Pratite nas

Kolumne

HODAK: Yu-rica Pavičić i Boris Vla(š)ić najbolji su primjeri lijeve medijske lažljivosti

Objavljeno

na

Što je tema dana u današnjoj Hrvatskoj? Izvještajni sabor HDZ-a s 5000 tisuća slušatelja i dvojicom govornika. Odlazak Jelene Veljače u sredini svibnja u Beograd te opća “žalost“ zbog tog ”neočekivanog” šoka.

Možda još jedan trijumf Olivera Frljića u Brnu? Nakon Poljske i Česi su se digli na zadnje noge zbog ‘balkanskog genija’ i njegove umotvorine “Naše nasilje i vaše nasilje“.

Rigidni desničari ili kako im Frlja tepa katotalibani, zajedno sa komunistima, miniraju jednu edukativnu poruku da smo svi koji ne volimo jednog netalentiranog ljevičara ustvari totalitaristi. I tako je Frljić proglasio češke komuniste totalitaristima. Komunisti totalitaristi? Ne mogu vjerovati.

No, možda povjeruje Bojana Radović iz Večernjaka i napredna crvena brigada lijevih kazališnih kritičara očaranih izvlačenjem nacionalnih zastava iz vagine talentirane glumice i talentirane vagine. Frljić, ”skroman i samozatajan“ kakvim ga je već Bog i on sam sebe stvorio, prosto ne može da ”veruje“ što mu se događa pa stoga kaže: “Očito u istočnoj Europi traju Katoličke olimpijske igre“.

Nešto slično dogodilo se Frlji i u Austriji. Zna Oliver ono što mnogi ne znaju, a to je da je Zagreb zemljopisno zapadno od Beča, pa je i Austrija valjda istočna Europa. Po njemu su valjda istočna Europa Poljska, Češka, Austrija i Hrvatska, a zapadna BiH, Srbija i Bogota u Kolumbiji u kojoj je pred 1.800 našmrcanih sve prošlo bez incidenta.

Veliki režiser na kraju članka Zrinke Korljan u Jutarnjem postavlja sebi i drugima pitanje koje se nameće samo od sebe: “Baš me zanima hoće li Premijer ili Ministrica nam kulture reagirati na ovakve eklatantne napade na slobodu govora kao što je ovaj u Brnu“. Možda se ovaj raskošni režiserski antitalenat trebao obratiti direktno ministru Krstičeviću koji ima F-16, pa k’o Ante Tomić u Maksimiru, malo prošarati po stočnoj ili istočnoj Europi. Ministrica kulture još se nije oglasila na Frljićev vapaj.

No, zbog nacionalnih zastava i nacionalnih vagina skoro zaboravih na početak teksta i pitanje što je tema dana u današnjoj Hrvatskoj. Po meni to su u svakom slučaju “šokirani nastavnici“ nakon novog naputka Ministarstva obrazovanja. Ako se za ravnatelja škole natječu Petar i Nenad te obojica ispunjavaju sve stručne i druge uvjete koje natječaj predviđa, prednost će imati onaj koji je branitelj, dijete nestalog branitelja, hrvatski ratni vojni invalid… Zbog takve odredbe Zakona o pravima branitelja, nastavnici su s punim pravom šokirani, zajedno sa Fredom Matićem.

Kao što vidite i punjene ptice mogu se šokirati kad se ovako favorizira “šatoraška“ kasta, kako to lijepo piše Yu-rica Pavičić u Jutarnjem. I meni, iskreno govoreći, nije sasvim jasno zašto bi prednost u zapošljavanju imali baš branitelji, a ne recimo prononsirane komunjare, ognjištari, ustaše, četnici, seljaci, glupani, balije, kamenjari, zločinci, Jugoslaveni, udbaši, nepismeni, talibani, kosovci, retardirani, klerofašisti, teroristi, fundamentalisti, lažovi, glupani, antikristi, šorošoidi, gedžovani, primitivci, članovi ne vladinih udruga, novinari Slobodne Dalmacije, Novog lista, Nacionala, Indexa, Novosti, JNA penzioneri, povratnici s traktorijade 1995g.… ? Stvarno je misterija svih misterija da branitelji imaju prednost pred svim gore nabrojenima.

Uvijek zlobni Marcel Holjevac se pita: “Bi li se itko bunio da umjesto nezaposlenih branitelja prednost pri izboru ravnatelja imaju pripadnici nacionalnih ili seksualnih manjina?“ Na fejsu se pitaju: “Ide li na sramotu ženama što EU traži da bude 40% žena na rukovodećim funkcijama?” Nitko se ne pita imali 40% žena kvalifikacije za rukovodeće funkcije. Što bi bilo da hrvatski branitelji zatraže da umjesto Stazića ljetuju na Brijunima za 7 kuna dnevno?

Dok su “šatoraši“ gubili u Domovinskom ratu ruke i noge oni koji se danas izruguju s njima i šokiraju što bi branitelji mogli imati privilegiju kod zapošljavanja sakrivali su svoje ljevičarske guzice po podrumima, mijenjali imena i čekali “vukovarske oslobodioce“ da se pojave u Zagrebu. Danas neki od njih sjede u Saboru s tek tisuću i nešto dobivenih glasova.

Kod ljevičara je zadnje vrijeme vrlo učestala floskula kako nas nacionalne manjine čine vrednijima. Mo’š mislit! Zašto Peđa Grbin ne prizna javno koliko je predstavnika nacionalnih manjina u slovenskom parlamentu? Po jedan iz talijanske i mađarske manjine. Ne sudjeluju u formiranju vlade i izglasavanju proračuna.

U talijanskom parlamentu su također samo dva predstavnika nacionalnih manjima, i to s istim ograničenjima ovlasti kao i u slovenskom parlamentu. Engleski, francuski, njemački parlamenti… svi imaju nula predstavnika nacionalnih manjina. Svi njihovi zastupnici se biraju isključivo kao državljani vlastite države na jednak način kao i zastupnici većinskog naroda. Bez pozitivne diskriminacije.

Na zadnjim izborima 2016.g. izlaznost je na našim izborima bila 52,59%, a izlaznost onih koji su glasovali za manjine bila je oko 18%. Uz to, svi oni mogu glasovati i za stranačke liste. S nešto više od tisuću glasova postaje se u RH potpredsjednikom Sabora kao što je to slučaj s našim planetarno popularnim Furio Radinom koji živi već desetljeća od saborskih plaća. Dobar i humorističan prijedlog je dao Ivan Hrstić u Večernjaku. Treba oformiti naš Gornji dom ili House of Lords. S malo ovlasti i velikim perikama.

Kako bi atraktivno s aspekta turizma izgledao ulazak naših “lordova“ u svoj House. Kako bi samo dobro stajale perike Pupovcu i Radinu, Veljku Kajtaziju, Vladimiru Bileku… Naravno, ovo može biti dobar prijedlog za one koji imaju barem malo smisla za humor. Međutim, naš ustavotvorac nema nimalo smisla ni za humor ni za zdrav razum. Naše manjine su kao “naše bogatstvo“ zaštićene k’o svete krave.

Čim se netko drzne javno postaviti pitanje je li u redu da imaju toliko rezerviranih mjesta u Saboru (kao možda treća najveća stranka) i je li u redu da odlučuju o sastavu Vlade ili, ne daj Bože, proračunu, to se odmah proglašava napadom na ustavne temelje, svetogrđem bez premca, gotovo zločinom. Pa kad je tome tako, onda nije na odmet našim političarima i našim Ustavnim sudcima citirati članak 56. Ustava RH koji glasi: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“.

Šteta što to nisu znali oni koji sad “slobodan i dostojan“ život osiguravaju u Irskoj. Goodbye, and good luck! I dok jedni imaju desetljećima osiguranu plaćicu u Saboru, i vječitim koaliranjem s vladajućima troše proračunska sredstva za svoje potrebe, mladi takvu neuređenu zemlju u kojoj ne vide nikakvu perspektivu danomice napuštaju…

Doug Larson, američki TV kolumnist, ima zanimljivu ideju: “Umjesto da se političaru daju ključevi grada, možda bi bilo bolje promijeniti brave“.

Ne mogu, a da se s bljutavim osmjehom ne osvrnem u notornog ljevičarskog sveznadara Borisa Vlašića. Uvijek loše ili površno informiran, ali sa zacementiranim yugo stavovima kaže naš nostalgičar: ”Skupimo li dovoljno potpisa, možemo se prozvati zemljom mržnje“. Ni manje ni više! Referendum je direktna demokracija.

Međutim, za ljevičare poput Vlašića, ako se referendumom traži nešto što se njima ne sviđa, onda on služi za širenje mržnje i treba ga zakonski promijeniti. Ovih je dana bio je prešućen jedan referendum “pun mržnje“.

Bila je to obljetnica referenduma od 19. svibnja 1990.g. o neovisnosti RH. Vlašić ga sigurno ne bi javno spomenuo i da ga se kojim slučajem sjetio. Dobro, razlog potpunog prešućivanja od strane cjelokupne političke i medijske javnosti je možda ovaj put opravdan.

Britansko prinčevo vjenčanje je bacilo u drugi plan pitanje koje ljevičari postavljaju kad god se radi o nekom referendumu koji njima ”smrdi”: je li se trebalo pametnije podijeliti 500 ili 800 milijuna kako se ovih dana špekulira. Eto koja sudbina čeka svaki referendum. Osobito one koje našem Borisu dižu tlak do neba.

Nadalje, Borisu se pričinjalo “kako su hrvatski muževi krenuli na onoga u Rijeci, Obersnela”. Čovo je poznati ustavni stručnjak (iz komunizma kad smo Ustavni sud u pola glasa nazivali “grobljem slonova”) te oličenje blagosti i dobrote. Piše kako mu je Sačić asocijacija na uspjeh pravne države: “Kao ratni zapovjednik specijalne policije bio je predmet istrage za zataškavanje ratnog zločina.

Ono uobičajeno, civili u zabačenom srpskom selu tijekom Oluje, a Sačić zapovjednik ekipe koja je ušla u selo. Da skratimo priču, kada je kazneno djelo prekvalificirano u blaže, uspostavilo se da je nastupila zastara pa Sačić nikada nije bio na sudu da objasni zašto nikada nije tragao za ubojicama“. Ovakvu pravu gomilu prijesnih laži može izvaliti samo Vlašić. Bio sam branitelj Željka Sačića u tom predmetu.

Ratni zapovjednik Specijalne policije bio je general Markač, a ne Sačić. Sačić, ne da nije bio zapovjednik ekipe koja je ušla u selo, nego je u času ulaska u selo bio u 300 km udaljenom Zagrebu i to na jednoj sahrani. Pošto nije imao tretman kapetana Dragana, Sačić se, bez obzira što nikada u životu nije stupio nogom u to selo, našao kao prvookrivljeni u pritvoru Županijskog suda u Zagrebu.

Pritvor mu je bio određen zbog mogućeg utjecaja na svjedoke i zbog naročito teških okolnosti prilikom izvršenja djela… što je pravosudni raritet. S obzirom na njegovih 300 km udaljenosti od mjesta zločina. Samo dokaz više kako se na branitelje išlo pravosudnim đonom. Tako je, usprkos tvrdnji Vlašića, da Sačić nikada nije bio na sudu da objasni… isti odležao tri mjeseca u Remetincu i na pet stranica objasnio ono za što naš novinski mag tvrdi da nikada nije napravio.

Kad je istraga napokon bila završena i dignuta optužnica, Sačić se nije nalazio na njoj i jedini je koji je izašao na slobodu. Kad sam zapitao tužitelja za objašnjenje rekao je da ga nije mogao optužiti jer još treba saslušati generala Markača koji se tada još nalazio u Haagu.

Kad su se Markač i Gotovina vratili obavili smo saslušanje Markača kao svjedoka, a on je u cijelosti potvrdio Sačićev iskaz. Na kraju, ni to Državnom odvjetništvu nije bilo dovoljno da odustane od kaznenog postupka “zapovjednika ekipe koja je ušla u selo“ nego se čekalo da nastupi apsolutna zastara gonjenja za to kazneno djelo. Ovo što sam napisao je doslovno stanje spisa, a ono što je izmislio Boris Vlašić doslovno je stanje lijeve medijske lažljivosti i mržnje prema braniteljima, dragovoljcima, invalidima i ostalim sudionicima Domovinskog rata.

Branio sam u dosta predmeta naše branitelje i često ostajao skamenjen odnosom medija i nažalost pravosuđa prema njima. Koliko puta bi, nakon mjeseci odležanih u pritvoru, prvostupanjski sud napokon ukinuo pritvor, a desetak dana nakon toga Vrhovni bi ih sud RH, vratio natrag. Za svaki takav slučaj od Sačića, Šavorića… posjedujem dokumentaciju da se prema hrvatskim braniteljima išlo đonom počevši od Norca pa sve do Merčepa.

Treba samo pogledati statistiku županijskih sudova u Sisku, Osijeku i Općinskog suda u Vukovaru o svim obustavama protiv onih drugih koji su činili ratne zločine, posebno silovanja za vrijeme Domovinskog rata. Sačić iako 300 km udaljen od mjesta navodnog zločina nije bio te sreće. Ali za utjehu sreće nije imao ni huškač na “počinioca ratnog zločina“ Boris Vlašić.

Za slabašnu utjehu Vlašiću on je samo jedan u nizu. Čitajte Antu Tomića, Juricu Pavičića, Slavicu Lukić, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka, čitajte Novi list, Slobodnu… za koje je Domovinski rat bio poligon onih koji su ga subjektivno ili objektivno izgubili. Sada liječe svoj frustracije postavljajući svoja ljevičarska kukavičja jaja gdje god čučnu.

Moram biti objektivan i priznati da nisu svi ljevičarski novinari isti. Neki su isti, a neki su još i gori.

Papa Franjo je danas sinonim za novog i skoro liberalnog katoličkog poglavara. Zauzimao se za manjine, gej populaciju i rasno diskriminirane. Za Hrvate baš i ne. Njima je i onako predobro. Bilo u Hrvatskoj ili Irskoj. Čitam u subotnjem Večernjaku: “Ne primajte ih u sjemeništa ako posumnjate da su gejevi“. Na subotnjoj kavi moj frend Roman Binder zlobno promrsi: “ I Papa ih je prokužio“. Kako je ta izjava donekle drugačija od dosadašnjih Papinih izjava pa bi se mogla čak i protumačiti kao određeno ”skretanje s pravog puta“ u desno, odmah su angažirani pravovjerni Ivica Maštruko i “vječni“ dopisnik iz Rima Silvek Tomašević. Oni su stručnjaci za sve što se zbiva u Italiji, a s Franjom su valjda na ”ti” pa je potpuno normalno da nam ”lajbekima” protumače što je Papa zapravo mislio kad je izrekao ovu “herezu“.

Je li to povratak Pavlovom nauku ili preventivno izbjegavanje skandala unutar Crkve kao što zamišlja kameni ateist Maštruko? Inače on je bio i komunistički ambasador u Vatikanu. Logično. Skandal ćeš najlakše izbjeći da one koji imaju inače sva prava, lišiš nekih od njih i zatvoriš im vrata pred nosom. Vidi se da je Maštruko stručnjak za katoličku Crkvu skoro kao automehaničar Josip Juratović u Bundestagu za geostrateške probleme svijeta. Silvek se puno elegantnije očitovao. Jednostavno je ”odcinkao” Bededikta XVI rekavši da je on prvi napisao da gejevi ne bi trebali imati pristup u sjemeništa. Sad je jasno zašto je Silvek tako dugovječan.

Kad se vrati napokon u Hrvatsku mogao bi se zaposliti kao urednik tvorničkih novina u Cinkarni Celje. I dobro je dobri Papa svojevremeno rekao: “Tko sam ja da im sudim?“ Za izricanje presuda imamo Maštruka i Tomaševića. Ako zatreba tzv. prijeki sud, onda je tu Boris Vlašić. Ako treba suditi zlonamjerno onda su tu opet Vlašić, Pofuk, Gerovac, Tomić… ništa ne košta, a nije ni skupo.

Nakon novog poskupljenja benzina i voznih karata u javnom prijevozu se skidaju upozorenja “Pripremite sitan novac“ i postavljaju novi “Pripremite krupan novac“.

Zadnje ankete i zadnji uzdasi. HDZ i SDP padaju, a Živi zid i nadalje raste. Komentatori užasnuti. Ako nam ovi dođu na vlast… kao da je do sada sve bilo idilično i u Hrvatskoj i u Irskoj. Kad postavim pitanje tko je pisao Lex Agrokor i stvorio “tvrtku“ Borg ostaje samo muk. Nigdje zidara. Jesu li ikada maznuli lovu? Nisu, ali hoće! Pod uvjetom da koaliraju s HDZ-om i SDP-om.

Priča se isključivo o hrvatskom nacionalizmu. Što je s srpskim nacionalizmom? On priča o hrvatskom nacionalizmu!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari