Pratite nas

Kolumne

HODAK: Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a!

Objavljeno

na

Tijelovo. Sa suprugom, mojom jačom i boljom polovicom, vozim penzionerski prema Braču. Negdje oko 190 km na sat, kao što je dopušteno. Oprezan i koncentriran pazim da ne prijeđem 200 km.

Znam da je to kažnjivo. U tom misno-pastoralnom ugođaju trgne me suprugin glas: “Molim te, pogledaj ovo!“ Stisnem gas i približim se autu ispred nas, na jedno pola metra. Koliko je na autoputu uostalom i dozvoljeno. Auto s austrijskom registracijom. UU-132-CK !

Moj antifašistički tlak odmah je skočio preko 300. Auto je, naravno, crne boje. Pametnom dosta.. Dok naše, koji neočekivano na Bleiburgu nisu pjevali Bandiera rossa, Austrijanci drže 17 dana u buksi, a Vilim Trpčić je lišen slobode jer je na sebi imao majicu s natpisom ”Lieber tot als rot”, prevedeno “Bolje mrtav nego crven “ prijeti čak optužnica za terorizam (!!!). I dok se sve to zbiva u nama prijateljskoj Austriji, oni nama šalju enigmatsku tablicu na provokativnom autu. Prvo, crni auto – klerofašistička boja. UU-ustaše na kvadrat i CK, Centralni komitet – pazi na vas.

Asocijacija me odmah podsjeti na Jelenu Lovrić i Vilija Matulu, bivše članove CK SKH, uporne i nepopravljive borce protiv opće ustašizacije Lijeve njihove. Nenad Stazić nas je lijepo i komunistički uljudno upozorio da smo svi mi tu zbog šlampavo obavljenog posla.

U Lici, Imotskom, Slavoniji… počeše posipati glave pepelom. Nismo ni mi bili bolji nakon 5. kolovoza 1995.g. Šlamperaj kud’ god se okreneš. Šlampavi dragovoljci i branitelji. Sretni što su napokon došli do države nisu se u kolovozu ’95.g. sjetili svih jama i stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, na Macelju, u Teznom, Teharjema, Kočevskom Rogu, Zidanom Mostu, Trbovlju, Sloven Gradecu, Stocu, Cimi, Ljubuškom, Širokom brijegu, Bleiburgu, na Križnom putu, sveukupno do sada 1.700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji.

Nisu se čak sjetili ni Vukovara i Ovčare. Pa ako smo mi preživjeli zbog tobožnjeg šlamperaja onda što je sa Stazićima i sličnima? Umjesto križnog puta njih je dopala tek traktorijada. Oni koji su od 1991. do 1995. živjeli u tzv.“RSK“ dobili su mirovine od RH. To je upravo ovih dana odlučeno. Inače, Stazić je jako nastradao.

Predsjednik Sabora mu je, u nedostatku diplomatskog nerva, rekao tek: “Sram Vas bilo!“ Dok ovo pišem još se pred Saborom nisu okupili progresivni i uvrijeđeni Vili Matula, Jelena Lovrić, Neda Raukar, Sneška Banović, Maja Sever, članovi GONGA, Vesna Teršelič, Radnička fronta, vodeći ljudi stranke Pametno, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Anka partizanka, progresivne redakcije dnevnih novina… kako bi rezolutno zatražili smjenu predsjednika Sabora zbog govora mržnje.

Samo usput podsjećam na članak 325. Kaznenog zakona koji govori o “javnom poticanju na nasilje i mržnju“. Naravno, čista je utopija očekivati da će ”časni” zastupnik Stazić snositi bilo kakve posljedice jer ga u jednom trenutku nije “bilo sram“. E, da se ovakav gaf dogodio Draženu Kelemincu ili nekom njemu sličnom već bi se potpisivale punomoći u odvjetničkim uredima. Kako je pisao Fric Krleža: “Ni med’ cvetjem ni pravice…“

Netko je napisao, ali se ne mogu sjetiti autora: “Nedostatak srama prvi je znak duševne bolesti“. Ili tako nekako.

Predsjednica i premijer našli se u klinču zbog demografije. Kako spriječiti “demografsku katastrofu?“ Koje mjere poduzeti? Za koje je već kasno, javne rasprave i analize predloženih mjera itd. Netko tu od šume ne vidi drveće. Sve mjere su sadržane u članku 56. Ustava RH koji glasi: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“.

Znači, pristojna plaća i posao pa će demografski problem Lijepe naše biti zauvijek riješen. Sve ostalo je isprazna frazeologija i folklor. Još ako uspijemo vratiti Brijune Hrvatskoj, razviti elitni turizam, zaposliti i dobro platiti ljude, demografski problem Istre bit će također riješen. A ona je najčvršća osovina i primjer stabilne demokracije. To znaju i Thompson i Obersnel te skandalozni Stazić koji na ”Breonima” troši ponekad čak i po 7 kuna dnevno.

Da je Istra “naša“ dokaz je i jedan “naš“ navijač koji se nedavno na utakmici NK Istre pojavio sa pravim “nogometnim“ transparentom. “I mi Srbi volimo Istru!“ Dobio je zaslužen aplauz za iskrenost. Kakve bi ovacije tek doživio da je bio do kraja iskren i napisao recimo: i mi Srbi volimo ne samo Istru nego čitavu Hrvatsku. Ili barem granicu Virovitica, Karlobag, Zadar, Karlovac…

Pa i premijeri Plenković i Cerar sastali su se pred par mjeseci u još uvijek hrvatskom Umagu.

Puno političke žući i kontroverze izaziva strast hrvatskih političkih naivaca za referendumima. To je, čuli su, direktna demokracija. Mo’š mislit’! Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a. Među Hrvatima se Kraljević Marko pojavio relativno rano, već 1556.g. u “Ribanju i ribarskom prigovaranju“ Petra Hektorovića koji ga je čuo u pjesmi ribara Paskoja, bugarštici o Marku i bratu mu Andrijašu.

U toj pjesmi Marko zabije sablju Andrijašu kroz grudi, a Andrijaš mu govori: “Ja da mi te mogu, mili brate umoliti, nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajane dok ti ne naručim do dvije i do tri besjede“. Pa ga, onako usput, zamoli da majci slučajno ne kaže da je brata rođenog smaknuo. Tko je sad u modernoj Hrvatskoj demokraciji Marko, a tko Andrijaš, odnosno Predsjednica, a tko premijer prilično je nevažno.

Daleko je bitnije da majka(birači) ne dozna tko je brata ili sestru smaknuo. I tako “majka“ birači žele referendum o Istanbulki i uvođenje tri preferencijalna glasa, ukidanje praga od 10% glasova… Majka svih pitanja je sad u tome kako fino i diskretno navesti majku (birače) da popuše još jedan referendum. Zlatni gral pronašla je Ivanka Toma, udarno pero Jutarnjeg. U maloj, ali otrovno efikasnoj rubrici “Iza kulisa“ u kojoj novinari tobože sami sebi postavljaju pitanja pa onda sami na ta pitanja smišljaju odgovore, Ivanka rješava gordijski čvor referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Naslov: “Politika mora dogovoriti što može na referendum“ i to bez upitnika i uskličnika. Kako li je samo kod iskrenih ljevičarskih demokrata sve jednostavno. Podsjeća me na oca istinske demokracije svih proletera, Josifa Visarionoviča Staljina. Molotov i Berija su ga upozorili da je neki neoprezni drug u nekoj dalekoistočnoj republici postao malo nestašan. Taj čovjek je problem, odcinkaše ga Hazjajinu. On ih mudro pouči: “Ako je čovjek problem, onda nema čovjeka i nema problema“.

Politika će odlučiti što može ići na referendum pa više neće biti problema. Osnovat će se jedno demokratsko vijeće ustavno-pravnih stručnjaka. Predsjednik će biti Obersnel, zamjenik Šeks, članovi Beljak, Anka partizanka i svi predstavnici nacionalnih manjina.

Profesori ustavnog prava samo bi unosili amatersku zbrku među prekaljene profesionalce. Tako lijeva Sanja Barić kategorično tvrdi da su referendumska pitanja za promjenu izbornog sustava neustavna, a ona o smanjenju broja saborskih zastupnika i ograničavanju mandata zastupnika nacionalnih manjina još neustavnija nego što je to uobičajeno u demokratskim državama. K’o recimo u Sjevernoj Koreji. S druge strane profesor ustavnog prava Mato Palić smatra da su oba pitanje u skladu s Ustavom.

Štoviše, on ih je na brzinu ”neoprezno” i potpisao. Još ne zna da je, kako kažu na Braču, falija. Ali će doznati kad se možda odluči okušati kao sudac Ustavnog suda. Kažu moji Ličani: E, moj Mate, nije za te matematika nego je za te motika. No, naša Ivanka radi k’o singerica. U istom progresivnom broju Jutarnjeg našla je jednog hrabrog Ustavnog suca iz kvote Mas’t, trast… koji je otvoreno, direktno u lice, sasuo pravu istinu o referendumskom fijasku: “Na Ustavnom sudu padaju 2 od 3 pitanja?“ Uglavnom, radi se o neodgovornim i promašenim pitanjima. Ni jedno nije odobrila politika!

Naš hrabri ”sudija” nema dlake na jeziku, ali ni imena ni prezimena. A ako možda ima onda to nije njegova dlaka i tako dalje… Pitanje o Istanbulki je neustavno i basta! Međunarodni ugovori ne podliježu ocjeni ustavnosti i zakonitosti misli sudija. Kad bi bilo tako onda bi po međunarodnom ugovoru kojim je Kraljevina SHS 1920. godine u Rapalu prepustila Italiji čitavu Istru, Rijeku, Zadar i otoke, to još uvijek bilo talijansko. Zašto smo onda tolike godine prašili fićekima u Trst, a Zadar nam je bio pod nosom? I ono što nije jasno ni Ivanki Toma ni nevjernim tomama je ovo: ne radi se o nikakvom smanjivanju prava našim ljubljenim manjincima nego o oduzimanju privilegija koje manjine stavljaju u privilegirani položaj u odnosu na većinski narod.

Već sam pisao i sada ponavljam ni jedna zemlja u EU ne daje osam mandata manjincima. Italija dva i Slovenija dva. Svi drugi uživaju sva biračka prava kao državljani Engleske, Francuske, Španjolske, Njemačke itd. Samo iskompleksirani i poltronskim kompleksom opterećeni Hrvateki dovode u Sabor likove koji na izborima dobivaju po 1.500 do 1.700 glasova. I ti koji u regularnim uvjetima ne bi vidjeli Sabor osim uz prisustvo turističkog vodiča, postaju potpredsjednici Sabora, predsjednici odbora, a neki i glavni lovci na ustaše i klerofašiste.

Na kraju jedan praktičan prijedlog koji će oduševiti ljevicu i dvije trećine sudaca Ustavnog suda. U Sloveniji, da bi se organizirao referendum treba u 30 dana skupiti 40 tisuća potpisa. U Švicarskoj za 50 dana 100 tisuća potpisa. U Mađarskoj u 120 dana 200 tisuća potpisa… a Hrvateki moraju, doduše relaksirano, skupiti 380 tisuća potpisa za 15 dana. Moj super demokratski prijedlog je da se propiše kako naši birači u roku od 7 dana skupe 5 milijuna potpisa. Izgleda na prvi pogled malo suludo i nemoguće. Ali ako bi mogli glasovati recimo građani Srbije i Slovenije onda bi to bio potez za notes. Riješili bi pitanje Piranskog zaljeva i granice Virovitica, Karlobag… i sve to na miran i demokratski način. Svi zadovoljni i sretni.

Stazić bi se i pozgodnio, Ante Tomić i Jurica Pavičić bili naši kolumnisti, Radnička fronta i Vesna Teršelič preselili bi se u Beograd, a Frljić bi organizirao novu moderniju verziju štafete koja bi se sada trčala do Kumrovca i predavala Josipu Manoliću doživotno. Biskup Vlado Košić preselio bi se iz Siska u Lepoglavu, a njegovu biskupiju preuzela bi Ikača. I predsjednik države govorio bi i pisao perfektnim hrvatskim jezikom, po receptu Jandrokovića. Napokon..

Zbog velikog interesa budućih gostiju s istoka i zapada na otvaranju restorana ‘TITO’ u Kumrovecu čekalo bi se u četveroredu.

Boris Miletić, gradonačelnik Pule poznat je, između ostalog, kad je na fejsu objavio fotografiju putovnice ‘Republike Istre’. Sad je postao još poznatiji po objavi da je presuda Perkoviću i Mustaču uperena protiv Hrvatske i Istre. Boli ga ona stvar za Hrvatsku. Ima on pasoš ‘Republike Istre’.

Zajedno sa Stazićem i Stazićevcima Miletić postaje simbol sveg onog protiv čega smo se borili pune četiri godine. I medijska pažnja koja prati Miletiće i Staziće je bacanje i vremena i papira u vjetar. No, u Jutarnjem od 2. lipnja naletio sam na izvrstan članak Nikole Mijatovića o tome što Hrvatska može naučiti o demografiji od Izraela. Autor je s temom na ti. Dakle, Izrael je 1948.g. imao 800.000 tisuća stanovnika.

Danas ima oko 8,5 milijuna. Stopom fertiliteta od 3,1% godišnje Izrael je prvi među razvijenim državama. Izrael primjenjuje brojne porezne povlastice za useljenike, povratnike te državljane koji su više od 5 godina radili u inozemstvu. Za stopu rasta stanovništva naročito važnu ulogu igraju niski porezi. Da ne filozofiram previše. Dovoljno je samo usporediti naše mjere u kojima ključnu ulogu igra dječji doplatak s povlasticama kojima su Izraelci došli s 800.000 do 8,5 milijuna stanovnika. Koliko je naših povratnika ostalo raditi u Hrvatskoj?

Većina je shvatila i na vrijeme pobjegla od rigidnih poreznih mjera, domaćeg jala tipa gdje si bio 1991.g.? Na kraju, sve se svodi na već rečeno: dobar posao, pristojne plaće i demografski problem Lijepe naše je riješen. Izraelci već sad znaju i računaju da će negdje oko 2060.g. imat 15 milijuna stanovnika. A gdje ćemo te godine biti mi? S našim manjinskim utegom oko nogu, sa Stazićima, Miletićima, jugo-nostalgičarima, orijunašima, jeftinim oligarhima, političkim i para političkim hobotnicama imamo sve šanse da se svedemo na jedno predgrađe Sofije, Bukurešta ili što je najgore Beograda.

Engleska je nedavno bila u znaku obljetnice rođenja velikog državnika Winstona Churchilla koji je za vrijeme rata obećao Englezima “krv, znoj i suze”, a sam se skromno zadovoljio viskijem i cigarama.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

HODAK: Yu-rica Pavičić i Boris Vla(š)ić najbolji su primjeri lijeve medijske lažljivosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari