Pratite nas

Kolumne

Hrstić: Papa Franjo i patrijarh Irinej 
od Stepinca traže čudo nad čudima

Objavljeno

na

Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Pitanje je to koje nas slijepe, gluhe i nijeme Hrvate proziva s jumbo plakata širom Hrvatske, a ako kampanja upali, uskoro će takva i slična pitanja s dramatskim pauzama postavljati zastupnik SDSS-a s govornica u Bruxellesu i Strasbourgu. S titlom na ćirilici, da ga ceo svet razume, predstavljajući se kao “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” prozivat će hrvatske zombije koji su Republiku Hrvatsku pretvorili u Weimarsku Republiku, piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Nitko ni ne pita kako je biti Hrvat, no, doista, kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Valja priznati, sa suzom u oku, sigurno nije lako onima koji su godinama svoje susjede Hrvate držali na nišanu, a ni danas Republiku Hrvatsku iskreno ne prihvaćaju kao svoju domovinu. No, pita li netko bi li možda moglo biti još teže onima koji u nikakvoj pobuni nisu sudjelovali i sve što žele je normalni život, bez kampanja kojima je cilj proizvesti kontrareakciju i Srbe zadržati u nacionalnom toru? Je li možda još neugodnije onim Srbima koji su riskirali svoje živote kao hrvatski branitelji, a kojima etnobiznismeni i dalje uporno udaraju kolektivni žig memorandumske retorike s druge strane Dunava?

Najbolje je poentirao Predrag Mišić, vukovarski branitelj, također kandidat na izborima, koji je svojim plakatom odgovorio na Pupovčevo pitanje. Ispod svojeg lika napisao je “Časno”, a ispod Pupovčeva – “Unosno”. Donekle su u pravu Pupovac i društvo, položaj Srba jest mjerilo demokracije u Hrvata, no, problem je kad to tvrdi onaj koji za sebe traži dobro plaćeni status arbitra – kud ćeš veće sreće ako takvi karijerni lovci na hrvatske nacionalističke nuspojave počnu dobivati redovitu lovu ne samo iz hrvatskog nego i europskih proračuna. Takve profesionalne vidjelice bez ustaša ne bi mogle živjeti, zato im se i ukazuju na svakom koraku.

Dokazano je to uspješno. Eto, čak i papa Frane patrijarha Irineja postavlja za arbitra odavna zaključene kauze za svetost kardinala Stepinca. Irineja, koji Stepinca naziva “ustaškim vikarom”, kaže da su većina hrvatskih biskupa “ustaški nastrojeni”, čestita blagdane u “Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji” te i dalje inzistira na “nekoliko stotina hiljada” u Jasenovcu umorenih Srba.

Prije četiri godine napisao sam kolumnu pod nazivom “Je li Frane izdao Alojzija – ili idemo u susret najvećem Stepinčevu čudu?”, a sad je posve jasno, od mrtvog Stepinca traži se čudo nad čudima kao dokaz svetosti – za početak da baš patrijarh SPC amenuje njegovo proglašenje svetim.

Dakle, nikad – a možda ni tada. Razmazio je nas Hrvate Ivan Pavao II., svojom iskrenom ljubavlju, razumio je povijesnu žrtvu naroda koji je očuvao vjeru kroz tisućugodišnju kušnju, iako bi bilo neizmjerno lakše presjeći sve veze s Rimom te poput pravoslavnih crkava dobiti povlašteni status od turskog sultana, srpskog kralja ili komunističkog cara. Ta, Stepinac je beatificiran prije svega zato što se odupirao volji diktatora te progonu usprkos sačuvao čvrstu vezu Hrvata s “jednom, svetom, katoličkom i apostolskom crkvom”!

Razumije to i Ratzinger, no Bergoglia ta priča uopće ne zanima. Njegovi prethodnici ugađali su Hrvatima, tražili u njima vrline i vidali njihove rane, Bergoglio pak proziva samo njihove mane te ih zove da nakon svih nedaća ponovno uprte križ na leđa. Poput strogog oca koji će uvijek prekoriti vlastito dijete kad se zatekne u svađi s tuđim djetetom – odgojna metoda koja u stvarnoj obitelji garantirano djeci ostavlja traume do kraja života. Nevjerojatno, Franjo je čak uspio posjetiti BiH i pri tome gotovo zatajiti Hrvate – oni očito nisu ni bili cilj tog posjeta.

Katolicima u BiH obratio se otprilike kao i katolicima u Maroku. Frane ne dolazi tek kao pastir, jer on će napraviti što nijedan pastir neće: cijelo stado staviti u napast – samo kako bi preobratio vuka. On stiže kao geopolitičar, čak i pod cijenu da takva “ljubav” bude uzvraćena pukim posluhom, ili što je još gore – otvorenim prijezirom i neposluhom. Nerazumijevanje Franinih poteza, nažalost, već izaziva tektonske poremećaje u odnosu Hrvata prema Vatikanu.

Ne dođe li do velikog zaokreta, Hrvati će čekati nekog sljedećeg papu da Stepinac i bude proglašen svecem, kao što je Latinska Amerika godinama čekala da dođe Bergoglio i kanonizira kardinala Romera. Naravno, on je Romera, čija je krv prolivena po oltaru, kanonizirao ne čekajući da utihnu kontroverze o njemu kao kardinalu-marksistu.

Frane Hrvatima u svojem globalnom planu dodjeljuje pokoru. Baš kao što je on na Veliki četvrtak oprao noge zatvorenicima, te simbolički oprao i noge svojem bratu Irineju, tako bi i mi sad valjda trebali simbolički oprati noge Miloradu Pupovcu te u Bruxelles poslati Dejana Jovića, pa da nas oni sve od tamo svakodnevno peru. Urbi et orbi.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vučić izražava razumijevanje za ‘srpsku pobunu’, ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95.

Objavljeno

na

Objavio

A propos ili (nadam se) u pravi čas

Vučić izražava razumijevanje na srpsku pobunu u Hrvatskoj 91., ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95. Pupovac govori o ustašizaciji Hrvatske. Pojedini Srbi u Hrvatskoj opet su u kušnji. Sotonine riječi uvijek su umotane u strah, tjeskobu i komplekse. Što je s ljudskim izborom? Nismo li i mi sami odgovorni za ono što nam se događa?

Svaki odlazak negdje s nakanom ili potrebom dužeg boravka nego što je to turistički ili obiteljski ili prijateljski posjet nekome, traži napor. Taj napor je s ciljem da pohvatamo drugačija pravila socijalnog, kulturološkog, običajnog, vjerskog i zakonskog funkcioniranja. Isto tako, nakon dužeg boravka „tamo negdje“, ponovno je potrebno vrijeme povratka na staro, premda nikad to do kraja neće biti na ono staro, jer smo se „od tamo negdje“, vratili obogaćeni za neka nova ugodna, manje ugodna ili negativna iskustva koja nas sada dijelom determiniraju u svim aspektima našeg ponašanja i vrednovanja. Naprosto, nismo više isti, više ili manje. Naravno, ni onaj kraj koji smo ostavili nije mirovao, i tamo su se događali nekakvi procesi promjena.

Resocijalizacija kao pojam nije nužno vezana za prijestupnike zakona kako iz krim miljea, tako i za ovisnike, koji su jedno vrijeme proveli u penalativnim ustanovama ili ustanovama za liječenje ovisnosti. Ovaj pojam u socijalnom životu u Hrvatskoj, vežemo bar za još dvije populacije. Branitelje i povratnike.

U vremenu izbivanja i boravka, da li u ustanovama koje sam naveo ili u drugim kulturama, područjima drugih kulturnih i socijalnih vrijednosti, stilova života, zakonskih normi, različitim vjerskim sredinama, drugim običajima, traži od osobe proces socijalizacije s novim normativnim, kulturološkim i socijalnim vrijednostima. Taj proces moguć je samo ako je osoba otvorena prema novome i ima unutarnju potrebu biti jedan od onih koji ga okružuju. Samo socijalno zrela osoba može biti socijalizirana.

Naravno da to ne znači izgubiti i zaboraviti temeljne vrijednosti i kulturalne običaje svoje matice, već je izraz poštovanja prema ljudima i sredini u koju je došao, kao i olakšavanje samome sebi oko usvajanja novih pravila ponašanja.

Pogledajmo svoju rodbinu i prijatelje koji su otišli živjeti tamo negdje. U funkciji dužine boravka van domicila, ti ljudi nam više i više sliče na Amerikance, Nijemce, Austrijance ili u novije vrijeme, ali još uvijek kratko Irce. Tako ih čak u razgovoru i oslovljavamo. Evo meni mog Amerikanca, evo meni moga Švabe. Ti ljudi su na pojavnom planu promijenili imidž, od frizure, do odijevanja, promijenio im se naglasak, smanjio im se vokabular materinjeg jezika, tim više ako su tamo bez mogućnosti kontakta sa zemljacima. Tu su i prehrambene navike, i cijeli niz drugih obilježja koje su ovdje imali, a sad su ih zamijenili nekim novim.
Na unutarnjem planu, planu sustava vrijednosti , običaja, novih iskustava, načina rezoniranja, znaju biti tako dramatične promjene, da nam se ponekad učini da to nije onaj stari naš taj i taj kojega smo mi poznavali.

Hoćemo li ga mi sada po njegovom dolasku nama u kratku posjetu preodgajati? Vraćati, resetirati na one postavke s kojima je otišao? Naravno da nećemo. To će nam čak biti i simpatično. Bit će nam razlog i tema sitnih nemalicioznih zafrkancija i podbadanja.

Ukoliko bi se taj netko naš za stalno vratio tamo odakle je i krenuo, e bome, to bi bila već neka druga priča. Naravno da bi trebali uvažiti da je to sada ipak dijelom neka nova osoba , determinirana novim raznoraznim iskustvima, ali sad je on ipak tu, tu ima namjeru i ostati. Onda ćemo od njega, uz naše razumijevanje, u nekom periodu očekivati da se resocijalizira. Da ponovno napravi potreban napor kako bi što više , ali nikad u potpunosti, bio jedan od nas, bar u onom dijelu osnovnih običaja, vrijednosti sustava i pisanih i nepisanih pravila ponašanja. Je li to normalno i realno za očekivati? Da, ako ta osoba ima kapaciteta za takvu promjenu. Mlađe osobe sigurno će imati više kapaciteta od starijih koji su izgubili potrebni plasticitet za novim oblikovanjem.

Sad pokušajmo zamisliti imaginarnog Jovu iz Korenice, kojeg je njegov otac ili djed pokupio na traktorsku prikolicu i po već razrađenom planu, ne možda i po njihovoj osobnoj volji, odvezao ravno do Sremske Mitrovice.

Jovo je kod svog odlaska imao sedam godine. Dijete koji pamti svoj dom, jelu iza kuće ispred kuće, zelene livade svugdje uokolo. Podrum pun kiselog zelja, suhe svinjetine, divljači.

Prvi šok je bio put u neizvjesnost kad nije znao niti odredišta, a kamo li da je znao što ga tamo čeka. Upravo zahvaljujući toj svojoj mladoj dobi, on se je od svih svoji ukućana najbolje adaptirao na novo okružje, novi dom u Sremskoj Mitrovici. U početku ni njemu nije išlo lako, ali svakim danom postajao je jedan od njih tamo. Završio je osnovnu, srednju, odslužio vojsku, zaposlio se, i jedan dan kada je već imao svoju djecu, odluči se vratiti u Korenicu.
Još su mu jasne slike kuće koju je napustio, osjeća one mirise koje je ostavio, sunce koje je nemilosrdno pržilo onog dana kada je u traktorskom konvoju krenuo na put za tamo negdje.

Jovo se vratio kao formirana osoba. Ovaj put svojom odlukom na koju ga nitko nije tjerao, a ne kao onda 95., kad su ga bez pitanja (tko djecu što pita), stavili u prikolicu i napustili svoj dom. On sada želi na svom djedovskom, pradjedovskom ognjištu, krenuti u novi život.
U Korenici više ljudi ne poznaje nego što ih zna. Pa ni izgled Korenice više nije u potpunosti isti. Redaju se još neke novine, od kojih svaka traži napor da bi ju prihvatio.

Kreće s nešto malo novca u nekakav posao. Opet nova prepreka, novi napor. Sve on to savladava svojom upornošću, snalažljivošću i žilavosti.
Ipak je nezadovoljan. Osjeća tu neku frustraciju, ali ne samo on, već i njegovi susjedi, Hrvati, koji su se doma vratili 95. Do sada se nisu imali prilike susresti niti upoznati, a svatko u naprtnjači nosi breme predrasuda koje ih koče već u pomisli da jedan drugom kažu dobar dan.

Tko će napraviti prvi korak jedan prema drugome? U jednom dijelu to su slične naravi. Tvrdi, rigidni, sumnjičavi. Ali netko bi ipak trebao napraviti taj prvi korak, jer napetost u zraku gotovo da se dade opipati.

Jovo je zvezdaš, Josip dinamovac. Josip, njegov vršnjak, povratnik također, tu je već 23 godine, zapravo starosjedilac. U trenutku kada je tu došao, u Korenici nije bilo nikoga. Jovo je na svom ognjištu, pradjedovini, ali ga nije bilo punih 19 godina. Više od duplo nego što ima godina života.
Mislim da je jedina izlaz u postupku Jovine resocijalizacije i Josipova strpljenja, naravno u granicama mogućeg. U postupak resocijalizacije moraju ući svi povratnici, bilo da je riječ o Korenici, Đevrskama ili Daruvaru.

Jovi je potrebna pomoć, ali tu potporu u resocijalizaciji neće dobiti od Vulina, Dačića ili Vučić. Nje se ni Pupovac iskazao u realizaciji novih prilika, novih pravila ponašanja i vrijednosti društva koja su se promijenila od vremena „SAO Krajne“, a opet u Korenici i Hrvatskoj kao njihovoj domovini i mjestu za život.
Nije samo Jovin izbor i dobra volja dovoljna za proces resocijalizacije. Prvo na koga se on u Hrvatskoj oslanja, što je prirodno je SNV, Pupovac i mjesni svećenik.

Kako mu SNV i Pupovac, odnosno jedno te isto, mogu pomoći? Sigurno ne time da po mišljenje ide u Srbiju Vučiću, onom istom koji je u proljeće 95. još uvijek govorio o „Srpskim zemljama“ Baniji, Kordunu, srpskoj Dalmaciji… U Hrvatskoj je pored Srba još dvadeset jedna nacionalna manjina. Njihovi problemi su opće hrvatski, a ne usko etnički.

Jovin povratak u Korenicu, povratak mladog, ali zrelog čovjeka, trebala bi biti životna odluka, ali ne i životna pogreška. Kako to izbjeći? Osobnim i nacionalnim pročišćenjem, katarzom . Povratak na stara ognjišta da, ali rasterećena svih bremena prošlosti, poglavito ranije naučenih socijalnih i političkih obrazaca ponašanja. Srbija nije tamo gdje je jedan Srbin, Srbi nisu božji narod, niti više niti manje nego svi ostali na svijetu, i definitivno, ne postoji niti će postojati „Krajina“.

Paralelno dok pišem ovaj tekst, slušam TV. Vučić izražava razumijevanje na srpsku pobunu u Hrvatskoj 91., ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95. Pupovac govori o ustašizaciji Hrvatske. Pojedini Srbi u Hrvatskoj opet su u kušnji. Sotonine riječi uvijek su umotane u strah, tjeskobu i komplekse. Što je s ljudskim izborom? Nismo li i mi sami odgovorni za ono što nam se događa?

Mnogi Srbi koji su otišli u treće zemlje, dobro su se snašli, ekonomski su prosperirali. Socijalizirali su se u novo okruženje, postali jedni od građana te države koju su odabrali za svoje mjesto novog života.
Znači može se. Pitanje je, želi li se?

Trpimir Jurić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari