Pratite nas

Povijesnice

Hrabri prelet pilota Perešina: Ja sam Hrvat i neću pucati na Hrvate (VIDEO)

Objavljeno

na

25. 10. 1991. hrabri pilot Rudolf Perešin preletio je MIG-om 21 okupacijske JNA u Klagenfurt, Austrija i prešao na stranu tada malobrojne hrvatske vojske.

Tim domoljubnim činom zadao je težak politički i moralni udarac agresorskoj vojsci i njezinom zrakoplovstvu, a Hrvatima i građanima Hrvatske podigao vjeru, nadu i moral u tim najtežim danima rata.

Rekao je tada ove riječi: „Ja sam Hrvat i neću pucati na Hrvate!“.

Time je pomogao ostalim domoljubima da se odvaže na bijeg iz JNA, dio kojih je poučen i njegovim primjerom to i učinio. Nažalost, velik dio nije čuo Perešinove riječi i ostao je u agresorskoj vojsci, pa je tako od 54 generala rođenih u Hrvatskoj (od kojih 26 Hrvata) samo njih 7 prešlo na stranu Hrvatske vojske i hrvatskog naroda, dok su drugi ostali u službi agresora.

Biografija Rudolfa Perišina

200px-Rudi_Perešin_(crop)Rođen u pitoresknom hrvatskom domoljubnom kraju Hrvatskom Zagorju 1958 g. Rudolf Perešin je odmalena sanjao postati pilotom.

Godine 1981. među najboljim pilotima, s natprosječnim rezultatima, završava pilotsku akademiju i dobiva zvanje borbenog pilota, pilotska zlatna krila i prvi časnički čin. Leteći u Bihaću na MiG-ovima dosiže stručne i profesionalne vrhunce pilotskog zvanja.

1991 g. Perešin je bez dvojbi odlučio sa MiG-om napustiti JNA i uključiti se u obranu svoje domovine Hrvatske. Svjestan riskantnosti planiranog pothvata jer je, poput mnogih Hrvata bio pod stalnom prismotrom, do pojedinosti je isplanirao varijantu bijega.

Za vrijeme prvog leta nakon duže pauze nametnute administrativnim zabranama letenja za sve Hrvate na aerodromu, Perešin je trebao nadzirati povlačenje JNA iz Slovenije.

Planiranom trasom preko Zagreba, Ljubljane sve do Kopra i nazad preko Ljubljane, spustio se u razinu tla, te uletio u zračni prostor Austrije otprilike oko Bleiburga. Odmah po ulasku u austrijski zračni prostor izvukao je stajni trap te se zaputio prema aerodromu pokraj Klagenfurta gdje je uspješno prizemljio svoj nenaoružani zrakoplov.

Četiri dana kasnije, Perešin se vratio u Hrvatsku gdje je pristupio HRZ Hrvatske vojske.

Pogibija Rudolfa Perišina u akciji Bljesak

Perešin je osobno i njegova prva lovačka eskadrila bila u svim akcijama i operacijama HV-a i izvršila brojne borbene zadaće. Tako je bilo i 2. svibnja 1995. Godine, drugog dana “Bljeska”: U ranim jutarnjim satima njegov MiG izvršavajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške biva pogođen zrnima neprijateljskih protuavionskih topova i ostaje neupravljiv.

Pilot na ekstremno maloj visini ispod 50 metara i u nesigurnom nagibu napušta avion katapultiranjem i prizemljuje se na neprijateljskom teritoriju. Avion se inercijom brzine prebacuje preko Save na hrvatski, “Bljeskom” već oslobođeni prostor.

Tijelo mu nije pronađeno.

Zadivljujuća vjera i upornost Ljerke Perešin omogućila nalaženje posmrtnih ostataka supruga

Supruga Ljerka nije se mirila sa nestankom tijela Rudolfa. Počela je pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, sačekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn. Nakon više od godinu dana šutnje posjetila ju je stanovita Slavica Lakić, čiji je suprug tijekom rata bio zarobljen na našem teritoriju i od Ljerke zatražila da napravi pritisak za obostranu razmjenu.

Doživljavala je i brojne neugodnosti i prijetnje, pa je tako stavljena pod nadzor SIS-a posebno kada joj je pred kuću došao neki čovjek iz Banja Luke sa pištoljem i tražio novac za informacije o Rudolfu.

U nemoći, ali i čvrstoj vjeri u Boga, obratila se za pomoć časnoj sestri Bridge McCain koja je svojim molitvama izmolila mnoga ozdravljenja i čudesa. Odgovor je stigao tri tjedna kasnije.

Poslala je jednu karta sa Svetom Obitelji i poruku da ona daje mise i svakog ponedjeljka moli za mene. To je bilo krajem srpnja. Nakon svega par dana, u ponedjeljak 4. kolovoza 1997. moj suprug razmijenjen – kaže Ljerka.
Razmjena – Rudolf Perešin za supruga Slavice Lakić – obavila se u šatoru podignutom na sredini mosta koji spaja Novu i Bosansku Gradišku. Prepoznala ga je po zubima.

Za svog muža sve sam napravila, tako da sam bila mirna. Poljubila sam njegovo zubalo, klekla, izmolila Očenaš, osjetila na lijevom ramenu Isusovu ruku i mirno izašla – prisjeća se Ljerka koja je potom u Zagrebu, na zahtjev Rudijeve obitelji, zatražila i analizu DNK koja je neosporno pokazala da posmrtni ostaci pripadaju Rudolfu Perešinu.

Tako je vjera i ljubav Ljerke Perešin, supruge junaka Domovinskog rata Rudolfa Perešina omogućila da on bude dostojno pokopan na Mirogoju gdje se čuva spomen na njega i moli za njegovu dušu.

Ljerka Perešin nikada se nije udavala. U tišini svog zagrebačkog doma čuva uspomenu na supruga Rudolfa, istinskog junaka Domovinskog rata.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari