Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda

Objavljeno

na

Ne znam kome ide lošije, stanovnicima Houstona ili hrvatskim antifama. Ameri se bore protiv utapanja u podivljalom uraganu a naši “progresivci“ utapaju sami sebe, a da prije toga nije pala ni kap kiše.

Najprije im se dogodio skup koji su “inventivno“ nazvali “Antifašizam je moj izbor“. Ni manje ni više. Tako jadno demaskiranje nisam vidio godinama. Kakav događaj sirovog komunizma, orijunaštva, jugonostalgije, zapravo jada što moraju živjeti u RH.

Ogromna masa od 123 “policiji poznatih“ jugovića pokazala je po tko zna koji put svoju izgubljenost u vremenu i prostoru. Sjetih se Matoša: “Vidje Hrvatska puno čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda“. Neda Raukar, Vilim Matula (bivši član CK SKH), Rada, Ranko Ostojić, Gordan Maras, Ivo Josipović, Mate Kapović… Nađite mi od tih 123 i jednog jedinog koji ne sanja o tome da se obrazovna reforma ne provede što prije pod mudrim vodstvom Blaženke Divjak. Tužni zbor, mora se priznati, nije bio politiziran. Nije bilo ni jedne hrvatske zastave.

Neće politika u njihovu butigu. Ali zastava Socijalističke Republike Hrvatske s reklamom za Heineken pivo tj. crvenom zvijezdom kao i zastave SSSR-a sa srpom i čekićem ponosno su se vijorile njihovim trgom. Trgom žrtava fašizma. Jer oni su zaista eklatantne žrtve fašizma. Nema terapije koja njima može pomoći. Ni židovski stanovi u koje su se oni ili njihovi najbliži 1945.g. uvalili. Uostalom, ni ustaše nisu Židovima vraćali pod kraj rata njihovu imovinu u kojoj su uživali 4 godine. Kad je ta imovina dopala u šape naših antifašista oni su je koristili u “prvo vrijeme“ dok se odviknu “šumskih uvjeta“. I tako 45 godina. A danas ih koristi njihova “napredna omladina“. Zato na skupu koji je pomalo podsjećao na ”Monty Python and the holy grail” i nije bilo židovskih zastava. Opreza nikad dosta. Dobro je uočio Nino Raspudić: “Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić“. Samo da dođu u priliku “operisali“ bi nas oni baš srpom i čekićem.

Uglavnom naši ognjištari, rigidni desničari, ustašoidi i mrzitelji svega što je progresivno silno žele i trude se iz petnih žila ocrniti, osramotiti i olajati likove kao što su Jelena Lovrić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Fred Matić, Mate Kapović, Nenad Stazić, Rade Šerbedžija, Boris Jokić, Branimir Pofuk, Neda Raukar, Veljo Visković…i bezbrojne članove 6. ličke i Žikine dinastije, ali pritom pokazuju slabašan talent. I zato su pravi profići pokazali raskošan talent u predstavi zvanoj “Sramoćenje antifašizma“. Zato je glavni neprijatelj profesionalnih antifašista – ”Facebook” i ”Twitter” – u pravom smislu te riječi eksplodirao. Kaže Mate Primorac: “U Hrvatskoj se može hodati s jugo zastavama pod kojima su sravnjeni Vukovar i Škabrnja, a ne može se pod HOS-ovim pod kojima su branjena ta mjesta i Hrvatska. Mi smo uistinu zemlja apsurda!“ Bruna Esih: “Naše branitelje privode zbog oznaka pod kojim su branili našu Domovinu, a tzv. antife policija čuva, kad slobodno mašu zastavama pod kojim je izvršena agresija na našu Domovinu. Ovako više ne može“.

Bojim se da ipak može. Ali ne za dugo. Miro Banović se služi armiranom logikom pa piše: “Kažu da RH i NDH nije isto. Kažu da Titova JNA i JNA nakon njegove smrti 1980. godine nije isto. Kažu da Titova Jugoslavija i Jugoslavija nakon njega nije isto. Kažu da kuna u RH i kuna u NDH nije isto. Kažu da antifašizam i komunizam nije isto. Kažu da radnička petokraka nije isto što i komunistička petokraka. Kažu da Pavelić i Tuđman nisu isto. Onda nekom čudesnom logikom dođu do zaključka da je “za dom spremni“ 30-tih i 40-tih isto što i “za dom spremni“ 90-tih i 2000-tih“. Moj prijatelj Ufo s Bola na Braču je beskompromisan. Oni su glupi i uz to još i pokvareni. “Ma nisu Ufo!“ stadoh u obranu komunjara. Mate Kapović je recimo dr.sc., izvanredni profesor na Filozofskom faksu u Zagrebu, član HAZU i njegovog Odbora za dijalektologiju. Skoro pa akademik. ”Pa što?” ne da se Ufo: “Za nijekanje Holokausta u velikom broju zemalja Europe ide se u zatvor, a za seruckanje po hrvatskim žrtvama – dobiješ mjesto u HAZU i na Filozofskom fakultetu“. Ako još uspije obrazovna reforma evo u Akademiji i Drageca Pilsela i Ante Tomića. “Jel’ ti znaš što je oni Kapović reka’ za Bleiburg?” pita me Ufo. ”Pojma nemam” čudim se. Reka je “serem vam se na Bleiburg“. ”Ma nije moguće” kao ”čudim” se ja. ”A što su na to rekli na faksu i u HAZU?” pitam k’o fol Ufu. A njega je krenulo pa nastavi: “Kapović je reka’ i da u Hudoj jami nema nikakvih žrtava – samo ubijenih fašista. Reka’ je” i podiže Ufo kažiprst u zrak “kako Tito nije ubio 570 tisuća ljudi kako tvrde Švabe i Englizi, nego samo nekoliko desetaka tisuća“. Jel’ tu broji i one iz Hude jame kao i onih 3.000 živih zakopanih?” zapitah. ”Ne znan” procijedi Ufo, ”ali znam da nam ne treba nikakva Kurikularna reforma kad imamo Kapovića, Jakovinu, Markovinu i Klasića”. Koji ognjištar taj Ufo! Podsjeća me na Pjotora Sergejeviča Trofimova lika kojeg je Anton Pavlovič Čehov opisao u svojoj “komediji“ Višnjik. Peća je vječni student, ostarjeli adolescent, u ozbiljnim godinama, sklon je patetičnim i ponekad spektakularnim monolozima u kojima, budite sigurni, nema ni površnosti ni gluposti.

Naravno da je Radnička fronta Mate Kapovića sudjelovala u demaskiranju hrvatskog antifašizma na Trgu žrtava fašizma. Možda ih nije loše nabrojati jer su njihove zasluge za pad antifašista u “ligu za bedake“ nedvojbene. Dakle, Matine frontaše, Naprijed Hrvatska (bez i jedne hrvatske zastave), Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske, Protagora, Zagreb je naš, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske (muška je kihnula od straha), Lezbijska grupa Kontra, Kulturnjaci 2016, Mreža antifašistkinja Zagreba, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Socijalistička radnička partija RH, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, Antifašistička ljiga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ratne studije, Centar za ženske studije, Centar za muške studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez… Ne treba biti akademik Josip Pečarić da se izračuna koliko godišnje ove, u biti protuhrvatske udruge, koštaju sve na porezne obveznike. I tko to sve plaća? Vlada iz naših novaca koje uplaćujemo u proračun. I na kraju tužno-cinična vijest za sve nabrojene i ne nabrojene antife. Njihov “visoki izvor“ američka veleposlanica Julieta Valls Noyes je smijenjena. Dvije godine prije isteka mandata. U Buzin dolazi poslovni čovjek, Trumpov odabir – Robert Kohorst. Od sada pa nadalje razni ”organizatori” skupova poput ovog “Antifašizam je moj izbor“ morat će slati svoje “cinkerske pritužbe“ State Departmentu o rastućem fašizmu u RH preko novog veleposlanika (ako ga uspiju obrlatiti kao dosadašnju veleposlanicu). Obamina Julieta je prošlost. Robert Kohorst, poslovni magnat, je signal da se SAD želi orijentirati na sklapanje novih poslovnih poduhvata, dokaz da je “Inicijativa tri mora“ uhvatila korijenje i što je najvažnije da buduće demokratske domete RH neće ocjenjivati Rada, Slavenka Drakulić, Rade Šerbedžija, Puhovski, Pofuk, redakcija Jutarnjeg, Nacional, Slavek Goldstein i parazitske ne vladine udruge. Hrvatska nije Petko, a USA nije Robinson koji ga nastoji civilizirati jer je njegov kulturni obrazac, a i civilizacijski tobože superioran. Ljevičari tvrde kako Ameri još nisu raščistili s Klu Klux Klanom. Sada, nakon ovih tektonskih promjena, lijevoj medijskoj falangi ostaje još samo da “prekomjerno“ granatira Kolindu. Te je smiješna, nitko je ne zove, riva se u prve redove, egocentrična je i slične gluposti iz ljevičarskog arsenala. Predsjednica na jesen odlazi u službeni posjet u SAD i Rusiju. Trump i Putin. Prva svjetska liga. Tim putovanjima pomalo će galvanizirati i svoj drugi mandat na Pantovčaku i u mnogome pridonijeti razvoju hrvatske gastoenterologije kod naših ljevičara. Naime, broj čireva na želudcu naših hiper senzualnih ljevičara porast će upravo drastično. Iz svega toga može profitirati jedino farmaceutska industrija ako izume nove lijekove protiv ideoloških čireva. Za početak, kao prvu terapiju farmaceuti bi našim ožalošćenim ljevičarima mogli preporučiti da što više zaobilaze “bivši trg Maršala Tita“. Table sa “zaobilaznicama“ uredno se mogu postaviti na najfrekventnija mjesta u gradu.

Sjetih se sa sjetom želje Sneške Banović da će ploča sa Titom ostati tamo još 700 godina. Buda je rekao: ”Neispunjena želja je patnja. Mudro je ne željeti“.

Još malo o bivšem trgu Maršala Tita. U 0:13h javio se za riječ SDP-ov zastupnik Zvane Brumnić i rekao da je žalosno što će ova Skupština izglasati ovaj prijedlog i time se odreći antifašizma, što je zločin sam po sebi. Brumnić je time postao jedan od kandidata za glupost godine. Ako nisi antifašist onda si zločinac. E, moj Zvane! Pljucnuo si na zvane i nezvane. Ali to je tvoj limit. Johann Georg Seybold je napisao: “Ab asino lanam”. Od magarca tražiti vunu iliti u prijevodu raditi jalov posao.

Neki navodno traže od HTV direktan prijenos samospaljivanja Drageca. Tako nešto je bilo barem Pilsel obećao javnosti. Međutim, samozatajni Drago Pilsel se ne javlja. Začkomio k’o mutav. Ako već ne bude ognja onda barem neka bude neka reportaža kako se Dragec posipa pepelom. HOS-ova ploča po nekim “visokim izvorima“ i “dobro obaviještenim“ izvorima završit će u Novskoj jer će Jasenovac biti proglašen mjestom “posebnog pijeteta“. Vjerojatno i jest. Zanimljivo je kako kad su takav status zatražili za Vukovar bili su glatko odbijeni. Zbog neustavno postavljenih ćiriličnih ploča dignute su optužnice. Morao sam par puta putovati u Vukovar i slušati tužitelje kako nas uvjeravaju da je ćirilica pismo mira. O pijetetu onih koji su izmasakrirani na Ovčari nitko ni riječi. Kažu da su kompromisi u pravilu truli iako su stvari kristalno jasne. “Proustaška“ vlada kojoj je na čelu bio Ivica Račan imala je i Ministarstvo uprave. I to ministarstvo je registriralo HOS i njegov grb ZDS te mu dalo formalno pravni legitimitet i točka. Problem je u nečem drugom. Domovinski rat dobiven je i sa HOS-ovim braniteljima koji su u rat išli s pozdravom ZDS, dobiven je i s krunicama koje su naši branitelji nosili oko vrata, dobiven je na nacionalnom zanosu svih koji su željeli slobodnu Hrvatsku. Nađite mi i jednu jedinu postrojbu koja je nosila ime maršala Tita, Mike Špiljka, Ive Lole Ribara, Gorana Kovačića…. Netko će reći ako je ZDS registriran u Ministarstvu uprave. Zašto je onda presuda i obrazloženje Ustavnog suda i Visokog prekršajnog suda u predmetu mog klijenta Joea Šimunića suprotno važećim propisima RH? Na to imam samo jedan odgovor: retardirano pravosuđe! Ministar pravosuđa danas jasno i glasno kaže kako se ploča ne može maknuti dok se ne promjeni zakon. Znači postavljena je zakonito.

Dva suda tvrde da vrijeđa osjećaje građana. Dobro ste zaključili da nešto što je zakonito po ocjeni nekih sudova vrijeđa osjećaje građana. Valjda svih. Znači i onih koji su se od 1991.g. borili pod tim znakom. Eto, tko nam sve sjedi u Ustavnom sudu. Dobro da nisu na dnevni red stavili činjenicu da ime njihovog suda počinje sa velikim U – Ustavni sud. To ne treba nikoga previše čuditi ako se još sjećamo po kojim su kriterijima izabirani raniji/sadašnji suci Ustavnog suda! Tako, recimo, sutkinja tog i takvog suda postala je bez problema osoba poznata po uskliku ”Smrt fašizmu-sloboda narodu”. To je tipičan komunistički pozdrav pod kojim se masovno strijeljalo i zakapalo u Hude jame. I to žive ljude. A što je sa rezolucijom Vijeća Europe o osudi totalitarnih režima drugovi suci? Pravosudna hipokrizija. Dokle? Ako im je nešto bilo nejasno mogli su zamoliti svog kolegu Miroslava Šumanovića da im objasni. Zahvaljujući Ustavnom sudu i u manjoj mjeri Visokom prekršajnom sudu HOS i njegov grb ZDS podsjećaju na Homerovog junaka kiklopa Polifema. Kiklop je ostao trajno ozloglašen, a da nikada nije dokazano da je učinio neko zlo. Samo je branio svoj posjed. Svoju zemlju. U staroj Grčkoj tragediji bila mu je predodređena tragična sudbina. Kako se povijest u pravilu ponavlja, ne smijemo dozvoliti da oni protiv kojih smo dobili Domovinski rat sad od nas stvaraju nove Kiklope. Osobito kad uzmemo u obzir notornu činjenicu da smo bili i dugo ćemo bit jači od njih. Možda je rješenje pronašla mala Petra koja je nedavno predsjednika slovačkog parlamenta upitala: “Zašto zastupnici ne bi išli na test inteligencije?“

Ora et labora” Radi i moli se… Još nam samo to preostaje.

Drago Pilsel je najavio samospaljivanje ako “maršal crkne“ pred kazalištem. Fred Matić, sa suzom u oku i povjetarcem u kosi, napušta Hrvatsku. Vidim da su ljudi na ulici kao malo živnuli. Nakon požara, uragana u USA, suše u nas i raznih drugih čuda, napokon dobre vijesti. I onda prizemljenje. Niti će Dragec Pilsel prirediti vatreni spektakl niti će Fred u ”inostranstvo”, makar i na kraće vrijeme (recimo jedno 5o godina).

S fejsa javlja Mario Profaca: “Ukoliko Hrvatska nastavi obavljati aktivnosti oko Pelješkog mosta BiH će se vratiti u Jugoslaviju”.

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari