Pratite nas

Kolumne

Hrvati i Srbi, jučer, danas, sutra!

Objavljeno

na

Božja providnost odredila je da duboko u 19. stoljeću, na onom komadićku male zemlje, riječ je o Lici u Hrvatskoj, na svijet prispiju vjerojatno najpametniji i najjači čovjek toga vremena. Moguće je, doduše, da su izrečeni superlativi ponešto pretjerani, ali sigurno nisu daleko od istine.

Fascinantan dojam velikana iz male sredine samo još pojačava što je najpametniji rođen kao Srbin, pravoslavac, u kraju zapadno do Gospića, dominantno napučenom Hrvatima, katolicima, dočim se onaj najjači rodio kao Hrvat, katolik, u hrvatskoj etničkoj enklavi istočno od Gračaca, okruženoj sve samim Srbima.

Junak iz Like

I dok se o genijalnom izumitelju čudesa od eletrike, koji je, kažu, izmislio 21. vijek, Nikoli Tesli, podosta znade, najjači čovjek onoga vremena, Marijan Matijević, nije našao mjesto u općem sjećanju čak ni svojih zemljaka, a kamoli šire. A svojom je snagom doista plijenio veliku pozornost nastupajući pod nadimcima Lički Samson, Junak iz Like (upravo tako je na plakatima, najavama njegovih nastupa, stajalo na hrvatskom jeziku), Herkul zlatna srca…

Nažalost, u ono doba znanost još nije bila toliko uznapredovala da bi Matijevićevi podvizi ostali trajno pohranjeni i u pokretnoj slici pa nema druge nego, kao i kad je o najvećem dijelu povijesti riječ, vjerovati onome što je ostalo zapisano, koliko god se doimalo pretjeranim, čak i kad bi u glavnoj ulozi bio medvjed, a ne čovjek.

Tako Matijević nije dao dvopregu konja da se pomakne s mjesta, a bome niti zrakoplovu da poleti, rukama je vukao konopima povezana dva trgovačka broda, podeblju željeznu šipku bi savijao oko vrata kao da je od gume, zubima savijao željezne kovanice, a fosne od 8 centimetara bi kao od šale lomio rukama na glavi. Uz to bi i glasovite hrvačke kolose svoga vremena, impozantnih proporcija od dva metra i 120 kila, podizao i bacao iz ringa.

Kad bi se tkogod poželio s njim rukovati, pružao bi mu podlakticu strepeći da mu u izljevu srdačnosti ne polomi prste, šaku, tetive i, kako bi neki rekli, sve ostalo. Osim toga, bio ga je i glas dobrotvora plemenita duha. Zaradu od nastupa darivao bi za opće dobro, a velikim dijelom i ostavljao potrebitima, ne vodeći se onom kako što više sačuvati za crne dane. Kao da je vjerovao da mu je snaga dana kao Božji dar, vječna.

Kao da je računao, neka i s godinama oslabi, još uvijek će biti dovoljno jak da se može prehraniti. I, doista, snaga ga nije napuštala ni u sedamdesetima, kad se u kraju u kojem je tada prebivao nije moglo naći mladića koji bi prihvatio izazov odmjeriti se s njim.

A i da ništa od toga nije učinio, epizoda, u kojoj je na nekoj priredbi u Americi ispravio najavljivača koji ga je predstavio kao “najjačeg Austrijanca”, zaslužuje biti trajno njegovana u sjećanju, što zbog iskazanog domoljublja, što zbog stila, što zbog estetike: “Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci,… di namjernik dobri nikada zanoćiti ne će pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao…”

Snaga ipak ne valja samo klade, katkad i umu pritekne u pomoć

Zanimljivo je da će se dvojica izgledom, a i zanimacijama, posve oprečna zemljaka, hrvač Matijević, jedar i čio, i znanstvenik Tesla ispijene, asketske fizionomije, svak’ na krovu svijeta u svom poslu, sresti u dalekome bijelom svijetu, a gdje drugdje nego u već tada svjetskoj prijestolnici šoua i biznisa – u New Yorku.

Tesla je, istina, bio genij, ali nije baš imao poduzetničkog dara (za to, čini se, treba ipak nešto više i od najizvrsnijeg uma), pa je vječno kuburio s novcem nužnim za ostvarenje svojih vizija. To je ujedno i razlog zašto danas ne uživa širu popularnost i što nije našao zasluženo mjesto na istaknutim stranicama enciklopedija za mladež, unatoč tome što je osmišljavao i principe djelovanja, i nalazio optimalnu primjenu.

Međutim, logikom tržišnog kapitalizma i tada vođena Amerika bila je ponajviše usredotočena na što širu uporabu i prodaju. A u tom je poslu Edison (s kojim je Tesla odbio podijeliti Nobelovu nagradu) bio bolji i tako ostao široj javnosti poznatiji.

Konačno, običnom svijetu je lakše pokazati žarulju nego izmjeničnu struju, u koju je onima koji se oslanjaju isključivo na vidljivo i opipljivo gotovo jednako teško povjerovati kao i u Boga,… sve dok ju ne “pipnu”, a tad im je susret s Bogom gotovo zajamčen… Upravo zbog očitog nedostatka poduzetničkoga dara u Tesle, ali i zato što je u mladosti propao kao kockar, možda nije bilo najmudrije nazvati tvrtku proizvođača električnih automobila njegovim imenom.

Odatle, moguće, i sve te silne oscilacije vrijednosti dionica dotične tvrtke na svjetskim tržištima kapitala.
Glas o Teslinim teškoćama sa zatvaranjem financijske konstrukcije dopro je, dakle, i do zemljaka mu Matijevića, koji se, zatekavši se u New Yorku, spremno odazvao potpomognuvši njegove pothvate zaradom od priredbi u kojima je tamo nastupio.

Ironično, kako svaka pamet već po naravi teži redukciji potrebe za snagom, Matijević je, potpomažući Teslu, u neku ruku radio protiv svoje izrazite vrline, komparativne prednosti, reklo bi se. No, mada se već tada dalo naslutiti kako plodovi pameti teže širenju opće lijenosti i dokolice, u ono je doba iznimna snaga ipak još služila kako bi se pokazalo što se sve njome može učiniti, a ne samo poradi atraktivnog tjelesnog izgleda kao u vremenima koja će tek nastupiti, u vremenima u kojima će plodovi pameti stremiti i ka redukciji pameti sâme – i prema lijenosti uma, a ne samo tijela.

Treća generacija preko velike bare

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, opet tamo preko velike bare, košarkaškom su NBA ligom harala dva momka porijeklom nedaleko Matijevićevog i Teslinog zavičaja. Nije baš da su bili najbolji u svome poslu, ali da su bili pri samome vrhu, to nitko ne može poreći. Obojica, “Pistol” Pete Maravich i Rudy Tomjanovich, su zabilježili po 5 All Star nastupa, s time da je Pete Maravich bio nešto uspješniji kao igrač pa je dvaput biran i u prvu petorku lige.

Tomjanovich je, s druge strane, ostavio trag i kao vrhunski trener (dvostruki prvak NBA). Zanimljivo, po dolasku u NBA ligu, Dražena Petrovića su tamošnji novinari uspoređivali upravo s Peteom Maravichom, i to zbog najmanje tri razloga – obojica su dolazili iz tadašnje Jugoslavije, bili su slične fizionomije i stila igre, i, konačno, probudio se nostalgični osjećaj jer je koju godinu prije Draženova dolaska u Ameriku Pete Maravich iznenada preminuo. Otišao je tek prevalivši četrdesetu, a tko bi tada rekao da će Dražen otići još puno ranije?

Priča o Peteu i Rudyju krije jednu zanimljivu anegdotu koju je s javnosti podijelio Tomjanovich. Iako obojica, kao već treća generacija iseljenika iz Hrvatske, više nisu znali jezik predaka, nego u najboljem slučaju tek poneku riječ, Maravich je jednom zgodom pristupio Tomjanovichu ne kako bi ga upitao može li mu kako pomoći ili štogod slično. Postavio mu je ono pitanje zbog kojeg se u nekim vremenima i okolnostima u domaji njihovih predaka u slučaju pogrešnog odgovora gubio posao, stan, posjed, a katkad i glava – “jesi li ti Srbin ili Hrvat?”

Tomjanovich je, poprilično hrvatski, oprezno odgovorio kako nije siguran, ali da misli da je Hrvat. Hm… to znači da mi ne smijemo biti prijatelji, ništa manje srpski odvratio je Maravich. A vjerojatno niti jedan nije znao kako su im rodni krajevi predaka zračnom crtom udaljeni, izraženo metrikom koju bi oni razumjeli, manje od 10 milja, ili europski rečeno, ne više od 15 kilometara.

Naime, Tomjanovich vuče korijene iz sela Krivi Put ponad Senja, a Maravich iz Drežnice u ogulinskom kraju, odmah s druge strane planine. Krivi Put je znan i kao rodno selo junaka Domovinskog rata, možda i Tomjanovichevog rođaka, Damira Tomljanovića Gavrana, ali i kao postojbina poznatog hrvatskog političara iz sredine dvadesetog stoljeća, koji, doduše, nije rođen tamo, nego na spoju Bosne i Hercegovine s hercegovačke strane.

Riječ je, naravno, o poglavniku NDH, Anti Paveliću. S druge strane, Drežnica, iz koje je Maravichev djed doselio u Ameriku, je odigrala toliko istaknutu ulogu u tzv. NOB-u da se za bivše države jedina mogla pohvaliti atributom “Partizanska”, čak i u službenom nazivu.

Od borbe rame uz rame do istrage vaše ili naše

Nije to bio jedini povijesni sraz u kojem će susjedi s druge strane brda, planine ili rijeke biti na suprotstavljenim stranama, ali će biti prvi poslije kojeg više ne će ostati Srba ni za lijeka u Teslinu rodnom kraju, ali ni Hrvata u Matijevićevom. Ipak, zadnjih nekoliko stotina godina od masovnog dolaska pravoslavaca u hrvatsku zemlju, koju su u dobroj mjeri napučili, oni su uglavnom vojevali rame uz rame s domicilnim Hrvatima.

Umijeće ratovanja hrvatskih postrojbi, sastavljenih od vojnika obje vjere, hvalio je još slavni vojskovođa Napoleon, odajući im priznanje kao suparnicima. Još za Prvoga svjetskog rata, primjerice u austro-ugarskom pohodu na Srbiju, Hrvati i Srbi iz hrvatskih zemalja dijelili su iste borbene redove. A posebno su se iskazali u borbama protiv Talijana na rijeci Soči pod zapovjedništvom rođenog hrvatskog pravoslavca, feldmaršala Svetozara Borojevića.

Unatoč bratstvu po oružju s Hrvatima, katolicima, hrvatskim bi se pravoslavcima uvijek nešto ispriječilo na putu da srastu s domovinom Hrvatskom i matičnim narodom u jedno biće. Štoviše, ljudi s drugu stranu brda Hrvatima bi nerijetko radili i o glavi, lakomo se odazivajući na sirenski zov nedobronamjernog tuđina, obično centra moći u širem državnom okviru u kojem bi se tijekom povijesti Hrvatska našla, a čije se vladanje rubovima, uslijed zauzetosti strateški važnijim poslovima, počesto svodilo na onu pragmatičnu – podijeli pa vladaj!

Neke obećavajuće ideje iz dalje prošlosti su ostale otpuhane na vjetrometini povijesti, poput, recimo, Unije (katolici istočnoga obreda, grko-katolici, izvorno iste etničke pripadnosti kao hrvatski pravoslavci su, ne od jučer, Hrvati), da bi se za konačno narodnosno opredjeljenje ljudi s onu stranu brda, a ipak na hrvatskoj zemlji, presudnim pokazalo austrijsko podilaženje Obrenovićevoj Srbiji zadnjih desetljeća 19. stoljeća.

Otad napetosti eskaliraju. Tako s početka 20. stoljeća potječe i ona zloslutna neformalna objava rata usred Zagreba u listu Srbobran – do istrage vaše ili naše! Pri čemu istraga ne označava pravosudno-represivni termin, nego prijetnju nestankom s lica zemlje.

Nikola Stojanović, autor pamfleta, inače rođeni Mostarac, vodio se u raščlambi prilično zdravorazumskim argumentima – da će Hrvati prvi podleći, ukazuje to što ih je manje nego Srba, što žive uglavnom pomiješani sa Srbima i što nisu jezično homogeni (aludira se na tri narječja). A zacijelo najjači adut Srba bila je nacionalna država, koju su u ono vrijeme već imali i kojom su se znali koristiti kako bi proširili utjecaj i nametnuli svoj interes.

Fer “osveta”

Znakovito je kako do otvorenih ratnih sukoba između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ljudi s druge strane istog brda, dolazi tek nakon ostvarenog života u zajedničkoj državi sa središtem u Beogradu, i to kad bi Hrvati, ogorčeni statusom u zajedničkoj državi, došli u prigodu proglasiti vlastitu državu, a Srbi izgubili oslonac u Hrvatima stranom Beogradu. U prijevodu, sve muke iz bliže i dalje prošlosti sa Srbima u Hrvatskoj i izvan nje su posljedica nepostojanja stabilne, neovisne hrvatske države.

Danas kad su Hrvati u krvi izborili svoju državu i, ne manje važno, čvrsto ju usidrili u kući europskih naroda, uzrok tih muka je konačno otklonjen. Stoga sada, kad je razlika između Hrvatske u europskom okviru i Srbije izvan njega u svakom pogledu sve veća u hrvatsku korist, i tom trendu se ne nazire kraj, doista nema više razloga da Tesle i Maravići danas budu bilo što drugo osim Hrvati. I to ne samo nositelji tih prezimena koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, to je već manje-više gotova stvar, nego i oni koji će tek doći, bilo da su im se predci u nekoliko kolonizacijskih valova zaputili iz Hrvatske tamo daleko, daleko od mora, bilo da nikad u nju nisu ni kročili.

Ovaj put ne kako bi držali Hrvatima glavu pod vodom služeći tuđinu kao žandari, milicajci, zatvorski čuvari, vojnici, sudci, učitelji,… nego kako bi na korist Hrvatske obavljali nužne poslove koje Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Ne dolaze kako bi parazitirali na hrvatskoj muci, nego kako bi živjeli od časnoga rada.

Vabljeni poslom a ne ćirilicom, sada ne će naseliti kompaktan teritorij kao njihovi predci, nego će se raspršiti diljem Hrvatske, ponajviše na rubovima gradova. A kako je tamo asimilacijski pritisak najizraženiji, u kratkom će vremenu poprimiti značajke hrvatskog identiteta i taliti se u hrvatsko nacionalno biće kao svojedobno novčići pod zubima Marijana Matijevića.

Znaju to i Vučić i Pupovac, baš kao što znaju da ovaj scenarij ne mogu zaustaviti, taman svisnuli od boli. I zato su s pravom jako nervozni. Sve što im preostaje je tek poricanje stvarnosti uz verbalne prepirke i provokacije u vidu Vučićevih teatralnih žalopojki ili poneke bodlje objavljene u danas posve grotesknom i anakronom Pupovčevom neo-Srbobranu. Na to sablažnjavanje malenih, u maniri uvrijeđene dječurlije osvrću se tek oni koji ne umiju razlučiti bitno od nebitnog.

Loši gubitnici s ovu i onu stranu Drine, neumitno gaženi kotačem vremena, kao začarani, da ne kažemo omađijani, ostaju živjeti u onim starim, srpskim imperatorskim vremenima, umjesto da kao pravi domaćini utapaju nostalgiju za njima uz kazanče rakije. Buncajući budni u tim sanjama, grčevito se trse pokazati čiji je bio Tesla, dok znakovi vremena sve jasnije pokazuju čiji će biti živući Tesle i njihovi potomci. I dok se brinu koliko u Hrvatskoj fali Srba, previđaju kako bi ih im i u Srbiji uskoro moglo uzmanjkati. Neki od njih – ako ne baš oni, onda njihova djeca, u krajnjem slučaju unuci – izrast će, posve sigurno, u uzorne Hrvate.

Baš kako se svojedobno Jolin sin prometnuo u neprežaljenu legendu hrvatske košarke, a Jovin sin u pouzdanog čuvara mreže srebrnih vatrenih, i to u daleko nepovoljnijim okolnostima za Hrvatsku nego danas. I tko sad može reći da bi Hrvatska bez njih bila jača?… Ili sretnija?… Ili pametnija? Konačno, ima li boljeg i pravednijeg načina da se barem dijelom nadoknade strašni biološki i drugi gubitci hrvatskog naroda uzrokovani stoljećem provedenim u zagrljaju Srbije?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Američki odgovor velikosrpskim nakanama u Crnoj Gori i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpska politika u posljednje je vrijeme doživjela dva značajna imovinska poraza u bliskom nam susjedstvu. Crnogorski je parlament na samom kraju prošle godine usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim se osobito pogođenom osjetila Srpska pravoslavna crkva. Jer, novi zakon propisuje da će svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu postati državna imovina, ako vjerska zajednica nema dokaz da je ona vlasnik. SPC, koja je nakon stvaranja prve Jugoslavije prisvojila imovinu Crnogorske pravoslavne crkve, ovim zakonom gubi i imovinu i politički utjecaj.

Zato su (veliko)srpske političke opcije nastojale prirediti jedan destabilizacijski scenarij u Crnoj Gori već za novogodišnje i božićne blagdane. A ovih dana diljem Crne Gore SPC održava prosvjedne litije i molebane.

Prosvjednu je atmosferu pokušao u vojnoj odori srpske vojske dodatno uveličati srpski ministar obrane i dežurni Vučićev provokator Alaksandar Vulin (poznato, zar ne), koji se zaputio na obilježavanje dvadesete obljetnice ubojstva Pavla Bulatovića Miloševićeva ministra obrane u ratnim devedesetima. No Vulinu je dopušteno ući u Crnu Goru, ali ne i njegovoj odori.

Ovih se dana novi imovinski udar velikosrpskoj politici dogodio Republici Srpskoj. Ustavni sud u kojem većinu i dalje imaju stranci (ajmo reći da je realno pod američkim nadzorom) presudio je da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je lani donijela Republika Srpska, djelomično neustavan.

Odnosno da vlasnik nekadašnjeg državnog i društvenog zemljišta nije Republika Srpska već država BiH. To je toliko pogodilo Milorada Dodika da je presudu nazvao “državnim udarom” najavivši srpski bojkot u radu institucija BiH i nestanak Bosne i Hercegovine u sljedećih godinu dana.

No od velikog srpskog bojkota očito neće biti ništa osim velike početne buke. Odmah mu je donedavni ministar sigurnosti Dragan Mektić, (onaj koji je ratovao s hrvatskom SOA-om), a danas zastupnik u parlamentu BiH, odgovorio da on neće bojkotirati rad institucija BiH jer vjeruje da će Dodik na kraju sve prihvatiti kao što je to i dosad činio.

“On je potpisao ANP i ulazak u NATO da bi sjeo u fotelje u institucijama BiH”, opleo je prigodno Mektić po Dodiku, optuživši ga da želi vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem kako bi ga mogao “rasparčavati i pretvarati u građevinsko”. Mektić, protiv kojeg je nedavno potvrđena optužnica za kazneno djelo “visoke korupcije” jer se kao ministar sigurnosti malo zaigrao s europskim fondovima, optužuje Dodika da mu je na pameti samo osobna korist i mešetarenje. I to je dio dnevnoga političkog folklora u BiH.

No presuda Ustavnog suda koja zaustavlja nakanu Republike Srpske da se proglasi vlasnikom državnoga poljoprivrednog zemljišta, mnogo je više od dnevnoga političkog folklora. Ona, osobito kada je se promatra usporedno sa zbivanjima u Crnoj Gori, govori o zapadnom, prije svega američkom pritisku kako bi se oslabile velikosrpske ambicije u BiH, a preko njih i ruski utjecaj.

Nije nikakvo otkriće da je u ratnim devedesetima Srpska pravoslavna crkva bila aktivni sudionik, jedan od glavnih nositelja propagande u ratu za etnički očišćene teritorije koji bi činili – Veliku Srbiju. U prvim godinama rada Haaškoga suda čak se vrlo ozbiljno razgovaralo da bi se na optuženičkoj klupi trebao naći i netko iz Srpske pravoslavne crkve.

No kasnije se rad tužiteljstva pretvorio u takvu travestiju da su čak i srbijanski državni i vojni dužnosnici, s izuzetkom Slobodana Miloševića, izbjegli optuženičku klupu za zločine u Hrvatskoj i BiH. Ali, ma koliko bilo poznato sudjelovanje SPC-a u ratu za veliku Srbiju, ono se tada nastojalo potisnuti iz pamćenja i analiza, jednako kao i njezino destabilizirajuće djelovanje u novim drržavama. Sve dok nije došlo na red – geopolitički red. A to se dogodilo kada je preko pravoslavlja Rusija ušla u ciljani prostor NATO-a, odnosno SAD-a, opstruirajući i ometajući proširenje.

Nakon što je prošle godine autokefalnost (nasuprot Ruskoj pravoslavnoj crkvi) ponovno ostvarila Ukrajinska pravoslavna crkva, istim putem očito kreću Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva, u novim članicama NATO-a Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.

Prije deset ili dvadeset godina bio je nezamisliv zakon koji bi praktički oduzeo SPC-u sve ono što je u Crnoj Gori nakon 1918. prigrabila. To je postalo moguće tek nakon što je NATO-u i SAD-u počelo smetati. Iz sličnih je razloga međunarodna politika, vođena SAD-om, u Daytonu legalizirala rezultate srpskoga etničkog čišćenja, u ime dugoročnijih političkih ciljeva (Kosovo, Makedonija) i poklonila vojno poraženoj srpskoj vojsci Republiku Srpsku.

A danas stavlja veto na raspolaganje zemljištem. I to je izgleda kao prvi korak u demontaži Republike Srpske. To znaju i Dodik i Mektić, koji trenutačno igraju različite uloge za iste – srpske interese. Pitate se vjerojatno, a za čije to interese igra Dragan Čović, koji je odmah nakon presude Ustavnog suda potrčao u Banju Luku podržati Milorada Dodika? A ovaj mu je, ispred etnički očišćene Republike Srpske, još jednom obećao dati – treći entitet. I ja se pitam čije to interese zastupa višestruki akademik, doktor i veliki vođa? Interese hrvatskog naroda u BiH izvjesno – ne štiti, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

‘Crna Gora na rubu građanskog rata’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Moramo priznati da oni koji slave 8. svibnja 1945. ne slave 5. kolovoza 1995.

Objavljeno

na

Objavio

Na fejsu se javlja Suzana Badanković s viješću koja budi zdravstveni optimizam: “Sreća da je korona virus kineski. Što bi bilo da je original”. Na primjer da je to korona jugo-nostalgičarski, orjunaški, kripto-komunistički virus?

Kojim su virusom zaraženi Beljak, Stazić, Vedrana Rudan i slični? Još se ne zna, ali se pomalo pretpostavlja da je njihov korona virus kripto-komunistički i da je inkubacija trajala od 30. svibnja 1990. godine, a da je bolest nastupila 5. kolovoza 1995. godine te da je neizlječiva.

Zaraženi tim virusom znojni i užareni neprekidno buncaju arhaične pojmove Tito, bratstvo i jedinstvo, progresivne snage, lopovska privatizacija, crvena zvijezda, Istanbulska konvencija, Marakeš, AVNOJ, ZAVNOH itd. Prvi znakovi da je “oriđiđi” korona virus pokorio i najveću hrvatsku stranku HDZ pojavili su se kad je HDZ-ov stručnjak opće prakse Bačić “ladan k’o led” izjavio: “I Tuđman bi ratificirao Istanbulsku konvenciju. Uopće to ne dvojim”.

U predizbornoj kampanji za unutarstranačke izbore Plenkovićeve uzdanice poput Bačića, Medveda, Zdravke Bušić i sličnih, navodno pro-desno orijentiranih političkih marioneta, sve češće posežu za Tuđmanom pokušavajući opravdati svoju ljevičarsku politiku koju je njihov predsjednik samostalno vodio u stranci i državi posljednje četiri godine.

Međutim, hoće li kratka pamet Hrvata i ovaj puta zaboraviti sve ljevičarenje kojim se HDZ proslavio i ponovno, radi mira u kući, izabrati istu ekipu, ostaje za vidjeti, ali sigurno je da će tada put tzv. “trećoj opciji” biti širom otvoren.

Prosvjed protiv Beljaka i koliko je prosvjednika bilo…

Očarani sjajnim Beljakovim i Stazićevim političkim antitalentom branitelji su neoprezno, na čelu s dr. Vukušićem, odlučili organizirati prosvjed protiv Beljaka i svih Beljaku sličnih u Lijevoj našoj. Kao i obično kad su “rigidni desničari” u pitanju zakazala je policijsko-medijska analitika.

Po njima trg u središtu Samobora može maksimalno primiti tek 300 desničara iako se na trgu, k’o u kutiji sardina, bilo natiskalo oko 1500 retrogradnih HOS-ovaca, “ideološko-hendikepiranih” dragovoljaca i branitelja.

Međutim, policija je, sat prije početka prosvjeda, izašla s podatkom na “progresivnim” portalima kako se skupilo tek oko 300 crnokošuljaša. Ni više ni manje. Da je kojim slučajem sa svojom ekipom bila tamo Jelena Veljača, policija bi sigurno procijenila kako pred “Lavicom” ima bar dvadeset tisuća ljudi s duginim zastavama.

Osim toga “revolucionari” nisu zanemarili bitnu činjenicu da je te “nedilje” u Samobor kao “slučajno” na kavu i kremšnite došao i profa Josip Kregar – ikona antifašističke ljevice. I on se složio kako je na prosvjedu bilo 300 “klerofašista” te da su oni, umjesto da prosvjeduju, također ispijali popodnevnu kavu i tamanili kremšnite. Čovo je stvarno ključni svjedok povijesti. Kako lijepo kažu Zagorci: “ak’ je do svedoka, krava je naša”.

Prof. Kregar se urezao u moje ognjištarsko pamćenje po priličnoj količini pepela kojim se svojedobno morao posipati po svojoj mudroj glavi jer – dok je bio član nadzornog ili upravnog odbora “Posmrtne pripomoći” – otkrilo se da je pod “posebnim uvjetima” dobio od “umrlih” kredit od nekih 100.000 dojčmaraka. Profa se posipao pepelom, pokajao se i vratio lovu. Znam da se u zlobnim desničarskim krugovima šaputalo kako ima puno onih koji su se spremni pokajati za puno manji iznos!

Za mene osobno broj onih koji su se drznuli derati i zviždati časnim ljevičarima Beljaku, Staziću, Rudanici i sličnima je utvrđen na siguran, nedvojben partijski način. Stoga ga nisam više htio provjeravati ni na Novoj TV, RTL-u, HRT-u, N1…jer je prosvjed na svim tim kanalima pedantno i superiorno analizirao Žarko Puhovski i to kao “desničarski dernek”.

Čovo je inače poznat kao doživotni svjedok. Naivan k’o francuska sobarica zaključio sam da se sve završilo mirno, skoro pastoralno. Kako kažu Francuzi – da, da, da ne bi! Drugi dan uđoh na fejs i vidim kako se moj dobar znanac pjeni. Otprilike kaže da je Beljakova “neodmjerena” izjava “Alica u zemlji čudesa” prema orkestriranoj mržnji iskazanoj na samoborskom protestu. Odmah su se javili deseci pravovjernih koji su također bili “užasnuti”, čak i k’o fol “uplašeni” baš kao nekada Milena Dravić “Ah, taj Fest, past ću u nesvest”.

I tako se redaljka zabezeknutih, uplašenih, preneraženih, uznemirenih, prestravljenih, začuđenih i uvrijeđenih antifa, “penzionisanih udbaša”, bodrih orjunaša te njihovih snaša obrušila na one koji su stvorili ovu državu. Kako se samo usuđuju ometati prof. Kregara u njegovoj nedjeljnoj kavici i kremšniti. Javio se i tzv. Savez antifašističkih boraca i pozvao državne institucije i sve slobodoljubive građane da jasno osude izjave s braniteljskog skupa u Samoboru… Zašto?! Zato što su branitelji “neodmjereno” i hvalisavo dali do znanja svima da su “oni porazili pobjednike Drugog svjetskog rata”.

Naravno, nitko nije ni pomislio na Ruse i Amere…nego na one koji su 1945. godine nosili crvenu zvijezdu na kapama te su tada pa sve do 1995. godine žarili i palili na ovim prostorima. Treća armija Europe povlačila se na traktorima s crvenom zvijezdom na čelu. Kako je 12. kolovoza 1995. godine rekao sam Sloba: “bežali su k’o zečevi”. Izgleda da je sudbina nekih da im zečevi budu cjeloživotne maskote. I sad naše antife šalju partijsku depešu institucijama “da se zlo opet vraća”. Slažem se s njima. Zlo se iz dana u dan ponovno vraća.

Hrvatskoj se u slalomu za Europsku uniju postavljalo puno prepreka, a Srbija će u EU spustom. Opet su nam spustili…

Ruši li Ustavni sud definiciju braka?

Ivan Hrstić se pita: “Ruši li Ustavni sud ustavnu definiciju braka?” Naravno da ruši. Legendarno naivni Hrvateki organiziraše referendum “U ime obitelji”. Svi, baš svi od predsjednika Republike, Vlade, Sabora, svi ministri i njihovi ministranti, svi mediji, sve tri nacionalne TV kuće, sve nevladine i vladine udruge na čelu s ultra lijevim GONG-om…svi su oštro, žustro, partijski monolitno bili protiv “rigidnog desničarskog” referenduma. Ispalo je lakše nego 5. kolovoza neke godine.

U postotcima narod je sa 70 % prema 30 % bio za definiciju braka. Tako su Hrvati prvi puta na referendumu promijenili Ustav Republike Hrvatske. Nakon ove posljednje “genijalne” odluke Ustavnog suda vrijedi ona “džabe ste krečili”. Zakon o braku je ustavan za Ustavni sud, ali mudri ustavni suci zaključuju kako, ako po tom zakonu mogu usvajati bračni parovi, iznimno samci, onda analogno tome isto vrijedi i za udomljavanje. I čemu sad razmišljati o novom referendumu kad se njegovih regularno priznatih rezultata ne drži ni Ustavni sud. Ovom je odlukom Ustavni sud RH definitivno ušao u povijest. Između interesa djeteta i udomitelja Ustavni sud se odlučio za udomitelje.

Nekada su se uspavljivala djeca klasičnom pričom: “Imao otac dva sina”, a danas priča započinje “Imao sin dva oca”. U ime oca i sina…

Beljakov pulen, Glasnović i potpredsjednik Sabora koji je osvojio nekih 700 glasova…

U Hrvatskom saboru klasična priča. Beljakov pulen Željko Lenart, superiorno kao što priliči članu jedne stranke koja egzistira tako da je se može povezati sa statističkom pogreškom, onako duhovit (izgledom!), dobacio je svom imenjaku Glasnoviću kako on, Beljakov Željko, nikada nije bio član partije, ali da nije pobjegao u Kanadu i tamo se skrivao 30 godina. To je Željko Glasnović popratio “akademskim” komentarima koje je inače lijevo krilo Večernjaka, izvjesna Žonja, bez pardona osudila. Sve je to dio političkog folklora.

Naša Žonja, dekoncentrirana ljevičarka, po zadatku se napravila malo “mutava”. BD (Beljakova debeljuca) strpao je sirovog i zapaljivog Glasnovića u onu vrstu domoljuba koji su osvanuli u Zagrebu nekoliko mjeseci nakon “Oluje”, što bitno mijenja kontekst verbalnog sukoba. Međutim, već prvih dana agresije Glasnović je bio na “licu mjesta” i na kraju dobio čin generala i u HV-u i HVO-u. I sad se našao Beljakov pulen kome je izgleda žao što UDB-a nije “skinula” više od sto pripadnika “neprijateljske emigracije”.

Žali li za tim “šlampavo odrađenim” poslovima UDB-e i naša Žonja, e to još ne znamo. Ali znamo da se Glasnović odmah vratio u domovinu, ušao u Domovinski rat i postao general, a sad neki opskurni lik cmizdri što ga “njegovi2 nisu likvidirali prije nego se vratio u Hrvatsku. Umjesto da se brani čast jednog generala HV-a, danas Glasnović doživljava orkestrirano hračkanje ljevičarskih mainstream medija od Večernjeg, preko Jutarnjeg do Novog lista. Zavija se nad teškom uvredom okruglog Željka i ostalih “poraženih snaga” koje su u sjeni rata, osvojili hrvatski medijski prostor. I zato danas možete pročitati sve o Glasnovićevim “sočnim” uvredama, ali ni riječi o osudi Lenartovih provokacija.

Lijeva medijska falanga je naučila zanat. I ako danas želite saznati kompletnu istinu o nekom događaju ostaje vam samo da se spustite nekoliko katova niže, u tzv. medijsko “podzemlje”. Portali, podcasti, lucidni pojedinci…to su likovi koji su i Donalda Trumpa doveli u Bijelu kuću. I dok je bijesni general odlazio iz sabornice odjednom je potpredsjednik Sabora Furio Radin, poput furije, počeo vikati se i derati na Glasnovića: “Nije ovo Legija stranaca, izbacite ga van…”. Lik koji je potpredsjednik Hrvatskog sabora s osvojenih nekih 700 glasova odjedanput je, kao da ga je Bog hrabrosti dodirnuo čarobnim štapićem, postao tigar – od papira.

Šteta što Glasnović nije Pernar pa se tobože malo istrgnuo i krenuo prema ludo hrabrom dugokosom rokeru. Imali bi na YouTubeu zgodan filmić. Raznobojni politički poltroni hvale se kako su nama Hrvatekima manjine “dodatna vrijednost”, a sad vidimo kako se ta “dodana” vrijednost uspali na hrvatskog ratnika. Tako da se siroti general počeo tresti – od smijeha… Samo onako usput na znanje dugokosom rokeru: i general Gotovina bio je u “legiji stranaca”. Naravno, njegove aluzije su njegov, ali i naš problem.

Možda bi Radinu bilo dobro preporučiti, u brizi za njegovo mentalno zdravlje, knjigu njegovog istomišljenika Igora Mandića – “Zauzeto, Hrvati”. U povodu tog novog pamfleta naš Igor dao je intervju na portalu novilist.hr. Kaže vaš Igor: “Hrvatska je promašeni projekt šovinističkih elita”. Pljucka, dakle, i po vama dragi potpredsjedniče Sabora! Premudri Mando zbori nadalje: “Ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na njima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati sve dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključiti i  srušiti…”.

Dakle, Hrvatsku su stvorile “šovinističke elite”!?!?  Evo jugokomunisti sad već igraju otvorenih karata. Draža Mihailović dobiva u Kragujevcu svoju ulicu, Nedić je sljedeći, Crna Gora se trese, SOA šapće o porastu neočetničkih ideja u RH, SPC u Crnoj Gori gubi status vjerske zajednice i dobiva status strane agenture. U RH Mandić otvoreno govori o šovinističkom projektu države.

Napokon, moramo priznati da oni koji slave 8. 5. 1945. ne slave 5. 8. 1995. To je pitanje bazičnog razlikovanja, druže Radin. Zar ne…? Evo jedne dobre misli Winstona Churchilla “Balkanci proizvode više povijesti nego što je mogu potrošiti”.

Unutarstranački izbori u HDZ-u – što će se promijeniti?

“Vijesti dana” u ovo vrijeme su unutarstranački izbori u HDZ-u. Već i vrapci na krovu znaju da su manje-više sve naše stranke ustrojene po dobrom, starom boljševičkom načelu bivše partije. Demokracija postoji samo u statutima, ali ne i u praksi. Tako je ovih dana napokon izašlo na vidjelo kako je Plenki, bez znanja stranke donio odluku i o raskidu koalicije s Mostom i o ratifikaciji Istanbulske konvencije i o mnogo čemu drugome, ali je naknadno to stavio na stranačka tijela koja su to pokorno amenovala. Kako i ne bi kad bi svatko tko bi se tomu usprotivio odmah bio isključen iz stranke jer nije “na liniji” politike.

E, sad kad je došlo vrijeme unutarstranačkih izbora, tzv. “Lista za promjene” mora nekako javno izraziti svoje neslaganje s politikom u stranci, ali istodobno, kako su parlamentarni izbori na vratima, treba sačuvati i ono famozno “jedinstvo” stranke i ne upuštati se javno u ozbiljno sučeljavanje s vladajućom garniturom u stranci. Očito je to nemoguća misija, pa ne treba ni očekivati da će oporba unutar HDZ-a izaći s bilo kakvim jasnim kritikama postojeće politike HDZ-a već će se samo zadržati na nekim simboličnim izjavama o Plenkoviću kao Titi kao i jalovom cinkanju tko je bio za, a tko protiv svih ranijih političkih poteza Plenkija.

Kaže narod: Naknadna pamet je najgora pamet. Vrlo je vjerojatno, s obzirom na raspoloženje HDZ-ovog članstva, da će neki s “Liste za promjene” ući u stranačka tijela i da će se HDZ u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore sigurno opet okrenuti nacionalnoj retorici kako bi zavarao birače, ali u stvarnosti, ako Plenki ostane na čelu stranke (a što mi se čini prilično mogućim) sigurno je da će se odluke i nadalje donositi na isti način kao i do sada te da će HDZ ostati i nadalje na lijevom centru. Onima koji još vjeruju u demokraciju u našim etabliranim strankama, dobro bi bilo da odmah počnu piti aspirine.

Mudre crtice za kraj…

Evo još jedne dobre misli Winstona Churchilla: “Ne postoje naši stalni neprijatelji ni naši stalni prijatelji, postoje samo naši stalni interesi”. Jedna dobra parola iz Alan Forda pred izbore: “Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo”.

Predsjednik HSS-a Šokre Beljak izjavljuje da su glavni asovi naše poljoprivrede PIK-ovi. “ko je moguće da Beljak poziva na obnovu bratstva i jedinstva, je li onda moguće da se dobrovoljno vatrogasno društvo nazove Jan Palach?”, pita se na fejsu Ivan Brodić.

Dobra vijest iz Amerike: “Američki znanstvenici dokazali su da želite li izgubiti na težini morate – manje jesti”, javlja Zlatko Klobučar.

Javljaju mi da je u Lisinskom 3. i 5. ožujka na sceni opet moja monodrama “Lijevom našom” u izvedbi Dražena Stjepandića. Poziv vrijedi za sve. Čak i za one koji ne plaćaju porez u RH.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari