Pratite nas

Kolumne

Hrvati iz Rusije s vatrenom ljubavlju!

Objavljeno

na

CROPIX

Hvala dragom Bogu, Bogu hvala što su ratni pobjednici one – za gene kamene, a i druge hrvatske – loše godine šlampavo obavili posao pa nisu ubili Luku Modrića. Ideološki, mentalni, a dobrim dijelom i biološki im slijednici s početka devedesetih nisu si dopustili takav šlamperaj. Ispravili su nehotični propust svojih prethodnika smaknuvši staroga pastira Luku. No, mali pastir, unuk i imenjak staroga, nekako im je izmigoljio. Čuvanje stada koza od četveronožnih vukova zacijelo mu je pomoglo uteći i onim dvonožnima, a pomoći će mu i kasnije u životu.

U Knjizi, čije vidno mjesto zauzima priča o od tiranina progonjenom djetetu, stoji zapisano i kako najsitnije od svega zrnja, gorušičino zrno, rodi najvećim plodom, ali i kako graditelji odbaciše kamen zaglavni. Ovi motivi, kao u životu mole kojeg pojedinca, isprepliću se kroz život Luke Modrića. I to već u djetinjstvu i ranoj mladosti – od progonstva kao malog djeteta do odbacivanja od strane stručnjaka zbog niskog rasta i sitne građe, kako vlastite, tako i očeve, nešto kasnije. Unatoč svemu, ili možda baš zato, mali je pastir izrastao u pravoga, dobroga pastira. Providnost je htjela da vrhunac doživi upravo u Isusovoj dobi osvojivši Zlatnu loptu, taj rijedak trofej kojeg zaslužuju samo oni najbolji, najbolji u pravo vrijeme.

Pehar Ante Tomića protiv Zlatne lopte

Ni danas vučji čopori, potomci i čuvari naslijeđa onih iz ’45 i simpatizeri onih iz ’91, ne daju mira Luki Modriću. I oni ubijaju, samo na drugi način. Podmuklije, zlobnije, temeljitije, sileći čovjeka da se srami zbog onoga čime bi se trebao ponositi. Lagao je,… ukrala je,… povazdan sikću oni koji sve što imaju i sve što jesu mogu zahvaliti utjelovljenoj komunističkoj laži i s njom srasloj metodi djelovanja – “drž’te lopova”. A takvi ne mogu dobiti Zlatnu loptu. Jedini pokal koji krasi njihove vitrine pehar je Ante Tomića (u daljnjem tekstu AT, može i Strašnomlat) – ne baš zlatan, ali zato do vrha pun, čak i prepun… i premazan,… hm … ako se tako može reći – svim mastima.

I nije se još srebrna bajka okrunjena Zlatnom loptom ohladila, a već nutkaju Hrvate nektarom iz svog pehara – one “čičak Hrvate” koji se spremno prišlepaju svakoj karavani koju putem susretnu, te redovne im mušterije što su već navikle gucnuti pa i svojski potegnuti iz AT-ova pokala. U odnosu prema Luki Modriću zrcali se sva njihova labilnost i povodljivost. Čas, potaknuti iznimnim uspjehom, euforični, ponosni i grlati slave srca vatrenog, čas jalni i misaono tromi, uma bezvoljnog, halapljivo napajaju ždrijela eliksirom iz AT-ova pehara. Distributeri čudotvornog napitka iz AT-ove kante, medijska mu bratija, ali i podlaci prekriveni znanstvenom koprenom, već guslaju kako uspjeh Vatrenih samo prikriva brojne probleme u hrvatskom nogometu, koji će sad opet, a kako drukčije nego njihovim svesrdnim zalaganjem, izbiti na površinu. Zaključuju kako uspjeh nije posljedica sustavnog rada nego, eto, puke slučajnosti. Čudne li logike, potpuno protivne razumu na kojeg se, inače, rado pozivaju. Kao da je reprezentacija čardak ni na nebu ni na zemlji, koji se sam od sebe izgradio, a ne tek vrh piramide u čijem podnožju leži sustavan, u svijetu prepoznat rad sa svim uzrastima nogometaša. Kao i na njemu temeljen kontinuirani napredak hrvatske nogometne lige prepoznat i od stranih ulagača (ali i iz naftalina izvađenih domaćih omladinaca-samoupravljača). Naposljetku, kao kruna dolazi mudro kadrovsko građenje reprezentacije – optimizacija spoja sportskog rezultata i prihoda od prodaje vrsnih domaćih nogometaša najbogatijim inozemnim klubovima gdje oni najbolji stječu vrhunsku kakvoću. Od nečega, naime, treba i živjeti i one koji dolaze podizati. Točno je – nije u šoldima sve – ali jednako vrijedi i ona druga – ništa bez šoldi!

Sustav radi k’o urica unatoč politički sponzoriranim i medijski zdušno potpomognutim atentatima na hrvatski nogomet u Milanu i St.Etienneu, poljudskoj svastici i pravosudnoj hajci, prije svega zahvaljujući pameti, poslovnoj umješnosti i vjeri u hrvatski nogometni gen jedne glave, one koju se sad nitko ne usudi spomenuti, a kamoli čestitati joj. Nitko osim jedne sutkinje u susjednoj državi, kad su mu već sudci u ovoj unaprijed “čestitali” odmjerivši mu kaznu u trajanju 6 godina i 6 mjeseci zatvora. Netko je, doduše, stidljivo natuknuo kako u velikom finalu igra 10 igrača stasalih u nogometnoj školi njegovoga kluba, kluba kroz čije je redove čak 14 finalista prošlo u nekom trenutku svoje karijere.

Lagali su,… krali su,… uporno talambasaju u ritmu – red acovanja, red šprajcovanja. Oni koji su novac zaslužili svojim radom i naplatili ga od stranaca u najžešćoj međunarodnoj konkurenciji, pa u državni proračun daleko više uplatili nego što im je iz njega isplaćeno, moraju platiti još. Jer toga nikad dovoljno onima koji žive na grbači Hrvata, a radije se nazivaju građanima, toj sorti koja moralnu nadmoć crpi iz urednog plaćanja poreza. Inače, to njihovo plaćanje poreza svodi se na izravne uskrate prilikom isplate plaće iz proračuna, provedene automatski bez ikakvog njihovog aktivnog sudjelovanja. Daju im pa dio uzmu. Drugim riječima, oni ni ne mogu ne platiti porez, sve kad bi i htjeli. A od njihova rada i energije koju šire, za koju pogonsko gorivo crpe iz AT-ova pokala, Hrvatska ima takve koristi da bi bilo razumno platiti ih i dvostruko samo da ne rade ništa.

Vatreni, Thompson i vlasti

Marko Perković Thompson, tvorac hrane za dušu bez koje bi i ona za tijelo bila bljutava, i Onaj čije se ime i zasluge nitko ne usudi spomenuti – a riječ je o arhitektu sportsko-gospodarskog uspjeha, te temeljne pretpostavke duševnog i materijalnog zdravlja naroda, naroda koji je dublje zavirio u pehar AT-a nego što običava u čašicu – ključne su kote oko kojih se danas vodi bitka za Hrvatsku. Prepoznali su to odavno oni koji ne žele dobro Hrvatskoj i njihovi slugani, još donedavno nedodirljivi na vlasti. Samo, hoće li to prepoznati i misaonom kašnjenju poslovično skloni Hrvati?

U tom boju trenutni državni vrh nije neprijatelj unatoč gorkom okusu kojeg je ostavio očito pripremljeni igrokaz za dočeka reprezentacije i ciljana opstrukcija nastupa Thompsona, prethodno ponižavajuće (za Vatrene i narod, ne za njega samog) prokrijumčarenog kao slijepog putnika u autobus s igračima. Učinjeno je to u donekle razumljivom strahu od rizika da Srce vatreno u opuštenom raspoloženju ne poželi zapjevati najsrčaniju pjesmu, onu demoniziranu dugo građenom iskrivljenom percepcijom. Sve kako jedinstvena prilika za predstavljanje Hrvatske svijetu, kad su sve oči bile uprte u nju, ne bi poprimila neželjenu konotaciju. Nažalost, ne postoji čarobna tipka kojom bi se desetljećima sustavno sijane potvore i predrasude izbrisale. K tome, utakmica, koju su danas vladajući zaigrali, nije započela rezultatom 0:0, nego debelim minusom, kako financijskim, tako i reputacijskim, civilizacijskim, organizacijskim, kulturološkim i mnogim drugim, sred pustoši koju su ostavili ideolozi i praktičari razvaline. A oni nisu nestali s terena. Parkirali su autobus u šesnaestercu pri čemu i dalje uživaju naklonost stranog sudca, spremnog na puno gore opačine od izmišljanja faula u opasnoj zoni. Nisu nestali kao što su, primjerice, nestali “neo-skojevci” iz Milana i St. Etiennea i crtači poljudske svastike, angažirani kako Hrvatska Svjetskog prvenstva ne bi ni vidjela, čime bi se srebro efektno osujetilo. Netko je ipak učinio da “nestanu”. Tko to ne vidi i ne cijeni, ni tisuće riječi mu ne će pomoći. Jer taj, ili je sreo Zloga, ili je sreo Blesavoga. Kojega god da je sreo, nije mu se othrvao.

Pogled s Neba na Vatrene

Oni koji gase žeđ iz AT-ova pehara jedno nikako ne mogu oprostiti – uspjeh. Napose kad ga prate posebno gadljivi im suputnici – rad, odricanje, zajedništvo, međusobno povjerenje, mudrost. Do potpunog ludila dovodi ih ako se povrh svega pojavi i ono što najviše preziru – vjera u Boga i ufanje u zagovor Majke Božje. A uspjeh Vatrenih u Rusiji pratila su sva navedena obilježja.

U sve četiri utakmice na ispadanje Hrvati su se vraćali iz rezultatskog minusa, što samo po sebi predstavlja nezabilježeni raritet i nesumnjivo je pokazatelj iznimnog momčadskog duha i morala. No, ono što doista zapanjuje je činjenica da je vraćanje u tri od te četiri utakmice bilo dvostruko. I iz drugog, ne samo rezultatskog ponora. Naime, Danci su se, posve razumno, nakon obranjenog kaznenog udarca najboljem hrvatskom igraču u 115. minuti, već vidjeli pobjednicima, što se moglo primijetiti po tome kako su se samozadovoljno postavili na terenu željno iščekujući penale. Ništa manju psihološku prednost pred pripetavanje jedanaestercima nisu imali Rusi, izjednačivši 5 minuta prije kraja produžetaka. A opet je došlo do čudesnog obrata i pobjede po svakoj logici utučenih Hrvata.

Utakmica za finale s Englezima pokazala se posebno upečatljivom. U njoj kao da su se slili svi srazovi između tih dviju reprezentacija u ovome stoljeću – od gaženja 4:2 u Lisabonu 2004., preko senzacionalne eliminacije Engleza s prvenstva 2008. pobjedama Hrvatske u Zagrebu 2:0 i na Wembleyu 3:2, sve do okrutne osvete Engleza (pobjede 5:1 i 4:1) u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. No, dva potonja kvalifikacijska obračuna pokazala su i razliku u pristupu fair-playu između ove dvije ekipe, posredno i mentaliteta naroda. I dok su Hrvati eliminirali Engleze pobijedivši ih, Englezi su eliminirali Hrvate izgubivši od realno slabije Ukrajine u Kijevu, iako, da su odigrali neodlučeno, Hrvati bi išli u dodatne kvalifikacije a ne Ukrajinci. I sad oni brendirali fair-play! Za Engleze je, uostalom, poznato – a to vrijedi i za Srbe, njihovu sirovu lokalnu mini-kopiju – da se, kad ih izazoveš pa se povučeš i pokažeš nesigurnost, razgoropade i zgaze te k’o glistu. U suprotnom, kad pokažeš stav, hrabrost i odlučnost, a pomaže i ako si realno bolji, slijedi im jauk i škrgut zuba.

U prvom su poluvremenu rogobatni Englezi pokazali sve svoje odlike, na trenutke prijeteći da će Hrvate pune mreže poslati u boj za broncu. No, u drugom dijelu nastupa potpuni obrat zbivanja na travnjaku. Mimo svih očekivanja, završni udarac uslijedio je u produžetku, iako je razum nalagao da bi Hrvati, iscrpljeni s dvije prethodne maratonske utakmice, završene raspucavanjem jedanaestercima, morali posustati i podleći odmornijem protivniku. No, dogodilo se još jedno čudo, treće u nizu.

Znanstvenici, ti alkemičari našeg doba, sve će to lakonski objasniti jakom psihom, mentalnom snagom, čime li već ne, samo kako ne bi posegnuli za najrazumnijim i najvjerojatnijim objašnjenjem – Njegovom intervencijom na Njezin zagovor. No, zašto bi se On i Ona, kraj svih tih svjetskih nevolja – ekoloških, korupcije, siromaštva, ekonomskih migranata – uopće bavili nečim tako profanim poput nogometa? To nam nije dano znati, o tome možemo tek nagađati. Možda je u ovo vrijeme posvemašnje usredotočenosti ljudi samih na sebe, u doba izražene virtualne komunikacije, i Nebo primijetilo kako je to ganjanje lopte po travnatoj tratini od strane 22, istina mlada, ali ipak odrasla čovjeka, zadnje što još uvijek dira u srce i dušu tako brojne ljude diljem kugle zemaljske?

Zašto je ipak dobro što je Stado malo u finalu palo

Ostaje još jedno pitanje – a zašto se onda nije dogodio i četvrti u nizu, dvostruki čudesni obrat – onaj u finalu? Pa da Hrvati pobijede onako kako je Portugal svladao Francusku usred Pariza prije dvije godine. Tada su Hrvati bili nezadovoljni, iako reprezentacija nije igrala ništa manje lijepo, a usudili bismo se reći, ni taktički slabije nego u Rusiji. Zaboravilo se već i kako je Hrvatska u kobnoj utakmici s Portugalom imala 15 udaraca na vrata prema portugalskih 5 i kako je neposredno uoči iz kontre primljenog gola Perišić, a tko drugi, pogodio stativu. No, i Portugal ima nekakvu Zaštitnicu što je, uostalom, zorno pokazao i tijek turnira, ali i hodočašćenje izbornika Santosa u Fatimu nakon pobjede. Tada, jednostavno, nije bio na Hrvatima red. No, zašto onda sada nisu otišli do kraja?

Možda kako se ne bi uzoholili, čemu su po naravi skloni, i da se ta napast ostavi Francuzima budući su veliki narodi u tome ionako već verzirani. Možda kako bi se Hrvate poštedjelo gledanja Duška Lokina bez tupea i Matea Beusana bez brkova, ali i uskratilo im prizore dama spremnih skinuti sa sebe i više od toga. Mnogo više … Čisto u korist njihova dostojanstva ili barem onoga što je od njega još ostalo.

Moguće je nezamisliva drama trebala potaknuti srca ljudi kako bi se pitala i preispitala slijepu vjeru u tehnologiju i traženje pravde u njoj. Naime, uvođenje visoke tehnologije u igru pokazalo je i svoje slabosti, i to u segmentu u kojem se to najmanje očekivalo. Na stranu sad penal za drugi gol Francuza, koji ne bi bio suđen u vremenu prije primjene VAR tehnologije, ali formalno jest u skladu s pravilima, mada ne i u duhu igre. Uostalom, kao i neki drugi penali suđeni zbog igranja rukom na intervenciju VAR-a. No, s ponosom se isticalo kako je zahvaljujući VAR-u u cijelosti riješen problem golova iz zaleđa. I bio je, sve do tog nesretnog prvog zgoditka u završnoj utakmici. Naime, francuski igrač Pogba se nalazio u pasivnom zaleđu prilikom izvođenja slobodnog udarca. Međutim, ušavši u skok i kontakt s Mandžukićem, on se aktivirao i, iako loptu nije ni taknuo, iritirao Mandžukića pri postizanju autogola očito utječući na igru. Površnim poznavateljima nogometne igre nije poznato da i takvu, poprilično rijetku situaciju, pravila tretiraju zaleđem. Ipak, ostaje nejasno zašto su to glavnom sudcu propustila signalizirati ona 4 ekspertna mamlaza u VARokomori.

Konačno, možda je Hrvatima sjaj zlata uskraćen i zato da se nakon one bronce, za koju je čisti razum govorio kako se više za naših života ne će ponoviti, i ovog srebra, za koje sad govori isto, ostavi prostora i motiva onima koji dolaze za još veći pothvat – kročiti na sljedeću stubu, najvišu na postolju. Štogod bilo uzrokom i svrhom njihovog posrnuća u finalu, to sigurno nije razlog da se za rusku bajku Hrvati ne zahvale Nebeskoj Majci. Je l’ u Mariji Bistrici, Međugorju (tamo, doduše, ima još netko kome bi bilo ljudski reći hvala) ili na nekom drugom mjestu, manje je važno.

Bitno je tek u znak zahvalnosti za Njen blagi pogled s Neba što grije srce zapjevati:

Čuj nas, Majko, nado naša, k tebi vapimo mi svi!
Svak ti srce sad iznaša, srce puno ljubavi.

Primi, primi mila Majko, naša srdašca.
To je sve što mogu dati tvoja dječica…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari