Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zlobnici na fejsu proriču; Hrvatska 2020. g. preuzima predsjedanje EU! Kada je 1991. g. preuzela predsjedanje SFRJ, ona se raspala

Objavljeno

na

Zlobnici na fejsu proriču: “Hrvatska 2020. g. preuzima predsjedanje EU! Kada je 1991. g. preuzela predsjedanje SFRJ, ona se raspala“. Bojim se da se u tako relativno kratkom vremenskom razdoblju ne mogu dogoditi dvije tako dobre stvari, no nikad ne reci nikad. Trenutno je naša lijeva medijska falanga zapustila trend lova na omiljenu lovinu – Donalda Trumpa.

Međutim, nije im neka “roba“ ni događaj da je njihova simpatija Kim pogubio Kima Hyok Chola, svog pregovarača u nuklearnim pregovorima sa SAD-om. Tko mu je kriv kada ne zna pregovarati kako Bog zapovijeda. A u Sjevernoj Koreji svi znaju tko je Bog i batina. Hahaha!

Umjesto na nesretnog Trumpa, kojega nikako da osude i bace u Sing-sing, naša lijeva medijska scena otvorila je sezonu lova na Kolakušića i Ružu Tomašić. Mislava Kolakušića treba pod hitno demaskirati jer to vjerojatno zahtijeva tajni “etički kodeks“ naših intelektualnih proletera u Jutarnjem, Večernjem… Što će ti bolji PR nego kada te u relativno kratkom roku uzmu na zub Anto Nobilo i Ante Tomić. Mislavu Kolakušiću doslovno svaki dan Jutarnji posveti bar jednu stranicu. Zamislite da to čovjek mora plaćati. Ovako, kada ti nadasve popularni i omiljeni Ante Tomić posveti stranicu u subotnjem Jutarnjem, čovjek može samo zadovoljno odahnuti i promrmljati: tko to može platiti!

Međutim, s Ružom je priča manje idilična. Udružena antifašistička “tri pera“ Iva Boban-Valečić, Robert Bajruši i Marko Špoljar “iznenađeni su i uvrijeđeni“ ”Ružom ustaškom”. Pupovčeve Novosti su otkrile “tamnu stranu“, tj. Ružin život prije 50 godina u Kanadi. Zamislite! Tamo je bilo iseljenika koji su cijenili ustaše i Ruža se družila s njima, a ne, recimo, s četnicima. Naravno da je jako “progresivno“ objavljivati fotografije Ruže u ustaškoj uniformi od prije 50 godina, a ne objaviti slike Vojislava Pupovca u selu Ceranje Donje za vrijeme Domovinskog rata. Selo su pod svojim nadzorom držali četnici.

Pogodite koju je uniformu u selu pokraj Benkovca nosio brat našeg Milorada? Iz registra krajinskih boraca nakon Oluje vidi se i broj jedinice i puške u kojoj je bio Voja. I što sad? Dal’ spominjati i drugog brata Mladena, vodnika prve klase u jedinici 9035/94.. Jesu li Iva, Robi i Markan čuli za izvještaj SOA-e o nabujalom porastu četništva u RH? Što se novih slika tiče tu je naš trio čist. Vrlo često su objavljivane Pupovčeve slike u “regionu“ s četničkom nomenklaturom koja je u Srbiji na vlasti. I to u zemlji u kojoj je četnički pokret Draže Mihailovića sudski rehabilitiran.

Međutim, komentari čitatelja pod tim slikama sve govore. I više od ovih bjesomučnih napada. Govore prije svega o nama. Jesmo li ikada zabranili jugoslavensku zastavu, crvenu zvijezdu petokraku? Jeste li od ova tri pera pročitali ikada o komunističkim zločinima, o potrebi lustracije, o Titovim zločinima, o veličanju Jugoslavije u Zagrebu i Kumrovcu….

Na prvim demokratskim izborima 30. svibnja 1990. g. pobjeda je bila slatka, ali još nesigurna, a stvarno i sigurno smo pobijedili tek u Domovinskom ratu.  Poraženi udbaši, komunjare, orijunaši i Jugoslaveni ubacili su se odmah u HDZ-ov vlak kako bi zadržali pozicije i utjecaj. I zato danas “ne mogu da veruju“ da su Hrvati prije 50 godina u Kanadi gledali na hrvatsku povijest malo drugačije od komunjara i naših domaćih ljevičara. No, dobro. Vrč uvijek ide na vodu dok se ne razbije…

U svakom slučaju bit će tih “crnih labudova“ sve više i više kao npr.: onog da su nam oni koji su “porušili pola države“ opet sada u Kumrovcu ”dragi gosti”. Ruža se malo zaigrala sa suverenistima i pobrala više glasova negoli su ljevičari i mainstream stranke očekivale. Našoj vrloj policiji ne smetaju zastave protiv kojih smo četiri godine vodili rat i pod kojima su nama okupirali skoro trećinu države. Vide se sve češće i zastave sa srpskim orlovima, ali nitko se ne pita što o tome misli onih 30 tisuća koji su prošli srpske koncentracijske logore. Čini mi se da će se pravi, istinski izbori u Lijepoj našoj tek održati. Kad-tad…

Među kandidatima za najminiranije  zemlje Hratska je vrlo visoko nominirana.

Nije ni HDZ tako loš kao što pokazuju izbori za EU. Evo, zahvaljujući izbornom neuspjehu sada obećavaju na usta Plenkovića kako će nam, nakon osamnaest godina, ipak vratiti 30. svibnja kao Dan državnosti. Tako će nam se kao Dan državnosti napokon ponovno vratiti dan koji je već duboko usađen u pamćenje i srca ljudi, a ne dosadašnji dan državnosti 25. lipnja koji je proglašen Danom državnosti u vrijeme Račanove vlasti s HSLS-om i SDP-om.

Ironija tog datuma je prije svega u tome da ga je kao Dan državnosti proglasila stranka (SDP) koja je 25. lipnja 1991. g. odbila u Hrvatskom saboru glasati za samostalnu hrvatsku državu. Za one koji su zaboravni, podsjetimo se kako je 2000. g. nadobudni samoproglašeni kroničar Ivo Škrabalo naškrabao i ispremiješao datume svih državnih praznika. Nakon odlaska Račana povratak na 30. svibanj nije pao na pamet ni Sanaderu, ni Kosorici, ali sada jest Plenkoviću kad je vidio da je pretjerao sa samovoljom i ljevičarenjem. Ajde, bar nešto! Kakav smo mi narod, samo treba pričekati da se pojavi neki novi Škrabalo.

Krajem godine su predsjednički izbori. Još prije šest mjeseci činilo se da je to samo formalnost jer je Kolinda Grabar-Kitarović bila neprikosnovena kandidatkinja za nastavak te funkcije. Međutim, KGK je, pristankom da promijeni savjetnike i podvrgne se politici HDZ-a i očekivanjima Plenkovića, naglo počela gubiti tzv: bodovnu prednost pred svim mogućim protukandidatima.

Obračun s “desničarskim“ savjetnicima i pakt s HDZ-om ravan je po političkoj intuiciji paktu Molotov – Ribbentrop iz kolovoza 1939. g. u Moskvi. Naime, tamo su obje strane samo čekale pravi trenutak kad će jedna od njih prva zabiti “nož u leđa“ drugoj strani. U slučaju Kolinde, tko god joj je savjetovao trenutak za ”povratak u krilo” HDZ-a dobro ju je zeznuo jer, osim reiting – agencijama, svima je bilo jasno da podrška HDZ-u opada.

Plenkijev HDZ je samovoljno povukao previše političkih poteza koji su bili ”neprobavljivi” za srednje – desni spektar njegovih birača. Istanbulka, Marakeš, miniranje referenduma o promjeni Izbornog zakona, sklapanje koalicije s raspadajućim HNS-om, koalicija s Pupovcem, kontinuirano skretanje prema lijevom biračkom tijelu, otvoreno dodvoravanje europskim birokratima i na kraju kampanja koju je trebala ”zakucati” Merkelica, sada već politički mrtvac, ali koja dolazi u Zagreb prozivati nas zbog nacionalizma i promovirati svog nasljednika.

Zahvaljujući našim lijevim medijima dugo se stvarao dojam kako su svi na Plenkijevoj strani, ali on je tako nemilosrdno drmao čamac u kojem je plovio s HDZ-om, da se čamac napokon napunio vodom i sad tone. E, sad je ta voda došla do grla i Plenkiju i Kolindi.

Vrdoljak se već utopio, a to će uskoro osjetiti i Blaženka Divjak. Jedino Pupi uvijek ima dva rezervna pojasa za spašavanje. Kao što rekoh, pred šest mjeseci KGK se mogao ozbiljnije suprostaviti možda jedino Zoki Milanović. Danas se javlja još jedan “čudnovati kljunaš.“ Prije tjedan – dva zvali su me s nekog portala i zamolili da komentiram najavu pjevača Miroslava Škore o njegovoj želji da se kandidira za Pantovčak.

Koliko me sjećanje služi, rekao sam da je dobar pjevač, da je njegova pjesma “Mata“ vječni hit Domovinskog rata, ali da u tu estradizaciju ne vjerujem kao u ozbiljan projekt. Uskoro sam nabavio poveću količinu pepela da mi bude pri ruci. Naime, Škoro je dao neke izjave i nastupio je tako da pobuđuje pažnju i stječe simpatije. Od značajnijih izjava koje je nedavno dao izdvajam onu da, ako narod želi, on će ući u izbornu trku krajem godine; drugu, da će on uvijek sa svojim narodom ići na komemoraciju u Bleiburg i treću, da nikada neće podržati micanje HOS-ove ploče. Već na prvi pogled je jasno da Škoro ne ”izlazi iz diplomatskog salona Mata Granića” te da su mu izjave i stavovi izvorni, snažni i hrabri. Posipajući se pepelom zbog mojih ranijih izjava o Škori, citirat ću jednu davnu misao Tanje Torbarine: “Samo budale i mrtvaci ne mijenjaju mišljenje“.

Nakon koncerta na Dan grada Zagreba u petak navečer, koji je najblaže rečeno bio sjajan, na Škoru gledam kao na novog ”crnog labuda“ koji će mnoge zaviti u crno. Uostalom, zašto u modernoj politici ne bi bilo mjesta za snažnu osobnost koja dolazi s estradne scene. Imamo svježe primjere Ukrajine, Rumunjske, Italije… Ti primjeri plastično pokazuju da su birači siti klasične, ukočene i trbušaste elite. I primjer Macrona to itekako dokazuje.

Stoga bi bilo puno mudrije da je KGK, dok je još bila na vrhuncu popularnosti, umjesto svojim “desnim“ savjetnicima, dala “pakrački dekret“ svojim ”lijevim” savjetnicima na čelu sa svim mastima premazanim Matom Granićem. On je zapravo podsvjesni mentor i KGK, i Plenkoviću i Jandrokoviću. Čovjek ima neke izražene kvalitete, kao npr. da, kad mu više ne trebaš, on već u Nacionalu daje protiv tebe intervju. Tako je napravio Franji Tuđmanu u trenutku dok se on još nije ni ohladio u grobu.

Naravno, tu je još i “ljubimac“ Jutarnjeg Mislav Kolakušić kojemu nije ni na kraj pameti da mijenja svoju taktiku i strategiju, a koja se, uostalom, do sada pokazala više nego uspješnom. Ako je Hrvatska u ičemu profitirala ulaskom na Titanik zvan EU, a koji plovi prema famoznoj santi leda, onda je to u osvještavanju birača da nisu samo amorfna masa koju vladajuće elite smiju modelirati tako hoće za svoje potrebe. Nema više Williama Montgomerya kojega je poslao Bill Clinton da odradi “detuđmanizaciju“ i instalira Stipu Mesića, haaškog svjedoka protiv Hrvatske, za predsjednika Hrvatske!

Birači su svjesni svoje snage pa ni lijevi mediji, ni tobožnje anketne agencije ne mogu više nagnuti klatno na svoju stranu. Omjer je još uvijek isti kao što je bio u vrijeme dr. Franje Tuđmana. To je 70 posto onih koji su ratovali, pobijedili i vole Hrvatsku i 30 posto onih koji su 25. lipnja 1991. g. izašli iz Hrvatskog sabora kada se trebalo odlučiti između Jugoslavije ili Hrvatske. Zato će HDZ morati dobro promisliti što mu donosi skretanje u lijevo, što će mu na parlamentarnim izborima značiti koalicija s HNS-om, strankom koja vlada ni s dva posto biračkog tijela. A toliko draga “Velika koalicija“, ako do nje ipak dođe, obit će se o glavu svima, i HDZ-u i SDP-u. Birači više ne ”puše” te fore.

Svatko pametan zna da je to suspenzija demokracije kombinirana s nacionalnom izdajom. Glasali vi ovako ili onako, HDZ i SPD uvijek će imati 76 mandata tj. većinu. Možda, ali samo jednom! A nakon toga ambis. Stoga sam uvjeren da će se u prosincu ove godine odvijati karneval demokracije između bar četiri kandidata. Ili kako bi rekao Škoro: “I onda je došla devedeseta i otac reče – sad ili nikada…“.

Navodno, prema odluci Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi, kravlje ludilo, kad prijeđe na ljude, zove se kravlje ljudilo.

Ivan Markešić je “sociolog religije“, što god to značilo. Našeg Ivana jako je zasmetalo što je “Hod za život“ urušio demokratski izborni proces. Još je i DIP uznemirio pastoralnu dušicu našeg sociologa prihvativši opravdanost održavanja akcije Hod za život baš na dan izborne šutnje. Nije mi jasno zašto Markešić svoje lijevo dosadno štivo ne objavljuje kod Gorana Gerovca u Obzoru? Tu su mu svi istomišljenici. Bivši urednici “Borbe“ i “Komunista“, pa Brane Pofuk, Zoran Vitas, itd.

Evo, što našeg Ivana muči: “Zašto iz Hoda za život nisu otišli pred HBK i postavili sasvim obično pitanje: kako to da žene koje dolaze obaviti abortus nisu ništa naučile o njemu na školskom vjeronauku?“. To je u Večernjem obično glupo pitanje koje zaslužuje običan sažalni osmijeh. No, u Obzoru je to dijalektička mudrost koja zahtijeva angažman šire društvene zajednice u  borbi protiv rastućeg klerofašizma… Inače je opće “poznata“ činjenica da “žene koje dolaze obaviti abortus“ to rade uvijek nakon školskog vjeronauka! Kako bi rekao Thompson : E’ moj Ivane…

Ciceron je davno napisao: “Bestiae pro suo partu propugnant“ ili životinje se bore za svoj porod. A tek ljudi, druže Markešiću!

Slavica Lukić, naša heroina istraživačkog novinarstva, troši i dalje svoj raskošni talent na nestašnog Kolakušića. Kako bi demaskirala zastupnika EU parlamenta pozvala je u pomoć jednu dragu i objektivnu osobu – Nenada Zakošeka, profesora politologije na FPZ u Zagrebu. Što je naš ljevoruki profesor nadrobio Slavici manje je važno. Sjetih se njega i njegovog rigidnog ljevičarenja prilikom dolaska u RH Judith Reisman, doktorice komunikologije iz SAD.

Na poziv udruge Vigilare došla u Hrvatsku i po Jutarnjem “žena koja je podigla Hrvatsku na noge“ vrlo “gostoljubljivo“ je dočekana Fakultetu političkih znanosti na čelu s profom Nenadom Zakošekom. Žviždanje, dobacivanje, uvrede… Netko će zapitati zašto? Doktorica je žestoki borac protiv pedofilije… Što je tako retrogradno! Tanja Rudež je napisala ovu mudrost: Judith Reisman nije znanstvenica, već publicistkinja opsjednuta likom i djelom američkog seksologa Kinseyja”. Po njoj valjda publicistkinja ne može biti istodobno i znanstvenica bez obzira što je predavala na fakultetima u SAD-u i Izraelu.

Kada je došla na FPZG dekan – naš Nenad – očitao joj je bukvicu o lijepom ponašanju. Ha, ha, ha! Dr. Reisman je, nakon iskustva s našim ljevičarskim dekanom, izjavila: “Putovala sam svuda po svijetu i nigdje nisam vidjela toliko nasilnika kao u Hrvatskoj…“. Te davne 2013.g. dr. Reisman je podnijela po  Zakonu o medijima tužbu protiv Jutarnjeg. Loš utisak o Hrvatskoj donekle je ispravilo pravosuđe. Ovih dana dobio sam poziv za – prvo ročište. Kako vrijeme ide. Pet godina i već prvo ročište.

Naravno, moram provjeriti  je li dr. Reisman još živa… Srećom Kolakušić jest pa će i njemu Zakošek “očitati bukvicu o lijepom ponašanju“. Međutim, i zbog ovog, ali i zbog brojnih drugih slučajeva u kojima je izišao na vidjelo sav politički utjecaj, nerad i slabosti našeg pravosuđa, podržavam i dalje Kolakušića. Ako ništa drugo, neka jednog dana barem sredi pravosuđe i zakonodavstvo i ova će zemlja odmah prodisati…

I na kraju da ne bi ispalo kako pišem samo sve crno o HDZ-u, evo jedna relativno dobra vijest koja budi optimizam. Naime, HDZ je od naših ljudi u Irskoj dobio slovima i brojkama jedan glas. Pročitao više puta. Nitko demantirao.

Kažu da je Zadar preuzeo od Splita vodstvo na tablici gradova s najviše narkomana. Sumnja se da je vodstvo postignuto pomoću dopinga.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vidi i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunistu), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zloćinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari