Connect with us

Kolumne

Hodak: Znade li itko koliko se ‘prvoboraca’ u Jugi ubilo?

Objavljeno

on

“Para vrti gde burgija neće”, dobra je srpska narodna.

Ujedno daleko najmudrija narodna poslovica na “ovim prostorima”, ali i šire. James Watt, škotski izumitelj i inženjer, čuvši tu poslovicu od nekog Srbina koji je s njim radio na Sveučilištu u Glasgowu, odmah je izumio parni stroj pa tako danas Srbi, uz Teslu, imaju i Jamesa Watta. Na diku i ponos Veljka Džakule, ratnika i borca “Sao Krajine” koji je u “Budnici” umjesto pare prodao maglu pitajući sam sebe: “Zašto pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ne bi dobili status branitelja?”. Voditelj Marko Ljubić ostao je tek malo zabezeknut.

Dobro je pogodio Vinko Brešan s naslovom svoje crne političke komedije “Koja je ovo država?”. Zamislite samo naslove u Jutarnjem i Večernjem: Hrvatski branitelj bacio bombu na HEP-ove radnike koji su došli isključiti struju hrvatskom dragovoljcu. Ivanku Tomu znam godinama. Odlična je analitičarka hrvatske političke scene u Jutarnjem. Ima sve novinarske reference osim što nije objektivna. No, dobro! Nitko nije savršen. Naša Ivanka budnim okom iz dana u dan motri branitelje. “Novim Zakonom o braniteljima Vlada se ruga građanima”, kaže ona.

Ona je, naime, “svojim soko-okolovim” skužila da branitelji nisu građani. To je po Ivanki jedna privilegirana kasta, puna love do krova. Valjda zato jer je stvorila na bojnom polju ovu državu. I partizani su stvorili bivšu Jugu, ali su valjda, za razliku od branitelja, pazili da ne odskaču vidljivim privilegijama u odnosu na građane koji su se nazivali “drugovima i drugaricama”. Uselili su se tiho i nenametljivo u židovske stanove i vile, bogatijima su konsficirali tvornice i zemlju, a one koji nisu imali previše osudili su na smrt.

Borcima sa solunskog fronta i partizanima priznali su visoke “penzije” koje se i danas isplaćuju. Primaju ih od Džakule do Save Štrbca. Za razliku od ustaša koji su koristili židovske stanove samo četiri godine, naši partizančeki i njihovi potomci žive i dan danas u tim stanovima. I sad se Ivanka uzbudila jer se Vlada “ruga građanima koji se bore za opstanak i državi uplaćuju visoke poreze i parafiskalne namete…”.

Od 5. kolovoza 1995.g. umrlo je oko 70.000 tih drugorazrednih “građana” koji su ispratili “treću armiju u Evropi” na traktorima u otadžbinu. Preko 3500 je, valjda zbog tih silnih privilegija i raskoši, izvršilo do sada suicid. Znade li itko koliko se “prvoboraca” u Jugi ubilo? I što sad? Spriječiti da oni koji su stvorili državu lakše ostvare svoja prava? Novca nema pa nema. E, tu je zid u koji ni Ivanka ni ostala lijeva medijska falanga nikada neće taknuti. Silne milijarde svake godine usisavaju (tobože) nevladine udruge. Pazite, ima ih 31.752. Veliki dio njih je u pravilu protuhrvatski.

Recimo, famozni GONG koji je obična SDP-ova filijala. Ili Documanta Vesne Teršelič, Mirovne studije, famozne B.A.B.e itd. osim državnih sredstava njima se slijevaju i sredstva iz europskih i privatnih fondova. Kao npr.: Soros Fund Managementa i sličnih ljevičarski izvora. Uglavnom, ono što mjesečno primaju naši branitelji prava je “prosjačka opera” prema lovi koja ulazi u duboke džepove naših lijevih elita. Kako bi Pupavčeve Novosti preživjele bez naše love? Ali za tu “našu lovu” Ivanku boli ona stvar. I kad bi o toj rafiniranoj pljački Ivanaka i ostale članice 6. Ličke napisale bar i jedno jedino slovo, onda bi imalo smisla pročitati i ozbiljno shvatiti “Akcent” Ivanke Tome u Jutarnjem. Ovako, njen članak je krajnje neobjektivan i činjenično nepotpun. Možda se i Ivanka Toma i ja previše bavimo novcem, lovom iliti parama…

Moj frend Roman na fejsu spušta loptu na zemlju pa kaže: “Čovjek s deset milijuna eura jednako je sretan kao i onaj koji ima jedanaest milijuna eura. Znači nije sve u lovi!!!”.

‘Valjda kad ljevičari u šumi traže bukvu uvijek gledaju desno’

Moram priznati da primam ozbiljne, dobronamjerne i rafinirane komentare na svoje “desničarske” kolumne. Lijevi “intelektualci” uzalud troše svoje i tako tanke intelektualne resurse da me preodgoje i natjeraju na “drugarsku samokritiku”. Ono što im priznajem je njihova iskrenost kad ponedjeljkom otvore moj tjedni uradak. Pročitavši s gađenjem “rigidnog desničara”, odmah ih obuzme poriv intelektualne superiornosti pa započnu uljudno komentirati. Recimo, “Opet je prolupao…” ili “tko čita ove splačine je glupan…” ili “najeo se bunike” ili “desničarka bukva” itd. itd. Valjda oni kad u šumi traže bukvu uvijek gledaju desno. Vrijedi i za vrbe…

Pa kad je već tako, hajmo onda usporediti “liberalnu i multinacionalnu” Hrvatsku i “rigidno desničarske” Mađarsku ili Poljsku. Za početak neka to ipak bude Mađarska. Bliže nam je. Zbog lakšeg snalaženja Hrvatsku ću nazivati “Mi”, a Mađarsku “Oni”. Mi godinama grlili MMF, a oni otjerali MMF i to u roku od 30 dana od plaćanja zadnje rate kredita. Mi primili Monsanto (genetički modificiranu hranu), a oni otjerali Monsanto iz zemlje. Mi primili Rothschildove banke, a oni otjerali Rothschildove banke. Mi primili ilegalne imigrante, a oni im zabranili ulazak u zemlju. Mi povećali javni dug, a oni ga smanjili. Mi povećali poreze, a oni ih smanjili. Mi smanjili porez bankama, a oni povećali. Mi se i dalje zadužujemo, a oni potpuno prestali s vanjskim zaduživanjem…

Probajte sada u bilo kakvoj polemici s Krasnecom, Inoslavom Beškerom ili Silvijem Tomaševićem inzistirati na tim razlikama između nas i Mađara. Oni svojom komunjarskom superiornošću jednostavno ne žele priznati činjenice ili ih uopće ne komentiraju. Valjda nisu slijepi kraj zdrave pameti nego vjerojatno samo čuvaju svoja dopisnička mjesta iz Rima, Bruxellesa… Kao što su i nekada u doba “prave demokracije” tadašnji novinari tvrdili kako Istočna Njemačka u svemu nadmašuje Zapadnu Njemačku. Tvrd i gorak je taj novinarski kruh. Sjetih se sjajnog novinara Krešimira Fijačka koji je kao inozemni dopisnik pokušao poručiti čitateljima Vjesnika da je “car gol”. Za tren se našao na ulici. I kad bi se, teoretski govoreći, EU jednog dana raspala, Krasnec, Tomašević i Bešker i dalje bi vajda tvrdili da je Monsanto najzdravija hrana na planeti. Specijalno dobra protiv korone…

Zašto je Srbija u sporu između Rusije i Ukrajine stala na stranu Rusije? Jednostavno ne vole Ukrajinu, jer su Ukrajinci ispred Krajine stavili U…

Spomenuo sam već naziv  Brešanovog filma “Koja smo mi država”. Taj naslov morali bi, na žalost, svakodnevno koristiti k’o podsjetnik na dane kada smo ovu državu stvarali  kako bi ju mogli usporediti s čudnom današnjicom. Nacisti su cinično izvikivali u logorima “Rad oslobađa”. Nakon antifašističke pobjede u II. svjetskom ratu SSSR i države koje su bile u obruču njegove “željezne zavjese” stalno su pisali ode slaveći rad. Iako malo izvan te željezne zavjese, ali ipak se i u Jugi orila na radnim akcijama partijska pjesma “da nam’ živi, živi rad!”. Tko nije htio raditi kao da je sam sebi napisao na leđa – klasni neprijatelj.

Sada su došla nova vremena. Oni koji na “silu” žele raditi nađu se na putu za Remetinac. Postajemo država u kojoj se živi, školuje, besposličari, hapsi, kažnjava, ali sve manje ljudi radi. Možda polako prestajemo biti prava država. Koncept koji su osmislili Marx, Engels i Lenjin “odumiranje države” naši jugo-poltroni su odmah prihvatili s oduševljenjem. Legenda kaže kako se rođak Hrvoja Klasića (našeg popularnog “istoričara”) Mika Špiljak jednom prilikom ponudio da on sam odumre umjesto države. Tito je to navodno energično odbio uz obrazloženje da je dovoljno što je već odumrlo oko 500.000 tisuća Hrvata kod Bleiburga i na Križnom putu  te u 1700 jama u Sloveniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Zbog takve velikodušnosti je navodno Mika, bez obzira što njegov herojski prijedlog nije bio prihvaćen, imenovan kasnije narodnim herojem.

Homo balcanicus

Idemo sad malo proanalizirati koja smo mi to država. Europarlamentarci su nedavno skovali plan pod kodnim nazivom “Homo balcanicus”. Naime, ti isti talijanski europarlamentarci odlučili su postaviti zasjedu hrvatskim policajcima koji navodno bešćutno  mlate imigrante “po šumama i gorama”. Plan kao u filmu koji režira Rajko Grlić po scenariju Ante Tomića. Da je takav film došao do pulske Arene ne bi mu mogle konkurirati sve Budisavljevićke ni sva djeca s Kozare. Ali naša “neotesana i nefleksibilna” policija ni Talijane ni SDP-ove “šaptače” jednostavno nije pustila da uđu u Lijepu našu. Europarlamentarci i naši ljevičari su ostali zgranuti. Sram vas bilo! Evo ti demokracije! Evo vam “otvorenih granica”! U SDP-u je proglašena trodnevna žalost zbog srama kako smo se osramotili!? A napredni i liberalni svijet samo je prošaptao: “Jednom fašisti, uvijek… komunisti”.

Gledam na fejsu sliku “Bijele kuće”. Ispod tekst: “Možemo mi o Amerima pričati k’o što hoće, ali njihovi starački domovi su najljepši na svijetu. Kužite?”. 

Kad smo već kod Amera i “staračkih domova”, sjetih se pitanja koje je neki dan nova zvijezda Obzora Denis Romac postavio sam sebi: “Je li Roosevelt bio u pravu kad je rekao da demokracija ne može funkcionirati ako birači ne znaju mudro izabrati?”. Birači, negdje njih oko sto milijuna, nisu znali mudro izabrati. Stvar je ipak spasila američka pošta. S druge strane Atlantika, kod nas, mudri maršal bio je biran 45 godina skoro jednoglasno. Tadašnji birači znali su mudro izabrati. Onima koji su vjerovali da bi oni mudrije glasali, ostala je samo izreka: piši kući – propalo! Vidite opet je u igri pošta.

Zvonimir Despot se obračunao s američkim radikalima. Od ovih sto milijuna “radikala” koji su glasovali za Trumpa, izdvojilo se njih 500 ili 600 i zgranulo cijeli svijet. Nahuškao ih je navodno Trump. Međutim, naš je Zvonimir našao simetriju između izgreda u SAD-u i obilježavanja akcije Maslenica. Kaže on: “Hosovci na obilježavanju Maslenice ne razlikuju se od Trumpovih radikala”.

Sjajan zaključak! Moja stranka K.Č. borila se na Maslenici. U borbi je upoznala supruga. Pričajući mi o akciji nije mi spomenula da bi ona ili njeni Hosovci vidjela rogate, tetovirane i trbušaste “radikale”. Hosovci su se borili, ginuli i pobijedili gdje su se god tijekom Domovinskog rata pojavili. Njih nije trebalo zvati ni prisilno mobilizirati kao neke druge. Ni preko Skeje ni preko Luke Džanka, JNA-komadanta vojnog okruga Split. Čovjeka kojeg, kao zapovjednika briljantne akcije Maslenica, ove godine nisu ni pozvali na obilježavanje obljetnice.

Despot nadalje piše: “Sve su to radikali. Ti ljudi promoviraju čisti ustašluk”. Bio bi elementarni red da se Despot preseli k Gerovcu i Pofuku u Obzor. Tamo je njegovo prirodno stanište. Za početak nek’ napravi za subotu mega intervju s Borom Čorbom o “čistom ustašluku” HOS-a. Dio razgovora o Bori, kao ljubitelju Mozarta, neka glorificira Branimir Pofuk.

Da je počelo drugo polugodište, najevidentnije je u tramvajima i autobusima, gdje školarci ljubazno ustupaju stojeća mjesta starcima.

Pohvale Večernjaku i Maji Car. U srijedu 27. siječnja o.g., bilo je točno 265 godina od rođenja po mnogima najgenijalnijeg skladatelja moderne ere – Mozarta. Počeo je skladati s pet godina i ostavio iza sebe 16 misa i rekvijema, 20 opera, 41 simfoniju, 27 glasovirskih koncerata, pet violinskih, a smrt ga je 1791.g. prekinula u skladanju “Requiema”. Umro je u 35. godini. Otac mu je bio mentor. Nešto k’o Pofuk Bajagi. Time da glazbeni genije ni u vrijeme svog glazbenog doticaja s Bogovima nije mogao u novinama dobiti ni tri pune stranice koliko je Bajaga dobio u Pofukovom Večernjaku. Isprepliću se sudbine genijalnog Austrijanca i našeg Branimira Pofuka, inače ljubitelja Beogradske filharmonije i sveg ostalog. Mozart je počeo skladati u petoj godini, a naš Brane je s pet godina počeo skupljati ploče Bajage i Lepe Brene…

Na vijest da Penava na sljedećim lokalnim izborima dobiva 51% glasova, ministar Ćorić je navodno izjavio: “Ovo je podvala! Ja ne čujem nikakve glasove!”.

Zanimljivo je i indikativno da u antifašističkoj Istri nije ni spomenuta stota godina od početka Proštinske bune 3. veljače 1921.g. Hrvati jugoistočne Istre pobunili su se protiv nadolazećeg talijanskog fašizma. Prvu oružanu pobunu u svijetu protiv fašizma vodio je student povijesti i filozofije Ante Ciliga. Ciliga je bio ljevičar. Preživio je gulag u Sibiru, a bio je vizionar i boem. Na svojim leđima osjetio je sve “blagodati socijalizma”. Ciliga je u projugoslavenskom dijelu Istre – “no name”. Nešto valjda kao Thompson…

Kako će tek vruće biti u Istri kad dosegnu visok stupanj tolerancije…

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari