Pratite nas

Kolumne

Hrvati ipak nisu zelenski,… ali bi mogli opet postati crvenski!

Objavljeno

na

ilustracija N1

Rijetko kad se potrefi da se na nekim izborima u isti mah bira dvoje – uz ono formalno deklarirano, prešutno, ali posve jasno, i nešto drugo. Upravo to se zbilo u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora održanom protekle nedjelje. Naime, osim što su u drugi krug izabrani kandidati Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović, usput su održani i unutarstranački izbori u HDZ-u, preciznije, unutar HDZ-ova biračkog tijela.

Unutarstranački izbori u HDZ-u

Usporedbom s rezultatima prvog kruga izbora održanih prije 5 godina, u kojem je ista HDZ-ova kandidatkinja dobila 37% glasova, vidi se kako je HDZ-ovo biračko tijelo omjerom od 26,5% (rezultat Kolinde Grabar Kitarović iz 2019.) naspram preostalih 10,5% (postotak njezinih glasova iz 2014. koji se sad prelio drugim kandidatima, uglavnom Miroslavu Škori) podržalo trenutno vodstvo i maticu stranke uvjerljivom dvotrećinskom većinom. Vrijedi primijetiti kako su ti izbori u sjeni održani u maksimalno slobodnim uvjetima, bez dodatnih motivatora karakterističnih za parlamentarne i lokalne izbore. Naime, za razliku od njih, ovdje se članstvo pri izboru nije vodilo i osobnom koristi, jednostavno zato što o rezultatima ne ovise izravno položaji i namještenja u javnom sektoru.

Po tko zna koji put, onda kad je najteže, baš kako je bilo i u ratu, odlučile su Dalmacija, more moje, jedna duša a nas dvoje (preko 40 tisuća glasova razlike za Grabar Kitarović u odnosu na Škoru), i Herceg-Bosna, srce ponosno (10 tisuća glasova razlike). A ozbiljan bi propust bio ne uputiti pozdrav i tebi Liko, Velebita diko! Eto, presudili su baš oni dijelovi Hrvatske odakle porijeklo vuče preko 80% hrvatske nogometne reprezentacije – tog u svijetu uvjerljivo najprepoznatljivijeg hrvatskog proizvoda. U zajedništvu s nacionalnom repkom Predsjednica je globusom pronijela slavu Hrvatske, što je zapaženo i pozdravljeno diljem uljuđenog svijeta, posvuda osim u jednom njegovu čemernom kutku. Naime, kao i sve ostalo izvrsno, sjajno i uspješno, tamo gdje cvatu jal, malodušje, i pesimizam, i to je naišlo tek na zlurad podsmijeh.

Što se, pak, Hrvata u svijetu tiče, ništa neočekivano. Oni kojima gori pod nogama, a povijest ih je naučila da više drže do djela nego do pustih riječi, pokazali su kako cijene popuštanje stiska unazad nekoliko godina. Stoga su se Hrvati u neposrednom susjedstvu, u BiH i Srbiji, priklonili Kolindi. Dotle bi oni, kojima je u dijaspori skroz dobro, sa sigurne udaljenosti u Hrvatsku uvodili neizvjesne promjene, kao da joj nikad gore nije bilo. A sve što se izmjeriti dade, pokazuje upravo suprotno – da se kronično loši trendovi preokreću, ako već nisu preokrenuti, i da Hrvatskoj ide bolje nego ikad dosad!

Struktura Škorinih birača

Kad se podrobnije promotri struktura promjenama sklonih Škorinih birača (24,5% ukupnog biračkog tijela), pretežu tzv. razočarani HDZ-ovci (spomenutih 10,5%). Njima je putokaz za drugi krug dao Stevo Culej i razložno je očekivati da će ga, kako Hrvatska ne bi opet skliznula u provaliju, najvećim dijelom slijediti. Isto vrijedi i za one koji su Škoru izabrali vođeni lokal-patriotskim razlozima. Oni jednostavno sad nemaju druge nego se osloniti na one šire patriotske, pa nakon stihova „Inati se, Slavonijo…“ zapjevati – „Slavonci smo i Hrvati pravi, mi volimo crven, bijeli, plavi, …“. A nipošto ne samo crven!

Tu su još i politikom neopterećeni ljudi, koji su ostali očarani Škorinom estradnom karizmom, oni koji više polažu na izvanjsko, dočim im meritum stvari gotovo uopće nije u fokusu. Ti bi već po naravi većinom trebali biti skloniji blistavom, decentnom, pomalo i glamuroznom imidžu Kolinde Grabar Kitarović, nego mračnoj auri postsocijalističkog mrguda Zorana Milanovića. Uostalom, oni koji su Škori dali glas vidjevši u vrijednostima o kojima pjeva specifično hrvatsko identitetsko značenje, a ne ono kozmopolitsko kako bi to autor s vremena na vrijeme objašnjavao, dat će glas Kolindi, dobro znajući kako ona, suprotno protukandidatu Milanoviću, i pjesmom, i riječima, i djelima osjeća i zastupa upravo te vrijednosti.

Istaknutu skupinu Škorinih birača čine društveno ili politički angažirani, principijelni ljudi, mahom s desnog političkog spektra. Kako uslijed velikog emotivnog pražnjenja nakon doživljenog poraza upravo kod njih postoji najveća vjerojatnost apstinencije ili prosvjednog glasovanja protiv oba preostala kandidata, elementarna logika nalaže obratiti im se. Tim više što oni dobrim dijelom sumnjaju kako Kolinda zastupa one vrijednosti za koje su uvjereni da bi ih zastupao Škoro. Pritom valja voditi računa kako kod nekih prevladava moralni kodeks određen katoličkom vjerom, dok je u drugih dominantan nacionalni moment određen emocionalnim hrvatstvom.

Manje zlo i veće zlo

Oni koji se rado pozivaju na zasade katoličanstva često se odveć lakonski hvataju argumenta kako birati manje zlo nije sukladno kršćanskom moralu. To, međutim, stoji ako i samo ako postoji mogućnost izabrati i dobro, ali uz veliku žrtvu, pa ljudi poradi vlastitog komoditeta i umirivanja savjesti pokleknu i biraju manje zlo, tješeći se kako, eto, nisu izabrali ono veće. No, izbor između Grabar Kitarović i Milanovića nije takav slučaj. Treći izbor, naime, ovdje više ne postoji. A i bira se između dvije osobe koje su sve samo ne jednako zlo. Stoga bi se, izjednačavajući ih neizjašnjavanjem zapravo nehajno prekršila osma Božja zapovijed. Slično kao pri izboru manjeg zla (onda kad postoji i dobro), i ovdje se anestezira savjest sve kako bi se tobože moralno opravdala nemoralna odluka.

Zanimljivo je kako pojedince koji se skanjuju od izbora manjega zla nikakve moralne skrupule nisu spriječile da se u prvome krugu opredijele za veće zlo. Jer, nije li veće zlo čitavo ljeto pjesmom veselo poručivati bližnjemu da se mani Očenaša od bavljenja tjelovježbom nadahnutom jogom? K tome, nije li veće zlo predati se poganskom običaju „Martinja“, kojim se izruguje Presveto Trojstvo krštenjem mošta u vino u ime boga Baka (poganski bog), sina Martina, i duha bakanalija, nego se prepustiti čarima numerologije? Pri čemu je vjerodostojnost vijesti da se Predsjednica uzda u numerologiju vrlo upitna. Uostalom, nije li zločesto u datumu predstavljanja kampanje, 11.11. u 11 sati, tražiti isključivo numerološki motiv, a istodobno u višekratnom ponavljanju broja 1 ne vidjeti simboliku prvog mjesta i pobjede? Osim toga, kako to da im prije 5 godina nije smetala numerologija kad je Kolindino predstavljanje održano na isti nadnevak u isto vrijeme?

Uzevši ovo u obzir, ne bi li bilo katolički ne posrnuti opet, ne izjednačavati zla i ne birati veće zlo, nego zaviriti u zrcalo vlastite duše pa učiniti korak naprijed glasujući za manje zlo? Ako je uopće zlo.

ZDS ili ZDŠ?

Što se, pak, onih naglašeno nacionalno osjetljivih tiče, zanimljivo je kako su Škori bili spremni dati prolaznu ocjenu unatoč nizu poprilično neočekivanih stajališta. Puno su toga progutali – i to što je govorio o zaslužnom Titu do ’45 (nije li ono i Bleiburg bio ’45?),  i to što je hvalio Hrvate kako su imali 5 antifašističkih divizija i svega šačicu ustaša, i to što je tijekom kampanje gotovo iz dana u dan radio salto mortale (recimo, na temama odvojenosti Crkve i države, mogućeg susreta sa Željkom Komšićem i pomilovanja Tomislava Merčepa). Konačno, nije li zborio o isključivo fašističkoj NDH (bez Tuđmanovog dodatka o izrazu težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom), što neumitno uključuje i prihvaćanje međunarodne osude, dok je Kolinda, primjerice, govorila tek o ustaškoj NDH, a što nije isto budući baca naglasak na nacionalni karakter pokreta? Vrlo je nejasno ostalo i dvoznačno Škorino stajalište o pozdravu „Za dom spremni“, koje zaostaje čak i za onim trenutne vlasti, posvjedočenim i djelima (spomen-ploča poginulim hrvatskim braniteljima kod Novske, dekriminalizacija pjesme „Čavoglave“ Škorina kuma, smjernice Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, kojima je pozdrav sačuvan u kontekstu Domovinskog rata, i to nakon što je za prethodne vlasti beziznimno sotoniziran).

Sve ovo jasno potvrđuje kako je Škoro do jučer tvrde desničare podosta smekšao, pokazavši kako je kratak put od ljute ZDS desnice do ZDŠ – Za Domoljuba Škoru! Pri čemu je ovo „Š“ prilično meko, onako kako ga izgovara legendarni Ćiro. A kad jednom postaneš ZDŠ, više ni put do Zokine Desanke Šakić nije tako dalek – traje svega 14 dana! Takvu sudbinu pristojan čovjek ne bi poželio ni najvećem neprijatelju, a kamoli do jučer prijatelju. No, ako on tako svojom voljom hoće, neka mu! Uostalom, svak’ sam određuje granice vlastita dostojanstva.

Iako mu karakter to ne odaje, treba podsjetiti kako je Zoka u takvim prigodama vrlo discipliniran, striktno se pridržava uputa – nakon upotrebe otresti! Naime, kao markantnom, naočitu muškarcu, desanka mu u ove svrhe i ne treba, osim, eto, u iznimnim okolnostima – samo pred izbore! Kad dođe na vlast, može do mile volje o državnom trošku jurcati letjelicom, pa kamo god se zaputio, na Krk sletjeti. I bez da ga itko išta o tome pita. Ma kakva povjerenstva, kakvi sukobi interesa, kakvi mediji, kakvi bakrači! Ako bi se tkogod i našao propitkivati poštenje tog posve normalnog druga, smjesta bi sam sebe svrstao u nenormalne.

Inače, ako baš nekoga zanima, ZDŠ se u drugome izbornom krugu može postati na 3 načina – ostati kod kuće, izaći na izbore i poništiti listić, pri čemu je konačni efekt jednak dopisalo se pritom ZDS, ZDŠ, ili nešto treće. A može se i zaokružiti Milanovića. Ako tkogod dvoji između puke protestne neutralnosti i izravnog glasa za Milanovića, možda mu izbor olakša glavom i bradom Basta, što je Zokin nadimak iz mlađih dana. Naime, šuška se da će onome tko mu pokloni puno povjerenje Basta uručiti umanjenu repliku Maršalove biste, dok bi se vraćanjem originala u svoje nove odaje zahvalio čitavom hrvatskom narodu na potpori.

No, ne predstavlja samo smjer kretanja Maršalove biste bitnu razliku između Kolinde i Milanovića. Onima koji ih izjednačuju, vidjevši u njima tek puke potomke mrskih im antifašista, što nekad ZDS-ovcima, a sada latentnim ZDŠ-ovcima nepodnošljivo smeta, ne bi bilo zgoreg prisjetiti se kako su se Milanovićevi predci digli na ustanak protiv hrvatske države na njezinom teritoriju, dok su se Kolindini pobunili izloženi teroru fašističke Italije (a prethodno se netko složio s tim da taj čisti hrvatski kraj tamo završi, je l’?). Pritom će neutralni promatrač primijetiti i kako Kolindini stari nisu bili pripadnici komunističke vrhuške naseljeni u središta Zagreba i Beograda, nego tek obični ljudi sa sela. Ta naoko sitna razlika itekako je vidljiva i danas u retorici, stilu, ljudskim vrijednostima i djelovanju njihovih potomaka.

Naposljetku, ne bi li bilo logično da oni koji su do jučer govorili kako Plenkoviću bolje odgovara pobjeda Milanovića, baš zato daju glas Kolindi? Pa ne će li u suprotnom učiniti Plenkoviću po volji?

Ima li Kolakušić srca?

U kontekstu odlučujućeg čimbenika u drugome krugu puno se govori o apstinenciji Škorinih birača, a znatno manje o onoj poprilično rezigniranih Juričanovih i Kolakušićevih pristaša. Neobično, jer ipak se radi o respektabilnih više nego 10% glasova, što otprilike odgovara postotku razočaranih HDZ-ovaca koji su se priklonili Škori. Zašto i oni ne bi mogli odlučiti pobjednika?

Mislav Kolakušić se, naime, nakon početnog uzleta i anketnog približavanja Škori, sâm eliminirao benevolentnim stajalištem prema ulici Ante Pavelića te sumnjičenjem Milanovića oko broja prikupljenih potpisa. Ta nedopuštena iskakanja nagnala su medijski agitprop da pristupi akciji Kolakušićeva prigušivanja, ponajprije kako bi se spriječile dvije potencijalne štete za Milanovića – ugroza njegova vodstva nakon prvoga kruga, ali i sabotaža očekivanog prelijevanja Kolakušićevih glasova Milanoviću u drugome krugu. Jednostavno, udar na Milanovićevo poštenje, tu njegovu jedinu vrlinu, makar bila i virtualna, koju je medijski agitprop s mukom gradio i sad ju bespoštedno brani, se ne prašta. Zato mediji i ne propitkuju strukturu njegovih poslovnih partnera za vrijeme izbivanja iz politike, zbog čega bi svaki njegov ozbiljan suparnik bio čerečen sve dok ne prizna (popeli bi mu se na glavu ponavljajući kako javnost ima pravo znati… dok sad ta ista javnost nezainteresirano čačka nos). Bilo bi zgodno kad bi sve to primijetio i sâm Kolakušić pa pred drugi krug stavio do znanja svojim pobornicima da je primijetio… Jer šteta bi bilo da ode u povijest bez ispaljena metka. Tim više što Milanoviću sklona medijska kuća ex-epehazija, kako bi umanjila potencijalnu štetu za svog gojenca ako se Kolakušić nepovoljno po njega odredi, već marljivo oblikuje ozračje u kojem se ogorčeni Kolakušićevi suradnici odriču dojučerašnjeg vođe.

Kirurg, pekar ili mesar?

Ako mu se zdravstveno stanje toliko pogorša da mora pod nož, Hrvat će se zacijelo radije pouzdati u kirurga nego u nekog pekara ili mesara. No, kad treba operirati Hrvatsku, sklon je umjesto dokazanog, svjetski priznatog kirurga, birati ljubaznog, slatkorječivog, raspjevanog pekara, samo zato što se, eto, i on u radu koristi nekakvim nožem, bez obzira što to nije ni skalpel ni laser. Ali ne samo to, nego će biti spreman Hrvatsku izručiti na operacijski stol čak i mesaru, koji ne barata ni nožem. Taj se samo sjekire hvata, kako, uostalom, nalaže modus operandi njegovih ideoloških i mentalnih predšasnika. Metaforički rečeno – jučer u Münchenu, danas u vašem gradu!

No, i vrhunski se kirurg može razboljeti. Tako se nekima uslijed ponekog manje uvjerljivog Predsjedničinog izdanja učinilo kako je ona slabijeg zdravlja i da joj manjka energije. Napokon, javno je obznanjeno da je tijekom kampanje bila pod virozom, koja, moguće, i nije posve zaliječena. Mada, realno gledajući, nakon intenzivnog petogodišnjeg medijskog mobinga i presinga, koji se u vrijeme kampanje nije smanjio – naprotiv! – rijetko tko bi ostao zdravstveno posve neokrznut. Sve nek’ su i ozbiljnije tegobe u pitanju, kojih Predsjednica nije bila pošteđena ni tijekom mandata, što ipak nije bitno utjecalo na njezinu stalnu aktivnost, eto protukandidata koji je opasniji za Hrvatsku kad je zdrav negoli kad je bolestan. Trećeg jednostavno nema!

Kakvog god zdravlja Predsjednica bila, njezina pobjeda ostaje nužan preduvjet za jesensku vladajuću koaliciju između HDZ-a i opcija koje su se okupile oko Škore, naravno, ostvare li dovoljno dobar rezultat na parlamentarnim izborima. S druge strane, eventualnom pobjedom Milanovića sve se komplicira. Ljevica bi dobila zamašan vjetar u leđa, baš onako kao što su ga sad Milanoviću dali glasovi za Škoru, omogućivši mu prednost nakon prvog izbornog kruga. Tada gotovo sigurno ne bi bilo dovoljno mandata za desnu koaliciju. Nego bi kao jedina realna opcija isplivala velika koalicija „HDZ-SDP“, koje se svi tako groze. E, sad će imati priliku pokazati je li se toga doista groze ili takav rasplet ipak željno iščekuju. Osim ako ozbiljno ne računaju na još jedan scenarij. Možda se nekima uloga ZDŠ  toliko dopadne da bi im milo bilo kad bi i nakon parlamentarnih izbora SDP-u poslužili u istu svrhu. Naime, upravo to je već svojedobno viđeno u BiH, kad su tamošnji ljuti hrvatski desničari poslužili kao ZDŠ jednom ipak ne Zoranu, nego Zlatku – Milanovićevu socijaldemokratskom prijatelju Lagumdžiji!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Narod se više ne može izjašnjavati ne samo na referendumima nego ni na karnevalima

Objavljeno

na

Objavio

foto: radioimotski

Zima ide prema kraju, a nije ni počela. Očekivao sam barem februarsku revoluciju, ali ništa se nije prevrtalo. Još ako ne bude ni proljeća, možemo reći da će zavladati klimatsko jednoumlje iliti vječno ljeto i takve vrućine da ćemo se skrivati pod zemljom, pa za nekoliko naraštaja oslijepiti kao krtice. Ondje je već političko podzemlje zvano duboka država. Ona iz te skrovite pozicije vlada nadzemljem kojemu nema tko otvoriti oči.

Prošli je tjedan bio u zemlji Hrvatskoj vrlo zabavan, počam od utorka kada je u okviru fašnika održana mala diletantska priredba na Pantovčaku, pod firmom inauguracije predsjednika države. Trajala je zabrinjavajuće kratko i podsjetila me na osnutak HDZ-a u jarunskoj kućici. Samo sam čekao da Milanović kaže: „Idemo to brzo obaviti dok ne provali policija.“ U toj brzini novi je predsjednik sam pročitao tekst koji bi inače trebao ponavljati za predsjednikom Ustavnoga suda, možda i zato što se bojao da ne će sve zapamtiti. Veći dio vremena oduzela je Josipa Lisac slobodnom interpretacijom hrvatske himne, valjda himne, riječi nikako nisam uspijevao pohvatati, a melodiju tu i tamo, no lijepo je da nije otpjevala samo prve dvije kitice himne, valjda himne, jer većina Hrvata zna samo dvije, odnosno jednu, a neki i s tom jednom imaju poteškoća.

No dobro, ovo je portal HKV-a i ne bavimo se rubnim dojmovima. U središtu pozornosti bilo je ionako obraćanje navodno obraćenoga Zokija, cijeli jedan politički program inicijalno izrečen u onom „Građani i građanke“ umjesto točnog „Hrvatice i Hrvati“, što mi je bilo dovoljno da isključim televizor. Predsjednik RH je predsjednik države definirane u Ustavu riječima da je ona nacionalna država hrvatskoga naroda, pa se prezidente treba i mora prije svega obratiti tom narodu čiji se pripadnici zovu Hrvati, to jest Hrvatice i Hrvati, zapisani tim imenom od ranoga srednjeg vijeka, i prije, mnogo prije.

Tek nakon toga iz pragmatične pristojnosti treba spomenuti i ostale hrvatske državljane. Ali ne, sada je , znači, ustanovljeno da u Hrvatskoj žive samo građani i građanke čije se nacionalna pripadnost ne može ustanoviti, smjesa neodredljivih osoba tko zna kako i kada okupljenih na ovom području Europe, vjerojatno slučajno, ali tako je kako je. I nije to daleko od one čuvene Marksove izjave da su Hrvati otpatci naroda i treba ih maknuti s lica zemlje jer se samo motaju pod nogama velikih nacija (i njihovih interesa). Hrvati se nisu dali maknuti, rekli su da će se sami maknuti kada sami odluče, a po demografskim kretanjima i odlascima čini se da je to vrijeme došlo.

Nisu se samo Hrvatice i Hrvati našli u nebranom grožđu, nego i naziv njihove države, pa mi se pričinilo da je od Republike Hrvatske ostala samo Republika, neka neodređena zemlja, bezimena. U svemu: u svečanim prilikama predsjednik države, premijer i predsjednik Sabora trebaju se prije svega obraćati Hrvaticama i Hrvatima u Republici Hrvatskoj i iseljeništvu, Hrvatima u Herceg Bosni, a u manje svečanim zgodama dovoljno je reći „Gospođe i gospodo“.

Otvaraju se i nova pitanja: uskoro će biti popis stanovništva, ako manjine uopće dopuste da do njega dođe, a kako će se Hrvati izjašnjavati ako ih ni prezidente ne poznaje. Svakako treba uvesti rubriku građanin i građanka, s tim da ni to nije posve korektno jer će se pobuniti gender-fanatici i pitati što je s onima koji nisu ni žene ni muškarci nego se nekako čudno osjećaju. Predlažem rubriku „they“ – tako ih sada nazivaju engleskim jezikom. They trebaju imati svoje predstavnike među popisivačima, jer ima neukih popisnika koji će biti zbunjeni, pa ne ćemo dobiti pravu sliku svekolikog pučanstva. Inače, očekujem da se popis stanovništva pretvori u veliki cirkus od kojega će imati koristi autobusni prijevoznici iz Beograda i okolice, na što je suptilno upozorio Hrastov Zekanović, Šibenčanin, pa su mu odmah na vratima naslikali različito znakovlje. Vjerojatno tihi obožavatelji Raškovića ili glasni tenkisti koji su napali Šibenik u rujnu 1991.

Onaj manjinski amandman o više materinskih jezika nadilazi moje intelektualne sposobnosti, pa kako ništa nisam shvatio ne mogu ni komentirati. Znam samo da oni koji ne znaju dobro hrvatski govore „materinji jezik“ umjesto materinski, pa se možda amandman na to odnosi. Znači, dva jezika, materinski i materinji, ako je tako – podržavam. Manjinci su inače do prošloga tjedna bili dosta šutljivi, tek ih se vidjelo kada su radosno razumjeli da će od hrvatske države dobiti oko pedeset milijuna, neki za promicanje svoje kulture i jezika, u redu, drugi za opanjkavanje hrvatske države, što i nisu neke Novosti.

Među manjinama istaknuli su se početkom ove godine Romi u nekim dijelovima Međimurja, to jest onaj njihov dio (vidite kako sam oprezan) koji terorizira većinsko, da ne kažem hrvatsko pučanstvo, a najviše vole starije Hrvatice i Hrvate koji se ne mogu obraniti, niti ih tko drugi brani (država itd.) te se noću ali i danju zaključavaju velikim lokotima iza teških rešetaka. Tko su ti stari Međimurci? Oni koji su skoro cijeli život radili u inozemstvima i skucali za kuću i okućnicu, a sada moraju drhtati, u slobodnoj Hrvatskoj zatvoreni iza rešetaka, drhtati da ih ne okradu ili ne ubiju. Vođe Roma zdušno brane svoje, očekujem da vele kako ti napasnici nisu Romi nego Cigani. Socijalnu pomoć dobivat će, kaže vlast, u naturi. Gdje su ona vremena kada su kao kotlokrpe dolazili u sela i skromno zarađivali, u gradovima svirali u kavanama za dobru nagradu ili lutali na kolima Europom (kotač je njihov simbol). Problem je očito nastao kada su skinuli kotače.

Od Maksimilijana do danas

Biskup Maksimilijan Vrhovac bio je neobičan svat, kada je baš trebalo uzimao je i mač u ruke da otjera Turke, potom tražio da se Dalmacija priključi Hrvatskoj (i Slavoniji). Koketirao je s jakobincima i umalo zaglavio u uroti Ignjata Martinovića, od Kaptola do Vlaške dao je sagraditi tajni prolaz do zgrade gdje su se održavali sastanci masona, čiji je najugledniji član bio dugo godina. Tada je masonerija u Hrvatskoj bila nešto drugo nego poslije, imala je domoljubnu, da ne kažem državotvornu ulogu. Poslije je malo oslabjela, pa u dvadesetom stoljeću malo ojačala, osnažila se priljevom mnogih umjetnika koji su se zvali Meštrović, Tartaglia ili Čikoš Sesija, iz svijeta književnosti Barac ili Ivo Andrić, iz znanosti Šićić i Prelog, iz drugih područja Kvaternik i u jugoslavenskim dimenzijama Vasa (Čubrilović), Moše Pijade i još mnogi.

Ona Maksimilijanova hrvatska domoljubna crta pretvarala se u jugoslavensku liniju. Krleža se navodno nije dao navući. U ratu i poraću nisu dobro prolazili, NDH i komunistička Jugoslavija nisu ih podnosili, ali je potonja znala iskoristiti njihove veze, upregnuti ih u svoja kola. Najmračniju ulogu imao je Viktor Novak kojemu su komunisti oprostili što ih je 1941. nazvao banditima, pa su mu svršetkom četrdesetih naručili da napiše „Magnum krimen“ i ocrni Crkvu u Hrvata za suradnju s nacistima, i to baš on koji je na početku rata u „Apelu srpskom narodu“ sugerirao Srbima da mirno prihvate njemačku okupaciju. Za nagradu, lijepo se smjestio u Beogradu i mirno živio, a vrlo sam uvjeren da je pucanje iz magnuma sa strane SPC impozantan dio municije s kojom je Irinej došao u mješovitu komisiju pape Franje, pa je Stepinac na čekanju.

Idemo dalje. Imamo Hrvatsku, kako reče Tuđman. Sa samostalnom Hrvatskom isplazili su ispod kamena masoni koji nisu znali sami sazidati ložu pa im je zidarska pomoć trebala doći iz Srbije, i došla je. Kuburili su, tukli se međusobno šestarima i trokutima sve dok se nisu kako-tako organizirali, a bolje im je išlo u prodoru prema središtima moći gdje je brat pomagao bratu, kao u nemasonskim krugovima kum kumu. Zadnja afera malo ih je uzdrmala, braća se posvađala oko krucijalnog pitanja treba li novinare hapsiti ili ne, pa krenulo otkrivanje skrivenog i prikrivenog u doista gotovo svim, ili baš svim, dijelovima utjecajnih tijela i služba.

Državno odvjetništvo samo je jedan krak. I što sada? Budući da se radi o tajnoj organizaciji, trebalo bi masone što više zapošljavati u tajnim službama, da cirkus bude potpun. Ima ih i među odvjetnicima, vjerojatno i među sucima, pa je i tu uspostavljena ugodna suradnja. Sve je to zabrinjavajuće, ali ne toliko strašno dok se ne dođe do politike, a došlo je, pa javnost pita koliko masona ima recimo u Hrvatskom saboru. Pitanje bi trebalo postaviti državnom odvjetniku. Ono što nije šala, jest upravo regionalno, jugoslavensko povezivanje ložača, pa čitamo da je onaj trokut kojim se ponose pretvoren u trokut Zagreb-Beograd – Banja Luka, a to je već opasno kao korona virus. U njemu ne vidim ništa od Mudrosti i Ljepote koju navodno zastupaju i promiču. A žene ne vole, ne primaju. One su valjda glupe i ružne.

Zašto mene nisu vrbovali, ne znam. Ili znam: primaju samo ljude „na dobrom glasu“, a ja sam na lošem glasu. Poslije ovog napisa nemam nikakve šanse. Osjećam se kao moj lik Ferdo u romanu „Kolarovi“ koji se između dva svjetska rata naivno raspitivao kako se može upisati u masone, pa svi bježali od njega. Danas je lakše, tajne udruge postale su polujavne , adrese poznate. Osim toga, u Hrvatskoj ništa ne može ostati tajnom, ni osobni podatci ni državne tajne, curilo je i curi na sve strane, čemu je svojedobno i jedan predsjednik, da ne velim Mesić, ponešto pripomogao. U masonskom slučaju trebalo bi objaviti registar masona u Hrvatskoj. Zašto ne? Kao informaciju. Svi registri su objavljeni, osim registra neprijatelja koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.

Veselko Tenžera

Da nije bilo komplikacija nakon kobne operacije srca prije trideset i pet godina, Veselko Tenžera bi danas imao sedamdeset i osam godina, a iza sebe još znatno grandiozniji opus nego što ga je ostvario prije prerane smrti. Podsjetili su na Tenžeru prošlih dana mnogi, a kako i ne bi kada je već za života postao svojevrsnom legendom ne samo u novinarskim krugovima. Ne znam jesam li već opisao našu povezanost u studentskim danima posebno, ali nije naodmet ponoviti. Bistri Hercegovac iz Rame, one Rame koja je stoljećima bila izvor hrvatstva, došao je Zagreb prepun još nesređenih znanja, upisao se na studij komparativne književnosti, a kao drugi predmet izabrao povijest likovnih umjetnosti. Na komparativnoj smo se sreli, „kliknuli“ što bi se danas reklo, stvorili neveliku družinu nehajnih cinika u kojoj su još bili Tomislav Bakarić i Zdenko Rus. Novca nismo imali, no ja sam bio u manjoj prednosti kao Zagrepčanin s osiguranim smještajem kod roditelja mojega „nestalog“ oca.

Ostali, i Tenžera naravno, potucali su se kao podstanari i tražili razne poslove da prežive, pa je tako Veselko neko vrijeme raznosio mlijeko po Zagrebu. Bili su više gladni nego siti. Svi smo mi nešto pisali, skrovito, a to kako smo studirali priča je za sebe, neredoviti na predavanjima, a ako smo i stigli u dvoranu Filozofskog fakulteta, uglavnom smo kunjali, ja i zato jer sam noću radio kao novinski korektor, Tenžera poradi ranog ustajanja i spomenutog mlijeka. Imali smo sklonost prema kazalištu, zahvaljujući i dr. Hergešiću, osnovali kabaretsku družinu kojoj sam zaboravo ime, ali zna Tomislav Kurelec. Podosta poslije našli smo se u Vjesnikovoj kući, Tenžera je u početku pisao rubriku o programu Radio Zagreba, manje smo se družili, a više sam ga viđao u društvu tada već popularnog Igora Mandića.

Dobivao je sve više stupaca, izbrusio rečenicu i postavio one kanone tenžerijane koji će ga odvesti u vječnost. I dalje je teško živio, oženio se bio simpatičnom i duhovitom Ivankom, povjesničarkom umjetnosti, Osječankom koju je iskreno volio, i nadalje podstanar. Hrvatstvo nije skrivao, provlačilo se kroz sve njegove tekstove o društvenim fenomenima, onoliko koliko je moglo proći cenzuru urednika. Legenda kaže da je bio u dvorani Studentskog centra nakon sloma Proljeća. Toga su dana javno izbacivali ljude iz Partije. Veselko je stoički izdržao napade, dugo je puštao da ga izbacuju, a onda ustao i rekao da nikada nije bio u partiji pa ga ne mogu ni izbaciti. Tada su ga izbacili iz dvorane.

Druga polovica sedamdesetih i prva polovica osamdesetih, sve do smrti 1985. bile su godine njegova suverena vladanja hrvatskim novinarstvom, tekstova proviđenih snažnim književnim bljeskovima. A nije istina da je lako pisao, kao što netko reče ovih dana, sjećam se njegove rečenice upućene ne znam komu, da naime nitko ne može razumjeti koliko je teško napisati jednu jedinu dobru rečenicu. Zadnji put vidjeli smo se u kavani blizu Vjesnikova nebodera, Veselko u društvu zabrinute Ivanke, operacija srca zakazana je za sljedeći tjedan, reče mi. Djelovao je opušteno, tenžerijanski samosvjesno, no kako se osjećao samo Bog zna. A onda je sve pošlo po zlu.

Nagrada dr. Ivan Šreter

Bliži se vrijeme ovogodišnje nagrade za najbolju novu hrvatsku riječ. Nazvana je, kao što je poznato svima, a ne samo Pupovcu, po liječniku kojega su početkom srpske agresije ubili „domaći Srbi“ za odmazdu što je promovirao hrvatske riječi. Lani je nagrada izazvala podosta veliku pozornost, a kako će biti ove godine, ne zna se (još). Među projugoslavenskom i zadrto lijevom elitom ta nagrada je bila uvijek dočekivana s podsmijehom i porugom koje su s vremenom bivale manjima jer su neke nove riječi općeprihvaćene, na njihovu žalost.

Potraga za novim riječima i proglašavanje najbolje nisu hrvatsko iznašašće. Slične natječaje imaju Nijemci, ali i Amerikanci. Nijemci su (podsjeća Sanda Ham) lani izabrali za riječ godine Respektrente, u prijevodu „mirovina iz poštovanja“ za one kojima je uvećana minimalna penzija od koje nisu mogli živjeti. U Americi od 1889. djeluje American Dialect Society. To društvo bira i riječ desetljeća, a za prošlo je pobijedila upravo „they“ koju sam već prije spomenuo. Ne radi se o množini, nego o singularu (!) a odnosi se na osobu čiji je gender identitet – „nonbinary“. Aleluja.

U finišu fašnika

Navodno je u pripremi zakon kojim će se regulirati koga se može a koga ne može spaliti, tko je krnjo a tko nije, tko je princ a tko princeza. Zakon predlaže Ideološka komisija Centralnog komiteta pri Uredu predsjednika Republike, države nepoznatog imena. Organizatori karnevala koji se ne budu pridržavali slova zakona bit će poslani na preodgajanje. Tako se narod više ne može izjašnjavati ne samo na referendumima nego ni na karnevalima.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Srpski i naši masoni stvorili su Jugoslaviju

Objavljeno

na

Objavio

Tjedan su obilježila dva “vruća” fenomena koja su uzrujala pastoralnu, poniznu i uvijek opreznu Lijepu našu. “Isusek, Isusek!” prošaptao bi legendarni Dudek. Josipa Lisac, moja Ličanka, otpjevala je himnu Lijepu našu na inauguraciji novog predsjednika RH. Da se nisu k’o korona virus pojavili masoni još bi danas hrvatski sluhisti brusili svoje jezičine na našoj Jopi…

Ovo je bio još jedan dokaz da Ličani posjeduju raskošan glazbeni talent. Sjetite se samo grandiozne glazbene ode: “Vuk magare na plot nagonio…” U skladu sa svojim talentom Ličani jedini na svijetu vjeruju da je sokol ptica pjevica pa pjevaju: “Pjevaj mi pjevaj sokole!”

Međutim, iznenada odoše na marginu događaja i Josipa Lisac i njezin aranžman naše himne jer se pojaviše masoni. Fejs je podivljao: “Eto koliko smo jadni kad i državni odvjetnik mora u fušu raditi k’o zidar!” Ivo Josipović, onako blag i tolerantan kao što ga je priroda stvorila, brani masone: “Oni su žrtve povijesnih predrasuda…”, misli Ivo. Oči su mi se orosile pročitavši kako su masoni u stvari “žrtve”. Nino Raspudić nije tako boležljivo sentimentalan kao ja pa kaže: “Kakva država takva i masonerija“. Umjesto da se rastuži nad “žrtvama povijesnih predrasuda”, on na naše slobodne zidare ide “đonom”. Uvjeren je da se radi o provincijalnom snobizmu. Zidari snobovi? Hmm…

Kad pogledam samo svoje dvorište u centru Zagreba vidim toliko (slobodnih) zidara! No, izgleda da su naši ljevičari napokon pronašli svoju crkvu u kojoj će se moliti za što više moći i bogatstva. Uostalom tako i priliči žestokim borcima protiv Crkve. “Mi moramo u potpunosti srušiti i pobijediti katolicizam”, pisalo je u biltenu lože “Velikog istoka Francuske” 1895. godine. Pet godina kasnije na Slobodnozidarskom kongresu u Parizu kao glavni cilj bilo je navedeno “uništenje religije”.

Govori se da je predavač na Hrvatskom vojnom učilištu Dejan Jović mason. Znam da je bio tronut činjenicom da je na Pantovčaku umjesto inauguracije održan “private party” pa je tim povodom naš Dejan razvukao usta od uha do uha i izjavio: “Inauguracija na Pantovčaku je dobra jer je iz centralnog mjesta izbacila crkvu”. Blago našim polaznicima Vojnog učilišta bar su naučili da su crkve legitiman cilj za eliminaciju.

Čitam na fejsu kako ljudi prekomjerno granatiraju Velikog meštra, slobodne zidare i sve vrste loža. Kažu da su pokrenuli Francusku revoluciju, poklali francusko svećenstvo, odradili atentat u Sarajevu… Ipak, mislim da se malo  pretjeruje kad ih se naziva “slugama sotone”. Ima kod njih i dobrih stvari, ali trenutno se ne mogu sjetiti ni jedne. Da, evo prisjetih se! Stvorili su Jugoslaviju – srpski i naši masoni. Naše guske odgegaše u maglu pokloniti se Karađorđevićima.

Ubojstvo Radića i Basaričeka u beogradskoj skupštini, atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu u listopadu 1934. godine i “legendarni ađutant” koji je, sav shrvan, javio narodu da je kralj na samrti uspio još reći: “Čuvajte mi Jugoslaviju”. Puno kasnije, prije svoje smrti, uspio je nesretni ađutant prošaptati na uho nekom drugom ađutantu da je kralj u stvari rekao: “Upucaše me bre, pi*** im majčina”.

U svakom slučaju u Srbiji slobodni zidari ne brukaju Srbiju pred Europskom unijom jer još nisu postali članovi. Josip Radeljak iznosi zgodan primjer. Godine 2013. Aco Stanković je pozvao u svoju emisiju Nedjeljom u 2 srpskog glumca Manojlovića. Znatiželjni Aco je na kraju emisije upitao glumca je li istina da je on “veliki meštar” masonske lože u Srbiji. Miki mu je dao zanimljiv odgovor: “Da nisam mason zar bih bio u vašoj emisiji?”.

Masonstvo se sada širi kao korona virus u Hrvata. Pojaviše se informacije kako imamo tri nova “zaražena”: Nevena Budaka, Tvrtka Jakovinu i Krešimira Dolenčića… Tako barem tvrde na fejsu. Dvojica su profe na Filozofskom faksu u Zagrebu. Osim u masoneriju vjeruju i u Tita i partiju. Vjeruju i u Sorosa i njegove donacije. Treći je navodno Šokre Dolenčić. On pak ne vjeruje nikome. Zato je i ištekao struju Thompsonu pred pola milijuna ljudi koji su dočekali Vatrene na povratku iz Rusije. A on je dočekao njih…

Deklarirani mason Veljko Miljević misli da su masoni regularno registrirana udruga. Točno. Ali i HOS je regularno registriran i to od Račanove vlade. Ova Vlada nije protiv masona ako to na vrijeme kažu. Barem u ovoj nestašici radnika. Kad već nema liječnika, medicinskih sestara, ugostiteljskog osoblja…imamo bar dovoljno (slobodnih) zidara.

Međutim, problem s masonerijom u Hrvata nije ni na Pantovčaku ni u Banskim dvorima. Problem je što je u Hrvatskoj 86% stanovništva katoličke vjere. Crkva je protiv masona bila uvijek, svugdje, pa i u Hrvatskoj. Još od utemeljenja Velike lože Engleske, dvanaestorica papa su izričito osudili slobodno zidarstvo i njihova načela. Te su odluke donesene u obliku konstitucija, enciklika i apostolskih poslanica.

Meni su masoni zanimljivi iz dva razloga. Prvo: jer vole u svoje članstvo primati samo “ugledne” i “moćne” ljude koji se vjerojatno u to tajno društvo ne učlanjuju samo zato  da se maskiraju s vremena na vrijeme u okviru njihovih obreda nego prvenstveno da se međusobno podržavaju u društvu, međusobno poslovno pomažu i jedni druge promoviraju.

Naravno, to vam masoni nikada neće priznati, ali ako se udružuju samo radi “samoizgradnje”, kao što danas možemo čuti od novopriznatih Hrvata-masona, zašto su onda tajno društvo, a ne javno kao i sva ostala?

Drugo: Masoni ne primaju u članstvo žene. Znači Beljak može postati članom, a Anka Taritaš Mrak ili Kolinda ne mogu. Čudno kako naše feministice čkome o toj neravnopravnosti spolova unutar masonerije. I to k’o zalivene. Svi smo ravnopravni, ženska kvota, pozitivna diskriminacija, ali u slobodne zidare – žene njet. Tu se sad vrtimo u krug. Miljević misli da je Ustav na strani Jelenića i da nije trebao odstupiti, a na drugoj strani protivnici misle da je Jelenićev jedini grijeh što činjenicu da je mason nije obznanio prije imenovanja. Ipak, nekako sam sklon pomisliti kako Plenki Jelenića ne bi smijenio da se ne nalazimo u ovom turbulentnom vremenu unutarstranačkih i skorih parlamentarnih izbora, ali….

Vrtnju u krug je opazio i Tin Ujević pa je napisao stih:

“Mi smo išli putem. Put je bio dug.

Kasno opazismo da je taj put krug!”

“Tužiocima”, kako kolokvijalno zovemo državne odvjetnike, nije lako. Puno predmeta, malo prostora. Ne vole ih okrivljenici, nisu s njima zadovoljni ni oštećenici. Više ne djeluju u sinergiji ni sa sucima kao što je to bilo nekada u dobra, stara “samoupravna” vremena. Koliko puta sam znao kao “građanin pokorni” čekati pred vratima suca koji vodi predmet, a kad bi napokon bio pozvan unutra, zatekao bi suca i tužioca kako pregledavaju spis. Dobro, to je bilo u vremena kad je “tužioc” dolazio na sud u kožnatom kaputu i zračio opasnim autoritetom. Sjećam se jednog “tužioca” koji je nekoliko godina iza rata bio premješten iz Zadra u Zagreb. U rješenju o njegovom premještaju pisalo je kako u roku od dvije godine mora završiti Pravni fakultet. I drug B. ga je i završio. No, ta su romantična vremena za nama. Šteta!

Sjećam se u “ona vremena” kad sam branio druga koji je navodno “zamračio” neku lovu. Nešto kao “I love” lovu. U nedostatku dokaza drug je bio oslobođen. Nakon nekoliko dana drug iz SUBNOR-a oglasio se u novinama tvrdeći da mu ta presuda nije jasna jer “ne bi njega drug tužilac optužio da on nije kriv”. Stvarno su to bila romantična vremena, napose za “tužioce”. A danas? Glavni državni odvjetnik  se mora povući zbog članstva u dobrotvornoj i samoizgrađujućoj masonskoj udruzi.

Očito su sada došla neka nova “neprirodna” vremena. Dokaz tomu je i nedavna presuda na Županijskom sudu u Zagrebu. Ivica Lovrić je nepravomoćno oslobođen i vodi protiv DORH-a 1:0. Sutkinja Rahaela Valentić je u obrazloženju presude, između ostalog, rekla: “Ovu optužnicu zdrav razum jednostavno ne može shvatiti”. Što bi tek na ovo rekao drug iz SUBNOR-a…

Najprije su ga hvalili da je pravi udarnik. Kasnije su shvatili da je udaren.

Iz svoje “prirodne baze” – Visokog prekršajnog suda – javlja se stalna dopisnica Slavica Lukić. Naime, Odjel za javni red i mir tog suda odlučio je da jednom zauvijek skine s dnevnog reda “klerofašistički” usklik “Za dom spremni”. Nadam se da časni suci znaju da je Ministarstvo uprave u mandatuIvice Račana registriralo HOS kao regularni dio HV-a pa time i njegov znak ZDS. I sad oči “napredne javnosti” željno očekuje da devet sudaca jednoglasno lansira ZDS na “đubrište istorije”. Taj “revolucionarni” zadatak treba se obaviti baš u vrijeme kad je identificirano tijelo hrvatskog branitelja zvanog Crvenkapa iz Bogdanovca koji je nastradao u tzv. “štafeti smrti”. Na odori mu je oznaka HOS-a i “Za dom spremni”. Možda ga već legendarno vijeće u sastavu Siniša, Branka i co. postumno kazni zbog uznemiravanja javnosti. Poznato je, naime, da javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena.

Naime, kaj? Našlo se na tom sudu vijeće u sastavu Anđa Ćorluka kao predsjednica, članice Ivanka Mašić i Mirjana Margaretić koje su potvrdile prvostupanjskog presudu Prekršajnog suda u Šibeniku kojom je Thompson oslobođen krivnje zbog pozdrava ZDS. Naravno, presuda nije dobila prolaz na sudu. Zapela je na tzv. evidenciji sudske prakse. A tu sudsku praksu tvore Branka Živković, Siniša Senjanović i kompanija.

Sad se Odjel za javni red i mir treba kao glasačka mašina očitovati tako da se na Brankinom i Sinišinom sudu ne može iz presedanskih razloga donijeti presuda kojom se Thompson ili bilo tko drugi oslobađa zbog pjevanja ili klicanja tog “klerofašističkog pozdrava”. Pozdrava pod kojim je ova država obranjena i pozdrava kojeg se branitelji neće odreći jer je bio njihov ratni i pobjedonosni simbol. Uzalud vam trud svirači, za drugog su dunje žute… Za sada je čvrsta partijsko-dogmatska jezgra “popušila”. Troje sudaca je bilo za stav Ćorlukinog vijeća, troje za čvrsti partijski stav, a troje se valjda “ne bi štelo mešati”. I sada “sleduje” novi sastanak, ali ovaj puta opće sjednice svih sudaca i “sudija”.

Visoki prekršajni sud je posljednju pravomoćnu presudu protiv ZDS donio u ljeto prošle godine, a njom je bio kažnjen makarski pjevač Mario Roso. Obrazloženje te presude je skoro pa revolucionarno. Tipično obrazloženje poraženih u Domovinskom ratu koji su, kartaški rečeno, došli na štih. Čitajte i križajte se!!! Kažu “mudri i progresivni” suci: “Činjenica da je navedeni pozdrav dio autorskog umjetničkog dijela ne mijenja činjenicu da simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti te da je protivna Ustavu”.

Što su to autori uopće željeli reći i kome? U pozdravu ZDS koji se koristio u Domovinskom ratu nije bilo nikakve općenite mržnje prema ljudima druge vjerske i etničke pripadnosti, a najmanje rasizma i podcjenjivanja žrtava zločina! Mržnja prema četnicima jer su druge vjerske i etničke pripadnosti? Oni koji su klali na Ovčari, razarali Vukovar, Škabrnju, okupirali 1/3 države, natjerali Crvenkapu u “štafetu smrti”, u Lovasu natjerali mještane da uđu u minsko polje i tako ubili 85 civila. Ti njihovi postupci za ove suce očito nisu bili iz mržnje niti su smjeli izazvati ikakvu mržnju naših branitelja!!!

Samo na Visokom prekršajnom sudu postoje suci koji se čude k’o pura dreku da netko ne ljubi one koji su u tri dana poubijali u Srebrenici 8300 muškaraca. Oko 20.000 tisuća ljudi ubijeno je u posljednjem ratu kao i više od 400 djece o kojoj Frljić i ekipa ne rade posjećene predstave u Kerempuhu. Dragi drugovi i drugarice suci Visokog prekršajnog suda, nema tog Ustava ni kaznenog i prekršajnog propisa koji će pobjednički narod natjerati da voli one koji su nas napali, okupirali, ubijali u našoj zemlji i našoj državi. Vi bi, iz svojih sigurnih i mekih fotelja, vjerojatno htjeli da im se naši branitelji još i ispričaju što su uopće išli u rat protiv četnika, JNA i pobunjenih Srba. Vas razumije jedino Vučić! Međutim, Vi ćete, kad vam bude suđeno, odletjeti jednog dana na krilima smrti u oblake, a pobjedonosni ZDS ostat će zauvijek i pratit će vas na vašem putu u oblake.

U Kumrovcu se, zbog velikog interesa budućih gostiju, na otvaranju restorana “Tito” – čeka u četveroredu.

Nenad Stazić, ljevoruki zastupnik, poznat po tome da je vječno nezadovoljan jer su njegovi u proljeće 1945. godine “šlampavo” odradili posao i sam je uletio u “šlampavu” sferu. Naš popularni Neno je suvlasnik stana od 80 četvornih metara u elitnom dijelu Zagreba.

Međutim, u svoju imovinsku karticu je naša ljevičarska ikona unijela podatak da taj stan vrijedi 184 tisuće kuna. Oko 25 tisuća eura. Takav stan je 2012. godine bio procijenjen na 1,2 milijuna kuna. Ali znate kako je…cijene su naglo pale…nešto kao i Stazić sa svojom procjenom. No, Neno se pokajao i nedavno je objavio novu imovinsku karticu u kojoj je kao novu cijenu naveo 1.776.000 kuna. Očito sada kada je Zoki izabran za predsjednika cijene stanova SDP-ovaca su naglo skočile u nebo.

Na uglu stare Vlaške i Palmotićeve nalazi se okrugli reklamni stup. Moj frend se jednom nacugao i s dvije ruke se oslanjao o stup te ga počeo obilaziti. U jednom trenutku je zavapio: “Ljudi, pas mater! Mene su živog zazidali!!!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari