Pratite nas

Kolumne

HODAK: Znakovito da nitko od ljevičarske falange u RH ne odlazi u Irsku ili Njemačku!

Objavljeno

na

Pišući u prošloj kolumni da će Uljanik biti novi Agrokor, iskreno govoreći, ispao sam naivan. Bio sam uvjeren kako je to samo jedna moja amaterska prognoza za kasno jesensku hrvatsku političku reviju s nešto drugačijim modelima i kreacijama od one Todorićevske, prošarane Imotskim Raosovskim motivima.

Ipak je Istra uzor regija na ponos IDS-a čiji gospodarski i kulturni model Jakovčić dobronamjerno priželjkuje u čitavoj Lijepoj našoj.

No, Ivanovo ”uzor selo” će preživjeti. Bit će opet neki nadzorni odbor u Končarevoj firmi u Finskoj ili negdje u “belom svetu“. Lex Končar zapravo znači da je lako kupovati Uljanik uz pomoć i prijateljsku pomoć Miletića, Flege i Jakovčića, ali je teško isplatiti plaću svojim radnicima u Trogiru.

Privatna, dioničarska tvrtka Uljanik plaća konzultantima po 200.000 eura mjesečno, a direktor ima godišnju plaću 600.000 kuna dok članovi Nadzornog odbora dobivaju iz gubitaša Uljanika po 40.000 kuna mjesečno. Uz tako izdašne ”gaže” IDS-ovim glavešinama ostaje ipak jedan naoko sitan problem: ista tvrtka ne može zaraditi za plaće svojim radnicima.

Sretna zemlja

To je taj “istarski ekonomski gospodarsko-kulturni model“ koji je Jakovčić prošle subote ponudio u razgovoru s Tomislavom Krasnecom cijeloj Hrvatskoj tvrdeći da bi Hrvatska tek tada postala sretna zemlja.

Ljevičaru Krasnecu nije ni slučajno palo na pamet zapitati Ivana tko je taj koji će radnicima Uljanika i 3.maja isplaćivati plaće? Ako se pogleda osnovna struktura prihoda i rashoda onda po Jakovčićevom poslovnom modelu moguće je osigurati sredstva samo za konzultante (recimo po 200.000 eura mjesečno), platiti vanjske kooperante i dobavljače, isplatiti direktoru tvrtke masnu plaću (recimo oko 600.000 kn godišnje) i tu dolazi stop!

Za plaće radnicima nema love. I tako po već uhodanom hrvatskom “modelu“ kad se namire svi ”partneri” radnici ostaju na cjedilu te im ne preostaje ništa drugo nego da se zapute na Markov trg pred Vladu.

U takvoj situaciji kad privatna tvrtka nije u stanju isplatiti plaće svojim radnicima, ali za direktore i partnerske dobavljače ima love, te očajni radnici traže zadnji spas od države, GONG prijeti da će svi kolektivno otići u SDP ako Plenković ne podnese ostavku.

Ta parapolitička skupina će valjda predložiti Stazića za premijera, jer se on se kuži u brodove s obzirom da se na ”Breonima” vozikao na brodovima HRM po 7 kuna dnevno. Za to vrijeme radnici Uljanika pjevaju iz protesta Thompsonove pjesme, zalijevaju župana pivom, a Miletić – militantni borac protiv klerofašizma – nema ”muda” izaći pred radnike kojima se može dogoditi da preko noći postanu proleteri.

jakovcic petrunije

Jakovčić se javlja negdje iz “inostranstva“ iz bajkovitog cvjetnog vrta i čeka da Istri naraste “na vrbi svirala“.

Parafrazirat ću jednu staru parolu iz samoupravnog socijalizma “proleteri svih zemalja uozbiljite se“! Jakovčić se javlja negdje iz “inostranstva“ iz bajkovitog cvjetnog vrta i čeka da Istri naraste “na vrbi svirala“.

Je li do sada itko od toliko mudrih glava, političkih i medijskih (npr.: Krasnec) postavio jedno u biti jednostavno pitanje: može li RH iz proračuna, da bi očuvala radna mjesta u brodogradnji, svakim novo izgrađenim brodom financirati strane brodovlasnike?

Koliko vrijede pune “knjige narudžbi“ brodova koje moramo izgraditi ispod proizvodne cijene…?! U cijelom tom brodograditeljskom rašomonu jedino su nevini očajni radnici. Nitko im nije rekao kako je Europa već davno izgubila bitku u brodogradnji s Južnom Korejom i Kinom.

Upravljačkoj eliti to je već davno jasno, ali dok država daje jamstva, a sada možda i plaće radnicima, oni se prave kao da je sve ok. Obavljaju svoje financijske transakcije kao da su drugovi brokeri na Londonskoj burzi. Tako npr.: 3.maj , i sam u teškoj financijskoj dubiozi, “posuđuje“ Uljaniku pola milijarde kuna koje sad može zaboraviti.

Što s tim financijskim suicidom uprave 3 maja imaju radnici? Ništa! Međutim, takva “genijalna“ ostapbenderovština nije ostala neprimjećena u EU Komisiji. Ostaje se samo nadati da će naši financijski “vrači“ ipak na kraju pronaći način da oni koji su svojim radom zaslužili plaće do tih novaca i dođu.

Opasna jesen je pred nama

U međuvremenu istarska politička IDS-ova elita neka i dalje vodi bitke protiv Thompsona jer se za vrijeme Domovinskog rata borio na krivoj strani!!! Jednom riječju, opasna jesen je pred nama.

Jean Paul Rihter je napisao: ”Plašljiv čovjek se preplaši prije opasnosti, kukavica dok opasnost traje, a hrabar nakon što je prošla“.

Točno je rekao Bajaga da je on u Kninu pjevao djeci poginulih boraca za slobodu Krajine. Ovih dana u gradu Duspare i Marija Mandžukića Slavonskom Brodu pjevao je, znate već tko! Momčilo Bajaga! Pa što? Pjevao je i u Širokom Brijegu! Ali zašto je Slavonski Brod posebno zanimljiv?

Naime, u Slavonskom Brodu je bilo za vrijeme Domovinskog rata ubijeno najviše djece. Ako je pjevački “idol“ hrvatskoj ljevici Bajaga u Kninu pjevao djeci poginulih okupatora, kome je pjevao u Slavonskom Brodu? Onima koji su djecu u tom gradu poubijali? Za mene je to preteška jednadžba.

Možda bi nam to mogli objasniti drugovi Gerovac, Čehok, Ante Tomić, Miletić, Jakovčić, Vedrana Rudan, Pofuk, Žonja, Rada, Vesna Teršelič ili možda gradonačelnik Duspara. Navodno je on pravaš. Ah, ta hrvatska desnica! Vjera u Boga i seljačka sloga. Neka samo Bajaga pjeva gdje ga žele slušati.

Narodni neprijatelj No. 1.

No, pitanje je može li Thompson pjevati gdje ga žele slušati? Pitajte Jakovčića, a možete i Dolenčića. O čemu se tu radi i zašto je to magnum crimen hrvatske ljevice? Marko Perković Thompson je, kako bi rekli Englezi, target iliti (simbolična) meta za sve one koji misle, dišu i osjećaju hrvatski.

To se sjajno vidjelo na dočeku nogometaša u povratku iz Moskve. Po ljevičarima MPT ne samo da ne može pjevati, on se ne smije čak ni veseliti. Time već kvari mladež. Kad pjeva pred 100.000 oduševljenih mladih, to policijski i medijski procjenitelji odmah srežu na 50.000 tisuća. MPT je neslužbeni narodni neprijatelj No. 1.

Osim što pjeva na način i o temama koje su bliske običnim ljudima, opasan je jer se borio s puškom u ruci i jer zna što je istina, a što su prijesne laži. On zna da se nakon Oluje nisu u Srbiju povlačili civili.

U SAO Krajini vrijedila je teorija JNA još iz Drugog svjetskog rata, tzv. teorija “naoružanog naroda“. To je doktrina temeljena na hajdučko-uskočkoj tradiciji kršćanskih naroda na granicama Austrijskog i Osmanskog carstva te Mletačke Republike. Triplex Confinium, Morlakija od 16. do 19.stoljeća.

Tako je po Miloševićevoj ideji čitavo srpsko stanovništvo bilo uniformirano, mobilizirano i, što je najvažnije, naoružano. Bili su stalno spremni da kao rezerva popunjavaju paravojne jedinice u okupiranim područjima. Jeste li igdje pročitali išta o tom naoružanom srpskom ”narodu”, osim kod prof. Darka Bekića?

Ploveće kazalište

Svi stalno trube samo o protjeranih 300.000 Srba civila. Još za vrijeme Haaškog “plovećeg kazališta“ Hrvatima se predbacivala grubost prilikom razoružavanja “nenaoružanih“ srpskih “civila“. Koliko je ta već udomaćena laž važna našim komšijama dokaz je jedan od brojeva Informera, dnevnih novina čije citate možete često naći na fejsu.

Evo kako izgleda naslovna stranica lista, tako dragog našim orijunašima: “Hrvati, ponosni na genocid“ (u podnaslovu). Naslov: “I ustaša Modrić slavi Oluju”. ”Pored Thompsona, zvezda proslave “Oluje“ u kojoj je ubijeno 3.000, a protjerano više od 250.000 Srba, ove godine biće fudbaleri…“.

Uz genocid u Srebrenici dogodio se i genocid u Kninu gdje je protjerano 250.000 do zuba naoružanih paravojnika. Zato je Thompson važan. Da komšije, orijunaše, jugonostalgičare, komunjare drži budnima tako da moraju spavati otvorenih očiju. I kad mu ne daju pjevati pred pola milijuna ljudi, a on to ipak uspije, diže im tlak do nebesa. Zato ga Hrvati i farmaceutska industrija vole. A hrvatska ljevičarska falanga i dalje će nas kao zadnje imbecile pozivati na konačno pomirenje s onima kojima to nije ni na kraj pameti.

Konfucije je davno zapisao: “Plemenit čovjek je spreman na pomirenje, ali se ne ponižava. Hulja se ponižava, ali nije spreman na pomirenje“.

Hajmo sad malo s ovih teških i sumornih tema kao što su Uljanik, 3. maj i Agrokor na teme s laganom dozom humora, blagog cinizma i povampirenog antifašizma.

Patrijarh Irinej je čovjek ispunjen pastoralnim mirom i sklonošću na dijalog. Kao takvog i Sveti Otac ga je imenovao u nekakvu zajedničku komisiju oko Alojzija Stepinca, a da se ne bi slučajno srpski dragovoljac sa Solunskog fronta Stepinac našao zajedno u društvu s Nikolajem Velimirovićem kojeg je SPC proglasila svecem.

Taj je srpski svetac otvoreno slavio Hitlera te inspiratora Ljotićeve fašističke organizacije ZBOR. No, dobro tada još nije bilo nikakve pravoslavno-katoličke zajedničke komisije. Sad naš Patrijarh, kojeg pojedini hrvatski biskupi otvoreno simpatiziraju i vole kao časnog brata, otvara vrata rata: “Kosovo ne smijemo dati, moramo ga vratiti!“

Usput nas Irinej podsjeća kako je i židovski narod čekao 2.000 godina da bi se vratio u Jeruzalem. Sad zamislite da kardinal Bozanić u nekom trenutku kaže – Srijem, Zemun i Boku Kotorsku ne smijemo dati, moramo ih vratiti.

‘Borbeni Irinej’

Člančić o borbenom Irineju bio bi u Večernjaku tek mala masna mrlja prema reakciji Pupovca, Hrvoja Klasića, Jurice Pavičića, Borisa Vlašića, Novosti, Novog Lista, a Ante Tomić napisao bi u subotnjem Jutarnjem sjajnu humoresku kojoj bi se od srca smijao on i News bar.

Rajko Grlić i Tomić bi odmah stvorili sinopsis o hrvatskom klerofašizmu i ustaškom kardinalu koji javno pjeva Čavoglave. Ako mislite da pretjerujem onda se po tko zna koji puta debelo varate. Malo po malo pale se opet hrvatske zastave – Šešelj u Beogradu, navijači na Marakani, neki dan u Žepču.

Hrvatska zastava postaje udarni izvozni adut u Srbiju i BiH. Čim kontingent zastava prijeđe granicu odmah – plane! S druge strane Novosti i hrvatska orijuna cmizdre, kmeče o sve većoj ugroženosti naših građana srpske nacionalnosti. Uz to uredno, revno revu za DW Deutshe Welle, Algemeine Zeitung, Le Monde, Liberation, The Guardian, New York Times …o srpskoj ugroženosti.

”Ugrožena” Vesna

O jednom zgodnom progresivno-liberalnom događaju nitko od stranih lijevih autoriteta nije prozborio ni riječi. Radi se o već legendarno hrabroj Srpkinji sa fejsa, Vesni Pešić koja šakom i kapom dijeli svoje video (ne-video, da-bog-da) uratke po društvenim mrežama.

”Ugrožena” Vesna, zgodna plavuša koja izgleda kao da je za vrijeme Oktobarske revolucije carskim oficirima plesala striptiz, na pitanje kako se ”oseća” u Dubrovniku odgovara: “Kao svoj na svome“. Potom objašnjava: “Ovaj grad osnovala su srpska plemena Travunjani, Zahumljani i Konovljani i dali mu ime Dubrava… tako i Sandra Perković koja je iz Dubrave osvaja medalje za Srbiju… U ovom gradu oduvek se govorio prvo srpski jezik, potom talijanski, a onda u manjem broju neki ostali jezici.

“Vesna nas nadalje podučava: “Ovde je na srpskom jeziku srpske knjige štampala srpska Dubrovačka štamparija, a najveći dubrovački pesnik beše Srbin Ivo Gundulić…“ Netko će reći previše prostora za Vesnin jeftini egzibicionizam. Možda… ali koliko se naša “sovjetska striptizeta“ razlikuje od onog što je vrlo često dolazilo iz Knez Mihajlove 35 iz Beograda gdje, slično Vesni, u SANU misle mudri akademici?

Vratite se na početak teksta i zamislite kako neka naša Vesna (Pusić ili Teršelič, da simetrija bude sluđena do kraja) šeta po Zemunu, Subotici, Boki Kotorskoj i pušta video uratke o starim hrvatskim krajevima. Pametni i praktični Srbi bi je ošišali, zatvorili i nakon isteka prekršajnog zatvora, šupirali u tri Lepe njihove. A mi? Ona je po našim ljevičarima ugrožena i zato moramo biti oprezni zbog tanke vladine koalicije…moramo paziti što će reći Tomić, Jergović, Pavičić, Vlašić, Pofuk, Gerovac, Krasnec, Stazić, Miletić, Jakovčić, Hrvoje Klasić, EU itd.

Naša Vesna preskače barijere i dokazuje da Nušić nije svojedobno bio u pravu kad je napisao: “Može se radi suknje preskakati plot, ali se to, ni u kom slučaju ne može raditi u suknji”.

Jurica Pavičić nam servira “zavodljivu kovanicu Igora Mandića“ o Hrvatskoj kao propalom projektu. Hrvatska je, po njemu, nešto kao Agrokor i Uljanik zajedno. Propala industrija, propala poljoprivreda, propali fakulteti, propalo školstvo i zdravstvo, propala kultura i nakladništvo, propala čak i Hitna pomoć.

Naravno tu su spomenute i kolone na autobusnim kolodvorima koje kreću putem Irske, Njemačke, Novog Zelanda… poprilična depresija i jad. Ali ima i ljepših stvari koje bude nadu. Nije sve tako crno. Naši dragi i superiorni ljevičari ne propadaju. Ne sele se oni nikuda. Ni Pavičić, ni Tomić, ni Pofuk, ni Gerovac, ni Frljić, ni riječki HNK, ni zagrebački Jazavac, nisu propali, nisu propali još ni svi faksevi, recimo, FPZ stalno stvara nove progresivce kao što su Nina Obuljen, Hrvoje Hribar, HAVC itd.

Nadalje, tu su i upravo cvatu razne nevladine udruge, kao ona Vesne Teršelič i Rade, zatim GONG, Mirovni studiji, te Radina umjetnička Breoni skupina, rukovodstvo 3.maja i Uljanika…. Nitko od njih neće otići u Irsku ili Njemačku. Čak je i Todorić morao kidnuti u Englesku, ali IDS, Miletić, Jakovčić, Flego, članovi raznih nadzornih odbora, konzultanti od po 200.000 eurića mjesečno ne mogu nikada propasti.

Piše tako ovih dana moj kolumnistički “uzor“ Ante Tomić. ”Soko okolovo” sve vidi: “Ti što u ime branitelja, veterana, dragovoljaca, udovica, roditelja nestalih, u ime obitelji, Zdravka Mamića i Zlatka Dalića odlučuju što je poželjno, a što nepoželjno u ovoj zemlji pa i oni su na stanoviti način naša kultura i naša baština, naše neprocjenjivo vrijedno nematerijalno dobro.

Taj priprosti primitivizam, sancta simplicatis, zapravo bi trebao zaštiti UNESCO“. Oda pretencioznosti! Ojkanje primitivaca o Zlatku Daliću preko kojeg ognjištari odlučuju što će slušati jedan Ante Tomić.

Chares Caleb Colton je napisao: “Kleveta uvijek čini klevetnika gorim, ali nikada oklevetanog“.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari