Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda

Objavljeno

na

Ne znam kome ide lošije, stanovnicima Houstona ili hrvatskim antifama. Ameri se bore protiv utapanja u podivljalom uraganu a naši “progresivci“ utapaju sami sebe, a da prije toga nije pala ni kap kiše.

Najprije im se dogodio skup koji su “inventivno“ nazvali “Antifašizam je moj izbor“. Ni manje ni više. Tako jadno demaskiranje nisam vidio godinama. Kakav događaj sirovog komunizma, orijunaštva, jugonostalgije, zapravo jada što moraju živjeti u RH.

Ogromna masa od 123 “policiji poznatih“ jugovića pokazala je po tko zna koji put svoju izgubljenost u vremenu i prostoru. Sjetih se Matoša: “Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda“. Neda Raukar, Vilim Matula (bivši član CK SKH), Rada, Ranko Ostojić, Gordan Maras, Ivo Josipović, Mate Kapović… Nađite mi od tih 123 i jednog jedinog koji ne sanja o tome da se obrazovna reforma ne provede što prije pod mudrim vodstvom Blaženke Divjak. Tužni zbor, mora se priznati, nije bio politiziran. Nije bilo ni jedne hrvatske zastave.

Neće politika u njihovu butigu. Ali zastava Socijalističke Republike Hrvatske s reklamom za Heineken pivo tj. crvenom zvijezdom kao i zastave SSSR-a sa srpom i čekićem ponosno su se vijorile njihovim trgom. Trgom žrtava fašizma. Jer oni su zaista eklatantne žrtve fašizma. Nema terapije koja njima može pomoći. Ni židovski stanovi u koje su se oni ili njihovi najbliži 1945.g. uvalili. Uostalom, ni ustaše nisu Židovima vraćali pod kraj rata njihovu imovinu u kojoj su uživali 4 godine. Kad je ta imovina dopala u šape naših antifašista oni su je koristili u “prvo vrijeme“ dok se odviknu “šumskih uvjeta“. I tako 45 godina. A danas ih koristi njihova “napredna omladina“. Zato na skupu koji je pomalo podsjećao na ”Monty Python and the holy grail” i nije bilo židovskih zastava. Opreza nikad dosta. Dobro je uočio Nino Raspudić: “Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić“. Samo da dođu u priliku “operisali“ bi nas oni baš srpom i čekićem.

Uglavnom naši ognjištari, rigidni desničari, ustašoidi i mrzitelji svega što je progresivno silno žele i trude se iz petnih žila ocrniti, osramotiti i olajati likove kao što su Jelena Lovrić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Fred Matić, Mate Kapović, Nenad Stazić, Rade Šerbedžija, Boris Jokić, Branimir Pofuk, Neda Raukar, Veljo Visković…i bezbrojne članove 6. ličke i Žikine dinastije, ali pritom pokazuju slabašan talent. I zato su pravi profići pokazali raskošan talent u predstavi zvanoj “Sramoćenje antifašizma“. Zato je glavni neprijatelj profesionalnih antifašista – ”Facebook” i ”Twitter” – u pravom smislu te riječi eksplodirao. Kaže Mate Primorac: “U Hrvatskoj se može hodati s jugo zastavama pod kojima su sravnjeni Vukovar i Škabrnja, a ne može se pod HOS-ovim pod kojima su branjena ta mjesta i Hrvatska. Mi smo uistinu zemlja apsurda!“ Bruna Esih: “Naše branitelje privode zbog oznaka pod kojim su branili našu Domovinu, a tzv. antife policija čuva, kad slobodno mašu zastavama pod kojim je izvršena agresija na našu Domovinu. Ovako više ne može“.

Bojim se da ipak može. Ali ne za dugo. Miro Banović se služi armiranom logikom pa piše: “Kažu da RH i NDH nije isto. Kažu da Titova JNA i JNA nakon njegove smrti 1980. godine nije isto. Kažu da Titova Jugoslavija i Jugoslavija nakon njega nije isto. Kažu da kuna u RH i kuna u NDH nije isto. Kažu da antifašizam i komunizam nije isto. Kažu da radnička petokraka nije isto što i komunistička petokraka. Kažu da Pavelić i Tuđman nisu isto. Onda nekom čudesnom logikom dođu do zaključka da je “za dom spremni“ 30-tih i 40-tih isto što i “za dom spremni“ 90-tih i 2000-tih“. Moj prijatelj Ufo s Bola na Braču je beskompromisan. Oni su glupi i uz to još i pokvareni. “Ma nisu Ufo!“ stadoh u obranu komunjara. Mate Kapović je recimo dr.sc., izvanredni profesor na Filozofskom faksu u Zagrebu, član HAZU i njegovog Odbora za dijalektologiju. Skoro pa akademik. ”Pa što?” ne da se Ufo: “Za nijekanje Holokausta u velikom broju zemalja Europe ide se u zatvor, a za seruckanje po hrvatskim žrtvama – dobiješ mjesto u HAZU i na Filozofskom fakultetu“. Ako još uspije obrazovna reforma evo u Akademiji i Drageca Pilsela i Ante Tomića. “Jel’ ti znaš što je oni Kapović reka’ za Bleiburg?” pita me Ufo. ”Pojma nemam” čudim se. Reka je “serem vam se na Bleiburg“. ”Ma nije moguće” kao ”čudim” se ja. ”A što su na to rekli na faksu i u HAZU?” pitam k’o fol Ufu. A njega je krenulo pa nastavi: “Kapović je reka’ i da u Hudoj jami nema nikakvih žrtava – samo ubijenih fašista. Reka’ je” i podiže Ufo kažiprst u zrak “kako Tito nije ubio 570 tisuća ljudi kako tvrde Švabe i Englizi, nego samo nekoliko desetaka tisuća“. Jel’ tu broji i one iz Hude jame kao i onih 3.000 živih zakopanih?” zapitah. ”Ne znan” procijedi Ufo, ”ali znam da nam ne treba nikakva Kurikularna reforma kad imamo Kapovića, Jakovinu, Markovinu i Klasića”. Koji ognjištar taj Ufo! Podsjeća me na Pjotora Sergejeviča Trofimova lika kojeg je Anton Pavlovič Čehov opisao u svojoj “komediji“ Višnjik. Peća je vječni student, ostarjeli adolescent, u ozbiljnim godinama, sklon je patetičnim i ponekad spektakularnim monolozima u kojima, budite sigurni, nema ni površnosti ni gluposti.

Naravno da je Radnička fronta Mate Kapovića sudjelovala u demaskiranju hrvatskog antifašizma na Trgu žrtava fašizma. Možda ih nije loše nabrojati jer su njihove zasluge za pad antifašista u “ligu za bedake“ nedvojbene. Dakle, Matine frontaše, Naprijed Hrvatska (bez i jedne hrvatske zastave), Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske, Protagora, Zagreb je naš, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske (muška je kihnula od straha), Lezbijska grupa Kontra, Kulturnjaci 2016, Mreža antifašistkinja Zagreba, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Socijalistička radnička partija RH, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, Antifašistička ljiga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ratne studije, Centar za ženske studije, Centar za muške studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez… Ne treba biti akademik Josip Pečarić da se izračuna koliko godišnje ove, u biti protuhrvatske udruge, koštaju sve na porezne obveznike. I tko to sve plaća? Vlada iz naših novaca koje uplaćujemo u proračun. I na kraju tužno-cinična vijest za sve nabrojene i ne nabrojene antife. Njihov “visoki izvor“ američka veleposlanica Julieta Valls Noyes je smijenjena. Dvije godine prije isteka mandata. U Buzin dolazi poslovni čovjek, Trumpov odabir – Robert Kohorst. Od sada pa nadalje razni ”organizatori” skupova poput ovog “Antifašizam je moj izbor“ morat će slati svoje “cinkerske pritužbe“ State Departmentu o rastućem fašizmu u RH preko novog veleposlanika (ako ga uspiju obrlatiti kao dosadašnju veleposlanicu). Obamina Julieta je prošlost. Robert Kohorst, poslovni magnat, je signal da se SAD želi orijentirati na sklapanje novih poslovnih poduhvata, dokaz da je “Inicijativa tri mora“ uhvatila korijenje i što je najvažnije da buduće demokratske domete RH neće ocjenjivati Rada, Slavenka Drakulić, Rade Šerbedžija, Puhovski, Pofuk, redakcija Jutarnjeg, Nacional, Slavek Goldstein i parazitske ne vladine udruge. Hrvatska nije Petko, a USA nije Robinson koji ga nastoji civilizirati jer je njegov kulturni obrazac, a i civilizacijski tobože superioran. Ljevičari tvrde kako Ameri još nisu raščistili s Klu Klux Klanom. Sada, nakon ovih tektonskih promjena, lijevoj medijskoj falangi ostaje još samo da “prekomjerno“ granatira Kolindu. Te je smiješna, nitko je ne zove, riva se u prve redove, egocentrična je i slične gluposti iz ljevičarskog arsenala. Predsjednica na jesen odlazi u službeni posjet u SAD i Rusiju. Trump i Putin. Prva svjetska liga. Tim putovanjima pomalo će galvanizirati i svoj drugi mandat na Pantovčaku i u mnogome pridonijeti razvoju hrvatske gastoenterologije kod naših ljevičara. Naime, broj čireva na želudcu naših hiper senzualnih ljevičara porast će upravo drastično. Iz svega toga može profitirati jedino farmaceutska industrija ako izume nove lijekove protiv ideoloških čireva. Za početak, kao prvu terapiju farmaceuti bi našim ožalošćenim ljevičarima mogli preporučiti da što više zaobilaze “bivši trg Maršala Tita“. Table sa “zaobilaznicama“ uredno se mogu postaviti na najfrekventnija mjesta u gradu.

Sjetih se sa sjetom želje Sneške Banović da će ploča sa Titom ostati tamo još 700 godina. Buda je rekao: ”Neispunjena želja je patnja. Mudro je ne željeti“.

Još malo o bivšem trgu Maršala Tita. U 0:13h javio se za riječ SDP-ov zastupnik Zvane Brumnić i rekao da je žalosno što će ova Skupština izglasati ovaj prijedlog i time se odreći antifašizma, što je zločin sam po sebi. Brumnić je time postao jedan od kandidata za glupost godine. Ako nisi antifašist onda si zločinac. E, moj Zvane! Pljucnuo si na zvane i nezvane. Ali to je tvoj limit. Johann Georg Seybold je napisao: “Ab asino lanam”. Od magarca tražiti vunu iliti u prijevodu raditi jalov posao.

Neki navodno traže od HTV direktan prijenos samospaljivanja Drageca. Tako nešto je bilo barem Pilsel obećao javnosti. Međutim, samozatajni Drago Pilsel se ne javlja. Začkomio k’o mutav. Ako već ne bude ognja onda barem neka bude neka reportaža kako se Dragec posipa pepelom. HOS-ova ploča po nekim “visokim izvorima“ i “dobro obaviještenim“ izvorima završit će u Novskoj jer će Jasenovac biti proglašen mjestom “posebnog pijeteta“. Vjerojatno i jest. Zanimljivo je kako kad su takav status zatražili za Vukovar bili su glatko odbijeni. Zbog neustavno postavljenih ćiriličnih ploča dignute su optužnice. Morao sam par puta putovati u Vukovar i slušati tužitelje kako nas uvjeravaju da je ćirilica pismo mira. O pijetetu onih koji su izmasakrirani na Ovčari nitko ni riječi. Kažu da su kompromisi u pravilu truli iako su stvari kristalno jasne. “Proustaška“ vlada kojoj je na čelu bio Ivica Račan imala je i Ministarstvo uprave. I to ministarstvo je registriralo HOS i njegov grb ZDS te mu dalo formalno pravni legitimitet i točka. Problem je u nečem drugom. Domovinski rat dobiven je i sa HOS-ovim braniteljima koji su u rat išli s pozdravom ZDS, dobiven je i s krunicama koje su naši branitelji nosili oko vrata, dobiven je na nacionalnom zanosu svih koji su željeli slobodnu Hrvatsku. Nađite mi i jednu jedinu postrojbu koja je nosila ime maršala Tita, Mike Špiljka, Ive Lole Ribara, Gorana Kovačića…. Netko će reći ako je ZDS registriran u Ministarstvu uprave. Zašto je onda presuda i obrazloženje Ustavnog suda i Visokog prekršajnog suda u predmetu mog klijenta Joea Šimunića suprotno važećim propisima RH? Na to imam samo jedan odgovor: retardirano pravosuđe! Ministar pravosuđa danas jasno i glasno kaže kako se ploča ne može maknuti dok se ne promjeni zakon. Znači postavljena je zakonito.

Dva suda tvrde da vrijeđa osjećaje građana. Dobro ste zaključili da nešto što je zakonito po ocjeni nekih sudova vrijeđa osjećaje građana. Valjda svih. Znači i onih koji su se od 1991.g. borili pod tim znakom. Eto, tko nam sve sjedi u Ustavnom sudu. Dobro da nisu na dnevni red stavili činjenicu da ime njihovog suda počinje sa velikim U – Ustavni sud. To ne treba nikoga previše čuditi ako se još sjećamo po kojim su kriterijima izabirani raniji/sadašnji suci Ustavnog suda! Tako, recimo, sutkinja tog i takvog suda postala je bez problema osoba poznata po uskliku ”Smrt fašizmu-sloboda narodu”. To je tipičan komunistički pozdrav pod kojim se masovno strijeljalo i zakapalo u Hude jame. I to žive ljude. A što je sa rezolucijom Vijeća Europe o osudi totalitarnih režima drugovi suci? Pravosudna hipokrizija. Dokle? Ako im je nešto bilo nejasno mogli su zamoliti svog kolegu Miroslava Šumanovića da im objasni. Zahvaljujući Ustavnom sudu i u manjoj mjeri Visokom prekršajnom sudu HOS i njegov grb ZDS podsjećaju na Homerovog junaka kiklopa Polifema. Kiklop je ostao trajno ozloglašen, a da nikada nije dokazano da je učinio neko zlo. Samo je branio svoj posjed. Svoju zemlju. U staroj Grčkoj tragediji bila mu je predodređena tragična sudbina. Kako se povijest u pravilu ponavlja, ne smijemo dozvoliti da oni protiv kojih smo dobili Domovinski rat sad od nas stvaraju nove Kiklope. Osobito kad uzmemo u obzir notornu činjenicu da smo bili i dugo ćemo bit jači od njih. Možda je rješenje pronašla mala Petra koja je nedavno predsjednika slovačkog parlamenta upitala: “Zašto zastupnici ne bi išli na test inteligencije?“

Ora et labora” Radi i moli se… Još nam samo to preostaje.

Drago Pilsel je najavio samospaljivanje ako “maršal crkne“ pred kazalištem. Fred Matić, sa suzom u oku i povjetarcem u kosi, napušta Hrvatsku. Vidim da su ljudi na ulici kao malo živnuli. Nakon požara, uragana u USA, suše u nas i raznih drugih čuda, napokon dobre vijesti. I onda prizemljenje. Niti će Dragec Pilsel prirediti vatreni spektakl niti će Fred u ”inostranstvo”, makar i na kraće vrijeme (recimo jedno 5o godina).

S fejsa javlja Mario Profaca: “Ukoliko Hrvatska nastavi obavljati aktivnosti oko Pelješkog mosta BiH će se vratiti u Jugoslaviju”.

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Kolumne

Marko Ljubić: Polazna slabost hrvatske državne politike – Tko je napao Hrvatsku?

Objavljeno

na

Objavio

Srpska agresija na Hrvatsku

Da bi se uopće moglo razgovarati sa Srbijom nužno je imati jasan, siguran, dokaziv i čvrst stav koji podliježe svim specifičnim i načelnim provjerama i kojega je lako moguće obraniti pred svim zainteresiranim sudionicima razgovora o srpsko-hrvatskim odnosima.

Da bi se uopće moglo na racionalnoj osnovi dogovarati s partnerima u međunarodnoj zajednici bilo što zajedničko, pa i raditi bilo kakav kompromis s njima oko Srbije čime se sad nastoji opravdati poziv Vučiću, moraju se znati temeljni nacionalni i državni stavovi o kojima ne smije biti pregovora, jer se bez njih ne mogu postaviti svoji zahtjevi tim partnerima koje će oni kao kompenzaciju našim kompromisima eventualno za nas riješiti sa Srbijom. Tako se to jedino može raditi, inače nismo država.

Koji je to polazni stav za sve?

To je stav o tome što se dogodilo početkom devedesetih godina.

Pravilan naziv događaja – stvar najdublje biti događaja

Niti pretežita akademska zajednica, niti pretežita javnost, a niti državna politika i najutjecajnije političke stranke o tome imaju jasan, standardiziran i točan stav. Pa jedni govore o velikosrpskoj agresiji, drugi govore o Miloševićevoj agresiji, navodni desničari, oni radikalniji govore o srbočetničkoj ili srbočetničko-komunističkoj agresiji, treći govore o velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji, četvrti će spomenuti agresiju četnika i JNA, peti da je to bio unutarnji sukob hrvatskih Srba i hrvatske većine, a u svemu tome, mnogi koriste kombinaciju tih definicija i terminoloških oznaka, te sadržaja koje te oznake impliciraju, od prigode do prigode.

Pravilan naziv događaja nije terminološko neobvezno pitanje ili stvar trenutnog izbora govornika, nego – stvar najdublje biti toga događaja i bez točnoga naziva nema rješenja niti napretka u odnosima Hrvatske i Srbije. Državni dužnosnici i političari, javni akteri hrvatske društvene scene, pogotovo oni na državnim dužnostima i plaćama, moraju imati potpuno jedinstven stav o tome i nikakvom se demokracijom ili slobodom mišljenja ne može opravdavati otvaranje mogućnosti za manipulativnu interpretaciju tih događaja.

Ne može se mišljenjem nazivati stav da je srpsko pučanstvo na okupiranim područjima skupilo prodajom krumpira novac za borbene vojne zrakoplove, helikoptere, raketne sustave, tenkove, topove i ostale smrtonosne igračke „ugrožene“ srpske nejači pa krenulo u obranu od „ustaša“ i u „građanski rat“. Tko tako misli, njegovo mišljenje je dijagnoza za specijalizirane bolnice ili za – robiju zbog izdaje.

Srpska agresija

Primjer ispravnoga ponašanja prema značaju terminologije i njenoga sadržaja je ministar branitelja Tomo Medved. On ne zamuckuje kad govori o – srpskoj agresiji.

S obzirom da Hrvatska ne živi ni sama, ni izolirana, s obzirom da za srpsko-hrvatske odnose postoje i vanjski ili međunarodni interesi, treba se racionalno postaviti u poziciju stranoga promatrača koji s manjim ili većim interesom pristupa tim pitanjima, a bez njegove ili njihove uloge očito je nećemo moći prisiliti Srbiju na stvarnu suradnju i rješavanje nagomilanih posljedica njihove agresije. Takvi su velika većina, od kojih u mnogo čemu ovisi rasplet hrvatsko-srpskih odnosa i rješenje teških hrvatskih unutarnjih problema povezanih s tim pitanjem.

Ljudima u svijetu jednostavno nije jasno o čemu se tu radilo, a kvarnima u međunarodnim centrima moći, kojih nije malo, niti su zanemarivi, naša nepreciznost daje alibi za to što rade i na pladnju ih servira srpskoj agenturi i lobijima.

Ne treba se pri tome previše oslanjati na već pomalo zaboravljene slike svijetskih televizija i svjedočanstava promatrača, jer i najteži osobni doživljaji čovjeka s vremenom se potisnu u dubinu podsvijesti i pored njih se nastavi živjeti. Pogotovo ako se ne radi o neposrednom interesu i tuđim nevoljama.

Stvari su jednostavne i dokazive.

Ne može cilj biti odgovoran za način ostvarivanja tog cilja

Hrvatsku je devedest i prve godine napala država Srbija. Pogrješno je govoriti velikosrpska agresija, jer da je Srbija tada bila velika Srbija, agresije ne bi bilo. Ne može cilj biti odgovoran za način ostvarivanja toga istoga cilja, jer cilj nije pravni subjekt, niti cilj može biti nagrađen ili kažnjen.

Odgovoran za sve može biti samo onaj tko nastoji postići taj cilj. Cilj je bila velika Srbija, proširena geografska Srbija, a željela ga je ostvariti – država Srbija. Cilj je nešto što se želi postići, ali još uvijek ne postoji. Inače bi bilo besmisleno to nastojati postići ako već postoji. Nositelj je nositelj, instrumenti su instrumenti, ciljevi su ciljevi.

Brkati te pojmove je isto kao da na sudu vozač koji je u vožnji ubio čovjeka bude oslobođen odgovornosti, jer je fizički ubojica njegov auto, pa se auto ili uništi ili strpa u zatvor. Ili kao da raketni sustav koji je ispalio smrtonosne granate na Zagreb nakon Bljeska optužimo za krivnju, a ne njegovoga poslužitelja i personalnu hijerarhiju koja je omogućila da taj čelični stroj bude u smrtonosnoj funkciji.

Auto, kao i JNA, kao i četnici, Beli orlovi, Arkanovci, Knindže i desetine skupina diljem ratišta, su bili – instrumenti kojima je počinjeno zlo, njihovi personalni članovi mogu biti i jesu pojedinačno odgovorni za počinjeno zlo, ali ključni nositelj zla je država koja im je to omogućila. Za zlo nikada primarno ne odgovaraju instrumenti nego onaj tko ih koristi, pogotovo tko osmisli i naruči njihovo korištenje za postizanje svojih ciljeva. U ovome slučaju geografski ili teritorijalno proširene Srbije, točno kako je u presudi napisao stalni međunarodni sud u Haagu.

Netočno je govoriti o Miloševićevoj agresiji

Nazivati agresiju Miloševićevom znači potpuno netočno personalizirati sveukupnu politiku i državne institucije s jednim čovjekom, i osloboditi sve srpske nacionalne institucije te stotine tisuća sudionika u provođenju tih akata od sudioništva i zla koje su činili, ne samo u Srbiji nego i u Europi s kojom danas institucionalno suodlučujemo o sudbini njenih naroda. Iza te personalizacije se skriva i daleko razornija opasnost, a to je ideja, duh, koji je i omogućio Miloševića te ostvarivanje onoga što danas nazivamo – Miloševićevom politikom, a koji ostaje živ i razoran nakon personalizacije odgovornosti za zla, bez jasne detekcije uzroka toga zla u ponašanju srpskih nacionalnih institucija.

Nije se Milošević slučajno pojavio baš u Srbiji. Ako bi stvari svodili na Miloševića i njegov režim izvan ukupnih srpskih političkih, kulturoloških, socijalnih i ukupnih vrijednosnih standarda i baštine, onda bi statistički metodom slučajnosti pojavljivanja golemih zala današnjega svijeta, bilo logično da se takva pojava dogodi i u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Austriji ili bilo kojoj zemlji.

A dogodilo se upravo u Srbiji, pa je nužno razmotriti razloge i poći od utvrđenih činjenica zbog kojih se Milošević nije pojavio negdje drugdje, i zbog kojih se pojavio upravo u Srbiji. S tih utvrđenih činjenica se morala graditi hrvatska državna politika prema Srbiji, a kako očito nije – mora se odmah od toga poći.

Govoriti o Miloševiću znači ne prihvaćati uzročno-posljedične veze koje dovode do zla, što je u izravnoj funkciji afirmacije i opravdavanja same ideje zla, koja se i na taj način potiče i održava u životu i s kojom i danas u odnosima sa Srbijom te s organiziranim političkim srpstvom u Hrvatskoj imamo velikih problema.

Konačno, Milošević je višestruko izabrani predsjednik Srbije na demokratskim izborima, a njegovi najbliži suradnici iz toga razdoblja i danas zauzimaju najvažnije pozicije u srbijanskim institucijama, kao što njegovi politički, vojni i svaki drugi suradnici čine pretežitost legalne srpske politike u Hrvatskoj.

Kada bi i kad bi današnja Srbija preuzela odgovornost srpske države iz devedesetih godina prošloga stoljeća za agresije na susjedne narode i države, bilo bi primjereno reći da je agresor i zločinac bila Miloševićeva Srbija, čime bi se eventualnoj novoj Srbiji dala šansa i nagradila njena na taj način dokazana opredjeljenost civilizacijskim vrednotama, te otvorilo sveopćem srpskom narodu pravac čišćenja od baštine toga zla. Sve dok Srbija ne preuzme dogovornost do sitnice za zla koje je počinila Miloševićeva Srbija, jednostavno treba polaziti od polazišta da je agresor i zločinac bila – Srbija, a svaka današnja i buduća Srbija će, tko joj god bio na čelu, biti – sadržajni ekvivalent Miloševićeve Srbije.

Bez toga nema nikakvoga napretka u bilo kakvom pokušaju razgovora ili stvaranje temelja nekakve budućnosti sa Srbijom. Niti je bez toga moguće uspostaviti bilo kakvu održivu i trajniju infrastrukturu mira na području novonastalih država iz bivše Jugoslavije.

Sud je presudio da je Srbija bila agresor na Hrvatsku u da se služila radnjama genocidnoga karaktera

 

Stajalište da je Srbija bila agresor u Hrvatkoj je već danas pravna stečevina međunarodnoga pravnoga poretka, od trenutka objave presude stalnoga međunarodnoga suda u Haagu u kojoj to u obrazloženju eksplicitno piše.

Svojevrsni oprez u Hrvatskoj, pogotov nakon presude ad hoc Tribunala protiv hrvatskih dužnosnika u BiH je alibi za nečinjenje ili neznanje, jer ta dva suda nemaju ni blizu istu međunarodnu referentnost, njihove uloge i funkcije su neusporedive, predmeti pred njima neusporedivi, ponajprije i zbog toga jer je ad hoc Tribunal oformljen za suđenje individualnim počiniteljima zločina i nikako se u međunarodnom pravnom poretku njegove karikaturalne presude ne mogu uzimati kao stečevina međunarodnoga prava i primjenjivati na države.

Stalni sud u Haagu je u sporu između država presudio da je Srbija bila agresor na Hrvatsku i da se služila radnjama genocidnoga karaktera, a Hrvatsku je, odbacujući srbijansku tužbu, u potpunosti oslobodio bilo kakve odgovornosti ne samo za događaje devedesetih, nego i za događaje iz Drugoga svjetskoga rata.

Dakle, agresor na Republiku Hrvatsku je bila – Srbija.

To je početak svega i to mora biti kanon svakoga hrvatskog političara, državnog dužnosnika, javnoga djelatnika, akademca, svakoga tko na bilo kakav način predstavlja službenu Hrvatsku, ili kroz državne institucije, bilo kroz javne institucije, bilo u državnim medijima i u konačnici – svakoga tko na izravan ili neizravan način zarađuje plaću na poslovima koje financira ili kojima omogućava financiranje Republika Hrvatska.

To mora pisati u slikovnicama, početnicama u prvom razredu pučke škole, udžbenicima povijesti, na sveučilištima. I to mora biti polazište svakome tko pohađa školu ili živi na području Republike Hrvatske.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Europejac Vučić treba otvoriti KOS-ove arhive

Objavljeno

na

Objavio

Kada se posjet srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj očisti od dnevne banalizacije i medijskih spinova i svede na svoju sadržajnu bit: otvaranja hrvatsko-srpskog dijaloga u procesu novog restrukturiranja država na postjugoslavenskom prostoru, otvaraju se bitna pitanja. Treba li Hrvatska sudjelovati u tom procesu? Što kroz njega može postići? I kako to može učiniti?

Bila bi potpuna politička ludost, ili alternativno – djelovanje protivno temeljnim nacionalnim interesima, da hrvatska državna politika isključi samu sebe iz tog procesa, u trenutku kada se američka politika aktivno vraća u jugoistočnu i srednju Europu.

Alternativa je – ‘region’

Zašto? Zato što iskustvo pokazuje da se ni jedan ozbiljan međudržavni spor Srbije i Hrvatske, kako ni bilo koji drugi spor sa susjedima, ne može riješiti, a osobito ne u hrvatsku korist, bez američke potpore. Tako je to bilo od “Oluje” do današnjih dana. Rješenja nikad nisu bila idealna, ali alternativa je uvijek bila rejugoslavizacija, balkanski “region”.

Danas, kada je jugoistočna Europa poprište pravog rata za podjelu zona utjecaja između SAD-a i Rusije, uz velike njemačke i turske ambicije na Balkanu, Hrvatskoj je strateško partnerstvo s SAD-om jednako potrebno kao i 1995. Zato se poziv hrvatske predsjednice Grabar-Kitarović srpskom predsjedniku Vučiću dogodio u pravom trenutku. Jer, nije Hrvatska ta koja u ovom slučaju određuje dinamiku procesa. Niti je uvrijeđenost zbog ciljano provokativnih izjava Vulina ili Vučića razlog za traženje odgode.

A da je to bio poziv koji ne bi bilo pametno odbiti shvatio je i Aleksandar Vučić. I odmah se spremno odazvao pozivu hrvatske predsjednice, koji jest (negiranjima unatoč) dio novog američkog angažmana u jugoistočnoj Europi. Nije mu bilo drago da proces počinje kao međudržavni, u Zagrebu, a ne kao regionalno sijelo na nekom Brdu kod Kranja.

I činio je sve ne bi li izazvao odgodu iz sigurnosnih razloga. Hrvatske se mudre glave dakako uvijek spremno uhvate na taj mamac. Šešeljevskim rječnikom – kao som na durdubak.

Partnerstvo sa SAD-om

Nakon susreta, izgovoreno je što će biti mjerilo uspjeha tog procesa za njegove pokrovitelje: da Hrvatska i Srbija riješe granični spor (dunavske ade) do 2020. godine. Dakle, do hrvatskog predsjedanja EU-om. Hoće li i kako će Hrvatska urediti druga otvorena i sporna pitanja sa Srbijom: od nestalih i pitanja suđenja za ratne zločine, do ratne odštete, zaštite manjina i politike prema BiH, ovisi o osmišljenosti, pripremljenosti i koordiniranosti hrvatske državne politike i o čvrstoći strateškog partnerstva sa SAD-om. A to je ono čega se pribojavam.

Jer i nedavni je Vučićev posjet Zagrebu pokazao da Hrvatska nema državnu politiku, već je nastoji nadomjestiti event-menadžmentom, da se umjesto usuglašenosti oko nacionalnog interesa sastoji od međusobne kompeticije i podmetanja između premijera i predsjednice, iz kojeg se pak sve više vidi da ne postoji niti suglasnost oko izbora i značaja strateškog partnerstva.

Prilika u kojoj se nalazi Hrvatska u ovom novom preustrojavanju jugoistočne Europe je velika, no jednako je velika i opasnost da ona bude propuštena. Maksimalan bi učinak bio da Hrvatska postane inačica Izraela u jugoistočnoj Europi: privilegirani američki partner, stup obrane zapadnih vrijednosti i središte regionalne stabilnosti, država koja će zauzvrat dobiti američku zaštitu i potporu u rješavanju svojih problema sa susjedima.

U takvu se koncepciju ulazi požurivanjem izgradnje LNG-a na Krku i kupnjom izraelskih borbenih zrakoplova, koja, kako se moglo vidjeti iz elemenata ponude objavljenih u Jutarnjem listu, ne znači samo kupnju zrakoplova već i kupnju koncepta obrambene, znanstveno-tehnološke i gospodarske budućnosti. Tek tako pozicionirana Hrvatska može tražiti i dobiti pomoć u rješavanju svojih problema sa Srbijom i drugim susjedima.

Jedan od prvih zahtjeva srpskom predsjedniku Vučiću za koji bi hrvatska predsjednica trebala zatražiti partnersku potporu naoko je vrlo lagan. Tek da otvori arhive Uprave bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a, modelskom blizancu sovjetske službe GRU) od 1985. do 1992. godine.

To je ključ koji skriva odgovore na pitanja o nestalima, koji skriva odgovore o protivnicima europeizacije i zagovornicima regionalizacije Balkana, o protivnicima LNG-a i zaljubljenicima u ruski plin, o starim jugoslavenskim komunističkim oligarhijama koje, oslonjene na Rusiju, i dalje upravljaju novim državama proizvodeći korupciju, nered i kaos, bilo da su ogrnuti internacionalnim ili nacionalnim zastavama.

Sukob svjetova

Novi europejac Vučić nema baš ni jedan javno obranjiv razlog to odbiti. Jer riječ je o zajedničkim arhivima, danas nepostojeće vojske, danas nepostojeće države, danas nepostojećeg komunističkog režima. Kada bi to Vučić učinio, više se uistinu ni zbog čega ne bi trebao ispričavati. I uistinu bi bio europejac.

A ako odbije? Onda barem znamo tko uistinu upravlja postjugoslavenskim državama. I zašto se veliki hrvatski regionalci i internacionalci zajedno s velikim Hrvatima tako zdušno trude omalovažiti, ismijati, politički zastrašiti i eliminirati predsjednicu Grabar-Kitarović prije sljedeće epizode procesa, koji u aktualnom sukobu svjetova Hrvatskoj otvara vrata – na zapadnom krilu.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Predsjednica pojasnila svoju izjavu: Udovice i branitelji nisu osobe s ruba političkog spektra

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari