Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše ‘5. kolovoza 1995.’?

Objavljeno

na

Za ljubav često kažu da je slijepa. U SAD idu korak dalje pa tvrde da je ljubav jedna vrsta duševne bolesti.

Čini mi se da su u pravu. Dokaz je to odlazak Tita u Povijesni muzej ili kako se to akademski kaže u ”ropotarnicu povijesti”. Komšije bi rekli “na đubrište istorije“.

U izvrsnoj kolumni “Životinjska farma“ Borislav Ristić u Večernjaku piše: “Njih dvjesto cijeli je život mukotrpno radilo kako bi osnovali 23 udruge, i sad bi jedan povijesni revizionist htio sve to poništiti oduzimajući im 45 milijuna kuna prihoda?“ Potpisujem, osim cifre od 45 milijuna kuna. I 45 milijuna eura je premalo koliko nas koštaju “duševni bolesnici“ koje  plaćamo. I tako crveni, do ušiju zaljubljeni u maršala, demaskirali su i povijesno razgolitili i njega i sebe. Sneška Banović cmizdri i ujedno misli što se nije moglo pričekati još tih tričavih 700 godina. Nisu pomogle ni sovjetske zastave, ni crvene zvijezde, ni ogroman broj od 123 nabrijanih i bijesnih antifa. Nedi Raukar ne ide u glavu kako su to drugovi dopustili da se maršalov trg zamjeni “ustaškim“ Trgom Hrvatske Republike. Možda drugovi nisu bili budni? Iznenadila ih je “proustaška diverzantska skupina“ Hasanbegović, Esih i Glasnović. Kad je prvi šok prošao, odmah je nastupila izlizana mantra: što se bavite ustašama i partizanima? Brinite o gospodarstvu da nam mladi ne odlaze iz zemlje, da Slavonija… itd. Na fejsu ognjištari uzvraćaju: “Tko vam brani baviti se ekonomijom? Prestanite plakati za Titom, organizirati gay prideve, razmišljati o zajedničkim klozetima za muške i ženske, tražiti ukidanje vjeronauka u školama, progoniti ljude koji se zalažu za život i eto vam prostora za ekonomiju“. Naravno da je jednonogi diktator aut.

Hajmo se sada, umjesto ekonomijom, baviti malo pločama. Tu imamo dijapazon za svakog pravog antifu tipa Zorana Pusića, Nede Raukar, Dubravke Ugrešić, Mire Furlan, Frljića, Štromara, Pofuka, Gerovca, Jelene Lovrić, Matije Babića, feralovaca, 6. ličke i gledatelja Žikine dinastije. Tako imamo ćirilične ploče, HOS-ove ploče, nadgrobne ploče, šperploče i luku Ploče. Neki koji nisu shvatili sofisticiranost hajke na ploču u Jasenovcu, pišu po fejsu: “Koliko je HOS-ova ploča bila sukladno zakonima i legalno postavljena u Jasenovcu, a jeste. Zašto je skinuta?” Kako mali Ivica zamišlja načelo zakonitosti u RH, lijepo i smireno je odgovorila Anka Mrak-Taritaš na tri “pobjedonosne“ stranice u Večernjaku. Kaže naš(a) Mrak: “Vlada je legalizirala ustaški pozdrav, a slučaj ploče HOS-a je kao da nacistička ploča ne može u Dachau, a može u Muenchen“, Iva Puljić-Šego se nije htjela šegačiti i podsjetiti predsjednicu liliputanske stranke GLAS da je nacističku ploču legalizirala vlada “starog ustaše“ Ivice Račana odnosno njegovo Ministarstvo uprave. U to se gospođa Anka ne bi ”štela mešati”.

Na ploče se vraćamo nakon male pauze. Iva, sva ozarena, nudi Anki loptu na 11 metara i uz prazan gol. “Kaže predsjednica da je to starohrvatski pozdrav?“ Misleći na ZDS. Što je naša Anka odgovorila jasno je i onima koje politika uopće ne zanima. Ustaški pozdrav… Tito na čelu kolone…to predsjednica jedne države ne izjavljuje…ona je predsjednica svih Hrvatica i Hrvata…trebalo bi možda pokušat s anonimnom anketom u Indexu, Telegramu, Novostima, organizatorima derneka “Antifašizam je moj izbor“… koliko je KGK njihova predsjednica. I Šego odmah poentira: ”Mislite li da je predsjednica time zapečatila šanse za drugi mandat…“ Drage Iva i Anka. Kako sam nadobudno tvrdio u ovoj kolumni (što se može provjeriti u roku od 5 minuta) da će KGK tijesno pobijediti Josipovića, Trump u USA tijesno pobijediti Hillary, a Bandić tijesno u Zagrebu tako i sada  kategorički tvrdim da će se KGK prošetati kroz izbore za drugi mandat. I to između ostalog jer je napokon netko osjetio bilo ovog naroda. Onih 70% koji jesu i ostat će dominantni “na ovim prostorima“.

Da završimo s pločama. Koje smo mi ploče mogli donijeti iz Domovinskog rata? Kaže jugo adolescent Zoran Pusić: “Da je pozdrav koji koristi HOS na njihovu sramotu i sramotu cijele Hrvatske…” Na fejsu se pitaju: “Je li sramota cijele Hrvatske i to što ni jedna postrojba u Domovinskom ratu nije imala pozdrav: ”Smrt fašizmu-sloboda narodu“? Je li sramota što ni jedna postrojba  nije imala ime neke proleterske brigade…? Je li sramota što ni jedna postrojba nije imala ime npr. ”Drug Tito“? Zašto su pobjedničke brigade uzimale imena Tigrova, Puma, Vukova… a ne “slavna“ imena Save Kovačevića, Rade Končara, Marka Oreškovića, Ive lole Ribara ili kako Mađari kažu ”Janoš Bećar Pecaroš”. I na kraju jedno pitanje svima nama: zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše “5. kolovoza 1995. g“? To je dan kad je RH postala država u punom smislu te riječi. To je dan pobjede, ali je istovremeno i dan državnosti u punom smislu.

Na fejsu su neumoljivi. Zašto će nakon skidanja HOS-ove ploče u Jasenovcu HDZ-ovci operirati mandule kroz dupe? Zato što se nitko ne usudi otvoriti usta!

Slovenija nas blokira u namjeri da postanemo članovi Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD). Naravno, blokiraju nas zbog arbitražne presude. Slovenci su jedinstveni za razliku od Hrvata. Evo te jedinstvenosti u praksi. Miha Pogačnik, jedan je od vodećih slovenskih eksperata međunarodnog i europskog prava i od 2001.g. do 2008.g. glavni slovenski pregovarač o granici s Hrvatskom. Evo što kaže dr. Pogačnik: “Kao profesor međunarodnog prava moram naglasiti da arbitražna presuda uopće ne postoji, ona je ništavna jer su bila kršena kogentna imperativna pravila međunarodnog prava. Zato je paradoksalno da se Slovenija i Hrvatska  bave presudom koje nema“. Mađari nas blokiraju jer su ljuti na nas zbog MOL-a i Hernadija. Pomorska sila BiH se ozbiljno ljuti jer želimo na svom teritoriju izgraditi Pelješki most. Vjerojatno misle da bi bilo primjerenije da Pelješki most gradimo između Bihaća i Velike Kladuše. Srbija nas blokira jer nismo s njihovom meteorološkom službom unificirali pojmove kao što su bljesak i oluja. Mi te pojmove pišemo s velikim slovima što Dačića, Vučića i Vulina jako ljuti. Crna Gora nas blokira jer se još uvijek nismo odrekli Prevlake iako s njima nismo nikada u povijesti ratovali. Barem nas je tako podučio svojevremeno Stipe Mesić. Makedonci nas blokiraju jer smo zavrbovali njihovog Veličko Georgijev Kerina da zajedno s ustašama 9. listopada 1934.g. ubije kralja Aleksandra. Zato smo godinama učili kako je nesretni monarh na samrti prošaptao ađutantu: “Čuvaj te mi Jugoslaviju“. Međutim, ađutant je kasnije također na samrti prošaptao ono što je njemu stvarno kralj prošaptao: “Upucaše me bre  p….im majčina.“ Kad još Česi doznaju da usijane glave žele uzeti ulicu Tomašu Masaryku, blokirat će nam obalu sa svojim legendarnim ”luft madracima”… Sve u svemu nismo baš omiljeni i svima dragi kao što si cimer-fraj iznajmljivači umišljaju.

Evo još jedne sa fejsa: Mi Hrvati smo zajebani ljudi. Nema k’o nas nije zajebao.

Zagrepčanin Tomislav Mihaljević postao je glavni direktor jedne od najprestižnijih klinika u SAD. Mladi post-doktorand na Fakultetu elektronike i računarstva “mijenja svjetsku avio-industriju“ jer je izmislio sustav FTC (Fault Tolerant Control) kojim se modelira magnetsko polje u generatorima te se može zaobići kvar i maksimalno koristiti neoštećene dijelove uređaja. Dimitri Krainc diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađen je jer je otkrio kako propadaju neuroni kod Parkinsonove bolesti. Trenutno vodi kliniku za neurologiju u Chicagu. Ivica Đikić svaki mjesec otkrije lijek protiv raka koji se još nije ni pojavio. Profesor Pavuna je jedan od vodećih fizičara u Švicarskoj, Profesori Damaška i Banac se napravili sjajne karijere na Yale University. Dr. Fran Supek dobitnik je 1,5 milijuna eura vrijednog projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC) namijenjenog znanstvenicima na početku samostalne karijere. To su Hrvati Kojima se svi ponosimo! S druge strane profesorica Blaženka Divjak je napravila karijeru onog časa kad je protestirala na Tomislavcu protiv rigidnih desničara koji su blokirali Obrazovnu reformu koju je pokrenuo njen favorit Bora Jokić. Ona smatra da reforma mora izazvati osmjeh na licima đaka. Ne samo osmjeh nego i salve smijeha kad “napredna omladina “ shvati da su Marulić, Krleža, Augustin Ujević, Slobodan Novak druga YU-liga u odnosu na Antu Tomića, Zorana Ferića, Johana Štulića, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić itd. izgubili rat 5. kolovoza 1995., ali ovaj jednako važan rat ne smiju izgubiti. Radnička klasa je “tigar od papira“, s tim tigrom ne možemo doći u dominantnu poziciju u RH. Zato se moramo izboriti za Obrazovnu reformu misle od prilike naši ljevičari. Trebamo daleko više Jakovina, Klasića, Perica i Markovina… progresivnih drugova. Što više Kapovića, Budaka itd. Evo, ”Dubravka Ugrešić kojoj je”, prema upućenima, ”prije dvije godine za dlaku izmakla Nobelova nagrada za književnost“ piše reklamni agent Denis Derk u Večernjaku. Kaže Duba: “Dublin slavi Joycea, a Zagreb Tuđmana“. Možda je lijevorukoj Dudi izmakla za dlaku Nobelova nagrada, ali vjerojatno za dlaku s konjskog repa. Crvenoj Ugrešićki je promaklo da Dublin slavi i George Bernard Shawa, irskog dramatičara kojem 1925.g. nije “za dlaku“ izmakla Nobelova nagrada nego ju je dobio. Zašto ga spominjem, a Dubravka ne. Zato što je veliki pisac za života bio tvrdi poklonik Benita Musolinija. I zamislite nije zbog toga bio osuđen i u roku 24 sata nakon presude i strijeljan kao na primjer Mile Budak. “Ako volite gušću jetru, to ne znači da morate upoznati gusku“ rekla je Maragaret Atwood autorica maštovitog romana “Gazela i kosac“. Ja autoricu “Lisica“ našu Dubravku nisam upoznao. Evo zašto to ne bih ni želio. Kaže ona: “U Dublinu su dva mosta, jedan je od njih savršenstvo, a zovu se po Jamesu Joyceu i po Samuelu Beckettu. A u Zagrebu se pristojan aerodrom zove po čovjeku kojeg ćemo pamtiti po rečenici da je sretan da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Hrvati pamte Tuđmana po tome što je stvorio ovu državu. A baš to mu Duda ne može oprostiti.  Po nesuđenoj “nobelovki“ Zagrebački aerodrom bi se trebao zvati po Anti Tomiću ili Oliveru Frljiću ili možda čak po njoj. Sad je jasno i zadnjem slijepcu zašto se lijevi ideolog Vjeran Zuppa s toliko zagriženosti zauzeo da Obrazovnu reformu dobije ili Jokić ili Divjak. Na radnike više ne računaju. Možda i zato što su ih radnici već davno “pročitali.“ Oni pak gušću jetru moraju imati na stolu. Za gusku ih i onako boli glava.

Pričaju da je tamo pedesetih godina prošlog stoljeća neki neoprezni zastupnik u Hrvatskom saboru rekao za Bakarića da je idiot. Naravno, osudiše ga na dvadeset godina i tri mjeseca. Kod izricanja presude nesretnik zapita predsjednika vijeća: ”Dobro, dvadeset godina sam očekivao, ali zašto ova tri mjeseca?” Sudac odgovori: “tri mjeseca za uvredu druga Bakarića, a dvadeset godina za otkrivanje državne tajne!“

Ne kužim ni pok. Akademika Ranka Marinkovića ni Zlatka Hasanbegovića. Što to imaju protiv Tomaša Masaryka? Tri puta je čovjek bio predsjednik Čehoslovačke. Nema ulicu u Bratislavi, ali ima u Zagrebu i Beogradu. Veliki zagovornik srpske dominacije i stvaranja Jugoslavije. U jednom eseju o južnoslavenskoj ideji Hrvate je nazvao “nižom vrstom Srba“. Žestoki je bio zagovornik Jugoslavije koja se raspala kao i Čehoslovačka. Znači politički vizionar tipa Sneške Banović i 700 godina Traga Maršala Tita. I sad bi nama i Denisu Kuljišu uzeli ulicu. Sad samo malo mašte. Da je vidoviti Tomaš, onako apstraktno rečeno, negdje rekao da su Srbi niža vrsta Hrvata, bi li Tomaš dobio ulicu u Beogradu? Točan odgovor pošaljite Denisu Kuljišu u Jutarnji list. Kriteriji su kod Tita i Masaryka sadržani u pridjevu-poznati. Tako crveni Ninić iz Šibenika kaže: “Drug Tito je najpoznatiji Hrvat“. Masaryk je najpoznatiji Čeh. Hitler najpoznatiji Nijemac. Bolje ne dirati Tomaša. Da nam jedno jutro ne osvane Pupovac…

Tamo negdje u jesen 1945. u razredu učiteljica pita: “Što je bilo prije, kokoš ili jaje?“ Javi se mali Mate. “Prije je bilo svega.“

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati