Pratite nas

Hrvati i Hrvatice naveliko varaju svoje partnere

Objavljeno

na

Više od dvije trećine muškaraca i gotovo polovica žena u Hrvatskoj pokušali su barem jednom preoteti tuđeg partnera, a u tome ih je 87 posto bilo barem donekle uspješno. Nisu to fantazmi iz spletkarskih sapunica, nego djelić rezultata znanstvenih istraživanja koja su proveli psiholozi s filozofskih fakulteta iz Osijeka i Rijeke – Petra Grundler, Igor Kardum i Jasna Hudek-Knežević.

[dropcap]I[/dropcap]straživanje je provedeno anonimno među 819 studenata sveučilišta u Osijeku i Rijeci, prošlo je recenzije i objavljeno je u nedavnom broju međunarodno indeksiranog časopisa “Društvena istraživanja”. Premda se odnose na studente prosječne starosti oko 20,5 godina i mogu donekle odstupati od cjeline, autori kažu da rezultati ukazuju na univerzalno ponašanje objašnjeno evolucijskim teorijama i zapravo potvrđuju podatke poznate od ranije u svijetu.

I Asmir Gračanin, psiholog sa Sveučilišta u Rijeci, tvrdi da su navedeni podaci prilično reprezentativni iako nikad potpuno, no psiholog Mislav Stjepan Žebec s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu iznosi niz metodoloških zamjerki, ponajprije da je studentski uzrast loš reprezentant populacije muškaraca i žena, te da je rizično samo na temelju toga istraživanja zaključivati o seksualnim ponašanjima Hrvata.
Svaki deseti potomak nije djete zakonitog oca

Prema literaturi na koju se pozivaju autori, ponašanje je povezano s evolucijom u kojoj je preotimanje jedna iz niza strategija za povećanje vlastite reproduktivne uspješnosti. Muškarci su skloniji preotimanju većega broja partnerica za kratkotrajne veze jer im takvo ponašanje osigurava reproduktivni uspjeh bez većeg ulaganja u potomstvo, dok su žene motivirane brzim stjecanjem resursa, budući da muškarci više ulažu u žene na početku veze.

Istraživanja u suvremenim zapadnim društvima pokazuju da se izvanbračne nevjere kao jedan od oblika preotimanja partnera javljaju u 20-50 posto brakova, te se procjenjuje da čak i do 10 posto potomstva nisu biološka djeca zakonitih očeva.

Žebec, međutim, napominje da je evolucijska teorija koju su autori koristili kao okvir samo jedna od više psihologijskih teorija koje objašnjavaju čovjekovo ponašanje, a k tome nije niti dominantna.

Ispitivanje toga problema znatno otežava izrazita socijalna nepoželjnost preotimanja, praćena nasiljem zbog osvete, socijalnim odbacivanjem, ljubomorom, prekidom veza ili razvodom, ističu stručnjaci.

No, i bez toga, istraživanja seksualnih ponašanja Hrvata još su malobrojna, a i takva rijetko dospiju u medije. U javnosti su znatno prisutnija stajališta udruga koje se protive tzv. četvrtom modulu zdravstvenog odgoja, o kojem je javna rasprava upravo završila. Te udruge odrješito zagovaraju vjernost jednom partneru, seksualnu apstinenciju prije braka i “prokreativni seks”, u čijim je temeljima “naravni zakon”.

Seks prije braka uobičajen je za ljudsku prirodu jer je brak relativno nova tekovina, ističe Asmir Gračanin i napominje: “Ako je nešto prirodno, ne znači automatski da je i dobro, i argumenti prirodnosti previše ne vrijede za ozbiljna znanstvenika. Npr., prirodno je da čovjek premine uslijed iznimno visoke temperature ali to ipak nije dobro tj. poželjno”.
Nagoni i zdravstveni odgoj

Ladislav Iličić iz Udruge Grozd, koja se istaknula kao jedan o ključnih promicatelja tih stavova, protivi se da se od “pojavnosti nekih istraživanja stvara norma koja se proglašava idealom”. Ako svi učenici u sedmom razredu puše, ne znači da je to zbog toga prihvatljivo, kazao je.

On priznaje da čovjek ima nagone, ali ga čovjekom ne čini to što “sluša” nagone, nego to kako ih savladava i njima upravlja.

Psihologinja Željka Kamenov s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upravo to vidi kao argument za uvođenje zdravstvenog odgoja u škole. Treba s mladima raspraviti o tome da su nagoni normalni, jer su biološki determinirani, no trebamo ih naučiti kontrolirati kako bismo funkcionirali u civiliziranom društvu. Upravo to stječemo socijalizacijom u školi, naime da budemo razumni i odgovorni članovi društva i u pogledu svoje seksualnosti i intimnih odnosa, kazala je.

Još u ožujku 2007. skupina od 263 hrvatskih intelektualaca pozvala je Vladu da pri usvajanju Programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja poštuje postojeći sustav vrijednosti, ustavno načelo zaštite djeteta i prava i odgovornosti roditelja u odgoju djece, te omogući otvorenu znanstvenu raspravu u koju će biti uključeni rezultati različitih znanstvenih istraživanja.

Gračanin, međutim, upozorava da, s jedne strane, većina mora poštivati stručnost, jer samo stručnjaci mogu reći što je zdravo, a s druge strane, da pojedinac iz te većine ima pravo odlučiti za sebe.
Što o seksu misli većina Hrvata

“Meni osobno nije poznato postoje li ’empirijski podaci o tome koliko građana Hrvatske uistinu zagovara seksualnu vjernost jednom partneru’ koji su metodološki valjano dobiveni, ali smatram da bi upravo takvi podaci morali biti jedan od argumenata za raspravu i bez njih su potezi Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta znanstveno neutemeljeni”, ocjenjuje Žebec.

Pitanje o tome što zapravo misli većina Hrvata o seksu nije za psihologe već sociologe, ograđuje se Gračanin i ističe – pretpostavimo da čak i većina smatra neko ponašanje nepoželjnim, pitanje je što ti isti ljudi zapravo sami rade. Znanstvenoj psihologiji poznato je da su svi ljudi skloni ponekad raditi jedno, a zapravo imati drugačija stajališta od toga. To je također prirodno.

Željki Kamenov nije poznato da se netko kod nas i u svijetu znanstvenim argumentima suprotstavljao spolnom odgoju. Protivljenja u Hrvatskoj vidi kao pokušaj da se u upravljanju javnim životom zadrže uvjerenja na štetu znanstvenih istina.

“Ni ja kao znanstvenik, niti predstavnici udruga roditelja koji imaju vjerski određen svjetonazor, nemamo argumenata za suprotstavljanje spolnom odgoju, nego tražimo izbor u sadržaju programa barem u nekim modulima zdravstvenog odgoja, pri čemu ti sadržaji moraju biti znanstveno utemeljeni”, kaže Žebec. Međutim, po njemu, ne postoje elementarni dokazi o znanstvenoj utemeljenosti kurikuluma, dvojbena su neka pitanja spola i roda, neke teme su neprimjerene uzrastu djece i dr.

Na pitanje kako bi se ispunjenje restriktivnih zahtjeva – poput uzdržavanja od seksa – odrazilo na ljudsko zdravlje, Gračanin odgovara da se takvo nešto nikada neće ispuniti, a pokušaji da se to učini su gubitak energije i vremena i predstavljaju skretanje pozornosti s važnijih tema.

Pozitivna emocionalna stanja svakako su važan element ljudskog zdravlja, a ograničavanje temeljnih sloboda moglo bi poprilično utjecati na njihovo smanjenje, upozorava Gračanin.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

22. listopada 1992. – Pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari

Objavljeno

na

Objavio

Dana 22. listopada 1992. godine Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. 

Grobnica Ovačara pored Vukovara mjesto je najvećeg zločina nakon II. svjetskog rata u Europi, ako tu ne računamo masovne partizanske postratne likvidacije Hrvata u Jugoslaviji nakon 1945. godine. Ovaj pokolj počinila je JNA, Titova vojska komunističke Jugoslavije i samodeklarativna sljedbenica “antifašizma”, a glavni operativni krvnik s Ovčare i ubojica zarobljenika iz bolnice bio je tadašnji major JNA Veselin Šljivančanin koji je u zatvoru odležao za ovaj monstruozni zločin samo 2450 dana ili nešto više od 6 godina.

Nakon Ovčare, Srbi su počinili još jedan gnjusni i patološki zločin i u Srebrenici 1995. godine ubivši preko 8.000 Bošnjaka, isključivo muškaraca, na način kako su radili u krajevima uz Drinu i u vrijeme NDH.

Dana 22. listopada 1992. godine Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza do tada najvećeh pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Ekshumirano je 200 tijela, a do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. Još 60-ak osoba se smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna da su ubijeni.

„I danas mi je jedino žao što nisam dobro izvršio zadatak u Vukovaru,razoružao paravojne formacije (hrvatske vojnike op.) i nisam pod svaku cijenu pronašao svoje zarobljene starješine i vojnike“, rekao je nakon izlaska iz zatvora ratni zločinac i patološki ubojica s Ovčare Veselin Šljivančanin srpskim medijima, a prenio 24.sata.hr

Šljivančanin je prvo osuđen na 5 godina zatvora, te 2007. privremeno pušten na slobodu. Međutim, žalbeno vijeće mu ju 2009. utrostručilo kaznu na 17 godina jer nije “adekvatno odražavala težinu zločina” te mu pripisala i krivnju “za pomaganje i podržavanje ubojstva 194 osobe”.

Završnom, pravomoćnom presudom, 2010. osuđen je na 10 godina zatvora jer sudstvo zaključuje da “nije znao” da će zatvorenici biti predani srpskoj paravojsci koja je imala namjeru likvidirati ih.

Tako je major Šljivančanin, ali i cijeli vojni vrh JNA, kao i političko vodstvo Republike Srbije, praktički amnestirano od zločina na Ovčari, kao i od brojnih drugih zločina u Hrvatskoj i genocida nad hrvatskim narodom na 1/3 okupiranog teritorija naše domovine.

Taj krvnik s petokrakom na glavi je organizirao mučenje i odvođenje 400 ranjenika iz vukovarske bolnice, ubijanje 264 ljudi na Ovčari te sprječavao evakuaciju 4000 civila, nakon pada Vukovara izdvajao ih iz kolone i slao u smrt.

U zatvoru je ovaj masovni ubojica proveo samo 2450 dana, što je Šljivančanin opisao u knjizi “Branio sam istinu – 2450 dana u Haagu”.

Krvnik Šljivančanin – U haškom zatvoru sam pjevao Titu i veličao antifašizam!

U intervjuu Televiziji Srbije Šljivančanin je ispričao događanja iz haškog zatvora, koje i nisu pretjerano zanimljive, osim u nekoliko dijelova, gdje priča o svojoj “borbi mišljenja” sa zatvorenicima iz Hrvatske. Naravno, Šljivančanin sebe kao uvjereni sljedbenik Tita, sebe smatra istinskim antifašistom, premda je u stvarnosti patološki ubojica i zločinac rijetkog kalibra. Sam se hvali u knjizi da je u zatvru veličao antifašizam, branio Tita i pjevao mu pjesme provocirajući druge zatvorenike.

“Oni kažu (drugi zatvorenici) da sam ja čovjek koji brani Jugoslaviju, brani Tita. Ja sam radio kod Tita, ja nisam dao da oni pljuju Tita. I sad ovi koji ga pljuju, ja njima još više kontriram.”  I dalje: “Povjest će pokazati ko je Tito, i on je pokazao”, rekao je intervjua krvnik s Ovčare.

Uostalom, po čemu se Šljivančanin razlikuje od partizanskih ubojica iz 1945. godine? Ista odora, isti “antifašizam”, isti zapovjednik Tito, ista metoda ubijanja ljudi i bacanja u jamu. Nekada zarobljeni vojnici i civili, a onda opet – isto.

Novinarka ga je pitala o tome kako je “stekao autoritet u zatvoru”, a on odgovario kako je u druženju i šetnji pjevao pjesme o drugu Titu, “a oni svi bježe”, govori Šljivančanin. “Taj jedan Hrvat, ne mogu spominjati imena, on je jednom bio tri dana bolesetan”, tvrdi Šljivančanin, i priča kako su ga kasnije molili da ne pjeva “boračke”. Ovaj je intervju ubojica je dao povodom knjige koju je napisao o haškom zatvoru,  “Branio sam istinu – 2450 dana u Haagu”, koja je izazvala velik interes u Srbije prije nekoliko godina.

Ono što je istaknuo u svojoj knjizi Šljivančanin je to da je uvijek, pa i Vukovaru, bio “branitelj antifašizma”, na čijem je putu i ostao dosljedan.

I bez Šljivančaninovog priznanja, povezanost Titove vojske 1945. i JNA 1991. godine više je nego – očita. Radi se o istoj ideji, istim ljudima i istim metodama.

Radi se i o istoj mržnji prema svemu hrvatskom – Hrvatima.

Od Srba, preko Drvara, Bleiburga, Kočevskog roga i Hude Jame do Ovčare – isti krvnik i ista žrtva.

I isto opravdanje i jeftino pokriće za zločine – antifašizam.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Organizatori referendumskih inicijativa – “zločinci ili ipak junaci”?

Objavljeno

na

Objavio

Ako postoji nešto oko čega bi se lako usuglasili i pobornici i protivnici prijedloga promjena izbornog zakona referendumske inicijative “Narod odlučuje”, barem oni koji ne preziru Ustav RH, onda je to omogućavanje dopisnog i elektronskog glasovanja hrvatskim državljanima s prebivalištem izvan Hrvatske. Znakovito, upravo taj dio prijedloga učinio se interesantnim i Đorđu Gardaševiću, profesoru na Pravnom fakultetu u Zagrebu koji nema nekog posebnog razloga gajiti simpatije prema Hrvatima izvan Hrvatske. Pa zašto mu je onda to zanimljivo?

I Savo Štrbac i …

U svijesti konzumenata utjecajnijih medija hrvatski državljani izvan Hrvatske smješteni su u ozloglašenom pretincu “dijaspora i Hercegovci” pa se često zaboravlja kako se među njima kriju i drugi. Recimo, pripadnici srpske nacionalne manjine koji su devedesetih digli ruku na Hrvatsku pa su, vidjevši da im se snovi o Velikoj Srbiji ruše poput kule od karata, migrirali u nešto manju Srbiju. I dok su Hrvati rasuti diljem svijeta – od Aljaske do Ognjene zemlje, od Irske do Novog Zelanda – glavninu Vučićeve publike na psihotičnim mitinzima povodom sjećanja na poraz (oni ga zovu pogromom) u Oluji čine hrvatski državljani koncentrirani na potezu Beograd – Novi Sad. Očito je da će raspršene Hrvate biti znatno teže okupiti nego homogenije Srbe, što nije nevažno, jer bi se zainteresirani za dopisno glasovanje prethodno morali registrirati u ovlaštenom predstavništvu RH. Kako prigode da destabilizira Hrvatsku Srbija nagonski ne propušta, ovim bi putem mogla usmjeriti i do 100 tisuća glasova. Oni bi se s vremenom – nakon što se hrvatskim državljanima izvan Hrvatske omogući veća zastupljenost u Saboru, razmjerno povećanom broju glasova uslijed olakšanog pristupa glasovanju – mogli pokazati važnim, ako ne i prijelomnim čimbenikom u političkom životu Hrvatske. Dakle, opreza, te majke mudrosti, nikad dosta. I kad ideja na prvu zvuči izvrsno. Jer ako bi neka buduća saborska većina ovisila o pulenima Miodraga Linte ili Save Štrpca, mnogi bi se sa sjetom prisjećali Milorada Pupovca. Pa i oni koji prema Pupovcu gaje takve osjećaje kakve on njeguje prema Anti Paveliću.

… Pupovac, a i Srbija na dobitku

A upravo takve su organizatori inicijative pokušali privući referendumskim pitanjem kojim se navodno razvlašćuje Pupovac. No, je li baš tako? Naime, pomalo u sjeni pitanja o uskraćivanju prava glasovanja predstavnicima nacionalnih manjina o povjerenju Vladi i donošenju proračuna ostalo je prvo referendumsko pitanje, ono toliko dugačko da ga je teško i pročitati, a kamoli shvatiti. A njime se zapravo povećava utjecaj zastupnika nacionalnih manjina uslijed blagog povećanja njihova udjela u Saboru s jedva 5% na 6% (računica se temelji na predloženoj štedljivijoj varijanti sa 100 saborskih zastupnika budući predlagatelji uštedu drže glavnim motivom za smanjenje broja zastupnika).

Pokažimo na primjeru i kako isključivanje zastupnika manjina iz glasovanja o proračunu i povjerenju vladi, a da o svemu drugom i dalje mogu odlučivati, uopće ne smanjuje njihov utjecaj. Zamislimo da se Vlada RH izabere omjerom glasova 49:45 (a 6 zastupnika nacionalnih manjina nemaju pravo u tome sudjelovati) i potom ta vladajuća većina donese proračun. No, zakoni i odluke kojima se proračun ispunjava ne bi se mogli donijeti bez predstavnika nacionalnih manjina. Ako bi oni bili protiv, “većina” ih ne bi mogla izglasati, budući njihovim uključivanjem, apsurdno, i sama postaje manjinom (49:51). Pa kako se to onda Pupovca onemogućava?

No, zašto se Pupovac i Radin bune kad im prijedlog odgovara? U biti, oni su na dvostrukom dobitku. Prođe li prijedlog, efektivno ne gube ništa, štoviše utjecaj im blago raste. S druge strane, pitanje koje ih izrijekom, mada posve neučinkovito, obespravljuje omogućava im prikazivati se žrtvama i nejednakopravnima, a oni takve prilike ne propuštaju. Pupovcu, među ostalim, to dobro dođe i pri popunjavanju svake godine sve punijeg mu biltena u kojem će ovaj bizarni autogol, znalački serviran negdje između reda gavuna i reda kriški limuna, zacijelo naći mjesto.

Kao as na desetku prijedlog je legao i Srbiji, neumornoj u diplomatskom ocrnjivanju Hrvatske i Hrvata. Obično prigode za to kreira sama, no to nije razlog da ne prihvati ovaj iznenadni poklon. Ako već nije, preostaje joj tek na engleski prevesti referendumsko pitanje koje izravno diskriminira predstavnike nacionalnih manjina i potom ga uhodanim diplomatskim kanalima lifrati po svijetu. Naravno, pritom se ne će zamarati maločas navedenim pojašnjenjem kako su nacionalne manjine prijedlogom zapravo na dobitku. Sve u svemu, možda bi bilo pretjerano reći kako danas, u ratu poslije rata, “markićevci” Srbiji dođu kao svojedobno “martićevci”. No, nastave li ovako …

Raspršenost IN – poslušnost OUT

Razložno je zapitati se znaju li za ovo u vodstvu inicijative. Za Roberta Podolnjaka, njezinog stručnog autoriteta, to je samorazumljivo budući je riječ o kosturu iz ormara bivšeg predsjednika Josipovića, u čijoj se komisiji bavio istom problematikom. I za uže vodstvo inicijative okupljeno oko Željke Markić izgledi da ovo znaju su vrlo veliki, ta stali su iza pitanja. Isto vrijedi i za medijske promotore kampanje, bili oni lijevi poput Šprajca, kojeg nije pokolebalo ni “obespravljivanje” nacionalnih manjina, ili tzv. “desni”. A gdje ne će znati, pa nisu glupi. Osim ako im um nije pomračio uvjetni refleks na svaku im bačenu kost koja zamiriše na borbu protiv “režima”. No, nije vjerojatno da su toga svjesni volonteri i podupiratelji inicijative iz širih slojeva puka, kako god obrazovani bili. Jer ako nešto ne razumiješ, ne možeš o tome ni izraziti vlastitu volju, nego tek pokloniti vjeru onome koga smatraš vjere dostojnim. Ti su se ljudi inicijativi priključili vjerujući gospođi Markić temeljem uspjelog referenduma o braku na kojem je postavljeno svakome razumljivo, široko svjetonazorsko, a ne složeno, usko političko pitanje.

Jer sigurno joj vjeru nisu poklonili zato što je usred rata surađivala s Helsinki Right Watchom, agenturom koja je aktivno potpomagala britansku politiku izjednačavanja krivnje obiju strana. A vrlo vjerojatno ni zato što je svojedobno uređivala informativni program Nove TV – televizije koja najpredanije promiče liberalni svjetonazor. Pitanje je i bi li joj vjerovali da su znali kako će za mučan položaj BiH Hrvata glavnim problemom označiti Plenkovića i Čovića. Potonjeg je čak proglasila i neautentičnim predstavnikom BiH Hrvata unatoč 80% dobivenih glasova. I nije to prvi put da gđa Markić izbore ne doživljava pokazateljem narodne volje. Milije joj je vlastitu volju nazivati narodnom.

Prijedlog izbornog zakona nastao pod Podolnjakovom paskom ne čini manje toksičnim ni to što vodi daljnjem raspršivanju političke scene, a poznato je kako cjepkanje u manje skupine posvuda – ilustrativni su primjeri iz vojnih operacija i ekipnih sportskih igara – vodi u siguran poraz. Uz to, retoriku koja kao spas nudi anarhični koncept preferencijalnog glasovanja neizostavno prati ismijavanje poslušnosti. Zanimljivo je kako to dolazi od onih koji se vole prikazivati bliskima Katoličkoj crkvi, štoviše toliko pravovjernima da se vide i ekskluzivnim polagateljima prava na pozdrav “Hvaljen Isus i Marija”. Ma, otkad je to poslušnost grijeh? Nije li nekad bila krjepost? Pa i predmetom zavjeta crkvenih redova? Danas, kad ti moderni katolici žele nekoga kao osobu obezvrijediti, označuju ga poslušnikom, tonom i sadržajem upadljivo nalik onome gorljivih feministica kad ženama kljucaju mozak da ne budu sluškinje. Poslušnik je za njih onaj koji nastavlja slijediti stranačku politiku i kad mu nije sve po volji, ne koristeći vlastito nezadovoljstvo kao razlog za podrivanje vodstva. Kao da bilo koja hijerarhijski ustrojena organizacija – radilo se o crkvi, tvrtki ili vojsci – može funkcionirati bez poslušnosti. Pa ne može ni politička stranka. Ukratko, i u dijelu u kojem ne ide izravno na mlin Srbiji prijedlog se svodi na daljnje raspršivanje političke scene i rastrojavanje stranaka iznutra kako bi se potpuno onemogućilo odlučivanje i u konačnici paralizirala Hrvatska.

Razlozi za sumnju

Imajući sve to u vidu, zadaća je, ali i obveza svake odgovorne osobe kojoj je povjereno voditi brigu o hrvatskom nacionalnom interesu, spriječiti ostvarenje ovakve inicijative pa i kad ne bi bilo razložnih sumnji u zakonitost postupka prikupljanja potpisa i u autentičnost samih potpisa. A toga ne manjka.

Naime, manje-više isti krug ljudi je prije 4 godine pokrenuo referendumsku inicijativu na istu temu. Tada su navodno prikupili gotovo 400 tisuća potpisa, taman nedovoljno da bi ih predali na provjeru. Nije se, doduše, moglo očekivati da će svi ti potpisnici na izborima održanim samo godinu dana kasnije dati glas listi iza koje su stajali ljudi iz inicijative. Ipak, jedva 24 tisuće dobivenih glasova (što odgovara svega 6% navodno prikupljenih potpisa) pojačalo je dvojbe o vjerodostojnosti deklariranog broja. Zanimljivo je kako su oni koji sebe sad nazivaju narodom na izborima dobili jedva 1% glasova naroda, dok su oni koji trenutno čine okosnicu vlasti, a koju “narodnjaci” nazivaju nenarodnim režimom, dobili nekih 36% glasova. Po toj logici valjda glasova ne-naroda.

A da i sad nije išlo kao po loju, dalo se zaključiti iz dinamike objava broja prikupljenih potpisa. Najprije su obznanili kako su nakon prva tri dana prikupili 78 tisuća potpisa, potom nakon 8 dana njih 205 tisuća, pa nakon 11 dana 280 tisuća… Sve vrijeme se navodno držao ritam od nekih 25-26 tisuća potpisa dnevno. Svatko s iskustvom prikupljanja potpisa može potvrditi, a za takav zaključak dostaje već i zdrava pamet, da je u praksi nemoguće postići gotovo linearno povećanje broja potpisa kroz čitavo vremensko razdoblje. Najviše ih se prikupi u prvih par dana jer najzagrijaniji pobornici pohrle nošeni početnim entuzijazmom. No, dinamika ubrzo splašnjava, da bi se prema kraju potpisi prikupljali na kapaljku budući je tada prilično teško naći nekoga tko želi potpisati, a da to već nije učinio. Dakle, ako se u prva tri-četiri dana ne prikupi barem pola traženih potpisa, ciljani broj ostaje praktički nedostižan. Temeljem toga se moglo procijeniti kako je broj stvarno prikupljenih potpisa bliži broju glasova za Projekt Domovina na izborima 2015. godine nego broju potpisa potrebnih za održavanje referenduma, k tome i manji od broja glasova Podolnjakova Mosta na zadnjim izborima.

Da potpisi nisu prikupljeni na valjan način posredno su priznali i sami organizatori propustivši skenirati potpisne liste i, usporedno s predajom kutija u Saboru, ih pohraniti u digitalnom obliku na sigurnom mjestu – bilo fizički, primjerice u saborskom sefu, bilo na nekoj sigurnoj mrežnoj lokaciji. To bi se onda moglo iskoristiti u slučaju sumnji na naknadne manipulacije kojih su se pribojavali. Međutim, to nisu učinili jer su znali kako bi usporedba s kopijom potvrdila nepravilnosti uočene tijekom provjere potpisa ili bi autentičnost sami priznali ni ne tražeći usporedbu. Ovako, bar, pred svojim poklonicima, koji otpornošću na zdravorazumske argumente sve više poprimaju obilježja pripadnika fanatizirane sekte, mogu cendrati kako su im nepravilnosti podmetnute.

Prijevaru zanemariti, organizatore nagraditi!

Inicijativu su, ironično, neuspjeha stajali formalno neispravno popunjeni podaci, moguće dobrim dijelom povezani s potpisima koji su stvarno prikupljeni, a ne krivotvoreni potpisi. Naime, kontrolirala se samo formalna ispravnost podataka, tj. odgovara li OIB imenu i prezimenu te nalazi li se u odgovarajućim državnim evidencijama. Vjerodostojnost potpisa, tj. pripadaju li navedenoj osobi, uopće se nije provjeravala. Ukratko, provjeravani su samo popisi, a ne i potpisi. Da se potpisivanje naveliko krivotvorilo, pokazuju brojni primjeri dani na uvid javnosti. Čitavi svesci su upisivani i potpisivani rukom iste osobe. No, takvi su podaci, s obzirom da su prepisivani s nekog drugog popisa (sličnost s metodologijom koju primjenjuje Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac možda i nije slučajna), očito kvalitetnije upisani od autentično upisanih i potpisanih pa nisu proglašeni nevažećima, bez obzira što očito nisu vjerodostojni. Naime, u slučaju višekratnog potpisivanja istom rukom doista nije potrebna grafološka ekspertiza kako bi se uvidjelo da je riječ o krivotvorini.

Dakle, 40 tisuća formalno neispravno popunjenih osobnih podataka o potpisnicima ne znači da su i potpisi uz ispravno popunjene podatke autentični, makar i ne bili proglašeni nevažećima. Zato je nužno – osim pružanja uvida zainteresiranim udrugama u nevažeće podatke, a ne potpise, kako se obmanjuje javnost – omogućiti i svakom zainteresiranom pojedincu provjeru nalazi li se njegovo ime na popisu, bilo proglašeno nevažećim ili ne. Onima čije se ime uz krivotvoreni potpis našlo na popisu mimo njihove volje treba pružiti uputu o pravnom lijeku, a ujedno i postaviti pitanje odgovornosti organizatora. Svrhovito je to kako iz pedagoških, tako i iz preventivnih razloga, da netko mudriji ne bi preciznije prepisao tražene podatke iz neke od brojnih evidencija dostupnih nemalom broju ljudi. Uostalom, tko kaže da netko već sada ne štanca potpise za neki sadržajem po Hrvatsku još destruktivniji referendum, mada je “Narod odlučuje” u tom smislu letvicu postavio prilično visoko. Moguće baš rudimentarne komunističke naslage što svako malo prijete odlaskom iz Hrvatske, a nikako da odu, koje su na subotnjem mitingu već zaprijetile referendumom. A zatekao se tu poput Hitchcocka u svom filmu, gle iznenađenja, i meštar od referenduma, Podolnjak.

Ovakva referendumska praksa, izrazito podložna manipulacijama, ali i stvaranju ozračja histerije i paranoje, samo potvrđuje potrebu za donošenjem novog zakonskog rješenja. Potpise bi trebala evidentirati isključivo službena osoba ovlaštena identificirati potpisnika, a broj traženih potpisa smanjiti, no opet ne toliko da se svako malo dogodi nekakav neuspjeli referendum, kao, primjerice, u Sloveniji. Nužno je regulirati i referendumsku tematiku kako nitko ne bi mogao bacati bombe pod temelje države, ali ni minirati pokušaje ozbiljnijih promjena. Stoga se jedina korist za Hrvatsku od aktualnih referendumskih inicijativa iskazuje upravo u podizanju svijesti vladajućih o žurnoj potrebi preciznijeg zakonskog reguliranja referenduma. Ako je to doista bio njihov stvarni cilj, obavijen velom tajne, a sadržaj tek puka kulisa, onda inicijative treba pozdraviti, a organizatorima čestitati i zahvaliti im zbog plastičnog ukazivanja na rupčage u zakonu. Napose imajući u vidu da su krivotvoreći potpise očito bili spremni na sve, pa čak i izvrgnuti se javnoj sramoti, samo kako bi vladajućima ukazali na ogroman prostor za zloporabe s potencijalno pogubnim posljedicama po nacionalnu sigurnost. Radi takve junačke žrtve vrijedi ih poštedjeti računa od milijun kuna + pdv na ime troškova provjere.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari