Pratite nas

Kolumne

HODAK: Uz Zorana na Pantovčaku viđat ćemo Stipu Mesića i Budu Lončara

Objavljeno

na

Predsjednički izbori su za nama. Nema kao u nogometu VAR-a. Sve je čisto i regularno. Pobijeđeni i pobjednici bez velikih emocija. Lagana politička ambivalencija. Kaj je, je…

Pomalo podsjećaju Hrvate na dragu TV seriju “Ljubav na selu”. Svi svakoga, ali na kraju nitko nikoga. Čeka se Zoki. Hoće li pred Šeparovićem reći “tako Mi Bog pomogao” ili “tako Vam Bog pomogao”. Naravno, cinici poput mene znaju da nam nitko ne može pomoći… Ali onih koji bi nas s veseljem gurnuli u “živo blato” ima k’o žutih mrava.

Naravno, neki klišeji i zablude opet su isplivale na površinu. HDZ kao stranka “desnog centra”. Predsjednik Sabora munjevitom analizom otkriva da je njihova kandidatkinja izgubila jer je “išla desnije od stranke…”. Pa se stranka “desnog centra” iznenadila i uvrijedila. Beljak,Stazić, Radnička fronta, Katarina Peović… imali su svježe izbalansirane ideje, a KGK okreće volan isključivo desno. Znate onu o Muji i Hasi… Voze se njih dva i u jednom trenutku Haso se počeo derati: “Lijevo, skreći lijevo… histerično će Haso…!”. “Što se dereš”, flegmatičan je Mujo, “pa ti voziš!”.

Na fejsu se javljaju i oni kojima je drago što je HDZ izgubio, a ne mogu prežaliti što je SDP pobijedio. Klasičan primjer podvojenih osjećaja. K’o kad ti punica s tvojim potpuno novim autom odleti u provaliju! HDZ, da bi skinuo sa sebe stigmu “desne” stranke, odmah imenuje novog direktora Fonda za zaštitu okoliša Sinišu Kukića. Siniša je SDP-ovac, vjenčani kum već opjevanog Nenada Stazića koji još uvijek cmizdri što su “njegovi” u proljeće 1945. g. “šlampavo odradili svoj posao”. Sad je Neno vjerojatno živnuo. Nije 1945. g definitivno zatvorena knjiga…

Ljevica je odahnula… Blago nama

Što se tiska tiče, tu je sve u Hrvatskoj normalno. Lijevi Jutarnji je oprezan. Osjeća se zadovoljstvo, ali ga mute ovlasti novog stanara Pantovčaka. “Desni” Večernjak je u laganoj euforiji. “Kako je i zašto ličnost Zorana Milanovića pobijedila stranku KGK”. Evo ti ga na…Snažna, progresivna, slobodarska ličnost našeg Zokija obrisala pod s HDZ-om. A tko je ono na čelu HDZ-a? Lijevo Večernjakovo krilo Petra Maretić Žonja je u ekstazi: “Uspjelo mu je što nikome nije, ali mora prijeći s riječi na dijela”. Bez obzira na impotentnost njegovih ovlasti koje mu barem za sada dozvoljavaju da RH napumpa kao cyber ljepoticu za gledanje straight filmića. Žonja tvrdi da je Zoki jedini hrvatski političar koji je bio premijer i predsjednik države… novost. Zaboravila je “svog” Stipu Mesića koji je bio prvi HDZ-ov predsjednik Vlade pa predsjednik RH u dva mandata. Na “sreću i zadovoljstvo” naših  ognjištara i rigidnih… itd.

Lijevi sociolog Dražen Lalić stručnjak je za sve i svašta. Hajduk, politika, ljevičarenje u Večernjaku… Žali ga, što će jadan ne bio: “Za nekoliko tjedana Zoran Milanović morat će ući u ‘žrvanj koji melje’ – u suradnju s Andrejom Plenkovićem i njegovom Vladom”. Dok je Žonja pokazala palac dolje za biskupa Želimira Puljića jer nije u roku odmah čestitao Zokiju, dotle Ajdukov sociolog sav razdragan spominje Dubrovačkog biskupa Matu Uzinića koju mu je čestitao i poželio “da krene novim putem”. Što to god značilo…

Odahnuo je napokon i Brane Pofuk. Brane nam otkriva opće poznatu dobro “čuvanu” tajnu, “tu, kod gospođe KGK i HDZ-a čiji je bila kandidat, počinju moji problemi s vjerovanjem u ljude…”. Brane nam otkriva “toplu vodu”. Brane kao i Večernjakov “Obzor” vjeruje u ljude, u ljude posebnog kova, kako su u Jugi komunjare tepali sami sebi. Brane vjeruje i to iskreno u Nenada Stazića, Katarinu Peović, Matu Kapovića, Krešu Beljaka, Vedranu Rudan, Beogradsku filharmoniju, Slavka Linića, Obersnela i Titov Galeb, bez obzira na meteorologiju Brane se razvedri kad vidi ogromnu Crvenu zvijezdu na vrhu Riječkog nebodera. Ne vjeruje u ljude ni Brane, ni Gera Gerovac…

Kad netko spomene Hudu jamu, Bleiburg, Križni put, Goli otok, obitelji pobijene od UDB-e po svijetu. Stoga je pobjeda Zorana Milanovića sveti gral čija će ljekovitost dovesti do reprodukcije novog Josipa Manolića, Pavla Gažija, Bude Lončara, Stazića. Blago nama. Jedina mala svjetlost na kraju tunela je Plenkijev HDZ-koji se još nije odlučio hoće li krenuti s desnog ili lijevog perona.

Ovogodišnji Božić u Betlehemu evociran je kao povijesni. K štalici punoj slame pristižu Sveta tri kralja, nad njima interbalistička repatica u pratnji bornih kola, adaptiranih iz opreza u vatrogasna kola.

Svog Juru uvjeravao sam da će na brdo Grabar-Kitarović ili Škoro…

Svakodnevno uglavnom zvani mudraci analiziraju što je dovelo do toga da nakon Tuđmana ljevica u pohodu na Pantovčak vodi s 4:1…Analizira se, baca se grah, bulji i staklene kugle. Pupovčevi “prosto ne mogu da veruju”. Mirakul, sveti Sava. No postoji čovjek koji je sredinom rujna prošle godine pred brojnim svjedocima rekao otprilike ovo: “Nemojte se zamarati s predsjedničkim izborima. Već sad je potpuno sigurno da će pobjednik biti Zoran Milanović. Naknadna pamet ? Da ne bi! Svjedoci smo moja supruga, ja, prof. Žukina, Zdravko Jurić, Josip Radeljak… Radi se o prof. dr. Josipu Jurčeviću, sveučilišnom profesoru, autoru bezbroj knjiga o najnovijoj hrvatskoj povijesti. Jura je i moj teniski partner. Svake srijede sam ga prije ili nakon tenisa nastojao uvjeriti koliko je jadan u krivu.

Otrcana formula. Birači Kolinde Grabar-Kitarović i Škorini zajedno prelaze 50% itd. itd. Sve moje argumente Jura bi prekoračio k’o plitki potok. Bio sam i ciničan… Malo ga i vrijeđao uvjeren da će na brdo ili KGK ili Miroslav Škoro. U društvu bih tvrdoglavom profi predlagao da se uključi u savjetničku ekipu KGK ili Škorinu. Ako može Mirjana Hrga koja se proslavila pitanjem “što Hrvati imaju s Dubrovnikom” pa se nakon toga našla na Pantovčaku s Matom Granićem i modernim apostolima, čak sam Jurčeviću predlagao da objavi na fejsu pitalicu “Što Hrvati imaju s Dalmacijom” pa ga možda pozovu na brdo. Kako je završilo, znamo. Znamo i tko je ispao glup. Sad je Pantovčak otvoren za Klasića, Jakovinu, Markovinu, Pericu, Goldsteina… Ali priča nije gotova. Prije nekoliko dana igrao sam po tko zna koji put s Jurom. U laganoj depresiji nakon poraza Jura me je odlučio malo utješiti riječima.

“Ajde, sve će biti u redu, na parlamentarnim izborima ponovit će se isti scenarij…”. Smatrao sam to još jednim niskim udarcem… A što ako opet bude u pravu… Sjetih se što je jednom o Hrvatekima rekao jedan partizanski slikar, Edo Murtić. Taj tekst mi je poslao sveučilišni prof. Zlatko Milas. Novinar postavlja pitanje Murtiću: “Što bi to i kako moglo probuditi hrvatsku javnost?”. “Teško je govoriti o hrvatskoj javnosti, pa ću vam zato opet ispričati priču kako sam je ja doživljavao. Imao sam 14 godina kad je ubijen kralj Aleksandar. Tada su od Savskog mosta do Dubrave bile tisuće Zagrepčana na ispraćaju svog kralja. Klečali su uz prugu i plakali, grupa opatica bila je kraj mene i ridala je za svojim kraljem. Došle su Švabe – dočekali smo ih cvijećem. Došli su partizani – Zagreb je bio na nogama, oduševljen. (zato sam i napravio digresiju o partizanskom slikaru. Posjedujem fotografiju od 8. svibnja 1941. g. Jelačić plac prazan, samo dva psa lutalice. To je cijenjeni Edo projicirao svoje partizanske želje o punom trgu i oduševljenim građanima). Umro je Tito – cijeli je Zagreb plakao, stotine tisuća pjevalo je: ‘Za svaku dobru riječ… i plakalo. To su činjenice. I to je ilustracija nas Hrvata”.

Stižu Mesić i Lončar…

Uz Zorana na Pantovčaku viđat ćemo Stipu Mesića i Budu Lončara. Sinopsis koji je danas jasan i Juri i većini desne populacije je jednostavan. Podijeliti desnu biračku scenu da pobijedi lijeva. Savršeno jednostavno i lako za spriječiti. Teoretski. Problem je otkrio Antun Gustav Matoš: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom. Englezi ih povješaju po podrumima. Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo”.

Ako HDZ odluči da ode još malo u lijevo, onda neka se “pripravi”, kako kažu Zagorci, na zabavan život uz Stazića, Marasa i ekipu. A HDZ-u ostaje da otkrije tko je crni labud, a tko mudo labudovo. Da bi Hrvati malo uljepšali sliku o sebi samima, prijedlog je da svaki hrvatski birač udomi barem jednog psa lutalicu.

Stara engleska poslovica glasi: “Lord, help me be the person my Dog thinks I am”. Ili “Bože, pomozi mi da budem takav čovjek kao što moj pas misli da jesam”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Ivkošić: ‘Mesić, Josipović, Škoro… na istom zadatku’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari