Hrvati će razumijeti Oreškovića, bude li govorio u ime naroda

Što se mene tiče Orešković može govoriti i na mandarinskom, ukoliko će se pokazati kao sposoban voditi hrvatsku Vladu. No, na stranu ta konstatacija, ono što je bizarno jest, nenadmašna sposobnost akrobacija i obrata pri potrazi za argumentima protiv bilo koga tko, makar i simbolički, baštini vrijednosti koje danas u Hrvatskoj, na našu nesreću, nisu više na cijeni. A pitanje su opstanka.

[ad id=”93788″]

Tijekom predizborne kampanje Tomislav Karamarko sastao se s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. To je, bez obzira o kome se radi, činjenica koja bi morala ići u prilog toj osobi. Bez obzira je li Angela Merkel, osoba godine po časopisu Time, jedna od najmoćnijih političkih figura na planeti, primila hrvatske kriketaše ili aktiviste i borce za ravnopravnost koza i ovaca, to je značajno i takav susret ima svoju težinu. Hrvatski mediji, za koje i već ptice na grani znaju da su sve, a samo ne hrvatski, odmah su prepoznali priliku da intenziviraju ustaljeni proces sotonizacije lidera HDZ-a i Domoljubne koalicije. Tako su navodni građani svijeta zaključili da je notorna sramota što potencijalni premijer ne zna engleski. Isčuđavanja su ubrzo poprimila magnitudu epidemije.

Piše: Ivan Ljubić/Kamenjar.com

Čovjek bi rekao da je Tihomir Orešković, vodeći se tom logikom, idealan kandidat. Engleski mu je praktički materinji jezik. Navodni građani svijeta će biti zadovoljni. Ipak, oni opet negoduju. Sada je najedanput kapitalan problem što po najnovijem medijskom spinu, Orešković ne zna hrvatski jezik. Kojim je jezikom govorio Orešković prilikom prvog javnog obraćanja hrvatskome narodu, pardon, građanima i građankama?

Pa, rekao bih da je ipak posrijedi hrvatski jezik. Možda smo krivo čuli, ne znam, ali temeljnu poruku smo razumijeli. To što novi mandatar i, kao što se svaka dobronamjerna osoba iskreno nada, budući uspješan premijer, malo teže prevaljuje preko jezika složenije glasove poput LJ i NJ, odjedanput je znak da je on ustvari samo marioneta. Još jedan iz palete izlizanih argumenata. No, pustimo sada to. Na takve izlizane floskule usredotočit ćemo se u nastavku.

Ključno pitanje jest, kako to da građani svijeta, kojima se gadi svaki biljeg hrvatskog identiteta, kojima su svi ljudi isti pod uvjetom da nisu Hrvati, čija naprednost probija plafon i često naše uši, zamjeraju budućem premijeru to što ne govori hrvatski na razini Vlade Gotovca? Zašto engleski i vjerojatno još pokoji strani jezik njima nisu dovoljni? Gdje je sada problem iliti, što im nije po volji?

Odgovor je prilično jednostavan. Nije izdanak njihove društvene škole, nije Zoran Milanović. Od trenutka konačnog poraza krenula je bjesomučna potraga za svim manama i boljkama Tihomira Oreškovića. Slično poput Kolinde Grabar Kitarović. Kada naša Predsjednica ode u petodnevni službeni posjet predsjedniku Kine, a o Kini i njenoj važnosti mislim da ne treba trošiti riječi, prosječan Hrvat, pardon, navodni građanin svijeta zatočen u slučajnoj Hrvatskoj kojom buja fašizam, reći će da Kolinda troši novac. Kada Kolinda povuče oštriji potez, i želi npr. sazvati sjednicu Vlade, onda prekoračuje svoje ovlasti i pod utjecajem Vase i Crnoga Marka želi vratiti zločinačku organizaciju na vlast. I tako u krug. Jedina konstanta je da Kolinda ne valja i da antifašisti pronalaze razloge zašto je to tako. Nema veze što je Kolinda već do sada, na vanjskopolitičkom planu putovala u Izrael, Njemačku, SAD, Kinu, Turkmenistan, Mađarsku, BiH dva puta, Sloveniju, Slovačku, dočekala Bidena u Zagrebu, što god mi mislili o projektu Brdo – Brijuni, inicirala približavanje Hrvatske tzv. Višegradskoj skupini zemalja i time nas odmakla od balkanske krčme iliti regiona.

Gdje je putovao Ivo Josipović?

Jednom prilikom, sjećam se, sjedio je zajedno s još dvjestotinjak ljudi za džinovskim stolom s Barackom Obamom, provjereni izvori svjedoče da mu je dodao kruh tijekom ručka, drugom prigodom u uredu njegovoga Podpredsjednika, pedeset metara od Ovalnoga ureda iz kojega ga Obama nije ni kurtoazno pozdravio. Vrhunski uspjeh. Dodajte tomu debakl u Knessetu i u Sarajevu, sramotnu tiradu s Tadićem i prešetavanje Vukovarom i sve ostalo iz već dobro poznate priče o „čudesnom“ Josipoviću. Ivo je, jasno, svirao i klavir i sjajno pričao engleski, što je tada bio apsolutno najznačajniji kriterij. Sve ostalo je nebitno.

Zapravo, jako je bitno. Tom čovjeku je, baš kao i Milanoviću i Pusić, svaki jezik, a pogotovo engleski služio kao oružje protiv hrvatskoga naroda.

Kada se pojavi netko poput Tihomira Oreškovića, tko je, u najmanju ruku zaslužio trunčicu dobre volje i pristojnoga tretmana, tko vrhunski priča engleski i što je najvažnije, ima što na njemu izreći, tko se ostvario van politike u realnom sektoru, najrealnijem na svijetu, vrli građani svijeta će pronaći manu. Nije to slučaj bio kod ministara netom pokojne Vlade. Pada mi na pamet Gordan Maras o čijim smo poduzetničkim poduhvatima jednom prigodom slušali u Nedjeljom u 2. Naime, Gordan je bio konobar na Bjelolasici. Kako to nadmašiti? Konobarenje na Bjelolasici je ipak prvoklasno iskustvo, nakon toga odmah u politiku, saborske klupe, pa zašto ne i jedan resor za poduzetnog Gordana. Ako je mogao uspješno kuhat kavu na Bjelolasici, onda bez ikakve sumnje može biti ministar. Ili, Arsen Bauk, reinkarnacija partijskog poslušnika koji je direktno s fakulteta ušao u Račanovu vladu, precizinije rečeno, u ministarstvo obrane. Nema problema u takvim situacijama.

Tihomir Orešković i njegovo rukovođenje farmaceutskim divom čiji godišnji prihod premašuje pola godišnjeg državnog proračuna RH nije ništa posebno. Navodni građani svijeta ne daju se samo tako impesionirati nekakvim bjelosvjetskim i međunarodno priznatim uspjesima i vrijednostima. Još kada tim referencama dodate i komplimente bivših suradnika i ljudi koji su imali priliku raditi s dotičnim, pa i činjenicu da je otac četvero djece, precizinije rečeno, da je uspješan i normalan obiteljski čovjek, jasno je da ne valja. Presudno je što nema certifikat Mime Simić. Čuli smo i da je predstavnik krupnoga kapitala. Znači, krupni kapital može biti samo loš. Interesantno.

Eto prilike Mati Kapoviću i njegovim revolucionarima. Salonski ljevičari svih zemalja ujedinite se!

Tihomir Orešković, barem na prvi pogled, prema CV-u, kratkim javnim istupima, držanju i backgroundu, predstavlja sve čega se postojeće jugokomunističke strukture plaše. Očito je uspješan i sposoban, moguće i većinom svojom zaslugom. Dolazi nam iz tabuizirane i daleke dijaspore. Hrvat je iz Kanade, a Kanada je, u percepciji naših svjetskih građana, po razvoju i dostignućima negdje u rangu s Bangladešom pa nas isto to čeka i u Hrvatskoj. Tu je i činjenica da je katolik. Neka smo i to dočekali za promjenu. Svaka čast svim vrlim ateistima i agnosticima. Želim im sve najbolje za blagdane! To je danas ipak politički korektnije u domaji.

Zaključak je sljedeći. Da Tomislav Karamarko utrči u zapaljenu kuću i iz nje spasi 20 osoba, predbacivalo bi mu se da nije još jednu, makar i mačku i da je vjerojatno nju ostavio da izgori jer je mačka ljevičar, crnoputa, gay maca ili već nešto od toga. Točno na tragu nevjerojatnih prigovora prema blagopokojnom Alojziju Stepincu koji je ipak mogao učiniti i više. To što je nosio glavu u torbi i spasio živote stotinama i tisućama nije loše, ali morao je više. Vjerojatno pobjeći u šumu i formirati 49. Klerokomunističku brdsku proletersku udarnu diviziju. Spomenimo i Tuđmana. Prema notornim građanima svijeta, pokojni dr. Franjo Tuđman, kriv je jer nije uspio paralelno pobijediti u ratu, izboriti se za samostalnost i međunarodno priznanje, prihvatiti više od pola milijuna izbjeglica, kontrolirati složeni i uvijek nesavršeni proces pretvorbe i privatizacije i usput provesti poštenu lustraciju, onemogućiti ubojstvo Aleksndre Zec itd. Ukratko, trebao je biti Superman, dakle, svemoćan. Istina, predvodio je pokret koji je rezultirao samostalnom Hrvatskom u kojoj dotični žive kvalitetan i siguran život, prostituiraju pojam slobode govora i vrlo često bivaju dobrano nagrađeni za takav, moralno upitan angažman. Ni to nije dovoljno. Zašto?

Tomislav Karamarko pobjedio je SDP, Alojzije Stepinac ostao je lojalan hrvatskome narodu i Crkvi u Hrvata tj. Vatikanu, a dr. Franjo Tuđman je utemeljitelj moderne i samostalne države Hrvata. Tihomir Orešković simbolizira danas ponešto od svega prethodno navedenog i izgleda da zna tko je i što je, te da se pojavila šansa da našu Hrvatsku povede stazama napretka. Tu je problem.

Od trenutka preuzimanja odluke o mandataru od predsjednice Republike, ako je i imao nekih iluzija, razuman i uspješan čovjek kao on, mogao je vrlo vjerno dobiti realnu sliku stvarnih problema u Hrvatskoj. Dovoljno je samo bilo pogledati medije.

Ne sumnjam da uspješan čovjek neće imati odgovor i na taj izazov, a još manje sumnjam da se naši notorni „antifašisti“, ili građani svijeta, upravo toga panično plaše. Neka im je sretna propast ili na mandarinskom: 高興你毀了!

Ivan Ljubić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?