Pratite nas

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari