Željko Primorac/Hrsvijet

No, prisjetimo se okolnosti u kojima je nastajao spomenuti, SDP-ov, prijedlog Zakona o referendumu. SDP je nakon izbora Ive Josipovića za predsjednika i pobjede Kukuriku koalicije na izborima imao apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Toliko su se politički osilili da su počeli iz temelja mjenjati sve što nisu uspjeli za vrijeme Račanove vlade. Promjenjeni su nazivi ministarstva, ukinuto pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburškom komemoracijom, ukinuto je Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, a počelo se naveliko pričati o korijenima Domovinskog rata u NOB-u i partizanima. Pored toga Milanovićeva vlada pripremala je paket „gospodarskih mjera“ koje su se trebale svesti na potpunu privatizaciju cestarskog i energetskog sektora. U tim okolnostima nezaustavljivog juriša na sve vrijednosti Domovinskog rata, ali i na ostatke ostataka gospodarskog potencijala zemlje jedini instrument kojim se moglo suprostaviti SDP-ovoj rekonkvisti bio je referendum. Prvi značajniji poraz SDP-a i njegovog ideološkog ludila dogodio se na referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Kada je još jedna referendumska inicijativa prikupila dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma protiv privatizacije cestarskog sektora u SDP-u se upalio alarm. Hitno je trebalo zakonski ograničiti – samovolju naroda. Međutim, kola su već bila krenula nizbrdo, bližili su se izbori, a Baukov prijedlog pričekati će u ladicama HDZ-ova ministra kojemu se učinio interesantan.

Problem je samo što su u cijeloj ovoj priči upravo HDZ-ova infrastrukura i birači, pored Crkve, najzaslužniji za uspjeh i jedne i druge referendumske inicijative. Pa zašto onda HDZ danas pila granu na kojoj sjedi i oduzima sebi jedno efikasno oružje za političku borbu kada, jednoga dana, više ne bude na vlasti. Prema prijedlogu spomenutog zakona znatno se postrožuju pravila za financiranje referendumskih inicijativa, te će se znatno strože kontrolirati sami proces prikupljanja potpisa. Ispada kako HDZ danas sam zauzdava referendumski pokret na krilima kojeg je došao na vlast. Koliko je ta politika mudra pokazat će vrijeme.

Teško se oteti dojmu kako HDZ nastavlja točno tamo gdje je SDP stao te kako je navedeni zakon usmjeren protiv konzervativnog katoličkog pokreta koji je postao dominantan u sektoru građanskog aktivizma. Do sada je dominaciju u sektoru civilnog društva i građanskog aktivizma imao skup lijevih i liberalnih udruga okupljenih oko GONG-a, Documente, Baba, Kuće ljudskih prava i Centra za mirovne studije. No, bez ustezanja možemo kazati kako je ovaj spektar civilnih udruga bio i rezervna vojska SDP-a koji je djelovao tamo gdje, formalno, politika nije mogla i smjela djelovati. Nedavna aktivacija Dragana Zelića, dugogodišnjeg direktora GONG-a, kao izvršnog tajnika SDP-a najbolje oslikava povezanost SDP-a sa navedenim spektrom „civilnih udruga“.

Međutim, iz samo jednog razloga ovaj zakon neće pogoditi GONG, Documentu, Babe, Kuću ljudskih prava i Centar za mirovne studije. Jednostavno, unatoč silnim milijunima kuna koje dobivaju iz inozemstva i iz državnog proračuna oni nisu sposobni organizirati bilo kakvu referendumsku inicijativu ili pokret. Preživljavaju, odnosno, parazitiraju samo zahvaljujući uskoj koordinaciji sa medijima i silnim milijunima donacija od inozemnih vlada, državnog proračuna RH i inozemnih financijera koji zagovaraju globalističku viziju svijeta bez nacija i granica.

Jedna od glavnih novina novog zakona o referendumu kaže kako se zabranjuje financiranje referenduma od strane stranih vlada, pravnih osoba, državnih poduzeća, vjerskih zajednica i anonimnih donatora. Odlično! Pretpostavljam kako se ovime želi spriječiti direktno strano uplitanje u domaća politička pitanja. Međutim, nije li licemjerno na ovaj način zaustvljati financiranje konzervativnih katoličkih pokreta, a u isto vrijeme ostavljati mogućnost da se lijevi spektar civilnog sektora finjancira direktno s računa stranih veleposlanstva, vlada i globalističkih pokreta? Nadam se kako će HDZ-ovi saborski zastupnici pa i sam ministar Kuščević uvidjeti koliku štetu čine novim, za sada samo prijedlogom zakona, te kako će uvidjeti kako je Arsen Bauk zakon pisao protiv desnog konzervativnog pokreta. Istog onog koji ih je doveo na vlast!

Željko Primorac/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Stići će vas naša pjesma i u Srbiji’

Objavljeno

na

Objavio

Topli val odnio me je na sjever Mađarske, a vražji stari automobil umalo da me nije odveo do rijeke Stiks. Ipak samo do Dunava, uzvodno od Budimpešte kroz koju se teško probiti od silnoga prometa, ali to je valjda jedini put prema Višegradu i Ostrogonu koji su mi cilj. Nakon zadnjih predgrađa Pešte loša cesta vijuga uz obalu Dunava gdje se nižu kupališta i sunčališta za one Mađare koji nisu na hrvatskoj obali ili na Balatonu, tako sve do Višegrada koji nema ćupriju ali tu su ostatci kraljevskoga dvora i utvrde na brdu.

Mađarski je Višegrad bio ugarska prijestolnica u kojoj je još povremeno boravila Elizabeta Kotromanić, udovica Ludovika Anžuvinca, ubijena u Novigradu na jadranskoj obali, premda je uglavnom boravila i u Budimu gdje je dala smaknuti Karla Dračkog da osigura prijestolje kćeri Mariji – Dračkog je zveknuo topuzom neki Frank ali napuljski pretendent nije odmah umro, prevezen je u Višegrad i ondje izdahnuo nakon nekoliko dana. Elizabetin zet Žigmund Luksemburški nije volio Višegrad, više mu se sviđao Budim i ondje se osjećao sigurnim, kraljica Marija izbavljena iz novigradske kule ubrzo je umrla, Žigmund se oženio Barbarom Celjskom, budućom Crnom kraljicom i alkemičarkom od formata.

No, što me je tjeralo da na plus četrdeset šest bauljam sjeverom Mađarske? Morao sam iz nekih razloga omirisati krajobraze i vidjeti što je ostalo iz vremena Žigmunda koji je bio i hrvatski kralj, a s bosanskim kraljevstvom koje mu je također formalno pripadalo, ili je on tako tvrdio, vodio je teške ratove bez velikih uspjeha, osim kada je u Doboru posmicao cvijet bosanskih, hrvatskih plemića. Jednoga čovjeka koji je desetljećima bio stvarni kralj ne samo u svojim Donjim krajima, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nikada nije uspio pobijediti, morao se s njim nagoditi, čak ga zamoliti da bude kum na krštenju Barbarine kćeri, premda je Hrvoje pripadao krstjanima. Na kraju su se opet razišli.

Ni Višegradu gdje se čuvala kruna sv. Stjepana, ni Budimu ne pripada prvenstvo, nego Ostrogonu, kako Hrvati nazivaju Esztergom, donekle ipak jezično bliže nego potpuno kroatizirani Stolni Biograd, mađarski Szekesfehervar. Kada uz Dunav prođete četrdesetak kilometara do Višegrada, još vas malo puta dijeli od Ostrogona smještenog strateški vrlo pametno ondje gdje Dunav naglo mijena smjer, udara o nevisoka ali stamena brda i počinje teći prema jugu. I tako do Vukovara. Ta nagla promjena pravca, taj zavoj, okuka, bug, obgrljuje Ostrogon te se čini da je grad na otoku. Malo je toga ostalo iz doba koje me zanima,iz vremena kada je tu stolovao ugarski primas Ivan od Kaniže. Bedemi, dvorac i stara katedrala razarani su u raznim razdobljima, a sada dominira klasicistička bazilika, proporcija koje bi htjele konkurirati sv. Petru u Rimu.

Turci su tu bili stotinu i pedeset godina, a ni od njih nije gotovo ništa ostalo. To jest – u Ankari se može vidjeti kako je Ostrogon izgledao u njihovo doba. Novi turski sultan Erdogan dao je 2015. izgraditi repliku grada Estrogon Kalesi (tako se zove i kulturni centar),a kako Dunav nije uspio privesti do Ankare, replika je građena na jezeru, da ipak bude vode. Izvorni Estrogon podignuo je princ Geza , tu je rođen,kršten i okrunjen prvi ugarski kralj poslije proglašen svetim, Stjepan, a krunidba je bila obavljena na Božić okrugle 1ooo. godine, za koju je najavljivan smak svijeta. Tisuću godina je ostrogonski nadbiskup primas Crkve u Mađara i njegov je dvor isprva bio odmah uz kraljevski, sve dok se kraljevi nisu spustili prema Višegradu i zatim Budimu – onaj nama tako poznati Bela IV. odlučio se raskošno razvijati Budim, a glavar mađarske Crkve ostao je u Ostrogonu.

Ostatci iz srednjega vijeka i renesanse utjelovljeni su u rečenu grandioznu baziliku iz 19. stoljeća. Ostorogonski nadbiskup pobjegao je pred Turcima polovicom 16. stoljeća, a vratio se (ne isti , ha!) tek 1820.,podugo poslije kršćanske rekonkviste jer su tu Habzburzi držali posadu i topove. Slava Ostorogona nikada se više nije vratila, a bazilika visoka stotinu metara dugo se gradila, jednom i još nedovršena otvorila vrata uz skladbu Franza Liszta pisanu za tu priliku. Arhitekti su dobro zarađivali, možda i previše, pa je jedan ubijen i okraden (Johann Pack). Bazilika je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, čija je apoteoza prikazana na ogromnoj slici iznad glavnoga oltara (autor Michelangelo Grigoletti) i sv. Adalbertu, onom koji je okrunio Stjepana, a sada se veliki bijeli njihov zajednički spomenik izdiže na bedemu iznad Dunava. Vrlo svijetla građevina, bazilika je trebala dobiti i veliki trg s kolonadama i zgradama nalik rimskoj, ali projekt nije dovršen, i bolje da nije. Tu je, u Ostrogonu umro 1521. Toma Bakač, sin kolara iz Erdöda i rodonačelnik obitelji koja se dokotrljala u Hrvatsku,a i sam je bio neko vrijeme glava Zagrebačke biskupije. Kardinal, ozbiljni kandidat za papu. Njegov istoimeni rođak, hrvatski ban, kardinal Toma Bakač zapamćen je po bitki kod Siska. No, vidim usred bazilike na zidu i lik Petra Pazmanyja, onog ostrogonskog nadbiskupa koji nije imao sreću stolovati u Ostrogonu, nego u Trnavi i Bratislavi, pisao sam o njemu u romanu „ Samo sreća, ništa drugo“, primas koji je Jurja Zrinskog – oca Nikole i Petra – priveo (vratio) u krilo katoličke vjere. Pokopan je u katedrali sv. Martina u Bratislavi, grob se zagubio, a kada je pronađen ustanovilo se da je tijelo kardinala neraspadnuto. Neobično i teško shvatljivo, za razliku od Trenka u Brnu čija je mumificiranost objašnjiva strujanjima u podzemlju kapucinskoga samostana.

U kripti koja ima sumornu egipatsku atomosferu (blaženi hlad!) pokopani uglednici i kanonici od kojih neki imaju hrvatska prezimena, a na istaknutom mjestu primas Mindszenty, mađarski Alojzije Stepinac, žrtva komunista koji su ga mučili i osudili na doživotnu robiju. Izbavljen je u onoj junačkoj 1956. godini kada su se Mađari pobunili i izgubili, petnaest je godina proveo u zgradi veleposlanstva SAD u Budimpešti, zatim prebjegao u Beč gdje je umro. Njegovi su zemni ostatci preneseni 1991., i papa Ivan Pavao II. molio se na njegovu grobu u ostrogonskoj kripti.

Glede slavnih ljudi čija je sudbina djelomično vezana uz Ostorogon: u jednom pokušaju oslobađanja grada svršetkom 16. stoljeća, poginuo je lirski i erotski mađarski Orfej Balint Balassi, a kada je godinu poslije kršćanska vojska uspješno (nakratko) osvojila Ostrogon, u njezinim je redovima bio časnik po imenu Claudio Monteverdi. Da, ako vas Balassijeva kob podsjeća na Jurja Križanića i njegovu smrt pod zidinama Beča, točno ste razmišljali.

Najljepši je pogled na Ostrogon iz – Slovačke. Povijesno se ta nama Hrvatima prisna zemlja nazivala Gornjom Mađarskom. Sada je, znači, Ostrogon pogranični grad a do Slovačke preko Dunava vodi most Marije Valerije, vrlo dug i impozantan, rušen u ratovima, pa obnavljan. Vruće je i u Slovačkoj. Ne vidim velik promet Dunavom, niti silna rijeka odiše svježinom.

U Hrvatskoj ništa novo

Nepouzdani stari auto posve je poludio od vrućine i napokon krepao, na sreću nadomak Zagrebu. U Horvatorszagu ništa novo, nogometna je groznica zaliječena i sve se okrenulo turizmu na moru i kopnu, čini se da cijela sezona pokazuje znake slabljenja iliti stagnacije što je i dobro i loše, dosegnuli smo vrhunac valjda i samo se ne smijemo strovaliti. Festivali idu prema kraju, Špancirfest je zadnja točka ljetnoga vremena, pjevači odasvud lutaju Hrvatskom (imaju li radne dozvole?), Bajaga kobajagi nije baba Jaga i ne dokazuje se da je bio prateći vokal nekim mindžušama na kninskoj tvrđavi u vrijeme agresije, turistice padaju s kruzera, krijumčari voze ljude po cestama, turisti se pentraju po stijenama i zovu Gorsku službu spašavanja, najbolju službu u Hrvatskoj, ali koju država blago ignorira, riječka pročelnica za sportsku kulturu, fiskulturu, vozi pijana i izaziva nesreće a ljudi se pitaju kako takva osoba može biti fiskulturnica i uopće u bilo kakvoj kulturi, zaboravljajući da smo i na državnoj razini imali kulturu s mnogo promila u doba kada sam ja morao trijezno priopćiti saborskom odboru za ljudska prava da me se šikanira a predsjednik odbora je bio Furio Radin. Što me podsjeća na stanje u Istri kojoj turizam dobro ide, ali sve drugo puno manje a ulje na vatru dolio je Uljanik koji otkriva sve vrline istarskih političkih feudalaca koji u autonomaškom zanosu zaziru od Zagreba sve dok ne dođu u bananu, vrlo kontroverzni Končar vidi da ima posla s lajbekima u Puli ali i Zagrebu, s adresom u Londonu (gdje je i šef Agrokora) zgrće u rukama brodogradilišta i tankere u za sada neprozirnoj igri koja će loše završiti, a javljaju se i novi hohštapleri s vrećama novaca u koje ne daju zaviriti. Popušit će hrvatski proračun, cijene cigareta odletjet će u nebo. Istarskim orjunašima i talijanašima koji vuku za nos pošteni hrvatski narod u Istri, preostat će još samo da određuju tko smije pjevati u Areni, dok Marku Perkoviću Thompsonu preostaje valjda da pjeva u Srbiji i malo prilagodi one stihove u „stići će vas naša pjesma i u Srbiji“.

No, da se samo na časak vratim u Mađarsku, u Ostrogon. Nije Ostrogon samo relikvija, ondje su došli i Japanci s automobilskom industrijom, a turizam će pojačati – Hernadi. Dok ga Hrvatska traži, taj gospodin podiže hotel u Ostorogonu, kojemu doista trebaju bolji hoteli. Također, nekako u isto vrijeme kada i ja, u Mađarskoj je bio Steve Bannon, s kojim dijelim slične poglede glede globalizacije, masonerije i biciklizma.

Kolovoz ide prema svršetku, vrlo polako i sparno, gotovi su digitalni udžbenici. Čim malo zahladni, počet će pitanja što je s dva referenduma, a trebao bi se održati i treći. Naime, hrvatska je javnost nekako ravnodušno prešla preko obavijesti šefa Hrvatske narodne banke da ćemo uskoro umjesto kune imati euro. Izvršna vlast nije demantirala. Pa se ja pitam i pitam Hrvatice i Hrvate slažu li se s nestankom nacionalne valute, pa ako se slažu neka to i kažu na – referendumu. To je taj treći. Ili jesmo ili nismo narod koji sam odlučuje o svojoj sudbini, pa i u ovom slučaju. Ja sam za ostanak kune. Čak su i bivši i sadašnji titoisti za kunu, zar nisu pjevali (i pjevaju) „Druže Tito mi ti se kunemo.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari