Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zlobnici na fejsu proriču; Hrvatska 2020. g. preuzima predsjedanje EU! Kada je 1991. g. preuzela predsjedanje SFRJ, ona se raspala

Objavljeno

na

Zlobnici na fejsu proriču: “Hrvatska 2020. g. preuzima predsjedanje EU! Kada je 1991. g. preuzela predsjedanje SFRJ, ona se raspala“. Bojim se da se u tako relativno kratkom vremenskom razdoblju ne mogu dogoditi dvije tako dobre stvari, no nikad ne reci nikad. Trenutno je naša lijeva medijska falanga zapustila trend lova na omiljenu lovinu – Donalda Trumpa.

Međutim, nije im neka “roba“ ni događaj da je njihova simpatija Kim pogubio Kima Hyok Chola, svog pregovarača u nuklearnim pregovorima sa SAD-om. Tko mu je kriv kada ne zna pregovarati kako Bog zapovijeda. A u Sjevernoj Koreji svi znaju tko je Bog i batina. Hahaha!

Umjesto na nesretnog Trumpa, kojega nikako da osude i bace u Sing-sing, naša lijeva medijska scena otvorila je sezonu lova na Kolakušića i Ružu Tomašić. Mislava Kolakušića treba pod hitno demaskirati jer to vjerojatno zahtijeva tajni “etički kodeks“ naših intelektualnih proletera u Jutarnjem, Večernjem… Što će ti bolji PR nego kada te u relativno kratkom roku uzmu na zub Anto Nobilo i Ante Tomić. Mislavu Kolakušiću doslovno svaki dan Jutarnji posveti bar jednu stranicu. Zamislite da to čovjek mora plaćati. Ovako, kada ti nadasve popularni i omiljeni Ante Tomić posveti stranicu u subotnjem Jutarnjem, čovjek može samo zadovoljno odahnuti i promrmljati: tko to može platiti!

Međutim, s Ružom je priča manje idilična. Udružena antifašistička “tri pera“ Iva Boban-Valečić, Robert Bajruši i Marko Špoljar “iznenađeni su i uvrijeđeni“ ”Ružom ustaškom”. Pupovčeve Novosti su otkrile “tamnu stranu“, tj. Ružin život prije 50 godina u Kanadi. Zamislite! Tamo je bilo iseljenika koji su cijenili ustaše i Ruža se družila s njima, a ne, recimo, s četnicima. Naravno da je jako “progresivno“ objavljivati fotografije Ruže u ustaškoj uniformi od prije 50 godina, a ne objaviti slike Vojislava Pupovca u selu Ceranje Donje za vrijeme Domovinskog rata. Selo su pod svojim nadzorom držali četnici.

Pogodite koju je uniformu u selu pokraj Benkovca nosio brat našeg Milorada? Iz registra krajinskih boraca nakon Oluje vidi se i broj jedinice i puške u kojoj je bio Voja. I što sad? Dal’ spominjati i drugog brata Mladena, vodnika prve klase u jedinici 9035/94.. Jesu li Iva, Robi i Markan čuli za izvještaj SOA-e o nabujalom porastu četništva u RH? Što se novih slika tiče tu je naš trio čist. Vrlo često su objavljivane Pupovčeve slike u “regionu“ s četničkom nomenklaturom koja je u Srbiji na vlasti. I to u zemlji u kojoj je četnički pokret Draže Mihailovića sudski rehabilitiran.

Međutim, komentari čitatelja pod tim slikama sve govore. I više od ovih bjesomučnih napada. Govore prije svega o nama. Jesmo li ikada zabranili jugoslavensku zastavu, crvenu zvijezdu petokraku? Jeste li od ova tri pera pročitali ikada o komunističkim zločinima, o potrebi lustracije, o Titovim zločinima, o veličanju Jugoslavije u Zagrebu i Kumrovcu….

Na prvim demokratskim izborima 30. svibnja 1990. g. pobjeda je bila slatka, ali još nesigurna, a stvarno i sigurno smo pobijedili tek u Domovinskom ratu.  Poraženi udbaši, komunjare, orijunaši i Jugoslaveni ubacili su se odmah u HDZ-ov vlak kako bi zadržali pozicije i utjecaj. I zato danas “ne mogu da veruju“ da su Hrvati prije 50 godina u Kanadi gledali na hrvatsku povijest malo drugačije od komunjara i naših domaćih ljevičara. No, dobro. Vrč uvijek ide na vodu dok se ne razbije…

U svakom slučaju bit će tih “crnih labudova“ sve više i više kao npr.: onog da su nam oni koji su “porušili pola države“ opet sada u Kumrovcu ”dragi gosti”. Ruža se malo zaigrala sa suverenistima i pobrala više glasova negoli su ljevičari i mainstream stranke očekivale. Našoj vrloj policiji ne smetaju zastave protiv kojih smo četiri godine vodili rat i pod kojima su nama okupirali skoro trećinu države. Vide se sve češće i zastave sa srpskim orlovima, ali nitko se ne pita što o tome misli onih 30 tisuća koji su prošli srpske koncentracijske logore. Čini mi se da će se pravi, istinski izbori u Lijepoj našoj tek održati. Kad-tad…

Među kandidatima za najminiranije  zemlje Hratska je vrlo visoko nominirana.

Nije ni HDZ tako loš kao što pokazuju izbori za EU. Evo, zahvaljujući izbornom neuspjehu sada obećavaju na usta Plenkovića kako će nam, nakon osamnaest godina, ipak vratiti 30. svibnja kao Dan državnosti. Tako će nam se kao Dan državnosti napokon ponovno vratiti dan koji je već duboko usađen u pamćenje i srca ljudi, a ne dosadašnji dan državnosti 25. lipnja koji je proglašen Danom državnosti u vrijeme Račanove vlasti s HSLS-om i SDP-om.

Ironija tog datuma je prije svega u tome da ga je kao Dan državnosti proglasila stranka (SDP) koja je 25. lipnja 1991. g. odbila u Hrvatskom saboru glasati za samostalnu hrvatsku državu. Za one koji su zaboravni, podsjetimo se kako je 2000. g. nadobudni samoproglašeni kroničar Ivo Škrabalo naškrabao i ispremiješao datume svih državnih praznika. Nakon odlaska Račana povratak na 30. svibanj nije pao na pamet ni Sanaderu, ni Kosorici, ali sada jest Plenkoviću kad je vidio da je pretjerao sa samovoljom i ljevičarenjem. Ajde, bar nešto! Kakav smo mi narod, samo treba pričekati da se pojavi neki novi Škrabalo.

Krajem godine su predsjednički izbori. Još prije šest mjeseci činilo se da je to samo formalnost jer je Kolinda Grabar-Kitarović bila neprikosnovena kandidatkinja za nastavak te funkcije. Međutim, KGK je, pristankom da promijeni savjetnike i podvrgne se politici HDZ-a i očekivanjima Plenkovića, naglo počela gubiti tzv: bodovnu prednost pred svim mogućim protukandidatima.

Obračun s “desničarskim“ savjetnicima i pakt s HDZ-om ravan je po političkoj intuiciji paktu Molotov – Ribbentrop iz kolovoza 1939. g. u Moskvi. Naime, tamo su obje strane samo čekale pravi trenutak kad će jedna od njih prva zabiti “nož u leđa“ drugoj strani. U slučaju Kolinde, tko god joj je savjetovao trenutak za ”povratak u krilo” HDZ-a dobro ju je zeznuo jer, osim reiting – agencijama, svima je bilo jasno da podrška HDZ-u opada.

Plenkijev HDZ je samovoljno povukao previše političkih poteza koji su bili ”neprobavljivi” za srednje – desni spektar njegovih birača. Istanbulka, Marakeš, miniranje referenduma o promjeni Izbornog zakona, sklapanje koalicije s raspadajućim HNS-om, koalicija s Pupovcem, kontinuirano skretanje prema lijevom biračkom tijelu, otvoreno dodvoravanje europskim birokratima i na kraju kampanja koju je trebala ”zakucati” Merkelica, sada već politički mrtvac, ali koja dolazi u Zagreb prozivati nas zbog nacionalizma i promovirati svog nasljednika.

Zahvaljujući našim lijevim medijima dugo se stvarao dojam kako su svi na Plenkijevoj strani, ali on je tako nemilosrdno drmao čamac u kojem je plovio s HDZ-om, da se čamac napokon napunio vodom i sad tone. E, sad je ta voda došla do grla i Plenkiju i Kolindi.

Vrdoljak se već utopio, a to će uskoro osjetiti i Blaženka Divjak. Jedino Pupi uvijek ima dva rezervna pojasa za spašavanje. Kao što rekoh, pred šest mjeseci KGK se mogao ozbiljnije suprostaviti možda jedino Zoki Milanović. Danas se javlja još jedan “čudnovati kljunaš.“ Prije tjedan – dva zvali su me s nekog portala i zamolili da komentiram najavu pjevača Miroslava Škore o njegovoj želji da se kandidira za Pantovčak.

Koliko me sjećanje služi, rekao sam da je dobar pjevač, da je njegova pjesma “Mata“ vječni hit Domovinskog rata, ali da u tu estradizaciju ne vjerujem kao u ozbiljan projekt. Uskoro sam nabavio poveću količinu pepela da mi bude pri ruci. Naime, Škoro je dao neke izjave i nastupio je tako da pobuđuje pažnju i stječe simpatije. Od značajnijih izjava koje je nedavno dao izdvajam onu da, ako narod želi, on će ući u izbornu trku krajem godine; drugu, da će on uvijek sa svojim narodom ići na komemoraciju u Bleiburg i treću, da nikada neće podržati micanje HOS-ove ploče. Već na prvi pogled je jasno da Škoro ne ”izlazi iz diplomatskog salona Mata Granića” te da su mu izjave i stavovi izvorni, snažni i hrabri. Posipajući se pepelom zbog mojih ranijih izjava o Škori, citirat ću jednu davnu misao Tanje Torbarine: “Samo budale i mrtvaci ne mijenjaju mišljenje“.

Nakon koncerta na Dan grada Zagreba u petak navečer, koji je najblaže rečeno bio sjajan, na Škoru gledam kao na novog ”crnog labuda“ koji će mnoge zaviti u crno. Uostalom, zašto u modernoj politici ne bi bilo mjesta za snažnu osobnost koja dolazi s estradne scene. Imamo svježe primjere Ukrajine, Rumunjske, Italije… Ti primjeri plastično pokazuju da su birači siti klasične, ukočene i trbušaste elite. I primjer Macrona to itekako dokazuje.

Stoga bi bilo puno mudrije da je KGK, dok je još bila na vrhuncu popularnosti, umjesto svojim “desnim“ savjetnicima, dala “pakrački dekret“ svojim ”lijevim” savjetnicima na čelu sa svim mastima premazanim Matom Granićem. On je zapravo podsvjesni mentor i KGK, i Plenkoviću i Jandrokoviću. Čovjek ima neke izražene kvalitete, kao npr. da, kad mu više ne trebaš, on već u Nacionalu daje protiv tebe intervju. Tako je napravio Franji Tuđmanu u trenutku dok se on još nije ni ohladio u grobu.

Naravno, tu je još i “ljubimac“ Jutarnjeg Mislav Kolakušić kojemu nije ni na kraj pameti da mijenja svoju taktiku i strategiju, a koja se, uostalom, do sada pokazala više nego uspješnom. Ako je Hrvatska u ičemu profitirala ulaskom na Titanik zvan EU, a koji plovi prema famoznoj santi leda, onda je to u osvještavanju birača da nisu samo amorfna masa koju vladajuće elite smiju modelirati tako hoće za svoje potrebe. Nema više Williama Montgomerya kojega je poslao Bill Clinton da odradi “detuđmanizaciju“ i instalira Stipu Mesića, haaškog svjedoka protiv Hrvatske, za predsjednika Hrvatske!

Birači su svjesni svoje snage pa ni lijevi mediji, ni tobožnje anketne agencije ne mogu više nagnuti klatno na svoju stranu. Omjer je još uvijek isti kao što je bio u vrijeme dr. Franje Tuđmana. To je 70 posto onih koji su ratovali, pobijedili i vole Hrvatsku i 30 posto onih koji su 25. lipnja 1991. g. izašli iz Hrvatskog sabora kada se trebalo odlučiti između Jugoslavije ili Hrvatske. Zato će HDZ morati dobro promisliti što mu donosi skretanje u lijevo, što će mu na parlamentarnim izborima značiti koalicija s HNS-om, strankom koja vlada ni s dva posto biračkog tijela. A toliko draga “Velika koalicija“, ako do nje ipak dođe, obit će se o glavu svima, i HDZ-u i SDP-u. Birači više ne ”puše” te fore.

Svatko pametan zna da je to suspenzija demokracije kombinirana s nacionalnom izdajom. Glasali vi ovako ili onako, HDZ i SPD uvijek će imati 76 mandata tj. većinu. Možda, ali samo jednom! A nakon toga ambis. Stoga sam uvjeren da će se u prosincu ove godine odvijati karneval demokracije između bar četiri kandidata. Ili kako bi rekao Škoro: “I onda je došla devedeseta i otac reče – sad ili nikada…“.

Navodno, prema odluci Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi, kravlje ludilo, kad prijeđe na ljude, zove se kravlje ljudilo.

Ivan Markešić je “sociolog religije“, što god to značilo. Našeg Ivana jako je zasmetalo što je “Hod za život“ urušio demokratski izborni proces. Još je i DIP uznemirio pastoralnu dušicu našeg sociologa prihvativši opravdanost održavanja akcije Hod za život baš na dan izborne šutnje. Nije mi jasno zašto Markešić svoje lijevo dosadno štivo ne objavljuje kod Gorana Gerovca u Obzoru? Tu su mu svi istomišljenici. Bivši urednici “Borbe“ i “Komunista“, pa Brane Pofuk, Zoran Vitas, itd.

Evo, što našeg Ivana muči: “Zašto iz Hoda za život nisu otišli pred HBK i postavili sasvim obično pitanje: kako to da žene koje dolaze obaviti abortus nisu ništa naučile o njemu na školskom vjeronauku?“. To je u Večernjem obično glupo pitanje koje zaslužuje običan sažalni osmijeh. No, u Obzoru je to dijalektička mudrost koja zahtijeva angažman šire društvene zajednice u  borbi protiv rastućeg klerofašizma… Inače je opće “poznata“ činjenica da “žene koje dolaze obaviti abortus“ to rade uvijek nakon školskog vjeronauka! Kako bi rekao Thompson : E’ moj Ivane…

Ciceron je davno napisao: “Bestiae pro suo partu propugnant“ ili životinje se bore za svoj porod. A tek ljudi, druže Markešiću!

Slavica Lukić, naša heroina istraživačkog novinarstva, troši i dalje svoj raskošni talent na nestašnog Kolakušića. Kako bi demaskirala zastupnika EU parlamenta pozvala je u pomoć jednu dragu i objektivnu osobu – Nenada Zakošeka, profesora politologije na FPZ u Zagrebu. Što je naš ljevoruki profesor nadrobio Slavici manje je važno. Sjetih se njega i njegovog rigidnog ljevičarenja prilikom dolaska u RH Judith Reisman, doktorice komunikologije iz SAD.

Na poziv udruge Vigilare došla u Hrvatsku i po Jutarnjem “žena koja je podigla Hrvatsku na noge“ vrlo “gostoljubljivo“ je dočekana Fakultetu političkih znanosti na čelu s profom Nenadom Zakošekom. Žviždanje, dobacivanje, uvrede… Netko će zapitati zašto? Doktorica je žestoki borac protiv pedofilije… Što je tako retrogradno! Tanja Rudež je napisala ovu mudrost: Judith Reisman nije znanstvenica, već publicistkinja opsjednuta likom i djelom američkog seksologa Kinseyja”. Po njoj valjda publicistkinja ne može biti istodobno i znanstvenica bez obzira što je predavala na fakultetima u SAD-u i Izraelu.

Kada je došla na FPZG dekan – naš Nenad – očitao joj je bukvicu o lijepom ponašanju. Ha, ha, ha! Dr. Reisman je, nakon iskustva s našim ljevičarskim dekanom, izjavila: “Putovala sam svuda po svijetu i nigdje nisam vidjela toliko nasilnika kao u Hrvatskoj…“. Te davne 2013.g. dr. Reisman je podnijela po  Zakonu o medijima tužbu protiv Jutarnjeg. Loš utisak o Hrvatskoj donekle je ispravilo pravosuđe. Ovih dana dobio sam poziv za – prvo ročište. Kako vrijeme ide. Pet godina i već prvo ročište.

Naravno, moram provjeriti  je li dr. Reisman još živa… Srećom Kolakušić jest pa će i njemu Zakošek “očitati bukvicu o lijepom ponašanju“. Međutim, i zbog ovog, ali i zbog brojnih drugih slučajeva u kojima je izišao na vidjelo sav politički utjecaj, nerad i slabosti našeg pravosuđa, podržavam i dalje Kolakušića. Ako ništa drugo, neka jednog dana barem sredi pravosuđe i zakonodavstvo i ova će zemlja odmah prodisati…

I na kraju da ne bi ispalo kako pišem samo sve crno o HDZ-u, evo jedna relativno dobra vijest koja budi optimizam. Naime, HDZ je od naših ljudi u Irskoj dobio slovima i brojkama jedan glas. Pročitao više puta. Nitko demantirao.

Kažu da je Zadar preuzeo od Splita vodstvo na tablici gradova s najviše narkomana. Sumnja se da je vodstvo postignuto pomoću dopinga.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Franjo Tuđman ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne

Objavljeno

na

Objavio

Gladno, gadno hladno, vozim se prošle subote navečer autocestom kao gusan u magli, ne vidim prst pred nosom, čak ni vrlo kreativne poruke s kandidatskih oglasa za predsjedničke izbore na latinici i ćirilici. Glede ćiriličnih, možda se tko iz državnog odvjetništva ili koji ustavni sudac vozi u isto vrijeme pa od silne magle i ne zapaža da se tu radi nešto kontra hrvatskoga Ustava, koji je vrlo jasan makar u tom pogledu, to jest da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

Iznimku dopušta u stanovitim lokalnim jedinicama, pa spominje da ondje uz određene uvjete može biti rabljena ćirilica ili neko drugo pismo. Pitanje je, naravno, zašto uopće spominje ćirilicu, a ako ju spominje, zašto ne navodi koje to (još) drugo odnosno treće i četvrto pismo dolazi u obzir. Recimo arapsko. Ili barem arapske brojke.

Rečeni hrvatski vozači u magli koji bi trebali štititi ustavne vrijednosti i odredbe, prave se blesavima i zatvaraju oči, što je u vožnji, posebno u magli, vrlo loše. A kakve su u biti poruke toga protuustavnog akta, koji nije obična provokacija nego viša dimenzija dosadašnjih?

Glavna je poruka: mi svodimo državu koja se zove Republika Hrvatska na lokalnu jedinicu. Sljedeće je pitanje čija je to lokalna jedinica ta Hrvatska, a odgovor se može naći u projektu velike Srbije koji se na mnogim stranama uspješno obnavlja, odnosno u težnji da RH bude lokalna jedinica nekog velikog državnog organizma, kao što je bilo zamišljeno, a nije prošlo, što ne znači da na takvim težnjama ne treba ustrajati, štono rade Irinej i slični svjetovni ideolozi.

Nadalje, uvođenje ćirilice u javni prostor na cjelokupnom teritoriju RH (da ju bolje razumijemo), mali je korak za SDSS, ali velik za krajnji cilj, a on je od stvaranja hrvatske države do danas težnja prema konstitutivnosti, koliko god se u ovom trenutku činilo da nema šanse.

Budući da je u naravi SDSS-a laž , baštinjena i cinična, prosipaju se usput i znanstvene mudrolije o ćirilici kao jednom od hrvatskih pisama. Istina je ova: srpska suvremena ćirilica je verzija ruske iz ne tako davne povijesti, a bosančica je nešto posve drugo, pa je logično pitanje zašto „predsjednički plakati“ nisu pisani bosančicom.

Idemo dalje: predsjednički kandidati nisu oduševljeni svojim ćiriličnim verzijama, ali nitko od njih nije reagirao na pravi način, nisu valjda shvatili da u Hrvatskoj ima i mnogo Hrvata, neupućenih, pa bi netko od njih mogao pomisliti da su sami kandidati dali tiskati svoje poruke na ćirilici kako bi dobili i glasove onih koji za njih nikada ne bi glasovali. Ima još: čijim su novcem tiskani ti plakati? Pa vašim novcem, gospođe i gospodo, koji se dijeli šakom i kapom jednoj manjini kako bi njezino vodstvo moglo iritirati hrvatski puk, što je moguće jer je na vlasti hrvatsko-srpska koalicija.

I na kraju: tko su i kako se zovu vlasnici oglasnih panoa, je li im u prvom redu važna zarada, a Ustav naravno nisu proučili niti imaju soli u glavi. A što će se s tim plakatima događati, nije teško predvidjeti – svašta se šara i po latiničnim, a kako ne po ovim, pa kada tako i bude, provokatori će opet jednom udariti u plač o ugroženosti, netoleranciji, o Hrvatskoj koja ide prema NDH i slično, već viđeno. A to i jest još jedan od ciljeva raspaljivača. Na samom kraju: prije predaje ovoga rukopisa (nema predaje!) čitam stajalište Centralnog komiteta koje se u pravilu objavljuje na drugoj stranici tiskovine. Jako su razočarani. Shvatili malim mozgovima da je kampanja SDSS-a promašaj.

Tako, eto, mi poštujemo sebe i svoje (vrhovne) zakone, puštamo da nas se terorizira glupavim dosjetkama s pakosnom pozadinom, a nađu se i oni koji buncaju da „ćirilica nije kriva“ za sve što se događalo u ratu, recimo, pa što smo tako zadrti. Pismo nije krivo, naravno, ali kada postane sredstvom političkoga (za sada) terora i nametanja kojega se sjećamo iz prve i druge Jugoslavije, i oružanog terora iz devedesetih, onda stvari postaju ozbiljne. Iz raznih mostobrana u Hrvatskoj mogli bi potkornjaci uz već objavljenu knjigu „Jeziku je svejedno“ tiskati i knjigu „Pismu je svejedno“, tiskanu na latinici ili na ćirilici, svejedno.

Kad sam već kod jezika i pisma, spomenut ću da je dnevni tisak (ipak) dao prostor jezikoslovcu Aleriću koji je, bolje od mene, znanstveno objasnio publici o kakvoj je razornoj „jezičnoj politici“ riječ u knjizi „Jeziku je svejedno“.

Dvadeset godina poslije

TuđmanPodsjetimo se: kada je umro prvi hrvatski predsjednik, narod mu je u beskrajnim kolonama odavao počast. Nitko nije tjerao ljude da to čine, nitko ih nije „organizirao“, bili su potpuno svjesni da je umro čovjek čija je volja i hrabrost bila presudna u stvaranju moderne hrvatske države.

Raspadale se umjetne naddržavne tvorevine svuda oko nas, no s Jugoslavijom je bilo teže, baš zamršeno. Čak se i SSSR rasuo (sada se opet postupno sastavlja) bez ratova, oslobodile se zemlje istočne Europe i pribaltičke, ali je zanosna ideja velike Srbije ne samo spriječila mirni razlaz nego izazvala ratnu katastrofu.

Sudarile su se dvije zamisli: jedna koja je držala da je kucnuo čas za širenje Srbije na zapad, druga da je upravo pogodan trenutak za ostvarenje samostalne hrvatske države. Prva zamisao doživjela je relativan krah (relativan jer je Srbija uspjela uspostaviti genocidnu RS u BiH), druga je u potpunosti uspjela, hrvatska je vojska pobijedila srpsku, a Srbija 1996. priznala Hrvatsku. U svemu tomu od samoga je početka Franjo Tuđman bio ključna osoba, od one legendarne veljače 1989. do smrti, i zato ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne.

Ovih je dana oko 10. prosinca „preispitivana“ Tuđmanova uloga i karakter njegove vladavine, pa je stanoviti dnevni list angažirao nekoliko povjesničara i uopće intelektualaca da ocijene njegovu osobu i njegovo doba, što su oni i učinili. Pa kada se sve zbroji, i klatež među njima je, nabrajajući na nekoliko kartica njegove „grijehe“, na kraju zaključila da je bio čvrst i odvažan državnik, ali da će se o njemu u budućnost drukčije suditi jer, citiram maloga Tvrtka, „kada ljudi prestanu vjerovati u bajke o ekskluzivnosti njihove patnje, osobitoj surovosti Srba, nemogućnosti da se razumije hrvatsku bol i da su naši branitelji jedini hrabri, kada se prestane vjerovati u laži o starim hrvatskim pozdravima i javno ponešto kaže o svetosti Crkve u Hrvata, Tuđman, čitava hrvatska politička elita, izgledat će drukčije nego što se sada prikazuje. Bit će to trenutak kada će Franjo Tuđman biti odbačen…“

Iako mi je pomalo mučno, osjećam potrebu prevesti na hrvatski jezik, latinicom, što je mali htio reći. Naime: da nisu isključivo Hrvati patili, nego i oni drugi, to jest da je agresor patio isto kao i žrtva, napadač, koljač, isto kao i onaj koji je branio. Tako mali opet jednom izjednačava žrtvu i agresora, što je već klasika.

Nadalje, Srbi (misli na agresore, valjda) nisu bili osobito surovi, valjda su bili samo surovi, ali ne previše, blago surovi takoreći, nježno su razarali Vukovar i zatim poklali mnoge, uključujući ranjenike iz vukovarske bolnice, obzirno silovali i mučili ljude u srbijanskim logorima, poklali pola Škabrnje, potom topovima razarali hrvatske gradove od Slavonije do Like i Dalmacije, sveukupno ubili samo u Hrvatskoj više od petnaest tisuća, pretežito civila, među njima i četiri stotine djece (o kojoj se ne snimaju hrvatski filmovi) eh, to su zanemarive „brojke“ i ne bi trebalo previše žaliti, bol je bila i prošla, valjda, a glede hrvatskih branitelja – nisu oni jedini bili hrabri, hrabro su se borili i agresori sa sto puta nadmoćnijom ratnom tehnikom, hrabro su mjesecima i mjesecima pokušavali zauzeti Vukovar, njih 60.000 hrabrih protiv četiri tisuće i manje branitelja.

Eto tako, a onda autor malo umiješa i Crkvu u Hrvata, bez toga se ne može, ne kaže što se njoj ima predbaciti, ali neka se nađe. I zaključuje da će zbog svega navedenog Franjo Tuđman u skorijoj budućnosti biti odbačen. Ma tko će ga to odbaciti? Ni to nije rečeno, ali neka se nađe.

Jedino čega se mogu dosjetiti da mali misli na skori nestanak hrvatskoga naroda u demografskom slomu, na iseljavanje i mogućnost da u Hrvatskoj ostanu samo oni koji su Tuđmana već odavno odbacili, to jest nikada ga nisu prihvatili jer (im) je učinio što je učinio. Pa ako tako noviju povijest predaju profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako tako zaplotnjački pretvaraju krvavu istinu u izmišljene priče, junačku hrvatsku obranu u Andersenove bajke, onda smo doista u problemima.

Ne ću dalje o „preispitačima“ niti prevaspitačima, samo bih još htio ispričati jedan gotovo privatni doživljaj: ja sam, naime, jedini koji je dvaput bio u počasnoj straži uz odar Franje Tuđmana. Prvi put po napisanom protokolu, a zatim sam se zadržao u pokrajnjoj prostoriji, netko predviđen nije stigao, pa je nedostajao još jedan čovjek za sljedeću počasnu stražu, i ja sam uskočio. Da, tako sam bio uz Tuđmana od spomenute veljače 1989. do prosinca 1999., ponekad vrlo blizu, ponekad podosta udaljen jer su između nas stali novopridošli, osjećajući da bi se moglo profitirati. Ispričavam se na ovom sjećanju, riječ je samo o crtici, a memoare nemam namjeru pisati. O početcima jesam, već 1992. u knjizi Lijepa moja. Vjerojatno nije najbolja, ali je prva. I moja.

PISA

Uz sve nevolje sa školnicima i školarcima, stigla je još i neugodna vijest da je PISA napisala lošu ocjenu hrvatskom školstvu, koje je prikazano kao kosi toranj u prosvjetno uspravnoj međunarodnoj zajednici. Pa što, mi ćemo to nadoknaditi preko praznika i tijekom ljeta, a i PISA-ina trik-metodologija ne drži vodu. Dobra je vijest, naoko, da Hrvati znaju engleski, znatno bolje nego hrvatski, što će im dobro doći kada postanu pomoćna znanstvena i ina snaga u vrlo razvijenim državama. Nakon te sjajne ocjene za Hrvatima će se jagmiti, s njima će biti lakše jer tečno govore engleski i ne moraju na dodatno (jezično) školovanje. Znači, i u tom smislu dajemo velikim silama gotov proizvod, kojemu one nisu trebale plaćati školovanje.

Kultura nova

FTDa postoji takva zaklada ili što već jest, dugo nisam znao. Po nazivu vidim da se bavi kulturom. Lijepo. Kulturno. Čujem da se financira novcem od igara na sreću, raspolaže velikom količinom novaca. Pa je HKV kupio nekoliko srećaka, ali se pokazalo da nema sreće – projekt koji smo ponudili glatko je odbijen s obrazloženjem vrlo neugodnim, da, naime, ne djelujemo na području suvremene kulture i umjetnosti.

To nas je u prvi mah rasrdilo, jer smo naivno mislili da djelujemo. Kada bi se zbrojile sve stranice napisane na portalu HKV-a s temama iz kulturnog života, bilo bi ih na tisuće i tisuće, kada bi se navela imena članova HKV-a među kojima su i vodeća imena suvremene hrvatske kulture – teško bi bilo progutati spomenuto obrazloženje. Odbijeni naš projekt pod naslovom „Suvremeno književno i publicističko stvaranje“ više je nego poželjan, a polazi od neosporne činjenice da se objavljuju mnoge knjige, a o većini njih mediji ne prozbore ni slova, jer im se ne sviđaju ni teme ni autori, ili se jednostavno knjigama ne bave osim kada im je autor blizak ili čak kao kolumnist piše za iste novine, portale itd. U tom slučaju, ako takav autor „napiše“ i slikovnicu, eto njemu nekoliko stupaca. Elem, portal HKV-a imao je namjeru kontinuirano prikazivati više-manje sve što je vrijedno u suvremenom književnom i publicističkom hrvatskom svijetu (činimo to i sada, nesustavno), pa kako su za to potrebne i neke financije, skromne, bacili smo oko na Kulturu novu. A ona nas odbacila. Kaže da „djelatnost portala nije usmjerena na razvijanje aktivnosti publike koje bi predstavljalo dodatnu vrijednost.“

Dobro, pogledali smo malo što bi to trebalo značiti i vidjeli: s velikom svotom financira se stanovita mreža kulturnih praksi (hrv. stand. bi bilo praksa) jugoistočne Europe, a ta mreža obuhvaća Zagreb, Beograd, Skopje, Ljubljanu itd., to jest neumrlu Jugoslaviju. Lijepo. Nadalje, vidi se da LGBT centri vrlo dobro kotiraju, primjerice onaj u Splitu, da je udruga Domino cijenjena, kao i izložba Qeer sezone, ne znam gdje. Iz svega rečenoga zaključujemo o čemu se radi, a i vi drage čitateljice i čitatelji. Nismo odmah shvatili što je Kultura nova, odnosno što je nova kultura koja podupire „suvremene feminističke i kritičke intervencije u kulturno-umjetničkom polju“, te otvara prostor za „rodne i medijske kulture.“ QeerANarchive.

Razumjeli smo ipak da se mi, valjda, bavimo starom kulturom, a ne novom. No, za razliku od Kulture nove, ne postoji zaklada (ili što već) koja bi se zvala Kultura stara ili tek Suvremena kultura uopće, a da ne podupire samo jugoslavenske i istospolne“ kulturne aktivnosti koje imaju „dodanu vrijednost“. Inače, Kulturu novu vodi u kulturnom polju anonimni voditelj, premda je voditeljica. Financije osigurava, kao što je rečeno, Lutrija, a ona je hrvatska državna ustanova koja prodaje srećke (i ostalo) hrvatskim građanima, a oni, u neimaštini, traže sreću, ha.

Zaključno, na prvoj godišnjoj skupštini predložit ću novi naziv za HKV, to jest prošireni: HK, queer kulturno vijeće. I još jednu promjenu statuta: HKV djeluje na cjelokupnom području istospolne Jugoslavije. I onda neka mi tko kaže da to nije dodana vrijednost.

Balogovi hamburgeri

Prilog u Dnevniku HTV-a o Hrvatima u Hamburgu. Sve ih je više. Djeca teško usvajaju hrvatski, razgovaraju na njemačkom. Slučajno mi je baš ovih dana iz neke knjige ispao separat, na njemu pjesma Zvonimira Baloga, pokoj mu duši, iz 1985.

Bio je Balog jedan od onih čarobnjaka koji se znao igrati riječima i jezikom uopće. Pjesma se zove Otvoreno pismo jednog gastarbajtera domovini.

Neodoljiva je, pa ju citiram djelomično (sve pisano malim slovima): majne libe domovina/ alte slave djedovina, šrajben ti ovo pismo/jer se lange vidli nismo/halbe pišem/pola ću prešutit/ neću libe da te brižnu ljutim….ne ljuti se što sve više mucam /i hrvatski što samo natucam….kako also da se čovjek onda /kao neka anakonda / ne smota oko svoje boli/ i još jače te ne voli/ i još jače te ne moli….halbe pijem pola geben marku/učini da opet tobom ozaren hodim/kamen rukom/ srce zemljom da oplodim/ dosta u tuđini ja se krich/ich liebe nur dich.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati