Pratite nas

Religija i Vjera

Homilija kardinala Bozanića na Misi za Domovinu prigodom Dana državnosti

Objavljeno

na

Draga braćo i sestre!

1. Danas na dan proslave Dana hrvatske državnosti s pouzdanjem u Gospodina, u zahvalnosti za dar Domovine i slobode kojoj su se mnogi posvetili iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, ne štedeći ni svoje živote, molimo radost našemu zajedničkom hrvatskom domu u kojemu živimo kao vjernici katolici s ostalim hrvatskim državljanima.

Danas mislimo i na dane vezane uz početke nove, suvremene hrvatske povijesti, kada su se miješali iznimni osjećaji radosti zbog slobode Domovine i osjećaji nejasnoća pred prijetnjama koje su najavljivale veliku ugroženost života hrvatskih ljudi i buduća neizreciva stradanja. Spominjući se tih dana zahvalni smo što je postojala snaga koja je ponavljala Isusove riječi: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti«.

U današnjem Evanđelju Isus, hrabreći svoje učenike, tri puta ponavlja riječi: Ne bojte se! U Bibliji se čak 365 puta ponavljaju te riječi, slikovito rečeno da bi osnažile svaki dan godine. U svakome našem kršćanskom slavlju susrećemo Krista koji nas hrabri i oslobađa od straha. To napose osjećamo nedjeljom, na dan Gospodnji, kada smo osobito snažno povezani s Kristovom uskrsnom pobjedom nad grijehom i smrću. U toj vjeri živimo i današnji dan proslave Dana hrvatske državnosti i s radošću slušamo Isusovu utjehu koju nam upućuje da bi otklonio strah iz našega srca u vremenu kada gotovo ne prođe dan bez suočavanja s nekom prijetnjom.

2. Suvremeni je čovjek trajno u potrazi za sigurnošću, ali je istodobno obilježen strahom i tjeskobom. Ako je prepušten samo zemaljskim razlozima; ako ne vidi dalje od prolaznosti, strah lako ovlada ljudskim bićem, umnaža se i ne dopušta zbiljski živjeti.

Osim toga, ne previđamo da strahovi s kojima se suočavamo: strah od samoće, bolesti i smrti; strah od budućega, nepoznatoga, nastaju ondje gdje postoji nutarnja praznina, ispraznost zbog nedostatka smisla.

Nametanje straha i svaka »ideologija straha« snažno se protivi Isusovu evanđelju, jer je temeljena na neistini, na prividu i prijevari. Zato u nama treba trajno boraviti pouzdanje u Gospodina i ljubav prema Bogu, ljubav iz koje živimo jedini strah – strah Božji, koji vodi prema istinskoj punini ljubavi prema bližnjima, jer je on dar Duha Svetoga.

Zbog toga je važno što nam govori Isus. On najprije ističe: »Ne bojte se ljudi«. I kao da objašnjava tu rečenicu spominjući otvorenost prema istini. Skrivajući, dakle, ponajprije temeljnu istinu lako se unosi strah, a sve polazi od predstavljanja čovjeka kao bića prepuštena sebi, konačnosti i vlasti drugoga čovjeka. To dobro poznaju širitelji ideologija straha i graditelji totalitarnih režima.

Isus nam povjerava da istinu koju je objavio svojim učenicima obznanimo i navijestimo svima. On ju je povjerio u krugu svojih učenika, u prijateljstvu i blizini, jer istina mora proći srcem i samo nošena srcem dopire do drugih.

3. Govoreći o Božjoj brizi za malena stvorenja kao što su vrapci, Isus pobuđuje pouzdanje, jer je čovjek biće stvoreno od Boga za vječnost. Isus nam govori da smo veći od smrti; da je čovjek u Božjemu planu više od toga da bude sredstvo nečije sebičnosti. I tko ne želi priznati tu povezanost s Bogom, odmiče se od života, dopušta da čovjek – umjesto života – izabire umiranje. Zato je naš prvi kršćanski poziv svjedočiti Božju ljubav, znajući da razne životne okolnosti u nama ljudima izazivaju strah i sprječavaju da vidimo puninu života. Kao kršćani, poštujući slobodu drugih, različitost mišljenja i svjetonazora, pozvani smo očitovati istinu.

Isus je znao da ćemo se naći pred nastojanjima da se istina zadrži u tami i da dobro ne bude primijećeno. Jer, zlo ima svoje propovjedaonice, svoje hramove, svoje televizije i svoje gorljive službenike. Božji neprijatelj je maštovit.

To je razlog zašto Isusove riječi – da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo ali duše ne mogu ubiti – zvuče snažno. Zadnja rečenica današnjega prvog čitanja: »Hvalite Gospodina, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca«, usklađena je s Isusovim upozorenjem da se brinemo za dušu. A da ne bismo izgubili dušu, važno je priznati se Kristovim pred ljudima i svjedočiti u svijetu koji, uronjen u tolike privide, treba istinu, treba Boga koji jedini daje sigurnost i otklanja strah. U biti za vjernika priznati se Kristovim znači: ne zanijekati sebe, ne zanijekati svoje vjerničko uvjerenje.

4. Braćo i sestre, premda je duša vezana uz čovjeka, običava se reći da dušu imaju određene zajednice, skupine, narodi, ozračja u kojima ljudi žive i djeluju združeni radi ostvarivanja postavljenih ciljeva. Tako se kaže da i narod ima »dušu«. Stoga danas želim istaknuti neka obilježja svoga hrvatskog naroda koja otkrivaju kakva je njegova duša, što mu daje identitet i po čemu je prepoznatljiv. Istodobno lakše vidimo što mu prijeti, što ga razara i što je pogubno za njegovu dušu.

Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnosti. Meni se čini da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet, što je usko povezano s događanjima u svijetu, a posebno u Europi.

Identitet je neizostavan za plodonosno življenje zajedništva s drugima. Svijest o vlastitom nacionalnom identitetu gaji samopouzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije. Tko ne vrednuje i ne poznaje vlastiti identitet, tko se ne prizna onim što jest, što ga čini prepoznatljivim, tko se odriče vlastitosti koje su njegovane kao dragocjenosti, neće znati poštivati i ispravno vrednovati ni tuđe dragocjenosti.

5. Takvi se odmaci, dragi vjernici, na najskrivenijoj razini događaju i u odmicanju od kršćanstva. A svatko tko pošteno zaviri u dušu hrvatskoga naroda pronaći će jaku obilježenost kršćanstvom, katoličanstvom, počevši od nama dragih običaja, pa do arhitekture, umjetnosti i književnosti. Ondje gdje se slabi uporište narodne opstojnosti iz kojega raste svaka druga snaga, narod je najranjiviji. A istinski življena vjera snaga je i pojedinaca i naroda.

Stoga zbunjuje kad se ponekad u našoj javnosti s nekoliko tvrdnji vjera želi prikazati nazadnom, a Crkva proglasiti kočničarkom napretka. Takve tvrdnje svakako treba staviti pred pitanje: Ako je Crkva takva, kako to da je Crkva utemeljiteljica i učilišta i bolnica i sirotišta i znanstvenih institucija; kako to da se u krilu Crkve promicalo opismenjavanje, poučavalo kako obrađivati zemlju i oplemenjivati prostor, cijeniti kulture i biti susretištem naroda?

Čovjekov neprijatelj sotona, otac laži i straha, širitelj zla želi doprijeti do duše. Kao narod nas je pokušavao slomiti ranjavajući i ubijajući tijelo raznim oblicima nasilja. Patnje našega naroda nije lako izbrojiti, ali se na njima ne smijemo zaustaviti, nego zahvaljivati Gospodinu koji nam je dao milost da vidimo vrijednost trpljenja i sačuvamo dušu u teškim godinama rata i stradanja.

6. Draga braćo i sestre, danas na Dan hrvatske državnosti želim iz pastoralne perspektive istaknuti deset postulata koje držim vrijednima pozornosti za naš kršćanski život i očuvanje duše hrvatskog identiteta:

Kao prvo spominjem da na prvome mjestu uvijek treba biti odnos prema životu. Za dušu je pogubno da život odijelimo od otajstva i umjesto da se divimo Božjemu daru života, čovjeka promatramo kao gospodara života.

Druga je pogubnost za dušu naroda zanemarivanje stvorenosti, odrednica koje se nalaze u odnosu muškarca i žene, u njihovoj ljubavi kojom grade obitelj i surađuju u stvarateljskome Božjem djelu. Za dušu naroda pogubno je urušavati obitelj ili je odvojiti od postulata upisanih u našu stvorenost. A vama, drage obitelji, koje ste neprocjenjiva dragocjenost hrvatskoga naroda i društva, hvala za svjedočenje otvorenosti životu koje traži velike žrtve.

Treća je opasnost za naš hrvatski identitet da se ne spominjemo svoga hoda u povijesti, da prepuštamo zaboravu svoju prošlost, da ne razmatramo Božji plan i svoj put sa svim teškoćama i stranputicama, milostima i darovima, da ne tražimo istinu svoje povijesti. Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti. Na to se lako nadovežu ideologije i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrješnih motrišta. Za hrvatsku dušu je pogubno proglašavati prihvatljivim bilo koji totalitarizam i njegove promicatelje, dok istodobno imamo sjajne primjere sebedarja u Domovinskome ratu, u kojemu su se čudesno povezale najljepše hrvatske vrline.

Četvrti postulat je demografija koja je pokretana nadom. Narod koji ne prepoznaje vrijednost života, obitelji i svoje povijesti, ostaje bez nade, a cilj je sveden na preživljavanje. Taj gubitak nutarnjega smisla, samopouzdanja i povjerenja najveća je kočnica u demografskome razvoju i nije to moguće ostvariti isključivo gospodarskim mjerama. Uvijek se dolazi do zadnjega pitanja: Radi čega rađati i odgajati djecu? Čemu obitelj i čemu narod? To je pitanje nade, a ne statistika.

Kao peti postulat ističem rad koji svoj razlog ima u dostojanstvu čovjeka. Naš je narod toliko puta pokazao svoju marljivost i stoljeća za nama pokazuju ljubav prema radu koji nije bio svrha samomu sebi. Hrvati i Hrvatice su priznati, uspješni i poželjni radnici u tuđim zemljama. Čini se kao da u Hrvatskoj nema mjesta za takav pristup. Kako je moguće da se ne mogu stvoriti preduvjeti za potvrđivanje dostojanstva rada u našoj Domovini? Koliko god se činilo da je negdje drugdje lakše doći do novca, sreća je više od toga; u sreću pripada i Domovina. Zato je važna poniznost i napor koji neće dopustiti sebičnosti da prevlada, nego će stvoriti prostor za dostojanstvo radnika u našoj Domovini. U tome je pak nužno otvoriti prostor za pomoć iseljenih Hrvata koji su, i u novim naraštajima, svjesni svoje povezanosti i poziva.

Šesti postulat je gospodarstvo srašteno s društvom. Zbog toga što se gospodarstvo, a osobito financije odmaknulo od cjeline društva, dogodila su se bolna raslojavanja i razlike, bez posebne osjetljivosti za opće i zajedničko dobro. Potrebno je državno suočenje s gospodarskim klijentelizmom koji vuče duge veze. To je pitanje duhovnosti koja traži putove da se društvo ne razgradi na odvojene dijelove u trajnoj napetosti i sukobu; da ne postane slabo društvo, neobranjeno pred raljama profita, koje guta divljina ljudske sebičnosti.

Kao sedmi postulat naglašavam nezamjenjiv doprinos mladih koji su pokretani oduševljenjem i snovima. Ne smijemo našoj djeci i mladima oduzimati snove. Umjesto da se mlade ohrabruje i da se grade mostovi za prenošenje vrijednosti iz naraštaja u naraštaj, nude im se iskustva odbijanja i razočaranja. Vama, mladim vjernicima, Bog povjerava snagu hrabrosti, snova i kreativnosti da se usudite tražiti nove putove i da u sebi otkrivate ljubav prema Domovini, jer ljubav ne razočarava. I, ako u starijima nađete razlog za razočaranje, ne gledajte naše nemogućnosti nego dar Isusa Krista. Njemu dopustite da uđe u vaše živote.

Osmi postulat je odgoj i obrazovanje. U sadašnjemu je trenutku osobito potrebno promicati odgoj i obrazovanje i kao prostore njegovanja duše hrvatskoga identiteta. Nije čudno što se na tome području prelamaju mnoga pitanja i što se iz raznih interesnih tabora za budućnost nastoje ugraditi postulati koji u ime slobode i neodređene širine nazora zanemaruju krilo i kolijevku vjere u kojoj je odnjihan i po kojoj je stasao naš narod. Odmaknuti se od kršćanske kulture u tome području najprije zbunjuje a zatim zlostavlja dušu našega naroda.

Kao deveto želim naglasiti da nisu dovoljni tek postulati. Zato su svake pohvale vrijedni svi oni koji svjedoče svoju vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi, jer one nikada nisu »neutralne«, kako ih se nerijetko pokušava prikazati. Istinoljubivost će poštovati metodologiju u raznim granama spoznaje, ali se neće odreći značenja pojedinih spoznaja u širemu okviru. Baštinici smo divnoga blaga tisućljetne hrvatske kulture, ali ona djeluje mrtvo, ako je sami ne usvojimo i ne svjedočimo. Pogubno je za dušu naroda kulturu odvojiti od svjedočanstva, jer to je najbrži put odumiranja nas samih.

Kao desetu točku stavljam pogubnost neprihvaćanja ljudi u potrebi. Ta je točka poveziva s prvom, stvarajući prsten koji u svim točkama pokazuje povezanost s drugima. Ako ne vidimo bližnje koji trebaju našu pomoć, ne vidimo Boga ni njegovo otajstvo života. Hrvatska duša pokazuje svoju ljepotu i snagu upravo u brizi za tijelo i dušu ranjenih i slabih.

7. Draga braćo i sestre, ima puno dobra, obećavajućih inicijativa i razloga nade u našoj sadašnjosti. Stoga je potrebno imati uvijek valjane kriterije za razlikovanje putova, te širiti samopouzdanje i povjerenje u hrvatskom društvu. Treba ustrajno i strpljivo graditi hrvatsko zajedništvo koje je sposobno shvatiti, prihvatiti i uključiti drugoga i drugačijega. A naše uporište ostaje u Isusu Kristu, po kojemu se – kako nas poučava apostol Pavao – »na sve razlila milost Božja«.

Ovdje, u Stepinčevoj katedrali, molimo nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske i blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka istine i čiste savjesti. Neka dobri Bog obilno blagoslovi nas i našu domovinu Hrvatsku.

Amen.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Papa Franjo: Nemojte maknuti Isusa od Božića, Isus je središte Božića, Isus je pravi Božić!

Objavljeno

na

Objavio

Prošlih nedjelja liturgija je naglašavala što znači bdjeti i što stvarno znači pripraviti put Gospodinu – rekao je danas papa Franjo, tijekom podnevnog nagovora na Trgu svetog Petra u Vatikanu, i nastavio – na treću nedjelju došašća koju zovemo “nedjelja radosti”, liturgija nas poziva da primimo duh zahvaljujući kojem se sve to događa, a to je upravo radost.

Sveti nas Pavao poziva da se pripremimo za dolazak Gospodinov zauzimajući tri stava: stalnu radost, ustrajnu molitvu i neprestanu zahvalnost.

Prvi je stav neprestana radost – istaknuo je Papa i dodao – „Uvijek budite radosni“, kaže sveti Pavao, a to znači da trebamo biti radosni i kada stvari ne idu prema našim željama. Nevolje, teškoće i patnje prolaze kroz život svakoga, svi smo ih iskusili; i stvarnost oko nas često izgleda negostoljubiva i neplodna, slična pustinji u kojoj je odjekivao glas Ivana Krstitelja, kako podsjeća današnje evanđelje. Upravo riječi Ivana Krstitelja otkrivaju da naša radost počiva na sigurnosti da je ta pustinja nastanjena: “Među vama – kaže Ivan Krstitelj – stoji onaj kojega ne poznajete”.

To je Isus kojega je Otac poslao i koji dolazi, kako je istaknuo Izaija, „donijeti radosnu vijest ubogima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenima navijestiti slobodu i oslobođenje sužnjima, da navijesti godinu milosti Gospodnje” – istaknuo je Sveti Otac i rekao – te riječi koje će Isus izgovoriti u svojem govoru u sinagogi u Nazaretu, pojašnjavaju da je njegovo poslanje u svijetu oslobađati od osobnog i društvenog grijeha i ropstva koje oni izazivaju. Došao je na svijet da ljudima dade dostojanstvo i slobodu djece Božje, što samo On može dati.

Radost koja obilježava iščekivanje Mesije temelji se na ustrajnoj molitvi, to je drugi stav – rekao je papa Franjo i nastavio tumačiti – „Molite neprestano“, kaže sveti Pavao. Po molitvi možemo ući u čvrst odnos s Bogom, koji je izvor istinske radosti. Kršćanska se radost ne kupuje, ne može se kupiti, dolazi iz vjere i iz susreta s Isusom Kristom koji je razlog naše sreće. Što smo više ukorjenjeni u Kristu, to smo bliži Isusu, više nalazimo unutarnji spokoj, čak i usred svakodnevnih proturječja – naglasio je Papa i primijetio – zbog toga kršćanin, nakon što je susreo Isusa, ne može biti prorok nesreće, nego svjedok i glasnik radosti, radosti koju treba dijeliti s drugima, radosti koja je zarazna i koja životni put čini manje napornim.

Treći stav koji je Pavao naznačio je neprestano zahvaljivanje, to jest zahvalna ljubav prema Bogu – rekao je Sveti Otac i objasnio – On je u stvari vrlo velikodušan prema nama i mi smo pozvani uvijek prepoznavati Njegove darove, Njegovu milosrdnu ljubav, strpljenje i dobrotu, živeći tako u neprestanom zahvaljivanju.

Radost, molitva i zahvalnost – ponovio je papa Franjo – tri su stava koji nas pripremaju kako bismo Božić živjeli istinski. U ovom posljednjem dijelu došašća, povjeravamo se majčinom zagovoru Djevice Marije. Ona je “uzrok naše radosti”, ne samo zato što je rodila Isusa, već zato što nas stalno šalje Njemu.

Iz sveg se srca pridružujem apelu nigerijskih biskupa za oslobađanje šest časnih sestara Euharistijskog Srca Kristova koje su prije mjesec dana otete iz svojeg samostana u Iguoriakhiju – rekao je Papa nakon svojeg podnevnog nagovora i dodao – snažno molim za njih i za sve druge ljude koji se nalaze u tom bolnom stanju kako bi se konačno za Božić mogli vratiti svojim domovima.

Pozdravljam sve vas, obitelji, župne zajednice i udruge, koji ste došli u Rim iz čitavoga svijeta – rekao je na kraju Sveti Otac i obratio se djeci – srdačno pozdravljam djecu koja su došla na blagoslov kipića Djeteta Isusa u organizaciji Centra rimskih oratorija. Lijepo je da na jednom od vaših plakata mogu pročitati – primijetio je Papa – Oratorij je upravo za svakoga od nas, uvijek ima jedno mjesto za tebe… Kada molite kod kuće, pred jaslicama, sa svojom obitelji, dopustite da vas svojom nježnošću privuče Dijete Isus koji je rođen među nama siromašan i slab da bi nam dao svoju ljubav. To je pravi Božić. Ako maknemo Isusa, što ostaje od Božića? Prazna zabava. Nemojte maknuti Isusa od Božića, Isus je središte Božića, Isus je pravi Božić – zaključio je papa Franjo.

RV

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Treća Nedjelja Došašća

Objavljeno

na

Objavio

Treća nedjelja došašća podsjeća nas da je radost temeljna značajka cijelog došašća, a osobito ove treće adventske nedjelje koja se od davnine zove ‹nedjelja Gaudete – Radujte se›.

U završnom odlomku iz prve poslanice Solunjanima Pavao piše: “Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!” (r. 16-18)

Radost je mjesto iskustva Božje blizine. U svakidašnjemu vjerničkomu životu vidljiv je nedostatak osjećaja za to da se Bog susretne u radosti. Najčešće vežemo Boga uz ono što je teško, bolno i ozbiljno, a ne prepoznajemo ga ondje gdje nam srce zaigra od radosti.

Današnja nedjelja podsjeća na važnost radosti u kršćanskom životu. Kako do radosti? Dobro se prisjetiti dva jednostavna pravila: Radost ne možemo stvoriti, ali se ona može izabrati! 

U prvi mah, izjava nam se čini proturječna. Međutim, ona želi reći da se može učiti radosti! Ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onome što nam se događa.

Ljudima se događaju slične stvari (npr. gubitak posla, bolest, smrt), ali je reakcija drukčija. Pesimist će reći: ‘Čaša je napola prazna!’ Optimist kaže: ‘Čaša je napola puna!’ O nama ovisi što ćemo vidjeti. Može se proklinjati tamu ili upaliti svjetlo!

Došašće je vrijeme nade. To nije vrijeme jeftinih obećanja kojih se nitko ne može držati. Nada je jednostavno optimizam. S obzirom na  privredni razvoj, klimatske krize, neznatan  broj rođenja nema najave  optimizma.

Dobro ali nada. U čemu je razlika? Optimizam misli: To već nije tako loše! Mi ćemo već uspjeti! Nada je naprotiv realistična. Ona ne bježi od onoga što je teško,  niti se bavi uljepšavanjem. Vjeruje u to da Bog također i u najvećoj nevolji daje oslonac.

Duboka je bila nevolja pred dvije i pol tisuće godina u kojoj je prorok govorio riječi nade svome  siromašnom, potlačenom narodu, a koje danas na treću nedjelju Došašća čitamo u svetoj misi. Moglo bi se kazati da su ove riječi dvije i pol tisuće godina mlade. One pristaju nepromijenjene i danas.

Što čini prorok da ne bi potonuo u jednom vremenu koje je bilo puno nevolje kao i naše? On gleda u Boga i nalazi utjehu u nevolji. Nada znači pouzdati se u Boga protiv svake nade. Tako prorok postaje glasnik nade. On zna da je ovlašten donositi nadu. Bog mu u tome daje snagu: “Duh Gospodnji na meni je!”

On tako može siromasima svoga naroda – a tada je to bila velika većina – “donijeti radosnu poruku”. Koju? On nema novca za dijeljenje, nikakvu moć, ni dobra zemlje da bi ih dijelio. Ono što može saopćiti je radost u Bogu: “Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu.” Kao što je to sa zaručnikom i zaručnicom, kao što je to kod jedne radosne svadbe, tako je to za onoga koji svoje povjerenje stavlja u Boga.

Ali što se to već mijenja u nevolji siromaha? Upravo ovdje je poruka i za naše vrijeme, a vrijedi za sva vremena. Sve se zemaljske sigurnosti mogu “rastopiti”: zdravlje i novac, uspjeh i ugled, vlast i čast. Sve to od danas na sutra može nestati. To nam pokazuju i izbori u Hrvatskoj. “Sve prolazi, samo je Bog dovoljan”, kaže sv. Terezija Avilska. I sada odlučujuće: To povjerenje u Boga mijenja svijet.

To ohrabruje čovjeka da ne postane beznadan, očajan. To motivira da usprkos svakoj nevolji počne nanovo. Bez povjerenja u Boga svijet tone u kaos, mi se rušimo u panični egoizam, sve više vidimo samo naše vlastite teškoće. Nada daje novi zamah, ona budi snage solidarnosti, ljubav prema bližnjemu, i ne dopušta da siromasi vise obeshrabreni.

Isus je riječi proroka pročitao u sinagogi svoga zavičajnog grada Nazareta, kad je on, u međuvremenu postao poznat i ponovno je došao kući. Zaključio je čitanje riječima: “Danas se ovo pismo ispunilo među vama.” Isus se dakle odvažio riječi proroka Izaije primijeniti na sebe. On je osvjedočen, da ga je Bog poslao ljudima, da im donese nadu, osobito siromasima, ljudima “čija su srca slomljena”, zatvorenicima i sužnjima.

I Isus je držao riječ. Otkad je on donio poruku nade u svijet, ljudi nisu prestali ostvarivati njegov “program”. Nesebično pomažu tamo gdje nailaze na nevolju. Njeguju neizlječive, prate umiruće, posjećuju zatvorenike, kratko, posvuda donose “svjetlo u tamu”. Bez njihova povjerenja u Boga, oni ne bi imali snage za to. Jednostavno nada je jača.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari