Pratite nas

Reagiranja

HRS: Putevima pobjede nepostojeće vojske (Armije BiH)

Objavljeno

na

„putevima pobjede“ u Podveležju je mogao koračati samo HVO, nikako Armija BiH koje tada nije ni bilo…

U ljeto 1992. velika većina „oslobodioca“ koji su koračali „putevima pobjede“ su, zajedno sa svojim vrhom iz Sarajeva, još uvijek vagali tko će pobijediti u sukobu, da mu se priklone. No, ako tada nisu bili sigurni koga braniti, danas to jesu pa preko Tužiteljstva koordinirano negiraju i omalovažavaju zločine Armije BiH, kao što to pokazuje najrecentniji slučaj zločina nad Hrvatima u selu Miletići kod Travnika.

Ovih dana neke kazališne skupine, na čelu s predsjednikom Skupštine HNŽ-a Šerifom Špagom, inače uglednim koalicijskim partnerom, organiziraju kazališne predstave u Podveležju, koje su već prešle u tradiciju. Na tim predstavama insceniraju se i prepričavaju bajke koje bi mogle običnoga čovjeka dovesti u zabludu, pa osjećamo potrebu podsjetiti i Špagu, njegovu kazališnu skupinu, ali i javnost na određene činjenice.

Armija BiH u ljeto 1992. nije mogla osloboditi Mostar, jer ona tada nije ni postojala. Dana 10. travnja 1992. zaključkom tadašnjeg Predsjedništva na čelu s Alijom Izetbegovićem, Skupština općine Mostar donosi Odluku o tome da se „Zaštita i obrana grada povjerava Hrvatskom vijeću obrane, općinskom stožeru Mostar“.

U razdoblju formiranja stožera, pa i u razdoblju obrane grada Mostara i pobjede nad JNA i paravojnim formacijama, kada se kako Špago govori „koračalo putevima pobjede“, nekadašnje vodstvo Armije BiH je još uvijek bilo dijelom te iste JNA. Sefer Halilović, koji je u Đakovu bio pomoćnik komandanta za „moralno-političko vaspitanje“ sve do 15. rujna 1991. kada je hrvatska vojska zauzela tu vojarnu, do sredine 1992. biva blizak suradnik KOS-a, kada od jugoslavenskog, postaje bosanski patriota. Atif Dudaković je do sredine 1991. radio u topničkom centru JNA u Zadru, tijekom napada na taj grad i Knin, dobiva čin potpukovnika (u diviziji Ratka Mladića). Sredinom 1991. ide u Beograd, da bi tek u travnju 1992. došao u Bihać i pristupio ABiH. Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić, Ramiz Dreković, Izet Nanić, Vahid Karavelić,… i ogromna većina drugih oficira i komandanata ABiH za vrijeme agresije na Hrvatsku i početkom agresije na BiH su bili dijelom JNA, da bi se tek sredinom 1992. stavili na raspolaganje Aliji Izetbegoviću, odnosno aktualnom savjetniku njegovog sina Bakira, Fikretu Muslimoviću, inače do tada desnoj ruci Aleksadra Vasiljevića, koji je u to vrijeme koordinirao formiranje Armije BiH. Dakle, „putevima pobjede“ u Podveležju je mogao koračati samo HVO, nikako Armija BiH koje tada nije ni bilo. Koji je odnos bio prema agresoru, ponajbolje govori činjenica da su jedini sporazumi koje je Alija Izetbegović ikada poštovao bili onaj o nenapadanju potpisan s Radovanom Karadžićem 2. kolovoza 1991. i onaj s Momčilom Krajišnikom potpisan 16. rujna 1993. s kojim Srbima omogućava referendum o izdvajanju od BiH. Oba su prekršena od strane tadašnjeg srpskog vodstva.

Predstave i bajke o herojstvima nepostojeće vojske nisu ništa drugo nego onaj propagandni dio nastavka ratnih operacija drugim sredstvima. No, kazališne predstave i bajkoviti scenariji nisu problem. Problem je što u ostvarivanju tih ciljeva pomažu i pravosudne institucije u koordinaciji sa šutljivom hrvatskom politikom.

Dok se po brdima pripovijedaju bajke, Tužiteljstvo u skladu s tim bajkama nastoji prebaciti predmete zločina Armije BiH nad Hrvatima na županijske sudove, jer se na županijskim sudovima sudi isključivo po blažem zakonu iz SFRJ. Najrecentniji je slučaj monstruoznog zločina počinjenog u selu Miletići kod Travnika od strane Armije BiH, kojeg Tužiteljstvo svim silama želi prebaciti na procesuiranje pravosuđu Županije Središnja Bosna. Dok se ono prebaci, dok prođu žalbeni rokovi, kupit će se dosta vremena za „oslobodioce“, a sve i da se uspije prebaciti, na županijskim sudovima ne postoje zločini protiv čovječnosti i zapovjedna odgovornost, tako da će „oslobodioci“ moći nastaviti koračati i dalje „putevima pobjede“. Sve ovo uz suradnju aktualne hrvatske politike koja na sve ovo „mudro“ šuti.

Nek’ se ono otišlo u Rusiju o trošku poreznih obveznika. Znaju se prioriteti.

Hrvatska republikanska stranka

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković:  Sramotno. U Srbiji gotovo i ne znaju za ratne zločine

Objavljeno

na

Za ratne zločine u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, odnosno na prostoru bivše Jugoslavije, izrekli su sudovi najviše dana zatvora u Hrvatskoj, zatim u Bosni i Hercegovini, dok je Vijeće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu izreklo najmanje-piše beogradska Politika.

I na taj način stječe se dojam da su Srbi i njihova velikosrpska zločinačka politika bili tek „usputna stanica“ u krvavom ratu u kojem su bili agresori.

Sudovi u Hrvatskoj  su zbog ratnih zločina izrekli oko 7.200 godina zatvora, u Bosni i Hercegovini 2.748, a u Srbiji, od 2003, kada je počelo s radom Vijeće za ratne zločine u Beogradu tek 825 godina i dva mjeseca zatvora.

Za razliku od Srbije, gdje postupke protiv okrivljenih za ratne zločine vode isključivo suci Vijeća za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, u Hrvatskoj ovakve postupke vode četiri županijska sud u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. U BiH se pravosudni propisi razlikuju u odnosu na one u Srbiji i Hrvatskoj, pa tamo zavisno od težine ratnih zločina koji se mjere „brojem“ žrtava i oštećenih, „rangom“ okrivljenog (je li bio časnik višeg ili nižeg ranga i je li imao zapovjednu odgovornost u izvršenju krivičnog djela ratnog zločina) postupke vode Tužilaštvo BiH, tužilaštva u RS, kantonalna tužilaštva u okviru federacije, Tužilaštvo distrikta  Brčko – navodi Politikin sugovornik iz srpskog pravosuđa.

Na srpskom sudu trenutno se vode postupci po 18 optužnica kojima je obuhvaćeno 49 osoba, vode se 33 istrage protiv 186 osumnjičenih, dok je 2.537 predmeta u fazi pretkrivičnog postupka.

Ratni zločinac Savo Štrbac, direktor notornog Dokumentacijsko-informativnog centra Veritas, kaže da se u Hrvatskoj protiv okrivljenih za ratne zločine svakodnevno vode postupci, i to uglavnom protiv okrivljenih srpske nacionalnosti.

On također tvrdi da je u posljednjem popisu procesuiranih, koji je Hrvatska predala Srbiji, bilo 1.396 imena, te da je od toga oko 650 osuđenih, a oko 300 pod istragom.

Politika potom naglašava da se na popisu hrvatskih pravosudnih organa nalaze imena 1.396 osoba koja su optužena ili osuđena za ratne zločine. Ovaj popis predat je Tužilaštvu za ratne zločine u travnju prošle godine i posljednji je ovakve vrste koji je dostavljen tamošnjim  pravosudnim organima. U popisu se ne navodi nacionalnost optuženih, saznaje Politika.

Hrvatski sudovi  postupke protiv okrivljenih vode i u njihovu odsustvu (kada su oni nedostupni), što u BiH i Srbiji nije slučaj.

Zanimljiv je i podatak da je u Srbiji osuđeno za ratne zločine 79 muškarca i četiri žene, a u BiH – 217 muškaraca i pet žena.

I prema ovim saznanjima, jasno je da mnogi srbijanski i crnogorski ratni zločinci te tzv. petokolonaši i izdajice mogu mirno spavati, tim prije jer je u Hrvatskoj uz postojeće trebalo osnovati i ratni sud samo za zločine počinjene u Vukovaru i Škabrnji.

Da su to uradili slika bi bila puno drugačija.

Ovako, najveći je broj ratnih zločinaca agresorskih postrojbi osuđen u odsustvu, što nije ništa drugo nego još jedna „abolicija“ za one koji su ubijali, protjerivali, rušili i palili diljem Hrvatske.

Još je žalosnija činjenica da oni koji su osuđeni u odsustvu u Hrvatskoj u Srbiji su „narodni heroji“!

Gdje je tu pravda?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Hrvatici Dragani Jeckov jedan poučak iz opće kulture

Objavljeno

na

Objavio

Nakon incidenta vukovarskog zastupnika iz redova srpske etničke manjine, njegova stranačka kolegica i saborska zastupnica Dragana Jeckov izjavila je da je Ivan Penava pokazao kako nije gradonačelnik Srbima u Vukovaru.

Hrvatici Dragani Jeckov jedan poučak iz opće kulture. Gradonačelnici u hrvatskoj državi su gradonačelnici Hrvatima, svim Hrvatima, bez obzira na to koje su narodnosti, vjeroispovijesti i političkog opredjeljenja.

Kao što je ona hrvatska zastupnica isključivo Hrvata u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, bez obzira na to koje su narodnosti, vjeroispovijesti i političkog opredjeljenja.

Ti Hrvati koji su je birali: jadna im majka, komentirala je Karolina Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari