Pratite nas

Kolumne

HODAK: Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a!

Objavljeno

na

Tijelovo. Sa suprugom, mojom jačom i boljom polovicom, vozim penzionerski prema Braču. Negdje oko 190 km na sat, kao što je dopušteno. Oprezan i koncentriran pazim da ne prijeđem 200 km.

Znam da je to kažnjivo. U tom misno-pastoralnom ugođaju trgne me suprugin glas: “Molim te, pogledaj ovo!“ Stisnem gas i približim se autu ispred nas, na jedno pola metra. Koliko je na autoputu uostalom i dozvoljeno. Auto s austrijskom registracijom. UU-132-CK !

Moj antifašistički tlak odmah je skočio preko 300. Auto je, naravno, crne boje. Pametnom dosta.. Dok naše, koji neočekivano na Bleiburgu nisu pjevali Bandiera rossa, Austrijanci drže 17 dana u buksi, a Vilim Trpčić je lišen slobode jer je na sebi imao majicu s natpisom ”Lieber tot als rot”, prevedeno “Bolje mrtav nego crven “ prijeti čak optužnica za terorizam (!!!). I dok se sve to zbiva u nama prijateljskoj Austriji, oni nama šalju enigmatsku tablicu na provokativnom autu. Prvo, crni auto – klerofašistička boja. UU-ustaše na kvadrat i CK, Centralni komitet – pazi na vas.

Asocijacija me odmah podsjeti na Jelenu Lovrić i Vilija Matulu, bivše članove CK SKH, uporne i nepopravljive borce protiv opće ustašizacije Lijeve njihove. Nenad Stazić nas je lijepo i komunistički uljudno upozorio da smo svi mi tu zbog šlampavo obavljenog posla.

U Lici, Imotskom, Slavoniji… počeše posipati glave pepelom. Nismo ni mi bili bolji nakon 5. kolovoza 1995.g. Šlamperaj kud’ god se okreneš. Šlampavi dragovoljci i branitelji. Sretni što su napokon došli do države nisu se u kolovozu ’95.g. sjetili svih jama i stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, na Macelju, u Teznom, Teharjema, Kočevskom Rogu, Zidanom Mostu, Trbovlju, Sloven Gradecu, Stocu, Cimi, Ljubuškom, Širokom brijegu, Bleiburgu, na Križnom putu, sveukupno do sada 1.700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji.

Nisu se čak sjetili ni Vukovara i Ovčare. Pa ako smo mi preživjeli zbog tobožnjeg šlamperaja onda što je sa Stazićima i sličnima? Umjesto križnog puta njih je dopala tek traktorijada. Oni koji su od 1991. do 1995. živjeli u tzv.“RSK“ dobili su mirovine od RH. To je upravo ovih dana odlučeno. Inače, Stazić je jako nastradao.

Predsjednik Sabora mu je, u nedostatku diplomatskog nerva, rekao tek: “Sram Vas bilo!“ Dok ovo pišem još se pred Saborom nisu okupili progresivni i uvrijeđeni Vili Matula, Jelena Lovrić, Neda Raukar, Sneška Banović, Maja Sever, članovi GONGA, Vesna Teršelič, Radnička fronta, vodeći ljudi stranke Pametno, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Anka partizanka, progresivne redakcije dnevnih novina… kako bi rezolutno zatražili smjenu predsjednika Sabora zbog govora mržnje.

Samo usput podsjećam na članak 325. Kaznenog zakona koji govori o “javnom poticanju na nasilje i mržnju“. Naravno, čista je utopija očekivati da će ”časni” zastupnik Stazić snositi bilo kakve posljedice jer ga u jednom trenutku nije “bilo sram“. E, da se ovakav gaf dogodio Draženu Kelemincu ili nekom njemu sličnom već bi se potpisivale punomoći u odvjetničkim uredima. Kako je pisao Fric Krleža: “Ni med’ cvetjem ni pravice…“

Netko je napisao, ali se ne mogu sjetiti autora: “Nedostatak srama prvi je znak duševne bolesti“. Ili tako nekako.

Predsjednica i premijer našli se u klinču zbog demografije. Kako spriječiti “demografsku katastrofu?“ Koje mjere poduzeti? Za koje je već kasno, javne rasprave i analize predloženih mjera itd. Netko tu od šume ne vidi drveće. Sve mjere su sadržane u članku 56. Ustava RH koji glasi: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“.

Znači, pristojna plaća i posao pa će demografski problem Lijepe naše biti zauvijek riješen. Sve ostalo je isprazna frazeologija i folklor. Još ako uspijemo vratiti Brijune Hrvatskoj, razviti elitni turizam, zaposliti i dobro platiti ljude, demografski problem Istre bit će također riješen. A ona je najčvršća osovina i primjer stabilne demokracije. To znaju i Thompson i Obersnel te skandalozni Stazić koji na ”Breonima” troši ponekad čak i po 7 kuna dnevno.

Da je Istra “naša“ dokaz je i jedan “naš“ navijač koji se nedavno na utakmici NK Istre pojavio sa pravim “nogometnim“ transparentom. “I mi Srbi volimo Istru!“ Dobio je zaslužen aplauz za iskrenost. Kakve bi ovacije tek doživio da je bio do kraja iskren i napisao recimo: i mi Srbi volimo ne samo Istru nego čitavu Hrvatsku. Ili barem granicu Virovitica, Karlobag, Zadar, Karlovac…

Pa i premijeri Plenković i Cerar sastali su se pred par mjeseci u još uvijek hrvatskom Umagu.

Puno političke žući i kontroverze izaziva strast hrvatskih političkih naivaca za referendumima. To je, čuli su, direktna demokracija. Mo’š mislit’! Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a. Među Hrvatima se Kraljević Marko pojavio relativno rano, već 1556.g. u “Ribanju i ribarskom prigovaranju“ Petra Hektorovića koji ga je čuo u pjesmi ribara Paskoja, bugarštici o Marku i bratu mu Andrijašu.

U toj pjesmi Marko zabije sablju Andrijašu kroz grudi, a Andrijaš mu govori: “Ja da mi te mogu, mili brate umoliti, nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajane dok ti ne naručim do dvije i do tri besjede“. Pa ga, onako usput, zamoli da majci slučajno ne kaže da je brata rođenog smaknuo. Tko je sad u modernoj Hrvatskoj demokraciji Marko, a tko Andrijaš, odnosno Predsjednica, a tko premijer prilično je nevažno.

Daleko je bitnije da majka(birači) ne dozna tko je brata ili sestru smaknuo. I tako “majka“ birači žele referendum o Istanbulki i uvođenje tri preferencijalna glasa, ukidanje praga od 10% glasova… Majka svih pitanja je sad u tome kako fino i diskretno navesti majku (birače) da popuše još jedan referendum. Zlatni gral pronašla je Ivanka Toma, udarno pero Jutarnjeg. U maloj, ali otrovno efikasnoj rubrici “Iza kulisa“ u kojoj novinari tobože sami sebi postavljaju pitanja pa onda sami na ta pitanja smišljaju odgovore, Ivanka rješava gordijski čvor referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Naslov: “Politika mora dogovoriti što može na referendum“ i to bez upitnika i uskličnika. Kako li je samo kod iskrenih ljevičarskih demokrata sve jednostavno. Podsjeća me na oca istinske demokracije svih proletera, Josifa Visarionoviča Staljina. Molotov i Berija su ga upozorili da je neki neoprezni drug u nekoj dalekoistočnoj republici postao malo nestašan. Taj čovjek je problem, odcinkaše ga Hazjajinu. On ih mudro pouči: “Ako je čovjek problem, onda nema čovjeka i nema problema“.

Politika će odlučiti što može ići na referendum pa više neće biti problema. Osnovat će se jedno demokratsko vijeće ustavno-pravnih stručnjaka. Predsjednik će biti Obersnel, zamjenik Šeks, članovi Beljak, Anka partizanka i svi predstavnici nacionalnih manjina.

Profesori ustavnog prava samo bi unosili amatersku zbrku među prekaljene profesionalce. Tako lijeva Sanja Barić kategorično tvrdi da su referendumska pitanja za promjenu izbornog sustava neustavna, a ona o smanjenju broja saborskih zastupnika i ograničavanju mandata zastupnika nacionalnih manjina još neustavnija nego što je to uobičajeno u demokratskim državama. K’o recimo u Sjevernoj Koreji. S druge strane profesor ustavnog prava Mato Palić smatra da su oba pitanje u skladu s Ustavom.

Štoviše, on ih je na brzinu ”neoprezno” i potpisao. Još ne zna da je, kako kažu na Braču, falija. Ali će doznati kad se možda odluči okušati kao sudac Ustavnog suda. Kažu moji Ličani: E, moj Mate, nije za te matematika nego je za te motika. No, naša Ivanka radi k’o singerica. U istom progresivnom broju Jutarnjeg našla je jednog hrabrog Ustavnog suca iz kvote Mas’t, trast… koji je otvoreno, direktno u lice, sasuo pravu istinu o referendumskom fijasku: “Na Ustavnom sudu padaju 2 od 3 pitanja?“ Uglavnom, radi se o neodgovornim i promašenim pitanjima. Ni jedno nije odobrila politika!

Naš hrabri ”sudija” nema dlake na jeziku, ali ni imena ni prezimena. A ako možda ima onda to nije njegova dlaka i tako dalje… Pitanje o Istanbulki je neustavno i basta! Međunarodni ugovori ne podliježu ocjeni ustavnosti i zakonitosti misli sudija. Kad bi bilo tako onda bi po međunarodnom ugovoru kojim je Kraljevina SHS 1920. godine u Rapalu prepustila Italiji čitavu Istru, Rijeku, Zadar i otoke, to još uvijek bilo talijansko. Zašto smo onda tolike godine prašili fićekima u Trst, a Zadar nam je bio pod nosom? I ono što nije jasno ni Ivanki Toma ni nevjernim tomama je ovo: ne radi se o nikakvom smanjivanju prava našim ljubljenim manjincima nego o oduzimanju privilegija koje manjine stavljaju u privilegirani položaj u odnosu na većinski narod.

Već sam pisao i sada ponavljam ni jedna zemlja u EU ne daje osam mandata manjincima. Italija dva i Slovenija dva. Svi drugi uživaju sva biračka prava kao državljani Engleske, Francuske, Španjolske, Njemačke itd. Samo iskompleksirani i poltronskim kompleksom opterećeni Hrvateki dovode u Sabor likove koji na izborima dobivaju po 1.500 do 1.700 glasova. I ti koji u regularnim uvjetima ne bi vidjeli Sabor osim uz prisustvo turističkog vodiča, postaju potpredsjednici Sabora, predsjednici odbora, a neki i glavni lovci na ustaše i klerofašiste.

Na kraju jedan praktičan prijedlog koji će oduševiti ljevicu i dvije trećine sudaca Ustavnog suda. U Sloveniji, da bi se organizirao referendum treba u 30 dana skupiti 40 tisuća potpisa. U Švicarskoj za 50 dana 100 tisuća potpisa. U Mađarskoj u 120 dana 200 tisuća potpisa… a Hrvateki moraju, doduše relaksirano, skupiti 380 tisuća potpisa za 15 dana. Moj super demokratski prijedlog je da se propiše kako naši birači u roku od 7 dana skupe 5 milijuna potpisa. Izgleda na prvi pogled malo suludo i nemoguće. Ali ako bi mogli glasovati recimo građani Srbije i Slovenije onda bi to bio potez za notes. Riješili bi pitanje Piranskog zaljeva i granice Virovitica, Karlobag… i sve to na miran i demokratski način. Svi zadovoljni i sretni.

Stazić bi se i pozgodnio, Ante Tomić i Jurica Pavičić bili naši kolumnisti, Radnička fronta i Vesna Teršelič preselili bi se u Beograd, a Frljić bi organizirao novu moderniju verziju štafete koja bi se sada trčala do Kumrovca i predavala Josipu Manoliću doživotno. Biskup Vlado Košić preselio bi se iz Siska u Lepoglavu, a njegovu biskupiju preuzela bi Ikača. I predsjednik države govorio bi i pisao perfektnim hrvatskim jezikom, po receptu Jandrokovića. Napokon..

Zbog velikog interesa budućih gostiju s istoka i zapada na otvaranju restorana ‘TITO’ u Kumrovecu čekalo bi se u četveroredu.

Boris Miletić, gradonačelnik Pule poznat je, između ostalog, kad je na fejsu objavio fotografiju putovnice ‘Republike Istre’. Sad je postao još poznatiji po objavi da je presuda Perkoviću i Mustaču uperena protiv Hrvatske i Istre. Boli ga ona stvar za Hrvatsku. Ima on pasoš ‘Republike Istre’.

Zajedno sa Stazićem i Stazićevcima Miletić postaje simbol sveg onog protiv čega smo se borili pune četiri godine. I medijska pažnja koja prati Miletiće i Staziće je bacanje i vremena i papira u vjetar. No, u Jutarnjem od 2. lipnja naletio sam na izvrstan članak Nikole Mijatovića o tome što Hrvatska može naučiti o demografiji od Izraela. Autor je s temom na ti. Dakle, Izrael je 1948.g. imao 800.000 tisuća stanovnika.

Danas ima oko 8,5 milijuna. Stopom fertiliteta od 3,1% godišnje Izrael je prvi među razvijenim državama. Izrael primjenjuje brojne porezne povlastice za useljenike, povratnike te državljane koji su više od 5 godina radili u inozemstvu. Za stopu rasta stanovništva naročito važnu ulogu igraju niski porezi. Da ne filozofiram previše. Dovoljno je samo usporediti naše mjere u kojima ključnu ulogu igra dječji doplatak s povlasticama kojima su Izraelci došli s 800.000 do 8,5 milijuna stanovnika. Koliko je naših povratnika ostalo raditi u Hrvatskoj?

Većina je shvatila i na vrijeme pobjegla od rigidnih poreznih mjera, domaćeg jala tipa gdje si bio 1991.g.? Na kraju, sve se svodi na već rečeno: dobar posao, pristojne plaće i demografski problem Lijepe naše je riješen. Izraelci već sad znaju i računaju da će negdje oko 2060.g. imat 15 milijuna stanovnika. A gdje ćemo te godine biti mi? S našim manjinskim utegom oko nogu, sa Stazićima, Miletićima, jugo-nostalgičarima, orijunašima, jeftinim oligarhima, političkim i para političkim hobotnicama imamo sve šanse da se svedemo na jedno predgrađe Sofije, Bukurešta ili što je najgore Beograda.

Engleska je nedavno bila u znaku obljetnice rođenja velikog državnika Winstona Churchilla koji je za vrijeme rata obećao Englezima “krv, znoj i suze”, a sam se skromno zadovoljio viskijem i cigarama.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

HODAK: Yu-rica Pavičić i Boris Vla(š)ić najbolji su primjeri lijeve medijske lažljivosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari