Pratite nas

Povijesnice

Hrabri prelet pilota Perešina: Ja sam Hrvat i neću pucati na Hrvate (VIDEO)

Objavljeno

na

25. 10. 1991. hrabri pilot Rudolf Perešin preletio je MIG-om 21 okupacijske JNA u Klagenfurt, Austrija i prešao na stranu tada malobrojne hrvatske vojske.

Tim domoljubnim činom zadao je težak politički i moralni udarac agresorskoj vojsci i njezinom zrakoplovstvu, a Hrvatima i građanima Hrvatske podigao vjeru, nadu i moral u tim najtežim danima rata.

Rekao je tada ove riječi: „Ja sam Hrvat i neću pucati na Hrvate!“.

Time je pomogao ostalim domoljubima da se odvaže na bijeg iz JNA, dio kojih je poučen i njegovim primjerom to i učinio. Nažalost, velik dio nije čuo Perešinove riječi i ostao je u agresorskoj vojsci, pa je tako od 54 generala rođenih u Hrvatskoj (od kojih 26 Hrvata) samo njih 7 prešlo na stranu Hrvatske vojske i hrvatskog naroda, dok su drugi ostali u službi agresora.

Biografija Rudolfa Perišina

200px-Rudi_Perešin_(crop)Rođen u pitoresknom hrvatskom domoljubnom kraju Hrvatskom Zagorju 1958 g. Rudolf Perešin je odmalena sanjao postati pilotom.

Godine 1981. među najboljim pilotima, s natprosječnim rezultatima, završava pilotsku akademiju i dobiva zvanje borbenog pilota, pilotska zlatna krila i prvi časnički čin. Leteći u Bihaću na MiG-ovima dosiže stručne i profesionalne vrhunce pilotskog zvanja.

1991 g. Perešin je bez dvojbi odlučio sa MiG-om napustiti JNA i uključiti se u obranu svoje domovine Hrvatske. Svjestan riskantnosti planiranog pothvata jer je, poput mnogih Hrvata bio pod stalnom prismotrom, do pojedinosti je isplanirao varijantu bijega.

Za vrijeme prvog leta nakon duže pauze nametnute administrativnim zabranama letenja za sve Hrvate na aerodromu, Perešin je trebao nadzirati povlačenje JNA iz Slovenije.

Planiranom trasom preko Zagreba, Ljubljane sve do Kopra i nazad preko Ljubljane, spustio se u razinu tla, te uletio u zračni prostor Austrije otprilike oko Bleiburga. Odmah po ulasku u austrijski zračni prostor izvukao je stajni trap te se zaputio prema aerodromu pokraj Klagenfurta gdje je uspješno prizemljio svoj nenaoružani zrakoplov.

Četiri dana kasnije, Perešin se vratio u Hrvatsku gdje je pristupio HRZ Hrvatske vojske.

Pogibija Rudolfa Perišina u akciji Bljesak

Perešin je osobno i njegova prva lovačka eskadrila bila u svim akcijama i operacijama HV-a i izvršila brojne borbene zadaće. Tako je bilo i 2. svibnja 1995. Godine, drugog dana “Bljeska”: U ranim jutarnjim satima njegov MiG izvršavajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške biva pogođen zrnima neprijateljskih protuavionskih topova i ostaje neupravljiv.

Pilot na ekstremno maloj visini ispod 50 metara i u nesigurnom nagibu napušta avion katapultiranjem i prizemljuje se na neprijateljskom teritoriju. Avion se inercijom brzine prebacuje preko Save na hrvatski, “Bljeskom” već oslobođeni prostor.

Tijelo mu nije pronađeno.

Zadivljujuća vjera i upornost Ljerke Perešin omogućila nalaženje posmrtnih ostataka supruga

Supruga Ljerka nije se mirila sa nestankom tijela Rudolfa. Počela je pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, sačekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn. Nakon više od godinu dana šutnje posjetila ju je stanovita Slavica Lakić, čiji je suprug tijekom rata bio zarobljen na našem teritoriju i od Ljerke zatražila da napravi pritisak za obostranu razmjenu.

Doživljavala je i brojne neugodnosti i prijetnje, pa je tako stavljena pod nadzor SIS-a posebno kada joj je pred kuću došao neki čovjek iz Banja Luke sa pištoljem i tražio novac za informacije o Rudolfu.

U nemoći, ali i čvrstoj vjeri u Boga, obratila se za pomoć časnoj sestri Bridge McCain koja je svojim molitvama izmolila mnoga ozdravljenja i čudesa. Odgovor je stigao tri tjedna kasnije.

Poslala je jednu karta sa Svetom Obitelji i poruku da ona daje mise i svakog ponedjeljka moli za mene. To je bilo krajem srpnja. Nakon svega par dana, u ponedjeljak 4. kolovoza 1997. moj suprug razmijenjen – kaže Ljerka.
Razmjena – Rudolf Perešin za supruga Slavice Lakić – obavila se u šatoru podignutom na sredini mosta koji spaja Novu i Bosansku Gradišku. Prepoznala ga je po zubima.

Za svog muža sve sam napravila, tako da sam bila mirna. Poljubila sam njegovo zubalo, klekla, izmolila Očenaš, osjetila na lijevom ramenu Isusovu ruku i mirno izašla – prisjeća se Ljerka koja je potom u Zagrebu, na zahtjev Rudijeve obitelji, zatražila i analizu DNK koja je neosporno pokazala da posmrtni ostaci pripadaju Rudolfu Perešinu.

Tako je vjera i ljubav Ljerke Perešin, supruge junaka Domovinskog rata Rudolfa Perešina omogućila da on bude dostojno pokopan na Mirogoju gdje se čuva spomen na njega i moli za njegovu dušu.

Ljerka Perešin nikada se nije udavala. U tišini svog zagrebačkog doma čuva uspomenu na supruga Rudolfa, istinskog junaka Domovinskog rata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

 

 

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari