Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo to Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću jednom kad svi mi pomremo

Objavljeno

na

Zašto Hrvati nisu imali svoju državu skoro tisuću godina? Zanimljivo pitanje na koje ima toliko odgovora koliko ima Hrvata. Bojim se da će na to pitanje odgovor dati umjetna inteligencija. Kad već nemamo prirodnu. Ovo pitanje je jedan osjetljiv test, je li to hrvatski karakter koji su kroz povijest uvijek oblikovali stranci ili nešto drugo?

Taj naš karakter očit je bio i ovih dana nakon prvog “kongresa“ Živog zida. Živi zid je u roku od sedam godina, od male tvrde udruge protiv deložacija, došao do “brončane medalje“ tj. postao treća politička snaga u Lijepoj našoj.

Nakon što su u Lisinskom predstavili svoj programa započelo je “prekomjerno granatiranje“ suparničkih stranaka. Od “letećeg cirkusa“ i “jeftinih demagoga“ do ”jeftinih populista“ obje velike stranke zazivaju ono što bi moglo kad će izazvati njihov pad.

Kako ne bi došlo do poznate ”naknadne pameti“ dužan sam odmah sada nešto objasniti. Naime, primio sam priličan broj pitanja i upozorenja mojih čitatelja zašto baš nikada ne komentiram “subverzivno“ djelovanje naših “slobodnih zidara“ iliti Živog zida.

Dakle, pred par godina u moj je odvjetnički ured došla vodeća ekipa Živog zida i pristojno predložila da budem njihov pravni zastupnik. Potpisali smo ugovor, oni mi pristojno plaćaju zastupanje, a ja uredno odlazim na sudove i branim stranku i njene članove odnosno taj – kako to kaže prepametna Marijana Puljak iz stranke “Pametno“ – “putujući cirkus“.

Nakon ove zadnje histerije i pljuckanja prema Sinčiću, Pernaru, Bunjcu… vrijeme je da skinem rukavice i pokušam javno odgovoriti na arsenal bljuvotina, onih jadnih i jalnih, kojima doseg zidara ostaje nedosanjan san. Jedna stvar mora odmah biti jasna. Od nasumce izbranih deset problema ove države ‘Živi zid’ nije prouzročio ni jedan jedini. No, jedan problem bi ipak mogli makar i posredno zakuhati. Čitam ovih dana kako bi neki “mudri“ ljevičari mogli dati svoj glas čak i HDZ-u samo “da ovi (Živi zid – op.a.) nikada ne dođu na vlast.“

Drugim riječima, polako izranja na površinu onaj drugi veći i opasniji dio sante leda – velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Čak i zadnja politička budala zna što to znači u Hrvatskoj. Direktna suspenzija demokracije. Za koga god glasovali, vladat će HDZ i SDP. U Večernjem kaže Borislav Ristić kako: “Nema slobode ako ne postoji mogućnost izbora“. Točno. Koja je mogućnost, svrha i posljedica izbora u kojima unaprijed znamo tko će iduće četiri godine vladati državom?

Ako do tog tragikomičnog sinopsisa zaista i dođe, e onda je zato “kriv“ tko drugi nego ‘Živi zid’. Naše političke elite, uz svesrdnu pomoć “velikih i moćnih“ iz HNS-a i ‘Pametno’, ne mogu se sjetiti one također ”velike” stranke u kojoj su Goran zvani Švabo i Anka Taritaš Mrak… ali će poslati povijesnu poruku zidarima: “Non pasaran.“ U prijevodu to može značiti – ukakali smo se! A imaju i zašto.

Na kraju, kako stati na kraj velikim grebatorima koji žive u političkoj “zoni sumraka.“ Bolje je HDZ-u i njegovom Šeksu, Bačiću i Njonji s Đakićem, Stazićem, Marasom i Jovanovićem, samo neka se bude na vlasti. Na ovoj našoj učmaloj političkoj sceni nešto se može promijeniti samo promjenom izbornog sustava, dakle, jedino referendumom o promjeni izbornog zakona kako to predlaže udruga “Narod odlučuje.“ Ako su Vladimir Šeks i Robert Bajruši protiv referenduma onda možete biti sigurni da je to prava stvar.

Sadašnji Ustav RH podržava izrazito diskriminatorski položaj i cementira status nekoliko milijuna Hrvata izvan domovine dočim nam manjinski predstavnici čak i odlučuju tko će biti na vlasti odnosno koja stranka/stranke će formirati vladu. I neka netko danas zapita Furia Radina koliko predstavnika nacionalnih manjina sjedi u talijanskom parlamentu?

Koliko u francuskom, srpskom, njemačkom…? Na čemu je recimo Robert Bajruši ne znam i za to me boli ona stvar. Ali kad Pukijev đak napiše, a Jutarnji to objavi, onda to treba stvarno pažljivo pročitati jer ipak je to naš vodeći dnevnik. Kaže on: “Što ne čudi kad se zna kako su građanske inicijative ”U ime obitelji” i ”Narod odlučuje”, u stvarnosti, lice i naličje jedne te iste fundamentalističke egide koja već šest godina drma Hrvatskom.

Zato se ne smije odmahnuti rukom (mislio je palicom) jer konzervativna je revolucija donijela svašta – uspjeli su u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo savez žene i muškarca…!!?” Znači svi, a to je 70% onih koji su izašli na referendum i rekli ”Da” za referendumsko pitanje, su po bivšoj Nacionalovoj perjanici – fundamentalisti. Pa koliko to fundamentalista u Hrvata ima? Svi koji se žene, vjenčaju… sve su to fundamentalisti i konzervativni revolucionari. Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo to Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću jednom kad svi mi pomremo?

U Hrvatskoj su zabilježeni prvi slučajevi slinavke. Ta priljepčiva bolest najčešće se prenosi slinjenjem etiketa i lijepljenjem istih na političke ne podobnike. Oboljeli se, u punom stadiju bolesti, zovu S-LINIĆI.

”Fundamentalistička” revolucija Željke Markić širi se i na Europu. Bavarski premijer Soder naredio je postavljanje križeva u svim državnim ustanovama ne udostojivši se o tome obavijestiti Roberta Bajrušija, Marjanu Puljak, Documentu, Radu, Nenada Stazića, Pofuka, redakciju Novog Lista, Matu Kapovića, Antu Tomića pa čak ni jednog jedinog časnog zastupnika Hrvatskog Sabora koji je zavijao, pardon, navijao i glasovao za Istanbulsku konvenciju.

Drugovi su se uspavali. S križem i kršćanstvom rastali smo se još za donošenja Lisabonskog ugovora EU-a. I sad neki Soder katoličku Bavarsku želi prekrižiti zatucanim križevima. Protiv križa u Bavarskoj je i sam Marx. Što je i normalno. Osim ako kardinal Reinhard Marx nije ujedno i minhenski nadbiskup. Što je samo dokaz neke tajne veze pape Franje i Marxa. Klerofašistička revolucija koja “teče“ prijeti potapanjem svih samoupravnih dostignuća kojima smo darivani nakon smrti dr. Franje Tuđmana.

Pođimo redom. 4. svibnja 1980.g. umro je najveći sin naših itd. – Josip Broz Tito. Nikakvog obilježavanja, naricanja, cmizdrenja za velikim sinom svih naroda i narodnosti… tek neugodni muk. Nešto Walking Dead-ovaca se skupilo u Kumrovcu slaveći pokojnika koji je u svim anketama ušao među prvih 20 zločinaca u dvadesetom stoljeću. Hrvati napokon nisu marginalizirani i ne mogu cviliti: a di je tu Pavelić? Broz čvrsto drži svoje mjesto. Ako neko misli da je u pitanju neka ljevičarska veza neka pročita još jednom ekspoze Aleksandra Rankovića u Saveznoj skupštini o 3.777.776 zatvorenika i 586.000 likvidiranih od 1945. do 1951. g. Baš me zanima kad i gdje će se prikazati film scenaristice i redateljice Nade Prkačin “Magnum crimen 1945.“

Trećeg svibnja Hrvatsko novinarsko društvo je u Novinarskom domu dodijelilo svoje godišnje nagrade za 2017. godinu. Očekivano, nagradu za novinara godine dobila je Maja Sever s HRT-a. Njezin doček našeg Saše s križem (koji će uskoro biti izložen u Bavarskoj) na Markovu trgu odlučio je u finišu utrke. I sve bi prošlo demokratski usklađeno i dogovoreno da se nije desila ozbiljna društveno politička diverzija. Nagradu za TV izvještavanje dobila je Ivana Petrović s TV Nove.

Eugen Jakovčić iz Documente skočio je kao oparen. Šta je ovo drugovi… pa njeno izvještavanje na rubu je poticanja na mržnju. Uvijek raspoložene za svoju istinu, Novosti su ostale zgranute. “Nagrada Ivani Petrović je uvreda profesionalnim novinarima…“ I tako uz živu Tatjanu Munižabu, uz redakciju N1 i RTL neki desni diverzant je progurao Ivanu Petrović. Osobu koja je, nogometnim rječnikom rečeno, Leo Messi novinarstva u odnosu na ljevičarske papagaje i papige iz tog društva.

Ono što je krajnje bizarno u ovoj orvelovskoj priči je činjenica da Novosti i Documentu financira ova država. Dakle, bez love svih nas poreznih obveznika RH od njih ne bi ostalo ni N ni D. Novosti su po običaju “obilježile“ sjećanje na masakr 12 hrvatskih redarstvenika i to tako da su evocirali “Zadarske kristalne noći“. Noći koje su se dogodile usred bijela dana. Razlog je u činjenici da je u Polači snajperom likvidiran Bibinjac Franko Lisica pa su Bibinjci i Zadrani palicama porazbijali izloge srpskih dućana i ugostiteljskih objekata. Nije za aplauz, ali kakve veze ima to razbijanje s ‘Kristalnom noći’?

Neka drugovi guglaju ‘Kristalna noć’ pa će vidjeti da ih je Dobrica Ćosić “otac srpske nacije“ u ‘Deobama’ demaskirao još 1961.g. I ‘Kristalne noći’ mogu poslužiti da se skrene pažnja sa sramotne činjenice da do dan danas nisu procesuirani oni koji su počinili zločin u Borovom selu. Dok na groblju u Borovu selu postoje “mauzoleji“ za četničke koljače, u Slunju hrvatska policija hitno revnosno miče obilježje Jure Francetića. Neuki policajci očito nisu upoznati da je devedesetih Stipe Mesić pjevao u Australiji ode baš tom Juri Francetiću.

Ratnom zločincu za kojeg još nismo saznali koje je to zločine počinio osim što je bio ustaša. Gdje, kad i kojom prilikom. Nadalje, “koljač“ Enver Čolaković kojeg je Vili Matula takvim proglasio. Kad se sjetim da sve hrvatske Vlade nakon smrti Tuđmana zdušno financiraju sve one koji su bili na drugoj strani barikada 5. kolovoza 1995.g. onda osjetim “ponos“ zbog poltronsko-kmetskog mentaliteta kojem Hrvati stoljećima robuju.

Thomas Paine, američko-britanski filozof i književnik je napisao: “Dužnost pravog domoljuba je braniti vlastitu zemlju od njene vlade“. Hvala Tončiju Jelaviću iz Splita za ovaj citat.

Jutarnji 2. svibnja ljeta Gospodnjeg 2018.g. strana 34, kultura. Velika slika Zlatka Galla. Njegova knjiga “Splitska dica – od Zidića do vječnosti“. Živi zid, Zidić i Gal do vječnosti. Asocijacija na “skandal“ u Kostreni. Thompson zapjevao u Kostreni. Prije Cece i Lepe Brene. Ne znam. Nisam siguran. Zamislite zgodnu socrealističku priču: Holjevac iz ‘7Dnevno’ ode po zadatku u Kostrenu i pošalje euforično izvješće. ‘7Dnevno’ to objavi pa se naknadno dozna da je koncert odgođen. Zbog kiše, tsunamija ili bilo kojeg razloga.

Što bi bilo s listom Marcelom…? Lijevi Zlatko Gall sve je to napravio ‘Slobodnoj Dalmaciji’. Opjevao koncert Gibonija prije nego ga je ovaj održao. Objavljena je i fotka s koncerta. Kako bi rekli u Splitu ”ludilo”! Ispod Galla kubanski roman unuka Ernesta Che Guevare. Legendarni Che. U Havani su nam pokazali zatvor za “narodne neprijatelje.“ Suđenje bi započinjalo točno u podne. U 13 sati bi već bila izrečena smrtna presude.

Žalba bi bila odbijena do 14 sati, a egzekucija bi bila u 14,15 sati”. I tako danima i godinama. Dok ga Castro nije poslao u Boliviju s one way ticket-om u torbi. I od tog trena započinje legenda o borcu za brzo i efikasno pravosuđe. Tvorničari jeftinih majica ga obožavaju. I Jutarnji… Na Thompsonov koncert u Kostreni Gall bi otišao samo da ga privedu. Ali bi kao svjedok na Prekršajni sud u Slunju došao pješke noseći Sašin križ. To sam spomenuo već toliko puta da sam dosadan i sam sebi i svim ljevičarskim zombijima u Lijevoj njihovoj.

Borba protiv ZDS iz Domovinskog rata je čista utopija. Uplašeni elitisti poput Zvonka Kusića, ljevičarski delegati u Ustavnom sudu, vjerni Titu i partiji, lijeva medijska falanga, Boris Vlašić, Sanja Barić profa iz crvene Rijeke i da ih ne nabrajam bez kraja i konca morat će do kraja svojih kriptokomunističkih života živjeti, slušati i trpjeti “teror“ hrvatske mladosti.

Na stadionima, koncertima i u kafićima orit će se Thompsonov ZDS. I bit će sve više sudaca koji će suditi po savjesti i činjenicama, a ne po floskulama Kusićeve komisije. Sutkinji Nadi Turkalj nije jasno kako je moguće da se je Thompsonova pjesma do sada na TV i radiju izvodila 1.700 puta, a da ni jedan urednik, direktor ili novinar za to nije odgovarao. Pučka “pravobraniteljica“ Lora Vidović poziva se na dokument Kusićevog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Mislite li da je itko od spomenutih, uključujući Ivanku Tomu i Ivu Boban Velečić, pod ne demokratskim režimima mislio na Komunističku partiju Jugoslavije, Savez komunista Hrvatske ili na Tita, JNA, četnike? Ondašnje i sadašnje. Ne, svi, i to baš svi, u svojoj jugonostalgiji misle samo na NDH. I kad ih javno zapitate što je s himnom Lijepa naša, kunom… onda se čude takvom pitanju k’o pura dreku. Snalažljiviji promucaju… Lijepa naša je bila i prije 10. travnja 1941.g. A kuna? Muk, čkomljenje, mučanje. Ratnom pobjedniku Marku Perkoviću sude oni protiv kojih je 1991.g. ustao u Čavoglavima. A mi ih uporno hranimo.

Stari indijanski poglavica jednom je objašnjavao novinarima da u svakom čovjeku postoje dva vuka. Jedan dobar, a drugi loš koji se međusobno bore. Koji pobjeđuje, zanimalo je novinare? Onaj kojeg više hranimo, a to je obično loš vuk, odgovori poglavica.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori