Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda

Objavljeno

na

Ne znam kome ide lošije, stanovnicima Houstona ili hrvatskim antifama. Ameri se bore protiv utapanja u podivljalom uraganu a naši “progresivci“ utapaju sami sebe, a da prije toga nije pala ni kap kiše.

Najprije im se dogodio skup koji su “inventivno“ nazvali “Antifašizam je moj izbor“. Ni manje ni više. Tako jadno demaskiranje nisam vidio godinama. Kakav događaj sirovog komunizma, orijunaštva, jugonostalgije, zapravo jada što moraju živjeti u RH.

Ogromna masa od 123 “policiji poznatih“ jugovića pokazala je po tko zna koji put svoju izgubljenost u vremenu i prostoru. Sjetih se Matoša: “Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda“. Neda Raukar, Vilim Matula (bivši član CK SKH), Rada, Ranko Ostojić, Gordan Maras, Ivo Josipović, Mate Kapović… Nađite mi od tih 123 i jednog jedinog koji ne sanja o tome da se obrazovna reforma ne provede što prije pod mudrim vodstvom Blaženke Divjak. Tužni zbor, mora se priznati, nije bio politiziran. Nije bilo ni jedne hrvatske zastave.

Neće politika u njihovu butigu. Ali zastava Socijalističke Republike Hrvatske s reklamom za Heineken pivo tj. crvenom zvijezdom kao i zastave SSSR-a sa srpom i čekićem ponosno su se vijorile njihovim trgom. Trgom žrtava fašizma. Jer oni su zaista eklatantne žrtve fašizma. Nema terapije koja njima može pomoći. Ni židovski stanovi u koje su se oni ili njihovi najbliži 1945.g. uvalili. Uostalom, ni ustaše nisu Židovima vraćali pod kraj rata njihovu imovinu u kojoj su uživali 4 godine. Kad je ta imovina dopala u šape naših antifašista oni su je koristili u “prvo vrijeme“ dok se odviknu “šumskih uvjeta“. I tako 45 godina. A danas ih koristi njihova “napredna omladina“. Zato na skupu koji je pomalo podsjećao na ”Monty Python and the holy grail” i nije bilo židovskih zastava. Opreza nikad dosta. Dobro je uočio Nino Raspudić: “Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić“. Samo da dođu u priliku “operisali“ bi nas oni baš srpom i čekićem.

Uglavnom naši ognjištari, rigidni desničari, ustašoidi i mrzitelji svega što je progresivno silno žele i trude se iz petnih žila ocrniti, osramotiti i olajati likove kao što su Jelena Lovrić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Fred Matić, Mate Kapović, Nenad Stazić, Rade Šerbedžija, Boris Jokić, Branimir Pofuk, Neda Raukar, Veljo Visković…i bezbrojne članove 6. ličke i Žikine dinastije, ali pritom pokazuju slabašan talent. I zato su pravi profići pokazali raskošan talent u predstavi zvanoj “Sramoćenje antifašizma“. Zato je glavni neprijatelj profesionalnih antifašista – ”Facebook” i ”Twitter” – u pravom smislu te riječi eksplodirao. Kaže Mate Primorac: “U Hrvatskoj se može hodati s jugo zastavama pod kojima su sravnjeni Vukovar i Škabrnja, a ne može se pod HOS-ovim pod kojima su branjena ta mjesta i Hrvatska. Mi smo uistinu zemlja apsurda!“ Bruna Esih: “Naše branitelje privode zbog oznaka pod kojim su branili našu Domovinu, a tzv. antife policija čuva, kad slobodno mašu zastavama pod kojim je izvršena agresija na našu Domovinu. Ovako više ne može“.

Bojim se da ipak može. Ali ne za dugo. Miro Banović se služi armiranom logikom pa piše: “Kažu da RH i NDH nije isto. Kažu da Titova JNA i JNA nakon njegove smrti 1980. godine nije isto. Kažu da Titova Jugoslavija i Jugoslavija nakon njega nije isto. Kažu da kuna u RH i kuna u NDH nije isto. Kažu da antifašizam i komunizam nije isto. Kažu da radnička petokraka nije isto što i komunistička petokraka. Kažu da Pavelić i Tuđman nisu isto. Onda nekom čudesnom logikom dođu do zaključka da je “za dom spremni“ 30-tih i 40-tih isto što i “za dom spremni“ 90-tih i 2000-tih“. Moj prijatelj Ufo s Bola na Braču je beskompromisan. Oni su glupi i uz to još i pokvareni. “Ma nisu Ufo!“ stadoh u obranu komunjara. Mate Kapović je recimo dr.sc., izvanredni profesor na Filozofskom faksu u Zagrebu, član HAZU i njegovog Odbora za dijalektologiju. Skoro pa akademik. ”Pa što?” ne da se Ufo: “Za nijekanje Holokausta u velikom broju zemalja Europe ide se u zatvor, a za seruckanje po hrvatskim žrtvama – dobiješ mjesto u HAZU i na Filozofskom fakultetu“. Ako još uspije obrazovna reforma evo u Akademiji i Drageca Pilsela i Ante Tomića. “Jel’ ti znaš što je oni Kapović reka’ za Bleiburg?” pita me Ufo. ”Pojma nemam” čudim se. Reka je “serem vam se na Bleiburg“. ”Ma nije moguće” kao ”čudim” se ja. ”A što su na to rekli na faksu i u HAZU?” pitam k’o fol Ufu. A njega je krenulo pa nastavi: “Kapović je reka’ i da u Hudoj jami nema nikakvih žrtava – samo ubijenih fašista. Reka’ je” i podiže Ufo kažiprst u zrak “kako Tito nije ubio 570 tisuća ljudi kako tvrde Švabe i Englizi, nego samo nekoliko desetaka tisuća“. Jel’ tu broji i one iz Hude jame kao i onih 3.000 živih zakopanih?” zapitah. ”Ne znan” procijedi Ufo, ”ali znam da nam ne treba nikakva Kurikularna reforma kad imamo Kapovića, Jakovinu, Markovinu i Klasića”. Koji ognjištar taj Ufo! Podsjeća me na Pjotora Sergejeviča Trofimova lika kojeg je Anton Pavlovič Čehov opisao u svojoj “komediji“ Višnjik. Peća je vječni student, ostarjeli adolescent, u ozbiljnim godinama, sklon je patetičnim i ponekad spektakularnim monolozima u kojima, budite sigurni, nema ni površnosti ni gluposti.

Naravno da je Radnička fronta Mate Kapovića sudjelovala u demaskiranju hrvatskog antifašizma na Trgu žrtava fašizma. Možda ih nije loše nabrojati jer su njihove zasluge za pad antifašista u “ligu za bedake“ nedvojbene. Dakle, Matine frontaše, Naprijed Hrvatska (bez i jedne hrvatske zastave), Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske, Protagora, Zagreb je naš, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske (muška je kihnula od straha), Lezbijska grupa Kontra, Kulturnjaci 2016, Mreža antifašistkinja Zagreba, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Socijalistička radnička partija RH, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, Antifašistička ljiga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ratne studije, Centar za ženske studije, Centar za muške studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez… Ne treba biti akademik Josip Pečarić da se izračuna koliko godišnje ove, u biti protuhrvatske udruge, koštaju sve na porezne obveznike. I tko to sve plaća? Vlada iz naših novaca koje uplaćujemo u proračun. I na kraju tužno-cinična vijest za sve nabrojene i ne nabrojene antife. Njihov “visoki izvor“ američka veleposlanica Julieta Valls Noyes je smijenjena. Dvije godine prije isteka mandata. U Buzin dolazi poslovni čovjek, Trumpov odabir – Robert Kohorst. Od sada pa nadalje razni ”organizatori” skupova poput ovog “Antifašizam je moj izbor“ morat će slati svoje “cinkerske pritužbe“ State Departmentu o rastućem fašizmu u RH preko novog veleposlanika (ako ga uspiju obrlatiti kao dosadašnju veleposlanicu). Obamina Julieta je prošlost. Robert Kohorst, poslovni magnat, je signal da se SAD želi orijentirati na sklapanje novih poslovnih poduhvata, dokaz da je “Inicijativa tri mora“ uhvatila korijenje i što je najvažnije da buduće demokratske domete RH neće ocjenjivati Rada, Slavenka Drakulić, Rade Šerbedžija, Puhovski, Pofuk, redakcija Jutarnjeg, Nacional, Slavek Goldstein i parazitske ne vladine udruge. Hrvatska nije Petko, a USA nije Robinson koji ga nastoji civilizirati jer je njegov kulturni obrazac, a i civilizacijski tobože superioran. Ljevičari tvrde kako Ameri još nisu raščistili s Klu Klux Klanom. Sada, nakon ovih tektonskih promjena, lijevoj medijskoj falangi ostaje još samo da “prekomjerno“ granatira Kolindu. Te je smiješna, nitko je ne zove, riva se u prve redove, egocentrična je i slične gluposti iz ljevičarskog arsenala. Predsjednica na jesen odlazi u službeni posjet u SAD i Rusiju. Trump i Putin. Prva svjetska liga. Tim putovanjima pomalo će galvanizirati i svoj drugi mandat na Pantovčaku i u mnogome pridonijeti razvoju hrvatske gastoenterologije kod naših ljevičara. Naime, broj čireva na želudcu naših hiper senzualnih ljevičara porast će upravo drastično. Iz svega toga može profitirati jedino farmaceutska industrija ako izume nove lijekove protiv ideoloških čireva. Za početak, kao prvu terapiju farmaceuti bi našim ožalošćenim ljevičarima mogli preporučiti da što više zaobilaze “bivši trg Maršala Tita“. Table sa “zaobilaznicama“ uredno se mogu postaviti na najfrekventnija mjesta u gradu.

Sjetih se sa sjetom želje Sneške Banović da će ploča sa Titom ostati tamo još 700 godina. Buda je rekao: ”Neispunjena želja je patnja. Mudro je ne željeti“.

Još malo o bivšem trgu Maršala Tita. U 0:13h javio se za riječ SDP-ov zastupnik Zvane Brumnić i rekao da je žalosno što će ova Skupština izglasati ovaj prijedlog i time se odreći antifašizma, što je zločin sam po sebi. Brumnić je time postao jedan od kandidata za glupost godine. Ako nisi antifašist onda si zločinac. E, moj Zvane! Pljucnuo si na zvane i nezvane. Ali to je tvoj limit. Johann Georg Seybold je napisao: “Ab asino lanam”. Od magarca tražiti vunu iliti u prijevodu raditi jalov posao.

Neki navodno traže od HTV direktan prijenos samospaljivanja Drageca. Tako nešto je bilo barem Pilsel obećao javnosti. Međutim, samozatajni Drago Pilsel se ne javlja. Začkomio k’o mutav. Ako već ne bude ognja onda barem neka bude neka reportaža kako se Dragec posipa pepelom. HOS-ova ploča po nekim “visokim izvorima“ i “dobro obaviještenim“ izvorima završit će u Novskoj jer će Jasenovac biti proglašen mjestom “posebnog pijeteta“. Vjerojatno i jest. Zanimljivo je kako kad su takav status zatražili za Vukovar bili su glatko odbijeni. Zbog neustavno postavljenih ćiriličnih ploča dignute su optužnice. Morao sam par puta putovati u Vukovar i slušati tužitelje kako nas uvjeravaju da je ćirilica pismo mira. O pijetetu onih koji su izmasakrirani na Ovčari nitko ni riječi. Kažu da su kompromisi u pravilu truli iako su stvari kristalno jasne. “Proustaška“ vlada kojoj je na čelu bio Ivica Račan imala je i Ministarstvo uprave. I to ministarstvo je registriralo HOS i njegov grb ZDS te mu dalo formalno pravni legitimitet i točka. Problem je u nečem drugom. Domovinski rat dobiven je i sa HOS-ovim braniteljima koji su u rat išli s pozdravom ZDS, dobiven je i s krunicama koje su naši branitelji nosili oko vrata, dobiven je na nacionalnom zanosu svih koji su željeli slobodnu Hrvatsku. Nađite mi i jednu jedinu postrojbu koja je nosila ime maršala Tita, Mike Špiljka, Ive Lole Ribara, Gorana Kovačića…. Netko će reći ako je ZDS registriran u Ministarstvu uprave. Zašto je onda presuda i obrazloženje Ustavnog suda i Visokog prekršajnog suda u predmetu mog klijenta Joea Šimunića suprotno važećim propisima RH? Na to imam samo jedan odgovor: retardirano pravosuđe! Ministar pravosuđa danas jasno i glasno kaže kako se ploča ne može maknuti dok se ne promjeni zakon. Znači postavljena je zakonito.

Dva suda tvrde da vrijeđa osjećaje građana. Dobro ste zaključili da nešto što je zakonito po ocjeni nekih sudova vrijeđa osjećaje građana. Valjda svih. Znači i onih koji su se od 1991.g. borili pod tim znakom. Eto, tko nam sve sjedi u Ustavnom sudu. Dobro da nisu na dnevni red stavili činjenicu da ime njihovog suda počinje sa velikim U – Ustavni sud. To ne treba nikoga previše čuditi ako se još sjećamo po kojim su kriterijima izabirani raniji/sadašnji suci Ustavnog suda! Tako, recimo, sutkinja tog i takvog suda postala je bez problema osoba poznata po uskliku ”Smrt fašizmu-sloboda narodu”. To je tipičan komunistički pozdrav pod kojim se masovno strijeljalo i zakapalo u Hude jame. I to žive ljude. A što je sa rezolucijom Vijeća Europe o osudi totalitarnih režima drugovi suci? Pravosudna hipokrizija. Dokle? Ako im je nešto bilo nejasno mogli su zamoliti svog kolegu Miroslava Šumanovića da im objasni. Zahvaljujući Ustavnom sudu i u manjoj mjeri Visokom prekršajnom sudu HOS i njegov grb ZDS podsjećaju na Homerovog junaka kiklopa Polifema. Kiklop je ostao trajno ozloglašen, a da nikada nije dokazano da je učinio neko zlo. Samo je branio svoj posjed. Svoju zemlju. U staroj Grčkoj tragediji bila mu je predodređena tragična sudbina. Kako se povijest u pravilu ponavlja, ne smijemo dozvoliti da oni protiv kojih smo dobili Domovinski rat sad od nas stvaraju nove Kiklope. Osobito kad uzmemo u obzir notornu činjenicu da smo bili i dugo ćemo bit jači od njih. Možda je rješenje pronašla mala Petra koja je nedavno predsjednika slovačkog parlamenta upitala: “Zašto zastupnici ne bi išli na test inteligencije?“

Ora et labora” Radi i moli se… Još nam samo to preostaje.

Drago Pilsel je najavio samospaljivanje ako “maršal crkne“ pred kazalištem. Fred Matić, sa suzom u oku i povjetarcem u kosi, napušta Hrvatsku. Vidim da su ljudi na ulici kao malo živnuli. Nakon požara, uragana u USA, suše u nas i raznih drugih čuda, napokon dobre vijesti. I onda prizemljenje. Niti će Dragec Pilsel prirediti vatreni spektakl niti će Fred u ”inostranstvo”, makar i na kraće vrijeme (recimo jedno 5o godina).

S fejsa javlja Mario Profaca: “Ukoliko Hrvatska nastavi obavljati aktivnosti oko Pelješkog mosta BiH će se vratiti u Jugoslaviju”.

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hloverka: Od kad je Tuđman skinuo petokraku, svi zagriženi jugokomunisti postali su antifašisti, a svi ostali – ustaše

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Kome se prikloniti, stranačkoj stezi ili svojoj savjesti? Bila je to prava noćna mora brojnih HDZ-ovih saborskih zastupnika uoči usvajanja Istanbulske konvencije, ravna gotovo onoj hamletovskoj biti ili ne biti. Njihovim političkim i ljudskim tjeskobama ne treba se čuditi, kad se dobro zna kako danas u Hrvatskoj funkcioniraju velike stranke, piše Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Odanost i poslušnost vođi prvi je i najvažniji preduvjet političkog opstanka. Samo se tako stiže na izborne liste i na njima uspinje. Što više lojalnosti šefu to lakše do fotelje i ostalih  uhljebničkih povlastica. Rijetki su se hadezovci prilikom usvajanja Istanbulske, koja je do sada i najdublje uzdrmala svjetonazorske temelje stranke, othrvali diktatima i pritiscima svoje vrhuške i glasali protiv.

Njima SDP te noći nije pljeskao, ali su zato ostali s odobravanjem zabilježeni u  velikom dijelu javnosti koja je nametanje rodne ideologije doživjela kao izravnu ugrozu hrvatskih tradicionalnih i identitetskih vrijednosti. Ali su u vodstvu  stranke ipak disidentski obilježeni. Sankcije su izbjegli samo zahvaljujući činjenici da je saborsko brojčano stanje vladajućih toliko krhko da se bez njih jednostavno ne može.

Na tadašnje apele Hrvatske biskupske konferencije zastupnicima vjernicima da zaštite „temeljne vrijednosti kršćanske vjere i kulture“, dio njih se između politike i vjere odlučio pobrinuti ponajprije za  – sebe.

Istaknuti primjer što Partija može učiniti čovjeku upravo je vitez reda Svetoga groba jeruzalemskog, ugledni liječnik Željko Reiner, koji se pod silinom stege preko noći iz viteza preobratio u stranačku pudlicu. Možda su baš njega na umu ovih dana imali članovi Komisije Iustitia et pax kad su napisali izjavu ”Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode.”

Hrvatski biskupi su uoči javne rasprave o pobačaju odlučili podsjetiti političare da je u pitanjima vrijednosne orijentacije sloboda savjesti pojedinca iznad svih pravila stranke i njezine stege. Biskupi k tome drže da je u suprotnom to ne samo nedopustivo, nego i vrlo opasno za demokraciju. Ističući na javnom predstavljanju da izjavu nisu pisali samo za Andreja Plenkovića nego za sve hrvatske političare, nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić odlučio je očito malo osokoliti uplašeno hadezeovo stado pa je u maniri pravoga pastira naglasio da se premijer Plenković može pronaći u izjavi. A u njoj stoji da u Hrvatskoj postoji ozračje straha, da se guši sloboda mišljenja i izražavanja, što je, kako tvrde biskupi, odlazak u jednoumlje i totalitarni sustav u kojemu jedna stranka određuje kako bi se svi trebali ponašati.

Pa se i građanima osporava, naglasili su, da se izjašnjavaju o društvenim i političkim temama i da zatraže referendum o tome.  Na biskupove riječi još se nije oglasio premijer. No, dan ranije, na 29. obljetnici osnivanja  HDZ-a izjavio je da smjer kojim vode Hrvatsku „ide točno u onom pravcu gdje ga je želio Franjo Tuđman, a to je na desnom centru, na širokoj narodnjačkoj platformi, koja ima i svoju demokršćansku dimenziju. Međutim, o Tuđmanovu nasljedniku i njegovu smjeru vođenja HDZ -a oglasila se, između ostalih, svojedobno i Tuđmanova obitelj uskraćujući podršku Istanbulskoj konvenciji i rodnoj idelogiji.

Uglavnom, svima koji dobro poznaju povijest stranke i stvaranje Hrvatske jasno je da je suverenist Tuđman sklapao saveze i s „crnim vragom“ samo ako je to bilo u nacionalnim interesu države, a danas se inkluzivno koalira ako je to u službi  ostanka na vlasti i ako nije protiv naddržavne volje Europske Unije.

Narod je odlučio. Građanske incijative za promjenu izbornog zakona i otkazivanje Istanbulske konvencije prikupile su zajedno gotovo osamsto tisuća potpisa. To je gotovo jedna četvrtina hrvatskih državljana. Politički establišment sada traži način ne bi li osujetio narodnu volju. Ministar Hvaljen Isus i Marija, Lovro Kuščević, promptno je obećao Miloradu Pupovcu da će svaki potpis biti pomno izbrojan i provjeren – je li bio skupljen u skladu sa Zakonom o referendumu. Upravo kako je to prvak SDSS-a i ministrov koalicijski partner i zatražio na saborskom Odboru za ustav, poslovnik i politički sustav koji se također jednoglasno pridružio tom stavu.

U antireferendumsku kampanju uključili su se podjednako i SDP i HDZ. Branko Bačić i Peđa Grbin imaju gotovo istovjetne stavove o tome da je zahtjev za ukidanje prava zastupnicima nacionalnih manjina da odlučuju o povjerenju Vladi i državnom proračunu neustavan. Ministar uprave Lovro Kušćević zaboravio je da ne bi trebao komentirati Inicijative za koje je nadležan, jer je jednostavno u sukobu interesa. „Narod odlučuje“ želi na uštrb desnog biračkog tijela i glasača HDZ-a sebi osigurati političku vidljivost kako bi se smanjenjem izbornog praga s 10 na 4 posto „ugurao u Sabor“, ustvrdio je ministar na Večernjakovu okruglom stolu.

Lovro Kuščević naravno da nije zaboravio da se on uz prag od deset posto i poslušnost šefu uspio ugurati pa bi bio lud kad bi prihvatio nova pravila kojim bi ga narod od tamo izgurao. „Ljudi koji nemaju politički legitimitet pokušavaju krojiti drugačiju politiku onima koji imaju politički legitimitet“, sve nervoznije reagira ministar uprave. Ministar amater, kako su ga jednom kritičari nazvali, zaboravlja da su organizatorima legitimitet dali upravo građani potpisnici referendumskih inicijativa. No, ostaje pitanje bi li Lovri Kuščeviću hadezeovo biračko tijelo uz ovakvu ministarsku  „vidljivost“ i bez promjene izbornog zakona više dalo povjerenje?

Prije više od četrdeset godina, 30. lipnja 1965., troje atentatora upalo je u kuću hrvatskog emigranta Berislava Đure Deželića, potomka poznate zagrebačke obitelji Deželić i voditelja Hrvatskog socijalnog ureda u njemačkom gradu Düsseldorfu te su počeli bjesomučno pucati po ukućanima. Najprije su zapucali na Berislava, a potom i u njegovu suprugu Mariju koja mu je priskočila u pomoć. U susjednoj sobi nalazila se njihova kći Marijana. Kada su je otkrili, atentatori su ispalili više hitaca prema njoj.

O tome je kasnije posvjedočila: „Na vratima je stajao čovjek s oružjem u ruci, a na podu tata i mama leže ko mrtvi, svuda krv… Onda su pucali na mene: u usta, u nos, u ruku koju sam držala na trbuhu, bila sam upravo pred porodom, ruka je spasila moje dijete“. Deželićevi su imali nevjerojatnu sreću jer su svi troje preživjeli ranjavanje. Njemačka je policija ubrzo identificirala Udbine atentatore, trojicu muškaraca i jednu ženu koji su pomoću lažnih dokumenata koje im je dao jugoslavenski konzul Slobodan Krstić uspjeli pobjeći u Jugoslaviju gdje su nastavili nesmetano živjeti. Jedan od ubojica je moj sugrađanin, Makaranin. Srećemo se po ulicama moga grada, ponekad me i pozdravi, a mene primi svaki put neki užas i nelagoda od nekažnjena i svirepa zločina.

Ove zastrašujuće slike zločina i kazne Titova režima prisjetila sam se ovog tjedna kada obilježavamo Dan antifašističke borbe. I nakon press konferencije Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige, Stjepana Šafranića iz SABH-a i glumca, bivšeg člana Centralnog komiteta SRH, Vilima Matule koji su ustvrdili da je taj Dan državni praznik, pa je stoga, kako su rekli, važno iskazati svoje nemirenje s pokušajima ustašizacije Hrvatske.

Proslavu žele održati na trgu koji će namjerno zvati, najavio je Matula, „Trgom maršala Tita“. Matula kao nekadašnji komunist, a danas antifašist s ekipom istomišljenika skupom na nekadašnjem maršalovom trgu želi izraziti protest zbog, kako tvrdi, sve snažnijih retrogradnih pojava u hrvatskom društvu. A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Dok traje SP, sve drugo je na čekanju

Objavljeno

na

Objavio

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti? …

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu

Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”

Ne mogu se oteti dojmu kako bi bilo neozbiljno, pomalo i hipsterski pisati ovaj tjedan o bilo čemu drugom osim o Svjetskom nogometnom prvenstvu. Za njegova trajanja, zemlje čije se reprezentacije natječu kao da žive u nekoj zagradi ili izvanrednom stanju u kojem su privremeno suspendirane sve druge preokupacije. Tako se i kod nas čini kao da je sve stalo i kako ništa drugo ne probija percepcijsku opnu građanstva. Zabivaka je u drugi plan bacila i Plenkovića i Predsjednicu, i oporbu i Todorića pa čak i Mamića i Puljka.

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti?

Više se i žučnije razglaba oko toga što napadač Nikola Kalinić nije radio svoj posao, tj. nije kao reprezentativac poštivao upute izbornika i ulazio u igru kad mu se kaže, nego što se problematizira činjenica da svoj posao nisu radila državna regulatorna tijela koja su dopustila da Agrokor čini što je činio i danas završi u 47% vlasništvu ruskih državnih banaka, a neformalno vjerojatno još i više, što za najvažniji poslovni subjekt o kojem većim dijelom ovisi hrvatska poljoprivreda i nije baš najpoželjnija situacija. Podsjećajući na sve to ne ciljam u smjeru pseudo intelektualnog prenemaganja oko toga kako je narodu uz malo kruha, dovoljno dati puno igara, ili kako je nogomet opijum za narod koji služi za prikrivanje stvarnih problema. Ne, ja doista smatram da je Svjetsko nogometno prvenstvo trenutno najvažnija stvar za Hrvatsku, jer simboličke stvari koje mobiliziraju toliki interes i emocije zajednice povratno mogu imati itekako realne i pozitivne posljedice.

A Hrvatskoj je prije svega danas potrebno malo samopoštovanja, nade i radosti. Italija je, primjerice, 1982. prolazila teško političko i društveno razdoblje. Neočekivana titula svjetskog prvaka dala je tada Talijanima novi polet, nadu, poticaj da se stvari poprave i prebrode i, premda je nemoguće izmjeriti koliko je taj simbolički poticaj pomogao zemlji, veliki sportski uspjeh koji je emotivno okupirao cijelu naciju sigurno je bio značajan simbolički poticaj za sređivanje stvari. Osnovna snaga svjetskog prvenstva leži u tome što se ono odigrava rijetko, jednom u četiri godine. Dakle, otprilike jednu pedesetinu naših života traje ta suvremena olimpijada (važnija od Olimpijskih igara) za vrijeme koje nogomet krade pozornost od svih drugih stvari. Utoliko više ukoliko vam reprezentacija dulje ostaje u igri. Kad bi se odigravalo češće ne bi imalo ovu privlačnost – da se igra svake godine moglo bi se reći da ga se instrumentalizira za anesteziranje građana i odvlačenje pozornosti s važnijih problema. Ovako, jednom u četiri godine je taman, prvenstvo u najpopularnijem sportu dođe svijetu kao neka vrsta globalnog doba karnevala, zagrade u uobičajenom vremenu i rasporedu prioriteta.

Nogomet je složena priča koja uz osnovnu sportsku ima i društvenu, političku, ekonomsku, kulturnu, psihološku, mentalitetsku, filozofsku, mitsku pa i pseudoreligioznu dimenziju. Zemlja čija reprezentacija uspije ostvariti zapažen rezultat u tako složenoj i konkurentnoj djelatnosti nije bez šanse da to može napraviti i na drugim, u ostatku vremena važnijim područjima. Turnir se može promatrati kao metafora života i borbe za opstanak, otud dobiva snagu mita. Svi odmorni i kompletni sudionici na početku teoretski imaju šanse za pobjedu. Natječu se u jednom mikrosvijetu u kojem je ispadanje ekvivalent umiranju, dok na kraju ne ostane dvoje “preživjelih” kroz sve borbe, od kojih će jedan se popeti na tron i dobiti pokal. Na svakom prvenstvu se redovito dogode dvije vrste iznenađenja. Uvijek neki Golijat ne prođe skupinu, a neki David se probije neočekivano visoko. Pobjeda nezaboravnog Kameruna nad tada aktualnim svjetskim prvakom Argentinom na otvaranju Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. bila mi je jedna od važnijih lekcija u životu o važnosti poniznosti i svijesti kako nijedna utakmica nije unaprijed dobivena. Ali može biti unaprijed izgubljena ako se u duhu predaš prije nego što si istrčao.

Uvijek, dakle netko od favorita zglajza, izgubi na početku (v. Njemačka-Meksiko), često bivši prvak ne prođe skupinu (Francuska, Italija, Španjolska), a u pravilu neki autsajder, nikada se unaprijed ne zna koji, jer onda to ne bi bio, zabljesne i dobaci do četvrtfinala ili čak i polufinala (Kamerun, Hrvatska u prvom nastupu, Senegal, Koreja, Kostarika). Nogometna igra je, između ostalog, i najbolji primjer za objašnjavanje strukturalizma. Ekipa nije puki zbroj elemenata, tj. igrača koji je čine, oni nisu nabacani kao rogovi u vreći izvagani tržišnom vrijednošću svakog pojedinog od njih, što bi onda u zbroju tobože dalo ukupnu vrijednost momčadi (nema pogrešnijeg računa), već je ona struktura, dakle cjelina u kojoj je uz elemente važan i njihov međusobni odnos. Zato ekipa s pojedinačno lošijim igračima može pobijediti onu koja je pojedinačno vagano bolja ako je uigranija, s boljom taktikom i motiviranija. Posebna priča je navijanje, koje je, između ostalog, i ritualizirana igra potvrđivanja kolektivnog identiteta. Navijaš za svoje, ali razumiješ pri tom da isto to čine i drugi. Čini se stoga kako svjetsko prvenstvo više spaja nego razdvaja države i djeluje kao slavljenje šarenila svijeta kroz nacionalne boje, himne, pjesme i rituale. Zanimljivi su mi oni koji ističu kako ne navijaju za reprezentaciju tobože zato što im se gadi vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza. Dakle, da su na čelu saveza neki fini, čestiti, dragi ljudi onda bi oni navijali za reprezentaciju. Ali mi smo uvijek na strani finih ljudi, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, jezik i sl. Tko ne cijeni sportsku čestitost Federera ili se na raduje veselju u igri Ronaldinha?

Za reprezentaciju ne navijamo zato što su trenutno na čelu saveza ovakvi ili onakvi ljudi već zato što je naša, ako je takvom osjećamo, u dobru i u zlu. Meni se, primjerice, ne sviđa trenutno vodstvo hrvatske države, ali joj zato ne želim pad BDP-a, požare, poplave, zagađenje Jadrana, terorizam i bijelu kugu. Čini mi se da je ovoj, uglavnom anonimnoj ekipi, vodstvo saveza o kojem se itekako ima što reći, samo izlika da izraze svoj osnovni emotivni stav nenavijanja za hrvatsku reprezentaciju. Što je njihovo pravo, ali neka se ne kriju iza bijednih izlika. Navijač navija za svoju reprezentaciju unatoč trenutno odbojnom vodstvu, dok ovi svoje iskonsko nenavijanje opravdavaju trenutačnim vodstvom. Prateći desetljećima svjetska prvenstva može se jasno vidjeti i kako se nacije transformiraju. U prvoj francuskoj reprezentaciji koje se sjećam jedan od naših dječjih idola, uz Platinija, bio je Jean Tigana, kako su ga u žargonu sportskih komentatora tada nazivali “tamnoputi” i “brzonogi”.

Tigana je, kao crnac, tada bio izuzetak, a danas je izuzetak u francuskoj reprezentaciji bijelac, kao što je Antoine Griezmann, a i on je potomak oca Nijemca i majke Portugalke. Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Gerda Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu na zadnjim prijateljskim utakmicama nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”. Ali to je stvarnost današnje Njemačke.

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu, pa dobivaju vrlo mladi priliku okušati se i formirati u jačim ligama, tako da je sve manje ne samo apsolutnih autsajdera, nego i famoznih “neugodnih” protivnika. “Neugodna” u nogometnoj retorici je reprezentacija koja je po svemu slabija od tvoje i trebao bi je dobiti, ali pošto je tvoja nepouzdana, lošijeg protivnika ćeš nazvati “neugodnim” kako bi a priori opravdao eventualni neuspjeh. Nećeš nikada reći za Brazil, Njemačku ili Španjolsku da su “neugodni”.

Nogometna retorika i mitologija je posebna dimenzija. Primjerice, pridjev “omalen” nikada nigdje drugo nisam čuo osim u nogometnim prijenosima – za rastom niskog igrača, komentator će redovito reći da je “omalen”, a ti su često i “neugodni”. Za razliku od unaprijed dogovorenih globalizacijskih igara u kojima veća riba uvijek pojede manju, “lopta je okrugla” pa na nogometnom prvenstvu nekada i mali izbace velike. Iako će na kraju neko od velikih uzeti prvenstvo.

Nije grijeh na nekoliko tjedana prepustiti se tom ludilu, nije loše uzeti predah od naše svakidašnje jadikovke, od fokusa javnosti do tema kolumni. Kad nogometni karneval završi vratit ćemo se našim na trenutak odloženim temama. Nadajmo se u boljem raspoloženju, s malo probuđene nade i samopouzdanja.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori