Pratite nas

Gost Kolumne

Holjevac: ‘Antifašizam nije samo voljeti Srbe, nego i mrziti Hercegovce’

Objavljeno

na

“Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska, i muslimanska. (…) Tako je to bilo i ostalo do prije neki dan.

A onda su bošnjački nacionalisti vjerske ili građanske inspiracije, slijedeći logiku koja je prethodno već uspostavljena u Republici Srpskoj, rekli da Federacija Bosne i Hercegovine nije i srpska, i hrvatska, nego je bošnjačka i bosanska, tobož građanska, pa još ostavljena Recepu Erdoganu u amanet.

I tako je započela likvidacija Hrvata iz Bosne i Hercegovine, njihovo pretvaranje u obespravljenu manjinu s obećanim pravima kakva su manjine imale u sultanskoj Turskoj“, napisao je, nakon što je Komšić ponovo nametnut Hrvatima, ni manje ni više nego – Miljenko Jergović. Da, i mene je to pomalo šokiralo.

Rekao bi čovjek, kad je i jednom Jergoviću konačno došlo iz mračnog mjesta u glavu, Jergoviću koji je oduvijek bio vezan na Sarajevo, Jugoslaviju, “bosansku raju”, koji je oduvijek bio nesklon iskazivanju hrvatstva – onda je valjda došlo u glavu svima. No nije.

Spletke Bošnjaka i osude na račun – Hrvata

U BIH se bizantinskim spletkama Hrvatima nameće hrvatomrsca kao predstavnika Hrvata, pa ipak, reakcije na to iz Hrvatske su mlake. Sasvim sam siguran, kad bi zakon dozvoljavao – kao u BIH – da i Hrvati biraju Srbima njihove manjinske, saborske zastupnike, i kad bi im mi umjesto Pupovca izabrali Predraga Mišića, koji je ratovao na našoj strani, – kao što je Komšić ratovao na strani ABIH – i lojalan je Hrvatskoj a ne Srbiji, sasvim je sigurno da bi se sve udruge za ljudska prava ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, sve do ESLJP-a i UN-a, digli na stražnje noge i osudili “nacionalizam”, te takvu prijevaru.

Isto tako, kad bi se dešavalo – kao ovih božićnih dana u BIH – da u mjestima gdje žive Srbi sustavno nestaje struje na svaki njihov Božić ili koji drugi blagdan, ili na dane kad njihova reprezentacija igra utakmicu, Pupovac zacijelo ne bi šutio o tome, a još manje Srbija, ma tko bio na vlasti. A pritom, valja uočiti da su Srbi u Hrvatskoj manjina, a Hrvati u BIH konstitutivni narod! I da su Komšićeve priče da on “predstavlja sve građane BIH” posve bezvrijedne, jer BIH nije država ravnopravnih građana nego – država tri ravnopravna naroda. Kao što ni pokojna SFRJ nije bila država ravnopravnih građana, za što se zalagao Sloba i što bi bilo posve u skladu sa zapadnim demokratskim vrijednostima – da nije bilo male “kvake”, a to je da su Srbi bili dovoljno brojni da mogu uvijek izabrati “svog” kandidata dok svi ostali, čak i da se udruže, ne bi mogli parirati.

I dok Srbija skače kao oparena čim Pupovac nazove Vučića da su ugrožena njegova prava na milijune kuna državnog novca ili nešto slično, s druge strane Bošnjaci otvoreno gaze prava Hrvata u BIH a onda se žale na “miješanje u unutarnje stvari” kad Hrvatska pokušava zaštititi od vrlo grubih oblika financijskog, psihološkog i drugog zlostavljanja Hrvate u BIH, na što ne samo da ima pravo – nego ima i obavezu, ne samo po Daytonu nego i moralnu.

Sustav dvostrukih mjerila

Odakle to licemjerje, zašto je prosječnom Hrvateku, kako je Vlado Gotovac nazvao “male Hrvate”, posve OK da Srbija brani prava Srba u Hrvatskoj, ali mu nije OK da Hrvatska brani prava Hrvata u BIH i Srbiji, jer “to je druga država”? Zašto je Hrvateku OK da BIH gazi prava Hrvata jer “oni moraju svoja prava tražit u Sarajevu”, kako kaže Mesić (što je otprilike kao da ste Berlinskom Židovu 1939. rekli da svoja prava traži u Berlinu, a ne negdje drugdje) i da se Hrvatska “petlja u unutarnje stvari druge države” ako štiti Hrvate u BIH, ali mu nije u redu da Hrvatska gazi prava Srba? I zašto nitko nije poručio Vučiću i Vulinu da se petljaju u unutarnje stvari Hrvatske (što i rade, jer često njihove izjave debelo prelaze bilo kakvu zaštitu prava Srba i u biti su čisti antihrvatski šovinizam?)

Za ovo se treba malo vratiti u prošlost. Devedesetih je stvoren mit o Hercegovcu koji je u velikoj mjeri korespondirao s viđenjem Židova u Trećem Rajhu. Zapravo, mit možda nije prava riječ, radi se o negativnoj percepciji. Hercegovac ima bijele čarape, vozi Mercedes, i ima mobitel na uhu čak i na ulici. E da, i čudno govori i izbacuje lakat iz auta kroz otvoren prozor. Inače, sve ono što Bošnjake i Srbe iz ruralnih krajeva čini “simpatičnima”, “autentičnima”, “originalnima”, kod Hercegovaca je “primitivizam”, sve ono što je Zagrebačkim urbanim rasistima kod Bosanaca cool kod Hercegovaca im je odvratno.

Nakon što su šezdesetih i sedamdesetih Zagreb naseljavali “Dalmoši”, ispočetka također neprijateljski dočekani kao “dinarski tipovi”, ismijavani zbog dijalekta i percipirani kao lijenčine, devedesetih je došao red na Hercegovce: I zanimljivo, najviše šovinističkih reakcija na njih je dolazilo, i još uvijek dolazi, iz krugova onih koji se inače predstavljaju kao najotvoreniji za imigrante – dok god ti imigranti nisu ni Hrvati ni katolici.

Hrvatine i Hrvateki

Kao i svaka veća grupa imigranata, imali su tendenciju družiti se i poslovati međusobno, i dok su mladi Hrvateki, pušeći travu i dangubeći negdje u parkiću iza novozagrebačke zgrade, jamrali kak “su se oni tu zlegli” i da “kaj ovi dotepenci s kockastim glavama misle”, dotepenci su završavali fakultete, i pokazivali poduzetnost kakva je domicilnom stanovništvu nedostajala. A poduzetnik je, čim se pojavio ispod ruševina komunizma, postao narodni neprijatelj u percepciji na socijalizmu othranjenog Hrvata. “Privatnik, zarađuje novac za sebe, to je nemoral!” Ako k tome i zapošljava radnike, još gore: “Izrabljivač!”

To i jest u korijenu neprijateljstva. Hercegovaca u Hrvatskoj i nema tako puno, no “vidljivi” su. Od Dodiga i Čilića do Zdravka Mamića, od Ljube Rojsa i Gojka Šuška do Mate Rimca. Sad, nazovite ovo “stereotipiziranjem”, no pravilo je da su Hercegovci poduzetni, to je jednostavno stvar tamošnje kulture života, posve suprotno Mesićevom narativu da ih “treba naučiti loviti ribu, a ne im dati ribu”: Ako je netko u Hrvatskoj pokazao da zna loviti ribu, to su Hercegovci. Iznimke samo potvrđuju pravilo. Mobitel na uhu, koji je bio jedna od prvih stvari radi koje ih se ismijavalo, je nešto što su par godina kasnije imali svi na uhu: Hercegovci su, kao poduzetniji i kompetitivniji dio nacije (usporedba sa Židovima nije slučajna!) prvi otkrili prednosti tog uređaja. Nije prošlo par godina, oni koji su ih radi mobitela ismijavali su stajali u redovima pred Appleovim dućanom zadužujući se preko glave kako bi u fancy kafiću mogli pokazati svoj novi iPhone; Hercegovce se to u pravilu nije puno ticalo, njima je to služilo za poslovne dogovore, ne za pokazivanje u kafiću.

Danas, jedini Hercegovci koji još nose bijele čarape su tenisači, lakat kroz prozor više nitko ne izbacuje jer svi auti imaju klimu, mobitele koriste svi – no neprijateljstvo spram njih je ostalo. Ono se sjajno ogleda u činjenici da, dok nigdje u svijetu nitko ne spori ideju ravnopravnosti svih građana pred zakonom, u Hrvatskoj prevladava mišljenje kako bi prava građana, pa i ona najosnovnija, trebala biti vezana na to tko “plaća porez u Hrvatskoj”, što nije samo suludo – jer bi tada trebalo oduzeti pravo glasa svima koji nisu neto platiše poreza – nego i protivno ljudskim pravima. U EU je zabranjena diskriminacija građana koji ne žive unutar granica matične države, pa je Grčka svojevremeno osuđena pred ESLJP-om zbog izbornog zakona koji diskriminira dijasporu.

Dijaspora nikad nije odredila konačni rezultat izbora u RH

Stvarala se i fama da su Hercegovci dominirali vladom u vrijeme Tuđmana: osim Šuška, među ministrima ih gotovo nije bilo, pa ni u Saboru. Kad smo kod Šuška, on je jednom rekao, “nikad nećete moći mrziti Hercegovce toliko koliko oni vole Hrvatsku”. No valja primijetiti da je i Milanović, bivši premijer iz one druge stranke, hercegovačkih korijena.

Taj napor da se Hercegovce obespravi i u Hrvatskoj jasno govori zašto je malo koga briga što ih se obespravljuje i u BIH. Pišući jednom o jednom od Hercegovaca, Mati Rimcu, naveo sam da su Hrvati u pravilu spremni oprostiti sunarodnjacima sve osim uspjeha, i tu je korijen problema. Hercegovci su razmjerno malobrojni, ali, opet da povučemo paralelu sa Židovima, natprosječno uspješni u poslovnom svijetu i svijetu financija. To je kumovalo teorijama zavjera o “hercegovačkom lobiju”, ali i vrlo opasnim teorijama kako “oni ne smiju određivati tko će vladati Hrvatskom” (naravno da smiju, jer su kao građani RH posve ravnopravni i moraju to biti – no stvar je da nikad glasovi dijaspore nisu bili presudni ni na jednim izborima).

S jedne strane stvar je jasna, legendarni i opjevani hrvatski jal nigdje više ne dolazi do izražaja nego u odnosu prema Hercegovcima. Oni su, tipično, sve ono za što su Hrvati u socijalizmu indoktrinirani da je loše i ne valja. Vjernici, poduzetnici, stručnjaci, Hrvati, a ne komunisti, paraziti, napušeni intelektualci opće prakse, pravovjerni jugoslaveni. Naravno, i tu postoje iznimke, poput Mostarca Dragana Markovine, ali i on je ružno pisao o Hercegovcima u Splitu, iako je Hercegovac u Splitu.

Ono sve prvo je loše, tako su nas u školi učili, a ovo drugo je dobro i super. Nije čudo zašto je osamdesetih, kad su se u većem broju Hercegovci počeli pojavljivati u Zagrebu, prosječan domorodac iste prezirao. On je živio kod mame, na pragu četrdesetih je još studirao indologiju na FFZG-u i bio samo-nezaposlen (“self-unemployed”, kako je govorio Del Boy). Tipičan Hercegovac njegovih godina je imao oca koji je zaradio novac na baušteli u Minkenu gdje ga je socijalistički režim otjerao, vozio je njegovog Mercedesa, i studirao je nešto poslovno, ili tehničko, s čim će jednog dana moći dobro zarađivati.

Solidarnost u Hrvata

No to ne objašnjava sve. Ne objašnjava potpun izostanak nacionalne solidarnosti kakva postoji kod Srba i Bošnjaka. Odgovor bi možda mogao biti u tome što Hrvati za razliku od Srba nisu imali nacionalnu državu pa nisu niti izgradili snažan nacionalni identitet, nerijetko su neprijateljski raspoloženi i spram same ideje hrvatske neovisnosti, pa im tu Hercegovci, koji su iz drukčijeg okruženja, neprijateljskog okruženja u kom su se stoljećima morali boriti za svoj opstanak, i koji zato drukčije i razmišljaju i ponašaju se, naročito o naciji i vjeri jer znaju da ako vama nije važna vaša vjera i nacija, važna je vašem neprijatelju. No kako time objasniti da su Bošnjaci, koji do ne tako davno nisu imali nikakav nacionalni identitet, za razliku od Hrvata koji su ga ipak definirali kad i većina europskih naroda, kroz ilirski pokret i revolucionarna događanja u 19. stoljeću, pokazuju nacionalnu kompaktnost i solidarnost koja Hrvatima nedostaje?

Moglo bi se to objasniti i zatelebanošću u Tita i Jugu dijela Hrvata, no opet, kako se u to uklapaju Bošnjaci, koji su još u većem broju Jugoslaveni? Odgovor je zapravo dosta jednostavan. Biti Bošnjak nije u koliziji s “biti jugoslaven i titoist”. Biti Srbin isto tako nije u koliziji s time. Biti Hrvat nužno jest, ma kako se mi oko toga postavili.

Hrvati u BIH nikad nisu odustali od borbe za svoj ponos, identitet, i za svoje pravo da budu Hrvati. Hrvatima iz Hrvatske je to često, onako, tlaka, misle da je biti Hrvat ako ne grijeh a ono bar sramota, i radije bi bili nešto drugo:

“Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
Vnogi vre narod sam svoj zameče,
Sram ga j’ ak stranjski “Horvat” mu reče,
Sam proti sebi je l’ ne šetuje,
I ovak slepec sam sebe truje”

Napisao je pred skoro 200 godina Pavao Štoos, veliki hrvatski prosvjetitelj koji izgleda nije uspio prosvjetiti velik broj Hrvata ni do danas. Bolno je spoznati kako se malo toga promijenilo do danas, i kako se sporo probija svijest da Hrvati s obje strane granice, sviđalo se to jednima ili drugima, u konačnici dijele istu sudbinu – i iste neprijatelje.

Marcel Holjevac/narod.hr

I Jergović protiv Komšića: Komšiluk je zamijenjen komšićlukom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zašto su prije Oluje ubijeni hrvatski general Vlado Šantić i bošnjački ministar

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Jozo Pavković/Večernji List BiH

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna.

Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, Piše Jozo Pavković, Večernji list BiH

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem.

Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana. Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH.

U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište. Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe.

Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč. “Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja.

Počela je Oluja. Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika.

Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne. “Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani.

S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme.

Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici. Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu.

Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi.

Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća.

Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika.

Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja.

Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica.

Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću.

Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

Vijesti iz enklave

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije.

Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema. Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom.

Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca…

U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković, Večernji list BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari