Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše ‘5. kolovoza 1995.’?

Objavljeno

na

Za ljubav često kažu da je slijepa. U SAD idu korak dalje pa tvrde da je ljubav jedna vrsta duševne bolesti.

Čini mi se da su u pravu. Dokaz je to odlazak Tita u Povijesni muzej ili kako se to akademski kaže u ”ropotarnicu povijesti”. Komšije bi rekli “na đubrište istorije“.

U izvrsnoj kolumni “Životinjska farma“ Borislav Ristić u Večernjaku piše: “Njih dvjesto cijeli je život mukotrpno radilo kako bi osnovali 23 udruge, i sad bi jedan povijesni revizionist htio sve to poništiti oduzimajući im 45 milijuna kuna prihoda?“ Potpisujem, osim cifre od 45 milijuna kuna. I 45 milijuna eura je premalo koliko nas koštaju “duševni bolesnici“ koje  plaćamo. I tako crveni, do ušiju zaljubljeni u maršala, demaskirali su i povijesno razgolitili i njega i sebe. Sneška Banović cmizdri i ujedno misli što se nije moglo pričekati još tih tričavih 700 godina. Nisu pomogle ni sovjetske zastave, ni crvene zvijezde, ni ogroman broj od 123 nabrijanih i bijesnih antifa. Nedi Raukar ne ide u glavu kako su to drugovi dopustili da se maršalov trg zamjeni “ustaškim“ Trgom Hrvatske Republike. Možda drugovi nisu bili budni? Iznenadila ih je “proustaška diverzantska skupina“ Hasanbegović, Esih i Glasnović. Kad je prvi šok prošao, odmah je nastupila izlizana mantra: što se bavite ustašama i partizanima? Brinite o gospodarstvu da nam mladi ne odlaze iz zemlje, da Slavonija… itd. Na fejsu ognjištari uzvraćaju: “Tko vam brani baviti se ekonomijom? Prestanite plakati za Titom, organizirati gay prideve, razmišljati o zajedničkim klozetima za muške i ženske, tražiti ukidanje vjeronauka u školama, progoniti ljude koji se zalažu za život i eto vam prostora za ekonomiju“. Naravno da je jednonogi diktator aut.

Hajmo se sada, umjesto ekonomijom, baviti malo pločama. Tu imamo dijapazon za svakog pravog antifu tipa Zorana Pusića, Nede Raukar, Dubravke Ugrešić, Mire Furlan, Frljića, Štromara, Pofuka, Gerovca, Jelene Lovrić, Matije Babića, feralovaca, 6. ličke i gledatelja Žikine dinastije. Tako imamo ćirilične ploče, HOS-ove ploče, nadgrobne ploče, šperploče i luku Ploče. Neki koji nisu shvatili sofisticiranost hajke na ploču u Jasenovcu, pišu po fejsu: “Koliko je HOS-ova ploča bila sukladno zakonima i legalno postavljena u Jasenovcu, a jeste. Zašto je skinuta?” Kako mali Ivica zamišlja načelo zakonitosti u RH, lijepo i smireno je odgovorila Anka Mrak-Taritaš na tri “pobjedonosne“ stranice u Večernjaku. Kaže naš(a) Mrak: “Vlada je legalizirala ustaški pozdrav, a slučaj ploče HOS-a je kao da nacistička ploča ne može u Dachau, a može u Muenchen“, Iva Puljić-Šego se nije htjela šegačiti i podsjetiti predsjednicu liliputanske stranke GLAS da je nacističku ploču legalizirala vlada “starog ustaše“ Ivice Račana odnosno njegovo Ministarstvo uprave. U to se gospođa Anka ne bi ”štela mešati”.

Na ploče se vraćamo nakon male pauze. Iva, sva ozarena, nudi Anki loptu na 11 metara i uz prazan gol. “Kaže predsjednica da je to starohrvatski pozdrav?“ Misleći na ZDS. Što je naša Anka odgovorila jasno je i onima koje politika uopće ne zanima. Ustaški pozdrav… Tito na čelu kolone…to predsjednica jedne države ne izjavljuje…ona je predsjednica svih Hrvatica i Hrvata…trebalo bi možda pokušat s anonimnom anketom u Indexu, Telegramu, Novostima, organizatorima derneka “Antifašizam je moj izbor“… koliko je KGK njihova predsjednica. I Šego odmah poentira: ”Mislite li da je predsjednica time zapečatila šanse za drugi mandat…“ Drage Iva i Anka. Kako sam nadobudno tvrdio u ovoj kolumni (što se može provjeriti u roku od 5 minuta) da će KGK tijesno pobijediti Josipovića, Trump u USA tijesno pobijediti Hillary, a Bandić tijesno u Zagrebu tako i sada  kategorički tvrdim da će se KGK prošetati kroz izbore za drugi mandat. I to između ostalog jer je napokon netko osjetio bilo ovog naroda. Onih 70% koji jesu i ostat će dominantni “na ovim prostorima“.

Da završimo s pločama. Koje smo mi ploče mogli donijeti iz Domovinskog rata? Kaže jugo adolescent Zoran Pusić: “Da je pozdrav koji koristi HOS na njihovu sramotu i sramotu cijele Hrvatske…” Na fejsu se pitaju: “Je li sramota cijele Hrvatske i to što ni jedna postrojba u Domovinskom ratu nije imala pozdrav: ”Smrt fašizmu-sloboda narodu“? Je li sramota što ni jedna postrojba  nije imala ime neke proleterske brigade…? Je li sramota što ni jedna postrojba nije imala ime npr. ”Drug Tito“? Zašto su pobjedničke brigade uzimale imena Tigrova, Puma, Vukova… a ne “slavna“ imena Save Kovačevića, Rade Končara, Marka Oreškovića, Ive lole Ribara ili kako Mađari kažu ”Janoš Bećar Pecaroš”. I na kraju jedno pitanje svima nama: zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše “5. kolovoza 1995. g“? To je dan kad je RH postala država u punom smislu te riječi. To je dan pobjede, ali je istovremeno i dan državnosti u punom smislu.

Na fejsu su neumoljivi. Zašto će nakon skidanja HOS-ove ploče u Jasenovcu HDZ-ovci operirati mandule kroz dupe? Zato što se nitko ne usudi otvoriti usta!

Slovenija nas blokira u namjeri da postanemo članovi Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD). Naravno, blokiraju nas zbog arbitražne presude. Slovenci su jedinstveni za razliku od Hrvata. Evo te jedinstvenosti u praksi. Miha Pogačnik, jedan je od vodećih slovenskih eksperata međunarodnog i europskog prava i od 2001.g. do 2008.g. glavni slovenski pregovarač o granici s Hrvatskom. Evo što kaže dr. Pogačnik: “Kao profesor međunarodnog prava moram naglasiti da arbitražna presuda uopće ne postoji, ona je ništavna jer su bila kršena kogentna imperativna pravila međunarodnog prava. Zato je paradoksalno da se Slovenija i Hrvatska  bave presudom koje nema“. Mađari nas blokiraju jer su ljuti na nas zbog MOL-a i Hernadija. Pomorska sila BiH se ozbiljno ljuti jer želimo na svom teritoriju izgraditi Pelješki most. Vjerojatno misle da bi bilo primjerenije da Pelješki most gradimo između Bihaća i Velike Kladuše. Srbija nas blokira jer nismo s njihovom meteorološkom službom unificirali pojmove kao što su bljesak i oluja. Mi te pojmove pišemo s velikim slovima što Dačića, Vučića i Vulina jako ljuti. Crna Gora nas blokira jer se još uvijek nismo odrekli Prevlake iako s njima nismo nikada u povijesti ratovali. Barem nas je tako podučio svojevremeno Stipe Mesić. Makedonci nas blokiraju jer smo zavrbovali njihovog Veličko Georgijev Kerina da zajedno s ustašama 9. listopada 1934.g. ubije kralja Aleksandra. Zato smo godinama učili kako je nesretni monarh na samrti prošaptao ađutantu: “Čuvaj te mi Jugoslaviju“. Međutim, ađutant je kasnije također na samrti prošaptao ono što je njemu stvarno kralj prošaptao: “Upucaše me bre  p….im majčina.“ Kad još Česi doznaju da usijane glave žele uzeti ulicu Tomašu Masaryku, blokirat će nam obalu sa svojim legendarnim ”luft madracima”… Sve u svemu nismo baš omiljeni i svima dragi kao što si cimer-fraj iznajmljivači umišljaju.

Evo još jedne sa fejsa: Mi Hrvati smo zajebani ljudi. Nema k’o nas nije zajebao.

Zagrepčanin Tomislav Mihaljević postao je glavni direktor jedne od najprestižnijih klinika u SAD. Mladi post-doktorand na Fakultetu elektronike i računarstva “mijenja svjetsku avio-industriju“ jer je izmislio sustav FTC (Fault Tolerant Control) kojim se modelira magnetsko polje u generatorima te se može zaobići kvar i maksimalno koristiti neoštećene dijelove uređaja. Dimitri Krainc diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađen je jer je otkrio kako propadaju neuroni kod Parkinsonove bolesti. Trenutno vodi kliniku za neurologiju u Chicagu. Ivica Đikić svaki mjesec otkrije lijek protiv raka koji se još nije ni pojavio. Profesor Pavuna je jedan od vodećih fizičara u Švicarskoj, Profesori Damaška i Banac se napravili sjajne karijere na Yale University. Dr. Fran Supek dobitnik je 1,5 milijuna eura vrijednog projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC) namijenjenog znanstvenicima na početku samostalne karijere. To su Hrvati Kojima se svi ponosimo! S druge strane profesorica Blaženka Divjak je napravila karijeru onog časa kad je protestirala na Tomislavcu protiv rigidnih desničara koji su blokirali Obrazovnu reformu koju je pokrenuo njen favorit Bora Jokić. Ona smatra da reforma mora izazvati osmjeh na licima đaka. Ne samo osmjeh nego i salve smijeha kad “napredna omladina “ shvati da su Marulić, Krleža, Augustin Ujević, Slobodan Novak druga YU-liga u odnosu na Antu Tomića, Zorana Ferića, Johana Štulića, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić itd. izgubili rat 5. kolovoza 1995., ali ovaj jednako važan rat ne smiju izgubiti. Radnička klasa je “tigar od papira“, s tim tigrom ne možemo doći u dominantnu poziciju u RH. Zato se moramo izboriti za Obrazovnu reformu misle od prilike naši ljevičari. Trebamo daleko više Jakovina, Klasića, Perica i Markovina… progresivnih drugova. Što više Kapovića, Budaka itd. Evo, ”Dubravka Ugrešić kojoj je”, prema upućenima, ”prije dvije godine za dlaku izmakla Nobelova nagrada za književnost“ piše reklamni agent Denis Derk u Večernjaku. Kaže Duba: “Dublin slavi Joycea, a Zagreb Tuđmana“. Možda je lijevorukoj Dudi izmakla za dlaku Nobelova nagrada, ali vjerojatno za dlaku s konjskog repa. Crvenoj Ugrešićki je promaklo da Dublin slavi i George Bernard Shawa, irskog dramatičara kojem 1925.g. nije “za dlaku“ izmakla Nobelova nagrada nego ju je dobio. Zašto ga spominjem, a Dubravka ne. Zato što je veliki pisac za života bio tvrdi poklonik Benita Musolinija. I zamislite nije zbog toga bio osuđen i u roku 24 sata nakon presude i strijeljan kao na primjer Mile Budak. “Ako volite gušću jetru, to ne znači da morate upoznati gusku“ rekla je Maragaret Atwood autorica maštovitog romana “Gazela i kosac“. Ja autoricu “Lisica“ našu Dubravku nisam upoznao. Evo zašto to ne bih ni želio. Kaže ona: “U Dublinu su dva mosta, jedan je od njih savršenstvo, a zovu se po Jamesu Joyceu i po Samuelu Beckettu. A u Zagrebu se pristojan aerodrom zove po čovjeku kojeg ćemo pamtiti po rečenici da je sretan da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Hrvati pamte Tuđmana po tome što je stvorio ovu državu. A baš to mu Duda ne može oprostiti.  Po nesuđenoj “nobelovki“ Zagrebački aerodrom bi se trebao zvati po Anti Tomiću ili Oliveru Frljiću ili možda čak po njoj. Sad je jasno i zadnjem slijepcu zašto se lijevi ideolog Vjeran Zuppa s toliko zagriženosti zauzeo da Obrazovnu reformu dobije ili Jokić ili Divjak. Na radnike više ne računaju. Možda i zato što su ih radnici već davno “pročitali.“ Oni pak gušću jetru moraju imati na stolu. Za gusku ih i onako boli glava.

Pričaju da je tamo pedesetih godina prošlog stoljeća neki neoprezni zastupnik u Hrvatskom saboru rekao za Bakarića da je idiot. Naravno, osudiše ga na dvadeset godina i tri mjeseca. Kod izricanja presude nesretnik zapita predsjednika vijeća: ”Dobro, dvadeset godina sam očekivao, ali zašto ova tri mjeseca?” Sudac odgovori: “tri mjeseca za uvredu druga Bakarića, a dvadeset godina za otkrivanje državne tajne!“

Ne kužim ni pok. Akademika Ranka Marinkovića ni Zlatka Hasanbegovića. Što to imaju protiv Tomaša Masaryka? Tri puta je čovjek bio predsjednik Čehoslovačke. Nema ulicu u Bratislavi, ali ima u Zagrebu i Beogradu. Veliki zagovornik srpske dominacije i stvaranja Jugoslavije. U jednom eseju o južnoslavenskoj ideji Hrvate je nazvao “nižom vrstom Srba“. Žestoki je bio zagovornik Jugoslavije koja se raspala kao i Čehoslovačka. Znači politički vizionar tipa Sneške Banović i 700 godina Traga Maršala Tita. I sad bi nama i Denisu Kuljišu uzeli ulicu. Sad samo malo mašte. Da je vidoviti Tomaš, onako apstraktno rečeno, negdje rekao da su Srbi niža vrsta Hrvata, bi li Tomaš dobio ulicu u Beogradu? Točan odgovor pošaljite Denisu Kuljišu u Jutarnji list. Kriteriji su kod Tita i Masaryka sadržani u pridjevu-poznati. Tako crveni Ninić iz Šibenika kaže: “Drug Tito je najpoznatiji Hrvat“. Masaryk je najpoznatiji Čeh. Hitler najpoznatiji Nijemac. Bolje ne dirati Tomaša. Da nam jedno jutro ne osvane Pupovac…

Tamo negdje u jesen 1945. u razredu učiteljica pita: “Što je bilo prije, kokoš ili jaje?“ Javi se mali Mate. “Prije je bilo svega.“

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari