Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zlobnici na fejsu proriču; Hrvatska 2020. g. preuzima predsjedanje EU! Kada je 1991. g. preuzela predsjedanje SFRJ, ona se raspala

Objavljeno

na

Zlobnici na fejsu proriču: “Hrvatska 2020. g. preuzima predsjedanje EU! Kada je 1991. g. preuzela predsjedanje SFRJ, ona se raspala“. Bojim se da se u tako relativno kratkom vremenskom razdoblju ne mogu dogoditi dvije tako dobre stvari, no nikad ne reci nikad. Trenutno je naša lijeva medijska falanga zapustila trend lova na omiljenu lovinu – Donalda Trumpa.

Međutim, nije im neka “roba“ ni događaj da je njihova simpatija Kim pogubio Kima Hyok Chola, svog pregovarača u nuklearnim pregovorima sa SAD-om. Tko mu je kriv kada ne zna pregovarati kako Bog zapovijeda. A u Sjevernoj Koreji svi znaju tko je Bog i batina. Hahaha!

Umjesto na nesretnog Trumpa, kojega nikako da osude i bace u Sing-sing, naša lijeva medijska scena otvorila je sezonu lova na Kolakušića i Ružu Tomašić. Mislava Kolakušića treba pod hitno demaskirati jer to vjerojatno zahtijeva tajni “etički kodeks“ naših intelektualnih proletera u Jutarnjem, Večernjem… Što će ti bolji PR nego kada te u relativno kratkom roku uzmu na zub Anto Nobilo i Ante Tomić. Mislavu Kolakušiću doslovno svaki dan Jutarnji posveti bar jednu stranicu. Zamislite da to čovjek mora plaćati. Ovako, kada ti nadasve popularni i omiljeni Ante Tomić posveti stranicu u subotnjem Jutarnjem, čovjek može samo zadovoljno odahnuti i promrmljati: tko to može platiti!

Međutim, s Ružom je priča manje idilična. Udružena antifašistička “tri pera“ Iva Boban-Valečić, Robert Bajruši i Marko Špoljar “iznenađeni su i uvrijeđeni“ ”Ružom ustaškom”. Pupovčeve Novosti su otkrile “tamnu stranu“, tj. Ružin život prije 50 godina u Kanadi. Zamislite! Tamo je bilo iseljenika koji su cijenili ustaše i Ruža se družila s njima, a ne, recimo, s četnicima. Naravno da je jako “progresivno“ objavljivati fotografije Ruže u ustaškoj uniformi od prije 50 godina, a ne objaviti slike Vojislava Pupovca u selu Ceranje Donje za vrijeme Domovinskog rata. Selo su pod svojim nadzorom držali četnici.

Pogodite koju je uniformu u selu pokraj Benkovca nosio brat našeg Milorada? Iz registra krajinskih boraca nakon Oluje vidi se i broj jedinice i puške u kojoj je bio Voja. I što sad? Dal’ spominjati i drugog brata Mladena, vodnika prve klase u jedinici 9035/94.. Jesu li Iva, Robi i Markan čuli za izvještaj SOA-e o nabujalom porastu četništva u RH? Što se novih slika tiče tu je naš trio čist. Vrlo često su objavljivane Pupovčeve slike u “regionu“ s četničkom nomenklaturom koja je u Srbiji na vlasti. I to u zemlji u kojoj je četnički pokret Draže Mihailovića sudski rehabilitiran.

Međutim, komentari čitatelja pod tim slikama sve govore. I više od ovih bjesomučnih napada. Govore prije svega o nama. Jesmo li ikada zabranili jugoslavensku zastavu, crvenu zvijezdu petokraku? Jeste li od ova tri pera pročitali ikada o komunističkim zločinima, o potrebi lustracije, o Titovim zločinima, o veličanju Jugoslavije u Zagrebu i Kumrovcu….

Na prvim demokratskim izborima 30. svibnja 1990. g. pobjeda je bila slatka, ali još nesigurna, a stvarno i sigurno smo pobijedili tek u Domovinskom ratu.  Poraženi udbaši, komunjare, orijunaši i Jugoslaveni ubacili su se odmah u HDZ-ov vlak kako bi zadržali pozicije i utjecaj. I zato danas “ne mogu da veruju“ da su Hrvati prije 50 godina u Kanadi gledali na hrvatsku povijest malo drugačije od komunjara i naših domaćih ljevičara. No, dobro. Vrč uvijek ide na vodu dok se ne razbije…

U svakom slučaju bit će tih “crnih labudova“ sve više i više kao npr.: onog da su nam oni koji su “porušili pola države“ opet sada u Kumrovcu ”dragi gosti”. Ruža se malo zaigrala sa suverenistima i pobrala više glasova negoli su ljevičari i mainstream stranke očekivale. Našoj vrloj policiji ne smetaju zastave protiv kojih smo četiri godine vodili rat i pod kojima su nama okupirali skoro trećinu države. Vide se sve češće i zastave sa srpskim orlovima, ali nitko se ne pita što o tome misli onih 30 tisuća koji su prošli srpske koncentracijske logore. Čini mi se da će se pravi, istinski izbori u Lijepoj našoj tek održati. Kad-tad…

Među kandidatima za najminiranije  zemlje Hratska je vrlo visoko nominirana.

Nije ni HDZ tako loš kao što pokazuju izbori za EU. Evo, zahvaljujući izbornom neuspjehu sada obećavaju na usta Plenkovića kako će nam, nakon osamnaest godina, ipak vratiti 30. svibnja kao Dan državnosti. Tako će nam se kao Dan državnosti napokon ponovno vratiti dan koji je već duboko usađen u pamćenje i srca ljudi, a ne dosadašnji dan državnosti 25. lipnja koji je proglašen Danom državnosti u vrijeme Račanove vlasti s HSLS-om i SDP-om.

Ironija tog datuma je prije svega u tome da ga je kao Dan državnosti proglasila stranka (SDP) koja je 25. lipnja 1991. g. odbila u Hrvatskom saboru glasati za samostalnu hrvatsku državu. Za one koji su zaboravni, podsjetimo se kako je 2000. g. nadobudni samoproglašeni kroničar Ivo Škrabalo naškrabao i ispremiješao datume svih državnih praznika. Nakon odlaska Račana povratak na 30. svibanj nije pao na pamet ni Sanaderu, ni Kosorici, ali sada jest Plenkoviću kad je vidio da je pretjerao sa samovoljom i ljevičarenjem. Ajde, bar nešto! Kakav smo mi narod, samo treba pričekati da se pojavi neki novi Škrabalo.

Krajem godine su predsjednički izbori. Još prije šest mjeseci činilo se da je to samo formalnost jer je Kolinda Grabar-Kitarović bila neprikosnovena kandidatkinja za nastavak te funkcije. Međutim, KGK je, pristankom da promijeni savjetnike i podvrgne se politici HDZ-a i očekivanjima Plenkovića, naglo počela gubiti tzv: bodovnu prednost pred svim mogućim protukandidatima.

Obračun s “desničarskim“ savjetnicima i pakt s HDZ-om ravan je po političkoj intuiciji paktu Molotov – Ribbentrop iz kolovoza 1939. g. u Moskvi. Naime, tamo su obje strane samo čekale pravi trenutak kad će jedna od njih prva zabiti “nož u leđa“ drugoj strani. U slučaju Kolinde, tko god joj je savjetovao trenutak za ”povratak u krilo” HDZ-a dobro ju je zeznuo jer, osim reiting – agencijama, svima je bilo jasno da podrška HDZ-u opada.

Plenkijev HDZ je samovoljno povukao previše političkih poteza koji su bili ”neprobavljivi” za srednje – desni spektar njegovih birača. Istanbulka, Marakeš, miniranje referenduma o promjeni Izbornog zakona, sklapanje koalicije s raspadajućim HNS-om, koalicija s Pupovcem, kontinuirano skretanje prema lijevom biračkom tijelu, otvoreno dodvoravanje europskim birokratima i na kraju kampanja koju je trebala ”zakucati” Merkelica, sada već politički mrtvac, ali koja dolazi u Zagreb prozivati nas zbog nacionalizma i promovirati svog nasljednika.

Zahvaljujući našim lijevim medijima dugo se stvarao dojam kako su svi na Plenkijevoj strani, ali on je tako nemilosrdno drmao čamac u kojem je plovio s HDZ-om, da se čamac napokon napunio vodom i sad tone. E, sad je ta voda došla do grla i Plenkiju i Kolindi.

Vrdoljak se već utopio, a to će uskoro osjetiti i Blaženka Divjak. Jedino Pupi uvijek ima dva rezervna pojasa za spašavanje. Kao što rekoh, pred šest mjeseci KGK se mogao ozbiljnije suprostaviti možda jedino Zoki Milanović. Danas se javlja još jedan “čudnovati kljunaš.“ Prije tjedan – dva zvali su me s nekog portala i zamolili da komentiram najavu pjevača Miroslava Škore o njegovoj želji da se kandidira za Pantovčak.

Koliko me sjećanje služi, rekao sam da je dobar pjevač, da je njegova pjesma “Mata“ vječni hit Domovinskog rata, ali da u tu estradizaciju ne vjerujem kao u ozbiljan projekt. Uskoro sam nabavio poveću količinu pepela da mi bude pri ruci. Naime, Škoro je dao neke izjave i nastupio je tako da pobuđuje pažnju i stječe simpatije. Od značajnijih izjava koje je nedavno dao izdvajam onu da, ako narod želi, on će ući u izbornu trku krajem godine; drugu, da će on uvijek sa svojim narodom ići na komemoraciju u Bleiburg i treću, da nikada neće podržati micanje HOS-ove ploče. Već na prvi pogled je jasno da Škoro ne ”izlazi iz diplomatskog salona Mata Granića” te da su mu izjave i stavovi izvorni, snažni i hrabri. Posipajući se pepelom zbog mojih ranijih izjava o Škori, citirat ću jednu davnu misao Tanje Torbarine: “Samo budale i mrtvaci ne mijenjaju mišljenje“.

Nakon koncerta na Dan grada Zagreba u petak navečer, koji je najblaže rečeno bio sjajan, na Škoru gledam kao na novog ”crnog labuda“ koji će mnoge zaviti u crno. Uostalom, zašto u modernoj politici ne bi bilo mjesta za snažnu osobnost koja dolazi s estradne scene. Imamo svježe primjere Ukrajine, Rumunjske, Italije… Ti primjeri plastično pokazuju da su birači siti klasične, ukočene i trbušaste elite. I primjer Macrona to itekako dokazuje.

Stoga bi bilo puno mudrije da je KGK, dok je još bila na vrhuncu popularnosti, umjesto svojim “desnim“ savjetnicima, dala “pakrački dekret“ svojim ”lijevim” savjetnicima na čelu sa svim mastima premazanim Matom Granićem. On je zapravo podsvjesni mentor i KGK, i Plenkoviću i Jandrokoviću. Čovjek ima neke izražene kvalitete, kao npr. da, kad mu više ne trebaš, on već u Nacionalu daje protiv tebe intervju. Tako je napravio Franji Tuđmanu u trenutku dok se on još nije ni ohladio u grobu.

Naravno, tu je još i “ljubimac“ Jutarnjeg Mislav Kolakušić kojemu nije ni na kraj pameti da mijenja svoju taktiku i strategiju, a koja se, uostalom, do sada pokazala više nego uspješnom. Ako je Hrvatska u ičemu profitirala ulaskom na Titanik zvan EU, a koji plovi prema famoznoj santi leda, onda je to u osvještavanju birača da nisu samo amorfna masa koju vladajuće elite smiju modelirati tako hoće za svoje potrebe. Nema više Williama Montgomerya kojega je poslao Bill Clinton da odradi “detuđmanizaciju“ i instalira Stipu Mesića, haaškog svjedoka protiv Hrvatske, za predsjednika Hrvatske!

Birači su svjesni svoje snage pa ni lijevi mediji, ni tobožnje anketne agencije ne mogu više nagnuti klatno na svoju stranu. Omjer je još uvijek isti kao što je bio u vrijeme dr. Franje Tuđmana. To je 70 posto onih koji su ratovali, pobijedili i vole Hrvatsku i 30 posto onih koji su 25. lipnja 1991. g. izašli iz Hrvatskog sabora kada se trebalo odlučiti između Jugoslavije ili Hrvatske. Zato će HDZ morati dobro promisliti što mu donosi skretanje u lijevo, što će mu na parlamentarnim izborima značiti koalicija s HNS-om, strankom koja vlada ni s dva posto biračkog tijela. A toliko draga “Velika koalicija“, ako do nje ipak dođe, obit će se o glavu svima, i HDZ-u i SDP-u. Birači više ne ”puše” te fore.

Svatko pametan zna da je to suspenzija demokracije kombinirana s nacionalnom izdajom. Glasali vi ovako ili onako, HDZ i SPD uvijek će imati 76 mandata tj. većinu. Možda, ali samo jednom! A nakon toga ambis. Stoga sam uvjeren da će se u prosincu ove godine odvijati karneval demokracije između bar četiri kandidata. Ili kako bi rekao Škoro: “I onda je došla devedeseta i otac reče – sad ili nikada…“.

Navodno, prema odluci Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi, kravlje ludilo, kad prijeđe na ljude, zove se kravlje ljudilo.

Ivan Markešić je “sociolog religije“, što god to značilo. Našeg Ivana jako je zasmetalo što je “Hod za život“ urušio demokratski izborni proces. Još je i DIP uznemirio pastoralnu dušicu našeg sociologa prihvativši opravdanost održavanja akcije Hod za život baš na dan izborne šutnje. Nije mi jasno zašto Markešić svoje lijevo dosadno štivo ne objavljuje kod Gorana Gerovca u Obzoru? Tu su mu svi istomišljenici. Bivši urednici “Borbe“ i “Komunista“, pa Brane Pofuk, Zoran Vitas, itd.

Evo, što našeg Ivana muči: “Zašto iz Hoda za život nisu otišli pred HBK i postavili sasvim obično pitanje: kako to da žene koje dolaze obaviti abortus nisu ništa naučile o njemu na školskom vjeronauku?“. To je u Večernjem obično glupo pitanje koje zaslužuje običan sažalni osmijeh. No, u Obzoru je to dijalektička mudrost koja zahtijeva angažman šire društvene zajednice u  borbi protiv rastućeg klerofašizma… Inače je opće “poznata“ činjenica da “žene koje dolaze obaviti abortus“ to rade uvijek nakon školskog vjeronauka! Kako bi rekao Thompson : E’ moj Ivane…

Ciceron je davno napisao: “Bestiae pro suo partu propugnant“ ili životinje se bore za svoj porod. A tek ljudi, druže Markešiću!

Slavica Lukić, naša heroina istraživačkog novinarstva, troši i dalje svoj raskošni talent na nestašnog Kolakušića. Kako bi demaskirala zastupnika EU parlamenta pozvala je u pomoć jednu dragu i objektivnu osobu – Nenada Zakošeka, profesora politologije na FPZ u Zagrebu. Što je naš ljevoruki profesor nadrobio Slavici manje je važno. Sjetih se njega i njegovog rigidnog ljevičarenja prilikom dolaska u RH Judith Reisman, doktorice komunikologije iz SAD.

Na poziv udruge Vigilare došla u Hrvatsku i po Jutarnjem “žena koja je podigla Hrvatsku na noge“ vrlo “gostoljubljivo“ je dočekana Fakultetu političkih znanosti na čelu s profom Nenadom Zakošekom. Žviždanje, dobacivanje, uvrede… Netko će zapitati zašto? Doktorica je žestoki borac protiv pedofilije… Što je tako retrogradno! Tanja Rudež je napisala ovu mudrost: Judith Reisman nije znanstvenica, već publicistkinja opsjednuta likom i djelom američkog seksologa Kinseyja”. Po njoj valjda publicistkinja ne može biti istodobno i znanstvenica bez obzira što je predavala na fakultetima u SAD-u i Izraelu.

Kada je došla na FPZG dekan – naš Nenad – očitao joj je bukvicu o lijepom ponašanju. Ha, ha, ha! Dr. Reisman je, nakon iskustva s našim ljevičarskim dekanom, izjavila: “Putovala sam svuda po svijetu i nigdje nisam vidjela toliko nasilnika kao u Hrvatskoj…“. Te davne 2013.g. dr. Reisman je podnijela po  Zakonu o medijima tužbu protiv Jutarnjeg. Loš utisak o Hrvatskoj donekle je ispravilo pravosuđe. Ovih dana dobio sam poziv za – prvo ročište. Kako vrijeme ide. Pet godina i već prvo ročište.

Naravno, moram provjeriti  je li dr. Reisman još živa… Srećom Kolakušić jest pa će i njemu Zakošek “očitati bukvicu o lijepom ponašanju“. Međutim, i zbog ovog, ali i zbog brojnih drugih slučajeva u kojima je izišao na vidjelo sav politički utjecaj, nerad i slabosti našeg pravosuđa, podržavam i dalje Kolakušića. Ako ništa drugo, neka jednog dana barem sredi pravosuđe i zakonodavstvo i ova će zemlja odmah prodisati…

I na kraju da ne bi ispalo kako pišem samo sve crno o HDZ-u, evo jedna relativno dobra vijest koja budi optimizam. Naime, HDZ je od naših ljudi u Irskoj dobio slovima i brojkama jedan glas. Pročitao više puta. Nitko demantirao.

Kažu da je Zadar preuzeo od Splita vodstvo na tablici gradova s najviše narkomana. Sumnja se da je vodstvo postignuto pomoću dopinga.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari