Pratite nas

Kolumne

HODAK: Za raspad Juge platit ćete vi koji ste ju uz potporu USA i srušili. I to baš na 29.XI.

Objavljeno

na

Dana 29. XI. stvorena je nikad prežaljena Jugoslavija. Za njen raspad platit ćete vi koji ste ju uz potporu USA i srušili. I to baš na 29.XI. Na taj dan neće biti objave presude krvniku svih krvnika Ratku Mladiću jer bi u podsvijesti stare pokvarene Europe mogla ostati maglovita slika o tri dana i 8.300 ubijenih, nenaoružanih muškaraca. Na taj dan podsjetit ćemo hrvatske nacionaliste da “udruženi zločinački poduhvat“ mora biti kažnjen.

I za sam kraj, parodija od Haškog suda i parodija od presude. Praljkovo samoubojstvo ujedno je i moralno samoubojstvo jednog pseudo suda i njegovih “časnih sudaca“. Suda i sudaca kojima je trebalo 14 godina da očiglednu farsu pretvore u dramu s jasnom i nedvosmislenom porukom. Dana 29. XI. stvorena je nikad prežaljena Jugoslavija. Za njen raspad platit ćete vi koji ste ju uz potporu USA i srušili. I to baš na 29.XI. Na taj dan neće biti objave presude krvniku svih krvnika Ratku Mladiću jer bi u podsvijesti stare pokvarene Europe mogla ostati maglovita slika o tri dana i 8.300 ubijenih, nenaoružanih muškaraca. Na taj dan podsjetit ćemo hrvatske nacionaliste da “udruženi zločinački poduhvat“ mora biti kažnjen. I “časni sudci“ razgališe srca i duše naših “časnih“ jugonostalgičara, orijunaša, antifašista i nevladinih udruga.

Normalno je i očekivano zadovoljstvo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Pa ako baš hoćete normalne su mi reakcije Matije Babića koji nas je, sat nakon Praljkovog sokratovskog čina, podsjetio da Hrvatska jedina u Europi ima aerodrom koji nosi ime ”ratnog zločinca” Tuđmana. Neće Matija predložiti da se aerodrom nazove po Ratku Mladiću. On je sirovi ubojica i neotesana vojničina. Ali vjerojatno ne bi imao ništa protiv da mu se dade ime doktora filozofije Vojislava Šešelja. Naime to je ista filozofija. I dr. Vojo je ogorčen što je Zagrebački aerodrom nazvan po ratno zločincu i ustaši. Haaški sud, human kakav se i pokazao, pustio je dr. Voju ‘da se leči’ u Beogradu da Voja ne umre u Haagu. Voja je na slobodi “živnuo“, ali je iznenada umro Haaški sud!!! Normalna mi je i reakcija Branimira Pofuka, upornog jugonostalgičara, koji nas u subotnjem Večernjakupodučava “Bit ćemo bliži pravdi tek onda kad svjedoke zločina prestanemo zvati izdajnicima, a počinitelje herojima. Nije znak pijeteta prema žrtvama Ovčare to što uz njih ne spominjemo desetke ubijenih Vukovaraca Srba rukom zločinaca koji su uživali zaštitu hrvatske države…“ E, moj (Po)fuku… Pametni Latini rekoše: ”Nomen est omen” ili ime je znamen. Poruka za priglupe postala bi ljudska i prihvatljiva kad bi ti napokon imao hrabrosti napisati jednostavnu istinu. Tko je koga napao, razorio, okupirao, devastirao, masakrirao na Ovčari, bolnici, Veleprometu. Tvoji, druže Beogradski! Uz cvijeće i preludij Beogradske filharmonije. Što o presudi misle Jelena Lovrić, Hrvoje Klasić, Tvrko Jakovina, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Ivo Godstein, Snješka Banović, Ivica Buljan, Davor Butković kako god da se sad zove, Igor Mandić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Oliver Frljić, Mile Kekin, Josip Manolić, Stipe Mesić, Ivo Josipović, Buda Lončar, Nenad Stazić, Milorad Pupovac, Beus kako god se zvao, Stanimirović, Rada, Rade i familija, Žarko Puhovski, Vesna Pusić, Boris Dežulović, Zoran Erceg…a sad vi koji čitate ovu kolumnu nastavite nabrajati do sutra i do kraja života, ali nećete sve uspjeti pobrojati. Dobro, nabrojao sam samo ugledne i etablirane jugonostalgičare.

Nisu mi, međutim, normalne one stotine i stotine nepoznatih jugobolesnika na društvenim mrežama koji se ne skidaju s fejsa. Oni nas podučavaju da svaki zločin mora biti kažnjen. To je njihov gornji misaoni limit, mantra koju su ih naučili. Da se barem jedan od njih zapitao kako to, ako su Hrvati izvršili agresiju na BIH, zašto muslimani nisu bježali u Srbiju umjesto u Hrvatsku. Oko pola milijuna ljudi bježi agresoru, liječi se u agresorskim bolnicama, smješten je u agresorskim hotelima? Zlobna Tanja Torbarina u to vrijeme je napisala da je više BiH izbjeglica poginulo od “ležećih policajaca“ nego u borbi na ratištu. Zašto Rusi, nakon napada Hitlera, nisu pred saveznikom koji je iznenada postao agresor, bježali u Njemačku? Dobro, Rusi su čudni. Ne vole bježati. Ali ni njemački policajci nisu izgledali tako ležerno kao naši “ležeći“. Javili su se “pametni idioti“ koji su tragičan Praljkov kraj izjednačili sa smrću Hermana Goeringa koji se 15. listopada 1946.g. ubio u ćeliju u Nuernbergu. Tu Indeks-ovu mudrost potpisao je “velikan“ pisane riječi izvjesni R.I. Razliku bi uočio i Nenad Stazić. Goeringu su bili odbrojani dani. Za par mjeseci visio bi u dvorištu zatvora. A Praljak bi uskoro, nakon izdržane 2/3 kazne, bio slobodan.

Hrvateki se stalno čude, kako bi rekli Zagorci “kak’ pura dreku“, kako je moguće da se sudi ratnim pobjednicima? Krivo. U ovom slučaju sudi se gubitnicima. RH je rat u BiH jednostavno rečeno izgubila. Onog trenutka kad je predsjednik Tuđman poslušao svog visoko kvalificiranog lobistu Matu Granića i raspustio Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, rat je izgubljen. Tada su u BiH ostali kao globalni igrači samo Srbi i Bošnjaci. Još kad se pod pritiskom srpsko-bošnjačko-američkog lobija odustalo od zauzimanja Banja Luke propala je i zadnja mogućnost da se, nogometnim rječnikom rečeno, osvoji barem jedan bod. Danas, zahvaljujući tadašnjim hrvatskim trulim kompromisima, Haag sudi Hrvatima da su “udruženim zločinačkim pothvatom“ protjerali 52.000 Bošnjaka s prostora pod nadzorom HVO-a. U isto vrijeme ne sudi se nikome za trajno protjerivanje 170.000 Hrvata s područja koje je kontrolirala Armija BiH. I tko je za to krv? Haaški sud? Sarajevo… ne samo i isključivo hrvatske vladajuće nomenklature koje su došle na vlast nakon smrti Franje Tuđmana. Njegova smrt je dočekana sa sličnim oduševljenjem kao i danas presuda “Bosanskoj šestorci“ kako se Praljak i drugovi godinama tituliraju u lijevoj medijskoj “falangi“ u RH. Toliko o Hrvatskoj kao ratnom pobjedniku koji je ostao bez etniteta, bez Mostara, bez prava da bira svog člana Predsjedništva BIH, bez prava na povratak u Srednju Bosnu i Republiku Srpsku, ratni pobjednik koji u Sarajevu u jedanaest javnih i državnih firmi ima slovima i brojkama jednog zaposlenog. Možda se u međuvremenu zaposlio i još jedan. Ali dvojim…

Što na kraju krajeva očekivati od ovakvog “časnog suda“ i ovakvih “časnih sudaca?“ Dovoljno je na TV ekranu pogledati te ishlapjele fizionomije koje kao programirani roboti odrađuju svoj zadatak. Sve je unaprijed zadana rutina. Ali ako se slučajno optuži rabijatni Vojislav Šešelj sve se raspada. Šešelju nije ni na kraj pameti poltronski oslovljavati bilo koga “časnim sudcima“. Pristojno i fino ih pred kamerama poziva da mu popuše k…. Časnog suca Kevina Parkera zove “smežurano kenguruovo mudo“, suca Frederika“raspamećeni danski alkoholičar“, haaški tužilac je za našeg Voju“ najveći idiot u Haagu“, O-Gon Kvon je “južnokorejska gnjida“, a Jan Bonomi je “narogušeno škotsko govno“. Takvim ponašanjem je itekako dobro uzdrmao te trgovce ljudskim dušama. Tresli su se na ročištima na kojima je dominirao Šešelj. I kad je ovaj pokušao zadnji blef, tražeći da ga se pusti da umre u otadžbini, sretni su ga pustili uz uvjet da se slučajno ne pokuša vratiti nazad. Šešelj prosto nije mogao ‘da veruje’. ”Koje su to budale“ bio je jedan je njegov komentar kad je izišao. Ne bih volio da se naši optuženici ponašaju kao sirovi četnik Šešelj. Ali kmetsko, poltronsko hrvatsko savijanje i klanjanje pred haaškom kamarilom je bilo najblaže rečeno bljutavo. Sjetite se Carle del Ponte. Sjetite se Sanadera i Kosorice, sjetite se hapšenja zbog tobožnjih topničkih dnevnika… Dolazak te iste Carle del Ponte u Beograd srpski su mediji dočekali toplo i prijateljski s naslovom “Dolazi nam ni baba ni deda.“ I zato danas Srbija trijumfira. Njihovi zločinci nemaju uzročnu vezu ni sa Slobodanom Miloševićem ni sa sadašnjom “naprednom“ Srbijom. ”Šta ćeš bre kad se sve radilo na svoju ruku”. Kakve veze ima s budućom EU Srbijom Ratko Mladić-doživotni robijaš, Ljubiša Beara također doživotni robijaš, Zdravko Tolimir još jedan doživotni robijaš, kao i doživotni robijaši i ratni zločini Vujadin Popović i Stanislav Galić, Milan Lukić. Neosuđeni su Haaškom sudu umrli Sloba Milošević, Goran Hadžić, Momir Talić, Milan Kovačević, Slavko Dokmanović, Đorđe Đukić, Milan Babić koji se jedini prije smrti ispričao, Zatvorske kazne dobili su Radislav Krstić-46 godina, Radovan Karadžić -40 godina, Milomir Stakić-40 godina, Goran Jelišić-40 godina, Mile Martić-35 godina, Radoslav Brđanin-30 godina, Dragomir Milošević-29 godina, Momčilo Krajišnik-27 godina, Sredoje Lukić-27 godina, Vlastimir Đorđević-27 godina, Sreten Lukić-22 godine i Nikola Šainović-22 godine.

Zašto sam vas zamarao sa svim ovim nabrajanjima koje su “popušili“ srpski zločinci. Samo zato da biste mogli, nakon svih ovih likova i njihovih silnih godina zatvora, procijeniti koliko je suptilna bila intuicija suca Alphosa Oriea koji je, u obrazloženju presude Ratku Mladiću, ustvrdio da je Slobodan Milošević bio ljut kad je čuo da je osnovana Republika Srpska u BiH. Samo u teatru apsurda može se dogoditi da je dvojici oktroiranih bezličnih birokrata kao što su to Alphons Orie i Carmel Agius bilo dopušteno da stvaraju svoju unaprijed zadanu povijest rata na prostorima bivše Juge. Njihove presude ujedno su i pravomoćne presude suživotu Bošnjaka, Hrvata i Srba u BiH. Sve priče o tome kako ćemo snažno poduprijeti ulazak ovakve BiH u EU ostaju samo priče. Na tragu onog što je predsjednica RH prva imala hrabrosti javno reći, nakon svih Vulina, Dačića, Irineja pa i Vučića jasno je da će još puno vode proteći Dunavom prije nego li će Srbija i Hrvatska postati prijatelji. Što prije prestanemo trabunjati o prijateljstvu “naših naroda i narodnosti“ to ćemo se lakše razumjeti i surađivati u zajedničkom interesu. Bratstvo i jedinstvo ostavimo gay grupama i njihovim interesima. I ne treba sad cviliti i optuživati jer smo skrbili o 500.000 izbjeglica iz BiH, liječili oko 100.000 ranjenika, jer je sva humanitarna pomoć i naoružanje u BiH dolazilo preko Hrvatske, deblokirali smo im Bihać da im se ne dogodi druga Srebrenica, transferirali mudžahedine kroz Hrvatsku… sve u stilu ”pomozi sirotu na svoju sramotu”.

Muslimani sa zahvalnošću i ljubavlju prihvaćaju darove koje im Haag šalje. Mi moramo imati svoju istinu koja se uvijek može dokazati. Moramo demaskirati haaške floskule da smo vjerojatno prva zemlja u Europi koja je četiri godine vršila agresiju na drugu država dok je za to vrijeme sama bila okupirana na 1/3 svoga teritorija. Štoviše, po završetku rata predsjednik etnički očišćene BiH Alija Izetbegović primio je najviši hrvatski orden od svog “agresora“ Tuđmana. Odprilike kao da završetkom Drugog svjetskog rata Hitler odlikuje Staljina. Parodija… Kao što je parodija kad Haag prepušta suđenja za ratne zločine Sarajevu, pa Zolja, ubojica iz Trusine za 30 ubijenih civila dobije 6 godina robije. Egzemplarna kazna, nema što!!! Hrvat Krešo Lučić za šamaranje zatvorenih muslimana kažnjen je s 5 godina zatvora. Te dvije presude ne govore ništa o BiH pravosuđu. Tu se sve zna. One govore zapravo sve o Haagu i personalnoj kvaliteti ljudi koji ne mogu završiti ozbiljniji predmet ni nakon 14 godina suvislom presudom. Dokaz: Slobodan Milošević je, navodno po njima, bio ljut što je osnovana Republika Srpska. Jednog dana će se mlađi Izetbegović naljutiti kad čuje da je Armija BiH imala 331 sabirnih logora. Zinut će kad dozna da su džihadističke jedinice počinile 444 obredna klanja građana BiH. Neće vjerovati da su u napadima 2001. godine na WTC tornjeve 6 od 12 napadača bili pripadnici Armije BiH. I hoće li se, nakon svega što ovih dana čujemo i čitamo iz BiH, netko sjetiti da predsjednici KGK savjetuje da vrati Sarajevu nagradu Isa Beg Isaković? Da se i dalje ne nalazi u društvu Mesića, Josipovića, Banca… Mate Granić sigurno neće! A nije zgodno ostati u društvu recimo Mesića i Josipovića… Dokaz PO2719 koji je kao transkript poslan iz Ureda predsjednika je telefonski razgovor od 11.srpnja 1993.g. između Tuđmana i Alije Izetbegovića. Alija prijeti Tuđmanu: “Znate, ja se ne radujem tome što će se ustanoviti da smo vi ili mi krivi. Ali budite uvjereni da će svijet, kad se sve sabere, kazat da su dole Hrvati krivi“. I izgleda da je Alija imao kvalitetnije informacije, valjda zato jer mu ministar vanjskih poslova nije bio Mate Granić.

Uzmimo samo jedan pravno perverzan detalj: tekst pravomoćne presude kaže da zapovjednici HVO-a nisu naredili napad na Stupni Dol 23. listopada 1993.g, ali su svejedno krivi jer je taj pokolj 35 Muslimana bio “dio obrasca“… i jer su kasnije pokušali prikriti taj zločin. Pravno rečeno, prikrivanje zločina je isto kao i izvršenje. Zaista, haaški sud svakako zaslužuje titulu “časni sud“.

Treba nabaviti Praljkovu “šund“ knjigu “Priručnik s uputama kako treba misliti (mens rea) i što treba činiti (actus rea) kako bi na sudu u Den Haagu bili proglašeni članom udruženog zločinačkog poduhvata. Kako postati udruženi zločinac“. Slobodan Praljak je bio i ostao veliki čovjek, Hrvat, pravednik! U izboru između slobode u poniženju i ponosne smrti odabrao je ponosnu smrt. Veličina njegovog zadnjeg čina je i u tome što je tom političkom sudištu Hrvatima u Haagu, tim “časnim sucima“ poručio: ”prezirem vas i ne priznajem vašu presudu!” A tko normalan može priznati sud koji odbacuje molbu RH da u Praljkovom procesu dobije status amicus curiae (prijatelj suda), a utvrđuje postojanje zločinačkog pothvata između Hrvata iz BiH i Tuđmana, Bobetka i Šuška???!!! Da apsurd ovakvog suđenja Haaškog suda bude još veći, u obrazloženju presude Carmel Agius navodi da RH nije i ne može biti odgovorna za BiH. To isto navodi i za Tuđmana, Šuška i Bobetka, što je potpuno divergentno drugostupanjskoj presudi.

Kad su Bošnjaci i Srbi žrtve, zagovara i štiti ih “Amnesty International“, a kad su zločinci, tretira ih “Amnezy international.“

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković i Penava igraju bajku o dobrom kralju

Objavljeno

na

Objavio

Tako je to bilo tisućama godina: tko nije imao snage monarha skratiti za glavu, promjene je pokušavao iznuditi tvrdeći da ih zapravo traži iz ljubavi prema dobrom kralju, kojemu zli savjetnici ne daju prave informacije, a on jadničak i ne zna koliko njegov narod pati. Naravno, takva naivna priča često ih ne bi spasila stratišta, pa bi na kraju njihove glave svejedno završile u košari.

Tako je neki dan i Dado Milinović jurišao na Zagreb tvrdeći da se ne buni protiv dobrog kalifa Plenkovića, već protiv njegova velikog vezira Jandrokovića.

Naravno, baš nitko nije zagrizao na taj blef pa je bez ikakvog prava na obranu lički šerif izbačen iz HDZ-a prije no što triput kažeš Gospić. No, svatko će razmisliti prije no što triput izgovori Vukovar, pa je tako mala šansa da će vukovarski gradonačelnik doživjeti sudbinu ličkog župana, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ivan Penava koristi isti alibi kao Milinović: odmah nakon izlaska iz Banskih dvora, gdje je pozvan na žurni prijavak premijeru, uvjeravao me je da nema govora o pobuni protiv Plenkovića, jer da je Plenković njegov premijer – i to najbolji premijer do sada, baš kao i njegova vlada. A to što ima nekih koji bi prosvjed u Vukovaru htjeli iskoristiti za nešto drugo, to da nema nikakve veze s njim.

No, u njegovu slučaju premijer je očito svjesno odlučio zagristi na blef, pa će tako Plenković i Penava do samog kraja odigrati svoju ulogu u bajci o dobrom kralju. Nema baš mnogo izbora, obračun s Milinovićem bio je jednostavan, on mu je sam, naivnije od Zrinskog i Frankopana, koliko god svetogrdna bila ta usporedba, stavio glavu na panj.

Milinović je zapravo već prije toga bio pripremljen za odstrel – na marš na Zagreb je i krenuo zato što je namirisao da su mu već nasapunali dasku. Postupiti na isti način prema Penavi ipak ne dolazi u obzir, on nije tek jahač koji se bori za svoje vlastito sedlo, iza njega je priča koja drži vodu. Malo je tko plakao nakon izbacivanja Milinovića, no iza Penave stoji mnogo šira fronta, a argumenti su mnogo teže oborivi.

Cijena presude po kratkom postupku bila bi prevelika i uz sve svoje protivljenje, Plenković će morati otrpjeti održavanje prosvjeda koji će sasvim sigurno imati mnogo potencijala da se barem jednim svojim dijelom “otme kontroli” I pretvori u prosvjed protiv njega samog.

Mnogi su, doduše, Penavi zamjerili to ulizivanje Plenkoviću, smatrajući da nakon toga prosvjed više nema smisla, no, ključno je ipak to što Penava od prosvjeda nikako ne odustaje. Je li Plenković stvarno najbolji premijer? Pa mogao bi i biti, ali to i dalje još uvijek ne znači da je – dobar, to nas samo podsjeća da konkurencija baš i nije jaka. To i dalje ne znači da sve njegove politike zaslužuju prolaznu ocjenu.

A ono što dobru većinu u desnom krilu HDZ-a posebno smeta jest što se Plenković ponaša kao da bi se lakše odrekao svih njih zajedno nego jednog Milorada Pupovca, kojeg ničim nije prozvao zbog toga što tri godine za redom na obljetnicu Oluje pokorno odlazi pod noge Aleksandru Vučiću i bez ikakve reakcije stoji pored njega dok Hrvate kao narod uspoređuje s Hitlerom.

Jednako lako je četiristotinjak tisuća ljudi koji su potpisali za referendum proglasio marginalcima. Iz vlade sad stižu i tvrdnje da su potpisa davali i mrtvi i bebe. No, nisu im smetali mrtvi dok su glasali za njih.

Nije on doduše tu usamljen. Krešo Beljak branitelje koji traže očitovanje retorički pita znači li to da bi se Pupovac morao nama stalno dokazivati? Da! Pa naravno, gospodine Beljak, jednako kao i vi i bilo koji drugi zastupnik u Hrvatskom Saboru! Pupovac u Beogradu predstavlja i Hrvatsku.

Kako se Pupovac ispravno mogao ponijeti jasno mu je nacrtao Boris Jokić, koji je otkazao sudjelovanje na beogradskom skupu kad su organizatori pozvali i Vučića, čovjeka koji Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom.

No, premijeru takvo Pupovčevo ponašanje ne smeta. Neće meni nitko određivati s kime ću stvarati većinu, kaže nam odlučno Plenković, taj dobri Kralj Sunce. Penavi pak poručuje da se “to tako ne radi”, da se uhvatio nečeg što neće moći kontrolirati, da iza toga stoje neki koji žele destabilizirati vladu i srušiti njega kao premijera. Pad vlade žele oni koji su sebe proglasili suverenistima, domeće Jandroković.

No, to su sve gluposti, oni koji sebe smatraju suverenistima ne žele ni rušenje Plenkovića, niti pad vlade, već prije svega ono najočitije – da se hrvatska vlada u punom smislu riječi konačno počne ponašati suverenistički, a to nipošto ne znači bi se premijer trebao početi vladati kao da je on sam – suveren.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto desnica gubi bitku oko mladih ljudi?

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

Ima sigurno nešto u onome da normalni ljudi koji imaju srca moraju biti ljevičari u mladosti, a konzervativci u starosti, ali čini mi se da su razlozi našeg poraza puno jednostavniji.

Na svakom skupu, promociji knjige, filma ili kakvom predavanju koje organizira bilo kakva nacionalna organizacija prosjek godina je 80. Ako je u dvorani 200 ljudi na prste će se moći nabrojati mlađi od 40 od kojih je pola ionako krvno vezano uz predavače ili autora knjige pa su zato tamo i odbrojavaju sekunde do kraja programa. Ostatak publike su gospođe i gospoda stariji od 70 godina, a često i više. Bez pretjerivanja, svaki takav skup izgleda kao skup umirovljenika. Tu i tamo pojavi se netko od 50 tko se pak ističe fudbalerkom, minđušom ili na sebi nosi ostatke ratne uniforme od koje se od rata nije odvojio ni mentalno ni fizički. 90 posto su muškarci, a osim svoje djevojke koja mi je povremeno pravila društvo druge cure nikada nisam vidio. S druge strane na maloumnim ljevičarskim i liberalnim skupovima sve pršti od tinejdžera, mlađarije i šarolikog društva koje pleše na glasnu glazbu i vesele se. Zašto je tome tako? Piše Domagoj Pintarić

Pronađite neki desni portal ili neku nacionalnu stranicu za primjer! Uz časne iznimke poput Kamenjara koji se našalio svojim imenom drugi rijetko posežu za humorom. Uglavnom su to imena koja smišljaju starci za starce. Nabrijani starci pa onda sve redom ispadaju “redovi vitezova”, “stožeri obrane”, portali koji već u imenu posežu za ulogom žrtve tipa “Istina, Hrvat sam, ubijte me zato, ali neću plakati jer mi je srce junačko!” i slični tome. Nema ništa lošeg u ozbiljnosti i nacionalnom ponosu u imenu stranice, ali ima u patetičnosti i pretjerivanju. Neprestano prizivanje patnje i ukazivanje na uzastopno nacionalno stradavanje s vremenom postane zamorno, oko sebe stvori krug ljudi nad kojima je crni oblak. Iz kojeg pršti teška kiša. Svima je jasno da smo gadno nastradali, pobili su nas, raselili, osakatili, okupirali, terorizirali, onda nas prevarili devedestih i nastavili to raditi pod lažnim domoljubnim predznakom. Svima koji su ikada dvije minute razmislili je to jasno. I ok je da se o tome priča, treba to znati, ali nije li čudno to što 25 godina to pričamo, a i dalje ljudi masovno lupaju da im je “prije bilo bolje” i slične budalaštine oko toga što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije? Nije li malo čudno to što unatoč 25 godina pisanja mlađi ljudi slušaju idiota koji im pjeva da je on pobijedio ’45. a ne slušaju one koji im pričaju istinu o tome što se dogodilo u to vrijeme? Zašto je tome tako?

Zato jer nitko to ne čita! Nitko! Ni rodbina onih koji su to napisali. Kažu da je dobro, super, stisnu lajk i potapšaju, ali nitko to ne čita. Ako i pročita ne zna to prepričati. Nevjerojatno je koliko intelektualnog otpada ima na tim “našim” portalima! Prvo, svaki tekst počinje simpatičnim naslovčićem tipa “Uljudbenost požrtvovnosti hrvatske državotvornosti unatoč združenim zločinačkim nastojanjima jugokomunističke petokolonaške agenture”. Čisto da zaintrigira omladinu. Često imam dojam da autori od kojih je većina zaljubljena sama u sebe nastoji tu zaljubljenost produbiti dodatnim oduševljenjem svojom inteligencijom i mogućnošću pisanja nečitkih tekstova. Svaki tekst ima bar 30 kartica teksta. To nitko nikada nije pročitao. Čak i kad naslov nije umobolan ne da mi se čitati nešto naspram čega Rat i mir djeluje kao zabavni predgovor. Ali ne! Tuci 40 kartica teksta tjedno, ako to ne okrene ljude da vide istinu, ne znam što hoće… tu me reži ako srednjoškolci ne šeraju te tekstove pod odmorom i govore: “E, daj pročitaj ovo, kako je frajer uvijeno oprao kriptokomunističke strukture unutar filojugoslavenske desnice”. Ali velik dio ih šera nekakvog kretenskog glumca ili pjevača koji im pričaju idiotarije o jugoslavenštini. Zašto je tome tako?

Kad čovjek malo prolista nacionalne medije prvo što ga ubode u oči je loša pismenost. Kako očekivati da me nečemu nauči netko tko nije savladao pisanje?! Što me takva osoba može naučiti?! Pa da je naslove novina čitao već bi naučio da u futuru prvom nema jebenog “i” na kraju infinitiva. Ali ne, ide “i” svaki put, p* mu materina i “i”, ide “i” u svaku rečenicu kad je futur prvi. Bolje zvuči. Službeno. A i pismenost je za pi*ce! Treba opravdati sve predrasude da su desničari nepismeni krezubi krkani. A futur prvi je još manji problem. Rijetko koji naslov nema zatipke, odnosno rijetko gdje su sve riječi ispravno napisane. Tu ima mučenja s pravopisom, dijalektima u tekstu koji je trebao biti napisan standardnim jezikom, ima svega. Uz to što je predugačak, naporan i lišen svakog osjećaja za duhovitost. Često kad neki autori pričaju o tim svojim tekstovima dođe onaj dio: “E, jesam im tu smjestio!”. Šest puta čitam tekst kako bih vidio što im je i gdje on to “smjestio” i nema. Jednostavno nema ničeg takvog! Onda mi on kaže: “Pa ovo u osamnaestom odlomku, ovo oko toga da je intervju dao kao prema dobro uvježbanom scenariju napisanom od stranačkog tekstopisca koji je završio partijsku školu u Kumrovcu”. A reko’, smjestio si mu, taj ne spava od kad si napisao to. Iako svi znamo da “taj” nije ni pročitao taj tekst, da “taj” nije svjestan da ti kao autor postojiš, a i da je pročitao taj tekst bolio bi ga džon za to što si mu napisao, a postoji ogromna mogućnost da ne bi ni shvatio čime ga “podbadaš”. Vrhunac humora je loše namontirati Pupovcu šajkaču jer Pupovca srce boli kad mu netko kaže da je četnik. Isto mu se san otkida svakom takvom montažom. S druge strane sve te ljude zovemo nadimcima: Plenki, Pupi, Ćaća, Jaca, Stipe, Bero… ne znam zašto, ali jako mi je teško shvatiti da netko ozbiljno prezire ili krtizira nekoga kome daje simpatične nadimke i govori o njemu tepajući. S druge strane drugovi liberali tamo otvoreno pričaju da će nas sve pobiti i da nas je trebalo pobiti, a onda stave parolu “#Samo ljubav” i to prođe. Oni su za ljubav, mi smo genocidni luđaci. Zašto je tome tako?

Zato jer priglupi ljudi, opterećeni svojim svakodnevnim problemima, poslovima, fakultetima, obiteljima, željama i prolupanim snovima nemaju vremena čitati tekstove nekog anonimca koji šesnaest minuta slaže jednu rečenicu koju je potrebno četiri puta pročitati da bismo shvatili što je cijenjeni narcis htio reći. I onda još nalupa sto strana te bljuvotine s naslovom koja boli za oči. I za mozak. Ili neki nadobudni pretili pripiti voditelj na Televiziji Savski gaj u 23:48 ponedjeljkom poslije poljoprivrednog vodiča vodi emisiju zvučnog naziva “In medias res – Croatiae!” u studiju od deset kvadrata sklepanom od dvije tone pleksiglasa, stol je od pleksiglasa, stolci isto, kulise su od pleksiglasa, čaša je od pleksiglasa i valjda piju pleksiglas, a šest tisuća reflektora tuče njih dvojicu koji se u tih deset kvadrata preznojavaju na mrtvo ime jer su obukli potkošulju, majicu, košulju do grla zakopčanu, kravatu koja ih vidljivo davi, prsluk i sako. Jer je to pristojno. Ispred njih sto papira, a ne pročitaju ni redka jer zapnu na prvom pitanju o djelovanju udbe. Paf! Gotovo – isteklo nam je vrijeme, a imali smo još puno tema. Šteta, u p. m. A s druge strane ovi nabace parolu “Samo ljubav”, superkul zvijezde plešu na paradama dok se oko njih vrte zapaljeni lanci i slave Oktobarsku revoluciju koja je pobila 70 milijuna ljudi. Što mislite što će bolje proći kod tinejdžera koji imaju mogućnost praćenja taman dvije riječi, bez garancije da će uspjeti shvatiti poruku i smisao? Zašto je tome tako?

Zato jer nam je teško shvatiti da ljudi ne doživljavaju duge tekstove poput ovog mog, a ja sam još pokušavao biti duhovit. Jednostavno ne pratimo trendove i sami sebe osuđujemo na propast. Htjeli bismo rock publiku, mlađariju, a zabave organiziramo u staračkim domovima u nedjelju u 17 h. I DJ pušta Jimmyja Stanića pod metal i Kiću pod pank pa se čudimo gdje su klinci. Najgore je to što nam ni starci neće doći jer “to nije za njih, to je za mlade” pa na kraju jedan DJ drugome pušta glazbu jer niti jedna osoba mlađa od 60 ne zna da postojimo. I kad se pojavi netko tko bi to promijenio onda se odmah nađe 40 ovih sa samrti koji to srežu u startu. U startu! Jer narušava njihovu udobnost u nepostojećoj stvarnosti odnosno iluziji u kojoj su te emisije i članci zabavni, čitani te znače nešto u društvenoj-političkoj zbilji.

Domagoj Pintarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari