Pratite nas

Kolumne

Hrvati i Srbi, jučer, danas, sutra!

Objavljeno

na

Božja providnost odredila je da duboko u 19. stoljeću, na onom komadićku male zemlje, riječ je o Lici u Hrvatskoj, na svijet prispiju vjerojatno najpametniji i najjači čovjek toga vremena. Moguće je, doduše, da su izrečeni superlativi ponešto pretjerani, ali sigurno nisu daleko od istine.

Fascinantan dojam velikana iz male sredine samo još pojačava što je najpametniji rođen kao Srbin, pravoslavac, u kraju zapadno do Gospića, dominantno napučenom Hrvatima, katolicima, dočim se onaj najjači rodio kao Hrvat, katolik, u hrvatskoj etničkoj enklavi istočno od Gračaca, okruženoj sve samim Srbima.

Junak iz Like

I dok se o genijalnom izumitelju čudesa od eletrike, koji je, kažu, izmislio 21. vijek, Nikoli Tesli, podosta znade, najjači čovjek onoga vremena, Marijan Matijević, nije našao mjesto u općem sjećanju čak ni svojih zemljaka, a kamoli šire. A svojom je snagom doista plijenio veliku pozornost nastupajući pod nadimcima Lički Samson, Junak iz Like (upravo tako je na plakatima, najavama njegovih nastupa, stajalo na hrvatskom jeziku), Herkul zlatna srca…

Nažalost, u ono doba znanost još nije bila toliko uznapredovala da bi Matijevićevi podvizi ostali trajno pohranjeni i u pokretnoj slici pa nema druge nego, kao i kad je o najvećem dijelu povijesti riječ, vjerovati onome što je ostalo zapisano, koliko god se doimalo pretjeranim, čak i kad bi u glavnoj ulozi bio medvjed, a ne čovjek.

Tako Matijević nije dao dvopregu konja da se pomakne s mjesta, a bome niti zrakoplovu da poleti, rukama je vukao konopima povezana dva trgovačka broda, podeblju željeznu šipku bi savijao oko vrata kao da je od gume, zubima savijao željezne kovanice, a fosne od 8 centimetara bi kao od šale lomio rukama na glavi. Uz to bi i glasovite hrvačke kolose svoga vremena, impozantnih proporcija od dva metra i 120 kila, podizao i bacao iz ringa.

Kad bi se tkogod poželio s njim rukovati, pružao bi mu podlakticu strepeći da mu u izljevu srdačnosti ne polomi prste, šaku, tetive i, kako bi neki rekli, sve ostalo. Osim toga, bio ga je i glas dobrotvora plemenita duha. Zaradu od nastupa darivao bi za opće dobro, a velikim dijelom i ostavljao potrebitima, ne vodeći se onom kako što više sačuvati za crne dane. Kao da je vjerovao da mu je snaga dana kao Božji dar, vječna.

Kao da je računao, neka i s godinama oslabi, još uvijek će biti dovoljno jak da se može prehraniti. I, doista, snaga ga nije napuštala ni u sedamdesetima, kad se u kraju u kojem je tada prebivao nije moglo naći mladića koji bi prihvatio izazov odmjeriti se s njim.

A i da ništa od toga nije učinio, epizoda, u kojoj je na nekoj priredbi u Americi ispravio najavljivača koji ga je predstavio kao “najjačeg Austrijanca”, zaslužuje biti trajno njegovana u sjećanju, što zbog iskazanog domoljublja, što zbog stila, što zbog estetike: “Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci,… di namjernik dobri nikada zanoćiti ne će pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao…”

Snaga ipak ne valja samo klade, katkad i umu pritekne u pomoć

Zanimljivo je da će se dvojica izgledom, a i zanimacijama, posve oprečna zemljaka, hrvač Matijević, jedar i čio, i znanstvenik Tesla ispijene, asketske fizionomije, svak’ na krovu svijeta u svom poslu, sresti u dalekome bijelom svijetu, a gdje drugdje nego u već tada svjetskoj prijestolnici šoua i biznisa – u New Yorku.

Tesla je, istina, bio genij, ali nije baš imao poduzetničkog dara (za to, čini se, treba ipak nešto više i od najizvrsnijeg uma), pa je vječno kuburio s novcem nužnim za ostvarenje svojih vizija. To je ujedno i razlog zašto danas ne uživa širu popularnost i što nije našao zasluženo mjesto na istaknutim stranicama enciklopedija za mladež, unatoč tome što je osmišljavao i principe djelovanja, i nalazio optimalnu primjenu.

Međutim, logikom tržišnog kapitalizma i tada vođena Amerika bila je ponajviše usredotočena na što širu uporabu i prodaju. A u tom je poslu Edison (s kojim je Tesla odbio podijeliti Nobelovu nagradu) bio bolji i tako ostao široj javnosti poznatiji.

Konačno, običnom svijetu je lakše pokazati žarulju nego izmjeničnu struju, u koju je onima koji se oslanjaju isključivo na vidljivo i opipljivo gotovo jednako teško povjerovati kao i u Boga,… sve dok ju ne “pipnu”, a tad im je susret s Bogom gotovo zajamčen… Upravo zbog očitog nedostatka poduzetničkoga dara u Tesle, ali i zato što je u mladosti propao kao kockar, možda nije bilo najmudrije nazvati tvrtku proizvođača električnih automobila njegovim imenom.

Odatle, moguće, i sve te silne oscilacije vrijednosti dionica dotične tvrtke na svjetskim tržištima kapitala.
Glas o Teslinim teškoćama sa zatvaranjem financijske konstrukcije dopro je, dakle, i do zemljaka mu Matijevića, koji se, zatekavši se u New Yorku, spremno odazvao potpomognuvši njegove pothvate zaradom od priredbi u kojima je tamo nastupio.

Ironično, kako svaka pamet već po naravi teži redukciji potrebe za snagom, Matijević je, potpomažući Teslu, u neku ruku radio protiv svoje izrazite vrline, komparativne prednosti, reklo bi se. No, mada se već tada dalo naslutiti kako plodovi pameti teže širenju opće lijenosti i dokolice, u ono je doba iznimna snaga ipak još služila kako bi se pokazalo što se sve njome može učiniti, a ne samo poradi atraktivnog tjelesnog izgleda kao u vremenima koja će tek nastupiti, u vremenima u kojima će plodovi pameti stremiti i ka redukciji pameti sâme – i prema lijenosti uma, a ne samo tijela.

Treća generacija preko velike bare

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, opet tamo preko velike bare, košarkaškom su NBA ligom harala dva momka porijeklom nedaleko Matijevićevog i Teslinog zavičaja. Nije baš da su bili najbolji u svome poslu, ali da su bili pri samome vrhu, to nitko ne može poreći. Obojica, “Pistol” Pete Maravich i Rudy Tomjanovich, su zabilježili po 5 All Star nastupa, s time da je Pete Maravich bio nešto uspješniji kao igrač pa je dvaput biran i u prvu petorku lige.

Tomjanovich je, s druge strane, ostavio trag i kao vrhunski trener (dvostruki prvak NBA). Zanimljivo, po dolasku u NBA ligu, Dražena Petrovića su tamošnji novinari uspoređivali upravo s Peteom Maravichom, i to zbog najmanje tri razloga – obojica su dolazili iz tadašnje Jugoslavije, bili su slične fizionomije i stila igre, i, konačno, probudio se nostalgični osjećaj jer je koju godinu prije Draženova dolaska u Ameriku Pete Maravich iznenada preminuo. Otišao je tek prevalivši četrdesetu, a tko bi tada rekao da će Dražen otići još puno ranije?

Priča o Peteu i Rudyju krije jednu zanimljivu anegdotu koju je s javnosti podijelio Tomjanovich. Iako obojica, kao već treća generacija iseljenika iz Hrvatske, više nisu znali jezik predaka, nego u najboljem slučaju tek poneku riječ, Maravich je jednom zgodom pristupio Tomjanovichu ne kako bi ga upitao može li mu kako pomoći ili štogod slično. Postavio mu je ono pitanje zbog kojeg se u nekim vremenima i okolnostima u domaji njihovih predaka u slučaju pogrešnog odgovora gubio posao, stan, posjed, a katkad i glava – “jesi li ti Srbin ili Hrvat?”

Tomjanovich je, poprilično hrvatski, oprezno odgovorio kako nije siguran, ali da misli da je Hrvat. Hm… to znači da mi ne smijemo biti prijatelji, ništa manje srpski odvratio je Maravich. A vjerojatno niti jedan nije znao kako su im rodni krajevi predaka zračnom crtom udaljeni, izraženo metrikom koju bi oni razumjeli, manje od 10 milja, ili europski rečeno, ne više od 15 kilometara.

Naime, Tomjanovich vuče korijene iz sela Krivi Put ponad Senja, a Maravich iz Drežnice u ogulinskom kraju, odmah s druge strane planine. Krivi Put je znan i kao rodno selo junaka Domovinskog rata, možda i Tomjanovichevog rođaka, Damira Tomljanovića Gavrana, ali i kao postojbina poznatog hrvatskog političara iz sredine dvadesetog stoljeća, koji, doduše, nije rođen tamo, nego na spoju Bosne i Hercegovine s hercegovačke strane.

Riječ je, naravno, o poglavniku NDH, Anti Paveliću. S druge strane, Drežnica, iz koje je Maravichev djed doselio u Ameriku, je odigrala toliko istaknutu ulogu u tzv. NOB-u da se za bivše države jedina mogla pohvaliti atributom “Partizanska”, čak i u službenom nazivu.

Od borbe rame uz rame do istrage vaše ili naše

Nije to bio jedini povijesni sraz u kojem će susjedi s druge strane brda, planine ili rijeke biti na suprotstavljenim stranama, ali će biti prvi poslije kojeg više ne će ostati Srba ni za lijeka u Teslinu rodnom kraju, ali ni Hrvata u Matijevićevom. Ipak, zadnjih nekoliko stotina godina od masovnog dolaska pravoslavaca u hrvatsku zemlju, koju su u dobroj mjeri napučili, oni su uglavnom vojevali rame uz rame s domicilnim Hrvatima.

Umijeće ratovanja hrvatskih postrojbi, sastavljenih od vojnika obje vjere, hvalio je još slavni vojskovođa Napoleon, odajući im priznanje kao suparnicima. Još za Prvoga svjetskog rata, primjerice u austro-ugarskom pohodu na Srbiju, Hrvati i Srbi iz hrvatskih zemalja dijelili su iste borbene redove. A posebno su se iskazali u borbama protiv Talijana na rijeci Soči pod zapovjedništvom rođenog hrvatskog pravoslavca, feldmaršala Svetozara Borojevića.

Unatoč bratstvu po oružju s Hrvatima, katolicima, hrvatskim bi se pravoslavcima uvijek nešto ispriječilo na putu da srastu s domovinom Hrvatskom i matičnim narodom u jedno biće. Štoviše, ljudi s drugu stranu brda Hrvatima bi nerijetko radili i o glavi, lakomo se odazivajući na sirenski zov nedobronamjernog tuđina, obično centra moći u širem državnom okviru u kojem bi se tijekom povijesti Hrvatska našla, a čije se vladanje rubovima, uslijed zauzetosti strateški važnijim poslovima, počesto svodilo na onu pragmatičnu – podijeli pa vladaj!

Neke obećavajuće ideje iz dalje prošlosti su ostale otpuhane na vjetrometini povijesti, poput, recimo, Unije (katolici istočnoga obreda, grko-katolici, izvorno iste etničke pripadnosti kao hrvatski pravoslavci su, ne od jučer, Hrvati), da bi se za konačno narodnosno opredjeljenje ljudi s onu stranu brda, a ipak na hrvatskoj zemlji, presudnim pokazalo austrijsko podilaženje Obrenovićevoj Srbiji zadnjih desetljeća 19. stoljeća.

Otad napetosti eskaliraju. Tako s početka 20. stoljeća potječe i ona zloslutna neformalna objava rata usred Zagreba u listu Srbobran – do istrage vaše ili naše! Pri čemu istraga ne označava pravosudno-represivni termin, nego prijetnju nestankom s lica zemlje.

Nikola Stojanović, autor pamfleta, inače rođeni Mostarac, vodio se u raščlambi prilično zdravorazumskim argumentima – da će Hrvati prvi podleći, ukazuje to što ih je manje nego Srba, što žive uglavnom pomiješani sa Srbima i što nisu jezično homogeni (aludira se na tri narječja). A zacijelo najjači adut Srba bila je nacionalna država, koju su u ono vrijeme već imali i kojom su se znali koristiti kako bi proširili utjecaj i nametnuli svoj interes.

Fer “osveta”

Znakovito je kako do otvorenih ratnih sukoba između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ljudi s druge strane istog brda, dolazi tek nakon ostvarenog života u zajedničkoj državi sa središtem u Beogradu, i to kad bi Hrvati, ogorčeni statusom u zajedničkoj državi, došli u prigodu proglasiti vlastitu državu, a Srbi izgubili oslonac u Hrvatima stranom Beogradu. U prijevodu, sve muke iz bliže i dalje prošlosti sa Srbima u Hrvatskoj i izvan nje su posljedica nepostojanja stabilne, neovisne hrvatske države.

Danas kad su Hrvati u krvi izborili svoju državu i, ne manje važno, čvrsto ju usidrili u kući europskih naroda, uzrok tih muka je konačno otklonjen. Stoga sada, kad je razlika između Hrvatske u europskom okviru i Srbije izvan njega u svakom pogledu sve veća u hrvatsku korist, i tom trendu se ne nazire kraj, doista nema više razloga da Tesle i Maravići danas budu bilo što drugo osim Hrvati. I to ne samo nositelji tih prezimena koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, to je već manje-više gotova stvar, nego i oni koji će tek doći, bilo da su im se predci u nekoliko kolonizacijskih valova zaputili iz Hrvatske tamo daleko, daleko od mora, bilo da nikad u nju nisu ni kročili.

Ovaj put ne kako bi držali Hrvatima glavu pod vodom služeći tuđinu kao žandari, milicajci, zatvorski čuvari, vojnici, sudci, učitelji,… nego kako bi na korist Hrvatske obavljali nužne poslove koje Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Ne dolaze kako bi parazitirali na hrvatskoj muci, nego kako bi živjeli od časnoga rada.

Vabljeni poslom a ne ćirilicom, sada ne će naseliti kompaktan teritorij kao njihovi predci, nego će se raspršiti diljem Hrvatske, ponajviše na rubovima gradova. A kako je tamo asimilacijski pritisak najizraženiji, u kratkom će vremenu poprimiti značajke hrvatskog identiteta i taliti se u hrvatsko nacionalno biće kao svojedobno novčići pod zubima Marijana Matijevića.

Znaju to i Vučić i Pupovac, baš kao što znaju da ovaj scenarij ne mogu zaustaviti, taman svisnuli od boli. I zato su s pravom jako nervozni. Sve što im preostaje je tek poricanje stvarnosti uz verbalne prepirke i provokacije u vidu Vučićevih teatralnih žalopojki ili poneke bodlje objavljene u danas posve grotesknom i anakronom Pupovčevom neo-Srbobranu. Na to sablažnjavanje malenih, u maniri uvrijeđene dječurlije osvrću se tek oni koji ne umiju razlučiti bitno od nebitnog.

Loši gubitnici s ovu i onu stranu Drine, neumitno gaženi kotačem vremena, kao začarani, da ne kažemo omađijani, ostaju živjeti u onim starim, srpskim imperatorskim vremenima, umjesto da kao pravi domaćini utapaju nostalgiju za njima uz kazanče rakije. Buncajući budni u tim sanjama, grčevito se trse pokazati čiji je bio Tesla, dok znakovi vremena sve jasnije pokazuju čiji će biti živući Tesle i njihovi potomci. I dok se brinu koliko u Hrvatskoj fali Srba, previđaju kako bi ih im i u Srbiji uskoro moglo uzmanjkati. Neki od njih – ako ne baš oni, onda njihova djeca, u krajnjem slučaju unuci – izrast će, posve sigurno, u uzorne Hrvate.

Baš kako se svojedobno Jolin sin prometnuo u neprežaljenu legendu hrvatske košarke, a Jovin sin u pouzdanog čuvara mreže srebrnih vatrenih, i to u daleko nepovoljnijim okolnostima za Hrvatsku nego danas. I tko sad može reći da bi Hrvatska bez njih bila jača?… Ili sretnija?… Ili pametnija? Konačno, ima li boljeg i pravednijeg načina da se barem dijelom nadoknade strašni biološki i drugi gubitci hrvatskog naroda uzrokovani stoljećem provedenim u zagrljaju Srbije?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

E, da nam je više Srba, Cigana i govana!

Objavljeno

na

Objavio

Tramošnica, Tolisa, Paklarevo, Kreševo, Posušje,… samo su neki natpisi koje viđamo na ponosno izvješenim hrvatskim zastavama tijekom utakmica „Vatrenih“, a i drugih nacionalnih vrsta.

Zanimljivo, ta, široj hrvatskoj javnosti gotovo posve nepoznata sela i mjestašca, baš kao i većina toponima koji rese hrvatske zastave za sportskih susreta, ne nalaze se u Hrvatskoj, nego u drugoj državi – Bosni i Hercegovini. K tome se i iza onih poznatijih, na tribinama sve učestalijih, zapadnoeuropskih destinacija, poput Beča, Berlina, Stuttgarta, Züricha,… kriju uglavnom Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Ne samo zato što još od doba jugovine, te atmosferilije dokazano štetne za opće, tjelesno i duševno hrvatsko zdravlje, oni čine poveći udjel među Hrvatima u zapadnoj Europi, nego nadasve zato što emotivnu i identitetsku vezu s Hrvatskom uspijevaju očuvati u većoj mjeri od drugih im sunarodnjaka.

Za njih očito ne vrijedi ona – daleko od očiju, daleko od srca! I kad odu, nerijetko pogođeni nepravednim odnosom onih koji u Hrvatskoj kreiraju iskrivljenu sliku o svemu, pa tako i o njima, Hrvatsku ne preziru i ne proklinju. Na užas ideologa razvaline za Nju im još uvijek živo srce bije.

Država i domovina kao Crkva i vjera

Tko želi zbiljski osjetiti hrvatsko domovinsko zajedništvo, ponajbolja prigoda pružit će mu se zatekne li se u onome mozaiku kockica i kolopletu govora i naglasaka u kojima se isprepliću ča, kaj i što, kad se rijeke Hrvata slijevaju prema stadionu na kojem igra Hrvatska.

Svojevrsna je to procesija u kojoj se dodiruju s mukom ostvarena hrvatska država i iskonska emocija prema hrvatskoj domovini. Jer kad ne bi bilo države, tog institucionalnog okvira kojeg ipak ne čine samo porezi i birokracija, kao ni simboli u vidu zastave, grba i himne, ne bi bilo ni državne reprezentacije niti njezinih nastupa na svjetskoj pozornici. I zato je, među ostalim, država važna.

Uostalom, kad ne bi bila važna, ne bi prevladavajući mediji isijavali toliko ogorčenje prema njoj. „Ova država“ im je za sve kriva, baš kao što ona bivša nije bila nizašto. Njoj je kriv bio unutarnji i vanjski neprijatelj, a kako ju je upravo taj tandem rastvorio i novu državu stvorio, zato im valjda i jest „ova država“ toliko kriva.

Naravno, državni okvir nipošto nije savršen niti može pružiti pravdu svakom pojedincu. Ne može takav biti već i stoga što ga tvore po naravi kvarljivi ljudi. U tom je smislu država donekle usporediva s Crkvom kao zajednicom vjernika. Jedino što Crkva, za razliku od propadljive države – mada to što je propadljiva, ne znači da se za nju ne treba boriti, čuvati je i graditi – nije samo ljudska tvorevina niti je samo ljudskom rukom vođena.

U jamstvenom joj listu stoji potpis Nebesa da je ni najpokvareniji i najpodmukliji ljudi, pa čak i oni dobrih namjera, bili u njoj ili izvan nje, ne će uništiti, da je ni paklena vrata ne će nadvladati. S druge strane, domovina je usporediva s vjerom. Idealna je i savršena, nevina i čista, prebiva u toplini gorljivog srca, ne u zakonskim paragrafima.

U realnosti je, pak, nedostižna poput fatamorgane, ma koliko se državu težilo približiti joj. No, ljubav prema domovini, domoljublje, nezamjenjivo je vrelo poticaja da se država čuva i gradi, da napreduje. Tu su vezu uočili i oni kojima hrvatska domovina nije na srcu. Dobro znaju, kad se zabije klin između države i domovine, od države ostane tek prazna ljuštura, puki zemljopisni pojam, a od domovine samo daleki sanak pusti.

Dvije države, jedna domovina!

Jedva preživjevši sve povijesne križeve na raskrižju velikih svjetskih civilizacija, domovina Hrvata se danas prostire kroz dvije države – Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I dok Hrvati iz Bosne i Hercegovine njih obje osjećaju svojim domom, u glavama dobrog dijela Hrvata u Hrvatskoj stvorena je neka nepremostiva barijera prema Bosni i Hercegovini kao domovini hrvatskog naroda.

Doimlje im se poput nečeg dalekog, egzotičnog, smještenog tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, u što se najbolje ne pačati. Da je klin između Hrvata dviju država jedne hrvatske domovine uspješno ubačen, moglo se dobro vidjeti u vremenima kad im je gorilo pod nogama, kad se stvarala hrvatska država.

Tada su Hrvati iz BiH u daleko iznadprosječnom broju prionuli popuniti redove prvih policijskih i vojnih postrojbi Hrvatske, slično kao što danas pune redove tribina kad igra Hrvatska. A nisu li i ponajveći ratni junaci i zapovjednici obrana gradova ’91, ponajprije onih u napaćenoj Slavoniji, mahom nosili „kamenjarska“ prezimena?

Međutim, s druge strane, kad je Hrvatima u BiH zatrebala pomoć u gadnoj nevolji, jer dvojica jačih su im radili o glavi, među Hrvatima u Hrvatskoj nerijetko se osjetio izvjestan zazor, milijun razloga da se ne pruži ruka. Oni taj narod ne poznaju, jer, kako ih uvjeriše, to je ipak druga država. Nije im bilo na kraj pameti pomisliti kako je ta druga država sastavni dio iste hrvatske domovine, još manje da sve što nam je vrijedno možemo steći samo zajedno.

Ipak, našlo se i tada Hrvata s dovoljno soli u glavi i žara u srcu da moćna neprijateljska sila bude u proljeće ’92 zaustavljena, time i Hrvatska obranjena, i to na Livanjskom polju, u drugoj državi. A potom se, zimi ’94 i ljeti ’95, Hrvatska s iste geografske lokacije počela oslobađati. I što sad – poništit ćemo „utakmicu“ jer je Livanjsko polje u drugoj državi? Pravit ćemo se kao da nije ostvaren tisućljetni san i da Hrvatska nije tu zahvaljujući zajedničkim vojnim operacijama Hrvata iz Hrvatske i BiH na teritoriju BiH?

Zaboravit ćemo da je slavodobitnim okončanjem rata Hrvatska ostala cjelovita i da je u to utkana i žrtva BiH Hrvata, kako u ratu, tako i u miru koji je uslijedio? Stoga je pristojno češće se prisjetiti kako ima i onih kojima je još teže, kojima pomoć više treba, a nisu u Hrvatskoj. Jer ti danas sa svojih ognjišta cure i brže nego što se odlazi iz iseljavanjem najviše pogođenih dijelova Hrvatske.

Hrvati vaši i naši

Hrvati u BiH desetljećima su predstavljali biološku zalihu za popunjavanje demografskih rupa Hrvatske uslijed katastrofalne spolne i dobne neravnoteže uzrokovane smaknućem mnoštva mladih muškaraca u poraću Drugoga svjetskog rata (doduše, ta je katastrofa pogodila i njih, no ipak ih nije spriječila da se oporave).

Blijedoj demografskoj slici ubrzo je pridonijelo i zdušno prihvaćanje razornih tekovina suvremenog načina života, te predavanje životnom pesimizmu, sklonost čemu se i danas osjeća. Hrvati iz BiH su se toj napasti najdulje opirali zadržavajući dovoljno visok natalitet da nasele Hrvatsku i šire, a da se istodobno održe i u matičnoj državi u solidnom broju.

No, s takvim životnim stilom nisu uživali baš naročitu popularnost među onima koje su u Hrvatskoj zatekli, o čemu svjedoči dokumentirana filmska priča o naseljavanju požeškog kraja došljacima iz Rame sredinom prošlog stoljeća. Domaći svijet, što starosjedioci, što tek pokoljenje-dva ranije doseljeni Zagorci i Ličani, sumnjičavo je vrtio glavom na te „Bosance“ (njima su svi oni „Bosanci“), jer njihove žene se kote k’o zečice rađajući i dvoznamenkasti broj djece. Umjesto jedno do dvoje kao sav normalan svijet,… koji se već u ono vrijeme manio Očenaša. Ne, doduše, formalno, nego u njegovoj biti.

I danas, u najnovijem valu iseljavanja iz Hrvatske uvelike prednjače Hrvati porijeklom iz BiH. Naime, poznato je kako su mnogi Hrvati protjerani iz sjeverne Bosne zamijenili kuće i imanja sa Srbima u pojasu uz granicu s BiH (Slavonija i Sisačko-moslavačka županija), a upravo su ta područja najjače zahvaćena iseljavanjem. To, naravno, ne znači da zbog loše gospodarske situacije, dobrim dijelom uvjetovane nezavidnim položajem slijepog crijeva, okruženog ne baš najrazvijenijim dijelom Mađarske, te Srbijom i BiH, iz Slavonije ne iseljavaju i drugi.

No, da su Hrvati doseljeni iz BiH u tomu dosta zastupljeniji, zorno pokazuju sljedeća dva primjera iz drugih krajeva Lijepe Naše. Zagrebačka županija sa znatnijim udjelom Hrvata iz BiH ima dva do tri puta veću stopu iseljavanja u inozemstvo s obzirom na ukupni broj stanovnika od susjedne Krapinsko-zagorske županije, unatoč tome što je gospodarski osjetno razvijenija od nje. Također, iseljavanje iz Knina, naseljenog uglavnom Hrvatima iz BiH, višestruko premašuje ono iz Vodica u istoj županiji.

Razlozi pojačanog iseljavanja nedavno doseljenih bosansko-hercegovačkih Hrvata su dvojaki. Objektivno, iseljavanje olakšava činjenica što je njihova dijaspora u zapadnoj Europi čvrsto i duboko ukorijenjena, kao posljedica neomiljenosti u prošloj državi koja ih se s vidnim olakšanjem rješavala. Mnogi tamo imaju već uhodane poslove, a kako su čvrsto povezani rođačkim i inim vezama, novake tamo očekuje prijateljsko okruženje puno prilika u nikad dostupnijem im bogatom svijetu.

Dodatno, oni koji su se pred četvrt stoljeća doselili u Hrvatsku, nisu se još stigli tamo ukorijeniti, što psihološki olakšava odlazak u tuđinu. Osim toga, ozračje neprihvaćanja na granici otvorenog neprijateljstva, koje mediji nimalo slučajno šire spram Hrvata iz BiH, pomaže da ih se u Hrvatskoj percipira kao strano tijelo, neprilagođene krkane koji okidaju na cajke i bogate se na sumnjivim poslovima iskorištavajući ovdašnje pitomo pučanstvo.

Iritaciju samo još pojačava to što su Hrvati porijeklom iz BiH iznadprosječno zastupljeni tamo gdje tradicionalno prebiva zdrav hrvatski duh – što u zdravom tijelu, čega je primjer sport, što u zdravoj duhovnosti, među svećenicima i časnim sestrama.

Smežurani tartuf ili ipak grašak?

Osim klina koji zabijaju među Hrvate iz dvije države jedne hrvatske domovine, medijski teroristi ništa manje revni nisu i u zabijanju klina između vodećih hrvatskih ljudi i naroda.

Još u vrijeme predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, a i danas se priča po istoj špranci ponavlja, gadili su narodu vodeće hrvatske ljude namećući mu kao zamjene one vodstva nedostojne, što bi nerijetko poprimalo i karikaturalne obrise. Ha, lako se rugati onome koji dopušta da mu se ruga. Štoviše, i hrli za tim.

I dok su se poslije pobjedničkog rata na tapeti našli istaknuti vojskovođe i zapovjednici obrana hrvatskih gradova ’91, danas se razapinje one koji vode hrvatski sport, posebno njegovu najplodonosniju i najpopularniju granu, izvorište i pojilište hrvatskoga duha danas – nogomet. A vode ga i u financijskom i u sportskom pogledu toliko uspješno da bolje jedva i može. Ipak, neki to ne mogu nikako podnijeti pa za druge na svijetu ne žele ni čuti.

Drugi ih, pak, istina nevoljko, ipak prihvaćaju, ali ne propuštaju dometnuti kako im jako smetaju oni koji sve to vode i još, da stvar bude gora, od toga zarađuju. Uspješno nužno mora biti nemoralno, maksima je neuspješnih, koji vlastitu neuspješnost nastoje prikriti i moralno opravdati osjećajem moralne nadmoći. Stoga im ne smetaju oni čije neuspješno upravljanje Hrvati moraju solidarno plaćati milijardama iz proračuna, pa bi sad, služeći se istim tim receptom upropastili i hrvatski nogomet.

Takvih, a riječ je o do srži korumpiranima, pasioniranim potrošačima prevladavajućih medijskih sadržaja, je i apsolutno i relativno najviše u dva najveća hrvatska grada – u Zagrebu i Splitu – pa možda baš zato tamo, kad igra nacionalna vrsta, na tribinama dominiraju ljudi iz provincije i dijaspore. Lišeno hordi huligana, socijalističkih samoupravljača, ozračje odjednom postaje fantastično. Ni traga zloći i neredu, niti tko sramoti Hrvatsku, niti izvrgava ruglu i pogrdama igrače i vodeće nogometne dužnosnike.

Slučajno ili ne, čelni protagonisti hrvatskog nogometa na ovaj su ili onaj način neodvojivo povezani s BiH. Arhitekt i vrijedni neimar čitavog sustava, za kojeg se vjeruje da još uvijek poteže konce iz sjene, Zdravko Mamić, porijeklom je Duvnjak, a njegov nerazuman pravosudni progon pokazuje kako možda i nije tako loše što je domovina u dvije države.

Davor Šuker, predsjednik Saveza, je iz okolice Livna, odakle je i srebrni izbornik Zlatko Dalić. A Luka Modrić. maestro na terenu, u ključnim se trenutcima igračkog razvoja čeličio u mostarskom Zrinjskom. Prošavši sito i rešeto rabijatne lige, odagnao je sumnje kako zbog naizgled krhke tjelesne građe ne može postati veliki igrač. I druga prvoklasna vedeta, Ivan Rakitić porijeklom je iz BiH.

Svakog od tih stupova hrvatskog nogometa svako malo se nestrpljivo tjera, bilo medijski, bilo pravosudno, bilo nahuškanom ulicom. Ma, kad će već jednom otić’? Ta, dosadili su uspjesima i medijskim bogovima i narodu! I kako se onda ne zapitati što to mora biti u glavi onoga koji bespogovorno prihvaća da ti koji tjeraju najbolje hrvatske ljude žele dobro Hrvatskoj? Smežurani tartuf? Ili možda ipak isto takav grašak? Štogod bilo, izvor je čudnovate logike koja potvrđuje da dopustiš li da ti se srce raskoli i u njega usipa žuč, i um teško stradava.

„Ponos“ Grada Zagreba

I dok se ključni akteri najuspješnije hrvatske priče tretiraju svakojako, samo ne kao narodno blago, štoviše, i dalje se preznojavaju na medijski potpaljenoj lomači, dotle benzin dolijevaju oni koji, nesposobni činiti bilo što društveno korisno, žive od legalizirane milostinje.

Porezni su to patrioti kao što je to i Milorad Pupovac. Napokon, parkirani su na istoj strani proračuna, naravno, onoj rashodovnoj. I oni su jako ogorčeni, samo ogorčenje ne iskazuju melodramatskim istupima na tiskovnim konferencijama, nego drukčije. Tako, kao plod njihova umovanja, bočnu fasadu Muzeja Grada Zagreba na Gornjem gradu krase grafiti – MAMIĆU SRBINE i MAMIĆU CIGANE – između kojih se ugnijezdio treći – MODRIĆ GOVNO – posvećen najboljem nogometašu svijeta 2018. godine.

Mediji, inače vrlo osjetljivi na etnički motivirane diskvalifikacije, sad kao da sa simpatijama gledaju na njih, posebno na istovjetne poruke Mamiću s gotovo svakog zagrebačkog ćoška. Izgleda da im je mržnja, ako je usmjerena prema Mamiću, prihvatljiva čak i kad je mjerena Srbima i Ciganima.

Ni Milorad Pupovac u svom čuvenom godišnjaku, u kojem pedantno bilježi i najmanje prijestupe te vrste, ne navodi to, u javnom prostoru zacijelo najčešće spominjanje Srba kao karakterne mjere. Moguće procjenjuje da se tako izražava veća mržnja prema Mamiću nego prema Srbima (jer on je ipak i Cigan), a što mu očito nije neprihvatljivo. Tko prešućuje, slaže se!

Osim ako ovdje nije riječ o satiri iliti performansu nekog umjetnika habitusa i kalibra Siniše Labrovića, koji zaustavlja prolaznike pa ih tjera da u nekoj vrsti igre „vrača pogađača“ iz spomenutih grafita pokušaju odgonetnuti koji je Srbin, koji Cigan, a koji, da prostite, govno. A možda je ipak riječ o suptilnom vapaju ka multikulturalnosti orijentiranih službi Grada Zagreba kojim žele poručiti – e, gdje bi nam bio kraj da nam je više Srba, Cigana i govana!

Jer kako inače objasniti da se u tim službama još nije našlo nikoga tko bi naložio izbrisati tu sramotu s gradskog objekta prvog reda, udaljenog svega nekih stotinjak metara od Trga svetog Marka i sjedišta najviših državnih institucija?

Objašnjenje, moguće, leži u tome što tamo samo jedan, a i taj je iz BiH, nekaj dela i bez da mu se izrijekom veli. Samo, ovih je dana i on sav u gorućem poslu pa će na „ponos“ građana Zagreba spomenuti grafiti još neko vrijeme krasiti fasade srca njihova grada.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari