Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše ‘5. kolovoza 1995.’?

Objavljeno

na

Za ljubav često kažu da je slijepa. U SAD idu korak dalje pa tvrde da je ljubav jedna vrsta duševne bolesti.

Čini mi se da su u pravu. Dokaz je to odlazak Tita u Povijesni muzej ili kako se to akademski kaže u ”ropotarnicu povijesti”. Komšije bi rekli “na đubrište istorije“.

U izvrsnoj kolumni “Životinjska farma“ Borislav Ristić u Večernjaku piše: “Njih dvjesto cijeli je život mukotrpno radilo kako bi osnovali 23 udruge, i sad bi jedan povijesni revizionist htio sve to poništiti oduzimajući im 45 milijuna kuna prihoda?“ Potpisujem, osim cifre od 45 milijuna kuna. I 45 milijuna eura je premalo koliko nas koštaju “duševni bolesnici“ koje  plaćamo. I tako crveni, do ušiju zaljubljeni u maršala, demaskirali su i povijesno razgolitili i njega i sebe. Sneška Banović cmizdri i ujedno misli što se nije moglo pričekati još tih tričavih 700 godina. Nisu pomogle ni sovjetske zastave, ni crvene zvijezde, ni ogroman broj od 123 nabrijanih i bijesnih antifa. Nedi Raukar ne ide u glavu kako su to drugovi dopustili da se maršalov trg zamjeni “ustaškim“ Trgom Hrvatske Republike. Možda drugovi nisu bili budni? Iznenadila ih je “proustaška diverzantska skupina“ Hasanbegović, Esih i Glasnović. Kad je prvi šok prošao, odmah je nastupila izlizana mantra: što se bavite ustašama i partizanima? Brinite o gospodarstvu da nam mladi ne odlaze iz zemlje, da Slavonija… itd. Na fejsu ognjištari uzvraćaju: “Tko vam brani baviti se ekonomijom? Prestanite plakati za Titom, organizirati gay prideve, razmišljati o zajedničkim klozetima za muške i ženske, tražiti ukidanje vjeronauka u školama, progoniti ljude koji se zalažu za život i eto vam prostora za ekonomiju“. Naravno da je jednonogi diktator aut.

Hajmo se sada, umjesto ekonomijom, baviti malo pločama. Tu imamo dijapazon za svakog pravog antifu tipa Zorana Pusića, Nede Raukar, Dubravke Ugrešić, Mire Furlan, Frljića, Štromara, Pofuka, Gerovca, Jelene Lovrić, Matije Babića, feralovaca, 6. ličke i gledatelja Žikine dinastije. Tako imamo ćirilične ploče, HOS-ove ploče, nadgrobne ploče, šperploče i luku Ploče. Neki koji nisu shvatili sofisticiranost hajke na ploču u Jasenovcu, pišu po fejsu: “Koliko je HOS-ova ploča bila sukladno zakonima i legalno postavljena u Jasenovcu, a jeste. Zašto je skinuta?” Kako mali Ivica zamišlja načelo zakonitosti u RH, lijepo i smireno je odgovorila Anka Mrak-Taritaš na tri “pobjedonosne“ stranice u Večernjaku. Kaže naš(a) Mrak: “Vlada je legalizirala ustaški pozdrav, a slučaj ploče HOS-a je kao da nacistička ploča ne može u Dachau, a može u Muenchen“, Iva Puljić-Šego se nije htjela šegačiti i podsjetiti predsjednicu liliputanske stranke GLAS da je nacističku ploču legalizirala vlada “starog ustaše“ Ivice Račana odnosno njegovo Ministarstvo uprave. U to se gospođa Anka ne bi ”štela mešati”.

Na ploče se vraćamo nakon male pauze. Iva, sva ozarena, nudi Anki loptu na 11 metara i uz prazan gol. “Kaže predsjednica da je to starohrvatski pozdrav?“ Misleći na ZDS. Što je naša Anka odgovorila jasno je i onima koje politika uopće ne zanima. Ustaški pozdrav… Tito na čelu kolone…to predsjednica jedne države ne izjavljuje…ona je predsjednica svih Hrvatica i Hrvata…trebalo bi možda pokušat s anonimnom anketom u Indexu, Telegramu, Novostima, organizatorima derneka “Antifašizam je moj izbor“… koliko je KGK njihova predsjednica. I Šego odmah poentira: ”Mislite li da je predsjednica time zapečatila šanse za drugi mandat…“ Drage Iva i Anka. Kako sam nadobudno tvrdio u ovoj kolumni (što se može provjeriti u roku od 5 minuta) da će KGK tijesno pobijediti Josipovića, Trump u USA tijesno pobijediti Hillary, a Bandić tijesno u Zagrebu tako i sada  kategorički tvrdim da će se KGK prošetati kroz izbore za drugi mandat. I to između ostalog jer je napokon netko osjetio bilo ovog naroda. Onih 70% koji jesu i ostat će dominantni “na ovim prostorima“.

Da završimo s pločama. Koje smo mi ploče mogli donijeti iz Domovinskog rata? Kaže jugo adolescent Zoran Pusić: “Da je pozdrav koji koristi HOS na njihovu sramotu i sramotu cijele Hrvatske…” Na fejsu se pitaju: “Je li sramota cijele Hrvatske i to što ni jedna postrojba u Domovinskom ratu nije imala pozdrav: ”Smrt fašizmu-sloboda narodu“? Je li sramota što ni jedna postrojba  nije imala ime neke proleterske brigade…? Je li sramota što ni jedna postrojba nije imala ime npr. ”Drug Tito“? Zašto su pobjedničke brigade uzimale imena Tigrova, Puma, Vukova… a ne “slavna“ imena Save Kovačevića, Rade Končara, Marka Oreškovića, Ive lole Ribara ili kako Mađari kažu ”Janoš Bećar Pecaroš”. I na kraju jedno pitanje svima nama: zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše “5. kolovoza 1995. g“? To je dan kad je RH postala država u punom smislu te riječi. To je dan pobjede, ali je istovremeno i dan državnosti u punom smislu.

Na fejsu su neumoljivi. Zašto će nakon skidanja HOS-ove ploče u Jasenovcu HDZ-ovci operirati mandule kroz dupe? Zato što se nitko ne usudi otvoriti usta!

Slovenija nas blokira u namjeri da postanemo članovi Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD). Naravno, blokiraju nas zbog arbitražne presude. Slovenci su jedinstveni za razliku od Hrvata. Evo te jedinstvenosti u praksi. Miha Pogačnik, jedan je od vodećih slovenskih eksperata međunarodnog i europskog prava i od 2001.g. do 2008.g. glavni slovenski pregovarač o granici s Hrvatskom. Evo što kaže dr. Pogačnik: “Kao profesor međunarodnog prava moram naglasiti da arbitražna presuda uopće ne postoji, ona je ništavna jer su bila kršena kogentna imperativna pravila međunarodnog prava. Zato je paradoksalno da se Slovenija i Hrvatska  bave presudom koje nema“. Mađari nas blokiraju jer su ljuti na nas zbog MOL-a i Hernadija. Pomorska sila BiH se ozbiljno ljuti jer želimo na svom teritoriju izgraditi Pelješki most. Vjerojatno misle da bi bilo primjerenije da Pelješki most gradimo između Bihaća i Velike Kladuše. Srbija nas blokira jer nismo s njihovom meteorološkom službom unificirali pojmove kao što su bljesak i oluja. Mi te pojmove pišemo s velikim slovima što Dačića, Vučića i Vulina jako ljuti. Crna Gora nas blokira jer se još uvijek nismo odrekli Prevlake iako s njima nismo nikada u povijesti ratovali. Barem nas je tako podučio svojevremeno Stipe Mesić. Makedonci nas blokiraju jer smo zavrbovali njihovog Veličko Georgijev Kerina da zajedno s ustašama 9. listopada 1934.g. ubije kralja Aleksandra. Zato smo godinama učili kako je nesretni monarh na samrti prošaptao ađutantu: “Čuvaj te mi Jugoslaviju“. Međutim, ađutant je kasnije također na samrti prošaptao ono što je njemu stvarno kralj prošaptao: “Upucaše me bre  p….im majčina.“ Kad još Česi doznaju da usijane glave žele uzeti ulicu Tomašu Masaryku, blokirat će nam obalu sa svojim legendarnim ”luft madracima”… Sve u svemu nismo baš omiljeni i svima dragi kao što si cimer-fraj iznajmljivači umišljaju.

Evo još jedne sa fejsa: Mi Hrvati smo zajebani ljudi. Nema k’o nas nije zajebao.

Zagrepčanin Tomislav Mihaljević postao je glavni direktor jedne od najprestižnijih klinika u SAD. Mladi post-doktorand na Fakultetu elektronike i računarstva “mijenja svjetsku avio-industriju“ jer je izmislio sustav FTC (Fault Tolerant Control) kojim se modelira magnetsko polje u generatorima te se može zaobići kvar i maksimalno koristiti neoštećene dijelove uređaja. Dimitri Krainc diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađen je jer je otkrio kako propadaju neuroni kod Parkinsonove bolesti. Trenutno vodi kliniku za neurologiju u Chicagu. Ivica Đikić svaki mjesec otkrije lijek protiv raka koji se još nije ni pojavio. Profesor Pavuna je jedan od vodećih fizičara u Švicarskoj, Profesori Damaška i Banac se napravili sjajne karijere na Yale University. Dr. Fran Supek dobitnik je 1,5 milijuna eura vrijednog projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC) namijenjenog znanstvenicima na početku samostalne karijere. To su Hrvati Kojima se svi ponosimo! S druge strane profesorica Blaženka Divjak je napravila karijeru onog časa kad je protestirala na Tomislavcu protiv rigidnih desničara koji su blokirali Obrazovnu reformu koju je pokrenuo njen favorit Bora Jokić. Ona smatra da reforma mora izazvati osmjeh na licima đaka. Ne samo osmjeh nego i salve smijeha kad “napredna omladina “ shvati da su Marulić, Krleža, Augustin Ujević, Slobodan Novak druga YU-liga u odnosu na Antu Tomića, Zorana Ferića, Johana Štulića, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić itd. izgubili rat 5. kolovoza 1995., ali ovaj jednako važan rat ne smiju izgubiti. Radnička klasa je “tigar od papira“, s tim tigrom ne možemo doći u dominantnu poziciju u RH. Zato se moramo izboriti za Obrazovnu reformu misle od prilike naši ljevičari. Trebamo daleko više Jakovina, Klasića, Perica i Markovina… progresivnih drugova. Što više Kapovića, Budaka itd. Evo, ”Dubravka Ugrešić kojoj je”, prema upućenima, ”prije dvije godine za dlaku izmakla Nobelova nagrada za književnost“ piše reklamni agent Denis Derk u Večernjaku. Kaže Duba: “Dublin slavi Joycea, a Zagreb Tuđmana“. Možda je lijevorukoj Dudi izmakla za dlaku Nobelova nagrada, ali vjerojatno za dlaku s konjskog repa. Crvenoj Ugrešićki je promaklo da Dublin slavi i George Bernard Shawa, irskog dramatičara kojem 1925.g. nije “za dlaku“ izmakla Nobelova nagrada nego ju je dobio. Zašto ga spominjem, a Dubravka ne. Zato što je veliki pisac za života bio tvrdi poklonik Benita Musolinija. I zamislite nije zbog toga bio osuđen i u roku 24 sata nakon presude i strijeljan kao na primjer Mile Budak. “Ako volite gušću jetru, to ne znači da morate upoznati gusku“ rekla je Maragaret Atwood autorica maštovitog romana “Gazela i kosac“. Ja autoricu “Lisica“ našu Dubravku nisam upoznao. Evo zašto to ne bih ni želio. Kaže ona: “U Dublinu su dva mosta, jedan je od njih savršenstvo, a zovu se po Jamesu Joyceu i po Samuelu Beckettu. A u Zagrebu se pristojan aerodrom zove po čovjeku kojeg ćemo pamtiti po rečenici da je sretan da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Hrvati pamte Tuđmana po tome što je stvorio ovu državu. A baš to mu Duda ne može oprostiti.  Po nesuđenoj “nobelovki“ Zagrebački aerodrom bi se trebao zvati po Anti Tomiću ili Oliveru Frljiću ili možda čak po njoj. Sad je jasno i zadnjem slijepcu zašto se lijevi ideolog Vjeran Zuppa s toliko zagriženosti zauzeo da Obrazovnu reformu dobije ili Jokić ili Divjak. Na radnike više ne računaju. Možda i zato što su ih radnici već davno “pročitali.“ Oni pak gušću jetru moraju imati na stolu. Za gusku ih i onako boli glava.

Pričaju da je tamo pedesetih godina prošlog stoljeća neki neoprezni zastupnik u Hrvatskom saboru rekao za Bakarića da je idiot. Naravno, osudiše ga na dvadeset godina i tri mjeseca. Kod izricanja presude nesretnik zapita predsjednika vijeća: ”Dobro, dvadeset godina sam očekivao, ali zašto ova tri mjeseca?” Sudac odgovori: “tri mjeseca za uvredu druga Bakarića, a dvadeset godina za otkrivanje državne tajne!“

Ne kužim ni pok. Akademika Ranka Marinkovića ni Zlatka Hasanbegovića. Što to imaju protiv Tomaša Masaryka? Tri puta je čovjek bio predsjednik Čehoslovačke. Nema ulicu u Bratislavi, ali ima u Zagrebu i Beogradu. Veliki zagovornik srpske dominacije i stvaranja Jugoslavije. U jednom eseju o južnoslavenskoj ideji Hrvate je nazvao “nižom vrstom Srba“. Žestoki je bio zagovornik Jugoslavije koja se raspala kao i Čehoslovačka. Znači politički vizionar tipa Sneške Banović i 700 godina Traga Maršala Tita. I sad bi nama i Denisu Kuljišu uzeli ulicu. Sad samo malo mašte. Da je vidoviti Tomaš, onako apstraktno rečeno, negdje rekao da su Srbi niža vrsta Hrvata, bi li Tomaš dobio ulicu u Beogradu? Točan odgovor pošaljite Denisu Kuljišu u Jutarnji list. Kriteriji su kod Tita i Masaryka sadržani u pridjevu-poznati. Tako crveni Ninić iz Šibenika kaže: “Drug Tito je najpoznatiji Hrvat“. Masaryk je najpoznatiji Čeh. Hitler najpoznatiji Nijemac. Bolje ne dirati Tomaša. Da nam jedno jutro ne osvane Pupovac…

Tamo negdje u jesen 1945. u razredu učiteljica pita: “Što je bilo prije, kokoš ili jaje?“ Javi se mali Mate. “Prije je bilo svega.“

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari