Pratite nas

Kolumne

HODAK: Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo to Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću jednom kad svi mi pomremo

Objavljeno

na

Zašto Hrvati nisu imali svoju državu skoro tisuću godina? Zanimljivo pitanje na koje ima toliko odgovora koliko ima Hrvata. Bojim se da će na to pitanje odgovor dati umjetna inteligencija. Kad već nemamo prirodnu. Ovo pitanje je jedan osjetljiv test, je li to hrvatski karakter koji su kroz povijest uvijek oblikovali stranci ili nešto drugo?

Taj naš karakter očit je bio i ovih dana nakon prvog “kongresa“ Živog zida. Živi zid je u roku od sedam godina, od male tvrde udruge protiv deložacija, došao do “brončane medalje“ tj. postao treća politička snaga u Lijepoj našoj.

Nakon što su u Lisinskom predstavili svoj programa započelo je “prekomjerno granatiranje“ suparničkih stranaka. Od “letećeg cirkusa“ i “jeftinih demagoga“ do ”jeftinih populista“ obje velike stranke zazivaju ono što bi moglo kad će izazvati njihov pad.

Kako ne bi došlo do poznate ”naknadne pameti“ dužan sam odmah sada nešto objasniti. Naime, primio sam priličan broj pitanja i upozorenja mojih čitatelja zašto baš nikada ne komentiram “subverzivno“ djelovanje naših “slobodnih zidara“ iliti Živog zida.

Dakle, pred par godina u moj je odvjetnički ured došla vodeća ekipa Živog zida i pristojno predložila da budem njihov pravni zastupnik. Potpisali smo ugovor, oni mi pristojno plaćaju zastupanje, a ja uredno odlazim na sudove i branim stranku i njene članove odnosno taj – kako to kaže prepametna Marijana Puljak iz stranke “Pametno“ – “putujući cirkus“.

Nakon ove zadnje histerije i pljuckanja prema Sinčiću, Pernaru, Bunjcu… vrijeme je da skinem rukavice i pokušam javno odgovoriti na arsenal bljuvotina, onih jadnih i jalnih, kojima doseg zidara ostaje nedosanjan san. Jedna stvar mora odmah biti jasna. Od nasumce izbranih deset problema ove države ‘Živi zid’ nije prouzročio ni jedan jedini. No, jedan problem bi ipak mogli makar i posredno zakuhati. Čitam ovih dana kako bi neki “mudri“ ljevičari mogli dati svoj glas čak i HDZ-u samo “da ovi (Živi zid – op.a.) nikada ne dođu na vlast.“

Drugim riječima, polako izranja na površinu onaj drugi veći i opasniji dio sante leda – velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Čak i zadnja politička budala zna što to znači u Hrvatskoj. Direktna suspenzija demokracije. Za koga god glasovali, vladat će HDZ i SDP. U Večernjem kaže Borislav Ristić kako: “Nema slobode ako ne postoji mogućnost izbora“. Točno. Koja je mogućnost, svrha i posljedica izbora u kojima unaprijed znamo tko će iduće četiri godine vladati državom?

Ako do tog tragikomičnog sinopsisa zaista i dođe, e onda je zato “kriv“ tko drugi nego ‘Živi zid’. Naše političke elite, uz svesrdnu pomoć “velikih i moćnih“ iz HNS-a i ‘Pametno’, ne mogu se sjetiti one također ”velike” stranke u kojoj su Goran zvani Švabo i Anka Taritaš Mrak… ali će poslati povijesnu poruku zidarima: “Non pasaran.“ U prijevodu to može značiti – ukakali smo se! A imaju i zašto.

Na kraju, kako stati na kraj velikim grebatorima koji žive u političkoj “zoni sumraka.“ Bolje je HDZ-u i njegovom Šeksu, Bačiću i Njonji s Đakićem, Stazićem, Marasom i Jovanovićem, samo neka se bude na vlasti. Na ovoj našoj učmaloj političkoj sceni nešto se može promijeniti samo promjenom izbornog sustava, dakle, jedino referendumom o promjeni izbornog zakona kako to predlaže udruga “Narod odlučuje.“ Ako su Vladimir Šeks i Robert Bajruši protiv referenduma onda možete biti sigurni da je to prava stvar.

Sadašnji Ustav RH podržava izrazito diskriminatorski položaj i cementira status nekoliko milijuna Hrvata izvan domovine dočim nam manjinski predstavnici čak i odlučuju tko će biti na vlasti odnosno koja stranka/stranke će formirati vladu. I neka netko danas zapita Furia Radina koliko predstavnika nacionalnih manjina sjedi u talijanskom parlamentu?

Koliko u francuskom, srpskom, njemačkom…? Na čemu je recimo Robert Bajruši ne znam i za to me boli ona stvar. Ali kad Pukijev đak napiše, a Jutarnji to objavi, onda to treba stvarno pažljivo pročitati jer ipak je to naš vodeći dnevnik. Kaže on: “Što ne čudi kad se zna kako su građanske inicijative ”U ime obitelji” i ”Narod odlučuje”, u stvarnosti, lice i naličje jedne te iste fundamentalističke egide koja već šest godina drma Hrvatskom.

Zato se ne smije odmahnuti rukom (mislio je palicom) jer konzervativna je revolucija donijela svašta – uspjeli su u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo savez žene i muškarca…!!?” Znači svi, a to je 70% onih koji su izašli na referendum i rekli ”Da” za referendumsko pitanje, su po bivšoj Nacionalovoj perjanici – fundamentalisti. Pa koliko to fundamentalista u Hrvata ima? Svi koji se žene, vjenčaju… sve su to fundamentalisti i konzervativni revolucionari. Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo to Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću jednom kad svi mi pomremo?

U Hrvatskoj su zabilježeni prvi slučajevi slinavke. Ta priljepčiva bolest najčešće se prenosi slinjenjem etiketa i lijepljenjem istih na političke ne podobnike. Oboljeli se, u punom stadiju bolesti, zovu S-LINIĆI.

”Fundamentalistička” revolucija Željke Markić širi se i na Europu. Bavarski premijer Soder naredio je postavljanje križeva u svim državnim ustanovama ne udostojivši se o tome obavijestiti Roberta Bajrušija, Marjanu Puljak, Documentu, Radu, Nenada Stazića, Pofuka, redakciju Novog Lista, Matu Kapovića, Antu Tomića pa čak ni jednog jedinog časnog zastupnika Hrvatskog Sabora koji je zavijao, pardon, navijao i glasovao za Istanbulsku konvenciju.

Drugovi su se uspavali. S križem i kršćanstvom rastali smo se još za donošenja Lisabonskog ugovora EU-a. I sad neki Soder katoličku Bavarsku želi prekrižiti zatucanim križevima. Protiv križa u Bavarskoj je i sam Marx. Što je i normalno. Osim ako kardinal Reinhard Marx nije ujedno i minhenski nadbiskup. Što je samo dokaz neke tajne veze pape Franje i Marxa. Klerofašistička revolucija koja “teče“ prijeti potapanjem svih samoupravnih dostignuća kojima smo darivani nakon smrti dr. Franje Tuđmana.

Pođimo redom. 4. svibnja 1980.g. umro je najveći sin naših itd. – Josip Broz Tito. Nikakvog obilježavanja, naricanja, cmizdrenja za velikim sinom svih naroda i narodnosti… tek neugodni muk. Nešto Walking Dead-ovaca se skupilo u Kumrovcu slaveći pokojnika koji je u svim anketama ušao među prvih 20 zločinaca u dvadesetom stoljeću. Hrvati napokon nisu marginalizirani i ne mogu cviliti: a di je tu Pavelić? Broz čvrsto drži svoje mjesto. Ako neko misli da je u pitanju neka ljevičarska veza neka pročita još jednom ekspoze Aleksandra Rankovića u Saveznoj skupštini o 3.777.776 zatvorenika i 586.000 likvidiranih od 1945. do 1951. g. Baš me zanima kad i gdje će se prikazati film scenaristice i redateljice Nade Prkačin “Magnum crimen 1945.“

Trećeg svibnja Hrvatsko novinarsko društvo je u Novinarskom domu dodijelilo svoje godišnje nagrade za 2017. godinu. Očekivano, nagradu za novinara godine dobila je Maja Sever s HRT-a. Njezin doček našeg Saše s križem (koji će uskoro biti izložen u Bavarskoj) na Markovu trgu odlučio je u finišu utrke. I sve bi prošlo demokratski usklađeno i dogovoreno da se nije desila ozbiljna društveno politička diverzija. Nagradu za TV izvještavanje dobila je Ivana Petrović s TV Nove.

Eugen Jakovčić iz Documente skočio je kao oparen. Šta je ovo drugovi… pa njeno izvještavanje na rubu je poticanja na mržnju. Uvijek raspoložene za svoju istinu, Novosti su ostale zgranute. “Nagrada Ivani Petrović je uvreda profesionalnim novinarima…“ I tako uz živu Tatjanu Munižabu, uz redakciju N1 i RTL neki desni diverzant je progurao Ivanu Petrović. Osobu koja je, nogometnim rječnikom rečeno, Leo Messi novinarstva u odnosu na ljevičarske papagaje i papige iz tog društva.

Ono što je krajnje bizarno u ovoj orvelovskoj priči je činjenica da Novosti i Documentu financira ova država. Dakle, bez love svih nas poreznih obveznika RH od njih ne bi ostalo ni N ni D. Novosti su po običaju “obilježile“ sjećanje na masakr 12 hrvatskih redarstvenika i to tako da su evocirali “Zadarske kristalne noći“. Noći koje su se dogodile usred bijela dana. Razlog je u činjenici da je u Polači snajperom likvidiran Bibinjac Franko Lisica pa su Bibinjci i Zadrani palicama porazbijali izloge srpskih dućana i ugostiteljskih objekata. Nije za aplauz, ali kakve veze ima to razbijanje s ‘Kristalnom noći’?

Neka drugovi guglaju ‘Kristalna noć’ pa će vidjeti da ih je Dobrica Ćosić “otac srpske nacije“ u ‘Deobama’ demaskirao još 1961.g. I ‘Kristalne noći’ mogu poslužiti da se skrene pažnja sa sramotne činjenice da do dan danas nisu procesuirani oni koji su počinili zločin u Borovom selu. Dok na groblju u Borovu selu postoje “mauzoleji“ za četničke koljače, u Slunju hrvatska policija hitno revnosno miče obilježje Jure Francetića. Neuki policajci očito nisu upoznati da je devedesetih Stipe Mesić pjevao u Australiji ode baš tom Juri Francetiću.

Ratnom zločincu za kojeg još nismo saznali koje je to zločine počinio osim što je bio ustaša. Gdje, kad i kojom prilikom. Nadalje, “koljač“ Enver Čolaković kojeg je Vili Matula takvim proglasio. Kad se sjetim da sve hrvatske Vlade nakon smrti Tuđmana zdušno financiraju sve one koji su bili na drugoj strani barikada 5. kolovoza 1995.g. onda osjetim “ponos“ zbog poltronsko-kmetskog mentaliteta kojem Hrvati stoljećima robuju.

Thomas Paine, američko-britanski filozof i književnik je napisao: “Dužnost pravog domoljuba je braniti vlastitu zemlju od njene vlade“. Hvala Tončiju Jelaviću iz Splita za ovaj citat.

Jutarnji 2. svibnja ljeta Gospodnjeg 2018.g. strana 34, kultura. Velika slika Zlatka Galla. Njegova knjiga “Splitska dica – od Zidića do vječnosti“. Živi zid, Zidić i Gal do vječnosti. Asocijacija na “skandal“ u Kostreni. Thompson zapjevao u Kostreni. Prije Cece i Lepe Brene. Ne znam. Nisam siguran. Zamislite zgodnu socrealističku priču: Holjevac iz ‘7Dnevno’ ode po zadatku u Kostrenu i pošalje euforično izvješće. ‘7Dnevno’ to objavi pa se naknadno dozna da je koncert odgođen. Zbog kiše, tsunamija ili bilo kojeg razloga.

Što bi bilo s listom Marcelom…? Lijevi Zlatko Gall sve je to napravio ‘Slobodnoj Dalmaciji’. Opjevao koncert Gibonija prije nego ga je ovaj održao. Objavljena je i fotka s koncerta. Kako bi rekli u Splitu ”ludilo”! Ispod Galla kubanski roman unuka Ernesta Che Guevare. Legendarni Che. U Havani su nam pokazali zatvor za “narodne neprijatelje.“ Suđenje bi započinjalo točno u podne. U 13 sati bi već bila izrečena smrtna presude.

Žalba bi bila odbijena do 14 sati, a egzekucija bi bila u 14,15 sati”. I tako danima i godinama. Dok ga Castro nije poslao u Boliviju s one way ticket-om u torbi. I od tog trena započinje legenda o borcu za brzo i efikasno pravosuđe. Tvorničari jeftinih majica ga obožavaju. I Jutarnji… Na Thompsonov koncert u Kostreni Gall bi otišao samo da ga privedu. Ali bi kao svjedok na Prekršajni sud u Slunju došao pješke noseći Sašin križ. To sam spomenuo već toliko puta da sam dosadan i sam sebi i svim ljevičarskim zombijima u Lijevoj njihovoj.

Borba protiv ZDS iz Domovinskog rata je čista utopija. Uplašeni elitisti poput Zvonka Kusića, ljevičarski delegati u Ustavnom sudu, vjerni Titu i partiji, lijeva medijska falanga, Boris Vlašić, Sanja Barić profa iz crvene Rijeke i da ih ne nabrajam bez kraja i konca morat će do kraja svojih kriptokomunističkih života živjeti, slušati i trpjeti “teror“ hrvatske mladosti.

Na stadionima, koncertima i u kafićima orit će se Thompsonov ZDS. I bit će sve više sudaca koji će suditi po savjesti i činjenicama, a ne po floskulama Kusićeve komisije. Sutkinji Nadi Turkalj nije jasno kako je moguće da se je Thompsonova pjesma do sada na TV i radiju izvodila 1.700 puta, a da ni jedan urednik, direktor ili novinar za to nije odgovarao. Pučka “pravobraniteljica“ Lora Vidović poziva se na dokument Kusićevog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Mislite li da je itko od spomenutih, uključujući Ivanku Tomu i Ivu Boban Velečić, pod ne demokratskim režimima mislio na Komunističku partiju Jugoslavije, Savez komunista Hrvatske ili na Tita, JNA, četnike? Ondašnje i sadašnje. Ne, svi, i to baš svi, u svojoj jugonostalgiji misle samo na NDH. I kad ih javno zapitate što je s himnom Lijepa naša, kunom… onda se čude takvom pitanju k’o pura dreku. Snalažljiviji promucaju… Lijepa naša je bila i prije 10. travnja 1941.g. A kuna? Muk, čkomljenje, mučanje. Ratnom pobjedniku Marku Perkoviću sude oni protiv kojih je 1991.g. ustao u Čavoglavima. A mi ih uporno hranimo.

Stari indijanski poglavica jednom je objašnjavao novinarima da u svakom čovjeku postoje dva vuka. Jedan dobar, a drugi loš koji se međusobno bore. Koji pobjeđuje, zanimalo je novinare? Onaj kojeg više hranimo, a to je obično loš vuk, odgovori poglavica.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Svima treba dati dvostruko pravo glasa

Objavljeno

na

Objavio

Počinjem od onoga o čemu bi se svi trebali složiti: Svaki glas trebao bi vrijediti jednako, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Osim što u ime lažne političke stabilnosti golemi broj glasova odlazi u vjetar, a nerazumno veliki broj građana ostaje bez predstavnika u Saboru, tu je i problem zastupničkih mjesta koja se mogu dobiti s popustom, za šaku glasova, a koji zatim znaju poslužiti za bestidno krivotvorenje volje birača. To je prvi jaki razlog zašto je referendum nužan.

Što nam kažu podaci DIP-a? Izlaznost je 2016. bila mršavih 52,59 posto, no to nije ništa prema mizernoj izlaznosti hrvatskih građana koji su svoj glas dali kandidatima manjina. Prema DIP-u, manje od 18 posto.

Rekorder je Vladimir Bilek, zastupnik Čeha i Slovaka, 1329 glasova dovoljno za saborsku klupu. Naravno, ukupno najviše dobili su kandidati srpske manjine, Milorad Pupovac solidnih 16.166, dakle, osjetno više od, recimo, Zlatka Hasanbegovića, koji je osvojio 11.898 preferencijalna glasa u II izbornoj jedinici.

No, tu je i ključ Pupovčeva ‘uspjeha’: on je toliko osvojio na listi od tri kandidata u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, dok bi Hasanbegović, tada još na HDZ-ovoj listi, na razini cijele Hrvatske osvojio možda i 10 puta više. Kruške i jabuke.

Nemamo razloga pretpostaviti da ‘manjinci’ ukupno na izbore idu u dramatično manjem postotku nego ostali hrvatski građani. Većina, uključujući i hrvatske Srbe, procjenjuje da vrijeme ne treba gubiti na ono što je ionako sigurno te glasaju za stranačke liste u jednoj od 10 izbornih jedinica, kao i svi ostali. Koliko se njihovih glasova prelilo u stvarna saborska mjesta, nemoguće je pouzdano reći, no nije nerazumno zaključiti da je kumulativni učinak zapravo – dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Takav sustav ne postoji nigdje u Europi, usporediv jedino s monarhijama u kojima dio mjesta u parlamentu nasljeđuje plemstvo ili ih imenuje vladar. Jedna od takvih je i Velika Britanija, no tamo Dom lordova ipak ima ograničene ovlasti, može preispitivati, ali ne i izravno spriječiti donošenje zakona. To je, dakle, vrsta razumnog ograničenja koja se ovim referendumom nastoji uvesti u Hrvatskoj.

Drugi razlog za referendum je samo na prvi pogled kontradiktoran: upravo nedostaci ovako postavljenog pitanja mogu isprovocirati temeljitu promjenu izbornog zakona, pa i donošenja posve novog Ustava. O kojim nedostacima se radi?
 Pitanje zagarantiranih mjesta u Saboru je u suštini dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava.

No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad – planirajmo i dva naprijed. Pa tako i u ovom slučaju. Onemogućiti tako izabranim zastupnicima da odlučuju o povjerenju Vladi i proračunu očito nije najsretnije rješenje, jer iz pozitivne diskriminacije u tom trenu prelazimo u negativnu.

Naime, premda manjine kao skupine imaju dvostruko pravo glasa, i dalje su neki od tih glasača kao pojedinci glasali samo za manjinsku listu pa takvima ne smijemo na ovakav način unaprijed uskratiti pravo na predstavnika u Saboru.
Kako ‘popraviti’ rezultat referenduma? Jednostavno: svima treba dati dvostruko pravo glasa.

Dakle, ako Hrvatska procjenjuje nužnim očuvati pozitivnu diskriminaciju manjina, za koje prema mojem mišljenju ne bi trebalo biti dvojbe da moraju imati sigurno mjesto za govornicom u hrvatskom Saboru, tada je nužno za to stvoriti zaseban dom parlamenta. Ne baš House of Lords, ali svakako nešto nalik Županijskom domu kakvog smo već imali, a čiji bi opseg ovlasti bio drugačiji nego Zastupničkog doma – u nečemu uži, a u ponečemu možda i širi.

Sabor bi imao ukupno 120 zastupnika, od toga 20-40 u 0Županijskom domu’ (ili kako god ga nazvali), među kojima bi bili zastupnici manjina, ali i hrvatskih građana koji žive u inozemstvu, tzv. ‘dijaspore’. Manjinci bi istovremeno, kao i svi ostali, glasali i za zastupnike u Zastupničkom domu. Jednaka prava za sve. Time bi se, dakle jednim potezom uhvatilo (najmanje) tri muhe.

Treći razlog za podršku održavanja referenduma, jednog i drugog, bez obzira tko ih organizira, jest duboko uvjerenje da valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne.

Silnicima poput riječkog gradonačelnika Obersnela, koji mimo svakog zakona uzima ovlasti koje pripadaju Gradskoj skupštini, te uzurpira ulogu Ustavnog suda, koji jedini ima pravo odlučiti je li referendumsko pitanje dozvoljivo, takvima mora biti poručeno jasno: Autokracija neće proći!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Zvonimir Troskot: Uspjet ćemo, narod je uz nas (VIDEO)

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati