Pratite nas

Kolumne

HODAK: Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a!

Objavljeno

na

Tijelovo. Sa suprugom, mojom jačom i boljom polovicom, vozim penzionerski prema Braču. Negdje oko 190 km na sat, kao što je dopušteno. Oprezan i koncentriran pazim da ne prijeđem 200 km.

Znam da je to kažnjivo. U tom misno-pastoralnom ugođaju trgne me suprugin glas: “Molim te, pogledaj ovo!“ Stisnem gas i približim se autu ispred nas, na jedno pola metra. Koliko je na autoputu uostalom i dozvoljeno. Auto s austrijskom registracijom. UU-132-CK !

Moj antifašistički tlak odmah je skočio preko 300. Auto je, naravno, crne boje. Pametnom dosta.. Dok naše, koji neočekivano na Bleiburgu nisu pjevali Bandiera rossa, Austrijanci drže 17 dana u buksi, a Vilim Trpčić je lišen slobode jer je na sebi imao majicu s natpisom ”Lieber tot als rot”, prevedeno “Bolje mrtav nego crven “ prijeti čak optužnica za terorizam (!!!). I dok se sve to zbiva u nama prijateljskoj Austriji, oni nama šalju enigmatsku tablicu na provokativnom autu. Prvo, crni auto – klerofašistička boja. UU-ustaše na kvadrat i CK, Centralni komitet – pazi na vas.

Asocijacija me odmah podsjeti na Jelenu Lovrić i Vilija Matulu, bivše članove CK SKH, uporne i nepopravljive borce protiv opće ustašizacije Lijeve njihove. Nenad Stazić nas je lijepo i komunistički uljudno upozorio da smo svi mi tu zbog šlampavo obavljenog posla.

U Lici, Imotskom, Slavoniji… počeše posipati glave pepelom. Nismo ni mi bili bolji nakon 5. kolovoza 1995.g. Šlamperaj kud’ god se okreneš. Šlampavi dragovoljci i branitelji. Sretni što su napokon došli do države nisu se u kolovozu ’95.g. sjetili svih jama i stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, na Macelju, u Teznom, Teharjema, Kočevskom Rogu, Zidanom Mostu, Trbovlju, Sloven Gradecu, Stocu, Cimi, Ljubuškom, Širokom brijegu, Bleiburgu, na Križnom putu, sveukupno do sada 1.700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji.

Nisu se čak sjetili ni Vukovara i Ovčare. Pa ako smo mi preživjeli zbog tobožnjeg šlamperaja onda što je sa Stazićima i sličnima? Umjesto križnog puta njih je dopala tek traktorijada. Oni koji su od 1991. do 1995. živjeli u tzv.“RSK“ dobili su mirovine od RH. To je upravo ovih dana odlučeno. Inače, Stazić je jako nastradao.

Predsjednik Sabora mu je, u nedostatku diplomatskog nerva, rekao tek: “Sram Vas bilo!“ Dok ovo pišem još se pred Saborom nisu okupili progresivni i uvrijeđeni Vili Matula, Jelena Lovrić, Neda Raukar, Sneška Banović, Maja Sever, članovi GONGA, Vesna Teršelič, Radnička fronta, vodeći ljudi stranke Pametno, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Anka partizanka, progresivne redakcije dnevnih novina… kako bi rezolutno zatražili smjenu predsjednika Sabora zbog govora mržnje.

Samo usput podsjećam na članak 325. Kaznenog zakona koji govori o “javnom poticanju na nasilje i mržnju“. Naravno, čista je utopija očekivati da će ”časni” zastupnik Stazić snositi bilo kakve posljedice jer ga u jednom trenutku nije “bilo sram“. E, da se ovakav gaf dogodio Draženu Kelemincu ili nekom njemu sličnom već bi se potpisivale punomoći u odvjetničkim uredima. Kako je pisao Fric Krleža: “Ni med’ cvetjem ni pravice…“

Netko je napisao, ali se ne mogu sjetiti autora: “Nedostatak srama prvi je znak duševne bolesti“. Ili tako nekako.

Predsjednica i premijer našli se u klinču zbog demografije. Kako spriječiti “demografsku katastrofu?“ Koje mjere poduzeti? Za koje je već kasno, javne rasprave i analize predloženih mjera itd. Netko tu od šume ne vidi drveće. Sve mjere su sadržane u članku 56. Ustava RH koji glasi: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“.

Znači, pristojna plaća i posao pa će demografski problem Lijepe naše biti zauvijek riješen. Sve ostalo je isprazna frazeologija i folklor. Još ako uspijemo vratiti Brijune Hrvatskoj, razviti elitni turizam, zaposliti i dobro platiti ljude, demografski problem Istre bit će također riješen. A ona je najčvršća osovina i primjer stabilne demokracije. To znaju i Thompson i Obersnel te skandalozni Stazić koji na ”Breonima” troši ponekad čak i po 7 kuna dnevno.

Da je Istra “naša“ dokaz je i jedan “naš“ navijač koji se nedavno na utakmici NK Istre pojavio sa pravim “nogometnim“ transparentom. “I mi Srbi volimo Istru!“ Dobio je zaslužen aplauz za iskrenost. Kakve bi ovacije tek doživio da je bio do kraja iskren i napisao recimo: i mi Srbi volimo ne samo Istru nego čitavu Hrvatsku. Ili barem granicu Virovitica, Karlobag, Zadar, Karlovac…

Pa i premijeri Plenković i Cerar sastali su se pred par mjeseci u još uvijek hrvatskom Umagu.

Puno političke žući i kontroverze izaziva strast hrvatskih političkih naivaca za referendumima. To je, čuli su, direktna demokracija. Mo’š mislit’! Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a. Među Hrvatima se Kraljević Marko pojavio relativno rano, već 1556.g. u “Ribanju i ribarskom prigovaranju“ Petra Hektorovića koji ga je čuo u pjesmi ribara Paskoja, bugarštici o Marku i bratu mu Andrijašu.

U toj pjesmi Marko zabije sablju Andrijašu kroz grudi, a Andrijaš mu govori: “Ja da mi te mogu, mili brate umoliti, nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajane dok ti ne naručim do dvije i do tri besjede“. Pa ga, onako usput, zamoli da majci slučajno ne kaže da je brata rođenog smaknuo. Tko je sad u modernoj Hrvatskoj demokraciji Marko, a tko Andrijaš, odnosno Predsjednica, a tko premijer prilično je nevažno.

Daleko je bitnije da majka(birači) ne dozna tko je brata ili sestru smaknuo. I tako “majka“ birači žele referendum o Istanbulki i uvođenje tri preferencijalna glasa, ukidanje praga od 10% glasova… Majka svih pitanja je sad u tome kako fino i diskretno navesti majku (birače) da popuše još jedan referendum. Zlatni gral pronašla je Ivanka Toma, udarno pero Jutarnjeg. U maloj, ali otrovno efikasnoj rubrici “Iza kulisa“ u kojoj novinari tobože sami sebi postavljaju pitanja pa onda sami na ta pitanja smišljaju odgovore, Ivanka rješava gordijski čvor referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Naslov: “Politika mora dogovoriti što može na referendum“ i to bez upitnika i uskličnika. Kako li je samo kod iskrenih ljevičarskih demokrata sve jednostavno. Podsjeća me na oca istinske demokracije svih proletera, Josifa Visarionoviča Staljina. Molotov i Berija su ga upozorili da je neki neoprezni drug u nekoj dalekoistočnoj republici postao malo nestašan. Taj čovjek je problem, odcinkaše ga Hazjajinu. On ih mudro pouči: “Ako je čovjek problem, onda nema čovjeka i nema problema“.

Politika će odlučiti što može ići na referendum pa više neće biti problema. Osnovat će se jedno demokratsko vijeće ustavno-pravnih stručnjaka. Predsjednik će biti Obersnel, zamjenik Šeks, članovi Beljak, Anka partizanka i svi predstavnici nacionalnih manjina.

Profesori ustavnog prava samo bi unosili amatersku zbrku među prekaljene profesionalce. Tako lijeva Sanja Barić kategorično tvrdi da su referendumska pitanja za promjenu izbornog sustava neustavna, a ona o smanjenju broja saborskih zastupnika i ograničavanju mandata zastupnika nacionalnih manjina još neustavnija nego što je to uobičajeno u demokratskim državama. K’o recimo u Sjevernoj Koreji. S druge strane profesor ustavnog prava Mato Palić smatra da su oba pitanje u skladu s Ustavom.

Štoviše, on ih je na brzinu ”neoprezno” i potpisao. Još ne zna da je, kako kažu na Braču, falija. Ali će doznati kad se možda odluči okušati kao sudac Ustavnog suda. Kažu moji Ličani: E, moj Mate, nije za te matematika nego je za te motika. No, naša Ivanka radi k’o singerica. U istom progresivnom broju Jutarnjeg našla je jednog hrabrog Ustavnog suca iz kvote Mas’t, trast… koji je otvoreno, direktno u lice, sasuo pravu istinu o referendumskom fijasku: “Na Ustavnom sudu padaju 2 od 3 pitanja?“ Uglavnom, radi se o neodgovornim i promašenim pitanjima. Ni jedno nije odobrila politika!

Naš hrabri ”sudija” nema dlake na jeziku, ali ni imena ni prezimena. A ako možda ima onda to nije njegova dlaka i tako dalje… Pitanje o Istanbulki je neustavno i basta! Međunarodni ugovori ne podliježu ocjeni ustavnosti i zakonitosti misli sudija. Kad bi bilo tako onda bi po međunarodnom ugovoru kojim je Kraljevina SHS 1920. godine u Rapalu prepustila Italiji čitavu Istru, Rijeku, Zadar i otoke, to još uvijek bilo talijansko. Zašto smo onda tolike godine prašili fićekima u Trst, a Zadar nam je bio pod nosom? I ono što nije jasno ni Ivanki Toma ni nevjernim tomama je ovo: ne radi se o nikakvom smanjivanju prava našim ljubljenim manjincima nego o oduzimanju privilegija koje manjine stavljaju u privilegirani položaj u odnosu na većinski narod.

Već sam pisao i sada ponavljam ni jedna zemlja u EU ne daje osam mandata manjincima. Italija dva i Slovenija dva. Svi drugi uživaju sva biračka prava kao državljani Engleske, Francuske, Španjolske, Njemačke itd. Samo iskompleksirani i poltronskim kompleksom opterećeni Hrvateki dovode u Sabor likove koji na izborima dobivaju po 1.500 do 1.700 glasova. I ti koji u regularnim uvjetima ne bi vidjeli Sabor osim uz prisustvo turističkog vodiča, postaju potpredsjednici Sabora, predsjednici odbora, a neki i glavni lovci na ustaše i klerofašiste.

Na kraju jedan praktičan prijedlog koji će oduševiti ljevicu i dvije trećine sudaca Ustavnog suda. U Sloveniji, da bi se organizirao referendum treba u 30 dana skupiti 40 tisuća potpisa. U Švicarskoj za 50 dana 100 tisuća potpisa. U Mađarskoj u 120 dana 200 tisuća potpisa… a Hrvateki moraju, doduše relaksirano, skupiti 380 tisuća potpisa za 15 dana. Moj super demokratski prijedlog je da se propiše kako naši birači u roku od 7 dana skupe 5 milijuna potpisa. Izgleda na prvi pogled malo suludo i nemoguće. Ali ako bi mogli glasovati recimo građani Srbije i Slovenije onda bi to bio potez za notes. Riješili bi pitanje Piranskog zaljeva i granice Virovitica, Karlobag… i sve to na miran i demokratski način. Svi zadovoljni i sretni.

Stazić bi se i pozgodnio, Ante Tomić i Jurica Pavičić bili naši kolumnisti, Radnička fronta i Vesna Teršelič preselili bi se u Beograd, a Frljić bi organizirao novu moderniju verziju štafete koja bi se sada trčala do Kumrovca i predavala Josipu Manoliću doživotno. Biskup Vlado Košić preselio bi se iz Siska u Lepoglavu, a njegovu biskupiju preuzela bi Ikača. I predsjednik države govorio bi i pisao perfektnim hrvatskim jezikom, po receptu Jandrokovića. Napokon..

Zbog velikog interesa budućih gostiju s istoka i zapada na otvaranju restorana ‘TITO’ u Kumrovecu čekalo bi se u četveroredu.

Boris Miletić, gradonačelnik Pule poznat je, između ostalog, kad je na fejsu objavio fotografiju putovnice ‘Republike Istre’. Sad je postao još poznatiji po objavi da je presuda Perkoviću i Mustaču uperena protiv Hrvatske i Istre. Boli ga ona stvar za Hrvatsku. Ima on pasoš ‘Republike Istre’.

Zajedno sa Stazićem i Stazićevcima Miletić postaje simbol sveg onog protiv čega smo se borili pune četiri godine. I medijska pažnja koja prati Miletiće i Staziće je bacanje i vremena i papira u vjetar. No, u Jutarnjem od 2. lipnja naletio sam na izvrstan članak Nikole Mijatovića o tome što Hrvatska može naučiti o demografiji od Izraela. Autor je s temom na ti. Dakle, Izrael je 1948.g. imao 800.000 tisuća stanovnika.

Danas ima oko 8,5 milijuna. Stopom fertiliteta od 3,1% godišnje Izrael je prvi među razvijenim državama. Izrael primjenjuje brojne porezne povlastice za useljenike, povratnike te državljane koji su više od 5 godina radili u inozemstvu. Za stopu rasta stanovništva naročito važnu ulogu igraju niski porezi. Da ne filozofiram previše. Dovoljno je samo usporediti naše mjere u kojima ključnu ulogu igra dječji doplatak s povlasticama kojima su Izraelci došli s 800.000 do 8,5 milijuna stanovnika. Koliko je naših povratnika ostalo raditi u Hrvatskoj?

Većina je shvatila i na vrijeme pobjegla od rigidnih poreznih mjera, domaćeg jala tipa gdje si bio 1991.g.? Na kraju, sve se svodi na već rečeno: dobar posao, pristojne plaće i demografski problem Lijepe naše je riješen. Izraelci već sad znaju i računaju da će negdje oko 2060.g. imat 15 milijuna stanovnika. A gdje ćemo te godine biti mi? S našim manjinskim utegom oko nogu, sa Stazićima, Miletićima, jugo-nostalgičarima, orijunašima, jeftinim oligarhima, političkim i para političkim hobotnicama imamo sve šanse da se svedemo na jedno predgrađe Sofije, Bukurešta ili što je najgore Beograda.

Engleska je nedavno bila u znaku obljetnice rođenja velikog državnika Winstona Churchilla koji je za vrijeme rata obećao Englezima “krv, znoj i suze”, a sam se skromno zadovoljio viskijem i cigarama.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

HODAK: Yu-rica Pavičić i Boris Vla(š)ić najbolji su primjeri lijeve medijske lažljivosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sukob vjera

Objavljeno

na

Objavio

net.hr

Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.

U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.

Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.

Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.

Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik –  ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak  bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.

Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.

U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari