Pratite nas

Kolumne

Hrvati i Srbi, jučer, danas, sutra!

Objavljeno

na

Božja providnost odredila je da duboko u 19. stoljeću, na onom komadićku male zemlje, riječ je o Lici u Hrvatskoj, na svijet prispiju vjerojatno najpametniji i najjači čovjek toga vremena. Moguće je, doduše, da su izrečeni superlativi ponešto pretjerani, ali sigurno nisu daleko od istine.

Fascinantan dojam velikana iz male sredine samo još pojačava što je najpametniji rođen kao Srbin, pravoslavac, u kraju zapadno do Gospića, dominantno napučenom Hrvatima, katolicima, dočim se onaj najjači rodio kao Hrvat, katolik, u hrvatskoj etničkoj enklavi istočno od Gračaca, okruženoj sve samim Srbima.

Junak iz Like

I dok se o genijalnom izumitelju čudesa od eletrike, koji je, kažu, izmislio 21. vijek, Nikoli Tesli, podosta znade, najjači čovjek onoga vremena, Marijan Matijević, nije našao mjesto u općem sjećanju čak ni svojih zemljaka, a kamoli šire. A svojom je snagom doista plijenio veliku pozornost nastupajući pod nadimcima Lički Samson, Junak iz Like (upravo tako je na plakatima, najavama njegovih nastupa, stajalo na hrvatskom jeziku), Herkul zlatna srca…

Nažalost, u ono doba znanost još nije bila toliko uznapredovala da bi Matijevićevi podvizi ostali trajno pohranjeni i u pokretnoj slici pa nema druge nego, kao i kad je o najvećem dijelu povijesti riječ, vjerovati onome što je ostalo zapisano, koliko god se doimalo pretjeranim, čak i kad bi u glavnoj ulozi bio medvjed, a ne čovjek.

Tako Matijević nije dao dvopregu konja da se pomakne s mjesta, a bome niti zrakoplovu da poleti, rukama je vukao konopima povezana dva trgovačka broda, podeblju željeznu šipku bi savijao oko vrata kao da je od gume, zubima savijao željezne kovanice, a fosne od 8 centimetara bi kao od šale lomio rukama na glavi. Uz to bi i glasovite hrvačke kolose svoga vremena, impozantnih proporcija od dva metra i 120 kila, podizao i bacao iz ringa.

Kad bi se tkogod poželio s njim rukovati, pružao bi mu podlakticu strepeći da mu u izljevu srdačnosti ne polomi prste, šaku, tetive i, kako bi neki rekli, sve ostalo. Osim toga, bio ga je i glas dobrotvora plemenita duha. Zaradu od nastupa darivao bi za opće dobro, a velikim dijelom i ostavljao potrebitima, ne vodeći se onom kako što više sačuvati za crne dane. Kao da je vjerovao da mu je snaga dana kao Božji dar, vječna.

Kao da je računao, neka i s godinama oslabi, još uvijek će biti dovoljno jak da se može prehraniti. I, doista, snaga ga nije napuštala ni u sedamdesetima, kad se u kraju u kojem je tada prebivao nije moglo naći mladića koji bi prihvatio izazov odmjeriti se s njim.

A i da ništa od toga nije učinio, epizoda, u kojoj je na nekoj priredbi u Americi ispravio najavljivača koji ga je predstavio kao “najjačeg Austrijanca”, zaslužuje biti trajno njegovana u sjećanju, što zbog iskazanog domoljublja, što zbog stila, što zbog estetike: “Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci,… di namjernik dobri nikada zanoćiti ne će pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao…”

Snaga ipak ne valja samo klade, katkad i umu pritekne u pomoć

Zanimljivo je da će se dvojica izgledom, a i zanimacijama, posve oprečna zemljaka, hrvač Matijević, jedar i čio, i znanstvenik Tesla ispijene, asketske fizionomije, svak’ na krovu svijeta u svom poslu, sresti u dalekome bijelom svijetu, a gdje drugdje nego u već tada svjetskoj prijestolnici šoua i biznisa – u New Yorku.

Tesla je, istina, bio genij, ali nije baš imao poduzetničkog dara (za to, čini se, treba ipak nešto više i od najizvrsnijeg uma), pa je vječno kuburio s novcem nužnim za ostvarenje svojih vizija. To je ujedno i razlog zašto danas ne uživa širu popularnost i što nije našao zasluženo mjesto na istaknutim stranicama enciklopedija za mladež, unatoč tome što je osmišljavao i principe djelovanja, i nalazio optimalnu primjenu.

Međutim, logikom tržišnog kapitalizma i tada vođena Amerika bila je ponajviše usredotočena na što širu uporabu i prodaju. A u tom je poslu Edison (s kojim je Tesla odbio podijeliti Nobelovu nagradu) bio bolji i tako ostao široj javnosti poznatiji.

Konačno, običnom svijetu je lakše pokazati žarulju nego izmjeničnu struju, u koju je onima koji se oslanjaju isključivo na vidljivo i opipljivo gotovo jednako teško povjerovati kao i u Boga,… sve dok ju ne “pipnu”, a tad im je susret s Bogom gotovo zajamčen… Upravo zbog očitog nedostatka poduzetničkoga dara u Tesle, ali i zato što je u mladosti propao kao kockar, možda nije bilo najmudrije nazvati tvrtku proizvođača električnih automobila njegovim imenom.

Odatle, moguće, i sve te silne oscilacije vrijednosti dionica dotične tvrtke na svjetskim tržištima kapitala.
Glas o Teslinim teškoćama sa zatvaranjem financijske konstrukcije dopro je, dakle, i do zemljaka mu Matijevića, koji se, zatekavši se u New Yorku, spremno odazvao potpomognuvši njegove pothvate zaradom od priredbi u kojima je tamo nastupio.

Ironično, kako svaka pamet već po naravi teži redukciji potrebe za snagom, Matijević je, potpomažući Teslu, u neku ruku radio protiv svoje izrazite vrline, komparativne prednosti, reklo bi se. No, mada se već tada dalo naslutiti kako plodovi pameti teže širenju opće lijenosti i dokolice, u ono je doba iznimna snaga ipak još služila kako bi se pokazalo što se sve njome može učiniti, a ne samo poradi atraktivnog tjelesnog izgleda kao u vremenima koja će tek nastupiti, u vremenima u kojima će plodovi pameti stremiti i ka redukciji pameti sâme – i prema lijenosti uma, a ne samo tijela.

Treća generacija preko velike bare

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, opet tamo preko velike bare, košarkaškom su NBA ligom harala dva momka porijeklom nedaleko Matijevićevog i Teslinog zavičaja. Nije baš da su bili najbolji u svome poslu, ali da su bili pri samome vrhu, to nitko ne može poreći. Obojica, “Pistol” Pete Maravich i Rudy Tomjanovich, su zabilježili po 5 All Star nastupa, s time da je Pete Maravich bio nešto uspješniji kao igrač pa je dvaput biran i u prvu petorku lige.

Tomjanovich je, s druge strane, ostavio trag i kao vrhunski trener (dvostruki prvak NBA). Zanimljivo, po dolasku u NBA ligu, Dražena Petrovića su tamošnji novinari uspoređivali upravo s Peteom Maravichom, i to zbog najmanje tri razloga – obojica su dolazili iz tadašnje Jugoslavije, bili su slične fizionomije i stila igre, i, konačno, probudio se nostalgični osjećaj jer je koju godinu prije Draženova dolaska u Ameriku Pete Maravich iznenada preminuo. Otišao je tek prevalivši četrdesetu, a tko bi tada rekao da će Dražen otići još puno ranije?

Priča o Peteu i Rudyju krije jednu zanimljivu anegdotu koju je s javnosti podijelio Tomjanovich. Iako obojica, kao već treća generacija iseljenika iz Hrvatske, više nisu znali jezik predaka, nego u najboljem slučaju tek poneku riječ, Maravich je jednom zgodom pristupio Tomjanovichu ne kako bi ga upitao može li mu kako pomoći ili štogod slično. Postavio mu je ono pitanje zbog kojeg se u nekim vremenima i okolnostima u domaji njihovih predaka u slučaju pogrešnog odgovora gubio posao, stan, posjed, a katkad i glava – “jesi li ti Srbin ili Hrvat?”

Tomjanovich je, poprilično hrvatski, oprezno odgovorio kako nije siguran, ali da misli da je Hrvat. Hm… to znači da mi ne smijemo biti prijatelji, ništa manje srpski odvratio je Maravich. A vjerojatno niti jedan nije znao kako su im rodni krajevi predaka zračnom crtom udaljeni, izraženo metrikom koju bi oni razumjeli, manje od 10 milja, ili europski rečeno, ne više od 15 kilometara.

Naime, Tomjanovich vuče korijene iz sela Krivi Put ponad Senja, a Maravich iz Drežnice u ogulinskom kraju, odmah s druge strane planine. Krivi Put je znan i kao rodno selo junaka Domovinskog rata, možda i Tomjanovichevog rođaka, Damira Tomljanovića Gavrana, ali i kao postojbina poznatog hrvatskog političara iz sredine dvadesetog stoljeća, koji, doduše, nije rođen tamo, nego na spoju Bosne i Hercegovine s hercegovačke strane.

Riječ je, naravno, o poglavniku NDH, Anti Paveliću. S druge strane, Drežnica, iz koje je Maravichev djed doselio u Ameriku, je odigrala toliko istaknutu ulogu u tzv. NOB-u da se za bivše države jedina mogla pohvaliti atributom “Partizanska”, čak i u službenom nazivu.

Od borbe rame uz rame do istrage vaše ili naše

Nije to bio jedini povijesni sraz u kojem će susjedi s druge strane brda, planine ili rijeke biti na suprotstavljenim stranama, ali će biti prvi poslije kojeg više ne će ostati Srba ni za lijeka u Teslinu rodnom kraju, ali ni Hrvata u Matijevićevom. Ipak, zadnjih nekoliko stotina godina od masovnog dolaska pravoslavaca u hrvatsku zemlju, koju su u dobroj mjeri napučili, oni su uglavnom vojevali rame uz rame s domicilnim Hrvatima.

Umijeće ratovanja hrvatskih postrojbi, sastavljenih od vojnika obje vjere, hvalio je još slavni vojskovođa Napoleon, odajući im priznanje kao suparnicima. Još za Prvoga svjetskog rata, primjerice u austro-ugarskom pohodu na Srbiju, Hrvati i Srbi iz hrvatskih zemalja dijelili su iste borbene redove. A posebno su se iskazali u borbama protiv Talijana na rijeci Soči pod zapovjedništvom rođenog hrvatskog pravoslavca, feldmaršala Svetozara Borojevića.

Unatoč bratstvu po oružju s Hrvatima, katolicima, hrvatskim bi se pravoslavcima uvijek nešto ispriječilo na putu da srastu s domovinom Hrvatskom i matičnim narodom u jedno biće. Štoviše, ljudi s drugu stranu brda Hrvatima bi nerijetko radili i o glavi, lakomo se odazivajući na sirenski zov nedobronamjernog tuđina, obično centra moći u širem državnom okviru u kojem bi se tijekom povijesti Hrvatska našla, a čije se vladanje rubovima, uslijed zauzetosti strateški važnijim poslovima, počesto svodilo na onu pragmatičnu – podijeli pa vladaj!

Neke obećavajuće ideje iz dalje prošlosti su ostale otpuhane na vjetrometini povijesti, poput, recimo, Unije (katolici istočnoga obreda, grko-katolici, izvorno iste etničke pripadnosti kao hrvatski pravoslavci su, ne od jučer, Hrvati), da bi se za konačno narodnosno opredjeljenje ljudi s onu stranu brda, a ipak na hrvatskoj zemlji, presudnim pokazalo austrijsko podilaženje Obrenovićevoj Srbiji zadnjih desetljeća 19. stoljeća.

Otad napetosti eskaliraju. Tako s početka 20. stoljeća potječe i ona zloslutna neformalna objava rata usred Zagreba u listu Srbobran – do istrage vaše ili naše! Pri čemu istraga ne označava pravosudno-represivni termin, nego prijetnju nestankom s lica zemlje.

Nikola Stojanović, autor pamfleta, inače rođeni Mostarac, vodio se u raščlambi prilično zdravorazumskim argumentima – da će Hrvati prvi podleći, ukazuje to što ih je manje nego Srba, što žive uglavnom pomiješani sa Srbima i što nisu jezično homogeni (aludira se na tri narječja). A zacijelo najjači adut Srba bila je nacionalna država, koju su u ono vrijeme već imali i kojom su se znali koristiti kako bi proširili utjecaj i nametnuli svoj interes.

Fer “osveta”

Znakovito je kako do otvorenih ratnih sukoba između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ljudi s druge strane istog brda, dolazi tek nakon ostvarenog života u zajedničkoj državi sa središtem u Beogradu, i to kad bi Hrvati, ogorčeni statusom u zajedničkoj državi, došli u prigodu proglasiti vlastitu državu, a Srbi izgubili oslonac u Hrvatima stranom Beogradu. U prijevodu, sve muke iz bliže i dalje prošlosti sa Srbima u Hrvatskoj i izvan nje su posljedica nepostojanja stabilne, neovisne hrvatske države.

Danas kad su Hrvati u krvi izborili svoju državu i, ne manje važno, čvrsto ju usidrili u kući europskih naroda, uzrok tih muka je konačno otklonjen. Stoga sada, kad je razlika između Hrvatske u europskom okviru i Srbije izvan njega u svakom pogledu sve veća u hrvatsku korist, i tom trendu se ne nazire kraj, doista nema više razloga da Tesle i Maravići danas budu bilo što drugo osim Hrvati. I to ne samo nositelji tih prezimena koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, to je već manje-više gotova stvar, nego i oni koji će tek doći, bilo da su im se predci u nekoliko kolonizacijskih valova zaputili iz Hrvatske tamo daleko, daleko od mora, bilo da nikad u nju nisu ni kročili.

Ovaj put ne kako bi držali Hrvatima glavu pod vodom služeći tuđinu kao žandari, milicajci, zatvorski čuvari, vojnici, sudci, učitelji,… nego kako bi na korist Hrvatske obavljali nužne poslove koje Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Ne dolaze kako bi parazitirali na hrvatskoj muci, nego kako bi živjeli od časnoga rada.

Vabljeni poslom a ne ćirilicom, sada ne će naseliti kompaktan teritorij kao njihovi predci, nego će se raspršiti diljem Hrvatske, ponajviše na rubovima gradova. A kako je tamo asimilacijski pritisak najizraženiji, u kratkom će vremenu poprimiti značajke hrvatskog identiteta i taliti se u hrvatsko nacionalno biće kao svojedobno novčići pod zubima Marijana Matijevića.

Znaju to i Vučić i Pupovac, baš kao što znaju da ovaj scenarij ne mogu zaustaviti, taman svisnuli od boli. I zato su s pravom jako nervozni. Sve što im preostaje je tek poricanje stvarnosti uz verbalne prepirke i provokacije u vidu Vučićevih teatralnih žalopojki ili poneke bodlje objavljene u danas posve grotesknom i anakronom Pupovčevom neo-Srbobranu. Na to sablažnjavanje malenih, u maniri uvrijeđene dječurlije osvrću se tek oni koji ne umiju razlučiti bitno od nebitnog.

Loši gubitnici s ovu i onu stranu Drine, neumitno gaženi kotačem vremena, kao začarani, da ne kažemo omađijani, ostaju živjeti u onim starim, srpskim imperatorskim vremenima, umjesto da kao pravi domaćini utapaju nostalgiju za njima uz kazanče rakije. Buncajući budni u tim sanjama, grčevito se trse pokazati čiji je bio Tesla, dok znakovi vremena sve jasnije pokazuju čiji će biti živući Tesle i njihovi potomci. I dok se brinu koliko u Hrvatskoj fali Srba, previđaju kako bi ih im i u Srbiji uskoro moglo uzmanjkati. Neki od njih – ako ne baš oni, onda njihova djeca, u krajnjem slučaju unuci – izrast će, posve sigurno, u uzorne Hrvate.

Baš kako se svojedobno Jolin sin prometnuo u neprežaljenu legendu hrvatske košarke, a Jovin sin u pouzdanog čuvara mreže srebrnih vatrenih, i to u daleko nepovoljnijim okolnostima za Hrvatsku nego danas. I tko sad može reći da bi Hrvatska bez njih bila jača?… Ili sretnija?… Ili pametnija? Konačno, ima li boljeg i pravednijeg načina da se barem dijelom nadoknade strašni biološki i drugi gubitci hrvatskog naroda uzrokovani stoljećem provedenim u zagrljaju Srbije?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari