Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo to Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću jednom kad svi mi pomremo

Objavljeno

na

Zašto Hrvati nisu imali svoju državu skoro tisuću godina? Zanimljivo pitanje na koje ima toliko odgovora koliko ima Hrvata. Bojim se da će na to pitanje odgovor dati umjetna inteligencija. Kad već nemamo prirodnu. Ovo pitanje je jedan osjetljiv test, je li to hrvatski karakter koji su kroz povijest uvijek oblikovali stranci ili nešto drugo?

Taj naš karakter očit je bio i ovih dana nakon prvog “kongresa“ Živog zida. Živi zid je u roku od sedam godina, od male tvrde udruge protiv deložacija, došao do “brončane medalje“ tj. postao treća politička snaga u Lijepoj našoj.

Nakon što su u Lisinskom predstavili svoj programa započelo je “prekomjerno granatiranje“ suparničkih stranaka. Od “letećeg cirkusa“ i “jeftinih demagoga“ do ”jeftinih populista“ obje velike stranke zazivaju ono što bi moglo kad će izazvati njihov pad.

Kako ne bi došlo do poznate ”naknadne pameti“ dužan sam odmah sada nešto objasniti. Naime, primio sam priličan broj pitanja i upozorenja mojih čitatelja zašto baš nikada ne komentiram “subverzivno“ djelovanje naših “slobodnih zidara“ iliti Živog zida.

Dakle, pred par godina u moj je odvjetnički ured došla vodeća ekipa Živog zida i pristojno predložila da budem njihov pravni zastupnik. Potpisali smo ugovor, oni mi pristojno plaćaju zastupanje, a ja uredno odlazim na sudove i branim stranku i njene članove odnosno taj – kako to kaže prepametna Marijana Puljak iz stranke “Pametno“ – “putujući cirkus“.

Nakon ove zadnje histerije i pljuckanja prema Sinčiću, Pernaru, Bunjcu… vrijeme je da skinem rukavice i pokušam javno odgovoriti na arsenal bljuvotina, onih jadnih i jalnih, kojima doseg zidara ostaje nedosanjan san. Jedna stvar mora odmah biti jasna. Od nasumce izbranih deset problema ove države ‘Živi zid’ nije prouzročio ni jedan jedini. No, jedan problem bi ipak mogli makar i posredno zakuhati. Čitam ovih dana kako bi neki “mudri“ ljevičari mogli dati svoj glas čak i HDZ-u samo “da ovi (Živi zid – op.a.) nikada ne dođu na vlast.“

Drugim riječima, polako izranja na površinu onaj drugi veći i opasniji dio sante leda – velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Čak i zadnja politička budala zna što to znači u Hrvatskoj. Direktna suspenzija demokracije. Za koga god glasovali, vladat će HDZ i SDP. U Večernjem kaže Borislav Ristić kako: “Nema slobode ako ne postoji mogućnost izbora“. Točno. Koja je mogućnost, svrha i posljedica izbora u kojima unaprijed znamo tko će iduće četiri godine vladati državom?

Ako do tog tragikomičnog sinopsisa zaista i dođe, e onda je zato “kriv“ tko drugi nego ‘Živi zid’. Naše političke elite, uz svesrdnu pomoć “velikih i moćnih“ iz HNS-a i ‘Pametno’, ne mogu se sjetiti one također ”velike” stranke u kojoj su Goran zvani Švabo i Anka Taritaš Mrak… ali će poslati povijesnu poruku zidarima: “Non pasaran.“ U prijevodu to može značiti – ukakali smo se! A imaju i zašto.

Na kraju, kako stati na kraj velikim grebatorima koji žive u političkoj “zoni sumraka.“ Bolje je HDZ-u i njegovom Šeksu, Bačiću i Njonji s Đakićem, Stazićem, Marasom i Jovanovićem, samo neka se bude na vlasti. Na ovoj našoj učmaloj političkoj sceni nešto se može promijeniti samo promjenom izbornog sustava, dakle, jedino referendumom o promjeni izbornog zakona kako to predlaže udruga “Narod odlučuje.“ Ako su Vladimir Šeks i Robert Bajruši protiv referenduma onda možete biti sigurni da je to prava stvar.

Sadašnji Ustav RH podržava izrazito diskriminatorski položaj i cementira status nekoliko milijuna Hrvata izvan domovine dočim nam manjinski predstavnici čak i odlučuju tko će biti na vlasti odnosno koja stranka/stranke će formirati vladu. I neka netko danas zapita Furia Radina koliko predstavnika nacionalnih manjina sjedi u talijanskom parlamentu?

Koliko u francuskom, srpskom, njemačkom…? Na čemu je recimo Robert Bajruši ne znam i za to me boli ona stvar. Ali kad Pukijev đak napiše, a Jutarnji to objavi, onda to treba stvarno pažljivo pročitati jer ipak je to naš vodeći dnevnik. Kaže on: “Što ne čudi kad se zna kako su građanske inicijative ”U ime obitelji” i ”Narod odlučuje”, u stvarnosti, lice i naličje jedne te iste fundamentalističke egide koja već šest godina drma Hrvatskom.

Zato se ne smije odmahnuti rukom (mislio je palicom) jer konzervativna je revolucija donijela svašta – uspjeli su u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo savez žene i muškarca…!!?” Znači svi, a to je 70% onih koji su izašli na referendum i rekli ”Da” za referendumsko pitanje, su po bivšoj Nacionalovoj perjanici – fundamentalisti. Pa koliko to fundamentalista u Hrvata ima? Svi koji se žene, vjenčaju… sve su to fundamentalisti i konzervativni revolucionari. Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo to Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću jednom kad svi mi pomremo?

U Hrvatskoj su zabilježeni prvi slučajevi slinavke. Ta priljepčiva bolest najčešće se prenosi slinjenjem etiketa i lijepljenjem istih na političke ne podobnike. Oboljeli se, u punom stadiju bolesti, zovu S-LINIĆI.

”Fundamentalistička” revolucija Željke Markić širi se i na Europu. Bavarski premijer Soder naredio je postavljanje križeva u svim državnim ustanovama ne udostojivši se o tome obavijestiti Roberta Bajrušija, Marjanu Puljak, Documentu, Radu, Nenada Stazića, Pofuka, redakciju Novog Lista, Matu Kapovića, Antu Tomića pa čak ni jednog jedinog časnog zastupnika Hrvatskog Sabora koji je zavijao, pardon, navijao i glasovao za Istanbulsku konvenciju.

Drugovi su se uspavali. S križem i kršćanstvom rastali smo se još za donošenja Lisabonskog ugovora EU-a. I sad neki Soder katoličku Bavarsku želi prekrižiti zatucanim križevima. Protiv križa u Bavarskoj je i sam Marx. Što je i normalno. Osim ako kardinal Reinhard Marx nije ujedno i minhenski nadbiskup. Što je samo dokaz neke tajne veze pape Franje i Marxa. Klerofašistička revolucija koja “teče“ prijeti potapanjem svih samoupravnih dostignuća kojima smo darivani nakon smrti dr. Franje Tuđmana.

Pođimo redom. 4. svibnja 1980.g. umro je najveći sin naših itd. – Josip Broz Tito. Nikakvog obilježavanja, naricanja, cmizdrenja za velikim sinom svih naroda i narodnosti… tek neugodni muk. Nešto Walking Dead-ovaca se skupilo u Kumrovcu slaveći pokojnika koji je u svim anketama ušao među prvih 20 zločinaca u dvadesetom stoljeću. Hrvati napokon nisu marginalizirani i ne mogu cviliti: a di je tu Pavelić? Broz čvrsto drži svoje mjesto. Ako neko misli da je u pitanju neka ljevičarska veza neka pročita još jednom ekspoze Aleksandra Rankovića u Saveznoj skupštini o 3.777.776 zatvorenika i 586.000 likvidiranih od 1945. do 1951. g. Baš me zanima kad i gdje će se prikazati film scenaristice i redateljice Nade Prkačin “Magnum crimen 1945.“

Trećeg svibnja Hrvatsko novinarsko društvo je u Novinarskom domu dodijelilo svoje godišnje nagrade za 2017. godinu. Očekivano, nagradu za novinara godine dobila je Maja Sever s HRT-a. Njezin doček našeg Saše s križem (koji će uskoro biti izložen u Bavarskoj) na Markovu trgu odlučio je u finišu utrke. I sve bi prošlo demokratski usklađeno i dogovoreno da se nije desila ozbiljna društveno politička diverzija. Nagradu za TV izvještavanje dobila je Ivana Petrović s TV Nove.

Eugen Jakovčić iz Documente skočio je kao oparen. Šta je ovo drugovi… pa njeno izvještavanje na rubu je poticanja na mržnju. Uvijek raspoložene za svoju istinu, Novosti su ostale zgranute. “Nagrada Ivani Petrović je uvreda profesionalnim novinarima…“ I tako uz živu Tatjanu Munižabu, uz redakciju N1 i RTL neki desni diverzant je progurao Ivanu Petrović. Osobu koja je, nogometnim rječnikom rečeno, Leo Messi novinarstva u odnosu na ljevičarske papagaje i papige iz tog društva.

Ono što je krajnje bizarno u ovoj orvelovskoj priči je činjenica da Novosti i Documentu financira ova država. Dakle, bez love svih nas poreznih obveznika RH od njih ne bi ostalo ni N ni D. Novosti su po običaju “obilježile“ sjećanje na masakr 12 hrvatskih redarstvenika i to tako da su evocirali “Zadarske kristalne noći“. Noći koje su se dogodile usred bijela dana. Razlog je u činjenici da je u Polači snajperom likvidiran Bibinjac Franko Lisica pa su Bibinjci i Zadrani palicama porazbijali izloge srpskih dućana i ugostiteljskih objekata. Nije za aplauz, ali kakve veze ima to razbijanje s ‘Kristalnom noći’?

Neka drugovi guglaju ‘Kristalna noć’ pa će vidjeti da ih je Dobrica Ćosić “otac srpske nacije“ u ‘Deobama’ demaskirao još 1961.g. I ‘Kristalne noći’ mogu poslužiti da se skrene pažnja sa sramotne činjenice da do dan danas nisu procesuirani oni koji su počinili zločin u Borovom selu. Dok na groblju u Borovu selu postoje “mauzoleji“ za četničke koljače, u Slunju hrvatska policija hitno revnosno miče obilježje Jure Francetića. Neuki policajci očito nisu upoznati da je devedesetih Stipe Mesić pjevao u Australiji ode baš tom Juri Francetiću.

Ratnom zločincu za kojeg još nismo saznali koje je to zločine počinio osim što je bio ustaša. Gdje, kad i kojom prilikom. Nadalje, “koljač“ Enver Čolaković kojeg je Vili Matula takvim proglasio. Kad se sjetim da sve hrvatske Vlade nakon smrti Tuđmana zdušno financiraju sve one koji su bili na drugoj strani barikada 5. kolovoza 1995.g. onda osjetim “ponos“ zbog poltronsko-kmetskog mentaliteta kojem Hrvati stoljećima robuju.

Thomas Paine, američko-britanski filozof i književnik je napisao: “Dužnost pravog domoljuba je braniti vlastitu zemlju od njene vlade“. Hvala Tončiju Jelaviću iz Splita za ovaj citat.

Jutarnji 2. svibnja ljeta Gospodnjeg 2018.g. strana 34, kultura. Velika slika Zlatka Galla. Njegova knjiga “Splitska dica – od Zidića do vječnosti“. Živi zid, Zidić i Gal do vječnosti. Asocijacija na “skandal“ u Kostreni. Thompson zapjevao u Kostreni. Prije Cece i Lepe Brene. Ne znam. Nisam siguran. Zamislite zgodnu socrealističku priču: Holjevac iz ‘7Dnevno’ ode po zadatku u Kostrenu i pošalje euforično izvješće. ‘7Dnevno’ to objavi pa se naknadno dozna da je koncert odgođen. Zbog kiše, tsunamija ili bilo kojeg razloga.

Što bi bilo s listom Marcelom…? Lijevi Zlatko Gall sve je to napravio ‘Slobodnoj Dalmaciji’. Opjevao koncert Gibonija prije nego ga je ovaj održao. Objavljena je i fotka s koncerta. Kako bi rekli u Splitu ”ludilo”! Ispod Galla kubanski roman unuka Ernesta Che Guevare. Legendarni Che. U Havani su nam pokazali zatvor za “narodne neprijatelje.“ Suđenje bi započinjalo točno u podne. U 13 sati bi već bila izrečena smrtna presude.

Žalba bi bila odbijena do 14 sati, a egzekucija bi bila u 14,15 sati”. I tako danima i godinama. Dok ga Castro nije poslao u Boliviju s one way ticket-om u torbi. I od tog trena započinje legenda o borcu za brzo i efikasno pravosuđe. Tvorničari jeftinih majica ga obožavaju. I Jutarnji… Na Thompsonov koncert u Kostreni Gall bi otišao samo da ga privedu. Ali bi kao svjedok na Prekršajni sud u Slunju došao pješke noseći Sašin križ. To sam spomenuo već toliko puta da sam dosadan i sam sebi i svim ljevičarskim zombijima u Lijevoj njihovoj.

Borba protiv ZDS iz Domovinskog rata je čista utopija. Uplašeni elitisti poput Zvonka Kusića, ljevičarski delegati u Ustavnom sudu, vjerni Titu i partiji, lijeva medijska falanga, Boris Vlašić, Sanja Barić profa iz crvene Rijeke i da ih ne nabrajam bez kraja i konca morat će do kraja svojih kriptokomunističkih života živjeti, slušati i trpjeti “teror“ hrvatske mladosti.

Na stadionima, koncertima i u kafićima orit će se Thompsonov ZDS. I bit će sve više sudaca koji će suditi po savjesti i činjenicama, a ne po floskulama Kusićeve komisije. Sutkinji Nadi Turkalj nije jasno kako je moguće da se je Thompsonova pjesma do sada na TV i radiju izvodila 1.700 puta, a da ni jedan urednik, direktor ili novinar za to nije odgovarao. Pučka “pravobraniteljica“ Lora Vidović poziva se na dokument Kusićevog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Mislite li da je itko od spomenutih, uključujući Ivanku Tomu i Ivu Boban Velečić, pod ne demokratskim režimima mislio na Komunističku partiju Jugoslavije, Savez komunista Hrvatske ili na Tita, JNA, četnike? Ondašnje i sadašnje. Ne, svi, i to baš svi, u svojoj jugonostalgiji misle samo na NDH. I kad ih javno zapitate što je s himnom Lijepa naša, kunom… onda se čude takvom pitanju k’o pura dreku. Snalažljiviji promucaju… Lijepa naša je bila i prije 10. travnja 1941.g. A kuna? Muk, čkomljenje, mučanje. Ratnom pobjedniku Marku Perkoviću sude oni protiv kojih je 1991.g. ustao u Čavoglavima. A mi ih uporno hranimo.

Stari indijanski poglavica jednom je objašnjavao novinarima da u svakom čovjeku postoje dva vuka. Jedan dobar, a drugi loš koji se međusobno bore. Koji pobjeđuje, zanimalo je novinare? Onaj kojeg više hranimo, a to je obično loš vuk, odgovori poglavica.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari