Pratite nas

Kolumne

Hrvate je Europa i po drugi put priznala. Hoće li se priznati i sami?

Objavljeno

na

Ako je dana 15. siječnja 1998. godine integracijom hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske označen kraj drugog poluvremena bitke za slobodu hrvatskog naroda i cjelovitost hrvatskog državnog ozemlja, onda se bez pretjerivanja može reći kako je njezino dramatičnije prvo poluvrijeme okončano međunarodnim priznanjem Hrvatske istog nadnevka 6 godina ranije.

Koliko nam je značilo priznanje Europe, zorno oslikavaju riječi tada popularne pjesme Tomislava Ivčića, u kojoj ona nije samo očajnički dozivana da zaustavi rat, nego je i Hrvatska viđena jednom od europskih zvjezdica. A takvom ju je vidio i predsjednik Tuđman. Ne zato da bi sjala na europskom nebu kao ukras, nego kako bi, vrativši se gdje prirodno pripada, Hrvatska mogla lakše ostvarivati svoje interese.

Drugo priznanje nije manji uspjeh od prvoga

I zato, kad ovih dana, uoči 15. siječnja Hrvatica prima Hrvata, oboje zastupajući Europu (on kao predsjednik vlade zemlje predsjedateljice Vijeća EU, a ona kao predstavnica Europe u širem smislu, ispred Vijeća Europe koje uključuje i Rusiju i Tursku), onda to nije tek simbolički pokazatelj uspjeha, nego i svojevrsno drugo priznanje Hrvatske od strane obitelji europskih naroda. A donedavno se takvo što još činilo na dugome štapu.

Hrvatska se, naime, brzo vratila starim navadama, baštinjenima iz doba komunističkog totalitarizma i suživota s narodima koji ne pamte drugo doli orijentalne despocije. Bila je svadljiva, inatljiva, prijetvorna državica, žestoko posvađana sa svim, pa i EU susjedima, gospodarski tragikomično neuspješna, ne držeći se dane riječi, pa čak ni one potpisane.

No, drugo priznanje i nikad bolji položaj Hrvatske u Europi nisu pali s kruške. Netko je za to morao naporno raditi i izboriti ga. A ono, pak, nije samo stvar časti, nego se, baš poput prvog priznanja, neumitno odražava i na unutarnje stanje. Ne samo što se porast utjecaja Hrvatske u Europi neočekivano jasno odrazio i u napetom izboru vodstva Europske komisije, nego i na vidno poboljšanu poziciju u sporovima sa susjedima, a ogleda se i kroz pojačanu dinamiku korištenja sredstava iz europskih fondova, te poboljšanje slike Hrvatske kao turističke i ulagačke destinacije.

Vanjska i unutarnja politika spojene su a ne odvojene posude, kakvima ih se upinju prikazati oni koji dijele, razdvajaju, raspršuju i sve pojednostavnjuju, te fokusom na nebitno zamagljuju bitno, a ustrajnim inzistiranjem na detalju iskrivljuju sliku cjeline.

Evo, i sad se bune što se Hrvatska trsi u EU uvesti svoje susjedstvo, pa da u dobrobiti pripadnosti europskom političkom klubu i civilizacijskom krugu i Hrvati u BiH uživaju u punini, a ne samo u smislu olakšanog odlaska iz domaje temeljem EU državljanstva. Vrijedi to i za druge okolne narode – Albance, Makedonce, Crnogorce, u konačnici i Srbe – samo da Hrvati konačno jednom u povijesti ne budu više graničari stari. Jer granica, napose kad je posrijedi civilizacijska razdjelnica, kako povijest uči a zdrava logika potvrđuje, predstavlja plodno tlo za čas manje, čas veće napetosti i nestabilnosti, od čega ljudi bježe glavom bez obzira čim im se ukaže prilika, o čemu zorno svjedoče i unutarhrvatske migracije kroz povijest, a kako ne bi one u bijeli svijet.

Drugo priznanje Hrvatske od Europe svaki će razboriti promatrač ocijeniti uspjehom, svi samo ne oni, ovdašnji ogorčeni protivnici svega i svačega, u kojima se nastanio i zapekao prijezir prema tom, tisućljetnom širem hrvatskom zavičaju.

Možda im ponos vrijeđa što se Hrvatskoj sad solidarno daje pomoć, onako kako se pružala Kosovu u bivšoj državi? Nadmena, moralno nadmoćna poza žrtve koju su spremno zauzeli unekoliko podsjeća na ponašanje bosansko-hercegovačkih Muslimana tijekom rata kad ih je Hrvatska prihvatila i pružila im utočište pred srpskim pogromom. Oni su i dan danas uvjereni kako su troškove njihova zbrinjavanja platile bogate arapske zemlje i još ostavile Hrvatima bakšiš, nek’ se nađe. Ma, nije beg cicija, pa gdje će bit’ šejk! Tako da bi Hrvati zapravo trebali biti zahvalni njima, a ne obrnuto. Vođeni sličnim porivima neki Hrvati danas ne žele vidjeti kako Hrvatska upravo zahvaljujući pruženoj ruci Europe, istina, s primjetnim zakašnjenjem, infrastrukturno ubrzano ulazi u 21. vijek – od povezivanja hrvatskog teritorija Pelješkim mostom do modernizacije željeznice na brzinu iznad austro-ugarske, od kolektora otpadnih voda do LNG-a, od fasada zgrada do izgradnje vrtića i škola, poljoprivrednih poticaja i drugih stvari poznatih svijetu koji radi, a ne gunđa.

Sve to ponajviše iz džepova zemalja koje predvode voljom njihovih birača izabrani, a od uznositih Hrvata toliko prezreni Merkel i Macron.

Nerazumna netrpeljivost prema Europi

Odakle ta iracionalna netrpeljivost, pa i otvorena mržnja prema Europi u nekih naizgled umnih ljudi, koji, da apsurd bude veći, sebe doživljavaju domoljubnima, a kakva bi se prije očekivala od srpskih im parnjaka, čijem su nacionalnom duhu Europa i Zapad doista strano tijelo?

Što ih je to natjeralo da se ujedine s krajnjom ljevicom u protivljenju ulasku u EU, stvorivši pritom neformalni savez tuposti i podmuklosti, podlo podgrijavan s Pantovčaka na kojem je tada stolovao Ivo Josipović, spreman srušiti hrvatsku vlast dva mjeseca prije zaključenja pregovora s EU?

Taj je loš gubitnik potom zlovoljno prokomentirao njihovo okončanje ustvrdivši kako to nije nikakav uspjeh. Iz njegove vizure to zaista i nije bio. Ni tada tim više sebeljubima nego vrlim domoljubima nije zasvijetlila lampica.

I dalje se poput zaljubljenih pučkoškolaca povode za šarmom protueuropskih britanskih konzervativnih krugova – od prononsiranog eurofoba Nigela Faragea do novopečenog katolika sa zagrebačkom adresom Robina Harrisa, koji se iskazao nedavnim besprizornim predizbornim pamfletom protiv Andreja Plenkovića (ha, mora da im se gadno zamjerio kad ih tako žulja).

Nema što, Britanci, kao višestruko osvjedočeni hrvatski prijatelji, žele Hrvatima svako dobro, sve još tamo od Bleiburga, preko mešetarenja lorda Carringtona ujesen ’91, te rabota drugih lordova za muslimansko-hrvatskog rata ’93, kao i pokušaja sprječavanja Oluje tampon-zonom u Livanjskom i Duvanjskom polju ’94. Konačno, ne nose li haški sudski procesi također prepoznatljiv pečat „Srca tame“? I sad oni Hrvatima odjednom velikodušno preporučuju izlaz iz Unije. Iz Unije iz koje izlaze, ili u nju ne žele ući, samo znatno jači od njezina prosjeka. Dočim slabijima ne pada napamet napustiti taj eldorado.

Ključno pitanje koje se postavlja pred gospodarski krhkom Hrvatskom glasi – želi li prodisati u Europi punim plućima kao subjekt, a ne tek služiti kao objekt kao nekad u Jugoslaviji, ili, pak, s figom u džepu figurirati kao puki instrument onih izvan Europe, ili uskoro izvan nje, kojima je vjekovni interes posvađana i što slabija Europa? A koji to grozd može bubriti i zrijeti ako mu je trs slab i svako malo može usahnuti?

Pritom treba voditi računa i kako danas u multipolarnom svijetu Europa nema šanse ne progovori li jednim glasom, protiv čega su, zanimljivo, isti oni koji ju optužuju za neučinkovitost.

Drugim riječima, ako već jesmo u tom elitnom klubu, za što nije plaćena mala cijena, trebamo li sad poštivati propisana pravila igre ili uzeti samo ono što nam odgovara, kao da smo na tržnici, kako je svojedobno predložio jedan popularni svećenik?

Bilo bi zanimljivo doznati upućuje li on i pokajnika na ispovijedi – kad mu ovaj opravdava vlastite grijehe tužeći se kako mu nešto u obitelji, školi ili na poslu nije po volji – da uzme sa stola samo ono što mu paše. Kako god dotični umovao, bez skupa pravila koja uključuju i prava i obveze, niti jedna ljudska organizacija, interesna zajednica, društvena struktura, bila riječ o obitelji, udruzi pčelara, političkoj stranci, tvrtki, državnoj ili naddržavnoj zajednici, ne može funkcionirati niti opstati.

Kad bi svak’ radio samo što ga volja, a ne bi pristao činiti i ono što mu nije drago, to više ne bi bila zajednica, nego bezvlađe i povratak u predcivilizacijski mrak.

S druge strane, nipošto ne bi bilo razborito ignorirati prijetnje, poput korjenite redefinicije tradicionalnog društvenog svjetonazora i struktura koju nameću utjecajni europski krugovi, ali i drugi centri moći, što u Božjem stvorenju koje ne negira Boga izaziva opravdanu nelagodu i zabrinutost, čak i sablazan.

Kako se s tim nositi, izazov je našeg vremena i zadatak našeg pokoljenja (pa ne može baš sve biti servirano na pladnju, za nešto se treba i izboriti). No, to nipošto nije razlog da se Europi okrenu leđa. Pravi put je inteligentna i učinkovita borba u okviru europskih institucija.

Onako kako to čini Andrej Plenković, ističući posebnosti postkomunističke Europe, ne samo zalaganjem za instrumente smanjivanja gospodarskog zaostajanja za europskog maticom, nego i prijedlogom da se interpretativna izjava uz Istanbulsku konvenciju ponudi kao model drugima.

Pritom pošteni ocjenjivač njegova rada ne može previdjeti činjenicu da od sadržaja te ograde dosad nije odstupio ni milimetra.

Europa ili Balkan?

Osim protivljenja europskoj naddržavi, domaća ljevica i desnica nalaze suglasje i u tome što im je uvijek za sve kriva država.

Postjugoslavenskoj ljevici je država kriva već time što se zove Hrvatska, a izvan je jugo-konteksta, bez obzira što je u svakom pogledu miljama odmaglila od istoimene socijalističke gubernije u vazalnom odnosu prema Beogradu.

Nervira ih i što je do nogu potukla ono najjače što joj je bivša skrbnica imala, ono čime se najviše ponosila – JNA. No, popularna sintagma „država je kriva“ tjera sline na usta i čangrizavoj desnici koja ju čita kao – Plenković je kriv! A on im je kriv za sve. Pa i zato što su glasovali za Milanovića, bilo mišlju, bilo riječju, bilo djelom, bilo propustom… Sve je to Plenkovićeva culpa, maxima culpa.

Hrvatska se opterećena tim utezima opet nalazi na civilizacijskoj razdjelnici. Mora opet izabrati pri čemu nema pravo na grešku. Pitanje nije – ljevica ili desnica? Pitanje je – Europa ili Balkan? Ne više u institucionalnom smislu, nego nadasve u pogledu mentaliteta i sadržaja.

Hoće li Hrvati poštovati one koji govore 5 jezika ili će više cijeniti one koji takve ismijavaju? Hoće li Hrvati cijeniti one koji uvijek mogu računati na poziciju u međunarodnim institucijama, a bez da ih pritom optužuju za nedostatak lojalnosti? Ili će radije birati one za kojima vani baš ne vlada neka pomama, pa ovdje ostaju silom prilika i to onda još prodaju kao domoljublje?

Ako je nekome teško na to odgovoriti, neka se zapita kako bi ocijenio izbornika nogometne reprezentacije, koji bi igrače za kojima vlada interes velikih inozemnih klubova zamijenio onima koji jedva dobace do domaće druge lige.

Napokon, trebaju li Hrvatskoj oni koji perfektno govore francuski, inače, međunarodni diplomatski jezik, poput, recimo, Andreja Plenkovića ili oni koji ga neprepoznatljivo natucaju poput Ive Goldsteina, donedavnog hrvatskog veleposlanika u Parizu? Više je to nego samo simbolična ilustracija razlike između Tuđmanova i Titova nasljeđa.

Koliko god to ne uviđali ponosni vlasnici zakržljale žute pjege, nepremostiva je razlika između HDZ-a, kao Tuđmanove ostavštine u čijem se okrilju i Plenković profesionalno formirao, i titoističkih struktura koje ne mogu smisliti uspješnu Hrvatsku ni nacrtanu.

Pripadnost europskom civilizacijskom krugu Hrvati dokazuju i držeći se dogovorenog i potpisanog. A upravo to je, osim što predstavlja najjasniji mogući otklon od Balkana, ujedno i obilježje najboljih hrvatskih ljudi kroz povjesnicu, u novije doba predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Ipak, s vremena na vrijeme nekim nevidljivim užetom privezano klatno Hrvate vraća prema istoku. Ne od jučer, tako je više-manje još od stoljeća devetog.

Manifestacija toga je i izbor Zorana Milanovića za državnog poglavara, što pokazuje da se Hrvati teško odriču, kako prijetvornog komunističkog mentaliteta, tako i refleksa života u zajednici s narodom koji je povijesno opstao služeći se maksimom – jedno govori, drugo potpisuj, treće radi! Pa izaberu onoga koji do potpisane riječi drži kao do lanjskog snijega, javno se hvaleći kako je dvaput prevario Angelu Merkel.

Pritom su mu put pripravili i oni s druge strane barikade koji bi također izigrali Europu, pa su se nadahnuti srpskim uzorom pod parolom – puj, pike ne važi! – sad sjetili odreći se onoga što je Tuđman potpisao, a, sviđalo se to kome ili ne, u temelju je hrvatskog priznanja i teritorijalne cjelovitosti. I, eto, sad su oni tuđmanisti, a Plenković koji drži do onoga na što se Tuđman pred svijetom u ime Hrvatske obvezao, to nije.

Kad ovce biraju ovcu a ne pastira, uvijek pobjeđuje vuk!

Jer do međunarodnog priznanja Hrvatske ne bi došlo da nije progutana gorka pilula i poštovan zadani preduvjet – Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

Tuđman u tome zacijelo ne bi uspio da se netko sjetio organizirati narodni referendum protiv tog zakona. Kao što ne bi uspio integrirati Podunavlje da je tada organiziran referendum protiv zakona o oprostu za pobunu.

Znače li ti potezi, koji ni dan-danas nisu narodu po volji, da je i Tuđman skrenuo sa zacrtane „narodne“ linije? Umanjuje li to njegove rezultate ili ih stavlja u okvire mogućeg?

Srećom po Tuđmana i Hrvatsku preteče današnjih samozvanih suverenista i okorjelih referendumaša tada nisu imali na raspolaganju društvene mreže, a k tome je i referendum usred rata bio neprovediv. A ruku na srce, bili su zaokupljeni i drugim poslovima.

Dobrim dijelom bili su na ratištu, na čemu im valja odati priznanje i zahvalnost, mada ne treba prešutjeti ni kako su neki među njima već tada neposluhom i djelovanjem mimo sustava opstruirali hrvatsku državu u povojima.

Ondašnji, a i neki današnji im predvodnici su tužakali Hrvatsku, što američkom Kongresu, što prikupljajući informacije za izvješće Human Rights Watcha, ekspoziture britanskih obavještajnih službi, organizacije koja je tada nastojala uspostaviti ravnotežu krivnje za zločine između Srba i Hrvata, a i danas pritišče Hrvatsku radi navodno nedoličnog postupanja s provalnicima u Europu. A neki novovjeki mesije tada nisu mogli ustrijeliti Hrvatsku sleđa jednostavno zato što su bili tamo daleko,… daleko preko oceana.

I što bi bilo s Hrvatskom da se tada Tuđmanu, kao što se sada čini Plenkoviću, tražilo crno pod noktom samo zato što u politici nije moguće ostvarivati pobjede netaknute mreže? Da bi dobio ono što želiš, nešto moraš i dati. A to se Plenkoviću ne prašta, iako i danas, kao i za Tuđmana, dobitci za Hrvatsku debelo pretežu nad danim ustupcima. A nije baš uvijek bilo tako…

Plenković im je kriv što hrvatskim brodom kormilari hladne glave ne podilazeći svjetini vođenoj zapaljivim djetinjim emocijama i od podlaca pobuđenim najnižim strastima.

Što ne popušta onima koji se podaju svakome tko im se ponudi, a nude im se kojekakvi vidioci naroda kojima se narod ukazuje i upućuje im poruke.

Što se ne povija pred onima koji znaju samo da ništa ne znaju pa bi za sve pitali narod – kao da se natječu da budu ovce vodane od ovaca, a ne pastiri! A koga onda više čudi što – kad ovce odbacuju dobroga pastira pa, mekećući pritom kako više ne žele biti ovce, radije biraju ovcu da ih predvodi – na kraju pobjeđuje vuk?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari