Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vijeće bez Klasića, Jakovine, Markovine i Perice je kao Barcelona bez Messia

Objavljeno

na

Zima je dobro stisla. Siromašni cvokoću zubima, a eliti je to “tak’ romantično“. Ličani su dobro uočili “problem.“ Kažu: lakše je po ljeti pronaći dva metra hlada nego zimi dva metra drva! No, ako nas nešto može ugrijati bolje od “dva metra drva” onda je to politika.

Vrhunski cinik Winston Churchill još je davno rekao: “Ako želim da se neki problem nikada ne riješi, osnujem komisiju“. Naš Premijer nije ni Churchill, a ni cinik, a ipak je osnovao komisiju. Koja se je u stvari trebala zvati – komisija za povijesnu istinu. Sad zamislite kako tu “istinu“ zamišlja Nenad Zakošek s Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba, član Vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima.

U proljeće 1989.g, kad je već i političkim slijepcima bilo jasno vidljivo da je komunizam pao bez ispaljenog metka, naš se Nenad ”udružio” u UJDI. Kratica za ”Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu”. Osnivači poznati – KOS i UDBA. Malo više ipak KOS. Podsjeća me na jednog mog zemljaka koji se krajem 1944.g. u Vukovaru upisao u “Ustašku mladež“.

Inače je profesorova karijera puna zgodnih demokratskih pastorala. Tako je svojevremeno Bruna Esih upisala na FPZ poslijediplomski studij s temom “Europski sigurnosni sustav i agresija na RH”. Braneći svoj rad pred komisijom, javio se naš dr. Neno i izvalio “ja ne mislim da bi ovo trebalo proći jer je kolegica izrazito ideologizirana i pristrana“.

Kad je Bruna zamolila Ujdiovca da to argumentira, dobila je klasičan komunjarski odgovor – znate vi dobro na što ja mislim. Istakao se dični Profa i prilikom predavanja na FPZ-u koje je držala moja klijentica Judith Reisman 70-godišnja profesorica iz SAD-a. “Molim vas da budete pristojni… pričate o komunističkoj indoktrinaciji, a jedino tko je ovu djecu mogao indoktrinirati je Katolička crkva!“ vikao je na nju naš Profa. Amen! Spomenimo kao člana Plenkovićeve komisije i prof. Ivu Goldstiena poznatog titoistu. Uz ovakav sastav većine članova komisije, jasno je da je preporuka Vladi RH koju su jedva iznjedrili zapravo adresirana u crvenoj koverti.

Slavica Lukić vrišti u Jutarnjem: “Za dom spremni je neustavan, ali se iznimno dopušta!“ Nije joj palo na pamet da je komunizam izbačen iz Hrvatskog ustava, ali simboli komunizma ostaju. Crvena zvijezda je simbol Heineken piva, a ne komunizma misli većina “vijećnika“. Tko nas je ono napao, razarao i ubijao od 1991. do 1995.g.? Jesu li to bili radnici Heinekena ili ratnici Ratka Mladića čiju sliku, dok ovo pišem gledam, na fejsu? Denis Šešelj je objavio sliku HOS-ovog grba i sliku đenerala Mladića s crvenom petokrakom na kapi. Ispod slike HOS-ovog grba piše – zabranjeno, a ispod slike Mladića – dopušteno.

Prenosim i Denisov pomalo fatalistički komentar: “E, tako ti je to!“ Taj komentar predstavlja presjek razmišljanja običnih, često apolitičnih ljudi. Još jedna podvala vladajućih. A k’o vlada, zna se! Vijeće je dobro odredilo što je zadana tema. Prošlost od 1941.g do “oslobođenja“ 1945.g. Onda je kao nastupila svjetla i humana budućnost. Sve do balvana 1990.g. Pa nam se sada opet vraća dobra stara prošlost. Thompson i Čavoglave. Rat krvavi, krunice i ZDS.

I kad smo rat pobjedonosno završili javili su se likovi koji su tobože ”za bolji svijet i bolje društvo” te počeli režati na ZDS. Ni riječi o simbolima protiv kojih smo ratovali, petokraka, srp i čekić, smrt fašizmu-sloboda narodu. Sada kad smo “demokratskim dijalogom“ dobili jedno relativno ”izbalansirano” rješenje, skočiše ognjištari, desničari i ustašoidi… lijepo ih je prizemljila prof. Sanja Barić iz crvene Rijeke. Ona ukazuje na potrebu “širokog građanskog obrazovanja“ u smislu upoznavanja Ustava i njegovih postulata. Šteta što dragovoljci i branitelji nisu, prije odlaska u Vukovar i na druge bojišnice, polagali ustavno pravo. Nešto k’o MPV u JNA. Na kraju, draga Profesorica poentira: “To je dragulj humanosti“. Ni više ni manje!!!! Naravno, što se prošlosti tiče to se vjerojatno odnosi na crvenu zvijezdu a što se tiče budućnosti na ZDS.

Slične oduševljene reakcije o tom jadnom dokumentu mogli smo čuti na TV-u i od blagoglagoljive bivše predsjednice Ustavnog suda. Dobro, humanost zvijezde petokrake je već davno opjevana pa se tu slažem s profesoricama Barić i Omejec. Primjera je i previše. Najnoviji je od 27.veljače 2018.g. Časopis ”Demokracija” iz Ljubljane donio je priču slovenskog partizana na samrtnoj postelji.

Naime, partizani su na kraju rata 1945.g. grupno silovali 17 godišnju djevojku Fridu Paulitsch. I stari partizan je to jednostavnim i toplim riječima opisao: “Dekle smo posilili, ubili, iz nje skuhali “golaž“ in je pojedli!!!“ Ne znam je li je na takvu ili sličnu humanost mislila prof. Barić? Ili je aludirala na već legendarnu Hudu jamu gdje su ljudi s petokrakom na kapama zazidali 3000 živih ljudi. Gledao sam o tome film. Ne znam je li ga vidjela i prof. Barić? Prilično je iluzorno spominjati Bleiburg, Jazovku i ostale pokolje Titovih partizana.

Tko se još sjeća humane sekvence 27. srpnja ljeta Gospodnjeg 1941.g. u legendarnom Srbu gdje su Klasićevi ljubimci ispekli na ražnju župnika Juraja Gospodnetića? Nema podataka jesu li su ga pojeli kao Fridu Paulitsch. I kad tome dodamo ulogu petokrake u agresiji na Hrvatsku 1991.g. onda se postavlja samo od sebe jedno pitanje: tko je tu lud, a tko zao? Što je s Rezolucijama Vijeća Europe o komunističkim zločinima? Uostalom, pročitajte komentare Dragana Markovine, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Roberta Bajrušija, Borisa Miletića, Milorada Pupovca, Vesne Alaburić … koji pozdravljaju dokument i dijelu koji se odnosi na petokraku i ostala komunistička obilježja, ali se istodobno zgražaju nad jednim izuzetkom oko ZDS.

Komunjare su ogorčene tim jednim jedinim izuzetkom oko ZDS-a na nadgrobnim pločama! Međutim, to je njihovo ogorčenje potpuno irelevantno u odnosu na ogorčenje svih žrtava jugoslavenskog komunizma i njihovih potomaka. Sve u svemu Vijeće i dokument koji su iznjedrili nakon godinu dana nerada jedan je truli kompromis, obična jugo-musaka neprovediva u praksi. Već zamišljam orvelovsku scenu: idući Thompsonov koncert. Pedeset ili više tisuća duša. Čavoglave. ZDS i jake policijske snage kad započnu sa ”uredovanjem”. Znanstvena fantastika?!

Humani dragulj na djelu i novi povijesni sveti gral ljevičara. Tko je pobijedio u prošlom ratu na “ovim prostorima“? Crvena zvijezda i Partizan ili Dinamo i Hajduk? A Vesni Alaburić, koja zadovoljno u Večernjaku prede o “uspostavljenoj pravednoj ravnoteži“, predlažem da u svibnju ode na izlet u Kumrovec. Na tradicionalni “bal vampira“ i vidi o kakvoj se ravnoteži radi. Provedbe ovakvih preporuka moći će se nabrojati na prste. I to na prste čovjeka bez ruku. Uvjeren sam kako 70% Hrvata neće pustit ni suzu za ovim Vijećem i njegovim lošim preporukama.

Jerzy Lec je napisao: “Suze ne gase lomače“.

HRT-ova emisija Peti dan. Uobičajeno društvo. Tobože pluralno. Svatko ima pravo na svoje mišljenje pod uvjetom da je u pitanju lijeva “jugo sinteza“. Nesuđeni guru kurikularne reforme Boris Jokić, čim je došao na štih, odmah je opalio svih šakom u glavu. Kaže popularni Bora: “Amerikanci sigurno nisu glupi, ali trenutno za Predsjednika imaju idiota!“ I da je, recimo, uspio dobro zamišljeni plan preuzimanja obrazovanja od strane Jokića i drugova onda bi imali zgodne testove na svim razinama.

Npr.: pitanje pod a) koja zemlja članica Vijeća sigurnosti u UN ima za predsjednika idiota? Bivšoj ambasadorici SAD-a u Hrvatskoj pitanje bi se svidjelo jer je lagano. Ali pitanje je gleda li novi veleposlanik u Buzinu HRT-ove zabavne i nadasve obrazovne emisije? Doduše, moderatorica Gabrijela Perišić je sramežljivo prošaptala da se “HRT ograđuje od te izjave“.

Bora se na to jednom briljantnom jezičnom akrobacijom izvukao i pokazao da s punim pravom pretendira na sam obrazovni vrh RH. “Slobodno se ogradite“ rekao je Jokić i ostao živ. Je li ostao zdrav, ne znamo! Bora se ovom spektakularnom izjavom učlanio u “progresivni“ klub u kojem su već istaknuti članovi naš nesuđeni konzul u SAD-u, Tomislav Krasnec, Marina Šerić, Antonija Handabaka, Željko Trkanjec, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Josip Šoić i tko bi ih sve nabrojao. Dok Trump gazi dalje i sve uspješnije, lijeva medijska falanga vene i pljucka. Jutarnji i Večernji su privatni mediji, ali HRT je javni. No, možda Jokić to još ne zna. Kad ne znaju urednici, zašto bi on trebao znati.

Ne zna to ni etablirana jugo-perjanica, sve prisutni Hrvoje Klasić. Navodno povjesničar. Hrvoje Bajlo s Hrvojem Klasićem. Profa ovako razmišlja: sve vezano za NDH i ustaški pokret mora biti zabranjeno, no kad su u pitanju simboli socijalizma i Jugoslavije on to ne bi zabrinjavao. Ne znam tko je birao članove Vijeća za suočavanje, ali neizbor učenog profesora je oprostiva greška. Vijeće bez Klasića, Jakovine, Markovine i Perice je kao Barcelona bez Messia. Klasić nas samo upozorava da ne zaboravimo: “Pod crvenom zvijezdom ginuli su mladi Hrvati i Hrvatice u Jugoslaviji i Hrvatskoj”. Povijesno otkriće nekoga tko sebe naziva povjesničarem. Zaboravio je jednu i te kako bitnu činjenicu. Ti mladi Hrvati i Hrvatice ginuli su pod crvenom zvijezdom isključivo za Jugoslaviju, a još više njih od ruke te iste Jugoslavije, da ne spominjem JNA i Domovinski rat.

Nadalje, Hrvoje Hrvoju prodaje bozu “i ginuli su za bolji svijet i bolje društvo.“ Zna li prof. Klasnić da crvena boja na obrazima simbolizira sram? Tvrditi, i to opetovano, da je rigidna jednopartijska država i diktatura “bolji svijet i bolje društvo“ predstavlja skandaloznu izjavu, crni humor. I kad se taj ”bolji svijet i bolje društvo” 1990.g. bez ispaljenog metka urušio u provaliju prošlosti, ostali su samo mali metastazići u liku Klasića, Jakovine i sličnih mucavih proroka koji pokušavaju oponašati Miku Špiljka (kojem, usput rečeno, nisu ni do koljena).

Četrdeset i pete u školama je nastupila inflacija riječi perspektiva, pa učenici upitaše učiteljicu što ta riječ znači. ”To vam je zamjena za nekadašnji izraz “ako Bog da!“
Bio sam neku večer gost kod Bujanca. Kao i obično. Jalovo desničarenje. Psi laju, a karavana puna crvenih zvijezda, Klasića, Markovina, Pofuka, Vlašića, Glavaševića, Marasa, Granića, Stazića… prolazi i prolazi. Ipak sam se, usprkos ovoj fatalističkoj atmosferi, od srca nasmijao – HDZ-u. Treba ju preimenovati u ”Stranka demokratskog humora”.

U Zaprešiću je ponosno vijugala Ulica Maršala Tita. HDZ-ov gradonačelnik Željko Turk bio je naročito tronut Titovim likom i djelom. ”Nećemo pod pritiskom ulice dati našeg Titeka. Mi smo progresivni…” i tralala. No, kad je nakon Prozor (čitaj: Tito) pao u Zagrebu, e tada je Željko ipak odlučio poslušati bilo svojih vjernih glasača. Kako je Maršalova ulica bila malo predugačka, a i predugo je trajala, odlučili su HDZ-ovci od nje napravit tri ulice. Jedan dio ulice se sada zove Avenija hrvatskih branitelja.

Promptno i sa osjećajem za pravi trenutak. Još ima živih koji se sjećaju 5. kolovoza 1995.g. Samo 23 godine i evo nama u Zaprešiću ipak Avenije branitelja. Drugi dio ulice dobio je ime – kardinal Alojzije Stepinac. Uvjetno. Ako Srpska pravoslavna crkva ne uloži prigovor Svetom ocu. Treći dio ulice ostao je do daljnjeg – Ulica maršala Tita. Tako je naša ljubičica bijela uzela na stan i hranu podstanare – branitelje i kardinala kojeg je Tito u prošlom stoljeću transportirao u Lepoglavu na 16 godina šutnje… Što je to prema “Sto godina samoće“ Gabrijela Garcije Marqueza. I tako je Zaprešić postao grad pobratim sa Velikim Trgovišćem. Lako je trgovati kad imaš maršala za kardinala.

Željko Turk je, kako bi rekao Horacije, ”rara avis” ili rijetka ptica. Bijela vrana…

Inspektor Kajkić dobio je slučaj Ovčara. To vam je kao hrvatskih Sto godina samoće, U godinu dana ispitao je oko 300 ljudi, više nego li je ispitano u zadnjih 25 godina. Navodno je došao do izjava svjedoka, očevidaca i pokajnika. Čak i do imena članova SDSS-a. I pogodite što mu se dogodilo? Smijenjen je sa slučaja da se ne bi otvorio novi slučaj. Eto, takvi smo mi ljudi! Samo bi divanili o ustašama i partizanima. A što je sa dječjim vrtićima? To su krucijalna pitanja, a ne tamo neki zločinci koji su poubijali stotine ljudi na Ovčari. Imamo mi daleko važnijih tema od Ovčare.

Recimo, kako zabraniti Čavoglave? Kako relaksirati otrovnu atmosferu oko Frljića i svinjskih glava? Umjesto da sa Frljom otkrivamo ustaše mi bi proganjali četnike. Umjesto tog Kajkića doći će odgovorni ”drug” i smjestiti predmet u najdonju ladicu. Tako se kod Hrvata rješavaju problemi za koje ljevičarima nije stalo da se riješe.

Kraj je tjedna koji ćemo pamtiti ako baš moramo po naslovu Gorana Penića u Jutarnjem: “Zabranite “ZDS“, a petokraka se mora dopustiti.“ Bit će to malo morgen. Drugovi i drugarice, lijepo ste se pokazali u ovom Plenkovićevom Vijeću, ali nije ni vaša do vijeka! Ili kako je rekao Ciceron “Semel pro semper”- jednom zauvijek.

Zvonimir Hodak / 7dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari