Pratite nas

Kolumne

HODAK: Yu-rica Pavičić i Boris Vla(š)ić najbolji su primjeri lijeve medijske lažljivosti

Objavljeno

na

Što je tema dana u današnjoj Hrvatskoj? Izvještajni sabor HDZ-a s 5000 tisuća slušatelja i dvojicom govornika. Odlazak Jelene Veljače u sredini svibnja u Beograd te opća “žalost“ zbog tog ”neočekivanog” šoka.

Možda još jedan trijumf Olivera Frljića u Brnu? Nakon Poljske i Česi su se digli na zadnje noge zbog ‘balkanskog genija’ i njegove umotvorine “Naše nasilje i vaše nasilje“.

Rigidni desničari ili kako im Frlja tepa katotalibani, zajedno sa komunistima, miniraju jednu edukativnu poruku da smo svi koji ne volimo jednog netalentiranog ljevičara ustvari totalitaristi. I tako je Frljić proglasio češke komuniste totalitaristima. Komunisti totalitaristi? Ne mogu vjerovati.

No, možda povjeruje Bojana Radović iz Večernjaka i napredna crvena brigada lijevih kazališnih kritičara očaranih izvlačenjem nacionalnih zastava iz vagine talentirane glumice i talentirane vagine. Frljić, ”skroman i samozatajan“ kakvim ga je već Bog i on sam sebe stvorio, prosto ne može da ”veruje“ što mu se događa pa stoga kaže: “Očito u istočnoj Europi traju Katoličke olimpijske igre“.

Nešto slično dogodilo se Frlji i u Austriji. Zna Oliver ono što mnogi ne znaju, a to je da je Zagreb zemljopisno zapadno od Beča, pa je i Austrija valjda istočna Europa. Po njemu su valjda istočna Europa Poljska, Češka, Austrija i Hrvatska, a zapadna BiH, Srbija i Bogota u Kolumbiji u kojoj je pred 1.800 našmrcanih sve prošlo bez incidenta.

Veliki režiser na kraju članka Zrinke Korljan u Jutarnjem postavlja sebi i drugima pitanje koje se nameće samo od sebe: “Baš me zanima hoće li Premijer ili Ministrica nam kulture reagirati na ovakve eklatantne napade na slobodu govora kao što je ovaj u Brnu“. Možda se ovaj raskošni režiserski antitalenat trebao obratiti direktno ministru Krstičeviću koji ima F-16, pa k’o Ante Tomić u Maksimiru, malo prošarati po stočnoj ili istočnoj Europi. Ministrica kulture još se nije oglasila na Frljićev vapaj.

No, zbog nacionalnih zastava i nacionalnih vagina skoro zaboravih na početak teksta i pitanje što je tema dana u današnjoj Hrvatskoj. Po meni to su u svakom slučaju “šokirani nastavnici“ nakon novog naputka Ministarstva obrazovanja. Ako se za ravnatelja škole natječu Petar i Nenad te obojica ispunjavaju sve stručne i druge uvjete koje natječaj predviđa, prednost će imati onaj koji je branitelj, dijete nestalog branitelja, hrvatski ratni vojni invalid… Zbog takve odredbe Zakona o pravima branitelja, nastavnici su s punim pravom šokirani, zajedno sa Fredom Matićem.

Kao što vidite i punjene ptice mogu se šokirati kad se ovako favorizira “šatoraška“ kasta, kako to lijepo piše Yu-rica Pavičić u Jutarnjem. I meni, iskreno govoreći, nije sasvim jasno zašto bi prednost u zapošljavanju imali baš branitelji, a ne recimo prononsirane komunjare, ognjištari, ustaše, četnici, seljaci, glupani, balije, kamenjari, zločinci, Jugoslaveni, udbaši, nepismeni, talibani, kosovci, retardirani, klerofašisti, teroristi, fundamentalisti, lažovi, glupani, antikristi, šorošoidi, gedžovani, primitivci, članovi ne vladinih udruga, novinari Slobodne Dalmacije, Novog lista, Nacionala, Indexa, Novosti, JNA penzioneri, povratnici s traktorijade 1995g.… ? Stvarno je misterija svih misterija da branitelji imaju prednost pred svim gore nabrojenima.

Uvijek zlobni Marcel Holjevac se pita: “Bi li se itko bunio da umjesto nezaposlenih branitelja prednost pri izboru ravnatelja imaju pripadnici nacionalnih ili seksualnih manjina?“ Na fejsu se pitaju: “Ide li na sramotu ženama što EU traži da bude 40% žena na rukovodećim funkcijama?” Nitko se ne pita imali 40% žena kvalifikacije za rukovodeće funkcije. Što bi bilo da hrvatski branitelji zatraže da umjesto Stazića ljetuju na Brijunima za 7 kuna dnevno?

Dok su “šatoraši“ gubili u Domovinskom ratu ruke i noge oni koji se danas izruguju s njima i šokiraju što bi branitelji mogli imati privilegiju kod zapošljavanja sakrivali su svoje ljevičarske guzice po podrumima, mijenjali imena i čekali “vukovarske oslobodioce“ da se pojave u Zagrebu. Danas neki od njih sjede u Saboru s tek tisuću i nešto dobivenih glasova.

Kod ljevičara je zadnje vrijeme vrlo učestala floskula kako nas nacionalne manjine čine vrednijima. Mo’š mislit! Zašto Peđa Grbin ne prizna javno koliko je predstavnika nacionalnih manjina u slovenskom parlamentu? Po jedan iz talijanske i mađarske manjine. Ne sudjeluju u formiranju vlade i izglasavanju proračuna.

U talijanskom parlamentu su također samo dva predstavnika nacionalnih manjima, i to s istim ograničenjima ovlasti kao i u slovenskom parlamentu. Engleski, francuski, njemački parlamenti… svi imaju nula predstavnika nacionalnih manjina. Svi njihovi zastupnici se biraju isključivo kao državljani vlastite države na jednak način kao i zastupnici većinskog naroda. Bez pozitivne diskriminacije.

Na zadnjim izborima 2016.g. izlaznost je na našim izborima bila 52,59%, a izlaznost onih koji su glasovali za manjine bila je oko 18%. Uz to, svi oni mogu glasovati i za stranačke liste. S nešto više od tisuću glasova postaje se u RH potpredsjednikom Sabora kao što je to slučaj s našim planetarno popularnim Furio Radinom koji živi već desetljeća od saborskih plaća. Dobar i humorističan prijedlog je dao Ivan Hrstić u Večernjaku. Treba oformiti naš Gornji dom ili House of Lords. S malo ovlasti i velikim perikama.

Kako bi atraktivno s aspekta turizma izgledao ulazak naših “lordova“ u svoj House. Kako bi samo dobro stajale perike Pupovcu i Radinu, Veljku Kajtaziju, Vladimiru Bileku… Naravno, ovo može biti dobar prijedlog za one koji imaju barem malo smisla za humor. Međutim, naš ustavotvorac nema nimalo smisla ni za humor ni za zdrav razum. Naše manjine su kao “naše bogatstvo“ zaštićene k’o svete krave.

Čim se netko drzne javno postaviti pitanje je li u redu da imaju toliko rezerviranih mjesta u Saboru (kao možda treća najveća stranka) i je li u redu da odlučuju o sastavu Vlade ili, ne daj Bože, proračunu, to se odmah proglašava napadom na ustavne temelje, svetogrđem bez premca, gotovo zločinom. Pa kad je tome tako, onda nije na odmet našim političarima i našim Ustavnim sudcima citirati članak 56. Ustava RH koji glasi: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“.

Šteta što to nisu znali oni koji sad “slobodan i dostojan“ život osiguravaju u Irskoj. Goodbye, and good luck! I dok jedni imaju desetljećima osiguranu plaćicu u Saboru, i vječitim koaliranjem s vladajućima troše proračunska sredstva za svoje potrebe, mladi takvu neuređenu zemlju u kojoj ne vide nikakvu perspektivu danomice napuštaju…

Doug Larson, američki TV kolumnist, ima zanimljivu ideju: “Umjesto da se političaru daju ključevi grada, možda bi bilo bolje promijeniti brave“.

Ne mogu, a da se s bljutavim osmjehom ne osvrnem u notornog ljevičarskog sveznadara Borisa Vlašića. Uvijek loše ili površno informiran, ali sa zacementiranim yugo stavovima kaže naš nostalgičar: ”Skupimo li dovoljno potpisa, možemo se prozvati zemljom mržnje“. Ni manje ni više! Referendum je direktna demokracija.

Međutim, za ljevičare poput Vlašića, ako se referendumom traži nešto što se njima ne sviđa, onda on služi za širenje mržnje i treba ga zakonski promijeniti. Ovih je dana bio je prešućen jedan referendum “pun mržnje“.

Bila je to obljetnica referenduma od 19. svibnja 1990.g. o neovisnosti RH. Vlašić ga sigurno ne bi javno spomenuo i da ga se kojim slučajem sjetio. Dobro, razlog potpunog prešućivanja od strane cjelokupne političke i medijske javnosti je možda ovaj put opravdan.

Britansko prinčevo vjenčanje je bacilo u drugi plan pitanje koje ljevičari postavljaju kad god se radi o nekom referendumu koji njima ”smrdi”: je li se trebalo pametnije podijeliti 500 ili 800 milijuna kako se ovih dana špekulira. Eto koja sudbina čeka svaki referendum. Osobito one koje našem Borisu dižu tlak do neba.

Nadalje, Borisu se pričinjalo “kako su hrvatski muževi krenuli na onoga u Rijeci, Obersnela”. Čovo je poznati ustavni stručnjak (iz komunizma kad smo Ustavni sud u pola glasa nazivali “grobljem slonova”) te oličenje blagosti i dobrote. Piše kako mu je Sačić asocijacija na uspjeh pravne države: “Kao ratni zapovjednik specijalne policije bio je predmet istrage za zataškavanje ratnog zločina.

Ono uobičajeno, civili u zabačenom srpskom selu tijekom Oluje, a Sačić zapovjednik ekipe koja je ušla u selo. Da skratimo priču, kada je kazneno djelo prekvalificirano u blaže, uspostavilo se da je nastupila zastara pa Sačić nikada nije bio na sudu da objasni zašto nikada nije tragao za ubojicama“. Ovakvu pravu gomilu prijesnih laži može izvaliti samo Vlašić. Bio sam branitelj Željka Sačića u tom predmetu.

Ratni zapovjednik Specijalne policije bio je general Markač, a ne Sačić. Sačić, ne da nije bio zapovjednik ekipe koja je ušla u selo, nego je u času ulaska u selo bio u 300 km udaljenom Zagrebu i to na jednoj sahrani. Pošto nije imao tretman kapetana Dragana, Sačić se, bez obzira što nikada u životu nije stupio nogom u to selo, našao kao prvookrivljeni u pritvoru Županijskog suda u Zagrebu.

Pritvor mu je bio određen zbog mogućeg utjecaja na svjedoke i zbog naročito teških okolnosti prilikom izvršenja djela… što je pravosudni raritet. S obzirom na njegovih 300 km udaljenosti od mjesta zločina. Samo dokaz više kako se na branitelje išlo pravosudnim đonom. Tako je, usprkos tvrdnji Vlašića, da Sačić nikada nije bio na sudu da objasni… isti odležao tri mjeseca u Remetincu i na pet stranica objasnio ono za što naš novinski mag tvrdi da nikada nije napravio.

Kad je istraga napokon bila završena i dignuta optužnica, Sačić se nije nalazio na njoj i jedini je koji je izašao na slobodu. Kad sam zapitao tužitelja za objašnjenje rekao je da ga nije mogao optužiti jer još treba saslušati generala Markača koji se tada još nalazio u Haagu.

Kad su se Markač i Gotovina vratili obavili smo saslušanje Markača kao svjedoka, a on je u cijelosti potvrdio Sačićev iskaz. Na kraju, ni to Državnom odvjetništvu nije bilo dovoljno da odustane od kaznenog postupka “zapovjednika ekipe koja je ušla u selo“ nego se čekalo da nastupi apsolutna zastara gonjenja za to kazneno djelo. Ovo što sam napisao je doslovno stanje spisa, a ono što je izmislio Boris Vlašić doslovno je stanje lijeve medijske lažljivosti i mržnje prema braniteljima, dragovoljcima, invalidima i ostalim sudionicima Domovinskog rata.

Branio sam u dosta predmeta naše branitelje i često ostajao skamenjen odnosom medija i nažalost pravosuđa prema njima. Koliko puta bi, nakon mjeseci odležanih u pritvoru, prvostupanjski sud napokon ukinuo pritvor, a desetak dana nakon toga Vrhovni bi ih sud RH, vratio natrag. Za svaki takav slučaj od Sačića, Šavorića… posjedujem dokumentaciju da se prema hrvatskim braniteljima išlo đonom počevši od Norca pa sve do Merčepa.

Treba samo pogledati statistiku županijskih sudova u Sisku, Osijeku i Općinskog suda u Vukovaru o svim obustavama protiv onih drugih koji su činili ratne zločine, posebno silovanja za vrijeme Domovinskog rata. Sačić iako 300 km udaljen od mjesta navodnog zločina nije bio te sreće. Ali za utjehu sreće nije imao ni huškač na “počinioca ratnog zločina“ Boris Vlašić.

Za slabašnu utjehu Vlašiću on je samo jedan u nizu. Čitajte Antu Tomića, Juricu Pavičića, Slavicu Lukić, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka, čitajte Novi list, Slobodnu… za koje je Domovinski rat bio poligon onih koji su ga subjektivno ili objektivno izgubili. Sada liječe svoj frustracije postavljajući svoja ljevičarska kukavičja jaja gdje god čučnu.

Moram biti objektivan i priznati da nisu svi ljevičarski novinari isti. Neki su isti, a neki su još i gori.

Papa Franjo je danas sinonim za novog i skoro liberalnog katoličkog poglavara. Zauzimao se za manjine, gej populaciju i rasno diskriminirane. Za Hrvate baš i ne. Njima je i onako predobro. Bilo u Hrvatskoj ili Irskoj. Čitam u subotnjem Večernjaku: “Ne primajte ih u sjemeništa ako posumnjate da su gejevi“. Na subotnjoj kavi moj frend Roman Binder zlobno promrsi: “ I Papa ih je prokužio“. Kako je ta izjava donekle drugačija od dosadašnjih Papinih izjava pa bi se mogla čak i protumačiti kao određeno ”skretanje s pravog puta“ u desno, odmah su angažirani pravovjerni Ivica Maštruko i “vječni“ dopisnik iz Rima Silvek Tomašević. Oni su stručnjaci za sve što se zbiva u Italiji, a s Franjom su valjda na ”ti” pa je potpuno normalno da nam ”lajbekima” protumače što je Papa zapravo mislio kad je izrekao ovu “herezu“.

Je li to povratak Pavlovom nauku ili preventivno izbjegavanje skandala unutar Crkve kao što zamišlja kameni ateist Maštruko? Inače on je bio i komunistički ambasador u Vatikanu. Logično. Skandal ćeš najlakše izbjeći da one koji imaju inače sva prava, lišiš nekih od njih i zatvoriš im vrata pred nosom. Vidi se da je Maštruko stručnjak za katoličku Crkvu skoro kao automehaničar Josip Juratović u Bundestagu za geostrateške probleme svijeta. Silvek se puno elegantnije očitovao. Jednostavno je ”odcinkao” Bededikta XVI rekavši da je on prvi napisao da gejevi ne bi trebali imati pristup u sjemeništa. Sad je jasno zašto je Silvek tako dugovječan.

Kad se vrati napokon u Hrvatsku mogao bi se zaposliti kao urednik tvorničkih novina u Cinkarni Celje. I dobro je dobri Papa svojevremeno rekao: “Tko sam ja da im sudim?“ Za izricanje presuda imamo Maštruka i Tomaševića. Ako zatreba tzv. prijeki sud, onda je tu Boris Vlašić. Ako treba suditi zlonamjerno onda su tu opet Vlašić, Pofuk, Gerovac, Tomić… ništa ne košta, a nije ni skupo.

Nakon novog poskupljenja benzina i voznih karata u javnom prijevozu se skidaju upozorenja “Pripremite sitan novac“ i postavljaju novi “Pripremite krupan novac“.

Zadnje ankete i zadnji uzdasi. HDZ i SDP padaju, a Živi zid i nadalje raste. Komentatori užasnuti. Ako nam ovi dođu na vlast… kao da je do sada sve bilo idilično i u Hrvatskoj i u Irskoj. Kad postavim pitanje tko je pisao Lex Agrokor i stvorio “tvrtku“ Borg ostaje samo muk. Nigdje zidara. Jesu li ikada maznuli lovu? Nisu, ali hoće! Pod uvjetom da koaliraju s HDZ-om i SDP-om.

Priča se isključivo o hrvatskom nacionalizmu. Što je s srpskim nacionalizmom? On priča o hrvatskom nacionalizmu!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

Objavljeno

na

Objavio

Korejski rat, koji formalno nije okončan, već je samo zamrznut dogovorom o prekidu vatre 1953., odnio je više od tri milijuna života. Zacementirao je hladnoratovsko presijecanje jednog naroda 38. paralelom i od Korejskog poluotoka stvorio globalnu neuralgičnu točku koja je već 66 godina favorit za mjesto izbijanja trećeg svjetskog rata.

Da se u bilo kojem od svih tih desetljeća zamrznutog rata dogodilo da se američki predsjednik sastane sa sjevernokorejskim diktatorom u demilitariziranoj zoni između dvije Koreje i da nakon konstruktivnog razgovora u kojem su dogovorili nastavak dijaloga dvije Koreje zajedno ušetaju u Sjevernu Koreju, dotični bi bio glavni favorit za Nobelovu nagradu za mir.

No, ako se taj američki predsjednik koji je prvi u povijesti stupio na tlo Sjeverne Koreje, i to u prijateljskoj šetnji, zove Donald Trump, na Nobela može zaboraviti. Trump koji je protivnik “multilateralne” oligarhije, složene globalne mreže čije daleke niti prolaze i Švedskom akademijom, ne bi dobio Nobela za mir ni da ujedini dvije Koreje, riješi izraelsko-palestinski sukob ili pomiri Torcidu i vodstvo HNS-a.

Zato je njegov prethodnik Obama svojevremeno dobio bjanko Nobela za mir čim je stupio na dužnost, jer je bio predsjednik po mjeri te ekipe. Opravdao je nagradu za mir tako što je u njegova dva mandata pokrenuto nekoliko ratova te potaknute “obojene revolucije” i “proljeća”, od Sjevera Afrike preko Sirije do Ukrajine, čije posljedice njihovi građani i danas uživaju.

Nobel za mir Obami definitivno je uništio reputaciju te nagrade. To ne znači da je nakon njega, između rutinskog nagrađivanja prigodnih manekena i mezimaca globalne oligarhije, povremeno nisu znali dobiti i neki istinski mirotvorci. Ali ona više nikada neće imati nekadašnju auru i ugled.

Za razliku od Nobela za mir, koji se može dodijeliti i onome koji ništa nije napravio za mir, pa čak i onome koji je proizvodio ratove i nemir, Nobela za književnost se ipak ne može dodijeliti nepismenoj osobi, ili onoj koja još ništa nije napisala. No možda bi u Švedskoj akademiji trebali razmisliti da poput mirovnog Nobela, i onog književnog počnu davati bjanko, politički podobnim mladim piscima, kao obvezu da u budućnosti zapnu i napišu knjige kojima bi je opravdali.

Kroz gotovo cijelo stoljeće Nobelova nagrada za književnost važila je kao neupitna potvrda kanonskog statusa pisaca. Prvi upitnik nad tom književnom nagradom javio mi se kao studentu 1997. kad je Nobelom nagrađen talijanski kazališni pisac i aktivist Dario Fo.

Sjećam se da nam je prof. Mladen Machiedo, veliki hrvatski talijanist, na predavanju tada rekao – da mu je dan ranije netko kazao da napiše dvadeset imena potencijalnih talijanskih dobitnika Nobela, među njima ne bi bio Dario Fo. Razlozi zašto je Fo dobio nagradu nisu do kraja razumljivi, i nisu samo ideološki, jer su na istom spektru bili i Nobelom neovjenčani Umberto Eco ili Antonio Tabucchi.

Kad smo već kod velikih talijanskih pisaca, valja spomenuti kako Nobela nije dobio ni Italo Calvino, koji je istina umro relativno mlad, sa 62. godine, pa su ga možda imali u vidu, ali Sartre ga je dobio s 59, ali je onda odbio nagradu. Ovih dana digla se kuka i motika na dodjelu Nobela za književnost Peteru Handkeu, jer je riječ o velikom poštovatelju Slobodana Miloševića, koji je valjda problematičniji od Staljina i Maoa koji su bili Sartreovi miljenici.

Polemika oko dodjele nekoć ugledne nagrade Handkeu pokrenula je niz pitanja. Dodjeljuje li se ta nagrada za književnosti ili za moral? Je li to dvoje do kraja odvojivo? Može li dio opusa obezvrijediti vrijednost drugog dijela i obratno? Može li dobar pisac biti neupućen, nemoralan ili čak zao čovjek? Ili samo u nekim stvarima intelektualno i emotivno ograničen, možda upravo zato što je fokusiran na svoj svijet i vlastito književno djelo?

Otkud ideja da su veliki pisci nužno moralne vertikale? Književnost se s moralom i politikom može prožimati i pretapati, ovisno od žanra i autora, ali i ne mora, jer onda i ne bi postojala kao posebna domena, sa svojom specifičnom vrijednostima. Zašto se čini samorazumljivim da vrhunski slikar, glazbenik ili centarfor može biti loš čovjek, ali pisac mora u svemu biti mudar i dobar, i nipošto budaletina koje se u jednom trenutku perverzno fiksira na Miloševića kontra cijelog Zapada.

Handke je nesumnjivo izvrstan pisac. Ali da li u svim djelima? Za koji dio opusa su mu dodijelili Nobela, na što se odnosi zasluga da je “istražio perifernost i specifičnost ljudskog iskustva” u nejasnom objašnjenju za dodjelu nagrade? Jer dio njegovog opusa su i loši promiloševićevski pamfleti. No, može li se i kod takvih djela sadržaj potpuno odvojiti od umjetničke forme. Pa reći – ovo je vrhunski pamflet (svejedno promiloševićevski, prohrvatski ili u slavu Majke Tereze), a ovo je slab pamflet?

Što mi uopće očekujemo od pisca? Kakvi su naši velikani? Mjereno s odmakom, ako na trenutak potpuno zažmirimo na njihovo veliko djelo i govorimo o ljudima, mnogi naši velikani se pokazuju kako moralne ništarije.

Što reći za Krležu koji nakon što je strijeljan dr. Đuro Vranešić, koji je u ratu hospitalizacijom u svom sanatoriju na Zelengaju spasio njega i brojne druge lijeve intelektualce i Židove, odlazi na noge onima koji u to vrijeme masovno ubijaju, otimaju imovinu, organiziraju montirane procese, i zahvalno prihvaća krvavu ruku pobjednika, staljinista s kojima bio u sukobu prije rata?

Pretužan je prizor Krleže, u opisu Radovana Ivšića koji ga slučajno sreće 1955. u rovinjskoj luci gdje oznojen, s kuferom nervozno čeka da Tito po njega pošalje brod iz Brijuna koji će ga odvesti na dvor faraona, po kojem za života nazivaju gradove i kojem posvećuju masovne parareligiozne obrede u vidu štafete. Na koncu je Krleža sahranjen na lafetu, uz plotune vojske, kako neka jugo-oficirčina, a ne kao veliki hrvatski književnik koji je bolje pisao nego živio.

Što reći o političkom i moralnom zaokretu Ive Andrića koji je 1941. kako veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj, nazočan u Beču potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, e da bi samo nekoliko godina kasnije, u šestoj deceniji života “otkrio” marksizam, postao član partije, dodvoravao se mladim i obijesnim piscima pobjednicima u vojničkim čizmama Zogoviću i Đilasu, noseći im kao šiparica na potpis neke njihove brošure, što je Zogović, kojem je očito ostao minimum pristojnosti, odbio, dok mu je tada još mladi i neosviješteni Đilas dao autogram o čemu svjedoči u svojoj knjizi “Vlast i pobuna”.

U istoj knjizi Đilas potanko opisuje situaciju iz 1951. kad ga je uplašeni budući Nobelovac kao šefa Agitpropa došao moliti da se s izložbe o obljetnici ustanka 1941. ukloni fotografija na kojoj Andrić u fraku iste te godine stoji iznad Ribbentropa i Cvetkovića dok potpisuju pakt. Kad bi sudili samo po tim epizodama zaključak je – moralni jad i bijeda. Ali što su kolaboracijom sa zločincima dobili? Spasili su kožu i dobili mir i sigurnost. Je li vrijedilo? Vjerojatno jeste, jer su na svom polju mogli činiti dobro.

Ovakve stvari ne trebaju niti mogu potamniti književnu veličinu autora niti spriječiti divljenje njihovom djelu, valja ih znati kako ih se uz književnu vrijednost ne bi poturalo i kako moralne ili političke svjetionike. Jednako tako, to što se Handke neodgovorno i oholo petljao u krvave stvari i davao potporu zločinačkoj politici gonjen nekim vlastitim traumama i kapricioznim fiksacijama, ne znači da njegova druga djela, uglavnom napisana prije tog angažmana, nisu vrijedna i da ih zato ne treba čitati.

Nagrada Švedske akademije je nekada bila jako važna, danas joj je ugled sve niži. Jako su bijesni samo oni koji smrtno ozbiljno drže do Nobelove nagrade, pa su očajni što je dodijeljena Handkeu jer time mu se daje veličina koju ne zaslužuje, a krnji se ugled nagrade koja im je valjda do sada bila neupitna. Pa Handke ne valja, a Nobel valja. No bolje upućenima i manje impresioniranima Švedskom akademijom stvar se čini složenijom.

Rekli bismo – našla krpa zakrpu, kad ne bi bilo svijesti da je nekada Nobel doista bio pouzdan orijentir za uvrštavanje u književni kanon, što ne znači da nije i ranije neke neopravdano zaobilazio, a neke velikodušno uguravao, ali i spoznaje da se Handke ne može u cijelom opusu svesti na apologetiku velikosrpstava pod jugoslavenskom krinkom, već ima i neke važne knjige.

Možda su u Švedskoj akademiji mogli iskoristiti jedan plenkistički zahvat. Uz dodjelu Nobelove nagrade Handkeu trebali su priložiti interpretativnu izjavu kako se nagrada ni u kom slučaju ne dodjeljuje za promiloševićevski dio njegova opusa niti se on njome podržava.

Nagrada utječe na reputaciju dobitnika, ali i dobitnik povratno na reputaciju nagrade. U najmanju ruku kontroverzni Handke dobio je kontroverznu nagradu Švedske akademije, pa je dakle, ona možda ipak završila u pravim rukama, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Ako kažete da je komunistički režim bio zločinački, odmah vas optužuju za ustaštvo

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mnogi Hrvati glasuju protiv svojih vlastitih interesa

Objavljeno

na

Objavio

Što smo naučili iz dosadašnjih izbora u Hrvatskoj?

Slobodni i demokratski izbori nešto su najbolje što jedan narod može imati. Zato što mu daju prigode. Ali narod treba imati političku zrelost kako bi te prigode iskoristio na najbolji mogući način.

Ako pogledamo na situaciju u današnjoj Hrvatskoj i odnos većine naroda prema mogućnosti da preko demokratskih izbora utječe na stanje u kojem se nalazi, onda je veliko pitanje koliko je ta većina politički zrela. Drugim riječima, koliko je takvih prigoda koje mu toliko željena sloboda i vlastita država pružaju u posljednjih 20-ak godina hrvatski narod uporabio kako bi popravio stanje u kojem se nalazi, odnosno zloporabio kako bi se doveo u ovo koje ima danas? U svakom slučaju slaba zainteresiranost za izlazak i šokantni rezultati izbora nakon Tuđmanove smrti neizbježno nas tjeraju suočiti se s nekoliko logičnih pitanja. Kao na primjer: Treba li hrvatskom narodu sloboda i demokracija ako otprilike 75 posto građana već 20 godina sramotno ignorira ne samo mogućnost nego i moralnu obvezu izići na izbore? Nije li trenutačno stanje u državi samo odraz takva neodgovornog ponašanja i neskrbi većine Hrvata za sebe i svoje?

Ne sugeriraju li rezultati izbora u razdoblju od 2000. do 2016. godine, uz više od dvije trećine građana Hrvatske koji ih redovito bojkotiraju, da su sloboda i identitetske vrijednosti (vjera, domoljublje, nacionalna kultura i dostojanstvo), za koje se hrvatski narod stoljećima borio, izgubile važnost otkad smo kao narod došli svojem cilju i imamo vlastitu državu? Pa nam je postalo sasvim svejedno hoće li nam predsjednik ili premijer biti odnarođeni bezvjernik sumnjive udbaške prošlosti, jeftini politički oportunist i dokazani lopov, dezorijentirani jugobalkanski klon koji se ponaša na arogantan i štetan način ili bezlični Titov gardist kojem je interes hrvatskog naroda deveta rupa na sviralu.

Može li dakle hrvatski narod, nakon što je, glasovanjem i ne glasovanjem, sam sebi izabrao na vlast takve čelne političare, za stanje u kojem se nalazi kriviti ikog drugog do sebe?

Gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda

Vidite, umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.

Zaista je zdravom mozgu nepojmljivo kako su se birači u Hrvatskoj dali tako na brzinu izmanipulirati i na izborima odmah nakon Tuđmanove smrti prijeći crtu preko koje nikako nisu smjeli prijeći vrativši na vlast svoje bivše zatvorske čuvare i njihove potomke, koji hrvatsku slobodu i neovisnost nikada u srcu nisu željeli ni priznali.

Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje djece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda.

Pogledajte samo rezultate njihova povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrjednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano zeleno svjetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva. Tuđman, koji se beskompromisno protivio uvlačenju Hrvatske u novu jugobalkansku zajednicu (i zbog toga prošao onako kako je prošao) još se nije bio ni ohladio u grobu a već je veliki meštar sveg hrvatskog nereda, koji je uvijek bio u sjeni iza njegovih leđa, uz pomoć ‘tajanstvenog’ sponzora i francuske lože, organizirao u Zagrebu Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je Hrvatska ponovo ‘utaočena’ novom Jugoslavijom, ovaj put u formi regionalne zajednice Zapadni Balkan.

Svojim potpisima na tkz. Zagrebačku povelju i poslije na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana, Mesić i Račan pristali su da se Hrvatska ponovo integrira u ‘Našu Regiju’ i bude ‘sidro njene stabilnosti’. Time je strategija stvaranja nove Jugoslavije (u formi ‘regionalne zajednice’ ) službeno završena. Ostala je njena primjena u praksi preko ponovnog zapetljavanja Hrvatske u zamršeno klupko ‘regionalnog’ udruživanja s vrlo opasnim i već viđenim posljedicama. To narodu u Hrvatskoj nikada javno ni dovoljno jasno obznanjeno nije.

Ali ako imate nekih dilema o čemu se tu radi, posjetite internetske stranice EU i pročitajte Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana koji je u ime Hrvatske potpisao Račan i vidjet će te da je neki članci tog ugovora (11-14) vežu čvršće za ‘Našu Regiju’ nego što ju je Ustav iz 1974. vezao za bivšu Jugoslaviju.

Od tada najutjecajnije zemlje EU, uz pomoć ‘hrvatskih’ medija i svojih regionalnih partnera, u prvom redu Slovenije i Srbije, vode politiku izravne destabilizacije i bojkota samostalne Hrvatske, poništavajući joj sustavnom antihrvatskom kampanjom i raznim smicalicama svaki pokušaj iskoraka i mogućnost razvitka izvan okvira ‘Regiona’. ‘Pacta sun servanda’ (Potpisano se mora poštovati) često nam je likujući s visoka to znao nabijati na nos bivši slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

Slijedeći dakle tu potpisanu obvezu, interesi ‘Naše Regije’ zauzeli su prvo mjesto na listi prioriteta svih hrvatskih čelnih političara od 2001., dok su nacionalni interesi nestali s te liste – sve do izbora trenutačne predsjednice koja je izbacivanjem biste velikog Mita iz svog Ureda, inicijativom ‘Tri mora’ i većim osloncem na savezništvo s Amerikom jasno dala do znanja da će Hrvatsku pokušati izvući iz vješto postavljene mišolovke Zapadnog Balkana.

Taj njezin individualni napor u svakom slučaju je plemenit, ali običnom narodu nedovoljno razumljiv i od hrvatske Vlade i medija potpuno ignoriran, po svoj prilici je osuđen na propast. I sudeći po rastućoj hajci koja se zbog toga iz obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja na nju digla, upravo to je ono što bi ju moglo stajati puno više od drugog mandata. Sve drugo (trepavice, cipelice, torbice, čašice, pjesmice…) zapravo su trivijalnosti i bacanje prašine naivnom narodu u oči.

Sjetite se što su sve ‘tvrdoglavom diktatoru’ Tuđmanu za života radili i pakirali te kako je završio zbog nepristajanja da Hrvatsku vrati natrag u novojugoslavenski ‘Region’?

Poslije njegove smrti i izbora 2000., jugokomunističko naslijeđe i nostalgija, zacementirani ‘bivšim’ kadrovima i njihovim potomcima u vrhu vlasti, u strankama, medijima i ključnim institucijama, sustavno su narodu nametali bivše međusobne podjele, ozračje izdaje, pesimizma i beznađa. Njihov ‘novi’ posao bio je do kraja zatrovati političko-društvenu klimu, kriminalnom pretvorbom uništiti gospodarstvo i nadu u bolje sutra te tako veliki dio razočaranog naroda postupno dovesti u stanje u kojem će mu biti sasvim svejedno ako mu budućnost ponovo bude jugobalkanska prošlost.

Ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti

Svjetlo na kraju tog tunela pojavilo se porazom Milanovića i Josipovića na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, koje je svjestan i odgovoran dio hrvatskog naroda, koristeći se svojim demokratskim pravom (jedva, ali ipak) izbornom lustracijom skinuo s vlasti.

Vidite, najvažnija snaga demokracije jest mogućnost da na izborima damo svoj prinos promjeni ili poboljšanju stanja u kojem se nalazimo. Izlazak na izbore i zdravorazumsko korištenje te mogućnosti znak je političke zrelosti i nužan preduvjet za društveni napredak.

Strašno je ružna i tužna činjenica da od 2000., ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti. I što je još gore, izgleda kako nisu ni svjesni posljedica svog ponašanja na dugi rok. Ne samo da te dvije trećine ljudi koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama, nego oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljujući njihovu bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mjestima u državnoj upravi ima gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka, koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.

Ostalu, dvotrećinsku većinu, koja iz bilo kojih razloga ne izlazi na izbore, u Saboru i na lokalnim razinama vlasti zapravo ne predstavlja nitko.

Može li se katastrofalno mali odaziv na izbore u Hrvatskoj objasniti bilo čime drugim osim nedostatkom političke zrelosti i kulture? Naravno, ima tu i drugih stvari, poput sustavno nametnute apatije, razočaranosti, tradicionalnog hrvatskog jala, lijenosti i inata. Ljudi su kompleksna mješavina emocija i razloga za i protiv. Ali što god je razlog, rezultat je na kraju isti. Oni koji ne izlaze na izbore rade jednaku štetu Hrvatskoj kao i oni koji izlaze i glasuju za ‘bivše’ Jugoslavene.

Interesantno, upravo oni koji se ne koriste svojim biračkim pravom kako bi stvari promijenili nabolje, najgrlatiji su kritičari stanja u kojem se Hrvatska nalazi, stalno mantrajući o nekakvoj famoznoj lustraciji, koju bi netko drugi (lupajući šakom o stol) umjesto njih trebao sprovesti.

Jedna stvar nam mora biti jasna, u trenutačnom rasporedu snaga i stanja svijesti u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi mogao, dekretom odozgo, sprovesti lustraciju a da se pri tom ne riskira kaos, neredi i sukobi na ulicama ili, u najgorem slučaju, novi međuhrvatski rat. Hrvatima danas ne treba paraliza vlastite države putem revolucionarnih nereda i međusobnih sukoba na ulicama nego evolucijski razvitak putem demokratskih mehanizama koji im stoje na raspolaganju.

Toga je, nakon što mu nije uspjelo lustrirati čak ni boljševičko ime najstarijem zagrebačkom nogometnom klubu postao svjestan i pokojni predsjednik Tuđman.

Izborna lustracija

Mora nam dakle biti jasno, dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa barem natpolovične većine politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprijed ni izlaska iz ovakvog stanja.

Isus je rekao da ne ćete spasiti čovjeka time što ćete ga nahraniti ribom nego time što ćete ga naučiti ribariti. Dakle, umjesto dosadnih jadikovki, stalne kritike i očekivanja da netko drugi napravi nešto za nas, promislimo radije što sami možemo napraviti kako bi Hrvatska postala uređenija i uspješnija država.

Kako bi se nešto promijenilo treba imati volju, koja se, kada su u pitanju potrebne promjene u demokratskom društvu, manifestira masovnim izlaskom na izbore. Bez obzira na to koliko tu volju za promjenom današnjeg stanja guše oni koji su ga nametnuli nakon bizarnih izbora 2000. godine.

Sustavna pasivizacija s jedne strane, a s druge naivno zanemarivanje mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju, dovode hrvatski narod do marginalizacije na unutarnjem, regionalnom i europskom planu. Djetinjasto naivno shvaćanje kako će konačno izborena sloboda sama od sebe rješavati sve naše probleme, Hrvatsku će neminovno dovesti ponovo pod punu kontrolu njezinih bivših manipulatora. Do sluganstva i stalne ovisnosti o drugima.

Suprotno uvriježenom mišljenju kako biti slobodan znači raditi što god hoćeš, biti slobodan zapravo znači nametnuti sam sebi stanovitu moralnu i društvenu odgovornost koja će nam osigurati osjećaj da smo ono što jesmo. Ako dakle za sebe kažemo da smo Hrvati i domoljubi koji vole Hrvatsku i svoju obitelj, onda nam to što jesmo i što volimo nameće obvezu da skrbimo o tome. Ako ne ispunjavamo tu obvezu, izdali smo sami sebe, ono što jesmo i što volimo. Preneseno na teren demokracije, neizlazak na izbore koji nam omogućuju da svojim glasom zaštitimo to što jesmo i što volimo, kada se spoji sa stalnim nametanjem beznađa i nedostatkom vjere u bolje sutra, vodi do raspada naših temeljnih identitetskih vrijednosti.

Problem je u tome što puno poštenih, obiteljskih ljudi lako nasjeda na spinove onih koji ih uvjeravaju da njihov glas ne može ništa promijeniti i da je bolje ne izlaziti na izbore. Istina je upravo suprotna. Postići željeni izborni rezultat uopće nije teško. Sve što treba uraditi 70 posto poštenih birača (onih koji drže do nacionalnih i obiteljskih vrijednosti i izjašnjavaju se kao vjernici) jest izići na izbore i glasovati za kandidata istog takvog svjetonazora – i oni su pobijedili.

Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se rješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes, a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu djecu. Očito, naslijeđena sklonost sluganstvu i nasjedanju na manipulacije, nesloga i preko ‘bivših’ jugokomunista programirano nametnuta apatija u društvu sprječavaju većinu hrvatskog naroda da postigne svoj cilj.

U Hrvatskoj političkoj areni kod običnog puka još uvijek prevladava mentalitet stada koje se kreće u smjeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Zbog toga što glasuju na osnovi onoga što čitaju, slušaju ili gledaju na navijačkim medijima, mnogi Hrvati, a da toga nisu ni svjesni, glasuju protiv svojih vlastitih interesa. Činjenica je da su rezultati svih izbora od Tuđmanove smrti do danas, osim u slučaju pobjede Karamarkova HDZ-a i gospođe Grabar-Kitarović na izborima za predsjednicu, to pokazali.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari