Pratite nas

Kolumne

HODAK: Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a!

Objavljeno

na

Tijelovo. Sa suprugom, mojom jačom i boljom polovicom, vozim penzionerski prema Braču. Negdje oko 190 km na sat, kao što je dopušteno. Oprezan i koncentriran pazim da ne prijeđem 200 km.

Znam da je to kažnjivo. U tom misno-pastoralnom ugođaju trgne me suprugin glas: “Molim te, pogledaj ovo!“ Stisnem gas i približim se autu ispred nas, na jedno pola metra. Koliko je na autoputu uostalom i dozvoljeno. Auto s austrijskom registracijom. UU-132-CK !

Moj antifašistički tlak odmah je skočio preko 300. Auto je, naravno, crne boje. Pametnom dosta.. Dok naše, koji neočekivano na Bleiburgu nisu pjevali Bandiera rossa, Austrijanci drže 17 dana u buksi, a Vilim Trpčić je lišen slobode jer je na sebi imao majicu s natpisom ”Lieber tot als rot”, prevedeno “Bolje mrtav nego crven “ prijeti čak optužnica za terorizam (!!!). I dok se sve to zbiva u nama prijateljskoj Austriji, oni nama šalju enigmatsku tablicu na provokativnom autu. Prvo, crni auto – klerofašistička boja. UU-ustaše na kvadrat i CK, Centralni komitet – pazi na vas.

Asocijacija me odmah podsjeti na Jelenu Lovrić i Vilija Matulu, bivše članove CK SKH, uporne i nepopravljive borce protiv opće ustašizacije Lijeve njihove. Nenad Stazić nas je lijepo i komunistički uljudno upozorio da smo svi mi tu zbog šlampavo obavljenog posla.

U Lici, Imotskom, Slavoniji… počeše posipati glave pepelom. Nismo ni mi bili bolji nakon 5. kolovoza 1995.g. Šlamperaj kud’ god se okreneš. Šlampavi dragovoljci i branitelji. Sretni što su napokon došli do države nisu se u kolovozu ’95.g. sjetili svih jama i stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, na Macelju, u Teznom, Teharjema, Kočevskom Rogu, Zidanom Mostu, Trbovlju, Sloven Gradecu, Stocu, Cimi, Ljubuškom, Širokom brijegu, Bleiburgu, na Križnom putu, sveukupno do sada 1.700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji.

Nisu se čak sjetili ni Vukovara i Ovčare. Pa ako smo mi preživjeli zbog tobožnjeg šlamperaja onda što je sa Stazićima i sličnima? Umjesto križnog puta njih je dopala tek traktorijada. Oni koji su od 1991. do 1995. živjeli u tzv.“RSK“ dobili su mirovine od RH. To je upravo ovih dana odlučeno. Inače, Stazić je jako nastradao.

Predsjednik Sabora mu je, u nedostatku diplomatskog nerva, rekao tek: “Sram Vas bilo!“ Dok ovo pišem još se pred Saborom nisu okupili progresivni i uvrijeđeni Vili Matula, Jelena Lovrić, Neda Raukar, Sneška Banović, Maja Sever, članovi GONGA, Vesna Teršelič, Radnička fronta, vodeći ljudi stranke Pametno, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Anka partizanka, progresivne redakcije dnevnih novina… kako bi rezolutno zatražili smjenu predsjednika Sabora zbog govora mržnje.

Samo usput podsjećam na članak 325. Kaznenog zakona koji govori o “javnom poticanju na nasilje i mržnju“. Naravno, čista je utopija očekivati da će ”časni” zastupnik Stazić snositi bilo kakve posljedice jer ga u jednom trenutku nije “bilo sram“. E, da se ovakav gaf dogodio Draženu Kelemincu ili nekom njemu sličnom već bi se potpisivale punomoći u odvjetničkim uredima. Kako je pisao Fric Krleža: “Ni med’ cvetjem ni pravice…“

Netko je napisao, ali se ne mogu sjetiti autora: “Nedostatak srama prvi je znak duševne bolesti“. Ili tako nekako.

Predsjednica i premijer našli se u klinču zbog demografije. Kako spriječiti “demografsku katastrofu?“ Koje mjere poduzeti? Za koje je već kasno, javne rasprave i analize predloženih mjera itd. Netko tu od šume ne vidi drveće. Sve mjere su sadržane u članku 56. Ustava RH koji glasi: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“.

Znači, pristojna plaća i posao pa će demografski problem Lijepe naše biti zauvijek riješen. Sve ostalo je isprazna frazeologija i folklor. Još ako uspijemo vratiti Brijune Hrvatskoj, razviti elitni turizam, zaposliti i dobro platiti ljude, demografski problem Istre bit će također riješen. A ona je najčvršća osovina i primjer stabilne demokracije. To znaju i Thompson i Obersnel te skandalozni Stazić koji na ”Breonima” troši ponekad čak i po 7 kuna dnevno.

Da je Istra “naša“ dokaz je i jedan “naš“ navijač koji se nedavno na utakmici NK Istre pojavio sa pravim “nogometnim“ transparentom. “I mi Srbi volimo Istru!“ Dobio je zaslužen aplauz za iskrenost. Kakve bi ovacije tek doživio da je bio do kraja iskren i napisao recimo: i mi Srbi volimo ne samo Istru nego čitavu Hrvatsku. Ili barem granicu Virovitica, Karlobag, Zadar, Karlovac…

Pa i premijeri Plenković i Cerar sastali su se pred par mjeseci u još uvijek hrvatskom Umagu.

Puno političke žući i kontroverze izaziva strast hrvatskih političkih naivaca za referendumima. To je, čuli su, direktna demokracija. Mo’š mislit’! Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a. Među Hrvatima se Kraljević Marko pojavio relativno rano, već 1556.g. u “Ribanju i ribarskom prigovaranju“ Petra Hektorovića koji ga je čuo u pjesmi ribara Paskoja, bugarštici o Marku i bratu mu Andrijašu.

U toj pjesmi Marko zabije sablju Andrijašu kroz grudi, a Andrijaš mu govori: “Ja da mi te mogu, mili brate umoliti, nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajane dok ti ne naručim do dvije i do tri besjede“. Pa ga, onako usput, zamoli da majci slučajno ne kaže da je brata rođenog smaknuo. Tko je sad u modernoj Hrvatskoj demokraciji Marko, a tko Andrijaš, odnosno Predsjednica, a tko premijer prilično je nevažno.

Daleko je bitnije da majka(birači) ne dozna tko je brata ili sestru smaknuo. I tako “majka“ birači žele referendum o Istanbulki i uvođenje tri preferencijalna glasa, ukidanje praga od 10% glasova… Majka svih pitanja je sad u tome kako fino i diskretno navesti majku (birače) da popuše još jedan referendum. Zlatni gral pronašla je Ivanka Toma, udarno pero Jutarnjeg. U maloj, ali otrovno efikasnoj rubrici “Iza kulisa“ u kojoj novinari tobože sami sebi postavljaju pitanja pa onda sami na ta pitanja smišljaju odgovore, Ivanka rješava gordijski čvor referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Naslov: “Politika mora dogovoriti što može na referendum“ i to bez upitnika i uskličnika. Kako li je samo kod iskrenih ljevičarskih demokrata sve jednostavno. Podsjeća me na oca istinske demokracije svih proletera, Josifa Visarionoviča Staljina. Molotov i Berija su ga upozorili da je neki neoprezni drug u nekoj dalekoistočnoj republici postao malo nestašan. Taj čovjek je problem, odcinkaše ga Hazjajinu. On ih mudro pouči: “Ako je čovjek problem, onda nema čovjeka i nema problema“.

Politika će odlučiti što može ići na referendum pa više neće biti problema. Osnovat će se jedno demokratsko vijeće ustavno-pravnih stručnjaka. Predsjednik će biti Obersnel, zamjenik Šeks, članovi Beljak, Anka partizanka i svi predstavnici nacionalnih manjina.

Profesori ustavnog prava samo bi unosili amatersku zbrku među prekaljene profesionalce. Tako lijeva Sanja Barić kategorično tvrdi da su referendumska pitanja za promjenu izbornog sustava neustavna, a ona o smanjenju broja saborskih zastupnika i ograničavanju mandata zastupnika nacionalnih manjina još neustavnija nego što je to uobičajeno u demokratskim državama. K’o recimo u Sjevernoj Koreji. S druge strane profesor ustavnog prava Mato Palić smatra da su oba pitanje u skladu s Ustavom.

Štoviše, on ih je na brzinu ”neoprezno” i potpisao. Još ne zna da je, kako kažu na Braču, falija. Ali će doznati kad se možda odluči okušati kao sudac Ustavnog suda. Kažu moji Ličani: E, moj Mate, nije za te matematika nego je za te motika. No, naša Ivanka radi k’o singerica. U istom progresivnom broju Jutarnjeg našla je jednog hrabrog Ustavnog suca iz kvote Mas’t, trast… koji je otvoreno, direktno u lice, sasuo pravu istinu o referendumskom fijasku: “Na Ustavnom sudu padaju 2 od 3 pitanja?“ Uglavnom, radi se o neodgovornim i promašenim pitanjima. Ni jedno nije odobrila politika!

Naš hrabri ”sudija” nema dlake na jeziku, ali ni imena ni prezimena. A ako možda ima onda to nije njegova dlaka i tako dalje… Pitanje o Istanbulki je neustavno i basta! Međunarodni ugovori ne podliježu ocjeni ustavnosti i zakonitosti misli sudija. Kad bi bilo tako onda bi po međunarodnom ugovoru kojim je Kraljevina SHS 1920. godine u Rapalu prepustila Italiji čitavu Istru, Rijeku, Zadar i otoke, to još uvijek bilo talijansko. Zašto smo onda tolike godine prašili fićekima u Trst, a Zadar nam je bio pod nosom? I ono što nije jasno ni Ivanki Toma ni nevjernim tomama je ovo: ne radi se o nikakvom smanjivanju prava našim ljubljenim manjincima nego o oduzimanju privilegija koje manjine stavljaju u privilegirani položaj u odnosu na većinski narod.

Već sam pisao i sada ponavljam ni jedna zemlja u EU ne daje osam mandata manjincima. Italija dva i Slovenija dva. Svi drugi uživaju sva biračka prava kao državljani Engleske, Francuske, Španjolske, Njemačke itd. Samo iskompleksirani i poltronskim kompleksom opterećeni Hrvateki dovode u Sabor likove koji na izborima dobivaju po 1.500 do 1.700 glasova. I ti koji u regularnim uvjetima ne bi vidjeli Sabor osim uz prisustvo turističkog vodiča, postaju potpredsjednici Sabora, predsjednici odbora, a neki i glavni lovci na ustaše i klerofašiste.

Na kraju jedan praktičan prijedlog koji će oduševiti ljevicu i dvije trećine sudaca Ustavnog suda. U Sloveniji, da bi se organizirao referendum treba u 30 dana skupiti 40 tisuća potpisa. U Švicarskoj za 50 dana 100 tisuća potpisa. U Mađarskoj u 120 dana 200 tisuća potpisa… a Hrvateki moraju, doduše relaksirano, skupiti 380 tisuća potpisa za 15 dana. Moj super demokratski prijedlog je da se propiše kako naši birači u roku od 7 dana skupe 5 milijuna potpisa. Izgleda na prvi pogled malo suludo i nemoguće. Ali ako bi mogli glasovati recimo građani Srbije i Slovenije onda bi to bio potez za notes. Riješili bi pitanje Piranskog zaljeva i granice Virovitica, Karlobag… i sve to na miran i demokratski način. Svi zadovoljni i sretni.

Stazić bi se i pozgodnio, Ante Tomić i Jurica Pavičić bili naši kolumnisti, Radnička fronta i Vesna Teršelič preselili bi se u Beograd, a Frljić bi organizirao novu moderniju verziju štafete koja bi se sada trčala do Kumrovca i predavala Josipu Manoliću doživotno. Biskup Vlado Košić preselio bi se iz Siska u Lepoglavu, a njegovu biskupiju preuzela bi Ikača. I predsjednik države govorio bi i pisao perfektnim hrvatskim jezikom, po receptu Jandrokovića. Napokon..

Zbog velikog interesa budućih gostiju s istoka i zapada na otvaranju restorana ‘TITO’ u Kumrovecu čekalo bi se u četveroredu.

Boris Miletić, gradonačelnik Pule poznat je, između ostalog, kad je na fejsu objavio fotografiju putovnice ‘Republike Istre’. Sad je postao još poznatiji po objavi da je presuda Perkoviću i Mustaču uperena protiv Hrvatske i Istre. Boli ga ona stvar za Hrvatsku. Ima on pasoš ‘Republike Istre’.

Zajedno sa Stazićem i Stazićevcima Miletić postaje simbol sveg onog protiv čega smo se borili pune četiri godine. I medijska pažnja koja prati Miletiće i Staziće je bacanje i vremena i papira u vjetar. No, u Jutarnjem od 2. lipnja naletio sam na izvrstan članak Nikole Mijatovića o tome što Hrvatska može naučiti o demografiji od Izraela. Autor je s temom na ti. Dakle, Izrael je 1948.g. imao 800.000 tisuća stanovnika.

Danas ima oko 8,5 milijuna. Stopom fertiliteta od 3,1% godišnje Izrael je prvi među razvijenim državama. Izrael primjenjuje brojne porezne povlastice za useljenike, povratnike te državljane koji su više od 5 godina radili u inozemstvu. Za stopu rasta stanovništva naročito važnu ulogu igraju niski porezi. Da ne filozofiram previše. Dovoljno je samo usporediti naše mjere u kojima ključnu ulogu igra dječji doplatak s povlasticama kojima su Izraelci došli s 800.000 do 8,5 milijuna stanovnika. Koliko je naših povratnika ostalo raditi u Hrvatskoj?

Većina je shvatila i na vrijeme pobjegla od rigidnih poreznih mjera, domaćeg jala tipa gdje si bio 1991.g.? Na kraju, sve se svodi na već rečeno: dobar posao, pristojne plaće i demografski problem Lijepe naše je riješen. Izraelci već sad znaju i računaju da će negdje oko 2060.g. imat 15 milijuna stanovnika. A gdje ćemo te godine biti mi? S našim manjinskim utegom oko nogu, sa Stazićima, Miletićima, jugo-nostalgičarima, orijunašima, jeftinim oligarhima, političkim i para političkim hobotnicama imamo sve šanse da se svedemo na jedno predgrađe Sofije, Bukurešta ili što je najgore Beograda.

Engleska je nedavno bila u znaku obljetnice rođenja velikog državnika Winstona Churchilla koji je za vrijeme rata obećao Englezima “krv, znoj i suze”, a sam se skromno zadovoljio viskijem i cigarama.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

HODAK: Yu-rica Pavičić i Boris Vla(š)ić najbolji su primjeri lijeve medijske lažljivosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori