Pratite nas

Kolumne

Hodak: Zašto Duhaček i njemu slični ne mrze Hrvatsku u ‘tišini svoga doma’

Objavljeno

na

Kaže mi na subotnjoj kavi poznanik: “Što su svi popi…i na tog Duhačeka? On je meni na neku način i duhovit”. “Duhovit?” začudih se. “Ma, mislim onako po izgledu…” “Aaa, to, po izgledu!” Nastavi on: “Možda… i po mirisu! Nisu svi protiv njega. Recimo, kriptokomunisti, jugonostalgičari, dalmatinska orjuna, istarski JNA oficiri i podoficiri uhljebljeni u IDS-u, sve progresivno, liberalno kao npr. HND i Hrvoje Zovko. Tom dotičnom se naročito svidio pjesnički ‘nerv’ u kultnoj pjesmi ‘Oj Hrvatska srati…'”

Čak je i svestrani Jurica Pavičić skužio bit problema. Duhačekov raskošni talent digao je tlak “desničarskim krkanima” kao što su Plenki, Božinović, Blaža Divjak, Štromar, čak i “važnom” koalicijskom partneru Darinku Kosoru koji je sa svojom strankom potporni stup ove Vlade. Rafinirani i senzibilni Jurica Pavičić otkrio je “sveti gral” i zgrozio nas otkrićem kako je riječ o pjesmi “zbog koje se ponovno hapsi”…

“A lokalni patrioti ne vide da je ‘Govno Velebita’ zapravo patriotska pjesma.” Time nam je stvarno otkrio ‘toplu vodu’. Umjesto da se hapsi za Čavoglave, ZDS, za prvo bijelo polje na grbu… oni hapse uglednog stranca koji igra u prvoj momčadi Indexa. Vrh novinarske struke trese se zbog njegove zle sudbine, on se pojavljuje na svim slobodarskim TV-ima, HRT, RTL, Novoj, N1.. pa će uskoro sigurno doći i k Stankoviću, a nakon što je Latin postao urednik ‘Otvorenog’, otvorit će se i on novoj medijskoj zvijezdi. Još ako svoj “govnarski” talent usmjeri prema Latinovom “ljubimcu” dr. Franji Tuđmanu, postat će doživotni gost “Otvorenog”.

Po Jurici Pavičiću je Gordan Duhaček “daroviti kulturni komentator” Indexa koji sam za sebe tvrdi da je peder. Dakle, mirne duše možemo “duhovitog kulturnog komentatora” nazvati pederčinom kao što i onoga koji prizna da je lopov možemo nazvati lopinom. Naravno, slažem se s Igorom Peternelom da “duhovitog kulturnog komentatora” ne treba ni hapsiti ni suditi. Njega treba jednostavno samo liječiti. Primit će ga tamo gdje spada i bez uputnice. Umjesto nje treba samo dežurnom dati da pročita pokoju pjesmu “darovitog kulturnog komentatora” kao, recimo, “Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; seri, samo seri, svi će sfinkterovi, za te govno dati; serem, proljev, sraćka, tri kurca junačka! Herceg-govna, pizda, to je naša dika! Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; Dalma, Kvarner, Istra, govno nek se blista; Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati. Za mir, za slobodu hrvatskom govnu, doživotno ćemo srati”.

Kaže naš “duhovito kulturni komentator” Duhaček: “Ispunjavam svoj mali dio u velikom planu podrivanja Hrvatske, that’s all. Da ne bude kasnije gdje si bio kad se rušila Hrvatska”. Vjerovali ili ne, sve je to izrekao, prema snimkama zaslona s Twittera, početkom godine novinar Indexa i LGBT aktivist  Duhaček. I sjetih se hrvatske majke, Kate Šoljić koja je u ratu izgubila muža, brata i četiri sina kao i Marijana Živkovića, hrvatskog branitelja koji je u Domovinskom ratu izgubio dva sina, a kojeg je sutkinja podučila da “u tišini treba žaliti za svojim sinovima”. Kako to doživljavaju oni i drugi najbliži svih poginulih i zatočenih iz Domovinskog rata kad čitaju i čuju Juricu Pavičića, Gordana Duhačeka, Index, itd. Nitko do sada nije zamolio Duhačeka da Hrvatsku mrzi “u tišini svoga doma” Onda ne bi morao na kratki izlet u Remetinac.

Zdravko Sertić na fejsu otkriva “Skandal u Remetincu. Duhačeka su namjerno pustili na slobodu kako bi mu uskratili užitak prve bračne noći”. I što sad? Javni istupi Duhačeka, Babića, Pavičića govore nam samo jedno: zaista postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu, kako kaže Ante Gugo. Trebalo bi se na diplomatskoj razini zahvaliti BiH na velikoj kulturnoj pomoći u likovima i djelima Frljića, Mile Kekina, Duhačeka, Jergovića itd. Možda da im se obeća za što skoriji ulazak u NATO i EU da bi im bilo korisno ujediniti naziv s Crnom Gorom tako da se nazovu Crna Bosna i još  Gora Hercegovina.

I na kraju ove sumorne balade Antun Gustav Matoš je rekao: “U šarmantnoj pozi moderni poganac, najmio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće, on za korist tuđu laže, kleveće”.

A duhoviti Ličanin Zdravko Sertić se pomalo čudi: “Svi govore o lažnim diplomama. Što je s lažnim cicama?” Ja bih dodao što je s lažnim mainstream novinarima?

Vukovarska sutkinja potvrda je pravne retardiranosti hrvatskog pravosuđa

Članak 58. st. 3. Ustava Republike Hrvatske kaže: “Posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja…” Kad malo prolistamo hrvatske medije, kako tretiraju, pljuckaju i lažu o onima koji su stvorili ovu državu imam dojam da je njima Ustav RH zadnja rupa na svirali. Osobito hrvatskom pravosuđu koje takve laži i vrijeđanja baš i ne doživljava kao nešto kažnjivo.

Moraš biti pravno retardiran ako radiš u pravosuđu, a ne znaš za čl. 8. Zakona o pravima nacionalnih manjina… koji otprilike kaže da se dvojezičnost može uvesti samo tamo gdje njeno uvođenje neće pogoršati odnose između većine i manjine.

Nametanje ćiriličnih ploča u Vukovaru tijekom noći ne da je pogoršalo odnose hrvatske većine i srpske manjine nego je te odnose dovelo do usijanja. Zamislite kakva smo pravno retardirana država koja već šest godina sudi svoje branitelje jer su navodno protuustavno skinuli ćirilične ploče i uništili ih. Istodobno po tom istom Vukovaru slobodno šetaju ubojice i silovatelji, a policajac koji je usmrtio maloljetnog branitelja uživa u miru svoju mirovinu ili sutkinja koja drži lekciju osamdesetogodišnjem branitelju na koji način mora žaliti za svojim sinovima.

Marija Vuković se čudi u Večernjem: “Stranci se pitaju: zašto Hrvatska ima tako čudan oblik? Lastavica ili zmaj?” S obzirom na nezamisliv broj hrvatskih poltrona, jugoslavena i orjunaša moramo biti zadovoljni i s “lastavicom”. Usporedba sa zmajem bila bi čista farsa. Kad smo 1918. odgegali u beogradsku maglu, potezom pera Karađorđevića ostali smo bez Boke Kotorske, a kasnije se Tito pobrinuo da ostanemo i bez Srijema, Posavine i Hercegovine. I nakon što nam je Tito “vratio” Dalmaciju, Istru itd, Hrvatska je već ostala manja nego za vrijeme NDH. Takvu Hrvatsku nam je dalo “bratstvo i jedinstvo” iliti “hrvatska klatež” kako to piše Matoš.

Jesmo li mi Hrvati doista prokleti?!

Baš je zgodan primjer trojice braće, predstavnika “posebno zaštićene” nacionalne manjine: Prvi je Vojislav Pupovac, vojnik Republike Srpske Krajine, pripadnik jedinice 9035/51, zadužio pušku PAP 421035; drugi je Mladen Pupovac, koji je za vrijeme okupacije bio vodnik I. klase u jedinici 9035/94, a dana 15. ožujka 1993. prešao kod kapetana Dragana; treći brat danas doslovno vlada Hrvatskom.

U ovoj slici samo priglupi stranci mogu misliti da RH sliči na zmaja!!! Zato i ne bi bilo čudo da zbog “govnara” Duhačeka Vijeće sigurnosti UN-a skoro izglasa osudu RH zbog “ustaškog” zatvaranja “darovitog kulturnog komentatora” na par sati u Remetinac. Zamislite kako je lijepo živjeti Jurici Pavičiću, Matiji Babiću i lijevoj medijskoj falangi bez jedne osnovne ljudske osobine, a to je sram.

Ako su u stanju Gordana Duhačeka proglasiti za “darovitog kulturnog komentatora” onda mogu mirne duše i Voju Šešelja postaviti za ministra kulture u RH. Jesmo li mi Hrvati doista prokleti!? Ne želim vjerovati u kletvu Kralja Zvonimira, ali odgovor se već nazire u podsvijesti običnog čovjeka. Šačica mrzitelja Hrvatske, bezbožnika, manipulatora i demagoga nameće nam putem medija svoju mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje svakog domoljublja. No to je već moja stara i ofucana priča, pa neću nastavljati.

Na fejsu se javio Darko Božidar Srebačić i kaže: “Uče te da rješavaš problem kvadrata nad hipotenuzom, a kad odrasteš, do smrti rješavaš hipoteku nad kvadraturom”.

Po narudžbi RTL-a rađena je anketa da li građani podržavaju rješenje Visokog prekršajnog suda o kažnjavanju pozdrava ZDS. Njihov rezultat je da 48 posto građana ne podržava. S obzirom na općepoznato ljevičarenje RTL-a još uvijek nisu uspjeli isforsirati ni  50 posto. Više sam puta pisao da nema zakonske podloga za tu zabranu. Ne postoji ni jedan pozitivni zakonski propis u kaznenopravnoj sferi koji taj pozdrav zabranjuje.

Nedavno je taj moj stav u lijevoj Slobodnoj Dalmaciji podržala i odvjetnica Vesna Alaburić, stručnjakinja za medijsko pravo. No  kako imamo pravosuđe s posebnim potrebama “psi laju, a karavana prolazi”. Zahvaljujući hrvatskim Jugoslavenima ZDS će ostati vječna kost u grlu grlatih ljevičara među kojima upravo briljiraju profesori povijesti na našim fakultetima kao Jakovina, Klasić, Markovina, Budak, Perica…

Evo zašto se komunisti nisu zamarali suđenjima…

Nedavno je 16 “veličanstvenih” potpisalo peticiju, iznenađeni i uvrijeđeni jer je KGK sugerirala djeci da ne studiraju povijest. Naravno da je to loš savjet. Kako će mladi, ako ne čuju predavanje Klasića i Markovine, uopće znati da su svi partizanski zločini ustvari samo pravedna osveta “oslobodioca” za ustaške zločine. Po njima su valjda tri tisuće ubijenih i ugušenih u Hudoj jami, križni put, više od 520 tisuća ubijenih nakon 8. svibnja 1945. samo pravedna osveta. I sve to bez suda, suđenja i pravomoćnih presuda. Evo i konkretnog primjera na čast i slavu naše jugo-povjesničarske elite.

Nedavno je KGK otkrila spomenik na otoku Badija kraj Korčule fra Bernardinu Sokolu. Nazvala ga je “hrvatskim mučenikom”. Na to je progresivna korčulanska javnost odmah skočila na svoje unitarističke noge. Naš povjesničar Dragan Markovina i Ante Lešaja, umirovljeni profesor, glavni su svjedoci da je fra Sokol surađivao sa Nijemcima. On je navodno u rujnu 1944. odao Nijemcima skrovište sedmorice hrabrih partizana koji su čekali da Švabe odu s Korčule pa da onda “oslobode“ grad.

Nijemci su likvidirali hrabre partizane, a  “oslobodioci” su izvukli fra Sokola iz kuće i strijeljali ga na licu mjesta bez ikakvog suda. Nije bilo nikakve presude, utvrđivanja činjenica, prava na obranu, samo famozna pravedna osveta. Dr. Markovina je objavio knjigu o toj izdaji, a Ante Lešaja svega se sjeća u svojoj 88. godini. Sjeća se Nijemca Vilima koji je preko časne sestre Karninčić upozorio partizane na Sokolovu izdaju. Jedino ni Markovina i Lešaja ne znaju zašto “oslobodioci”, uz toliko “čvrstih i galvaniziranih” dokaza, nisu nesretnog Sokola izveli pred “narodni” sud i osudili. Tu je presudilo staro komunističko načelo ekonomičnosti.

Ubi ga odmah, a kasnije ćemo preko raznih Markovina i Lešaja lako utvrditi da je bio kvisling. Ove godine je Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila nagradu za životno djelo. Odluka županijskih vijećnika bila je jednoglasna, a to znači da su za nagradu glasovali i vijećnici županijskog SDP-a. Vjerojatno to nisu bili vijećnici iz “slobodarske” Korčule.  Nekada davno, s Korčule se išlo studirati u Beograd (kao Markovina, Lešaja), a ostali su prenosili ofucano “bratstvo i jedinstvo” preko katedri povijesti na filozofskim faksovima u Zagrebu, Osijeku, Puli, Splitu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku.

Kako to da hrabri partizanski oslobodioci nikad nisu oslobodili nijedan grad, ako se prije toga sami nisu povukli Nijemci, ustaše i Talijani?

Šteta što se jedan takav faks nije otvorio i u “slobodarskoj” Korčuli pa da i njihovi autentični orjunaši uče o “pravednoj osveti” njihove korčulanske 6. Ličke. I kad smo već zapeli na partizanskim herojskim epopejama, oslobađanju Hrvatske, Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika, neka mi netko od tih kriptokomunističkih “istoričara” navede i jedan primjer gdje su partizani nakon žestokih borbi oslobodili i jedan od tih gradova. Sva “oslobođenja” dogodila bi se nakon povlačenja Nijemaca, ustaša i Talijana, a u koje bi onda dopuzale “herojske” divizije da se konačno obračunaju s razoružanim kvislinzima.

Siguran sam da sam, u svom “klerofašizmu”, pretjerao jer ima jedan veliki grad u kojem su partizani, bez žrtava, nakon teške borbe pobijedili. Grad se zove Široki Brijeg, a u njemu su fratri s “lukom i strijelom” heroje držali danima u šahu. Sjetite se tzv. oslobađanja Zagreba. Nijemci i ustaše su se povukli u Austriju, a partizani uđoše u prazni grad. To je stvarno bila strategija koja je trebala ući u povijest ratovanja tako da se danas može izučavati na West Pointu kao primjer vrhunske hrabrosti. Čekati da vojska napusti grad i onda ući kao “oslobodioci” u njega te pobiti civile-kvislinge. Zbog “pravedne” osvete. Zato, jugovići s Korčule ne gubite razum! Nije vam to pametno!

Ne bi Korčula i Knin bili najtopliji gradovi u Hrvatskoj, da političari ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari