Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda

Objavljeno

na

Ne znam kome ide lošije, stanovnicima Houstona ili hrvatskim antifama. Ameri se bore protiv utapanja u podivljalom uraganu a naši “progresivci“ utapaju sami sebe, a da prije toga nije pala ni kap kiše.

Najprije im se dogodio skup koji su “inventivno“ nazvali “Antifašizam je moj izbor“. Ni manje ni više. Tako jadno demaskiranje nisam vidio godinama. Kakav događaj sirovog komunizma, orijunaštva, jugonostalgije, zapravo jada što moraju živjeti u RH.

Ogromna masa od 123 “policiji poznatih“ jugovića pokazala je po tko zna koji put svoju izgubljenost u vremenu i prostoru. Sjetih se Matoša: “Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda“. Neda Raukar, Vilim Matula (bivši član CK SKH), Rada, Ranko Ostojić, Gordan Maras, Ivo Josipović, Mate Kapović… Nađite mi od tih 123 i jednog jedinog koji ne sanja o tome da se obrazovna reforma ne provede što prije pod mudrim vodstvom Blaženke Divjak. Tužni zbor, mora se priznati, nije bio politiziran. Nije bilo ni jedne hrvatske zastave.

Neće politika u njihovu butigu. Ali zastava Socijalističke Republike Hrvatske s reklamom za Heineken pivo tj. crvenom zvijezdom kao i zastave SSSR-a sa srpom i čekićem ponosno su se vijorile njihovim trgom. Trgom žrtava fašizma. Jer oni su zaista eklatantne žrtve fašizma. Nema terapije koja njima može pomoći. Ni židovski stanovi u koje su se oni ili njihovi najbliži 1945.g. uvalili. Uostalom, ni ustaše nisu Židovima vraćali pod kraj rata njihovu imovinu u kojoj su uživali 4 godine. Kad je ta imovina dopala u šape naših antifašista oni su je koristili u “prvo vrijeme“ dok se odviknu “šumskih uvjeta“. I tako 45 godina. A danas ih koristi njihova “napredna omladina“. Zato na skupu koji je pomalo podsjećao na ”Monty Python and the holy grail” i nije bilo židovskih zastava. Opreza nikad dosta. Dobro je uočio Nino Raspudić: “Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić“. Samo da dođu u priliku “operisali“ bi nas oni baš srpom i čekićem.

Uglavnom naši ognjištari, rigidni desničari, ustašoidi i mrzitelji svega što je progresivno silno žele i trude se iz petnih žila ocrniti, osramotiti i olajati likove kao što su Jelena Lovrić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Fred Matić, Mate Kapović, Nenad Stazić, Rade Šerbedžija, Boris Jokić, Branimir Pofuk, Neda Raukar, Veljo Visković…i bezbrojne članove 6. ličke i Žikine dinastije, ali pritom pokazuju slabašan talent. I zato su pravi profići pokazali raskošan talent u predstavi zvanoj “Sramoćenje antifašizma“. Zato je glavni neprijatelj profesionalnih antifašista – ”Facebook” i ”Twitter” – u pravom smislu te riječi eksplodirao. Kaže Mate Primorac: “U Hrvatskoj se može hodati s jugo zastavama pod kojima su sravnjeni Vukovar i Škabrnja, a ne može se pod HOS-ovim pod kojima su branjena ta mjesta i Hrvatska. Mi smo uistinu zemlja apsurda!“ Bruna Esih: “Naše branitelje privode zbog oznaka pod kojim su branili našu Domovinu, a tzv. antife policija čuva, kad slobodno mašu zastavama pod kojim je izvršena agresija na našu Domovinu. Ovako više ne može“.

Bojim se da ipak može. Ali ne za dugo. Miro Banović se služi armiranom logikom pa piše: “Kažu da RH i NDH nije isto. Kažu da Titova JNA i JNA nakon njegove smrti 1980. godine nije isto. Kažu da Titova Jugoslavija i Jugoslavija nakon njega nije isto. Kažu da kuna u RH i kuna u NDH nije isto. Kažu da antifašizam i komunizam nije isto. Kažu da radnička petokraka nije isto što i komunistička petokraka. Kažu da Pavelić i Tuđman nisu isto. Onda nekom čudesnom logikom dođu do zaključka da je “za dom spremni“ 30-tih i 40-tih isto što i “za dom spremni“ 90-tih i 2000-tih“. Moj prijatelj Ufo s Bola na Braču je beskompromisan. Oni su glupi i uz to još i pokvareni. “Ma nisu Ufo!“ stadoh u obranu komunjara. Mate Kapović je recimo dr.sc., izvanredni profesor na Filozofskom faksu u Zagrebu, član HAZU i njegovog Odbora za dijalektologiju. Skoro pa akademik. ”Pa što?” ne da se Ufo: “Za nijekanje Holokausta u velikom broju zemalja Europe ide se u zatvor, a za seruckanje po hrvatskim žrtvama – dobiješ mjesto u HAZU i na Filozofskom fakultetu“. Ako još uspije obrazovna reforma evo u Akademiji i Drageca Pilsela i Ante Tomića. “Jel’ ti znaš što je oni Kapović reka’ za Bleiburg?” pita me Ufo. ”Pojma nemam” čudim se. Reka je “serem vam se na Bleiburg“. ”Ma nije moguće” kao ”čudim” se ja. ”A što su na to rekli na faksu i u HAZU?” pitam k’o fol Ufu. A njega je krenulo pa nastavi: “Kapović je reka’ i da u Hudoj jami nema nikakvih žrtava – samo ubijenih fašista. Reka’ je” i podiže Ufo kažiprst u zrak “kako Tito nije ubio 570 tisuća ljudi kako tvrde Švabe i Englizi, nego samo nekoliko desetaka tisuća“. Jel’ tu broji i one iz Hude jame kao i onih 3.000 živih zakopanih?” zapitah. ”Ne znan” procijedi Ufo, ”ali znam da nam ne treba nikakva Kurikularna reforma kad imamo Kapovića, Jakovinu, Markovinu i Klasića”. Koji ognjištar taj Ufo! Podsjeća me na Pjotora Sergejeviča Trofimova lika kojeg je Anton Pavlovič Čehov opisao u svojoj “komediji“ Višnjik. Peća je vječni student, ostarjeli adolescent, u ozbiljnim godinama, sklon je patetičnim i ponekad spektakularnim monolozima u kojima, budite sigurni, nema ni površnosti ni gluposti.

Naravno da je Radnička fronta Mate Kapovića sudjelovala u demaskiranju hrvatskog antifašizma na Trgu žrtava fašizma. Možda ih nije loše nabrojati jer su njihove zasluge za pad antifašista u “ligu za bedake“ nedvojbene. Dakle, Matine frontaše, Naprijed Hrvatska (bez i jedne hrvatske zastave), Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske, Protagora, Zagreb je naš, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske (muška je kihnula od straha), Lezbijska grupa Kontra, Kulturnjaci 2016, Mreža antifašistkinja Zagreba, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Socijalistička radnička partija RH, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, Antifašistička ljiga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ratne studije, Centar za ženske studije, Centar za muške studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez… Ne treba biti akademik Josip Pečarić da se izračuna koliko godišnje ove, u biti protuhrvatske udruge, koštaju sve na porezne obveznike. I tko to sve plaća? Vlada iz naših novaca koje uplaćujemo u proračun. I na kraju tužno-cinična vijest za sve nabrojene i ne nabrojene antife. Njihov “visoki izvor“ američka veleposlanica Julieta Valls Noyes je smijenjena. Dvije godine prije isteka mandata. U Buzin dolazi poslovni čovjek, Trumpov odabir – Robert Kohorst. Od sada pa nadalje razni ”organizatori” skupova poput ovog “Antifašizam je moj izbor“ morat će slati svoje “cinkerske pritužbe“ State Departmentu o rastućem fašizmu u RH preko novog veleposlanika (ako ga uspiju obrlatiti kao dosadašnju veleposlanicu). Obamina Julieta je prošlost. Robert Kohorst, poslovni magnat, je signal da se SAD želi orijentirati na sklapanje novih poslovnih poduhvata, dokaz da je “Inicijativa tri mora“ uhvatila korijenje i što je najvažnije da buduće demokratske domete RH neće ocjenjivati Rada, Slavenka Drakulić, Rade Šerbedžija, Puhovski, Pofuk, redakcija Jutarnjeg, Nacional, Slavek Goldstein i parazitske ne vladine udruge. Hrvatska nije Petko, a USA nije Robinson koji ga nastoji civilizirati jer je njegov kulturni obrazac, a i civilizacijski tobože superioran. Ljevičari tvrde kako Ameri još nisu raščistili s Klu Klux Klanom. Sada, nakon ovih tektonskih promjena, lijevoj medijskoj falangi ostaje još samo da “prekomjerno“ granatira Kolindu. Te je smiješna, nitko je ne zove, riva se u prve redove, egocentrična je i slične gluposti iz ljevičarskog arsenala. Predsjednica na jesen odlazi u službeni posjet u SAD i Rusiju. Trump i Putin. Prva svjetska liga. Tim putovanjima pomalo će galvanizirati i svoj drugi mandat na Pantovčaku i u mnogome pridonijeti razvoju hrvatske gastoenterologije kod naših ljevičara. Naime, broj čireva na želudcu naših hiper senzualnih ljevičara porast će upravo drastično. Iz svega toga može profitirati jedino farmaceutska industrija ako izume nove lijekove protiv ideoloških čireva. Za početak, kao prvu terapiju farmaceuti bi našim ožalošćenim ljevičarima mogli preporučiti da što više zaobilaze “bivši trg Maršala Tita“. Table sa “zaobilaznicama“ uredno se mogu postaviti na najfrekventnija mjesta u gradu.

Sjetih se sa sjetom želje Sneške Banović da će ploča sa Titom ostati tamo još 700 godina. Buda je rekao: ”Neispunjena želja je patnja. Mudro je ne željeti“.

Još malo o bivšem trgu Maršala Tita. U 0:13h javio se za riječ SDP-ov zastupnik Zvane Brumnić i rekao da je žalosno što će ova Skupština izglasati ovaj prijedlog i time se odreći antifašizma, što je zločin sam po sebi. Brumnić je time postao jedan od kandidata za glupost godine. Ako nisi antifašist onda si zločinac. E, moj Zvane! Pljucnuo si na zvane i nezvane. Ali to je tvoj limit. Johann Georg Seybold je napisao: “Ab asino lanam”. Od magarca tražiti vunu iliti u prijevodu raditi jalov posao.

Neki navodno traže od HTV direktan prijenos samospaljivanja Drageca. Tako nešto je bilo barem Pilsel obećao javnosti. Međutim, samozatajni Drago Pilsel se ne javlja. Začkomio k’o mutav. Ako već ne bude ognja onda barem neka bude neka reportaža kako se Dragec posipa pepelom. HOS-ova ploča po nekim “visokim izvorima“ i “dobro obaviještenim“ izvorima završit će u Novskoj jer će Jasenovac biti proglašen mjestom “posebnog pijeteta“. Vjerojatno i jest. Zanimljivo je kako kad su takav status zatražili za Vukovar bili su glatko odbijeni. Zbog neustavno postavljenih ćiriličnih ploča dignute su optužnice. Morao sam par puta putovati u Vukovar i slušati tužitelje kako nas uvjeravaju da je ćirilica pismo mira. O pijetetu onih koji su izmasakrirani na Ovčari nitko ni riječi. Kažu da su kompromisi u pravilu truli iako su stvari kristalno jasne. “Proustaška“ vlada kojoj je na čelu bio Ivica Račan imala je i Ministarstvo uprave. I to ministarstvo je registriralo HOS i njegov grb ZDS te mu dalo formalno pravni legitimitet i točka. Problem je u nečem drugom. Domovinski rat dobiven je i sa HOS-ovim braniteljima koji su u rat išli s pozdravom ZDS, dobiven je i s krunicama koje su naši branitelji nosili oko vrata, dobiven je na nacionalnom zanosu svih koji su željeli slobodnu Hrvatsku. Nađite mi i jednu jedinu postrojbu koja je nosila ime maršala Tita, Mike Špiljka, Ive Lole Ribara, Gorana Kovačića…. Netko će reći ako je ZDS registriran u Ministarstvu uprave. Zašto je onda presuda i obrazloženje Ustavnog suda i Visokog prekršajnog suda u predmetu mog klijenta Joea Šimunića suprotno važećim propisima RH? Na to imam samo jedan odgovor: retardirano pravosuđe! Ministar pravosuđa danas jasno i glasno kaže kako se ploča ne može maknuti dok se ne promjeni zakon. Znači postavljena je zakonito.

Dva suda tvrde da vrijeđa osjećaje građana. Dobro ste zaključili da nešto što je zakonito po ocjeni nekih sudova vrijeđa osjećaje građana. Valjda svih. Znači i onih koji su se od 1991.g. borili pod tim znakom. Eto, tko nam sve sjedi u Ustavnom sudu. Dobro da nisu na dnevni red stavili činjenicu da ime njihovog suda počinje sa velikim U – Ustavni sud. To ne treba nikoga previše čuditi ako se još sjećamo po kojim su kriterijima izabirani raniji/sadašnji suci Ustavnog suda! Tako, recimo, sutkinja tog i takvog suda postala je bez problema osoba poznata po uskliku ”Smrt fašizmu-sloboda narodu”. To je tipičan komunistički pozdrav pod kojim se masovno strijeljalo i zakapalo u Hude jame. I to žive ljude. A što je sa rezolucijom Vijeća Europe o osudi totalitarnih režima drugovi suci? Pravosudna hipokrizija. Dokle? Ako im je nešto bilo nejasno mogli su zamoliti svog kolegu Miroslava Šumanovića da im objasni. Zahvaljujući Ustavnom sudu i u manjoj mjeri Visokom prekršajnom sudu HOS i njegov grb ZDS podsjećaju na Homerovog junaka kiklopa Polifema. Kiklop je ostao trajno ozloglašen, a da nikada nije dokazano da je učinio neko zlo. Samo je branio svoj posjed. Svoju zemlju. U staroj Grčkoj tragediji bila mu je predodređena tragična sudbina. Kako se povijest u pravilu ponavlja, ne smijemo dozvoliti da oni protiv kojih smo dobili Domovinski rat sad od nas stvaraju nove Kiklope. Osobito kad uzmemo u obzir notornu činjenicu da smo bili i dugo ćemo bit jači od njih. Možda je rješenje pronašla mala Petra koja je nedavno predsjednika slovačkog parlamenta upitala: “Zašto zastupnici ne bi išli na test inteligencije?“

Ora et labora” Radi i moli se… Još nam samo to preostaje.

Drago Pilsel je najavio samospaljivanje ako “maršal crkne“ pred kazalištem. Fred Matić, sa suzom u oku i povjetarcem u kosi, napušta Hrvatsku. Vidim da su ljudi na ulici kao malo živnuli. Nakon požara, uragana u USA, suše u nas i raznih drugih čuda, napokon dobre vijesti. I onda prizemljenje. Niti će Dragec Pilsel prirediti vatreni spektakl niti će Fred u ”inostranstvo”, makar i na kraće vrijeme (recimo jedno 5o godina).

S fejsa javlja Mario Profaca: “Ukoliko Hrvatska nastavi obavljati aktivnosti oko Pelješkog mosta BiH će se vratiti u Jugoslaviju”.

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Prašina oko Konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Čemu tolika prašina oko dokumenta koji se bavi zaštitom žena i djece od nasilja?

Čemu to natražnjačko desničarsko plašenje naroda rodnom teorijom koja spol odvaja od roda kao društvenog konstrukta?

Samo lažu narodu da u Republiku Hrvatsku ulazi na velika vrata, kako ti zatucani konzervativci kažu, opasna pseudoznanost koja čovjeka tretira kao plastelin, a dječake i djevojčice zlostavlja za njihovu dob neshvatljivim za djecu “rodnim određenjem”, pa ako dečko želi biti ili se osjeća kao curica, to može postati i obrnuto.

Da će se s djecom eksperimentirati. Zar nema važnijih tema za ovu državu od te Istanbulske konvencije?

Na žalost, ti “zatucani” su u pravu, Istanbulska konvencija, pod krinkom zaštite žene od nasilja zapravo je posve određena vrsta antropološke revolucije koja je, orvelovskom zloporabom jezika, izravni napad na znanstvenu istinu o čovjeku, na obitelj, na jake identitete općenito; naciju, religiju, obitelj, a prije svega na – zdrav razum.

Portugal je, što se vrijednosti i konfesionalne pripadnosti tiče, zemlja veoma slična Hrvatskoj, i po mentalitetu, i po vrijednostima. Kako “napredni” tvrde da “nazadni” lažu o učincima tzv. Istanbulske konvencije, evo kako to upravo izgleda u Portugalu, pa i Italiji, koja je također ratificirala Istanbulsku, a također je slična Hrvatskoj.

Portugalsko iskustvo

Portugal sve donedavno nije imao nikakvu legislativu glede promjene spola. No, ovih je dana njihov parlament sa 109 glasova “za” usvojio zakon o promjeni spola.

Usput, sintagma “promjena spola” je laž, spol, kromosomi i geni ne mogu se mijenjati, može se mijenjati samo fenotip, vanjski izgled, dodavanjem grudi, odstranjivanjem i dodavanjem penisa i slično.

Bit perverzije ovog zakona jest ta da već sa 16 godina nakon psihijatrijski utvrđenog “poremećaja rodnog identiteta”, bez savjetovanja s medicinom, strukom, jednostavnom osobnom odlukom, karikirano, dovoljno je otići kod javnog bilježnika, a ne endokrinologa.

Zastupnica stranke CDS – PP Vania Dias da Silva javno je upozorila na opasne posljedice zakona kojima se maloljetnicima na volju dopušta donošenje tako delikatne i dalekosežne odluke izjavivši: “Šesnaestogodišnjaci se ne mogu ženiti i udavati, ne smiju voziti automobil, ne smiju kupovati ili piti alkohol, pa onda ne bi trebali imati pravo donositi takve odluke s teškim i definitivnim posljedicama za njih.” Portugal ovdje u zakonodavstvu slijedi primjer zemalja “istanbulki” poput Belgije, Norveške, Danske…

U Italiji je pak odobrena uporaba tablete od strane Talijanske farmakološke agencije (AIFA) kojom pubertetlije koji imaju problema s rodnim identitetom (rodna disforija) mogu blokirati funkciju – rad testisa ili jajnika, retardirajući (ne)željeni razvoj sekundarnih spolnih karakteristika.

Inače, Američko pedijatrijsko društvo protivi se tome da se takvim lijekovima klince tretira prije završetka puberteta jer tijekom puberteta priroda stvari nerijetko sama izbalansira. Ali, eto, agresivni rodnoteorijski lobiji (registrirano već više od sedamdeset rodnih trans, inter, neutro…, rodnih identiteta odvojenih od spola, pa biološki spol postaje relikt prošlih vremena) svoju petljanciju počinju već od djece i pubertetlija.

LGBTIQ lobiji, snažni i agresivni, uz pomoć pomodnih politika idu rješavati svoje poremećaje koje zdravstvena organizacija naziva “rodna disforija”, tako da od svog poremećaja naprave normu za sve, pa nasrću, i kod nas, već na vrtiće, ali i na sveučilišta, na znanost koja pokušava tom ludilu stati na kraj.

LGBTIQ lobiji postaju tako nova inkvizicija koja želi spriječiti znanstvena istraživanja.

Reket i zastrašivanje

Posljednji takav brutalan napad LGBTIQ udruga dogodio se u SAD-u na znanstvenike prestižnog Sveučilišta Johns Hopkins.

U njihovoj interdisciplinarnoj studiji pod naslovom “Seksualnost i spol: rezultati biološke, psihološke i društvene znanosti (dostupno ovdje: https://www.thenewatlantis.com/publications/number-50-fall-2016) znanstvenici, kad je rodna ideologija i homoseksualna propaganda u pitanju, jasno kažu kako ne postoje gotovo nikakvi znanstveni egzaktni dokazi o tome da se ljudi rađaju kao homoseksualci, kao transrodni, kao…

HRC (Human rights campain), jedna od najsnažnijih američkih nevladinih udruga za biseksualna, transrodna, interseksualna, queer… prava, zatražio je od Sveučilišta Johns Hopkins da se ogradi od tog znanstvenog istraživanja te javno zaprijetio tužbama i kažnjavanjem sveučilišta rušenjem rejtinga.

Znanstvenici, posvuda po svijetu, popuštaju pred ovim reketom i zastrašivanjem, pa se umjesto bavljenja znanošću mnogi utječu političkoj korektnosti i autocenzuri kako bi izbjegli etiketiranja, progon, čak i otkaze.

Hrvatska je usvajanjem Istanbulske ušla u red “naprednih zemalja”. Čestitam! No, prste dalje od moje djece.

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Dvije babice, kilavo dijete

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke, piše Nenad Piskač/HKV

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Prema jedinstvu otpora odnarođenoga režima

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom „leadershipu“, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako olakšati posao režimu…

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, „lideri“ koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali „znakove vremena“, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Zajedništvo i stručnost, ili trošenje nacionalne energije

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom „javnom raspravom“, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku „podijeli pa vladaj“, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija „glave skupa“. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu „viteza“ Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi „uzroke“, a druga „posljedice“) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene. Stara formula „podijeli pa vladaj“, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati