Pratite nas

Kolumne

Hodak: Zašto Duhaček i njemu slični ne mrze Hrvatsku u ‘tišini svoga doma’

Objavljeno

na

Kaže mi na subotnjoj kavi poznanik: “Što su svi popi…i na tog Duhačeka? On je meni na neku način i duhovit”. “Duhovit?” začudih se. “Ma, mislim onako po izgledu…” “Aaa, to, po izgledu!” Nastavi on: “Možda… i po mirisu! Nisu svi protiv njega. Recimo, kriptokomunisti, jugonostalgičari, dalmatinska orjuna, istarski JNA oficiri i podoficiri uhljebljeni u IDS-u, sve progresivno, liberalno kao npr. HND i Hrvoje Zovko. Tom dotičnom se naročito svidio pjesnički ‘nerv’ u kultnoj pjesmi ‘Oj Hrvatska srati…'”

Čak je i svestrani Jurica Pavičić skužio bit problema. Duhačekov raskošni talent digao je tlak “desničarskim krkanima” kao što su Plenki, Božinović, Blaža Divjak, Štromar, čak i “važnom” koalicijskom partneru Darinku Kosoru koji je sa svojom strankom potporni stup ove Vlade. Rafinirani i senzibilni Jurica Pavičić otkrio je “sveti gral” i zgrozio nas otkrićem kako je riječ o pjesmi “zbog koje se ponovno hapsi”…

“A lokalni patrioti ne vide da je ‘Govno Velebita’ zapravo patriotska pjesma.” Time nam je stvarno otkrio ‘toplu vodu’. Umjesto da se hapsi za Čavoglave, ZDS, za prvo bijelo polje na grbu… oni hapse uglednog stranca koji igra u prvoj momčadi Indexa. Vrh novinarske struke trese se zbog njegove zle sudbine, on se pojavljuje na svim slobodarskim TV-ima, HRT, RTL, Novoj, N1.. pa će uskoro sigurno doći i k Stankoviću, a nakon što je Latin postao urednik ‘Otvorenog’, otvorit će se i on novoj medijskoj zvijezdi. Još ako svoj “govnarski” talent usmjeri prema Latinovom “ljubimcu” dr. Franji Tuđmanu, postat će doživotni gost “Otvorenog”.

Po Jurici Pavičiću je Gordan Duhaček “daroviti kulturni komentator” Indexa koji sam za sebe tvrdi da je peder. Dakle, mirne duše možemo “duhovitog kulturnog komentatora” nazvati pederčinom kao što i onoga koji prizna da je lopov možemo nazvati lopinom. Naravno, slažem se s Igorom Peternelom da “duhovitog kulturnog komentatora” ne treba ni hapsiti ni suditi. Njega treba jednostavno samo liječiti. Primit će ga tamo gdje spada i bez uputnice. Umjesto nje treba samo dežurnom dati da pročita pokoju pjesmu “darovitog kulturnog komentatora” kao, recimo, “Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; seri, samo seri, svi će sfinkterovi, za te govno dati; serem, proljev, sraćka, tri kurca junačka! Herceg-govna, pizda, to je naša dika! Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; Dalma, Kvarner, Istra, govno nek se blista; Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati. Za mir, za slobodu hrvatskom govnu, doživotno ćemo srati”.

Kaže naš “duhovito kulturni komentator” Duhaček: “Ispunjavam svoj mali dio u velikom planu podrivanja Hrvatske, that’s all. Da ne bude kasnije gdje si bio kad se rušila Hrvatska”. Vjerovali ili ne, sve je to izrekao, prema snimkama zaslona s Twittera, početkom godine novinar Indexa i LGBT aktivist  Duhaček. I sjetih se hrvatske majke, Kate Šoljić koja je u ratu izgubila muža, brata i četiri sina kao i Marijana Živkovića, hrvatskog branitelja koji je u Domovinskom ratu izgubio dva sina, a kojeg je sutkinja podučila da “u tišini treba žaliti za svojim sinovima”. Kako to doživljavaju oni i drugi najbliži svih poginulih i zatočenih iz Domovinskog rata kad čitaju i čuju Juricu Pavičića, Gordana Duhačeka, Index, itd. Nitko do sada nije zamolio Duhačeka da Hrvatsku mrzi “u tišini svoga doma” Onda ne bi morao na kratki izlet u Remetinac.

Zdravko Sertić na fejsu otkriva “Skandal u Remetincu. Duhačeka su namjerno pustili na slobodu kako bi mu uskratili užitak prve bračne noći”. I što sad? Javni istupi Duhačeka, Babića, Pavičića govore nam samo jedno: zaista postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu, kako kaže Ante Gugo. Trebalo bi se na diplomatskoj razini zahvaliti BiH na velikoj kulturnoj pomoći u likovima i djelima Frljića, Mile Kekina, Duhačeka, Jergovića itd. Možda da im se obeća za što skoriji ulazak u NATO i EU da bi im bilo korisno ujediniti naziv s Crnom Gorom tako da se nazovu Crna Bosna i još  Gora Hercegovina.

I na kraju ove sumorne balade Antun Gustav Matoš je rekao: “U šarmantnoj pozi moderni poganac, najmio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće, on za korist tuđu laže, kleveće”.

A duhoviti Ličanin Zdravko Sertić se pomalo čudi: “Svi govore o lažnim diplomama. Što je s lažnim cicama?” Ja bih dodao što je s lažnim mainstream novinarima?

Vukovarska sutkinja potvrda je pravne retardiranosti hrvatskog pravosuđa

Članak 58. st. 3. Ustava Republike Hrvatske kaže: “Posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja…” Kad malo prolistamo hrvatske medije, kako tretiraju, pljuckaju i lažu o onima koji su stvorili ovu državu imam dojam da je njima Ustav RH zadnja rupa na svirali. Osobito hrvatskom pravosuđu koje takve laži i vrijeđanja baš i ne doživljava kao nešto kažnjivo.

Moraš biti pravno retardiran ako radiš u pravosuđu, a ne znaš za čl. 8. Zakona o pravima nacionalnih manjina… koji otprilike kaže da se dvojezičnost može uvesti samo tamo gdje njeno uvođenje neće pogoršati odnose između većine i manjine.

Nametanje ćiriličnih ploča u Vukovaru tijekom noći ne da je pogoršalo odnose hrvatske većine i srpske manjine nego je te odnose dovelo do usijanja. Zamislite kakva smo pravno retardirana država koja već šest godina sudi svoje branitelje jer su navodno protuustavno skinuli ćirilične ploče i uništili ih. Istodobno po tom istom Vukovaru slobodno šetaju ubojice i silovatelji, a policajac koji je usmrtio maloljetnog branitelja uživa u miru svoju mirovinu ili sutkinja koja drži lekciju osamdesetogodišnjem branitelju na koji način mora žaliti za svojim sinovima.

Marija Vuković se čudi u Večernjem: “Stranci se pitaju: zašto Hrvatska ima tako čudan oblik? Lastavica ili zmaj?” S obzirom na nezamisliv broj hrvatskih poltrona, jugoslavena i orjunaša moramo biti zadovoljni i s “lastavicom”. Usporedba sa zmajem bila bi čista farsa. Kad smo 1918. odgegali u beogradsku maglu, potezom pera Karađorđevića ostali smo bez Boke Kotorske, a kasnije se Tito pobrinuo da ostanemo i bez Srijema, Posavine i Hercegovine. I nakon što nam je Tito “vratio” Dalmaciju, Istru itd, Hrvatska je već ostala manja nego za vrijeme NDH. Takvu Hrvatsku nam je dalo “bratstvo i jedinstvo” iliti “hrvatska klatež” kako to piše Matoš.

Jesmo li mi Hrvati doista prokleti?!

Baš je zgodan primjer trojice braće, predstavnika “posebno zaštićene” nacionalne manjine: Prvi je Vojislav Pupovac, vojnik Republike Srpske Krajine, pripadnik jedinice 9035/51, zadužio pušku PAP 421035; drugi je Mladen Pupovac, koji je za vrijeme okupacije bio vodnik I. klase u jedinici 9035/94, a dana 15. ožujka 1993. prešao kod kapetana Dragana; treći brat danas doslovno vlada Hrvatskom.

U ovoj slici samo priglupi stranci mogu misliti da RH sliči na zmaja!!! Zato i ne bi bilo čudo da zbog “govnara” Duhačeka Vijeće sigurnosti UN-a skoro izglasa osudu RH zbog “ustaškog” zatvaranja “darovitog kulturnog komentatora” na par sati u Remetinac. Zamislite kako je lijepo živjeti Jurici Pavičiću, Matiji Babiću i lijevoj medijskoj falangi bez jedne osnovne ljudske osobine, a to je sram.

Ako su u stanju Gordana Duhačeka proglasiti za “darovitog kulturnog komentatora” onda mogu mirne duše i Voju Šešelja postaviti za ministra kulture u RH. Jesmo li mi Hrvati doista prokleti!? Ne želim vjerovati u kletvu Kralja Zvonimira, ali odgovor se već nazire u podsvijesti običnog čovjeka. Šačica mrzitelja Hrvatske, bezbožnika, manipulatora i demagoga nameće nam putem medija svoju mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje svakog domoljublja. No to je već moja stara i ofucana priča, pa neću nastavljati.

Na fejsu se javio Darko Božidar Srebačić i kaže: “Uče te da rješavaš problem kvadrata nad hipotenuzom, a kad odrasteš, do smrti rješavaš hipoteku nad kvadraturom”.

Po narudžbi RTL-a rađena je anketa da li građani podržavaju rješenje Visokog prekršajnog suda o kažnjavanju pozdrava ZDS. Njihov rezultat je da 48 posto građana ne podržava. S obzirom na općepoznato ljevičarenje RTL-a još uvijek nisu uspjeli isforsirati ni  50 posto. Više sam puta pisao da nema zakonske podloga za tu zabranu. Ne postoji ni jedan pozitivni zakonski propis u kaznenopravnoj sferi koji taj pozdrav zabranjuje.

Nedavno je taj moj stav u lijevoj Slobodnoj Dalmaciji podržala i odvjetnica Vesna Alaburić, stručnjakinja za medijsko pravo. No  kako imamo pravosuđe s posebnim potrebama “psi laju, a karavana prolazi”. Zahvaljujući hrvatskim Jugoslavenima ZDS će ostati vječna kost u grlu grlatih ljevičara među kojima upravo briljiraju profesori povijesti na našim fakultetima kao Jakovina, Klasić, Markovina, Budak, Perica…

Evo zašto se komunisti nisu zamarali suđenjima…

Nedavno je 16 “veličanstvenih” potpisalo peticiju, iznenađeni i uvrijeđeni jer je KGK sugerirala djeci da ne studiraju povijest. Naravno da je to loš savjet. Kako će mladi, ako ne čuju predavanje Klasića i Markovine, uopće znati da su svi partizanski zločini ustvari samo pravedna osveta “oslobodioca” za ustaške zločine. Po njima su valjda tri tisuće ubijenih i ugušenih u Hudoj jami, križni put, više od 520 tisuća ubijenih nakon 8. svibnja 1945. samo pravedna osveta. I sve to bez suda, suđenja i pravomoćnih presuda. Evo i konkretnog primjera na čast i slavu naše jugo-povjesničarske elite.

Nedavno je KGK otkrila spomenik na otoku Badija kraj Korčule fra Bernardinu Sokolu. Nazvala ga je “hrvatskim mučenikom”. Na to je progresivna korčulanska javnost odmah skočila na svoje unitarističke noge. Naš povjesničar Dragan Markovina i Ante Lešaja, umirovljeni profesor, glavni su svjedoci da je fra Sokol surađivao sa Nijemcima. On je navodno u rujnu 1944. odao Nijemcima skrovište sedmorice hrabrih partizana koji su čekali da Švabe odu s Korčule pa da onda “oslobode“ grad.

Nijemci su likvidirali hrabre partizane, a  “oslobodioci” su izvukli fra Sokola iz kuće i strijeljali ga na licu mjesta bez ikakvog suda. Nije bilo nikakve presude, utvrđivanja činjenica, prava na obranu, samo famozna pravedna osveta. Dr. Markovina je objavio knjigu o toj izdaji, a Ante Lešaja svega se sjeća u svojoj 88. godini. Sjeća se Nijemca Vilima koji je preko časne sestre Karninčić upozorio partizane na Sokolovu izdaju. Jedino ni Markovina i Lešaja ne znaju zašto “oslobodioci”, uz toliko “čvrstih i galvaniziranih” dokaza, nisu nesretnog Sokola izveli pred “narodni” sud i osudili. Tu je presudilo staro komunističko načelo ekonomičnosti.

Ubi ga odmah, a kasnije ćemo preko raznih Markovina i Lešaja lako utvrditi da je bio kvisling. Ove godine je Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila nagradu za životno djelo. Odluka županijskih vijećnika bila je jednoglasna, a to znači da su za nagradu glasovali i vijećnici županijskog SDP-a. Vjerojatno to nisu bili vijećnici iz “slobodarske” Korčule.  Nekada davno, s Korčule se išlo studirati u Beograd (kao Markovina, Lešaja), a ostali su prenosili ofucano “bratstvo i jedinstvo” preko katedri povijesti na filozofskim faksovima u Zagrebu, Osijeku, Puli, Splitu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku.

Kako to da hrabri partizanski oslobodioci nikad nisu oslobodili nijedan grad, ako se prije toga sami nisu povukli Nijemci, ustaše i Talijani?

Šteta što se jedan takav faks nije otvorio i u “slobodarskoj” Korčuli pa da i njihovi autentični orjunaši uče o “pravednoj osveti” njihove korčulanske 6. Ličke. I kad smo već zapeli na partizanskim herojskim epopejama, oslobađanju Hrvatske, Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika, neka mi netko od tih kriptokomunističkih “istoričara” navede i jedan primjer gdje su partizani nakon žestokih borbi oslobodili i jedan od tih gradova. Sva “oslobođenja” dogodila bi se nakon povlačenja Nijemaca, ustaša i Talijana, a u koje bi onda dopuzale “herojske” divizije da se konačno obračunaju s razoružanim kvislinzima.

Siguran sam da sam, u svom “klerofašizmu”, pretjerao jer ima jedan veliki grad u kojem su partizani, bez žrtava, nakon teške borbe pobijedili. Grad se zove Široki Brijeg, a u njemu su fratri s “lukom i strijelom” heroje držali danima u šahu. Sjetite se tzv. oslobađanja Zagreba. Nijemci i ustaše su se povukli u Austriju, a partizani uđoše u prazni grad. To je stvarno bila strategija koja je trebala ući u povijest ratovanja tako da se danas može izučavati na West Pointu kao primjer vrhunske hrabrosti. Čekati da vojska napusti grad i onda ući kao “oslobodioci” u njega te pobiti civile-kvislinge. Zbog “pravedne” osvete. Zato, jugovići s Korčule ne gubite razum! Nije vam to pametno!

Ne bi Korčula i Knin bili najtopliji gradovi u Hrvatskoj, da političari ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Objavljeno

na

Objavio

Još malo pa će “štokholmski sindrom” postati poznatiji od štokholmskog Nobela. To su ti lijevi “intelektualci” od kojih mnogi i danas misle da je Anton Pavlovič Čehov ustvari češki pisac pun humora. Handke ne mora mijenjati nacionalnost. Uz Ivu Andrića on je drugi srpski pisac koji je  ušao u kuću slavnih.

Sjetih se hrvatskog pisca Mile Budaka, noveliste i romanopisca. Našim lijevim genijalcima tlak se dizao do neba na sam spomen Budaka-književnika. Kakav književnik, on je bio ustaša, potpisnik rasnih zakona. Čak je njegova kćer, dvadesetogodišnja Grozda Budak zbog očevih političkih stavova bila živa raskomadana.

Međutim, kod Handkea njegovi politički stavovi ne mogu zasjeniti njegovu “genijalnost”. Miljenko Jergović je oduševljen likom koji tvrdo negira genocid u Srebrenici i koji je nepozvan održao “dirljiv” govor na sprovodu Slobodana Miloševića. To je najnoviji nobelovac koji živi izvan zone savjesti i ljudskosti, čovjek kojem je ubiti 8.300 zarobljenika u tri dana “običan dan u uredu” Ratka Mladića. Ne zaboravite, Mladić je ratni zločinac koji je osuđen u Haagu na doživotnu robiju.

Uzaludna je oslobađajuća presuda našim generalima iz tog istog suda u Haagu kad slovensko-austrijski nobelovac “oslobađa” i Mladića i Slobu za čisti destilirani genocid. No, Jergović i njemu slični nisu do kraja zadovoljni. On pomalo sjetno slini što ovogodišnjeg ili prošlogodišnjeg Nobela nije dobio i Bora Ćosić. Tako u svojoj kolumni o njemu kaže: “ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost”.

Naravno, za reputaciju te već dobrano ofucane nagrade po razmišljanju našeg Miljenka bilo bi idealno da je dobije baš Bora. Nakon “trodimenzionalnog” Draže Mihailovića, kojim se Jergović ne tako davno oduševljavao, sad je na redu Bora Ćosić. Uskoro će možda i Ante Tomić početi lobirati, ali za Boru Čorbu tako da će naše komšije, s obzirom na broj stanovnika, postati prvi “na celom svetu” po Nobelovim nagradama.

Inače, naš Piter (Pan) u liku Handkea pobudio je pažnju javnosti kad je napisao scenarij za Wim Wendersov film “Nebo iznad Berlina”. Kasnije je bio označen kao austrijski “enfant terrible” jer je njemačke nobelovce Henricha Bolla i Guntera Grassa proglasio literarno “impotentnima“.

Tip je pun ljubavi i razumijevanja za Ratka Mladića i  Slobodana Miloševića, a pun mržnje prema njihovim žrtvama, pa doista zaslužuje žaljenje i uspješno liječenje. Dodajmo kako je Nobelov komitet zbog svoje česte nekompetentnosti i politikanstva bio ismijavan u svijetu književnosti. Nobel je zaobišao Lava Nikolajevića Tolstoja, Marsel Prusta, Jamesa Joycea, Vladimira Nabukova, Henrika Ibsena, Antona Čehova, Henryja Jamesa, ali i suvremene “velikane pera” poput Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Boru Ćosića itd.

Izgleda da je Nobelov komitet pao nisko. Kao da je mogao pasti visoko!

Ima i dobrih vijesti iz Lijepe naše. Večernjak na strani 3. od 12. listopada ljeta Gospodnjeg 2019. donosi zgodnu i vedru vijest: “Veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Robert Kohorst, u društvu donačelnice Općine Gračac Rajke Rađenović, otvorio je jučer obnovljeni Mjesni dom boraca Narodnooslobodilačke borbe u Srbu, što je američka vlada financirala s 350.000 tisuća dolara… Spomen dom je spreman biti sastavni dio spomeničkog kompleksa posvećenog ustanku naroda Hrvatske protiv fašizma 27. srpnja 1941.g. Veleposlanika Kohorsta je kroz obnovljenu zgradu proveo prvoborac NOB-a saborski zastupnik Milorad Pupovac”.

Članak potpisao “(h)”, pretpostavljam da se radi o hrvatskom Tanjugu tj. Hini. Draga naša ljevičarska Hina! Postoji li netko u kmetskoj i poltronskoj vlasti u RH da Bobu Kohorstu objasni kako je ono što je on napravio u Srbu ravno tome kao kad bi SAD dodijelile 350.000 dolara Meksiku za spomen-dom vojnicima meksičkog generala Santa Anne koji su 6. ožujka 1836.g. u teksaškom mjestu Alamu pobili skoro sve branitelje među kojima i legende kao što su Davy Crockett i James Bowie.

Od 275 branitelja ostalo je živo svega par ljudi. Savka Dabčević Kučar još se je 1971.g. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva i zločina nad Hrvatima. Tamo su bila pobijena djeca, čak devetero iz obitelji Ivezić, tamo je svećenik Juraj Gospodnetić bio nabijen na ražanj i živ pečen, tamo se dogodio prvi pravi genocid nad hrvatskim stanovništvom.

Sada Klasić, Jakovina i Markovina imaju “partijski” zadatak izmišljati “ustaške zločine NDH” kako bi po izlizanom receptu opravdali to svirepo ubojstvo brojne djece obitelji Ivezić. Međutim, NDH je nastala tek 10. travnja 1941.g. pa u vrijeme ”ustanka” u Srbu nije još bilo ni traga Jasenovcu i zločinima na koje se pozivaju naši “istoričari”.

Zna li Bob da je 19. rujna 2019.g. Europski Parlament usvojio rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine? Ovu najnoviju vijest Bob nije imao prilike pročitati ni u jednom našem mainstream mediju, ali mi se čini da u Veleposlanstvu SAD-a imaju i neke druge mogućnosti kako doći do tih saznanja.

Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Što se tiče naših mainstream ljevičara, oni se ponašaju kao da Europski parlament nije ni donio takovu rezoluciju. Hrvatska je davno izgubila medijski rat s ljevičarima koji prešućuju komunističke i velikosprske zločine, valjda da se ne zamjerimo europskim političkim licemjerima.

Uzmimo samo kao primjer našu “katedralu duha” – HRT. Urednik jedne od gledanijih emisija “Otvoreno” je glavom i bradom Denis Latin. On je, kako je to i red, onako urednički, 27. srpnja čestitao Hrvatekima “Dan pobjede”. Pun ljevičarske senzibilnosti Denis im je zapravo čestitao “dan pljačke i paleži”. Nešto kasnije Denis je malo “ublažio” svoje “progresivne” stavove pa je napisao: “Ne slavim Dan domovinske zahvalnosti, prije svega jer ne priznajem nijednu državu ni vlast. Ali čak da i ne mislim tako, ne mogu slaviti nešto što ne postoji…”

Dobro, Denis ima pravo ne priznavati državu u kojoj živi i javno djeluje. Naravno, ima on po čl. 38. Ustava RH pravo na slobodu misli, govora itd. Ali problem nastaje kad naš Denis vodi političke emisije na HRT-u, državnoj televiziji, a on državu ne priznaje. Ne tako davno napredni i vidoviti Latin, gledajući fotografiju bombardiranja Gaze, izrekao je jednu političko-pastoralnu poruku: “Ponekad mi bude žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli”. Oho, to ni za koga, pa ni za našu pravobraniteljicu, nije bio govor mržnje.

I tako uglavnom sve sami ljevičari koji se godinama roje na državnoj televiziji za koju smo svi mi dužni svaki mjesec odvajati lovu. Plaćamo plaću Maje Sever, Denisa Latina, Jasmine Popović, Danijele Trbović… Ova zadnja je postala planetarno popularna od kada je, upitana bi li prijavila generala Gotovinu koji je tada bio još u bjekstvu pred Carlom i dragim Ivom, odgovorila da naravno bi te ujedno objasnila što bi napravila s lovom od cinkarenja.

Naša Trba, valjda u znak zahvalnosti za takav stav(ove), danas ima svoju emisiju u elitnom terminu. Gotovinu još nije pozvala kao gosta, a po nekim neprovjerenim glasinama tunu u tanjuru ne želi ni vidjeti. I tako je katedrala duha – HRT, zahvaljujući našim novcima, ali mimo bilo kakvog našeg stvarnog utjecaja na izbor urednika, novinara i emisija, postala čvrsta, monolitna ćelija “bratstva i jedinstva”. Svi je moramo financirati, ali nogomet bilo ligaški bilo reprezentacijski  (kao nedavno Hrvatska-Mađarska) moramo tražiti kod drugih i njima dodatno za to plaćati.

Međutim, ako sirotinja ne plati “harač” od 80 kn to i nije neki problem jer će ti naš HRT putem javnog bilježnika poslati ljubazno rješenje da si ovršen ne za 80 kn nego za približno oko tisuću kuna. To se kod nas naziva pravna država na čelu s ministrom Bošnjakovićem i njegovim genijalnim ovršnim modelima. Svi trebaju biti sretni i zadovoljni da mogu financijski malo izdašnije pripomoći naše javne bilježnike, ovrhovoditelje i, naravno, HRT s Majom, Denisom, Jasminom, Danijelom… i kolonom dokonih ljevičara. Denis nas za uzvrat razveseli s čestitkom za dan “pljačke i paleži”, a Aco Stanković svojim gostima. Isplati se! Kaj ne…?

Vlada planira, u okviru mjera opće štednje, smanjiti roditeljima porodiljsku naknadu ili im skratiti rok za rađanje na 5 mjeseci, pa neka dame biraju. 

Hajmo opet o već famoznoj političkoj korektnosti! Mlada HDZ-ovka iz Rijeke Ivona Milinović malo se zanijela. Srbi, vrbe… i skočiše na zadnje noge borci iz pjesme “po šumama i gorama”. Ivona je tada shvatila da je ovdje “direktna demokracija” te da je vrag odnio šalu pa se malo ispričala. Nešto k’o kad netko ostane malo u drugom stanju. E, sad opet o farizejima i lijevoj dvoličnosti. O dragom Denisu sam već gore pisao.

Međutim, jeste li u bilo kojem dnevnom/tjednom listu u Lijevoj našoj pročitali da se Latin trebao ispričati? Sjetimo se i popularnog i omiljenog Nenada Stazića, doživotnog SDP-ovog zastupnika, koji nas je upozorio da su “njegovi“ 1945.g. bili jako dekoncentrirani” i traljavo odradili svoj posao. Prevedeno – previše je ostalo živih. Ni SDP se nije od toga ogradio tako da nas mora zadiviti SDP-ov fascinantni humanizam. Nigdje u mainstream medijima niste nikada pročitali ni poziv na ispriku, niti njihovu ispriku za izrečeno.

Slažem se stoga sto posto s Ivanom Penavom kad kaže: “Stvorili smo bolesno društvo, dva kilometra od spomenika Blagi Zadri je spomenik Šoškoćaninu…. Tko je osuđen za ubijanje 2.717 Vukovaraca? Tko je osuđen za prekomjerno granatiranje Vukovara uslijed kojeg je izravno stradalo 1.800 civila, građana Vukovara. Tko je osuđen za organizaciju mreže logora na teritoriju Republike Srbije u kojem je bespravno zatočeno više od 6.000 branitelja i civila Vukovara…?”

Naravno, nema na to nikakvog odgovora ni od koga. Ni od vlasti, ni od medijskih ljevičara, ni od pravosuđa s posebnim potrebama. Svi farizeji muče, čkome, šute k’o zaliveni. Ali svako malo, kad netko vikne ZDS, odmah se diže medijska halabuka, prijeti se sankcijama od Slavice Lukić do Branke, Siniše i Visokog prekršajnog suda.

Imam dojam kako se sve čini ne bi li se u žrtvama agresije razvio štokholmski sindrom po kojem se lojalnošću i simpatijom prema svom krvniku stvara čvrst psihološki savez s agresorom. Kao da trebamo razviti vjeru žrtava u dobrotu agresora, dijeljenje istih vrijednosti s njim itd. Je li to doista tako ili se samo pričinja, trebalo bi istražiti. No, to su teme o kojima lijeva medijska falanga šuti. Uporno i dosljedno. Imaju oni svojih “suvremenijih” tema.

Kvaka 22

Recimo Roby Bajruši osjeća kako mora riješiti dilemu: “Jesu li Zagrepčani klicali nacistima koji su 1941. ulazili u Zagreb?”. Naravno, što se tog pitanja tiče, postoji uvijek i ona vrsta svjedoka za koje Zagorci lijepo kažu: ‘ak’ je do svedoka, krava je naša!”. Vjeko Afrić, zacementirani Jugoslaven, povjesničar Ivo Goldstein, Mahmud Konjhodžić, Klasić, Jakovina i Markovina, razglabajući na dvije stranice teksta kako bi odgovorili negativno na Bajrušijevo retoričko pitanje, nisu bili ni potrebni.

Tu su “svjedoci” Vatroslav Mimica, sverežimski režiser i slikar Jozo Kljaković… No, tu se javlja i tzv. kvaka 22! Postoji, naime, fotografija na kojoj se jasno i “glasno” vidi oduševljena gomila koja sa smjehom i veseljem dočekuje naciste. A znamo da slika govori tisuću riječi. E, sad zašto je tome tako? Isključivo zbog dvadeset godina vladavine naše “braće” po Igoru Mandiću i splitskim orjunašima. Čak su se i nacisti dočekivali kao “oslobodioci” od “braće”?.

E, to onda treba povezati i s izlaganjem Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990.g. kad je rekao kao NDH “nije bila samo fašistička tvorevina već i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Kad smo napokon dobili krvavi Domovinski rat te 5. kolovoza 1995.g. udovoljili “težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, pojaviše se, k’o žuti mravi, profe povijesti s hrvatskih filozofskih fakulteta Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i dr. usko povezani s jugonostalgičarima iz dnevnih listova.

Ali kako nitko nije idealan, Jutarnjem se dogodila pogreška te su objavili fotografiju iz koje je čak i jugo-slijepcima jasno što se to zaista događalo 1941.g. u “slobodarskom” Zagrebu. Stoga molim Jutarnji da ubuduće, kod programski naručenih tekstova, idu bez slika. Mogu samo crteži Joze Kljakovića, Ede Murtića i autentična sjećanja Kreše Beljaka.

Prebirem po genijalnoj knjizi mog prijatelja Vlade Šimenca. Na strani 18 OESS izvještava  o napretku Hrvatske u ispunjenju međunarodnih obaveza. Naslov: “Prespor povratak Srba”. Valjda se misli u odnosu na brzinu kojom su pobjegli…!

Malo duhovitosti s fejsa i s drugih strana: Bojan Glavašević je na N1 ubijene i zaklane u Vukovaru nazvao “odsutnima”. Onda mu je i otac valjda samo odsutan!

Željka Gadže dijeli komplimente muškarcima:”Muškarci su kao enciklopedije: debeli, dosadni i misle da sve znaju!!!”

Jasmin Novak oglašava prodaju padobrana: “Prodajem padobran jednom korišten, nikada otvaran. Malo krvav…”

Miro Banović je malo zabrinut pa piše:”Pupovca su gađali C vitaminom. Sad on nas gađa CCCC vitaminom…”

“UN Greta je u pubertetu, a klima u klimakteriju. Ne zna se tko više divlja”, javlja na fejsu Zdravko Sertić.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Od denunciranja muslimanskih nacionalista do radikalnoga islamista

Objavljeno

na

Objavio

Tako je govorio i radio Seid Smajkić, donedavni mostarski muftija i hercegovački imam

Islamska zajednica u BiH svakako je jedan od ključnih čimbenika bošnjačke politike u ovoj državi. A jedan od angažiranijih i utjecajnih članova te zajednice donedavni je glavni imam za Hercegovinu i mostarski muftija Seid Smajkić. Na sebe je zadnjih godina skretao pozornost žestokim nastupima.

Zanimljiv je, međutim, njegov politički razvoj, od suradnika Udbe do radikalnoga islamista, što možda i nije neki specifikum, s obzirom na to da bi se takvom razvojnom putu mogao naći odgovarajući ekvivalent i u našoj zemlji.

Pouzdani saradnik

Dakle priča ide ovako. U prijedlogu Službe državne bezbjednosti iz Mostara iz 1980. za angažiranje suradnika Seida Smajkića, sina Derviša i majke Emine, rođenoga 1947. u Svinjarini, Općina Mostar, teologa sa završenim fakultetom u Kairu, stoji kako je Smajkić u protekle četiri godine SDB-u pružio niz korisnih obavještenja o nekim „bezbjednosno interesantnim licima“ koja neprijateljski djeluju s pozicije muslimanskoga nacionalizma i kleronacionalizma pa je 1978. registriran kao operativna veza pod pseudonimom ADI.

Do tada je, stoji u ovom dokumentu, informirao Službu o neprijateljskoj djelatnosti s navedenih pozicija Ibrahima Riđanovića, bivšega predsjednika Odbora IZ u Sarajevu, Alije Honde, otpravnika vlakova u Konjicu, Nijaza Šukrića, zaposlenika u Gazi Husrefbegovoj biblioteci, Asima Smajića, imama u Ljubuškom, Ameda Mehmedovića, imama iz Trebinja te Hilme Neimarlije, glavnoga urednika „Preporoda“ i asistenta na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu.

Pored toga, dao je podatke o sukobima između Islamske bratske zajednice Muslimana iz Jugoslavije, s jedne, i Udruženja Bošnjaka i Odbora IZ Gazi Husrefbeg, s druge strane, u Torontu, gdje je Smajkić zasjedao 1979. godine kao imam za Sjevernu Ameriku.

Smajkićeva metamorfoza

Govoreći na skupu muslimana u Berlinu u vrijeme žestoke srpske agresije na Sarajevo i na BiH, u travnju 1992. godine Smajkić naglašava kako dolazi Sied Smajkiciz mjesta koja su tijekom stoljeća čuvala islamski imperiju od dušmana i kako s moralnim pravom očekuje bratski zagrljaj muslimanskoga naroda.

Muslimani su suočeni, govorio je, sa Srbima kao otvorenim neprijateljima, s prikrivenim neprijateljima, misleći na Hrvate, te s međunarodnom zavjerom protiv islama i muslimana. Založio se za oslonac na vlastite snage, ali i na braću muslimane cijeloga svijeta.

Bosna je, kaže dalje, poput Afganistana i Palestine čimbenik povezivanja i zbijanje redova muslimana cijeloga svijeta, a da je to tako, pokazuje veliki odziv boraca mudžahedina u pomaganju i obrani braće u BiH. Naši neprijatelji, kaže još, znaju da je islam savršena vjera i da će postati vjera čitavoga čovječanstva.

Bosna sa svojim središtima u Sarajevu, Mostaru i u drugim krajevima, koji su nosioci islamske vjere i kulture, ima pretpostavke da Europi ponude islam. Na kraju je zahvalio turskom narodu, koji suosjeća s nesrećom u BiH, na nesebičnoj pomoći.

U svojim kasnijim izjavama Smajkić je pun hvale za Aliju Izetbegovića, koji je „zaslužan ua opstanak islama u Europi“. Kao mostarski muftija Smajkić je zapažen i po izravnim prijetnjama Hrvatima i drugim nemuslimanima kad kaže: „Mostar je bošnjački grad i svi koji misle i rade drukčije, imat će s nama problema“.

Svjedočenje američkoga časnika

HV Abih

Presudu Haaškoga suda protiv hrvatskih vojnih zapovjednika bošnjačka politika tumači kao presudu ideji Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Neosnovano, jer nije se sudilo političkim idejama već eventualnim zločinima.

U tim interpretacijama ratnih zbivanja i hrvatsko-muslimanskih sukoba samo su Hrvati isključivi krivci i samo su oni činili zločine, dok se oni počinjeni nad Hrvatima uglavnom prešućuju, a na sudovima ne procesuiraju, ili se za neke zločine, kao ovih dana za onaj u Uzdolju, izriču uvrjedljivo male kazne. Pomoć Hrvatske u obrani BiH također bošnjački političari zanemaruju, iako su neposredno uoči i nakon Daytonskog sporazuma bili puni zahvalnosti.

A, evo, što o tom vremenu i događajima u razgovoru s odvjetničkim timom Slobodana Praljka kaže Richard Herrick, kao nepristrani promatrač, koji na Haaškom sudu nije prihvaćen kao svjedok jer bi, valjda, poremetio unaprijed stvorenu koncepciju i napisanu presudu. Herrick je časnik SAD-a, bio je vojni ataše u Beogradu i u Zagrebu te vojni promatrač zadužen za događaje u Hrvatskoj i u BiH tih ratnih godina od 1992. do 1995.

Za samoga će Praljka kazati kako je bio korektan i ugledan sugovornik koji pred njim nije ništa krio, čak ni planove vojnih operacija. Hrvatsko vijeće obane počelo se, svjedoči dalje Herrick, pripremati za sukob sa Srbima prije negoli je Teritorijalna obrana to učinila i prije negoli je Armija BiH uopće postojala. HVO i Teritorijalna obrana su, izvan svake sumnje, bili saveznici, a kasnije 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti, manji i veći, značajniji i manje značajni.

U proljeće 1993. postaje jasno kako je vizija Izetbegovića stvaranje muslimanske države. Dotadašnji saveznici postali su zaraćene strane. Broj trupa HV-a u BiH bio je, svjedoči Herrick, znatno manji od procjena međunarodnih organizacija, a njihova je nazočnost bila u funkciji obrane vlastitoga teritorija. Izbjeglice i ranjenici su bez diskriminacije zbrinjavani u Hrvatskoj, Hrvatska je dopuštala prolaz oružja iz trećih zemlja namijenjenoga Armiji BiH.

Sukob u BiH bio je, tvrdi ovaj američki časnik, dobra prilika za muslimanske fundamentaliste da si otvori put u Europu. Mudžahedini su bili značajna vojna snaga na strani Armije BiH i bili su isključivo angažirani u borbama protiv Hrvata, ne i u borbama protiv Srba. Alija Izetbegović ih izravno je pozvao i prolazili su isključivo kroz Republiku Hrvatsku. Njihov je broj do 1994. narastao na nekoliko tisuća, uz regrutiranje velikoga broja lokalnih ljudi.

Lajbek je opet raskopčan

Iz onoga što govore vjerski i politički vođe pa i iz očitovanja stranih diplomata vidljivo je nekoliko strateških točaka bošnjačke politike, bez obzira na to koliko su one realne. To su: povezivanje s cijelim muslimanskim svijetom, izgradnja ekskluzivne muslimanske države na cijelom teritoriju ili na polovici teritorija, oslonac na Tursku, obnova Otomanskoga Carstva, prodor prema Europi.

Treba i ovdje podsjetiti kako je Izetbegović stariji Bosnu, koji je u svojoj famoznoj Islamskoj deklaraciji iz 1970. zapisao kako su svete knjige iznad zakona te kako „nema koegzistencije između islama i neislamskog društva“, Bosnu ostavio u amanet Redžepu Erdoganu.

Nedavna Deklaracija Stranke demokratske akcije (a može joj se slobodno dodati i pridjev islamska) jednoglasno usvojena na kongresu ove stranke, koja je samo uvijenija forma Smajkićevih stavova, svojom je radikalnošću izazvala stanovito uzbuđenje među svim akterima bih-scene. U toj deklaraciji potaknutoj, između ostaloga, i posljednjim popisom pučanstva po kojemu broj Bošnjaka muslimana prelazi 50 posto, traži se ukidanje entiteta, formiranje pet regija, jedan predsjednik, jačanje bosanskoga identiteta kao put stvaranja nove nacije, građanska republika… Takvi su stavovi, očekivano, nagnali Milorada Dodika na novu prijetnju secesijom, a Hrvate na (sramežljivo) oživljavanje ideje o hrvatskoj republici. Lajbek je opet raskopčan, što bi rekao Vladko Maček.

Laž o građanskoj državi otkriva se u samoj Deklaraciji, čim se za grad Mostar, u kojemu su Hrvati većina predlaže jednak broj izbornih jedinica s hrvatskom, odnosno bošnjačkom većinom, bez obzira na broj stanovnika, kako bi se onemogućilo preglasavanje. Za državu građanski, a za grad nacionalni princip!

Josip Jović
Hrvatski tjednik

 

SDA galopira Miloševićevim stazama ‘Gazimestanske revolucije’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari