Pratite nas

Gost Kolumne

Holjevac: ‘Antifašizam nije samo voljeti Srbe, nego i mrziti Hercegovce’

Objavljeno

na

“Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska, i muslimanska. (…) Tako je to bilo i ostalo do prije neki dan.

A onda su bošnjački nacionalisti vjerske ili građanske inspiracije, slijedeći logiku koja je prethodno već uspostavljena u Republici Srpskoj, rekli da Federacija Bosne i Hercegovine nije i srpska, i hrvatska, nego je bošnjačka i bosanska, tobož građanska, pa još ostavljena Recepu Erdoganu u amanet.

I tako je započela likvidacija Hrvata iz Bosne i Hercegovine, njihovo pretvaranje u obespravljenu manjinu s obećanim pravima kakva su manjine imale u sultanskoj Turskoj“, napisao je, nakon što je Komšić ponovo nametnut Hrvatima, ni manje ni više nego – Miljenko Jergović. Da, i mene je to pomalo šokiralo.

Rekao bi čovjek, kad je i jednom Jergoviću konačno došlo iz mračnog mjesta u glavu, Jergoviću koji je oduvijek bio vezan na Sarajevo, Jugoslaviju, “bosansku raju”, koji je oduvijek bio nesklon iskazivanju hrvatstva – onda je valjda došlo u glavu svima. No nije.

Spletke Bošnjaka i osude na račun – Hrvata

U BIH se bizantinskim spletkama Hrvatima nameće hrvatomrsca kao predstavnika Hrvata, pa ipak, reakcije na to iz Hrvatske su mlake. Sasvim sam siguran, kad bi zakon dozvoljavao – kao u BIH – da i Hrvati biraju Srbima njihove manjinske, saborske zastupnike, i kad bi im mi umjesto Pupovca izabrali Predraga Mišića, koji je ratovao na našoj strani, – kao što je Komšić ratovao na strani ABIH – i lojalan je Hrvatskoj a ne Srbiji, sasvim je sigurno da bi se sve udruge za ljudska prava ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, sve do ESLJP-a i UN-a, digli na stražnje noge i osudili “nacionalizam”, te takvu prijevaru.

Isto tako, kad bi se dešavalo – kao ovih božićnih dana u BIH – da u mjestima gdje žive Srbi sustavno nestaje struje na svaki njihov Božić ili koji drugi blagdan, ili na dane kad njihova reprezentacija igra utakmicu, Pupovac zacijelo ne bi šutio o tome, a još manje Srbija, ma tko bio na vlasti. A pritom, valja uočiti da su Srbi u Hrvatskoj manjina, a Hrvati u BIH konstitutivni narod! I da su Komšićeve priče da on “predstavlja sve građane BIH” posve bezvrijedne, jer BIH nije država ravnopravnih građana nego – država tri ravnopravna naroda. Kao što ni pokojna SFRJ nije bila država ravnopravnih građana, za što se zalagao Sloba i što bi bilo posve u skladu sa zapadnim demokratskim vrijednostima – da nije bilo male “kvake”, a to je da su Srbi bili dovoljno brojni da mogu uvijek izabrati “svog” kandidata dok svi ostali, čak i da se udruže, ne bi mogli parirati.

I dok Srbija skače kao oparena čim Pupovac nazove Vučića da su ugrožena njegova prava na milijune kuna državnog novca ili nešto slično, s druge strane Bošnjaci otvoreno gaze prava Hrvata u BIH a onda se žale na “miješanje u unutarnje stvari” kad Hrvatska pokušava zaštititi od vrlo grubih oblika financijskog, psihološkog i drugog zlostavljanja Hrvate u BIH, na što ne samo da ima pravo – nego ima i obavezu, ne samo po Daytonu nego i moralnu.

Sustav dvostrukih mjerila

Odakle to licemjerje, zašto je prosječnom Hrvateku, kako je Vlado Gotovac nazvao “male Hrvate”, posve OK da Srbija brani prava Srba u Hrvatskoj, ali mu nije OK da Hrvatska brani prava Hrvata u BIH i Srbiji, jer “to je druga država”? Zašto je Hrvateku OK da BIH gazi prava Hrvata jer “oni moraju svoja prava tražit u Sarajevu”, kako kaže Mesić (što je otprilike kao da ste Berlinskom Židovu 1939. rekli da svoja prava traži u Berlinu, a ne negdje drugdje) i da se Hrvatska “petlja u unutarnje stvari druge države” ako štiti Hrvate u BIH, ali mu nije u redu da Hrvatska gazi prava Srba? I zašto nitko nije poručio Vučiću i Vulinu da se petljaju u unutarnje stvari Hrvatske (što i rade, jer često njihove izjave debelo prelaze bilo kakvu zaštitu prava Srba i u biti su čisti antihrvatski šovinizam?)

Za ovo se treba malo vratiti u prošlost. Devedesetih je stvoren mit o Hercegovcu koji je u velikoj mjeri korespondirao s viđenjem Židova u Trećem Rajhu. Zapravo, mit možda nije prava riječ, radi se o negativnoj percepciji. Hercegovac ima bijele čarape, vozi Mercedes, i ima mobitel na uhu čak i na ulici. E da, i čudno govori i izbacuje lakat iz auta kroz otvoren prozor. Inače, sve ono što Bošnjake i Srbe iz ruralnih krajeva čini “simpatičnima”, “autentičnima”, “originalnima”, kod Hercegovaca je “primitivizam”, sve ono što je Zagrebačkim urbanim rasistima kod Bosanaca cool kod Hercegovaca im je odvratno.

Nakon što su šezdesetih i sedamdesetih Zagreb naseljavali “Dalmoši”, ispočetka također neprijateljski dočekani kao “dinarski tipovi”, ismijavani zbog dijalekta i percipirani kao lijenčine, devedesetih je došao red na Hercegovce: I zanimljivo, najviše šovinističkih reakcija na njih je dolazilo, i još uvijek dolazi, iz krugova onih koji se inače predstavljaju kao najotvoreniji za imigrante – dok god ti imigranti nisu ni Hrvati ni katolici.

Hrvatine i Hrvateki

Kao i svaka veća grupa imigranata, imali su tendenciju družiti se i poslovati međusobno, i dok su mladi Hrvateki, pušeći travu i dangubeći negdje u parkiću iza novozagrebačke zgrade, jamrali kak “su se oni tu zlegli” i da “kaj ovi dotepenci s kockastim glavama misle”, dotepenci su završavali fakultete, i pokazivali poduzetnost kakva je domicilnom stanovništvu nedostajala. A poduzetnik je, čim se pojavio ispod ruševina komunizma, postao narodni neprijatelj u percepciji na socijalizmu othranjenog Hrvata. “Privatnik, zarađuje novac za sebe, to je nemoral!” Ako k tome i zapošljava radnike, još gore: “Izrabljivač!”

To i jest u korijenu neprijateljstva. Hercegovaca u Hrvatskoj i nema tako puno, no “vidljivi” su. Od Dodiga i Čilića do Zdravka Mamića, od Ljube Rojsa i Gojka Šuška do Mate Rimca. Sad, nazovite ovo “stereotipiziranjem”, no pravilo je da su Hercegovci poduzetni, to je jednostavno stvar tamošnje kulture života, posve suprotno Mesićevom narativu da ih “treba naučiti loviti ribu, a ne im dati ribu”: Ako je netko u Hrvatskoj pokazao da zna loviti ribu, to su Hercegovci. Iznimke samo potvrđuju pravilo. Mobitel na uhu, koji je bio jedna od prvih stvari radi koje ih se ismijavalo, je nešto što su par godina kasnije imali svi na uhu: Hercegovci su, kao poduzetniji i kompetitivniji dio nacije (usporedba sa Židovima nije slučajna!) prvi otkrili prednosti tog uređaja. Nije prošlo par godina, oni koji su ih radi mobitela ismijavali su stajali u redovima pred Appleovim dućanom zadužujući se preko glave kako bi u fancy kafiću mogli pokazati svoj novi iPhone; Hercegovce se to u pravilu nije puno ticalo, njima je to služilo za poslovne dogovore, ne za pokazivanje u kafiću.

Danas, jedini Hercegovci koji još nose bijele čarape su tenisači, lakat kroz prozor više nitko ne izbacuje jer svi auti imaju klimu, mobitele koriste svi – no neprijateljstvo spram njih je ostalo. Ono se sjajno ogleda u činjenici da, dok nigdje u svijetu nitko ne spori ideju ravnopravnosti svih građana pred zakonom, u Hrvatskoj prevladava mišljenje kako bi prava građana, pa i ona najosnovnija, trebala biti vezana na to tko “plaća porez u Hrvatskoj”, što nije samo suludo – jer bi tada trebalo oduzeti pravo glasa svima koji nisu neto platiše poreza – nego i protivno ljudskim pravima. U EU je zabranjena diskriminacija građana koji ne žive unutar granica matične države, pa je Grčka svojevremeno osuđena pred ESLJP-om zbog izbornog zakona koji diskriminira dijasporu.

Dijaspora nikad nije odredila konačni rezultat izbora u RH

Stvarala se i fama da su Hercegovci dominirali vladom u vrijeme Tuđmana: osim Šuška, među ministrima ih gotovo nije bilo, pa ni u Saboru. Kad smo kod Šuška, on je jednom rekao, “nikad nećete moći mrziti Hercegovce toliko koliko oni vole Hrvatsku”. No valja primijetiti da je i Milanović, bivši premijer iz one druge stranke, hercegovačkih korijena.

Taj napor da se Hercegovce obespravi i u Hrvatskoj jasno govori zašto je malo koga briga što ih se obespravljuje i u BIH. Pišući jednom o jednom od Hercegovaca, Mati Rimcu, naveo sam da su Hrvati u pravilu spremni oprostiti sunarodnjacima sve osim uspjeha, i tu je korijen problema. Hercegovci su razmjerno malobrojni, ali, opet da povučemo paralelu sa Židovima, natprosječno uspješni u poslovnom svijetu i svijetu financija. To je kumovalo teorijama zavjera o “hercegovačkom lobiju”, ali i vrlo opasnim teorijama kako “oni ne smiju određivati tko će vladati Hrvatskom” (naravno da smiju, jer su kao građani RH posve ravnopravni i moraju to biti – no stvar je da nikad glasovi dijaspore nisu bili presudni ni na jednim izborima).

S jedne strane stvar je jasna, legendarni i opjevani hrvatski jal nigdje više ne dolazi do izražaja nego u odnosu prema Hercegovcima. Oni su, tipično, sve ono za što su Hrvati u socijalizmu indoktrinirani da je loše i ne valja. Vjernici, poduzetnici, stručnjaci, Hrvati, a ne komunisti, paraziti, napušeni intelektualci opće prakse, pravovjerni jugoslaveni. Naravno, i tu postoje iznimke, poput Mostarca Dragana Markovine, ali i on je ružno pisao o Hercegovcima u Splitu, iako je Hercegovac u Splitu.

Ono sve prvo je loše, tako su nas u školi učili, a ovo drugo je dobro i super. Nije čudo zašto je osamdesetih, kad su se u većem broju Hercegovci počeli pojavljivati u Zagrebu, prosječan domorodac iste prezirao. On je živio kod mame, na pragu četrdesetih je još studirao indologiju na FFZG-u i bio samo-nezaposlen (“self-unemployed”, kako je govorio Del Boy). Tipičan Hercegovac njegovih godina je imao oca koji je zaradio novac na baušteli u Minkenu gdje ga je socijalistički režim otjerao, vozio je njegovog Mercedesa, i studirao je nešto poslovno, ili tehničko, s čim će jednog dana moći dobro zarađivati.

Solidarnost u Hrvata

No to ne objašnjava sve. Ne objašnjava potpun izostanak nacionalne solidarnosti kakva postoji kod Srba i Bošnjaka. Odgovor bi možda mogao biti u tome što Hrvati za razliku od Srba nisu imali nacionalnu državu pa nisu niti izgradili snažan nacionalni identitet, nerijetko su neprijateljski raspoloženi i spram same ideje hrvatske neovisnosti, pa im tu Hercegovci, koji su iz drukčijeg okruženja, neprijateljskog okruženja u kom su se stoljećima morali boriti za svoj opstanak, i koji zato drukčije i razmišljaju i ponašaju se, naročito o naciji i vjeri jer znaju da ako vama nije važna vaša vjera i nacija, važna je vašem neprijatelju. No kako time objasniti da su Bošnjaci, koji do ne tako davno nisu imali nikakav nacionalni identitet, za razliku od Hrvata koji su ga ipak definirali kad i većina europskih naroda, kroz ilirski pokret i revolucionarna događanja u 19. stoljeću, pokazuju nacionalnu kompaktnost i solidarnost koja Hrvatima nedostaje?

Moglo bi se to objasniti i zatelebanošću u Tita i Jugu dijela Hrvata, no opet, kako se u to uklapaju Bošnjaci, koji su još u većem broju Jugoslaveni? Odgovor je zapravo dosta jednostavan. Biti Bošnjak nije u koliziji s “biti jugoslaven i titoist”. Biti Srbin isto tako nije u koliziji s time. Biti Hrvat nužno jest, ma kako se mi oko toga postavili.

Hrvati u BIH nikad nisu odustali od borbe za svoj ponos, identitet, i za svoje pravo da budu Hrvati. Hrvatima iz Hrvatske je to često, onako, tlaka, misle da je biti Hrvat ako ne grijeh a ono bar sramota, i radije bi bili nešto drugo:

“Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
Vnogi vre narod sam svoj zameče,
Sram ga j’ ak stranjski “Horvat” mu reče,
Sam proti sebi je l’ ne šetuje,
I ovak slepec sam sebe truje”

Napisao je pred skoro 200 godina Pavao Štoos, veliki hrvatski prosvjetitelj koji izgleda nije uspio prosvjetiti velik broj Hrvata ni do danas. Bolno je spoznati kako se malo toga promijenilo do danas, i kako se sporo probija svijest da Hrvati s obje strane granice, sviđalo se to jednima ili drugima, u konačnici dijele istu sudbinu – i iste neprijatelje.

Marcel Holjevac/narod.hr

I Jergović protiv Komšića: Komšiluk je zamijenjen komšićlukom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kako bošnjačka politika lažima dehumanizira Hrvate i ohrabruje zločince

Objavljeno

na

Objavio

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

Stranci demokratske akcije nikako ne odgovara izlazak iz mučne prošlosti. Pošto svojim biračima imaju malo toga za ponuditi (u čemu uopće nisu izuzetak na političkoj sceni u BiH), SDA redovito pribjegava ratnim temama kako bi nekako zadržala bošnjačko biračko tijelo uz svoje skute. Pri tom se služe mitomanijom kakvu smo vidjeli još samo kod Srba krajem 20. stoljeća.

Za izgradnju svojim mitova ne biraju sredstva. To smo zorno mogli vidjeti prije nekoliko dana kada je prvi bošnjački član Predsjedništva BiH u Bugojnu iznio hrpu gluposti ali i običnih laži na štetu bugojanskih Hrvata, koje je po kratkom postupku dehumanizirao i pripremio ih za neki budući odstrel.

„Ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog pothvata. O prirodi tog agresorskog pothvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i haaški sud u svojim presudama“, kazao je Džaferović.

Prethodno je govorio o tomu kako je bošnjačka Armija BiH tobože obranila Bugojno od srpske agresije na početku rata, dok to još „nije bio njihov rat“, a potom je navaljao i laži o tomu kako je bošnjačka Armija BiH, eto, oslobodila Kupres.

Više laži i gluposti u manje riječi sposoban je izraziti valjda još samo drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

No, krenimo redom. Bugojno nije obranila bošnjačka Armija BiH od Srba iz prostog razlog jer tad nije ni postojala. Postojao je samo HVO koji je branio Bugojnu i u sastavu HVO-a bili su i tadašnji Muslimani. Armija je branila Bugojno od Srba taman koliko i Mostar. Danas se istim perjem kite i za Mostar i za Bugojno i za cijelu BiH. Uskoro ćemo početi slušati kako je bošnjačka Armija BiH oslobađala i samu Hrvatsku.

Što se „agresorskog pothvata“ tiče, on se u Bugojnu može pripisivati isključivo bošnjačkoj Armiji BiH koja nije ostavila hrvatski kamen na kamenu nakon pada Bugojna i koja je zločinom kao metodom ratovanja protjerala 15.000 bugojanskih Hrvata.

Na tisuće kuća i gospodarskih objekata je uništeno, gotovo sve katoličke bogomolje su uništene i oskvrnavljene, katolička groblja prekopana, a civili – žene, djeca i starci – gospodine članu Predsjedništva BiH, pješice su morala bježati pred „časnom“ bošnjačkom Armijom i predati se Srbima na Kupres.

Civili su bježali jer su znali kako prolaze oni koji padaju u ruke vojsci koja je na „Allahovu putu“. Za nevjernike milosti nije bilo. Ni za djecu ni za žene ni za starce. To najbolje znaju oni koji se u ljeto 1993. godine nisu uspjeli izvući iz Bugojna.

HVO jeste napravio zločin u selu Vrbanja. I tu nema nikakvoga spora. Hrvati to ne negiraju, a počinitelji su procesuirani. Međutim, dok su vojnici HVO-a odgovorni za zločin u jednom selu, bošnjačka Armija BiH je odgovorna za zločine u svim selima cijeloga grada Bugojna i nad sve i jednim protjeranim Hrvatom. Njih 15.000 je brutalno protjerano i većina se nikad nije ni vratila. Preko deset hrvatskih sela je u potpunosti ugašeno i u njima danas ne živi doslovno nitko. Nije da se ljudi nisu htjeli vraćati, nego nisu mogli. Povratak je opstruiran na sve moguće načine a opstruira se i danas.

K tomu, kroz bugojanske logore smrti su prošle na stotine vojnika HVO-a i hrvatskih civila. U logorima su mučeni, batinani do smrti, nasilno im je vađena krv, vođeni su na prisilan rad a koristili su ih i kao živi štit. Razmjeri psihološkog zlostavljanja koje su Hrvati doživjeli u bošnjačkim mučilištima po Bugojnu tek se trebaju utvrditi.

No to Džaferović nikad neće priznati. Kao što neće priznati ni rušenje crkava i prekopavanje grobalja. Neće priznati ni masovnu paljevinu hrvatskih imanja a o pljački da i ne govorimo. Hrvatska imovina je smatrana legitimnim ratnim plijenom. Ono što su Hrvati gradili generacijama bošnjačka Armija BiH je uništila, opljačkala i zapalila tijekom samo jednog ljeta.

I umjesto da zatvori usta, ušuti i oda počast svim nevino palim žrtvama, bez obzira na naciju i vjeru, Džaferović puše u ratne trube i ponovno vraća stanovnike Bugojna u nemile godine koje svatko normalan želi zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.

Umjesto da šalje poruke pomirenja, da pokaže širinu, ono odobrava počinjeno zlo i čak njihove počinitelje naziva moralno superiornim u odnosu na žrtve. Tako je za Džaferovića jedan Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratnom Bugojnu, moralno ispravniji od desetogodišnjeg djeteta koje je ni krivo ni dužno, bježeći od Mlaćinih hordi, moralo napustiti svoj dom i pješice izaći na Kupres i predati se Srbima. U suprotnom to desetogodišnje dijete bi vjerojatno bilo ubijeno od vojnika „časne“ bošnjačke Armije BiH.

U cijeloj priči je porazno da u bošnjačkoj javnosti nije bili niti jedne jedine osude Džaferovićevih laži i prikrivenog govora mržnje.

I onda se netko pita zašto nitko Bošnjacima ne vjeruje da žele državu u kojoj će biti mjesta za svakog, bez obzira na vjeru ili naciju. Bošnjački politički dužnosnici nam svakim danom pokazuju kakva bi bila ta tzv. „građanska“ država za koju se tobože zalažu.

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

U izgradnju suživota u Bosni i Hercegovini vjeruju još samo Hrvati, zbog toga su danas na rubu opstanka kao politički narod u BiH.

Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Oba kandidata ‘desnice’ trebaju izbjegavati međusobne napade – barem do drugog kruga

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Miroslav Škoro najavio kandidaturu za Predsjednika Republike Hrvatske, (većinski) se desno biračko tijelo podijelilo, što se na odgovarajući način odrazilo i na medijsku scenu, naravno, ne ovu “mainstream”.

Desnica ima dva snažna kandidata te nije isključeno da bi obojica mogla završiti u drugom krugu, što je prijašnjih godina bilo nezamislivo, dok jugoljevica i pobunjeni Srbi imaju Zorana Milanovića, osim ako se ne kandidira Dejan Jović, jer pobunjeni Srbi na čelu s Pupovcem ne će tako lako zaboraviti da im je Zoka sunarodnjake u “otadžbini” nazvao “šakom jada”, niti pak da se hvalio ustaškim precima.

I zapravo je nevjerojatno tko bi osim istinskih preziratelja naše mlade države mogao dati glas Milanoviću, čelniku najnesposobnije vlade u hrvatskoj demokratskoj povijesti, kavandžiji i kavgadžiji koji se krasi lažnim liberalno-progresivnim perjem, pa se stoga, ako ćemo biti objektivni, nitko njime previše ni ne zamara. Istinabog, ima još onih koji će napadati Miroslava Škoru i braniti trenutnu predsjednicu te plašiti puk “jugokomunistma” tj. Milanovićem, no to je potrošena taktika koja je, kad je posljednji put rabljena, rezultirala Sanaderovim dolaskom na vlast. Realnih izgleda za Milanovićev dolazak na vlast nema, jer se scenarij da u drugom krugu budu Bandić i Josipović, dakle dva kandidata (jugo)ljevice ne može ponoviti.

Međutim, iako je trenutna predsjednica u dobroj mjeri izgubila simpatije i potporu potpisnika ovih redaka, prvenstveno zbog priklanjanja odnarođenom Plenkoviću i njegovoj briselskoj bulumenti koji nam ukradoše stranku, valja ipak ispraviti neke navode, plasirane putem određenih medija od strane osvetoljubivih bivših predsjedničinih savjetnika, pokojeg admirala i nekih koji bi na Pantovčaku rado vidjeli svoju “snajku”.

Prije svega, Kolinda Grabar-Kitarović nije kandidatkinja “Plenkovićevog HDZ-a” nego HDZ-a kojemu je trenutno na čelu Andrej Plenković. Ako ćemo baš istini za volju, aktualna je predsjednica pobjednički kandidat “Karamarkovog HDZ-a”. Drugo, u zabludi su oni koji misle da napadanjem predsjednice, napadaju i slabe Plenkovića. Plenkovićev kandidat je Zoran Milanović, jer duboka država, čiji je Plenky najistaknutija figura, priprema teren za veliku koaliciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora, pod pretpostavkom da se u vodstvu HDZ-a ništa ne promijeni. Izmišljotina je “mainstream” medija da će Plenković osnažiti svoj položaj na čelu stranke dobije li Kolinda Grabar Kitarović drugi mandat. Da je tomu tako, pokazuje izbor onih koji vode predsjedničin izborni stožer: Ivan Anušić, Ivan Penava, Damir Jelić, Davor Ivo Stier, a ako ga uspije nagovoriti, možda i Milijan Brkić. Dakle, eventualna pobjeda Kolinde Grabar Kitarović će pripadati njima, njihovim ljudima i stranačkih organizacijama, i ne će poduprijeti “anemičnog” na predstojećim unutarstranačkim izborima. Plenković gubi unutarstranačke izbore, neovisno o tomu tko dođe na Pantovčak ili na njemu ostane.

U svakom slučaju, poistovjećivati predsjednicu s Plenkovićem i njegovim ljevičarenjem je neozbiljno, a u krajnju ruku i podmuklo. Istina, ona je krivo procijenila kad mu se priklonila, ali treba kazati da se u tom trenutku činila kao pragmatična odluka. Malo tko ima prethodnu, ali svatko ima naknadnu pamet.

Naposljetku, mora se naglasiti da za političkim angažmanom Miroslava Škore ne bi bilo potrebe da trenutna HDZ-ova vrhuška nije pogazila apsolutno sve vrijednosti na kojima je i putem kojih je 90-ih godina stvarala i branila državu. Škorina pojava je rezultat upravo radikalnog skretanja ulijevo Andreja Plenkovića i njegovih pulena te je trenutna predsjednica time već dosta poljuljana, za što si je, ponovimo, sama kriva. Želi li tko biti posvema objektivan, mora njezin mandat usporediti s mandatima njezinih predšasnika; predsjednici možemo najviše zamjeriti nečinjenje i nedjelovanje, a njezin politički bijeg pod Plenkovićev kišobran je u usporedbi s Mesićevim i Josipovićevim veleizdajama, svatko će se složiti, neznatna stvar.

Kako bilo da bilo, svatko se mora zapitati koga i zašto želi vidjeti na Pantovčaku idućih pet godina, razmisliti te na kraju na biračkom mjestu, na glasačkom listiću odgovoriti, uvijek vodivši računa o široj slici. Prema našem skromnom mišljenju, bit će dobro za Hrvatsku, ali i za HDZ, pobijedi li Kolinda Grabar Kitarović, odnosno Škoro. Hrvatska (demokratska zajednica) ovoga puta ima dva kandidata, od kojih jedan sigurno pobjeđuje. Trenutnu smo predsjednicu imali prilike vidjeti i čuti, pokazala je to što je pokazala, a Miroslav Škoro nudi nešto novo i nešto drukčije. Zaslužuje li priliku? Možda. O tomu zaslužuje li trenutna predsjednica drugu priliku, malo je složenije pitanje.

No, u svakom slučaju ne zaslužuje da se ide takvim blaćenjem i niskim udarcima na nju, pogotovo ne pored Zorana Milanovića, hodajuće katastrofe i putujućeg cirkusa koji je toliko zala nanio našoj državi, a sad bi joj opet htio biti na čelu.

U pravu je Davor Ivo Stier kad kaže da je trenutnoj predsjednici, ali i HDZ-u najveći protivnik Zoran Milanović, a ne Miroslav Škoro. Stoga bi u Škorinom stožeru također trebali shvatiti da od napadanja i blaćenja trenutne predsjednice najviše profitira Milanović, dakle po nužnosti gubi Republika Hrvatska i hrvatski narod. Bilo bi oportuno za oba kandidata desnice da “podignu ručnu” u međusobnim napadima, barem do drugog kruga, a onda više nije ni važno, jer Hrvatska dobiva, ma tko (p)ostao Predsjednik, piše Hrsvijet.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari