Pratite nas

Povijesnice

Hrabri prelet pilota Perešina: Ja sam Hrvat i neću pucati na Hrvate (VIDEO)

Objavljeno

na

25. 10. 1991. hrabri pilot Rudolf Perešin preletio je MIG-om 21 okupacijske JNA u Klagenfurt, Austrija i prešao na stranu tada malobrojne hrvatske vojske.

Tim domoljubnim činom zadao je težak politički i moralni udarac agresorskoj vojsci i njezinom zrakoplovstvu, a Hrvatima i građanima Hrvatske podigao vjeru, nadu i moral u tim najtežim danima rata.

Rekao je tada ove riječi: „Ja sam Hrvat i neću pucati na Hrvate!“.

Time je pomogao ostalim domoljubima da se odvaže na bijeg iz JNA, dio kojih je poučen i njegovim primjerom to i učinio. Nažalost, velik dio nije čuo Perešinove riječi i ostao je u agresorskoj vojsci, pa je tako od 54 generala rođenih u Hrvatskoj (od kojih 26 Hrvata) samo njih 7 prešlo na stranu Hrvatske vojske i hrvatskog naroda, dok su drugi ostali u službi agresora.

Biografija Rudolfa Perišina

200px-Rudi_Perešin_(crop)Rođen u pitoresknom hrvatskom domoljubnom kraju Hrvatskom Zagorju 1958 g. Rudolf Perešin je odmalena sanjao postati pilotom.

Godine 1981. među najboljim pilotima, s natprosječnim rezultatima, završava pilotsku akademiju i dobiva zvanje borbenog pilota, pilotska zlatna krila i prvi časnički čin. Leteći u Bihaću na MiG-ovima dosiže stručne i profesionalne vrhunce pilotskog zvanja.

1991 g. Perešin je bez dvojbi odlučio sa MiG-om napustiti JNA i uključiti se u obranu svoje domovine Hrvatske. Svjestan riskantnosti planiranog pothvata jer je, poput mnogih Hrvata bio pod stalnom prismotrom, do pojedinosti je isplanirao varijantu bijega.

Za vrijeme prvog leta nakon duže pauze nametnute administrativnim zabranama letenja za sve Hrvate na aerodromu, Perešin je trebao nadzirati povlačenje JNA iz Slovenije.

Planiranom trasom preko Zagreba, Ljubljane sve do Kopra i nazad preko Ljubljane, spustio se u razinu tla, te uletio u zračni prostor Austrije otprilike oko Bleiburga. Odmah po ulasku u austrijski zračni prostor izvukao je stajni trap te se zaputio prema aerodromu pokraj Klagenfurta gdje je uspješno prizemljio svoj nenaoružani zrakoplov.

Četiri dana kasnije, Perešin se vratio u Hrvatsku gdje je pristupio HRZ Hrvatske vojske.

Pogibija Rudolfa Perišina u akciji Bljesak

Perešin je osobno i njegova prva lovačka eskadrila bila u svim akcijama i operacijama HV-a i izvršila brojne borbene zadaće. Tako je bilo i 2. svibnja 1995. Godine, drugog dana “Bljeska”: U ranim jutarnjim satima njegov MiG izvršavajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške biva pogođen zrnima neprijateljskih protuavionskih topova i ostaje neupravljiv.

Pilot na ekstremno maloj visini ispod 50 metara i u nesigurnom nagibu napušta avion katapultiranjem i prizemljuje se na neprijateljskom teritoriju. Avion se inercijom brzine prebacuje preko Save na hrvatski, “Bljeskom” već oslobođeni prostor.

Tijelo mu nije pronađeno.

Zadivljujuća vjera i upornost Ljerke Perešin omogućila nalaženje posmrtnih ostataka supruga

Supruga Ljerka nije se mirila sa nestankom tijela Rudolfa. Počela je pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, sačekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn. Nakon više od godinu dana šutnje posjetila ju je stanovita Slavica Lakić, čiji je suprug tijekom rata bio zarobljen na našem teritoriju i od Ljerke zatražila da napravi pritisak za obostranu razmjenu.

Doživljavala je i brojne neugodnosti i prijetnje, pa je tako stavljena pod nadzor SIS-a posebno kada joj je pred kuću došao neki čovjek iz Banja Luke sa pištoljem i tražio novac za informacije o Rudolfu.

U nemoći, ali i čvrstoj vjeri u Boga, obratila se za pomoć časnoj sestri Bridge McCain koja je svojim molitvama izmolila mnoga ozdravljenja i čudesa. Odgovor je stigao tri tjedna kasnije.

Poslala je jednu karta sa Svetom Obitelji i poruku da ona daje mise i svakog ponedjeljka moli za mene. To je bilo krajem srpnja. Nakon svega par dana, u ponedjeljak 4. kolovoza 1997. moj suprug razmijenjen – kaže Ljerka.
Razmjena – Rudolf Perešin za supruga Slavice Lakić – obavila se u šatoru podignutom na sredini mosta koji spaja Novu i Bosansku Gradišku. Prepoznala ga je po zubima.

Za svog muža sve sam napravila, tako da sam bila mirna. Poljubila sam njegovo zubalo, klekla, izmolila Očenaš, osjetila na lijevom ramenu Isusovu ruku i mirno izašla – prisjeća se Ljerka koja je potom u Zagrebu, na zahtjev Rudijeve obitelji, zatražila i analizu DNK koja je neosporno pokazala da posmrtni ostaci pripadaju Rudolfu Perešinu.

Tako je vjera i ljubav Ljerke Perešin, supruge junaka Domovinskog rata Rudolfa Perešina omogućila da on bude dostojno pokopan na Mirogoju gdje se čuva spomen na njega i moli za njegovu dušu.

Ljerka Perešin nikada se nije udavala. U tišini svog zagrebačkog doma čuva uspomenu na supruga Rudolfa, istinskog junaka Domovinskog rata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. siječnja 1992. U Pakracu provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje

Objavljeno

na

Objavio

U dramatičnim okolnostima 16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje.

Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji.

Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije te logor.

Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje.

Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor.

Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva.

Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška. Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu.

Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana. Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca, piše HRT

Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari