Pratite nas

Kolumne

HODAK: Yu-rica Pavičić i Boris Vla(š)ić najbolji su primjeri lijeve medijske lažljivosti

Objavljeno

na

Što je tema dana u današnjoj Hrvatskoj? Izvještajni sabor HDZ-a s 5000 tisuća slušatelja i dvojicom govornika. Odlazak Jelene Veljače u sredini svibnja u Beograd te opća “žalost“ zbog tog ”neočekivanog” šoka.

Možda još jedan trijumf Olivera Frljića u Brnu? Nakon Poljske i Česi su se digli na zadnje noge zbog ‘balkanskog genija’ i njegove umotvorine “Naše nasilje i vaše nasilje“.

Rigidni desničari ili kako im Frlja tepa katotalibani, zajedno sa komunistima, miniraju jednu edukativnu poruku da smo svi koji ne volimo jednog netalentiranog ljevičara ustvari totalitaristi. I tako je Frljić proglasio češke komuniste totalitaristima. Komunisti totalitaristi? Ne mogu vjerovati.

No, možda povjeruje Bojana Radović iz Večernjaka i napredna crvena brigada lijevih kazališnih kritičara očaranih izvlačenjem nacionalnih zastava iz vagine talentirane glumice i talentirane vagine. Frljić, ”skroman i samozatajan“ kakvim ga je već Bog i on sam sebe stvorio, prosto ne može da ”veruje“ što mu se događa pa stoga kaže: “Očito u istočnoj Europi traju Katoličke olimpijske igre“.

Nešto slično dogodilo se Frlji i u Austriji. Zna Oliver ono što mnogi ne znaju, a to je da je Zagreb zemljopisno zapadno od Beča, pa je i Austrija valjda istočna Europa. Po njemu su valjda istočna Europa Poljska, Češka, Austrija i Hrvatska, a zapadna BiH, Srbija i Bogota u Kolumbiji u kojoj je pred 1.800 našmrcanih sve prošlo bez incidenta.

Veliki režiser na kraju članka Zrinke Korljan u Jutarnjem postavlja sebi i drugima pitanje koje se nameće samo od sebe: “Baš me zanima hoće li Premijer ili Ministrica nam kulture reagirati na ovakve eklatantne napade na slobodu govora kao što je ovaj u Brnu“. Možda se ovaj raskošni režiserski antitalenat trebao obratiti direktno ministru Krstičeviću koji ima F-16, pa k’o Ante Tomić u Maksimiru, malo prošarati po stočnoj ili istočnoj Europi. Ministrica kulture još se nije oglasila na Frljićev vapaj.

No, zbog nacionalnih zastava i nacionalnih vagina skoro zaboravih na početak teksta i pitanje što je tema dana u današnjoj Hrvatskoj. Po meni to su u svakom slučaju “šokirani nastavnici“ nakon novog naputka Ministarstva obrazovanja. Ako se za ravnatelja škole natječu Petar i Nenad te obojica ispunjavaju sve stručne i druge uvjete koje natječaj predviđa, prednost će imati onaj koji je branitelj, dijete nestalog branitelja, hrvatski ratni vojni invalid… Zbog takve odredbe Zakona o pravima branitelja, nastavnici su s punim pravom šokirani, zajedno sa Fredom Matićem.

Kao što vidite i punjene ptice mogu se šokirati kad se ovako favorizira “šatoraška“ kasta, kako to lijepo piše Yu-rica Pavičić u Jutarnjem. I meni, iskreno govoreći, nije sasvim jasno zašto bi prednost u zapošljavanju imali baš branitelji, a ne recimo prononsirane komunjare, ognjištari, ustaše, četnici, seljaci, glupani, balije, kamenjari, zločinci, Jugoslaveni, udbaši, nepismeni, talibani, kosovci, retardirani, klerofašisti, teroristi, fundamentalisti, lažovi, glupani, antikristi, šorošoidi, gedžovani, primitivci, članovi ne vladinih udruga, novinari Slobodne Dalmacije, Novog lista, Nacionala, Indexa, Novosti, JNA penzioneri, povratnici s traktorijade 1995g.… ? Stvarno je misterija svih misterija da branitelji imaju prednost pred svim gore nabrojenima.

Uvijek zlobni Marcel Holjevac se pita: “Bi li se itko bunio da umjesto nezaposlenih branitelja prednost pri izboru ravnatelja imaju pripadnici nacionalnih ili seksualnih manjina?“ Na fejsu se pitaju: “Ide li na sramotu ženama što EU traži da bude 40% žena na rukovodećim funkcijama?” Nitko se ne pita imali 40% žena kvalifikacije za rukovodeće funkcije. Što bi bilo da hrvatski branitelji zatraže da umjesto Stazića ljetuju na Brijunima za 7 kuna dnevno?

Dok su “šatoraši“ gubili u Domovinskom ratu ruke i noge oni koji se danas izruguju s njima i šokiraju što bi branitelji mogli imati privilegiju kod zapošljavanja sakrivali su svoje ljevičarske guzice po podrumima, mijenjali imena i čekali “vukovarske oslobodioce“ da se pojave u Zagrebu. Danas neki od njih sjede u Saboru s tek tisuću i nešto dobivenih glasova.

Kod ljevičara je zadnje vrijeme vrlo učestala floskula kako nas nacionalne manjine čine vrednijima. Mo’š mislit! Zašto Peđa Grbin ne prizna javno koliko je predstavnika nacionalnih manjina u slovenskom parlamentu? Po jedan iz talijanske i mađarske manjine. Ne sudjeluju u formiranju vlade i izglasavanju proračuna.

U talijanskom parlamentu su također samo dva predstavnika nacionalnih manjima, i to s istim ograničenjima ovlasti kao i u slovenskom parlamentu. Engleski, francuski, njemački parlamenti… svi imaju nula predstavnika nacionalnih manjina. Svi njihovi zastupnici se biraju isključivo kao državljani vlastite države na jednak način kao i zastupnici većinskog naroda. Bez pozitivne diskriminacije.

Na zadnjim izborima 2016.g. izlaznost je na našim izborima bila 52,59%, a izlaznost onih koji su glasovali za manjine bila je oko 18%. Uz to, svi oni mogu glasovati i za stranačke liste. S nešto više od tisuću glasova postaje se u RH potpredsjednikom Sabora kao što je to slučaj s našim planetarno popularnim Furio Radinom koji živi već desetljeća od saborskih plaća. Dobar i humorističan prijedlog je dao Ivan Hrstić u Večernjaku. Treba oformiti naš Gornji dom ili House of Lords. S malo ovlasti i velikim perikama.

Kako bi atraktivno s aspekta turizma izgledao ulazak naših “lordova“ u svoj House. Kako bi samo dobro stajale perike Pupovcu i Radinu, Veljku Kajtaziju, Vladimiru Bileku… Naravno, ovo može biti dobar prijedlog za one koji imaju barem malo smisla za humor. Međutim, naš ustavotvorac nema nimalo smisla ni za humor ni za zdrav razum. Naše manjine su kao “naše bogatstvo“ zaštićene k’o svete krave.

Čim se netko drzne javno postaviti pitanje je li u redu da imaju toliko rezerviranih mjesta u Saboru (kao možda treća najveća stranka) i je li u redu da odlučuju o sastavu Vlade ili, ne daj Bože, proračunu, to se odmah proglašava napadom na ustavne temelje, svetogrđem bez premca, gotovo zločinom. Pa kad je tome tako, onda nije na odmet našim političarima i našim Ustavnim sudcima citirati članak 56. Ustava RH koji glasi: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“.

Šteta što to nisu znali oni koji sad “slobodan i dostojan“ život osiguravaju u Irskoj. Goodbye, and good luck! I dok jedni imaju desetljećima osiguranu plaćicu u Saboru, i vječitim koaliranjem s vladajućima troše proračunska sredstva za svoje potrebe, mladi takvu neuređenu zemlju u kojoj ne vide nikakvu perspektivu danomice napuštaju…

Doug Larson, američki TV kolumnist, ima zanimljivu ideju: “Umjesto da se političaru daju ključevi grada, možda bi bilo bolje promijeniti brave“.

Ne mogu, a da se s bljutavim osmjehom ne osvrnem u notornog ljevičarskog sveznadara Borisa Vlašića. Uvijek loše ili površno informiran, ali sa zacementiranim yugo stavovima kaže naš nostalgičar: ”Skupimo li dovoljno potpisa, možemo se prozvati zemljom mržnje“. Ni manje ni više! Referendum je direktna demokracija.

Međutim, za ljevičare poput Vlašića, ako se referendumom traži nešto što se njima ne sviđa, onda on služi za širenje mržnje i treba ga zakonski promijeniti. Ovih je dana bio je prešućen jedan referendum “pun mržnje“.

Bila je to obljetnica referenduma od 19. svibnja 1990.g. o neovisnosti RH. Vlašić ga sigurno ne bi javno spomenuo i da ga se kojim slučajem sjetio. Dobro, razlog potpunog prešućivanja od strane cjelokupne političke i medijske javnosti je možda ovaj put opravdan.

Britansko prinčevo vjenčanje je bacilo u drugi plan pitanje koje ljevičari postavljaju kad god se radi o nekom referendumu koji njima ”smrdi”: je li se trebalo pametnije podijeliti 500 ili 800 milijuna kako se ovih dana špekulira. Eto koja sudbina čeka svaki referendum. Osobito one koje našem Borisu dižu tlak do neba.

Nadalje, Borisu se pričinjalo “kako su hrvatski muževi krenuli na onoga u Rijeci, Obersnela”. Čovo je poznati ustavni stručnjak (iz komunizma kad smo Ustavni sud u pola glasa nazivali “grobljem slonova”) te oličenje blagosti i dobrote. Piše kako mu je Sačić asocijacija na uspjeh pravne države: “Kao ratni zapovjednik specijalne policije bio je predmet istrage za zataškavanje ratnog zločina.

Ono uobičajeno, civili u zabačenom srpskom selu tijekom Oluje, a Sačić zapovjednik ekipe koja je ušla u selo. Da skratimo priču, kada je kazneno djelo prekvalificirano u blaže, uspostavilo se da je nastupila zastara pa Sačić nikada nije bio na sudu da objasni zašto nikada nije tragao za ubojicama“. Ovakvu pravu gomilu prijesnih laži može izvaliti samo Vlašić. Bio sam branitelj Željka Sačića u tom predmetu.

Ratni zapovjednik Specijalne policije bio je general Markač, a ne Sačić. Sačić, ne da nije bio zapovjednik ekipe koja je ušla u selo, nego je u času ulaska u selo bio u 300 km udaljenom Zagrebu i to na jednoj sahrani. Pošto nije imao tretman kapetana Dragana, Sačić se, bez obzira što nikada u životu nije stupio nogom u to selo, našao kao prvookrivljeni u pritvoru Županijskog suda u Zagrebu.

Pritvor mu je bio određen zbog mogućeg utjecaja na svjedoke i zbog naročito teških okolnosti prilikom izvršenja djela… što je pravosudni raritet. S obzirom na njegovih 300 km udaljenosti od mjesta zločina. Samo dokaz više kako se na branitelje išlo pravosudnim đonom. Tako je, usprkos tvrdnji Vlašića, da Sačić nikada nije bio na sudu da objasni… isti odležao tri mjeseca u Remetincu i na pet stranica objasnio ono za što naš novinski mag tvrdi da nikada nije napravio.

Kad je istraga napokon bila završena i dignuta optužnica, Sačić se nije nalazio na njoj i jedini je koji je izašao na slobodu. Kad sam zapitao tužitelja za objašnjenje rekao je da ga nije mogao optužiti jer još treba saslušati generala Markača koji se tada još nalazio u Haagu.

Kad su se Markač i Gotovina vratili obavili smo saslušanje Markača kao svjedoka, a on je u cijelosti potvrdio Sačićev iskaz. Na kraju, ni to Državnom odvjetništvu nije bilo dovoljno da odustane od kaznenog postupka “zapovjednika ekipe koja je ušla u selo“ nego se čekalo da nastupi apsolutna zastara gonjenja za to kazneno djelo. Ovo što sam napisao je doslovno stanje spisa, a ono što je izmislio Boris Vlašić doslovno je stanje lijeve medijske lažljivosti i mržnje prema braniteljima, dragovoljcima, invalidima i ostalim sudionicima Domovinskog rata.

Branio sam u dosta predmeta naše branitelje i često ostajao skamenjen odnosom medija i nažalost pravosuđa prema njima. Koliko puta bi, nakon mjeseci odležanih u pritvoru, prvostupanjski sud napokon ukinuo pritvor, a desetak dana nakon toga Vrhovni bi ih sud RH, vratio natrag. Za svaki takav slučaj od Sačića, Šavorića… posjedujem dokumentaciju da se prema hrvatskim braniteljima išlo đonom počevši od Norca pa sve do Merčepa.

Treba samo pogledati statistiku županijskih sudova u Sisku, Osijeku i Općinskog suda u Vukovaru o svim obustavama protiv onih drugih koji su činili ratne zločine, posebno silovanja za vrijeme Domovinskog rata. Sačić iako 300 km udaljen od mjesta navodnog zločina nije bio te sreće. Ali za utjehu sreće nije imao ni huškač na “počinioca ratnog zločina“ Boris Vlašić.

Za slabašnu utjehu Vlašiću on je samo jedan u nizu. Čitajte Antu Tomića, Juricu Pavičića, Slavicu Lukić, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka, čitajte Novi list, Slobodnu… za koje je Domovinski rat bio poligon onih koji su ga subjektivno ili objektivno izgubili. Sada liječe svoj frustracije postavljajući svoja ljevičarska kukavičja jaja gdje god čučnu.

Moram biti objektivan i priznati da nisu svi ljevičarski novinari isti. Neki su isti, a neki su još i gori.

Papa Franjo je danas sinonim za novog i skoro liberalnog katoličkog poglavara. Zauzimao se za manjine, gej populaciju i rasno diskriminirane. Za Hrvate baš i ne. Njima je i onako predobro. Bilo u Hrvatskoj ili Irskoj. Čitam u subotnjem Večernjaku: “Ne primajte ih u sjemeništa ako posumnjate da su gejevi“. Na subotnjoj kavi moj frend Roman Binder zlobno promrsi: “ I Papa ih je prokužio“. Kako je ta izjava donekle drugačija od dosadašnjih Papinih izjava pa bi se mogla čak i protumačiti kao određeno ”skretanje s pravog puta“ u desno, odmah su angažirani pravovjerni Ivica Maštruko i “vječni“ dopisnik iz Rima Silvek Tomašević. Oni su stručnjaci za sve što se zbiva u Italiji, a s Franjom su valjda na ”ti” pa je potpuno normalno da nam ”lajbekima” protumače što je Papa zapravo mislio kad je izrekao ovu “herezu“.

Je li to povratak Pavlovom nauku ili preventivno izbjegavanje skandala unutar Crkve kao što zamišlja kameni ateist Maštruko? Inače on je bio i komunistički ambasador u Vatikanu. Logično. Skandal ćeš najlakše izbjeći da one koji imaju inače sva prava, lišiš nekih od njih i zatvoriš im vrata pred nosom. Vidi se da je Maštruko stručnjak za katoličku Crkvu skoro kao automehaničar Josip Juratović u Bundestagu za geostrateške probleme svijeta. Silvek se puno elegantnije očitovao. Jednostavno je ”odcinkao” Bededikta XVI rekavši da je on prvi napisao da gejevi ne bi trebali imati pristup u sjemeništa. Sad je jasno zašto je Silvek tako dugovječan.

Kad se vrati napokon u Hrvatsku mogao bi se zaposliti kao urednik tvorničkih novina u Cinkarni Celje. I dobro je dobri Papa svojevremeno rekao: “Tko sam ja da im sudim?“ Za izricanje presuda imamo Maštruka i Tomaševića. Ako zatreba tzv. prijeki sud, onda je tu Boris Vlašić. Ako treba suditi zlonamjerno onda su tu opet Vlašić, Pofuk, Gerovac, Tomić… ništa ne košta, a nije ni skupo.

Nakon novog poskupljenja benzina i voznih karata u javnom prijevozu se skidaju upozorenja “Pripremite sitan novac“ i postavljaju novi “Pripremite krupan novac“.

Zadnje ankete i zadnji uzdasi. HDZ i SDP padaju, a Živi zid i nadalje raste. Komentatori užasnuti. Ako nam ovi dođu na vlast… kao da je do sada sve bilo idilično i u Hrvatskoj i u Irskoj. Kad postavim pitanje tko je pisao Lex Agrokor i stvorio “tvrtku“ Borg ostaje samo muk. Nigdje zidara. Jesu li ikada maznuli lovu? Nisu, ali hoće! Pod uvjetom da koaliraju s HDZ-om i SDP-om.

Priča se isključivo o hrvatskom nacionalizmu. Što je s srpskim nacionalizmom? On priča o hrvatskom nacionalizmu!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Objavio

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari