Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vijeće bez Klasića, Jakovine, Markovine i Perice je kao Barcelona bez Messia

Objavljeno

na

Zima je dobro stisla. Siromašni cvokoću zubima, a eliti je to “tak’ romantično“. Ličani su dobro uočili “problem.“ Kažu: lakše je po ljeti pronaći dva metra hlada nego zimi dva metra drva! No, ako nas nešto može ugrijati bolje od “dva metra drva” onda je to politika.

Vrhunski cinik Winston Churchill još je davno rekao: “Ako želim da se neki problem nikada ne riješi, osnujem komisiju“. Naš Premijer nije ni Churchill, a ni cinik, a ipak je osnovao komisiju. Koja se je u stvari trebala zvati – komisija za povijesnu istinu. Sad zamislite kako tu “istinu“ zamišlja Nenad Zakošek s Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba, član Vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima.

U proljeće 1989.g, kad je već i političkim slijepcima bilo jasno vidljivo da je komunizam pao bez ispaljenog metka, naš se Nenad ”udružio” u UJDI. Kratica za ”Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu”. Osnivači poznati – KOS i UDBA. Malo više ipak KOS. Podsjeća me na jednog mog zemljaka koji se krajem 1944.g. u Vukovaru upisao u “Ustašku mladež“.

Inače je profesorova karijera puna zgodnih demokratskih pastorala. Tako je svojevremeno Bruna Esih upisala na FPZ poslijediplomski studij s temom “Europski sigurnosni sustav i agresija na RH”. Braneći svoj rad pred komisijom, javio se naš dr. Neno i izvalio “ja ne mislim da bi ovo trebalo proći jer je kolegica izrazito ideologizirana i pristrana“.

Kad je Bruna zamolila Ujdiovca da to argumentira, dobila je klasičan komunjarski odgovor – znate vi dobro na što ja mislim. Istakao se dični Profa i prilikom predavanja na FPZ-u koje je držala moja klijentica Judith Reisman 70-godišnja profesorica iz SAD-a. “Molim vas da budete pristojni… pričate o komunističkoj indoktrinaciji, a jedino tko je ovu djecu mogao indoktrinirati je Katolička crkva!“ vikao je na nju naš Profa. Amen! Spomenimo kao člana Plenkovićeve komisije i prof. Ivu Goldstiena poznatog titoistu. Uz ovakav sastav većine članova komisije, jasno je da je preporuka Vladi RH koju su jedva iznjedrili zapravo adresirana u crvenoj koverti.

Slavica Lukić vrišti u Jutarnjem: “Za dom spremni je neustavan, ali se iznimno dopušta!“ Nije joj palo na pamet da je komunizam izbačen iz Hrvatskog ustava, ali simboli komunizma ostaju. Crvena zvijezda je simbol Heineken piva, a ne komunizma misli većina “vijećnika“. Tko nas je ono napao, razarao i ubijao od 1991. do 1995.g.? Jesu li to bili radnici Heinekena ili ratnici Ratka Mladića čiju sliku, dok ovo pišem gledam, na fejsu? Denis Šešelj je objavio sliku HOS-ovog grba i sliku đenerala Mladića s crvenom petokrakom na kapi. Ispod slike HOS-ovog grba piše – zabranjeno, a ispod slike Mladića – dopušteno.

Prenosim i Denisov pomalo fatalistički komentar: “E, tako ti je to!“ Taj komentar predstavlja presjek razmišljanja običnih, često apolitičnih ljudi. Još jedna podvala vladajućih. A k’o vlada, zna se! Vijeće je dobro odredilo što je zadana tema. Prošlost od 1941.g do “oslobođenja“ 1945.g. Onda je kao nastupila svjetla i humana budućnost. Sve do balvana 1990.g. Pa nam se sada opet vraća dobra stara prošlost. Thompson i Čavoglave. Rat krvavi, krunice i ZDS.

I kad smo rat pobjedonosno završili javili su se likovi koji su tobože ”za bolji svijet i bolje društvo” te počeli režati na ZDS. Ni riječi o simbolima protiv kojih smo ratovali, petokraka, srp i čekić, smrt fašizmu-sloboda narodu. Sada kad smo “demokratskim dijalogom“ dobili jedno relativno ”izbalansirano” rješenje, skočiše ognjištari, desničari i ustašoidi… lijepo ih je prizemljila prof. Sanja Barić iz crvene Rijeke. Ona ukazuje na potrebu “širokog građanskog obrazovanja“ u smislu upoznavanja Ustava i njegovih postulata. Šteta što dragovoljci i branitelji nisu, prije odlaska u Vukovar i na druge bojišnice, polagali ustavno pravo. Nešto k’o MPV u JNA. Na kraju, draga Profesorica poentira: “To je dragulj humanosti“. Ni više ni manje!!!! Naravno, što se prošlosti tiče to se vjerojatno odnosi na crvenu zvijezdu a što se tiče budućnosti na ZDS.

Slične oduševljene reakcije o tom jadnom dokumentu mogli smo čuti na TV-u i od blagoglagoljive bivše predsjednice Ustavnog suda. Dobro, humanost zvijezde petokrake je već davno opjevana pa se tu slažem s profesoricama Barić i Omejec. Primjera je i previše. Najnoviji je od 27.veljače 2018.g. Časopis ”Demokracija” iz Ljubljane donio je priču slovenskog partizana na samrtnoj postelji.

Naime, partizani su na kraju rata 1945.g. grupno silovali 17 godišnju djevojku Fridu Paulitsch. I stari partizan je to jednostavnim i toplim riječima opisao: “Dekle smo posilili, ubili, iz nje skuhali “golaž“ in je pojedli!!!“ Ne znam je li je na takvu ili sličnu humanost mislila prof. Barić? Ili je aludirala na već legendarnu Hudu jamu gdje su ljudi s petokrakom na kapama zazidali 3000 živih ljudi. Gledao sam o tome film. Ne znam je li ga vidjela i prof. Barić? Prilično je iluzorno spominjati Bleiburg, Jazovku i ostale pokolje Titovih partizana.

Tko se još sjeća humane sekvence 27. srpnja ljeta Gospodnjeg 1941.g. u legendarnom Srbu gdje su Klasićevi ljubimci ispekli na ražnju župnika Juraja Gospodnetića? Nema podataka jesu li su ga pojeli kao Fridu Paulitsch. I kad tome dodamo ulogu petokrake u agresiji na Hrvatsku 1991.g. onda se postavlja samo od sebe jedno pitanje: tko je tu lud, a tko zao? Što je s Rezolucijama Vijeća Europe o komunističkim zločinima? Uostalom, pročitajte komentare Dragana Markovine, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Roberta Bajrušija, Borisa Miletića, Milorada Pupovca, Vesne Alaburić … koji pozdravljaju dokument i dijelu koji se odnosi na petokraku i ostala komunistička obilježja, ali se istodobno zgražaju nad jednim izuzetkom oko ZDS.

Komunjare su ogorčene tim jednim jedinim izuzetkom oko ZDS-a na nadgrobnim pločama! Međutim, to je njihovo ogorčenje potpuno irelevantno u odnosu na ogorčenje svih žrtava jugoslavenskog komunizma i njihovih potomaka. Sve u svemu Vijeće i dokument koji su iznjedrili nakon godinu dana nerada jedan je truli kompromis, obična jugo-musaka neprovediva u praksi. Već zamišljam orvelovsku scenu: idući Thompsonov koncert. Pedeset ili više tisuća duša. Čavoglave. ZDS i jake policijske snage kad započnu sa ”uredovanjem”. Znanstvena fantastika?!

Humani dragulj na djelu i novi povijesni sveti gral ljevičara. Tko je pobijedio u prošlom ratu na “ovim prostorima“? Crvena zvijezda i Partizan ili Dinamo i Hajduk? A Vesni Alaburić, koja zadovoljno u Večernjaku prede o “uspostavljenoj pravednoj ravnoteži“, predlažem da u svibnju ode na izlet u Kumrovec. Na tradicionalni “bal vampira“ i vidi o kakvoj se ravnoteži radi. Provedbe ovakvih preporuka moći će se nabrojati na prste. I to na prste čovjeka bez ruku. Uvjeren sam kako 70% Hrvata neće pustit ni suzu za ovim Vijećem i njegovim lošim preporukama.

Jerzy Lec je napisao: “Suze ne gase lomače“.

HRT-ova emisija Peti dan. Uobičajeno društvo. Tobože pluralno. Svatko ima pravo na svoje mišljenje pod uvjetom da je u pitanju lijeva “jugo sinteza“. Nesuđeni guru kurikularne reforme Boris Jokić, čim je došao na štih, odmah je opalio svih šakom u glavu. Kaže popularni Bora: “Amerikanci sigurno nisu glupi, ali trenutno za Predsjednika imaju idiota!“ I da je, recimo, uspio dobro zamišljeni plan preuzimanja obrazovanja od strane Jokića i drugova onda bi imali zgodne testove na svim razinama.

Npr.: pitanje pod a) koja zemlja članica Vijeća sigurnosti u UN ima za predsjednika idiota? Bivšoj ambasadorici SAD-a u Hrvatskoj pitanje bi se svidjelo jer je lagano. Ali pitanje je gleda li novi veleposlanik u Buzinu HRT-ove zabavne i nadasve obrazovne emisije? Doduše, moderatorica Gabrijela Perišić je sramežljivo prošaptala da se “HRT ograđuje od te izjave“.

Bora se na to jednom briljantnom jezičnom akrobacijom izvukao i pokazao da s punim pravom pretendira na sam obrazovni vrh RH. “Slobodno se ogradite“ rekao je Jokić i ostao živ. Je li ostao zdrav, ne znamo! Bora se ovom spektakularnom izjavom učlanio u “progresivni“ klub u kojem su već istaknuti članovi naš nesuđeni konzul u SAD-u, Tomislav Krasnec, Marina Šerić, Antonija Handabaka, Željko Trkanjec, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Josip Šoić i tko bi ih sve nabrojao. Dok Trump gazi dalje i sve uspješnije, lijeva medijska falanga vene i pljucka. Jutarnji i Večernji su privatni mediji, ali HRT je javni. No, možda Jokić to još ne zna. Kad ne znaju urednici, zašto bi on trebao znati.

Ne zna to ni etablirana jugo-perjanica, sve prisutni Hrvoje Klasić. Navodno povjesničar. Hrvoje Bajlo s Hrvojem Klasićem. Profa ovako razmišlja: sve vezano za NDH i ustaški pokret mora biti zabranjeno, no kad su u pitanju simboli socijalizma i Jugoslavije on to ne bi zabrinjavao. Ne znam tko je birao članove Vijeća za suočavanje, ali neizbor učenog profesora je oprostiva greška. Vijeće bez Klasića, Jakovine, Markovine i Perice je kao Barcelona bez Messia. Klasić nas samo upozorava da ne zaboravimo: “Pod crvenom zvijezdom ginuli su mladi Hrvati i Hrvatice u Jugoslaviji i Hrvatskoj”. Povijesno otkriće nekoga tko sebe naziva povjesničarem. Zaboravio je jednu i te kako bitnu činjenicu. Ti mladi Hrvati i Hrvatice ginuli su pod crvenom zvijezdom isključivo za Jugoslaviju, a još više njih od ruke te iste Jugoslavije, da ne spominjem JNA i Domovinski rat.

Nadalje, Hrvoje Hrvoju prodaje bozu “i ginuli su za bolji svijet i bolje društvo.“ Zna li prof. Klasnić da crvena boja na obrazima simbolizira sram? Tvrditi, i to opetovano, da je rigidna jednopartijska država i diktatura “bolji svijet i bolje društvo“ predstavlja skandaloznu izjavu, crni humor. I kad se taj ”bolji svijet i bolje društvo” 1990.g. bez ispaljenog metka urušio u provaliju prošlosti, ostali su samo mali metastazići u liku Klasića, Jakovine i sličnih mucavih proroka koji pokušavaju oponašati Miku Špiljka (kojem, usput rečeno, nisu ni do koljena).

Četrdeset i pete u školama je nastupila inflacija riječi perspektiva, pa učenici upitaše učiteljicu što ta riječ znači. ”To vam je zamjena za nekadašnji izraz “ako Bog da!“
Bio sam neku večer gost kod Bujanca. Kao i obično. Jalovo desničarenje. Psi laju, a karavana puna crvenih zvijezda, Klasića, Markovina, Pofuka, Vlašića, Glavaševića, Marasa, Granića, Stazića… prolazi i prolazi. Ipak sam se, usprkos ovoj fatalističkoj atmosferi, od srca nasmijao – HDZ-u. Treba ju preimenovati u ”Stranka demokratskog humora”.

U Zaprešiću je ponosno vijugala Ulica Maršala Tita. HDZ-ov gradonačelnik Željko Turk bio je naročito tronut Titovim likom i djelom. ”Nećemo pod pritiskom ulice dati našeg Titeka. Mi smo progresivni…” i tralala. No, kad je nakon Prozor (čitaj: Tito) pao u Zagrebu, e tada je Željko ipak odlučio poslušati bilo svojih vjernih glasača. Kako je Maršalova ulica bila malo predugačka, a i predugo je trajala, odlučili su HDZ-ovci od nje napravit tri ulice. Jedan dio ulice se sada zove Avenija hrvatskih branitelja.

Promptno i sa osjećajem za pravi trenutak. Još ima živih koji se sjećaju 5. kolovoza 1995.g. Samo 23 godine i evo nama u Zaprešiću ipak Avenije branitelja. Drugi dio ulice dobio je ime – kardinal Alojzije Stepinac. Uvjetno. Ako Srpska pravoslavna crkva ne uloži prigovor Svetom ocu. Treći dio ulice ostao je do daljnjeg – Ulica maršala Tita. Tako je naša ljubičica bijela uzela na stan i hranu podstanare – branitelje i kardinala kojeg je Tito u prošlom stoljeću transportirao u Lepoglavu na 16 godina šutnje… Što je to prema “Sto godina samoće“ Gabrijela Garcije Marqueza. I tako je Zaprešić postao grad pobratim sa Velikim Trgovišćem. Lako je trgovati kad imaš maršala za kardinala.

Željko Turk je, kako bi rekao Horacije, ”rara avis” ili rijetka ptica. Bijela vrana…

Inspektor Kajkić dobio je slučaj Ovčara. To vam je kao hrvatskih Sto godina samoće, U godinu dana ispitao je oko 300 ljudi, više nego li je ispitano u zadnjih 25 godina. Navodno je došao do izjava svjedoka, očevidaca i pokajnika. Čak i do imena članova SDSS-a. I pogodite što mu se dogodilo? Smijenjen je sa slučaja da se ne bi otvorio novi slučaj. Eto, takvi smo mi ljudi! Samo bi divanili o ustašama i partizanima. A što je sa dječjim vrtićima? To su krucijalna pitanja, a ne tamo neki zločinci koji su poubijali stotine ljudi na Ovčari. Imamo mi daleko važnijih tema od Ovčare.

Recimo, kako zabraniti Čavoglave? Kako relaksirati otrovnu atmosferu oko Frljića i svinjskih glava? Umjesto da sa Frljom otkrivamo ustaše mi bi proganjali četnike. Umjesto tog Kajkića doći će odgovorni ”drug” i smjestiti predmet u najdonju ladicu. Tako se kod Hrvata rješavaju problemi za koje ljevičarima nije stalo da se riješe.

Kraj je tjedna koji ćemo pamtiti ako baš moramo po naslovu Gorana Penića u Jutarnjem: “Zabranite “ZDS“, a petokraka se mora dopustiti.“ Bit će to malo morgen. Drugovi i drugarice, lijepo ste se pokazali u ovom Plenkovićevom Vijeću, ali nije ni vaša do vijeka! Ili kako je rekao Ciceron “Semel pro semper”- jednom zauvijek.

Zvonimir Hodak / 7dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vide i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunisti), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari