Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda

Objavljeno

na

Ne znam kome ide lošije, stanovnicima Houstona ili hrvatskim antifama. Ameri se bore protiv utapanja u podivljalom uraganu a naši “progresivci“ utapaju sami sebe, a da prije toga nije pala ni kap kiše.

Najprije im se dogodio skup koji su “inventivno“ nazvali “Antifašizam je moj izbor“. Ni manje ni više. Tako jadno demaskiranje nisam vidio godinama. Kakav događaj sirovog komunizma, orijunaštva, jugonostalgije, zapravo jada što moraju živjeti u RH.

Ogromna masa od 123 “policiji poznatih“ jugovića pokazala je po tko zna koji put svoju izgubljenost u vremenu i prostoru. Sjetih se Matoša: “Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda“. Neda Raukar, Vilim Matula (bivši član CK SKH), Rada, Ranko Ostojić, Gordan Maras, Ivo Josipović, Mate Kapović… Nađite mi od tih 123 i jednog jedinog koji ne sanja o tome da se obrazovna reforma ne provede što prije pod mudrim vodstvom Blaženke Divjak. Tužni zbor, mora se priznati, nije bio politiziran. Nije bilo ni jedne hrvatske zastave.

Neće politika u njihovu butigu. Ali zastava Socijalističke Republike Hrvatske s reklamom za Heineken pivo tj. crvenom zvijezdom kao i zastave SSSR-a sa srpom i čekićem ponosno su se vijorile njihovim trgom. Trgom žrtava fašizma. Jer oni su zaista eklatantne žrtve fašizma. Nema terapije koja njima može pomoći. Ni židovski stanovi u koje su se oni ili njihovi najbliži 1945.g. uvalili. Uostalom, ni ustaše nisu Židovima vraćali pod kraj rata njihovu imovinu u kojoj su uživali 4 godine. Kad je ta imovina dopala u šape naših antifašista oni su je koristili u “prvo vrijeme“ dok se odviknu “šumskih uvjeta“. I tako 45 godina. A danas ih koristi njihova “napredna omladina“. Zato na skupu koji je pomalo podsjećao na ”Monty Python and the holy grail” i nije bilo židovskih zastava. Opreza nikad dosta. Dobro je uočio Nino Raspudić: “Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić“. Samo da dođu u priliku “operisali“ bi nas oni baš srpom i čekićem.

Uglavnom naši ognjištari, rigidni desničari, ustašoidi i mrzitelji svega što je progresivno silno žele i trude se iz petnih žila ocrniti, osramotiti i olajati likove kao što su Jelena Lovrić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Fred Matić, Mate Kapović, Nenad Stazić, Rade Šerbedžija, Boris Jokić, Branimir Pofuk, Neda Raukar, Veljo Visković…i bezbrojne članove 6. ličke i Žikine dinastije, ali pritom pokazuju slabašan talent. I zato su pravi profići pokazali raskošan talent u predstavi zvanoj “Sramoćenje antifašizma“. Zato je glavni neprijatelj profesionalnih antifašista – ”Facebook” i ”Twitter” – u pravom smislu te riječi eksplodirao. Kaže Mate Primorac: “U Hrvatskoj se može hodati s jugo zastavama pod kojima su sravnjeni Vukovar i Škabrnja, a ne može se pod HOS-ovim pod kojima su branjena ta mjesta i Hrvatska. Mi smo uistinu zemlja apsurda!“ Bruna Esih: “Naše branitelje privode zbog oznaka pod kojim su branili našu Domovinu, a tzv. antife policija čuva, kad slobodno mašu zastavama pod kojim je izvršena agresija na našu Domovinu. Ovako više ne može“.

Bojim se da ipak može. Ali ne za dugo. Miro Banović se služi armiranom logikom pa piše: “Kažu da RH i NDH nije isto. Kažu da Titova JNA i JNA nakon njegove smrti 1980. godine nije isto. Kažu da Titova Jugoslavija i Jugoslavija nakon njega nije isto. Kažu da kuna u RH i kuna u NDH nije isto. Kažu da antifašizam i komunizam nije isto. Kažu da radnička petokraka nije isto što i komunistička petokraka. Kažu da Pavelić i Tuđman nisu isto. Onda nekom čudesnom logikom dođu do zaključka da je “za dom spremni“ 30-tih i 40-tih isto što i “za dom spremni“ 90-tih i 2000-tih“. Moj prijatelj Ufo s Bola na Braču je beskompromisan. Oni su glupi i uz to još i pokvareni. “Ma nisu Ufo!“ stadoh u obranu komunjara. Mate Kapović je recimo dr.sc., izvanredni profesor na Filozofskom faksu u Zagrebu, član HAZU i njegovog Odbora za dijalektologiju. Skoro pa akademik. ”Pa što?” ne da se Ufo: “Za nijekanje Holokausta u velikom broju zemalja Europe ide se u zatvor, a za seruckanje po hrvatskim žrtvama – dobiješ mjesto u HAZU i na Filozofskom fakultetu“. Ako još uspije obrazovna reforma evo u Akademiji i Drageca Pilsela i Ante Tomića. “Jel’ ti znaš što je oni Kapović reka’ za Bleiburg?” pita me Ufo. ”Pojma nemam” čudim se. Reka je “serem vam se na Bleiburg“. ”Ma nije moguće” kao ”čudim” se ja. ”A što su na to rekli na faksu i u HAZU?” pitam k’o fol Ufu. A njega je krenulo pa nastavi: “Kapović je reka’ i da u Hudoj jami nema nikakvih žrtava – samo ubijenih fašista. Reka’ je” i podiže Ufo kažiprst u zrak “kako Tito nije ubio 570 tisuća ljudi kako tvrde Švabe i Englizi, nego samo nekoliko desetaka tisuća“. Jel’ tu broji i one iz Hude jame kao i onih 3.000 živih zakopanih?” zapitah. ”Ne znan” procijedi Ufo, ”ali znam da nam ne treba nikakva Kurikularna reforma kad imamo Kapovića, Jakovinu, Markovinu i Klasića”. Koji ognjištar taj Ufo! Podsjeća me na Pjotora Sergejeviča Trofimova lika kojeg je Anton Pavlovič Čehov opisao u svojoj “komediji“ Višnjik. Peća je vječni student, ostarjeli adolescent, u ozbiljnim godinama, sklon je patetičnim i ponekad spektakularnim monolozima u kojima, budite sigurni, nema ni površnosti ni gluposti.

Naravno da je Radnička fronta Mate Kapovića sudjelovala u demaskiranju hrvatskog antifašizma na Trgu žrtava fašizma. Možda ih nije loše nabrojati jer su njihove zasluge za pad antifašista u “ligu za bedake“ nedvojbene. Dakle, Matine frontaše, Naprijed Hrvatska (bez i jedne hrvatske zastave), Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske, Protagora, Zagreb je naš, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske (muška je kihnula od straha), Lezbijska grupa Kontra, Kulturnjaci 2016, Mreža antifašistkinja Zagreba, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Socijalistička radnička partija RH, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, Antifašistička ljiga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ratne studije, Centar za ženske studije, Centar za muške studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez… Ne treba biti akademik Josip Pečarić da se izračuna koliko godišnje ove, u biti protuhrvatske udruge, koštaju sve na porezne obveznike. I tko to sve plaća? Vlada iz naših novaca koje uplaćujemo u proračun. I na kraju tužno-cinična vijest za sve nabrojene i ne nabrojene antife. Njihov “visoki izvor“ američka veleposlanica Julieta Valls Noyes je smijenjena. Dvije godine prije isteka mandata. U Buzin dolazi poslovni čovjek, Trumpov odabir – Robert Kohorst. Od sada pa nadalje razni ”organizatori” skupova poput ovog “Antifašizam je moj izbor“ morat će slati svoje “cinkerske pritužbe“ State Departmentu o rastućem fašizmu u RH preko novog veleposlanika (ako ga uspiju obrlatiti kao dosadašnju veleposlanicu). Obamina Julieta je prošlost. Robert Kohorst, poslovni magnat, je signal da se SAD želi orijentirati na sklapanje novih poslovnih poduhvata, dokaz da je “Inicijativa tri mora“ uhvatila korijenje i što je najvažnije da buduće demokratske domete RH neće ocjenjivati Rada, Slavenka Drakulić, Rade Šerbedžija, Puhovski, Pofuk, redakcija Jutarnjeg, Nacional, Slavek Goldstein i parazitske ne vladine udruge. Hrvatska nije Petko, a USA nije Robinson koji ga nastoji civilizirati jer je njegov kulturni obrazac, a i civilizacijski tobože superioran. Ljevičari tvrde kako Ameri još nisu raščistili s Klu Klux Klanom. Sada, nakon ovih tektonskih promjena, lijevoj medijskoj falangi ostaje još samo da “prekomjerno“ granatira Kolindu. Te je smiješna, nitko je ne zove, riva se u prve redove, egocentrična je i slične gluposti iz ljevičarskog arsenala. Predsjednica na jesen odlazi u službeni posjet u SAD i Rusiju. Trump i Putin. Prva svjetska liga. Tim putovanjima pomalo će galvanizirati i svoj drugi mandat na Pantovčaku i u mnogome pridonijeti razvoju hrvatske gastoenterologije kod naših ljevičara. Naime, broj čireva na želudcu naših hiper senzualnih ljevičara porast će upravo drastično. Iz svega toga može profitirati jedino farmaceutska industrija ako izume nove lijekove protiv ideoloških čireva. Za početak, kao prvu terapiju farmaceuti bi našim ožalošćenim ljevičarima mogli preporučiti da što više zaobilaze “bivši trg Maršala Tita“. Table sa “zaobilaznicama“ uredno se mogu postaviti na najfrekventnija mjesta u gradu.

Sjetih se sa sjetom želje Sneške Banović da će ploča sa Titom ostati tamo još 700 godina. Buda je rekao: ”Neispunjena želja je patnja. Mudro je ne željeti“.

Još malo o bivšem trgu Maršala Tita. U 0:13h javio se za riječ SDP-ov zastupnik Zvane Brumnić i rekao da je žalosno što će ova Skupština izglasati ovaj prijedlog i time se odreći antifašizma, što je zločin sam po sebi. Brumnić je time postao jedan od kandidata za glupost godine. Ako nisi antifašist onda si zločinac. E, moj Zvane! Pljucnuo si na zvane i nezvane. Ali to je tvoj limit. Johann Georg Seybold je napisao: “Ab asino lanam”. Od magarca tražiti vunu iliti u prijevodu raditi jalov posao.

Neki navodno traže od HTV direktan prijenos samospaljivanja Drageca. Tako nešto je bilo barem Pilsel obećao javnosti. Međutim, samozatajni Drago Pilsel se ne javlja. Začkomio k’o mutav. Ako već ne bude ognja onda barem neka bude neka reportaža kako se Dragec posipa pepelom. HOS-ova ploča po nekim “visokim izvorima“ i “dobro obaviještenim“ izvorima završit će u Novskoj jer će Jasenovac biti proglašen mjestom “posebnog pijeteta“. Vjerojatno i jest. Zanimljivo je kako kad su takav status zatražili za Vukovar bili su glatko odbijeni. Zbog neustavno postavljenih ćiriličnih ploča dignute su optužnice. Morao sam par puta putovati u Vukovar i slušati tužitelje kako nas uvjeravaju da je ćirilica pismo mira. O pijetetu onih koji su izmasakrirani na Ovčari nitko ni riječi. Kažu da su kompromisi u pravilu truli iako su stvari kristalno jasne. “Proustaška“ vlada kojoj je na čelu bio Ivica Račan imala je i Ministarstvo uprave. I to ministarstvo je registriralo HOS i njegov grb ZDS te mu dalo formalno pravni legitimitet i točka. Problem je u nečem drugom. Domovinski rat dobiven je i sa HOS-ovim braniteljima koji su u rat išli s pozdravom ZDS, dobiven je i s krunicama koje su naši branitelji nosili oko vrata, dobiven je na nacionalnom zanosu svih koji su željeli slobodnu Hrvatsku. Nađite mi i jednu jedinu postrojbu koja je nosila ime maršala Tita, Mike Špiljka, Ive Lole Ribara, Gorana Kovačića…. Netko će reći ako je ZDS registriran u Ministarstvu uprave. Zašto je onda presuda i obrazloženje Ustavnog suda i Visokog prekršajnog suda u predmetu mog klijenta Joea Šimunića suprotno važećim propisima RH? Na to imam samo jedan odgovor: retardirano pravosuđe! Ministar pravosuđa danas jasno i glasno kaže kako se ploča ne može maknuti dok se ne promjeni zakon. Znači postavljena je zakonito.

Dva suda tvrde da vrijeđa osjećaje građana. Dobro ste zaključili da nešto što je zakonito po ocjeni nekih sudova vrijeđa osjećaje građana. Valjda svih. Znači i onih koji su se od 1991.g. borili pod tim znakom. Eto, tko nam sve sjedi u Ustavnom sudu. Dobro da nisu na dnevni red stavili činjenicu da ime njihovog suda počinje sa velikim U – Ustavni sud. To ne treba nikoga previše čuditi ako se još sjećamo po kojim su kriterijima izabirani raniji/sadašnji suci Ustavnog suda! Tako, recimo, sutkinja tog i takvog suda postala je bez problema osoba poznata po uskliku ”Smrt fašizmu-sloboda narodu”. To je tipičan komunistički pozdrav pod kojim se masovno strijeljalo i zakapalo u Hude jame. I to žive ljude. A što je sa rezolucijom Vijeća Europe o osudi totalitarnih režima drugovi suci? Pravosudna hipokrizija. Dokle? Ako im je nešto bilo nejasno mogli su zamoliti svog kolegu Miroslava Šumanovića da im objasni. Zahvaljujući Ustavnom sudu i u manjoj mjeri Visokom prekršajnom sudu HOS i njegov grb ZDS podsjećaju na Homerovog junaka kiklopa Polifema. Kiklop je ostao trajno ozloglašen, a da nikada nije dokazano da je učinio neko zlo. Samo je branio svoj posjed. Svoju zemlju. U staroj Grčkoj tragediji bila mu je predodređena tragična sudbina. Kako se povijest u pravilu ponavlja, ne smijemo dozvoliti da oni protiv kojih smo dobili Domovinski rat sad od nas stvaraju nove Kiklope. Osobito kad uzmemo u obzir notornu činjenicu da smo bili i dugo ćemo bit jači od njih. Možda je rješenje pronašla mala Petra koja je nedavno predsjednika slovačkog parlamenta upitala: “Zašto zastupnici ne bi išli na test inteligencije?“

Ora et labora” Radi i moli se… Još nam samo to preostaje.

Drago Pilsel je najavio samospaljivanje ako “maršal crkne“ pred kazalištem. Fred Matić, sa suzom u oku i povjetarcem u kosi, napušta Hrvatsku. Vidim da su ljudi na ulici kao malo živnuli. Nakon požara, uragana u USA, suše u nas i raznih drugih čuda, napokon dobre vijesti. I onda prizemljenje. Niti će Dragec Pilsel prirediti vatreni spektakl niti će Fred u ”inostranstvo”, makar i na kraće vrijeme (recimo jedno 5o godina).

S fejsa javlja Mario Profaca: “Ukoliko Hrvatska nastavi obavljati aktivnosti oko Pelješkog mosta BiH će se vratiti u Jugoslaviju”.

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je bilo sloge i pameti konzervativna opcija mogla je imati 3 mandata

Objavljeno

na

Objavio

Još jedna cirkusijada je iza nas. Kulise se skidaju, klaunovi svlače kostime i brišu šminku, vraćamo se u svakodnevicu. I red je da nam se uši (i oči) malo odmore od ovih silnih ispraznih obećanja, izljeva samohvale, žestoke retorike, šarenih skupova, od smokinga i toaleta, uredne gospode i glamuroznih dama, od reflektora pozornice i verbalnog terora govornika…

Ostalo je pričekati konačne rezultate, iako se sve zna.

Što je najvažnije, čini se kako su na kraju svi “sretni i zadovoljni” ishodom jučerašnjih izbora za EU parlament. I oni koji su dobili mandate i oni koji nisu. Sudeći po izjavama, svi, ama baš svi su željeli da baš tako završi i “sretni” su da “sretniji” biti ne mogu. I oni koji su se udruženi u osam stranaka (“amsterdamci”) na jedvite jade dočepali jednog jedinog mandata (i sad tvrde kako su “pokazali svoju snagu” – ha, ha, ha), oni koji su ostali kratkih rukava i pali na korak do cilja, osvajači 1 ili 2% glasova, pa i takmaci čije su ambicije bile daleko iznad onoga što su postigli.

Idila.

Kako god okreneš, gubitnika ni na vidiku, jer veće opasnosti za političara od imidža luzera nema – staro je pravilo promidžbe. Tek komorna atmosfera u pojedinim izbornim stožerima i pokušaji da se navijačkim skandiranjima prikrije razočaranje (kad god se kamere uključe), govorilo je da i nije baš sve tako kako nam žele predstaviti gubitnici.

Ima, doduše, i izuzetaka. Ponekih koji povremeno “iskoče” iz ove šprance sveopće “nirvane” i iskreno priznaju kako nisu zadovoljni jer su očekivali više. No, samo rijetki traže greške u sebi i svojim programima, još manje u političkom djelovanju i odnosu prema javnosti i aktualnim problemima hrvatskog društva. Kao razlozi neuspjeha obično se navode “slaba izlaznost na izbore”, “neravnopravna izborna utakmica”, “nemotiviranost građana za europske izbore” itd.

Naravno, većina toga što se navodi stoji. Ali, to su one objektivne okolnosti na koje se jako teško ili gotovo nikako ne može utjecati s pozicije bilo koje stranke ili grupacije. No, što je s onom drugom stranom priče, s vlastitim slabostima, promašajima, nedosljednostima, što je s nesposobnošću, pogrešnim procjenama, nedostacima u programima i ne-vjerodostojnošću?

Ima li toga možda, ili su uvijek krive “objektivne okolnosti”?

Što se konzervativaca tiče (mislim da je to ipak bolji izraz za “desnu”, “domoljubnu” ili “državotvornu” opciju od onog već izlizanog pojma “desnice” koji u suštini ne znači ništa), oni su i ovoga puta ostali razjedinjeni. Statističari su izračunali kako su kad se zbroje glasovi svi skupa dobili 17,5%, što bi bilo dovoljno za osvajanje 3 mandata, a priča je završila na osvajanju jednog.

Novoizabrana EU-parlamentarka Ruža Tomašić u svojoj je prvoj izjavi nakon neslužbenih preliminarnih rezultata rekla kako se nada da će ovo što se dogodilo biti dobra škola za budućnost i najavila kako priželjkuje moguće ujedinjenje “desnih” stranaka na nekim od sljedećih izbora.

Daj Bože, mada je teško vjerovati u postojanje motiva za zajednički nastup kod onih koji su “sretni” i “zadovoljni” čak i time što su ostali ispod praga.

Uvijek se može naći izgovor za neuspjeh i to nije ništa novo na političkoj sceni, ne samo kod nas Hrvata, nego uopće.

“Dobar izgovor zlata vrijedi”, kaže jedna poslovica.

Ono što nama kronično nedostaje, jeste samokritika, okretanje k sebi i priznavanje vlastitih greški. A toga nema i neće biti, sve dok izgovore za neuspjehe tražimo u sferi izvan vlastitog političkog djelovanja i ponašanja.

Točno je da je izlaznost mala, jer 30% ne jamči nikakvu reprezentativnu volju biračkog tijela. Istina je i da izborna utrka nije bila ravnopravna, ali to je u pravilu uvijek tako. Da kod građana nema posebne motivacije za izlazak na izbore također je evidentno.

No, ono što svakog normalnog građanina mora izbaciti iz takta (a rijetko tko od aktera izbora spominje), jeste činjenica da nekomu nije dovoljno više od 42.000 glasova za osvajanje mandata, a netko ga dobije s 1.200 (što je 35 puta manje)!? Zar to nije apsurd!? I je li pošteno!?

Uporno odbijanje uvažavanja preferencijalnih glasova koji su jedini meritum volje birača i u isto vrijeme u punoj mjeri odražavaju puni legitimitet izabranog zastupnika nije slučajno. Ne odgovara to ni jednom lideru, pogotovu onima u velikim strankama, jer izostanak vrednovanja izbornih rezultata na temelju preferencijalnih glasova ostavlja im prostor za nagrađivanje “podobnih” koji zahvaljujući pozicijama na listama osvajaju mandate koje inače nikad ne bi imali, dok oni s daleko većim brojem glasova bivaju gubitnici – samo zato što nisu miljenici lidera stranke i vrhuške okupljene oko njega ili na izbore izlaze sa samostalnim listama i ne mogu prijeći izborni prag. Sve skupa ostavlja izuzetno ružan dojam i sasvim pouzdano bitno utječe na demotivaciju biračkog tijela vezano za izlazak na izbore. Ali, nikoga to od onih koji se još uvijek koliko-toliko drže svojih pozicija i sinekura ne zanima.

U cjelini gledano, riječ je o ozbiljnom defektu, o anomaliji izbornog zakona koja nije slučajna. Nisu politički lideri vodećih stranaka i saborski zastupnici blesavi pa da ne znaju kako bi se stvari mogle i trebale posložiti, ali im takvi principi ne odgovaraju jer razbijaju njihov monopol i političku hegemoniju unutar stranaka. To je relikt sindroma “Vođe” naslijeđen iz komunizma. Odlučuje jedan – ili u najboljem slučaju nekoliko ljudi – a pokriće za te odluke (kakve god bile) trebaju biti birači.

No, pored ostaloga, ovo je i pokazatelj naše niske političke i građanske svijesti, jer da nije tako, mi bi odavno natjerali političke elite na odricanje od takvih manipulacija i prijevara – jer u pitanju je ozakonjena manipulacija i prijevara birača.

Pokušalo se, doduše, referendumom o promjenama Izbornog zakona, ali tako nespretno, nevješto i amaterski da je to tragikomično. Organizirati u isto vrijeme prikupljanje potpisa za dva referenduma (o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije) i stvoriti čitavu zbrku u kojoj građani često nisu znali ni što potpisuju, bila je velika glupost, što opet imamo zahvaliti liderima građanskih grupacija (organizatora referenduma) koje se bore za primat po svaku cijenu i bez obzira na to što je riječ o pogubnoj, hazarderskoj igri.

Nadajmo se da su i oni danas “zadovoljni” – kao i naši gubitnici na izborima.

Na kraju, pravi i istinski gubitnici smo svi, htjeli to priznati ili ne, ili barem mi kojima je do budućnosti ove zemlje i hrvatskoga naroda istinski stalo. Oni kojima to nije važno imaju itekako razloga za zadovoljstvo, jer njihova metoda je “što gore to bolje”.

Nama koji politiku shvaćamo kao djelatnost čiji je cilj opće dobro i mislimo kako se ona mora voditi pošteno, savjesno, odgovorno i u skladu s kršćanskim načelima, ne trebaju isprazne parole i predizborni farizejski izljevi “domoljubnih” emocija (pogotovu od onih koji svojim postupcima čine suprotno od onoga što tobože “zagovaraju”), režirani performansi sa zastavom s prvim bijelim poljem ili provokativnim plakatima (po uzoru na Pupovca i njegov SDSS) čija je jedina svrha privući pozornost, ne treba nam ni opskurni lik Dražen Keleminec koji lupeta o “rušenju EU iznutra” – a što će navodno napraviti upravo on, glavom i bradom (čega se onda dohvate mainstream mediji i te nebuloze vrte do besvijesti kao dokaz o tomu kakva nam je “desnica”). Nama ne trebaju svađalice koje sebe idealiziraju a pljuju po svim oponentima, zaboravljajući kako su tu da izlože svoje programe i pošalju javnosti jasne poruke a ne da prave nered i zbunjuju birače.

Treba nam jedna uljuđena i pristojna konzervativna opcija utemeljena na demokršćanskim načelima koja će okupiti intelektualce i političare od ugleda u narodu, ali i koja će biti spremna taj koncept provoditi u praksi, dosljedno i konzekventno!

Ne moramo izmišljati toplu vodu, nego samo biti ono što jesmo – ako jesmo.

Neki bi već trebali shvatiti da je političkoj opciji koju zastupaju potrebno dati sadržaj i da se ne može sve svoditi na formu i pokušaje osvajanja glasova jeftinim gafovima, propagandnim floskulama, dosjetkama, blefovima i napadima na sve oko sebe.

Tih “pravovjernih” i “jedinih ispravnih” nama je dosta.

I ne bi bilo loše da akteri na političkoj sceni (odnosi se na sve podjednako) konačno jednom shvate razliku između izbora za EU parlament i domaćih – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, pa da se drže teme, odnosno, da ne vode kampanju kao da se bore za mjesto načelnika općine, gradonačelnika, saborskog zastupnika, premijera ili predsjednika. Ako nisu u stanju jasno se odrediti prema Europskoj uniji, neka ne izlaze na izbore, ako ne znaju ništa o toj temi, neka nauče, jer ovo što se događa već prelazi sve normalne granice.

Analfabeti i ljudi koji nisu u stanju napraviti razliku vezano za temeljne pojmove i ciljeve, prije svega one nacionalne i državne (koji bi morali biti u fokusu svakog političara koji se bori u političkoj arene i traži glasove hrvatskih građana), neće biti od koristi nikomu – koliko god imali dobru volju i bili ambiciozni.

Znači, mora se ponešto znati i biti sposoban razumjeti problematiku EU i vlastite zemlje kako bi se moglo dostojno zastupati njezine interese u parlamentu EU. Ni to se ne smije zaboraviti. Može netko biti najveći junak Domovinskog rata, ali potpuno nesposoban za političara. I to trebamo jednom naučiti.

Na kraju, moramo biti svjesni činjenice da ćemo mi konzervativci trpjeti ove nametnike koji ne žele i ne misle dobro ni Hrvatskoj ni njezinim građanima ni našem narodu, sve dok ne dođemo pameti i ne postanemo iskreni prema sebi samima i onima koji nas okružuju.

Sve sam uvjereniji da to čudo nije moguće bez Božjeg prsta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Objavljeno

na

Objavio

Prečesto u medijima čitamo “mudre“ savjete kao npr.: prestanite se baviti ustašama i partizanima. Okrenimo se svakodnevnim problemima kojih imamo i tako previše, itd. Onda ti isti ”mudraci” par dana kasnije “opravdano“ lamentiraju u javnosti nad sveopćom ustašizacijom Lijepe naše potpuno ignorirajući kako je SOA svojedobno bila upozorila na porast ne ustaške, nego četničke ideologije u zemlji.

Ali, o četnicima nitko ni da bi zinuo. Josipović, Mesić, Pupovac, Stazić, Rada, Rade i familija, Gerovac, Vlašić i bezbroj ovisnika o Titu i partiji iz dana u dan ne mogu izgovoriti ni dobro jutro, a da u svojoj skromnoj partijskoj frazeologiji ne spomenu ustaše.

Ustaše su se relativno malo spominjale odmah nakon “oslobođenja“. Tada se uglavnom govorilo i pisalo o “narodnim neprijateljima“, ”izrodima”, ”izdajicama” i ”kvislinzima”. Nakon Križnog puta i skrivanja zločina u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji problem ustaša je za novu “demokratsku“ komunističku jednopartijsku vlast bio stavljen ”ad acta”.

Nešto se tu i tamo spominjalo ustaše na suđenju Stepincu, Budaku i Kavranu te u operaciji Gvardijan 1947. godine. koju su Ozna i Udba do kraja razbile. Dotada je fizički, uglavnom bez suda i presuda, pod zemlju otišlo oko 80 posto autentičnih ustaša. Ostatak je svoj biološki kraj dočekao bilo u Argentini, bilo u Paragvaju, Čileu, Brazilu…

I sada se odjednom nekom čudnom alkemijom na svakom uglu RH pojavljuju opet nove i sve savršenije generacije ustaša. K’o nove generacije mobitela. Ponuda je bogata i širokog spektra. Želiš li naći autentičnog starog tvrdog ličkog, imotskog ili hercegovačkog ustašu, ponuda je preskromna. Kad se tu i tamo netko pojavi kao Artuković i Šakić, naše suvremeno i demokratsko pravosuđe promptno se pobrine da ti ustaški dinosaurusi odmah napuste ovu liberalnu planetu. Štoviše, kao vrhunski dokaz tehno-marksističke demokracije iza njih nisu ostali ni grobovi. Slično kao kod naših Kineza.

Zamislite kada bi svi Kinezi odjednom ustali. Bila bi to za naše današnje ljevičare milijarda i pol ustaša… Vauu!

Jeste li pročitali polemiku našeg jednomandatnog predsjednika Ive Josipovića s još neukroćenim kolumnistima Večernjaka Ninom Raspudićem i Borislavom Ristićem, Slavenom Leticom i Nevenom Sesardićem? Bivši stalno ponavlja ”ustašofili…“,“Hercegovina puna ulica s imenima ustaša…“, ”bijesni čopor koji navali na svakoga tko upozorava na ustaški revizionizam…“ itd. I tako se naš bivši Ivo prometnuo u beskompromisnog borca protiv davno pokopanih ustaša (bivši on, bivši oni!).

Oni koji nisu imali sreću da budu pokopani završili su vjerojatno s ostalim nesretnicima u onih 1700 jama. Naravno, teško ćete čuti nešto od naših “josipovića“ o novorođenoj četničkoj državi u “tamo daleko, tamo je selo moje..“ Međutim, nije naš bivši Ivo bedast. Zna on kao i novi ljevičarski okidač Dalija Orešković da se danas kod nas pomoću davno (bez suda) likvidiranih ustaša grade nove karijere. To vam je jedna vrsta kompostiranja davno smaknutih “klasnih neprijatelja“.

‘Prošla baba s kolačima’

Naime, ovih je dana u slobodarskoj Rijeci bio održan “Hod za život“. Rijeci koja je idealno mjesto za takav mimohod s obzirom da u njoj komunisti vladaju duže nego li u Sjevernoj Koreji. Sudionici povorke, koje su ljevičari onako iz milja i kolokvijalno nazvali “bijesni čopor“, zalagali su se za zakonsku i svaku drugu zaštitu prava na život od začeća pa sve do prirodne smrti. To je nešto tako grozno i protuprirodno da je na to odmah morala reagirati jedna nova liberalno – ljevičarska zvjezdica u slobodnom padu kao zvijezda repatica. Ni da me bacite u okove neću otkriti njen identitet samo zato da se ne zamjerim Slavenu koji je mora podržavati.

Naša ”crvena zvijezda” munjevito je shvatila o čemu se tu radi (kao i o drugim temama) te je svečano izjavila: “Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojom Hrvatska nema nikakve veze“. Ako ikome tko je sudjelovao u tom “ustaškom“ hodu padne na pamet tužiti našu novu političku zvijezdu zbog ovih “biranih“ riječi ne znam kako bi mogao izgubiti tu parnicu!

U isto vrijeme je pod sigurnosnim “štitom“ Voje Obersnela održan i progresivni, antifašistički, slobodarski, humani i neokomunistički “Hod za slobodu“ kojem se, vrativši se iz Amsterdama, pridružila i Anka Mrak – Taritaš. Kad je “Hod za život“ već zamakao iz ugla, naš Mrak je počela vikati: “No pasaran“ ili po naški ”nećete proći”. Neki ustašofil je sa strane samo promrmljao: “Prošla baba s kolačima“.

Znači, danas su u Hrvatskoj za naše novopečene ljevičare i antife ustaše svi “vjernici, heteroseksualci koji se zalažu za brak i protiv su abortusa, ognjištari, desni krkani, lički bukvani, hercegovački šverceri duhana, dalmatinski Vlaji, suverenisti, populisti, antikomunisti, protivnici Jelene Veljače, Anke partizanke, Radničke fronte, poštovatelji Tuđmana, branitelji, oni koji primaju braniteljske imovine (izuzetak su penzići iz NOB-a koji su rođeni prije 5. kolovoza 1995. godine.), oni koji javno i bez imalo srama traže ukidanje nevladinih udruga, oni koji su protiv brzopletog uvođenja eura, oni zatucani koji žive u srednjem vijeku tvrdeći da za ulazak u Hrvatsku treba posjedovati nefalsificiranu putovnicu ili vizu, oni koji u svom fanatizmu misle da bi dan državnosti trebao biti 30. svibnja, oni koji se zgražaju kad pročitaju da se u Nizozemskoj raspravlja o priznavanju tzv. grupnog braka koji bi uključivao tri ili više osoba, oni koji su protiv prava homića da usvajaju djecu, oni koji ne vjeruju da su fratri sa Širokog brijega – bacajući kamenje sa zidina samostana – tri dana držali “u šahu“ tri herojske partizanske divizije, oni koji zlobno kolutaju očima kad netko kaže kako je naš Stipe Mesić izgubio čekove koje je dobio od naše “ustaške“ dijaspore u Australiji, oni koji traže sankcije za Nenu Stazića zbog izjave “da su pobjednici 1945. loše i traljavo obavili svoj posao“, oni koji su se okomili na Acu Stankovića jer je u svoju slobodarsku emisiju ”Nedjeljom u 2” pozvao istinskog rokera Gorana Baru koji je s narkomanskom bejzbol palicom udarao po vjernicima, Isusu, a Bibliju proglasio “tupavom knjigom“, oni koji se tobože čude kad slobodarska austrijska policiji bleji u komunističku jugo zastavu k’o tele u šarena vrata, oni koji kompliment austrijskog vicekancelara Heinz – Christian Strachea kako su Hrvati obično ”sranje” dovode u vezu s činjenicom da mu je žena Srpkinja, oni koji su zgroženi radosnom viješću kako je država Washington prva na svijetu legalizirala ”kompostiranje” ljudi što u prijevodu znači da će se nakon naše smrti ljudi polako i znanstveno ”korektno” pretvarati u spasonosno gnojivo, i da ne nabrajam do kraja godine.

Evo, tako smo demokratski, utemeljeni na ”postmodernom znanstvenom marksizmu” došli do saznanja tko jest, a tko ipak nije ustaša. Kad smo riješili to prethodno pitanje, sada će trebati obaviti još samo kratke konzultacije s drugom Stazićem kako jednom zauvijek riješiti taj ustaški karcinom koji je zahvatio Lepu njihovu.

Kada se napokon riješimo tih retrogradnih, zatucanih ustaša pojavit će se u zoru na istoku ”crvena zvijezda”. U toj neostvarivoj bajci će se u Zagrebu napokon odigrati i legendarna utakmica Dinamo : Crvena zvezda koja se nije zbog ustaša mogla odigrati 13. svibnja 1990. godine. Bit će možda mali problem naći novog Bobana da sredi muriju jer više nema Arkana…

Lubeničarske teorije

Borislav Ristić, Večernjakov “ustaša“, lagano nas baca u depresiju istinitošću svog članka. U kolumni “Rat protiv ideologije tehno – marksizma“ piše o tehnokratskim elitama na zapadu koje su “izvana zelene, a iznutra crvene“ tj. lubeničarskim teorijama, o “brizi“ za budućnost našeg planeta, kako moramo prihvatiti sve veću kontrolu nad našim životima… Ono što me najviše veseli je zamisao “kako se u ime održivog razvoja apelira da se elite dogovore koliko ljudi treba živjeti na Zemlji“. Uglavnom, “ustaša“ Ristić misli da dolaze vremena kad ljudi neće kao do sada stvarati otpad, već će i sami postati otpad. Sjajna analiza tehno-marksističke budućnosti koja nam se smiješi iza ugla.

Neću više citirati Ristića. Idem se baviti vedrijim stvarima. Kao na primjer prognozom Šokre Beljaka da će Amsterdamska koalicija pobijediti na nedjeljnim izborima. Ako oni zaista pobijede onda se slažem da se, u ime održivog razvoja, ipak mora dogovoriti koliko ljudi smije živjeti na zemlji.

Evo i jedan vic iz stare ”dobre” Juge. Pita učiteljica đake: ”Tko zna što je bilo prije: kokoš ili jaje?” Javi se Ivica: ”Prije je bilo svega…!”

Notorni Boris Vlašić se rasplakao nad sudbinom Hrvata, mahom Dalmatinaca, antifašista, partizana, ”slobodnih i poštenih” ljudi koji su razlikovali dobro od zla i borili se za ranjenike u svibnju tisuću devetsto i neke.

Uistinu to su iskrene suze. Krokodilske. Kolumna ovog volumena glasi: “Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke“. Pod naslov: “Kada idu u Bleiburg, Hrvati misle da su na dobroj strani. Znaju tko su žrtve, a tko krvnici, znaju što je pravda i pravednost“. Kad bi Hrvati bili takvi “Hrvati“ kao što su to Vlašić, Stazić, Gerovac, Tomić, Pavičić, Pofuk, Jelaska… onda bi definitivno bili kolektivno spremni, ne ”za dom” nego ”za kompostiranje” ili ”za auto otpad”.

Nikada te “slobodne i poštene“ niste čuli da se bore i žrtvuju protiv ustaške vlasti, Poglavnika, vojske, režima, rasnih zakona nego se uvijek isključivo bore protiv države, a za drugu državu, njima toliko dragu Jugoslaviju. Ti “slobodni i pošteni“ kad su slomili hrvatsku državu nisu ni beknuli protiv nove komunističke diktature, protiv jedne partije, jednog doživotnog predsjednika, protiv OZNE, UDBE, protiv Golog otoka, protiv brutalnog gašenja “Hrvatskog proljeća“…

I na kraju, kad su nas braća tih istih “slobodnih i poštenih“ s crvenim zvijezdama i mrtvačkim glavama na kapama napali, okupirali, razorili, poklali 1991. godine, naši “slobodni i pošteni“ su čekali, ali nisu dočekali da nas Ratko Mladić i Zoran Erceg oslobode kao 1945. godine.

Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Po popisu stanovništva 1948. godine, Hrvatska je imala 639.000 osoba manje nego što je imala 1945. godine. Ako je Tito 1945. godine pripojio Istru, otoke i Dalmaciju matici zemlji, kako to da je današnja Hrvatska manja nego NDH?

Sad bi tisuće sličnih Vlašića koji se redovito okupljaju u Kumrovcu trebali blejati od sreće da Hrvati svakog svibnja hrle u Bleiburg odati počast 11. Dalmatinskoj brigadi na rekordu koji je bio prezahtjevan čak i za Ratka Mladića. A taj rekord je više od pola milijuna ubijenih, što onih pobacanih u Hudu i ostale jame, što likvidiranih metkom u potiljak od strane “slobodnih i poštenih“, što poubijanih nakon osuda prijekih sudova. Naime, većina pobacanih u jame smrti imali su žicom zavezane ruke i noge kako “pošteni i slobodni“ ne bi trošili streljivo na “bandu“.

Zato Vlašiću nemoj maštati! Nema više “slobodnih i poštenih“ koji će izlagati svoje orjunaške život za tvoju Jugoslaviju. Sve smo vam pokazali i dokazali 5. kolovoza 1995. godine. Da smo bili kao ti “slobodni i pošteni“ u svibnju “tisuću devetsto četrdeset i neke“ nitko od njih ne bi preživio ili vidio Srbiju. I to je ta razlika između koljača i ratnika koju Vlašić s obzirom na svoj mentalitet neće nikada shvatiti. No to je njegov problem i problem njegovih urednika.

Javlja mi Zlatko Lukež: “Usvojen je u hrvatskom jeziku novi padež. ”Korumptiv”. Odgovara na pitanja: ”Komu i koliko”.

Suzanu Badanković muči na Fejsu “pitanje svih pitanja“: ako je žena uvijek u pravu, a muškarac uvijek u krivu, pa kad muškarac kaže ženi da je ona u pravu… je li onda muškarac u krivu ili u pravu?“

Krivi su i živi i mrtvi

A sad nešto malo više o “slobodnim i poštenim“ Borisa Vlašića. Netko mi je danas poslao presudu Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2/46-Z od 7. februara 1946. godine. Sudac Vujčić Nikola, predsjednik vijeća, Roksandić Janko, potpredsjednik suda i Ozren Zastavniković donijeli su sljedeću: ”Presudu: U smislu čl. 28. Zakona o konfiskaciji i na osnovi podataka iz spisa Kotarskog narodnog odbora…” prestat ću s citiranjem tog pravnog rariteta kako ne bih zamarao moje čitatelje pravnom terminologijom.

Uglavnom, utvrđeno je da su se svi stanovnici mjesta Zrin borili protiv N.O.V. pa su zbog toga streljani ili pobjegli te im se cjelokupna imovina konfiscira kao narodnim neprijateljima.

Ova presuda se smatra izvršnom pa se dostavlja javnom tužiocu u Petrinji. Znači svi žitelji Zrina su bili narodni neprijatelji! Imovina im je oduzeta, kako onima koje su pobili tako i onima koji su navodno pobjegli, pa kako imovina nije uspjela pobjeći drugovi su se samo trebali s njom poslužiti.

Osobito ako su bili “slobodni i pošteni“. Nastojat ću taj pravosudni biser objaviti zajedno s kolumnom. Nadam se da ću uspjeti. Ako zbog ničega onda zbog malo vjerojatnog osviještenja Borisa Vlašića.

Krenulo je Molierovu “Umišljenom bolesniku“. Ministar zdravstva je zaprijetio revizijom bolovanja.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari