Pratite nas

Herceg Bosna

HOTANJ – u kamenu biti

Objavljeno

na

... Kročite li u bilo koju od ovih kuća ugledati će te pravi katolički obiteljski dom kakvoga još samo poneko pamti. Uz urednost i čistoću, zidove krase i naš vječiti križ, krunica i slika Gospe te slika sretne obitelji: baka (ponegdje i djed koji je imao sreću na Križnom putu), mama i tata te djeca. To je naša tipična hrvatska obitelj koja je, toplinom duše i bistroćom uma, u kršćanskom miru osvojila cijeli svijet. Uvijek dolazila u miru i uvijek iza sebe ostavljala blagoslovljeni mir…

Slavko Katić
HOTANJ – u kamenu biti
Galerija Sunce
Avenija Marina Držića 1, URIHO, Zagreb
od 19. travnja (otvorenje u 18 sati) do 11. svibnja 2018. godine

HOTANJ – u kamenu biti

Hotanj – mjesto u srcu granicom podijeljenog hrvatskog naroda. Hotanj Hutovski, selo u općini Neum, u Donjoj Hercegovini, pripada župi Gradac slavne Trebinjsko-mrkanske biskupije. Kad se početkom 70-ih godina prošlog stoljeća izdvojiše dvije nove župe (Neum i Hutovo) gradačka župa svedena je tek na uski prostor između planine/brda Žabe i državne granice tj. uz Dubrovačko primorje.

Ovdje je bilo sjedište povijesne glavarije Čarići (činili su je sela: Hotanj, Drijen, Radetići, Žukovice, Dubravica, Podžablje, Broćanac, Praovice, Prapatnica i Zelenikovac) čiji je naziv do danas službeno sačuvan kao katastarska općina Čarići.

Hotanj je cestovno udaljen 18 km istočno od Neuma i 4 km od župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gracu. Zračne udaljenosti od Stona – 12 km, od Slanog – 19 km, Čepikuća -11 km, Metkovića – 16 km, Čapljine – 18 km te od Popova polja – 4 km.

Na poširokoj kraškoj zaravni Hotanj se nalazi na 240 m n/v omeđen brdskim vjencima: Gač brdo, Lopata, Prisoje, Milina gradina, Grljevo brdo, Glušac, Ruštica, Siljevac, Divlje brdo, Stoče brdo, Kaletino brdo i neposredno Gradina. Zaravan je zapadnom stranom široko otvorena ka kotlini Gradačkog polja (90 m n/v) i struji toplog morskog vjetra koji uvjetuje podosta blagu klimu, a snijeg ovdje rijetko pada ili se dulje ne zadržava. I prirodna sjeverna barijera masiva Žaba pripomaže povoljnoj mikroklimi za život.

Ovdje se oduvijek uspješno uzgajala vinova loza, masline, smokve, duhan, buhač, ljekovite trave i druge kulture primorskog klimatskog područja.

Hotanj je u kontinuitetu naseljen od prapovijesnog doba o čemu govore brojni dokazi grnčarije ilirskih gradina, a kamene gomile (tumulusi) “posijane” su čitavim prostorom kao rijetko gdje. I toponimi to kazuju: Česte gomile, Zborne gomile, Velike gomile, Male gomile… U obližnjem Gracu značajni su nalazi rimske kulture.

Blizina mora, pravac komunikacija more-zaleđe te kraške doline i vrtače utjecali su da su se ljudi ovdje davno naselili i odlučili za život i opstanak. Tomu je doprinio i pogodan teren za stočarstvo.

Jedina nepovoljnost, dakako, bila je – bezvodica. Stoga u selu i jest rijetko velika i duboka lokva o kojoj ni tradicija ne pamti postanak. Pri brdima i poselju brojne su čatrnje. Mnoge i danas drže vodu, a bogastvo se nekada mjerilo prema njihovom broju.

Na istočnom obodu Gradačkoga polja je kraški fenomen, duboka jama Gradnica –  tj. estavela koja je u prošlosti “gutala” suvišak vode polja. Kad bi ponornica Trebišnjica viškom vode od Popova polja načinila veliko, duboko jezero Gradnica bi “rigala” vodu i cijelo Gradačko polje zajezerila.

Tek prostor oko crkve i groblja pretvorio bi se u nevelik poluotok, a svemu tome, nekoliko dana ranije prethodila je podmukla tutnjava koju su žitelji mogli osluškivati.

Istočno od Hotnja na par kilometara je Šarajića peć, prapovijesna spilja. Posebna po pristupačnosti južnog okna, služila  je kao pribježište i sklonište u opasnosti od nevremena i neprijatelja kako ljudima tako i životinjama. Godine 1667. u “velikoj trešnji” Dubrovnika urušila se i sjeverna strana spilje stvorivši drugo, veliko okno i kameni most iznad pećine. U neposrednoj blizini spilje nastalo je sjecište starih putova. Poznat je Put soli koji je iz Stona vodio prema Bosni.

Ovi pravci i karavane izazivali su i različite sukobe, a brojni grobovi i razbojišta uzduž kazuju o posljedicama nemirnih vremena.

Ovuda je prošla i naša najdraža Kraljica (Katarina Kosača Kotromanić) bježeći pred Turcima, bez djece, muža i kraljevstva u vrijeme pada Bosanske države pod Turke. Na svom posljednjem putu odnijela nas u Rim, tamo zavjetovala Papi, živjela svetačkim životom i tako umrla.

I bijeg Herceg Stjepana u Novi je istim ovim putom, a njegovo zakopano blago pod Divljim brdom i sada stvara maštu u narodu.

Godine 1423. spominje se Hotanj uz ime Grgura Vukoslavića iz grane Nikolića, vladara Huma i Zažablja.

RODOVI Budući da župa Gradac ima sačuvane crkvene Matice i vođene u kontinuitetu od 1708. godine, od tada je jednostavno predstaviti rodove koji ovdje žive ili su živjeli.

Pavlović, alias Prčak, najstariji je rod, a potom Krmek u Drijenu i Tapalović na Dubravici. Selili su odavde u Ravne Kotare, Dubrovačku Republiku, a poznato je da je otac Martina Pavlovića Zažabca, imotskog harambaše, stvarnog lika iz Araličina romana “Graditelj svratišta” baš odavde odselio u Imotsku krajinu.

Sredinom 19. stoljeća počeli su se sustavno naseljavati na ispašistima Žukovica. Tu je i danas glavno “sijelo” Pavlovića. Na Hotnju im je tek jedna kuća alias Kralja. Kuće su im u zapadnom dijelu Hotnja, tzv. Obor, u jedinstvenom starom građevinskom kompleksu iz predturskog vremena. Zbijene kuće širokih zidova, žbukane i pokrivene kamenim pločama. Ovdje je i mali trg na kojem je donedavno bio kameni stup, visine 2 metra, za koji su u prošlosti vezani lopovi i kriminalci i tučeni volovskom žilom. Ovdje je bilo sudište za čitave Čariće.

Iz roda Pavlovića tradicionalno je biran glavar Čarića, a tek pred dolazak Austro Ugarske monarhije, 1878. godine, glavarija je prenesena u Prapatnicu. Tada je glavar biran iz roda Putica.

Trojić alias Abramović je stari rod. Nisu se puno “širili”, a jedan ogranak je danas u Osojniku kod Dubrovnika.

Lazarević alias Janjić je, također, stari rod. Držalo se da su najbogatiji u prihodima od poljodjelstva i stočnom fondu. Dali su sedam svećenika, a najpoznatiji su don Andrija, don Lazar i don Nikola. Raseljavali su se u dva pravca; u dolinu Neretve (Vidonje) i Dubrovnik.

Danas je na Hotnju jedna kuća Raguža zvanih Lučići. Došli su iz Kruševa kod Stoca na Lazarevića imanje i to udajom Raguževe udovice s djetetom za udovca Andriju Lazarevića, don Lazareva oca.

Katići su jednako star rod kao i Lazarevići. Nekada su bili najbrojniji, a raselili su se u više pravaca. Najprije u Dubrovačku Republiku i Dubrovnik, pa uz Neretvu, a potom u sela Dubravske visoravni nadomak Stocu.

Danas na Hotnju ima jedna kuća Perića i najmlađi su rod ovdje od 1875. godine. Podrijetlom su iz Trijebnja kod Stoca. Uoči Musićeva ustanka protiv turske vlasti izbjegla je udovica s djecom, a sin joj se priženio i nastanio na imanju Katića.

Iz matičnih knjiga poznato je da su nekada ovdje živjeli: Keče, Petrovići, Pjanići, Jaraci, Salate (grana Pavlovića), Šaraje, Jurkovići i Radići.

Šaraje su bile jaka zajednica i isključivo su bili prijevoznici karavena soli iz stonske skele za Bosnu. Stradali su od kuge koja je često harala u svijetu “kiridžija”.

Jurkovići su, isto tako, bili moćna zajednica, a kad ih je kuga desetkovala otišli su ka Neretvi i zapadnoj Hercegovini.

KUĆE Pretežno kamene kuće na Hotnju “čuče” u podnožju Gradine na osojnoj strani, što i nije uobičajno u Donjoj Hercegovini. Međutim, ako se pažljivije zaviri u sunčanu stranu, iza hotanjskih podolja, skrivena u gustišu, mnoga su stara kućišta i ostaci zidina. Uz ove pravce i naselja kuga je bila učestala pošast, pa su ljudi svjesno spaljivali kužna staništa i pomjerali se prema suprotnom osoju.

Život na ovoj kraškoj zaravni imao je dosta pogodnosti. Ako pažljivije pogledate, lako uočite dvije prednosti koje ovakve kuće nose: ljepotu i sklad gradnje i ljepotu i dostojanstvo nestajanja.

Ove kuće simboliziraju sve ono što je resilo čestite naše pokojnike. Kamene kuće poprimile su svojstva svojih stanara, graditelja i gospodara, a ljudi su postali “kućni kamen” zajedno nastavivši u kamenu biti.

Ovdje kuće umiru dostojanstveno, tiho se uklapavši u sve mirniju prirodu i tako sve do onoga dana kada će netko uočiti nestajuće blago i naći načina vratiti ga u život.

Unatrag 100 godina broj “dimova” na Hotnju stabilizirao na 18, nakon Domovinskog rata ostalo je 8 stalnih i 6 “vikendaških”.

Kročite li u bilo koju od ovih kuća ugledati će te pravi katolički obiteljski dom kakvoga još samo poneko pamti. Uz urednost i čistoću, zidove krase i naš vječiti križ, krunica i slika Gospe te slika sretne obitelji: baka (ponegdje i djed koji je imao sreću na Križnom putu), mama i tata te djeca. To je naša tipična hrvatska obitelj koja je, toplinom duše i bistroćom uma, u kršćanskom miru osvojila cijeli svijet. Uvijek dolazila u miru i uvijek iza sebe ostavljala blagoslovljeni mir.

Planina Žaba je, zapravo najviše brdo od mora do Stoca i Mostara i ona je ovdje pojam “krova svijeta” i glavni orijentir. Ona je “olimp” Donje Hercegovine. Tu je staronarodna mašta nalazila vile koje su u Žabi imale jednu ogromnu halku, a drugu u Veleži kroz koje bi provlačile ogromno uže i po njemu obnoć prelazile od Žabe u Velež i obrnuto. Po izgledu i smjeru magle i oblaka na Žabi precizno se prognoziralo vrijeme.

Pouzdano je da se na vrhu Žabe nalazi Crkvina (temelji crkve svetog Ilije) gdje je 1925. godine slavni don Mitar Papac, gradački župnik pred silnim mnoštvom Donje Hercegovine, Neretve i Primorja, služio svetu misu povodom 1000. godišnjice krunidbe hrvatskog kralja Tomislava.

Godine 1991. i 1992. bilo je najteže u novijoj povijesti Hotnja. Selo je postalo dio jedinstvenog dubrovačkog i donjoneretvanskog ratišta i to na važnom međupravcu prodora agresorske srpsko-crnogorske vojske ka hrvatskoj luci Ploče i dalje. Te surove jeseni 1991. godine s mirisom krvi, baruta, paleži i smrti sve se treslo i drhtalo u strahotama nametnutoga rata.

Baš u ovim brdima hrvatski branitelji prvi su zaustavili prodor agresora, slomili mu kičmu i uspostavili krajnju crtu obrane. Domaći branitelji i domoljubi dali su ogroman doprinos uz pomoć 116. brigade Hrvatske vojske “Neretvanskih gusara” i slavnih imotskih “Sokolova” 3. bojne splitske 4. gardijske brigade.

Pamtit ćemo heroje pokojnog Andriju Matijaša Pauka i pokojnog Damira Tomljanovića Gavrana, ali i živoga heroja Nediljka Grubišića…

Ovdje su u vječnoj uspomeni i legendarni Tigrovi iz Zagreba (iz 1. mehanizirane gardijske brigade). Iz ovdašnje baze su, u travnju 1992. godine, svom žestinom krenuli u nezaustavljiv protuudar deblokade Dubrovnika. U ovim brdima, u one dane, život položi 8 najboljih, najspremnijih i najhrabrijih Tigrova. Sve pusta mladost hrvatska.

Bog im dao pokoj vječni!

Slavko Katić, u Hotnju, 15. ožujka 2018.

Slavko Katić, dipl. ing., rođen je 1959. godine u Hotnju Hutovskom. Školu pohađao u Žukovicama, Hutovu, Čapljini te Agronomski fakultet diplomirao u Sarajevu. Hrvatski branitelj, domoljub, sudionik u Hrvatskom vijeću obrane (HVO). Umirovljenik, zanima se i propituje za nacionalnu i crkvenu povijest na južnoj granici hercegovačkog/dalmatinskog zavičaja te o ovdašnjim rodovima i prezimenima. Surađuje s nekoliko znanstvenika i publicista prikupljajući podatke koji su posljednjih dvadesetak godina objavljeni kroz ediciju Humski zbornik i druge (do sada izašlo 17 brojeva) značajne povijesne tematike Donje Hercegovine tj.Trebinjsko-mrkanske biskupije. Stanuje u Neumu, a živi na Hotnju. Kontakt e-mail: [email protected]

 

 

U KAMENU BITI

Ljubo Krmek, 2008.

Tamo

U kamenom kraljevstvu

Gdje kovitlaju se vreline

Gdje nebo zublje sije

Gdje se u srce zabada suhozidna žaoka

Gdje cijedi se gorčina iz pelina bujnog

Gdje glas čobanica cvati smiljem i koviljem

Gdje zaujena zemlja domorodni otrov iz usta vrca

Gdje ispod tvornog dlijeta kameno crtovlje plije

Gdje od usta do usta laze kameni vokali

Gdje bjesne vatre grijanice

Gdje stoljeća na kamene stepenice podsjećaju

Čekaju te pjesnici

Nesretnici

Vremenski kradljivci

Na kamenu golu

Čeka te pjesme kamenar

Nudeć’ zmijsku pletenicu na dar

Čekaju te mrki vuci i hudi hajduci

Golotinja i bosotinja

Glad i obilje

Strah i prestrah

Pravda i krivda

Duge ceste križnih puteva

Čeka te prošlost da bi je bolje razumio

Podignuta ruka s mačem

Ratnika

Sjena viteza na konju

Kopljanika

Čekaju te krušna i rušna

Stara gradišta

Ziđem krileć put stisnut u zborove

Čekaju te razuđeni kalendariji

Zabilježeni u listinama poveljama pohvalnicama darovnicama

Čekaju te krupne oči puteva lutalica

Čekaju te nametnuta zanimanja narodna

Ratovi

Čekaju te klanci jadikovci

Proslavljeni visovi radosti

Odjecani grozdovi bola

Zašućeni

Čeka te usijani žig pjesnički

Čeka te puk golubije ćudi

Zalepršan zlatnim suncem Humine

Čeka te uprćenim burilom nagnuta djevojačka rumen

Čekaju te vile nakvijojle

Babe roge

 

kamenjar.com

 

Izdavač kataloga
Ustanova URIHO, Zagreb
Za izdavača
Josip Držaić
Autor izložbe i tekst
Slavko Katić
Urednik kataloga i dizajn
Akademija-Art
Izrada fotografija
Sniježana Katić Macan
Autori fotografije
pok. Ćiril Ćiro Raič, Davorin Bulić
Miše Lazarević-Janjić, Stjepan  Katić
i obiteljski albumi
Pjesma
Ljubo Krmek
Grafička priprema
Julijana Puljić
Voditeljica galerije
Vesna Ivetić
Voditelj tiskare
Zoran Mihajlović
Tisak
URIHO Zagreb
Naklada: 200 primjeraka
Zagreb, travanj 2018. godine
Galerija SUNCE, Ustanova URIHO
Av. Marina Držića 1, Zagreb
tel: 01 643 00 60
e-mail: [email protected]
ISBN

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sveučilište u Mostaru stup je opstanka Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Sveučilištu u Mostaru sa svojih 12.700 studenata otvoreno je sveučilište, ali i sveučilište koje promiče kulturu i povijesno nasljeđe Hrvata u BiH / Naše sveučilište jedina je javna institucija u BiH na kojoj je službeni jezik hrvatski / Potpora Republike Hrvatske Hrvatima u BiH važna je u brojnim segmentima, a najviše u političkom / Imam povjerenje u političko vodstvo Hrvata u BiH / Znanost je nezaobilazna u uspjehu i pojedinaca i organizacija…

Koja je uloga Sveučilišta u Mostaru u sustavu visokog obrazovanja i znanosti BiH? Na koji način Sveučilište istražuje i promiče hrvatsku kulturu, jezik i identitet? Kako žive Hrvati u Mostaru, ali i u cijeloj BiH – samo su neka od pitanja o kojima je za Vijenac s rektorom Sveučilišta u Mostaru Zoranom Tomićem, redovitim sveučilišnim profesorom, pravnikom i vrsnim stručnjakom za odnose s javnošću, razgovarala Jelena Gazivoda.

Gospodine Tomiću, koja je vizija Sveučilišta u Mostaru i kako se ona uklapa u europski suvremeni visokoobrazovni prostor?

Sveučilište u Mostaru vidimo kao razvijeno u organiziranu, integriranu i funkcionalnu visokoškolsku ustanovu uključenu u europski prostor visokog obrazovanja i europski istraživački prostor, koja će jakom povezanošću znanstvenoistraživačkog i obrazovnog procesa provoditi kvalitetno i učinkovito obrazovanje utemeljeno na ishodima učenja i koncepciji cjeloživotnog učenja. Nastojimo znanstvenoistraživački rad temeljiti na znanstvenoj izvrsnosti definiranoj međunarodnim pokazateljima i jačoj integriranosti s obrazovnim procesom na svim razinama, a posebice na razini poslijediplomskih studija. Sveučilište treba u budućnosti stvaranjem novih ideja i tehnoloških rješenja, kritičkim promišljanjem i kreativnošću postati jedan od ključnih pokretača gospodarstva i ekološki prihvatljiva održivoga razvoja te promicatelj kulturnoga i povijesnog nasljeđa zajednice u kojoj je nastalo.

Koje sve studije Sveučilište u Mostaru izvodi i po čemu se razlikuje od drugih sveučilišta u BiH? Koliko imate studenata? Bavite li se i nakladništvom?

Sveučilište u Mostaru sastoji se od deset fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti. Središte nam je u Mostaru, uz dva sveučilišna centra u Vitezu i Orašju, tako da pokrivamo cijeli prostor BiH. Na jedanaest ustrojbenih jedinica izvodimo gotovo 140 studijskih programa, kroz sva tri ciklusa, iz područja društvenih, humanističkih, prirodnih, tehničkih, biotehničkih i biomedicinskih znanosti te iz umjetničkog područja. Naša specifičnost, uz brojnost i raznolikost studijskih programa, uvjetovana je našom vizijom Sveučilišta kao „promicatelja kulturnoga i povijesnog nasljeđa zajednice“. To znači da smo mi otvoreno sveučilište, ali i sveučilište koje promiče kulturu i povijesno nasljeđe Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sveučilište danas ima službeno 12.700 studenata. Posjedujemo nakladničku kuću PRESSUM i upravo smo u tijeku postavljanja sveučilišne digitalne tiskare.

Mostar je već dva izborna ciklusa bez izbora, bez gradskog vijeća i sl. No unatoč svemu postoji optimizam, odlučnost i želja da se i grad Mostar i cijeli ovaj prostor uredi kao mjera za dobar život i prilika za razvoj / Nacionalne manjine imaju više prava u konzumiranju i uređivanju politike medija u razvijenim europskim zemljama nego Hrvati u BiH kao konstitutivni narod / Odnosi s javnošću grade odnose

Je li točna informacija da se jedino na Sveučilištu u Mostaru može studirati hrvatski jezik, dok se na drugim sveučilištima u BiH nastava izvodi na tzv. bošnjačko-hrvatsko-srpskom jeziku (bhs). Kako gledate na tu praksu?

Da, jedino se na Sveučilištu u Mostaru nastava na sva tri ciklusa izvodi na hrvatskom jeziku kao službenom. Po tome smo specifični i u BiH, jer je Sveučilište u Mostaru jedina visokoškolska javna institucija u BiH na kojoj je službeni jezik hrvatski. Na drugim univerzitetima u Federaciji nastava se izvodi na tzv. bhs-jeziku, što se pokazalo kao posebno problematično s nastavničkim studijima, koji obrazuju buduće nastavnike, pa se na natječaj u osnovne i srednje škole po hrvatskom planu i programu prijavljuju kandidati koji ne poznaju standard hrvatskog jezika. Moje je mišljenje da je to štetna praksa i da je ona više rezultat politike, a manje struke.

Bavi li se Sveučilište u Mostaru i znanstvenim istraživanjem hrvatskoga jezika i kulture?

Studij hrvatskoga jezika i književnosti jednako i kroz studijski program i kroz znanstveno-istraživačku djelatnost nastavnika proučava hrvatski jezik, kulturu i književnost, kako u okviru Hrvatske, tako u okviru BiH, uzimajući u obzir i povijesni razvoj i suvremeni kontekst. Dokaz tomu su i brojni simpoziji u organizaciji ili suorganizaciji Sveučilišta, koji su se isključivo ili dijelom bavili hrvatskim jezičnim nasljeđem.

Kako žive Hrvati u Mostaru?

Dijelimo sudbinu društva u BiH. Ovo je zemlja brojnih izazova, kontrasta, nelogičnosti i političkog eksperimentiranja. Jak je utjecaj međunarodnih činitelja i moćnika i iz te činjenice često se generira nestabilnost. Mostar je već dva izborna ciklusa bez izbora, bez gradskoga vijeća i sl. No unatoč svemu postoji optimizam, odlučnost i želja da se i grad Mostar i cijeli ovaj prostor uredi kao mjera za dobar život i prilika za razvoj.

Kako ocjenjujete potporu Republike Hrvatske Hrvatima u BiH?

Važna je u brojnim segmentima. Na prvo mjesto stavio bih političku potporu. Iz nje se izvode i znanstvena i kulturna i svi drugi oblici potpore. Premijer Plenković dobro razumije prilike Hrvata u Bosni i Hercegovini i snažan je stup potpore. To Hrvati osjećaju i jako su zahvalni. I predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pruža nam političku potporu, što jako cijenimo. Naravno, tu su političke, znanstvene, kulturne i druge institucije koje su oslonac Hrvatima u BiH.

Pridonosi li snažno sveučilište boljem položaju Hrvata u BiH?

Moje je mišljenje, bolje reći čvrst stav, da je Sveučilište u Mostaru stup razvoja i opstanka Hrvata u BiH. Sveučilište pokreće gotovo sve procese u našem društvu. Naša snaga, naš brži i jači razvoj od presudna je značenja za snagu i važnost Hrvata u današnjoj BiH.

Prošle ste godine potpisali ugovor za dodjelu četiri milijuna kuna kojim Vlada RH podupire projekte i programe od strateških interesa za Hrvate u BiH. Za što su namijenjena sredstva?

Sredstva koja smo dobili od Vlade Republike Hrvatske iskoristili smo za više naših strateških aktivnosti. Opremili smo laboratorije i radionice, razvijamo infrastrukturu na sveučilištu, podupiremo tim sredstvima znanstvenoistraživački rad, kreiranje novih studija na engleskom jeziku, nakladništvo i druge naše aktivnosti.

Postoji li interes stranih studenata i znanstvenika za studij u Mostaru?

Na Sveučilištu u Mostaru studira dvadesetak posto studenata iz drugih država, dominantno iz Republike Hrvatske. Ove godine pokrenuli smo studij medicine na engleskom jeziku te poslijediplomske doktorske studije na engleskom i hrvatskom jeziku. Taj proces nastavljamo i cilj nam je sljedećih godina pokrenuti što više studija na engleskom jeziku.

Kada smo kod studija na stranim jezicima, što se izučava na Sveučilištu u Mostaru?

Na Sveučilištu se izvode studiji engleskog, njemačkog, talijanskog, ruskog i latinskog jezika, na kojima se osim jezika proučava i književnost. Osim tih studija, imamo ponuđen francuski i kineski jezik, koje studenti mogu birati kao izborne kolegije. Zahvaljujući izvrsnoj suradnji s veleposlanstvima smještenim u BiH na SUM-u su angažirani lektori koji sudjeluju u nastavi i edukacijama na navedenim studijskim programima. Osim njih, angažirani su lektori za kineski, francuski i španjolski jezik.

Kakva je suradnja Sveučilišta u Mostaru s drugim univerzitetima i znanstvenim institucijama u BiH i Hrvatskoj?

Na vrlo visokoj razini. Tijekom protekle godine predsjedavali smo Rektorskim zborom BiH i razvili izvrsne odnose sa svim javnim univerzitetima u BiH. Poznato je da u BiH ima sedam javnih univerziteta i jedno sveučilište. Moram istaknuti da imamo odličnu suradnju s izvršnim vlastima na svim razinama kao i kulturnim i znanstvenim ustanovama, posebno onima koje promiču hrvatski nacionalni identitet u BiH.

Što je s međunarodnom suradnjom? Imaju li vaši studenti mogućnost odlaska na studijske razmjene u inozemstvo?

Međunarodna suradnja jedno je od naših strateških područja definiranih u Strategiji SUM-a. Sveučilište u Mostaru intenzivno radi na kreiranju poticajne okoline za međunarodne istraživačke aktivnosti, ali i globalnu sveučilišnu prepoznatljivost i s tim u svezi potpisana su 83 različita pravna oblika međusveučilišne suradnje sa sveučilištima iz Austrije, Njemačke, Španjolske, Italije, Rusije, Rumunjske, Poljske, Albanije, Češke, Slovenije, Slovačke, Portugala, Francuske, Srbije, Makedonije, Crne Gore i Republike Hrvatske. Važno je istaknuti da je to neprekidni proces te se trajno radi na uspostavljanju novih oblika suradnje. Svi potpisani oblici međusveučilišne suradnje imaju isti cilj – poticati istraživačke aktivnosti institucija, poticati sve vrste mobilnosti i akademski razvoj studenata te nastavnog osoblja. Stoga nam je jačanje mobilnosti studenata i osoblja, posebno dolazne mobilnosti, bila jedna od osnovnih zadaća. Prema podacima za razdoblje od 1. listopada 2015. do 28. veljače 2019. ostvarili smo 190 mobilnosti studenata te 247 mobilnosti nastavnog i nenastavnog osoblja. Ono što nas posebno raduje jest povećanje dolaznih mobilnosti.

Surađujete li i s međunarodnim sveučilišnim mrežama?

Naša je zadaća aktivno sudjelovanje u međunarodnim sveučilišnim mrežama, ali i stvaranje te jačanje veza sa sveučilištima iz inozemstva, posebno onim iz nama susjednih zemalja. Sporazumi nisu i ne smiju ostati samo potpisani dokumenti, već iz njih moraju proisteći konkretni rezultati – kao što su zajednički studiji, projekti, suradnja na konferencijama, izdavaštvu i slično. Danas smo ponosni na dva zajednička doktorska studija u Austriji, u kojima sudjeluje šest zemalja, pa i mi kao partner, jer smo, između ostaloga, dobili akreditaciju austrijske agencije, zatim na studij medicine na engleskom jeziku na Medicinskom fakultetu te na zajednički diplomski studij politologije koji se izvodi sa Sveučilištem Matej Bel iz Banske Bistrice, a koji su pokrenuti u protekloj godini. Sveučilište je punopravan član važnih europskih i regionalnih sveučilišnih udruženja i akademskih mreža kao što su European University Association, Danube Rectors’ Conference (DRC), UNIADRION, EUCEAN, AARC i drugih. Potkraj 2018. dobili smo status člana-promatrača u Sveučilišnoj agenciji za frankofoniju.

Kakvi su dalji planovi za razvitak sveučilišta?

U srpnju prošle godine donijeli smo Strategiju razvoja do 2023.

Definirali smo pet strateških područja: obrazovanje, znanstvenoistraživački rad i razvoj, organizacija i resursi, međunarodna i međusveučilišna suradnja, sveučilište i okruženje. Unutar tih područja detaljno smo opisali i donijeli 27 strateških ciljeva. Za 2019. usvojili smo Akcijski plan za realizaciju strateških ciljeva i precizirali 820 zadataka. Dakle, Sveučilište u Mostaru u narednim će se godinama razvijati planski i strateški sa svrhom približavanja standardima visokog obrazovanja u Europi.

Kako gledate na aktualnu političku situaciju u BiH?

Živimo u vrlo promjenjivim i izazovnim političkim okolnostima. Svjedoci smo stalnih institucionalnih i izvaninstitucionalnih pokušaja da se Ustavom zajamčena prava Hrvata kao konstitutivnog naroda ospore ili ponište. Trenutno smo pred brojnim političkim izazovima. Osobno imam povjerenje u političko vodstvo Hrvata u BiH i vjerujem da će iz ove nove krize izići jači i osigurati prava Hrvata u skladu s važećim pravnim propisima.

Kakvo je stanje u medijima u BiH? Dopire li hrvatski glas do javnosti?

U načelu postoji pluralitet medija koji se izražavaju na hrvatskom jeziku. Stanje u javnim servisima BiH za Hrvate nije zadovoljavajuće i stalno nastojimo to mijenjati. No nema političkog konsenzusa ni društvenog osjećaja za rješavanje tog problema. Mišljenja sam da nacionalne manjine imaju više prava u konzumiranju i uređivanju politike medija u razvijenim europskim zemljama nego Hrvati u BiH kao konstitutivni narod. No svjesni smo da nam nitko ništa neće darovati – moramo se izboriti za to. Što se tiče oblikovanja javnog mišljenja Hrvata u BiH, važnu ulogu imaju razvijene radiopostaje, portali i tisak. Kao najbolji primjer izdvojio bih Večernji list u BiH.

Stručnjak ste za odnose s javnošću, a osim nastavnoga i znanstvenoga doprinosa tom području kreirali ste i vodili političke kampanje. Kako usklađujete znanstveni i praktični rad?

Ne živim u teoriji iako sam napisao knjige koje se tiču teorija odnosa s javnošću. Zadaća je znanstvenika istraživati pojave u društvu, oblikovati ih zatim u teorije i modele i ponovno testirati kroz društvene procese. Dosad sam vodio dvadesetak nacionalnih, regionalnih i lokalnih kampanja. Moram reći uspješno. Radio sam s brojnim političkim dužnosnicima, menadžerima, sportašima i drugim javnim osobama. Uvijek sam ustrajavao na znanstvenom pristupu. Znanost je nezaobilazna u uspjehu i pojedinaca i organizacija. Oni koji to prije shvate bliži su uspjehu.

Mnogi još uvijek stručnjake za odnose s javnošću smatraju prodavačima magle, dok s druge strane ozbiljne kompanije velika sredstva ulažu upravo u komunikaciju. Koja je uloga odnosa s javnošću u današnjem društvu?

Odnosi s javnošću ozbiljna su znanstvena disciplina, koja ima svoja načela. Nažalost u odnose s javnošću ušlo je mnoštvo nekvalificiranih osoba koje su u nedostatku etičkih načela manipulirale javnošću i tako pridonijele padu ugleda profesije. Zapravo, odnosi s javnošću grade odnose. Odnose između organizacije i njezine javnosti. Cilj odnosa s javnošću jest povećati ugled organizacije u svojoj ciljnoj javnosti na temelju vjerodostojne politike, međusobnog razumijevanja i zajedničkih interesa. Naša je komunikacija uvijek dvosmjerna i treba biti simetrična. Cilj je uvijek zadovoljavanje zajedničkih interesa.

Koliko su odnosi s javnošću važni za neprofitne institucije, poput Sveučilišta u Mostaru?

Iznimno važni. Posebno zbog činjenice da odnosi s javnošću dominantno utječu na našu sliku i reputaciju u društvu. Neće nitko doći studirati na sveučilište bez priznate društvene reputacije. Mi na Sveučilištu u Mostaru shvatili smo to dosta rano. Tako da danas jedini u ovom dijelu Europe imamo studij odnosa s javnošću na preddiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju. Lideri smo znanstvenog proučavanja odnosa s javnošću i akademskog obrazovanja na javnim sveučilištima.

Glavni odbor Matice hrvatske održat će potkraj ožujka svoju sjednicu u Mostaru, gdje će sudjelovati na otvaranju Mostarskog proljeća, koje već godinama uspješno organizira Ogranak Matice hrvatske u Mostaru. Kako gledate na Matičinu ulogu u BiH?

Uloga Matice hrvatske od iznimne je važnosti. Teško je i sagledati širinu rada Matice kako bi se zaokružila ozbiljna konstatacija o značenju Matice za društvo. Iz perspektive Sveučilišta, na Maticu, a posebno na Mostarsko proljeće, gledamo kao na kulturnu nadogradnju svih naših sveučilišnih aktivnosti, na način da i nastavnici i studenti kroz rad Matice imaju priliku za osobni i profesionalni kulturni razvoj.

Razgovarala Jelena Gazivoda/Vijenac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Bugojnom se i dalje šetaju odgovorni za nestanak i likvidaciju 19 Hrvata i mučenja u logoru ‘Stadion’

Objavljeno

na

Objavio

U utorak 19. ožujka preživjeli hrvatski logoraši, zajedno s obiteljima ubijenih i nestalih, obilježit ćemo 25. godišnjicu razmjene 294 logoraša iz zloglasnog koncentracijskog logora takozvane Armije BiH „Stadion“, otvorenog pod tribinama Nogometnog kluba Iskra, piše Hrvatski Medijski Servis.

Logor u kojem su hrvatski logoraši mučeni na najokrutnije načine; tučeni kablovima, palicama, lopatama, kundacima i svime što je pripadnicima tzv. Armije BiH došlo do ruku. Uvjete boravka u logoru „Stadion“ predstavnici Međunarodnog crvenog križa ocijenili su gorim od stanja kojeg su zatekli u zloglasnom srpskom logoru „Manjača“.

„ Mi Hrvati previše smo tihi u priči o zločinima koje su počinili pripadici tzv. Armije BiH, dok nam gase medije, izokreću činjenice, negiraju počinjeno, optužuju naše pobijene, ali i nas koji smo utamničeni, mučeni, pa čak i naše nasilno odvedene o čijoj sudbini ni 25 godina poslije ništa ne zmamo, kažu hrvatski logoraši.

Mi i dalje, vele, šutimo, dok političko Sarajevo svakodnevno u mnoštvo bošnjačkih medija plasira laži o Hrvatima pokušavajući uvjeriti domaću i međunarodnu zajednicu da tzv. Armija BiH nije činila zločine, da je bezgrešna.

-U Bugojnu se bez imalo srama šetaju odgovorni za nestanak i likvidaciju 19 bugojanskih Hrvata, odbijajući sve ove godine otkriti lokaciju s posmrtnim ostatcima naših nasilno odvedenih logoraša. Dok tragamo za lokacijama na kojima su kosti naših nestalih, pripadnici bošnjačkog naroda nam se rugaju, traže novac i lažu. Užasna je činjenica da su se do sada javila 32 Bošnjaka koji su dali lažne informacije o mjestima s posmrtnim ostatcima nestalih bugojanskih Hrvata. Sramotno je i da nitko od lažnih svjedoka nije odgovarao, ističe se u priopćenju preživjeli hrvatski logoraši iz Bugojna.

Navode kako bugojanski koncentracijski logor „Stadion“ čak nema ni ploču s natpisom da je pod tribinama, u neljudskim uvjetima, postojao logor kroz koji je torturu prošlo 550 Hrvata, da su 294 logoraša na tom mjestu mučena punih osam mjeseci i da je iz toga logora odvedeno u nepoznato i likvidirano 19 Hrvata Bugojna.

-Činjenice da je tzv. Armija BiH izvršila agresiju na Hrvate Bugojna, otvorila na desetine logora i ubila preko 200 Hrvata te počinila brojne zločine pod zapovjedništvom Selme Cikotića, ratnog zapovjednika Operativne skupine Zapad i predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna Đevada Mlaće, ne dopiru ni do javnosti ni do pravosuđa, upozoravaju.

Tužiteljstvo BiH više od 10 godina vodi istragu o predmetu Đevad Mlaćo, ali ovaj predmet kojeg vodi tužiteljica Slavica Terzić godinama tapka u mjestu.

-Tužiteljica Terzić očito je i sama pihvatila ulogu zaštitnika zločinaca umjesto da protiv njih, na temelju nepobitnih dokaza, podigne optužnicu. Iz takvog odnosa pravosuđa, zaključujemo da mi Hrvati Bugojna nismo više važni ni Tužiteljstvu ali ni međunarodnoj zajednici. Nažalost, stječemo dojam da ni hrvatskim političarima Hrvati Bugojna više nisu važni, počevši od Srednjobosanske županije do viših razina vlasti, kažu hrvatski logoraši.

Bolna je, navode, istina da nitko od Hrvata Bugojna ne obnaša ni jednu od važnijih dužnosti kako u politici tako i čelništvu Udruga proizašlih iz Domovinskog rata HVO HB.

Bez obzira na odnos svih pobrojanih, mi stradalnici Domovinskog rata Bugojna, logoraši, zajedno s obiteljima nestalih, s vjerom u Boga i nadom u bolje sutra, obilježit ćemo i ovu 25. godišnjicu razmjene hrvatskih logoraša iz zloglasnog logora „Stadion „ u Bugojnu. Učinit ćemo to kao i svake godine, dostojanstveno s porukom i nadom da će i na ovom svijetu konačno biti pravde i istine i za Hrvate Bugojna. Osim u Boga ostaje nam uzdati se u zagovor sv. Josipa, našeg zaštitnika na čiji blagdan smo razmjenjeni“, navode u priopćenju za javnost preživjeli hrvatski logoraši iz Bugojna.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari