Pratite nas

Kolumne

Hodak: Zašto Duhaček i njemu slični ne mrze Hrvatsku u ‘tišini svoga doma’

Objavljeno

na

Kaže mi na subotnjoj kavi poznanik: “Što su svi popi…i na tog Duhačeka? On je meni na neku način i duhovit”. “Duhovit?” začudih se. “Ma, mislim onako po izgledu…” “Aaa, to, po izgledu!” Nastavi on: “Možda… i po mirisu! Nisu svi protiv njega. Recimo, kriptokomunisti, jugonostalgičari, dalmatinska orjuna, istarski JNA oficiri i podoficiri uhljebljeni u IDS-u, sve progresivno, liberalno kao npr. HND i Hrvoje Zovko. Tom dotičnom se naročito svidio pjesnički ‘nerv’ u kultnoj pjesmi ‘Oj Hrvatska srati…'”

Čak je i svestrani Jurica Pavičić skužio bit problema. Duhačekov raskošni talent digao je tlak “desničarskim krkanima” kao što su Plenki, Božinović, Blaža Divjak, Štromar, čak i “važnom” koalicijskom partneru Darinku Kosoru koji je sa svojom strankom potporni stup ove Vlade. Rafinirani i senzibilni Jurica Pavičić otkrio je “sveti gral” i zgrozio nas otkrićem kako je riječ o pjesmi “zbog koje se ponovno hapsi”…

“A lokalni patrioti ne vide da je ‘Govno Velebita’ zapravo patriotska pjesma.” Time nam je stvarno otkrio ‘toplu vodu’. Umjesto da se hapsi za Čavoglave, ZDS, za prvo bijelo polje na grbu… oni hapse uglednog stranca koji igra u prvoj momčadi Indexa. Vrh novinarske struke trese se zbog njegove zle sudbine, on se pojavljuje na svim slobodarskim TV-ima, HRT, RTL, Novoj, N1.. pa će uskoro sigurno doći i k Stankoviću, a nakon što je Latin postao urednik ‘Otvorenog’, otvorit će se i on novoj medijskoj zvijezdi. Još ako svoj “govnarski” talent usmjeri prema Latinovom “ljubimcu” dr. Franji Tuđmanu, postat će doživotni gost “Otvorenog”.

Po Jurici Pavičiću je Gordan Duhaček “daroviti kulturni komentator” Indexa koji sam za sebe tvrdi da je peder. Dakle, mirne duše možemo “duhovitog kulturnog komentatora” nazvati pederčinom kao što i onoga koji prizna da je lopov možemo nazvati lopinom. Naravno, slažem se s Igorom Peternelom da “duhovitog kulturnog komentatora” ne treba ni hapsiti ni suditi. Njega treba jednostavno samo liječiti. Primit će ga tamo gdje spada i bez uputnice. Umjesto nje treba samo dežurnom dati da pročita pokoju pjesmu “darovitog kulturnog komentatora” kao, recimo, “Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; seri, samo seri, svi će sfinkterovi, za te govno dati; serem, proljev, sraćka, tri kurca junačka! Herceg-govna, pizda, to je naša dika! Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; Dalma, Kvarner, Istra, govno nek se blista; Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati. Za mir, za slobodu hrvatskom govnu, doživotno ćemo srati”.

Kaže naš “duhovito kulturni komentator” Duhaček: “Ispunjavam svoj mali dio u velikom planu podrivanja Hrvatske, that’s all. Da ne bude kasnije gdje si bio kad se rušila Hrvatska”. Vjerovali ili ne, sve je to izrekao, prema snimkama zaslona s Twittera, početkom godine novinar Indexa i LGBT aktivist  Duhaček. I sjetih se hrvatske majke, Kate Šoljić koja je u ratu izgubila muža, brata i četiri sina kao i Marijana Živkovića, hrvatskog branitelja koji je u Domovinskom ratu izgubio dva sina, a kojeg je sutkinja podučila da “u tišini treba žaliti za svojim sinovima”. Kako to doživljavaju oni i drugi najbliži svih poginulih i zatočenih iz Domovinskog rata kad čitaju i čuju Juricu Pavičića, Gordana Duhačeka, Index, itd. Nitko do sada nije zamolio Duhačeka da Hrvatsku mrzi “u tišini svoga doma” Onda ne bi morao na kratki izlet u Remetinac.

Zdravko Sertić na fejsu otkriva “Skandal u Remetincu. Duhačeka su namjerno pustili na slobodu kako bi mu uskratili užitak prve bračne noći”. I što sad? Javni istupi Duhačeka, Babića, Pavičića govore nam samo jedno: zaista postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu, kako kaže Ante Gugo. Trebalo bi se na diplomatskoj razini zahvaliti BiH na velikoj kulturnoj pomoći u likovima i djelima Frljića, Mile Kekina, Duhačeka, Jergovića itd. Možda da im se obeća za što skoriji ulazak u NATO i EU da bi im bilo korisno ujediniti naziv s Crnom Gorom tako da se nazovu Crna Bosna i još  Gora Hercegovina.

I na kraju ove sumorne balade Antun Gustav Matoš je rekao: “U šarmantnoj pozi moderni poganac, najmio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće, on za korist tuđu laže, kleveće”.

A duhoviti Ličanin Zdravko Sertić se pomalo čudi: “Svi govore o lažnim diplomama. Što je s lažnim cicama?” Ja bih dodao što je s lažnim mainstream novinarima?

Vukovarska sutkinja potvrda je pravne retardiranosti hrvatskog pravosuđa

Članak 58. st. 3. Ustava Republike Hrvatske kaže: “Posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja…” Kad malo prolistamo hrvatske medije, kako tretiraju, pljuckaju i lažu o onima koji su stvorili ovu državu imam dojam da je njima Ustav RH zadnja rupa na svirali. Osobito hrvatskom pravosuđu koje takve laži i vrijeđanja baš i ne doživljava kao nešto kažnjivo.

Moraš biti pravno retardiran ako radiš u pravosuđu, a ne znaš za čl. 8. Zakona o pravima nacionalnih manjina… koji otprilike kaže da se dvojezičnost može uvesti samo tamo gdje njeno uvođenje neće pogoršati odnose između većine i manjine.

Nametanje ćiriličnih ploča u Vukovaru tijekom noći ne da je pogoršalo odnose hrvatske većine i srpske manjine nego je te odnose dovelo do usijanja. Zamislite kakva smo pravno retardirana država koja već šest godina sudi svoje branitelje jer su navodno protuustavno skinuli ćirilične ploče i uništili ih. Istodobno po tom istom Vukovaru slobodno šetaju ubojice i silovatelji, a policajac koji je usmrtio maloljetnog branitelja uživa u miru svoju mirovinu ili sutkinja koja drži lekciju osamdesetogodišnjem branitelju na koji način mora žaliti za svojim sinovima.

Marija Vuković se čudi u Večernjem: “Stranci se pitaju: zašto Hrvatska ima tako čudan oblik? Lastavica ili zmaj?” S obzirom na nezamisliv broj hrvatskih poltrona, jugoslavena i orjunaša moramo biti zadovoljni i s “lastavicom”. Usporedba sa zmajem bila bi čista farsa. Kad smo 1918. odgegali u beogradsku maglu, potezom pera Karađorđevića ostali smo bez Boke Kotorske, a kasnije se Tito pobrinuo da ostanemo i bez Srijema, Posavine i Hercegovine. I nakon što nam je Tito “vratio” Dalmaciju, Istru itd, Hrvatska je već ostala manja nego za vrijeme NDH. Takvu Hrvatsku nam je dalo “bratstvo i jedinstvo” iliti “hrvatska klatež” kako to piše Matoš.

Jesmo li mi Hrvati doista prokleti?!

Baš je zgodan primjer trojice braće, predstavnika “posebno zaštićene” nacionalne manjine: Prvi je Vojislav Pupovac, vojnik Republike Srpske Krajine, pripadnik jedinice 9035/51, zadužio pušku PAP 421035; drugi je Mladen Pupovac, koji je za vrijeme okupacije bio vodnik I. klase u jedinici 9035/94, a dana 15. ožujka 1993. prešao kod kapetana Dragana; treći brat danas doslovno vlada Hrvatskom.

U ovoj slici samo priglupi stranci mogu misliti da RH sliči na zmaja!!! Zato i ne bi bilo čudo da zbog “govnara” Duhačeka Vijeće sigurnosti UN-a skoro izglasa osudu RH zbog “ustaškog” zatvaranja “darovitog kulturnog komentatora” na par sati u Remetinac. Zamislite kako je lijepo živjeti Jurici Pavičiću, Matiji Babiću i lijevoj medijskoj falangi bez jedne osnovne ljudske osobine, a to je sram.

Ako su u stanju Gordana Duhačeka proglasiti za “darovitog kulturnog komentatora” onda mogu mirne duše i Voju Šešelja postaviti za ministra kulture u RH. Jesmo li mi Hrvati doista prokleti!? Ne želim vjerovati u kletvu Kralja Zvonimira, ali odgovor se već nazire u podsvijesti običnog čovjeka. Šačica mrzitelja Hrvatske, bezbožnika, manipulatora i demagoga nameće nam putem medija svoju mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje svakog domoljublja. No to je već moja stara i ofucana priča, pa neću nastavljati.

Na fejsu se javio Darko Božidar Srebačić i kaže: “Uče te da rješavaš problem kvadrata nad hipotenuzom, a kad odrasteš, do smrti rješavaš hipoteku nad kvadraturom”.

Po narudžbi RTL-a rađena je anketa da li građani podržavaju rješenje Visokog prekršajnog suda o kažnjavanju pozdrava ZDS. Njihov rezultat je da 48 posto građana ne podržava. S obzirom na općepoznato ljevičarenje RTL-a još uvijek nisu uspjeli isforsirati ni  50 posto. Više sam puta pisao da nema zakonske podloga za tu zabranu. Ne postoji ni jedan pozitivni zakonski propis u kaznenopravnoj sferi koji taj pozdrav zabranjuje.

Nedavno je taj moj stav u lijevoj Slobodnoj Dalmaciji podržala i odvjetnica Vesna Alaburić, stručnjakinja za medijsko pravo. No  kako imamo pravosuđe s posebnim potrebama “psi laju, a karavana prolazi”. Zahvaljujući hrvatskim Jugoslavenima ZDS će ostati vječna kost u grlu grlatih ljevičara među kojima upravo briljiraju profesori povijesti na našim fakultetima kao Jakovina, Klasić, Markovina, Budak, Perica…

Evo zašto se komunisti nisu zamarali suđenjima…

Nedavno je 16 “veličanstvenih” potpisalo peticiju, iznenađeni i uvrijeđeni jer je KGK sugerirala djeci da ne studiraju povijest. Naravno da je to loš savjet. Kako će mladi, ako ne čuju predavanje Klasića i Markovine, uopće znati da su svi partizanski zločini ustvari samo pravedna osveta “oslobodioca” za ustaške zločine. Po njima su valjda tri tisuće ubijenih i ugušenih u Hudoj jami, križni put, više od 520 tisuća ubijenih nakon 8. svibnja 1945. samo pravedna osveta. I sve to bez suda, suđenja i pravomoćnih presuda. Evo i konkretnog primjera na čast i slavu naše jugo-povjesničarske elite.

Nedavno je KGK otkrila spomenik na otoku Badija kraj Korčule fra Bernardinu Sokolu. Nazvala ga je “hrvatskim mučenikom”. Na to je progresivna korčulanska javnost odmah skočila na svoje unitarističke noge. Naš povjesničar Dragan Markovina i Ante Lešaja, umirovljeni profesor, glavni su svjedoci da je fra Sokol surađivao sa Nijemcima. On je navodno u rujnu 1944. odao Nijemcima skrovište sedmorice hrabrih partizana koji su čekali da Švabe odu s Korčule pa da onda “oslobode“ grad.

Nijemci su likvidirali hrabre partizane, a  “oslobodioci” su izvukli fra Sokola iz kuće i strijeljali ga na licu mjesta bez ikakvog suda. Nije bilo nikakve presude, utvrđivanja činjenica, prava na obranu, samo famozna pravedna osveta. Dr. Markovina je objavio knjigu o toj izdaji, a Ante Lešaja svega se sjeća u svojoj 88. godini. Sjeća se Nijemca Vilima koji je preko časne sestre Karninčić upozorio partizane na Sokolovu izdaju. Jedino ni Markovina i Lešaja ne znaju zašto “oslobodioci”, uz toliko “čvrstih i galvaniziranih” dokaza, nisu nesretnog Sokola izveli pred “narodni” sud i osudili. Tu je presudilo staro komunističko načelo ekonomičnosti.

Ubi ga odmah, a kasnije ćemo preko raznih Markovina i Lešaja lako utvrditi da je bio kvisling. Ove godine je Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila nagradu za životno djelo. Odluka županijskih vijećnika bila je jednoglasna, a to znači da su za nagradu glasovali i vijećnici županijskog SDP-a. Vjerojatno to nisu bili vijećnici iz “slobodarske” Korčule.  Nekada davno, s Korčule se išlo studirati u Beograd (kao Markovina, Lešaja), a ostali su prenosili ofucano “bratstvo i jedinstvo” preko katedri povijesti na filozofskim faksovima u Zagrebu, Osijeku, Puli, Splitu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku.

Kako to da hrabri partizanski oslobodioci nikad nisu oslobodili nijedan grad, ako se prije toga sami nisu povukli Nijemci, ustaše i Talijani?

Šteta što se jedan takav faks nije otvorio i u “slobodarskoj” Korčuli pa da i njihovi autentični orjunaši uče o “pravednoj osveti” njihove korčulanske 6. Ličke. I kad smo već zapeli na partizanskim herojskim epopejama, oslobađanju Hrvatske, Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika, neka mi netko od tih kriptokomunističkih “istoričara” navede i jedan primjer gdje su partizani nakon žestokih borbi oslobodili i jedan od tih gradova. Sva “oslobođenja” dogodila bi se nakon povlačenja Nijemaca, ustaša i Talijana, a u koje bi onda dopuzale “herojske” divizije da se konačno obračunaju s razoružanim kvislinzima.

Siguran sam da sam, u svom “klerofašizmu”, pretjerao jer ima jedan veliki grad u kojem su partizani, bez žrtava, nakon teške borbe pobijedili. Grad se zove Široki Brijeg, a u njemu su fratri s “lukom i strijelom” heroje držali danima u šahu. Sjetite se tzv. oslobađanja Zagreba. Nijemci i ustaše su se povukli u Austriju, a partizani uđoše u prazni grad. To je stvarno bila strategija koja je trebala ući u povijest ratovanja tako da se danas može izučavati na West Pointu kao primjer vrhunske hrabrosti. Čekati da vojska napusti grad i onda ući kao “oslobodioci” u njega te pobiti civile-kvislinge. Zbog “pravedne” osvete. Zato, jugovići s Korčule ne gubite razum! Nije vam to pametno!

Ne bi Korčula i Knin bili najtopliji gradovi u Hrvatskoj, da političari ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

Objavljeno

na

Objavio

Korejski rat, koji formalno nije okončan, već je samo zamrznut dogovorom o prekidu vatre 1953., odnio je više od tri milijuna života. Zacementirao je hladnoratovsko presijecanje jednog naroda 38. paralelom i od Korejskog poluotoka stvorio globalnu neuralgičnu točku koja je već 66 godina favorit za mjesto izbijanja trećeg svjetskog rata.

Da se u bilo kojem od svih tih desetljeća zamrznutog rata dogodilo da se američki predsjednik sastane sa sjevernokorejskim diktatorom u demilitariziranoj zoni između dvije Koreje i da nakon konstruktivnog razgovora u kojem su dogovorili nastavak dijaloga dvije Koreje zajedno ušetaju u Sjevernu Koreju, dotični bi bio glavni favorit za Nobelovu nagradu za mir.

No, ako se taj američki predsjednik koji je prvi u povijesti stupio na tlo Sjeverne Koreje, i to u prijateljskoj šetnji, zove Donald Trump, na Nobela može zaboraviti. Trump koji je protivnik “multilateralne” oligarhije, složene globalne mreže čije daleke niti prolaze i Švedskom akademijom, ne bi dobio Nobela za mir ni da ujedini dvije Koreje, riješi izraelsko-palestinski sukob ili pomiri Torcidu i vodstvo HNS-a.

Zato je njegov prethodnik Obama svojevremeno dobio bjanko Nobela za mir čim je stupio na dužnost, jer je bio predsjednik po mjeri te ekipe. Opravdao je nagradu za mir tako što je u njegova dva mandata pokrenuto nekoliko ratova te potaknute “obojene revolucije” i “proljeća”, od Sjevera Afrike preko Sirije do Ukrajine, čije posljedice njihovi građani i danas uživaju.

Nobel za mir Obami definitivno je uništio reputaciju te nagrade. To ne znači da je nakon njega, između rutinskog nagrađivanja prigodnih manekena i mezimaca globalne oligarhije, povremeno nisu znali dobiti i neki istinski mirotvorci. Ali ona više nikada neće imati nekadašnju auru i ugled.

Za razliku od Nobela za mir, koji se može dodijeliti i onome koji ništa nije napravio za mir, pa čak i onome koji je proizvodio ratove i nemir, Nobela za književnost se ipak ne može dodijeliti nepismenoj osobi, ili onoj koja još ništa nije napisala. No možda bi u Švedskoj akademiji trebali razmisliti da poput mirovnog Nobela, i onog književnog počnu davati bjanko, politički podobnim mladim piscima, kao obvezu da u budućnosti zapnu i napišu knjige kojima bi je opravdali.

Kroz gotovo cijelo stoljeće Nobelova nagrada za književnost važila je kao neupitna potvrda kanonskog statusa pisaca. Prvi upitnik nad tom književnom nagradom javio mi se kao studentu 1997. kad je Nobelom nagrađen talijanski kazališni pisac i aktivist Dario Fo.

Sjećam se da nam je prof. Mladen Machiedo, veliki hrvatski talijanist, na predavanju tada rekao – da mu je dan ranije netko kazao da napiše dvadeset imena potencijalnih talijanskih dobitnika Nobela, među njima ne bi bio Dario Fo. Razlozi zašto je Fo dobio nagradu nisu do kraja razumljivi, i nisu samo ideološki, jer su na istom spektru bili i Nobelom neovjenčani Umberto Eco ili Antonio Tabucchi.

Kad smo već kod velikih talijanskih pisaca, valja spomenuti kako Nobela nije dobio ni Italo Calvino, koji je istina umro relativno mlad, sa 62. godine, pa su ga možda imali u vidu, ali Sartre ga je dobio s 59, ali je onda odbio nagradu. Ovih dana digla se kuka i motika na dodjelu Nobela za književnost Peteru Handkeu, jer je riječ o velikom poštovatelju Slobodana Miloševića, koji je valjda problematičniji od Staljina i Maoa koji su bili Sartreovi miljenici.

Polemika oko dodjele nekoć ugledne nagrade Handkeu pokrenula je niz pitanja. Dodjeljuje li se ta nagrada za književnosti ili za moral? Je li to dvoje do kraja odvojivo? Može li dio opusa obezvrijediti vrijednost drugog dijela i obratno? Može li dobar pisac biti neupućen, nemoralan ili čak zao čovjek? Ili samo u nekim stvarima intelektualno i emotivno ograničen, možda upravo zato što je fokusiran na svoj svijet i vlastito književno djelo?

Otkud ideja da su veliki pisci nužno moralne vertikale? Književnost se s moralom i politikom može prožimati i pretapati, ovisno od žanra i autora, ali i ne mora, jer onda i ne bi postojala kao posebna domena, sa svojom specifičnom vrijednostima. Zašto se čini samorazumljivim da vrhunski slikar, glazbenik ili centarfor može biti loš čovjek, ali pisac mora u svemu biti mudar i dobar, i nipošto budaletina koje se u jednom trenutku perverzno fiksira na Miloševića kontra cijelog Zapada.

Handke je nesumnjivo izvrstan pisac. Ali da li u svim djelima? Za koji dio opusa su mu dodijelili Nobela, na što se odnosi zasluga da je “istražio perifernost i specifičnost ljudskog iskustva” u nejasnom objašnjenju za dodjelu nagrade? Jer dio njegovog opusa su i loši promiloševićevski pamfleti. No, može li se i kod takvih djela sadržaj potpuno odvojiti od umjetničke forme. Pa reći – ovo je vrhunski pamflet (svejedno promiloševićevski, prohrvatski ili u slavu Majke Tereze), a ovo je slab pamflet?

Što mi uopće očekujemo od pisca? Kakvi su naši velikani? Mjereno s odmakom, ako na trenutak potpuno zažmirimo na njihovo veliko djelo i govorimo o ljudima, mnogi naši velikani se pokazuju kako moralne ništarije.

Što reći za Krležu koji nakon što je strijeljan dr. Đuro Vranešić, koji je u ratu hospitalizacijom u svom sanatoriju na Zelengaju spasio njega i brojne druge lijeve intelektualce i Židove, odlazi na noge onima koji u to vrijeme masovno ubijaju, otimaju imovinu, organiziraju montirane procese, i zahvalno prihvaća krvavu ruku pobjednika, staljinista s kojima bio u sukobu prije rata?

Pretužan je prizor Krleže, u opisu Radovana Ivšića koji ga slučajno sreće 1955. u rovinjskoj luci gdje oznojen, s kuferom nervozno čeka da Tito po njega pošalje brod iz Brijuna koji će ga odvesti na dvor faraona, po kojem za života nazivaju gradove i kojem posvećuju masovne parareligiozne obrede u vidu štafete. Na koncu je Krleža sahranjen na lafetu, uz plotune vojske, kako neka jugo-oficirčina, a ne kao veliki hrvatski književnik koji je bolje pisao nego živio.

Što reći o političkom i moralnom zaokretu Ive Andrića koji je 1941. kako veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj, nazočan u Beču potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, e da bi samo nekoliko godina kasnije, u šestoj deceniji života “otkrio” marksizam, postao član partije, dodvoravao se mladim i obijesnim piscima pobjednicima u vojničkim čizmama Zogoviću i Đilasu, noseći im kao šiparica na potpis neke njihove brošure, što je Zogović, kojem je očito ostao minimum pristojnosti, odbio, dok mu je tada još mladi i neosviješteni Đilas dao autogram o čemu svjedoči u svojoj knjizi “Vlast i pobuna”.

U istoj knjizi Đilas potanko opisuje situaciju iz 1951. kad ga je uplašeni budući Nobelovac kao šefa Agitpropa došao moliti da se s izložbe o obljetnici ustanka 1941. ukloni fotografija na kojoj Andrić u fraku iste te godine stoji iznad Ribbentropa i Cvetkovića dok potpisuju pakt. Kad bi sudili samo po tim epizodama zaključak je – moralni jad i bijeda. Ali što su kolaboracijom sa zločincima dobili? Spasili su kožu i dobili mir i sigurnost. Je li vrijedilo? Vjerojatno jeste, jer su na svom polju mogli činiti dobro.

Ovakve stvari ne trebaju niti mogu potamniti književnu veličinu autora niti spriječiti divljenje njihovom djelu, valja ih znati kako ih se uz književnu vrijednost ne bi poturalo i kako moralne ili političke svjetionike. Jednako tako, to što se Handke neodgovorno i oholo petljao u krvave stvari i davao potporu zločinačkoj politici gonjen nekim vlastitim traumama i kapricioznim fiksacijama, ne znači da njegova druga djela, uglavnom napisana prije tog angažmana, nisu vrijedna i da ih zato ne treba čitati.

Nagrada Švedske akademije je nekada bila jako važna, danas joj je ugled sve niži. Jako su bijesni samo oni koji smrtno ozbiljno drže do Nobelove nagrade, pa su očajni što je dodijeljena Handkeu jer time mu se daje veličina koju ne zaslužuje, a krnji se ugled nagrade koja im je valjda do sada bila neupitna. Pa Handke ne valja, a Nobel valja. No bolje upućenima i manje impresioniranima Švedskom akademijom stvar se čini složenijom.

Rekli bismo – našla krpa zakrpu, kad ne bi bilo svijesti da je nekada Nobel doista bio pouzdan orijentir za uvrštavanje u književni kanon, što ne znači da nije i ranije neke neopravdano zaobilazio, a neke velikodušno uguravao, ali i spoznaje da se Handke ne može u cijelom opusu svesti na apologetiku velikosrpstava pod jugoslavenskom krinkom, već ima i neke važne knjige.

Možda su u Švedskoj akademiji mogli iskoristiti jedan plenkistički zahvat. Uz dodjelu Nobelove nagrade Handkeu trebali su priložiti interpretativnu izjavu kako se nagrada ni u kom slučaju ne dodjeljuje za promiloševićevski dio njegova opusa niti se on njome podržava.

Nagrada utječe na reputaciju dobitnika, ali i dobitnik povratno na reputaciju nagrade. U najmanju ruku kontroverzni Handke dobio je kontroverznu nagradu Švedske akademije, pa je dakle, ona možda ipak završila u pravim rukama, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Ako kažete da je komunistički režim bio zločinački, odmah vas optužuju za ustaštvo

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mnogi Hrvati glasuju protiv svojih vlastitih interesa

Objavljeno

na

Objavio

Što smo naučili iz dosadašnjih izbora u Hrvatskoj?

Slobodni i demokratski izbori nešto su najbolje što jedan narod može imati. Zato što mu daju prigode. Ali narod treba imati političku zrelost kako bi te prigode iskoristio na najbolji mogući način.

Ako pogledamo na situaciju u današnjoj Hrvatskoj i odnos većine naroda prema mogućnosti da preko demokratskih izbora utječe na stanje u kojem se nalazi, onda je veliko pitanje koliko je ta većina politički zrela. Drugim riječima, koliko je takvih prigoda koje mu toliko željena sloboda i vlastita država pružaju u posljednjih 20-ak godina hrvatski narod uporabio kako bi popravio stanje u kojem se nalazi, odnosno zloporabio kako bi se doveo u ovo koje ima danas? U svakom slučaju slaba zainteresiranost za izlazak i šokantni rezultati izbora nakon Tuđmanove smrti neizbježno nas tjeraju suočiti se s nekoliko logičnih pitanja. Kao na primjer: Treba li hrvatskom narodu sloboda i demokracija ako otprilike 75 posto građana već 20 godina sramotno ignorira ne samo mogućnost nego i moralnu obvezu izići na izbore? Nije li trenutačno stanje u državi samo odraz takva neodgovornog ponašanja i neskrbi većine Hrvata za sebe i svoje?

Ne sugeriraju li rezultati izbora u razdoblju od 2000. do 2016. godine, uz više od dvije trećine građana Hrvatske koji ih redovito bojkotiraju, da su sloboda i identitetske vrijednosti (vjera, domoljublje, nacionalna kultura i dostojanstvo), za koje se hrvatski narod stoljećima borio, izgubile važnost otkad smo kao narod došli svojem cilju i imamo vlastitu državu? Pa nam je postalo sasvim svejedno hoće li nam predsjednik ili premijer biti odnarođeni bezvjernik sumnjive udbaške prošlosti, jeftini politički oportunist i dokazani lopov, dezorijentirani jugobalkanski klon koji se ponaša na arogantan i štetan način ili bezlični Titov gardist kojem je interes hrvatskog naroda deveta rupa na sviralu.

Može li dakle hrvatski narod, nakon što je, glasovanjem i ne glasovanjem, sam sebi izabrao na vlast takve čelne političare, za stanje u kojem se nalazi kriviti ikog drugog do sebe?

Gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda

Vidite, umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.

Zaista je zdravom mozgu nepojmljivo kako su se birači u Hrvatskoj dali tako na brzinu izmanipulirati i na izborima odmah nakon Tuđmanove smrti prijeći crtu preko koje nikako nisu smjeli prijeći vrativši na vlast svoje bivše zatvorske čuvare i njihove potomke, koji hrvatsku slobodu i neovisnost nikada u srcu nisu željeli ni priznali.

Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje djece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda.

Pogledajte samo rezultate njihova povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrjednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano zeleno svjetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva. Tuđman, koji se beskompromisno protivio uvlačenju Hrvatske u novu jugobalkansku zajednicu (i zbog toga prošao onako kako je prošao) još se nije bio ni ohladio u grobu a već je veliki meštar sveg hrvatskog nereda, koji je uvijek bio u sjeni iza njegovih leđa, uz pomoć ‘tajanstvenog’ sponzora i francuske lože, organizirao u Zagrebu Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je Hrvatska ponovo ‘utaočena’ novom Jugoslavijom, ovaj put u formi regionalne zajednice Zapadni Balkan.

Svojim potpisima na tkz. Zagrebačku povelju i poslije na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana, Mesić i Račan pristali su da se Hrvatska ponovo integrira u ‘Našu Regiju’ i bude ‘sidro njene stabilnosti’. Time je strategija stvaranja nove Jugoslavije (u formi ‘regionalne zajednice’ ) službeno završena. Ostala je njena primjena u praksi preko ponovnog zapetljavanja Hrvatske u zamršeno klupko ‘regionalnog’ udruživanja s vrlo opasnim i već viđenim posljedicama. To narodu u Hrvatskoj nikada javno ni dovoljno jasno obznanjeno nije.

Ali ako imate nekih dilema o čemu se tu radi, posjetite internetske stranice EU i pročitajte Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana koji je u ime Hrvatske potpisao Račan i vidjet će te da je neki članci tog ugovora (11-14) vežu čvršće za ‘Našu Regiju’ nego što ju je Ustav iz 1974. vezao za bivšu Jugoslaviju.

Od tada najutjecajnije zemlje EU, uz pomoć ‘hrvatskih’ medija i svojih regionalnih partnera, u prvom redu Slovenije i Srbije, vode politiku izravne destabilizacije i bojkota samostalne Hrvatske, poništavajući joj sustavnom antihrvatskom kampanjom i raznim smicalicama svaki pokušaj iskoraka i mogućnost razvitka izvan okvira ‘Regiona’. ‘Pacta sun servanda’ (Potpisano se mora poštovati) često nam je likujući s visoka to znao nabijati na nos bivši slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

Slijedeći dakle tu potpisanu obvezu, interesi ‘Naše Regije’ zauzeli su prvo mjesto na listi prioriteta svih hrvatskih čelnih političara od 2001., dok su nacionalni interesi nestali s te liste – sve do izbora trenutačne predsjednice koja je izbacivanjem biste velikog Mita iz svog Ureda, inicijativom ‘Tri mora’ i većim osloncem na savezništvo s Amerikom jasno dala do znanja da će Hrvatsku pokušati izvući iz vješto postavljene mišolovke Zapadnog Balkana.

Taj njezin individualni napor u svakom slučaju je plemenit, ali običnom narodu nedovoljno razumljiv i od hrvatske Vlade i medija potpuno ignoriran, po svoj prilici je osuđen na propast. I sudeći po rastućoj hajci koja se zbog toga iz obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja na nju digla, upravo to je ono što bi ju moglo stajati puno više od drugog mandata. Sve drugo (trepavice, cipelice, torbice, čašice, pjesmice…) zapravo su trivijalnosti i bacanje prašine naivnom narodu u oči.

Sjetite se što su sve ‘tvrdoglavom diktatoru’ Tuđmanu za života radili i pakirali te kako je završio zbog nepristajanja da Hrvatsku vrati natrag u novojugoslavenski ‘Region’?

Poslije njegove smrti i izbora 2000., jugokomunističko naslijeđe i nostalgija, zacementirani ‘bivšim’ kadrovima i njihovim potomcima u vrhu vlasti, u strankama, medijima i ključnim institucijama, sustavno su narodu nametali bivše međusobne podjele, ozračje izdaje, pesimizma i beznađa. Njihov ‘novi’ posao bio je do kraja zatrovati političko-društvenu klimu, kriminalnom pretvorbom uništiti gospodarstvo i nadu u bolje sutra te tako veliki dio razočaranog naroda postupno dovesti u stanje u kojem će mu biti sasvim svejedno ako mu budućnost ponovo bude jugobalkanska prošlost.

Ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti

Svjetlo na kraju tog tunela pojavilo se porazom Milanovića i Josipovića na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, koje je svjestan i odgovoran dio hrvatskog naroda, koristeći se svojim demokratskim pravom (jedva, ali ipak) izbornom lustracijom skinuo s vlasti.

Vidite, najvažnija snaga demokracije jest mogućnost da na izborima damo svoj prinos promjeni ili poboljšanju stanja u kojem se nalazimo. Izlazak na izbore i zdravorazumsko korištenje te mogućnosti znak je političke zrelosti i nužan preduvjet za društveni napredak.

Strašno je ružna i tužna činjenica da od 2000., ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti. I što je još gore, izgleda kako nisu ni svjesni posljedica svog ponašanja na dugi rok. Ne samo da te dvije trećine ljudi koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama, nego oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljujući njihovu bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mjestima u državnoj upravi ima gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka, koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.

Ostalu, dvotrećinsku većinu, koja iz bilo kojih razloga ne izlazi na izbore, u Saboru i na lokalnim razinama vlasti zapravo ne predstavlja nitko.

Može li se katastrofalno mali odaziv na izbore u Hrvatskoj objasniti bilo čime drugim osim nedostatkom političke zrelosti i kulture? Naravno, ima tu i drugih stvari, poput sustavno nametnute apatije, razočaranosti, tradicionalnog hrvatskog jala, lijenosti i inata. Ljudi su kompleksna mješavina emocija i razloga za i protiv. Ali što god je razlog, rezultat je na kraju isti. Oni koji ne izlaze na izbore rade jednaku štetu Hrvatskoj kao i oni koji izlaze i glasuju za ‘bivše’ Jugoslavene.

Interesantno, upravo oni koji se ne koriste svojim biračkim pravom kako bi stvari promijenili nabolje, najgrlatiji su kritičari stanja u kojem se Hrvatska nalazi, stalno mantrajući o nekakvoj famoznoj lustraciji, koju bi netko drugi (lupajući šakom o stol) umjesto njih trebao sprovesti.

Jedna stvar nam mora biti jasna, u trenutačnom rasporedu snaga i stanja svijesti u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi mogao, dekretom odozgo, sprovesti lustraciju a da se pri tom ne riskira kaos, neredi i sukobi na ulicama ili, u najgorem slučaju, novi međuhrvatski rat. Hrvatima danas ne treba paraliza vlastite države putem revolucionarnih nereda i međusobnih sukoba na ulicama nego evolucijski razvitak putem demokratskih mehanizama koji im stoje na raspolaganju.

Toga je, nakon što mu nije uspjelo lustrirati čak ni boljševičko ime najstarijem zagrebačkom nogometnom klubu postao svjestan i pokojni predsjednik Tuđman.

Izborna lustracija

Mora nam dakle biti jasno, dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa barem natpolovične većine politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprijed ni izlaska iz ovakvog stanja.

Isus je rekao da ne ćete spasiti čovjeka time što ćete ga nahraniti ribom nego time što ćete ga naučiti ribariti. Dakle, umjesto dosadnih jadikovki, stalne kritike i očekivanja da netko drugi napravi nešto za nas, promislimo radije što sami možemo napraviti kako bi Hrvatska postala uređenija i uspješnija država.

Kako bi se nešto promijenilo treba imati volju, koja se, kada su u pitanju potrebne promjene u demokratskom društvu, manifestira masovnim izlaskom na izbore. Bez obzira na to koliko tu volju za promjenom današnjeg stanja guše oni koji su ga nametnuli nakon bizarnih izbora 2000. godine.

Sustavna pasivizacija s jedne strane, a s druge naivno zanemarivanje mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju, dovode hrvatski narod do marginalizacije na unutarnjem, regionalnom i europskom planu. Djetinjasto naivno shvaćanje kako će konačno izborena sloboda sama od sebe rješavati sve naše probleme, Hrvatsku će neminovno dovesti ponovo pod punu kontrolu njezinih bivših manipulatora. Do sluganstva i stalne ovisnosti o drugima.

Suprotno uvriježenom mišljenju kako biti slobodan znači raditi što god hoćeš, biti slobodan zapravo znači nametnuti sam sebi stanovitu moralnu i društvenu odgovornost koja će nam osigurati osjećaj da smo ono što jesmo. Ako dakle za sebe kažemo da smo Hrvati i domoljubi koji vole Hrvatsku i svoju obitelj, onda nam to što jesmo i što volimo nameće obvezu da skrbimo o tome. Ako ne ispunjavamo tu obvezu, izdali smo sami sebe, ono što jesmo i što volimo. Preneseno na teren demokracije, neizlazak na izbore koji nam omogućuju da svojim glasom zaštitimo to što jesmo i što volimo, kada se spoji sa stalnim nametanjem beznađa i nedostatkom vjere u bolje sutra, vodi do raspada naših temeljnih identitetskih vrijednosti.

Problem je u tome što puno poštenih, obiteljskih ljudi lako nasjeda na spinove onih koji ih uvjeravaju da njihov glas ne može ništa promijeniti i da je bolje ne izlaziti na izbore. Istina je upravo suprotna. Postići željeni izborni rezultat uopće nije teško. Sve što treba uraditi 70 posto poštenih birača (onih koji drže do nacionalnih i obiteljskih vrijednosti i izjašnjavaju se kao vjernici) jest izići na izbore i glasovati za kandidata istog takvog svjetonazora – i oni su pobijedili.

Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se rješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes, a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu djecu. Očito, naslijeđena sklonost sluganstvu i nasjedanju na manipulacije, nesloga i preko ‘bivših’ jugokomunista programirano nametnuta apatija u društvu sprječavaju većinu hrvatskog naroda da postigne svoj cilj.

U Hrvatskoj političkoj areni kod običnog puka još uvijek prevladava mentalitet stada koje se kreće u smjeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Zbog toga što glasuju na osnovi onoga što čitaju, slušaju ili gledaju na navijačkim medijima, mnogi Hrvati, a da toga nisu ni svjesni, glasuju protiv svojih vlastitih interesa. Činjenica je da su rezultati svih izbora od Tuđmanove smrti do danas, osim u slučaju pobjede Karamarkova HDZ-a i gospođe Grabar-Kitarović na izborima za predsjednicu, to pokazali.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari