Pratite nas

Kolumne

Hrvati između ‘Hristos se rodi’ i ‘Allahu ekber’

Objavljeno

na

Ilustracija Kamenjar.com

Kad pojedinca, skupinu ljudi ili cijeli narod zapadnu teški trenutci, razumno im je osloniti se na slična iskustva iz prošlosti, bila vlastita ili tuđa, kako bi ih prebrodili. Što su ta iskustva vremenski i prostorno bliža, vjerojatnije je da će biti uspješno primjenjiva. Hrvati u BiH su imali tu “vrašku sreću” nedavno proživjeti nesreću koja im može pomoći u rješavanju izazova s kojima se danas susreću.

Žepče 93′ kao putokaz BiH Hrvatima danas

Nakon što su još ’92 Srbi protjerali Hrvate iz dijelova BiH na kojima su bili većina i(li) vojno premoćni, istim su se receptom godinu potom poslužili Muslimani u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Tamo su se Hrvati našli – ili stisnuti između Srba i Muslimana kao između čekića i nakovnja ili posve okruženi višestruko brojnijim Muslimanima. Koristeći priliku potonji su primijenili posve pragmatičnu taktiku –  brisati jednu po jednu hrvatsku mrlju sa zemljopisne karte. Prozrevši taj naum, zapovjedništvo HVO-a bi sukladno elementarnoj vojnoj logici, čim je jedan džep bio napadnut, zapovjedilo drugim postrojbama da zapodjenu sukob s muslimanskom vojskom radi vezivanja njihovih snaga i popuštanja pritiska na napadnutu enklavu. Ipak, solidarnost među Hrvatima nerijetko bi izostala. Ilustrativan je primjer napada na Žepče kad je HVO Fojnice odbio takvu zapovijed jer su tamošnji Hrvati njegovali dobre odnose s lokalnim Muslimanima, uvjereni kako ne će oni na njih, ne budu li ih dirali. I doista nisu… čak 3 mjeseca! A tada je Fojnica šaptom pala budući lokalni HVO, držeći neprijatelja prijateljem, dodatno vrijeme nije iskoristio kako bi organizirao učinkovitu obranu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Našavši se u skoro bezizlaznoj situaciji, koju postupak Fojničana i još nekih nije olakšao, HVO Žepča se odlučio osloniti na dojučerašnje neprijatelje Srbe. U zamjenu za naftu koju je osiguravala Hrvatska dobio je pomoć u oružju (unajmljena je čak i srpska tenkovska postrojba za ofenzivna djelovanja), logistici i liječničkoj skrbi. Štoviše, držeći crtu zajedno s vojskom BiH Srba Žepčaci su, za razliku od Fojničana, dočekali kraj rata kao svoji na svome. Slično su prošli i drugi koji su posegnuli za istom taktikom, dok oni koji nisu iskoristili priliku na vrijeme se okrenuti Srbima, danas uglavnom žive izvan BiH. Oni, pak, koji su uspjeli junački se obraniti u potpunom muslimanskom okruženju (Lašvanska dolina), prošli su kroz pravu kalvariju.

Danas je čitav hrvatski narod u BiH u pogledu institucionalne ugroze u poziciji nalik onoj hrvatskih enklava u Bosni koje su se ratne ’93 našle pod vojnim pritiskom Muslimana, a imale su dodir sa Srbima. Ne padaju, doduše, više glave, ali provode se isti ciljevi drugim sredstvima – pokoravanje Hrvata muslimanskoj volji. U krvi izborena prava Hrvata sad Muslimani mic po mic poništavaju. Stoga nije pretjerano reći kako politička prava Hrvata iščezavaju kao hrvatski džepovi u srednjoj Bosni ’93. Naime, njihov gubitak u miru rezultira istim posljedicama kao i gubitak teritorija u ratu – nestajanjem Hrvata. Odgovor na pitanje treba li vodstvo Hrvata danas postupiti kao HVO ’93 u Fojnici (ma, stat će Muslimani već jednom) ili kao onaj u Žepču (treba im se oduprijeti makar i zajedno sa Srbima), vrijeme je, dakle, već dalo.

Dragan Čović pokazuje da je naučio povijesnu lekciju prihvativši u Srbima Milorada Dodika prirodnog saveznika. Svi oni koji mu žure to zamjeriti i zbog toga ga osuditi, posebno ako je riječ o sudionicima rata na hrvatskoj strani, neka prije navrate do Žepča. Ima tamo spomenik s poduljim popisom imena “kolaboracionista” sa Srbima ni godinu dana nakon pogroma Srba nad Hrvatima u drugim dijelovima Bosne. Pa neka pljunu na njega! A ako im pljuvačke još dostane, neka krenu od kuće do kuće pa popljuju i preživjele im suborce. Da, one koji su u manje od godinu dana spoznali ono što nekima ne ide u glavu ni nakon više od 25 godina – nema trajnih prijatelja, a ni neprijatelja! Jer pitanje je opstanka, kako onda tako i sada, na vrijeme spoznati koji su koji.

Na današnji dan 1993. godine od strane Armije BiH napadnuto je Žepče

Za krvavoga rata devedesetih Hrvati su ginuli i bivali proganjani i od srpske i od muslimanske ruke. Zbirni  brojevi hrvatskih žrtava od jednih i drugih su tu negdje. U krajevima koji su pripali Republici Srpskoj Hrvati su još za rata praktično iskorijenjeni dok su u dijelovima Federacije BiH na koje je stala čizma muslimanske armije ostali tek ostatci ostataka koji, kako je pokazao popis stanovništva 2013. godine, ubrzano cure. Hrvati su brojem donekle stabilni tek na područjima koja je vojno obranio ili povratio HVO, ili su vraćena pregovorima u Daytonu. Dok su prije 25 godina doživljavali zlo i od Srba i od Muslimana, preostali Hrvati u BiH danas doživljavaju zlo samo od Muslimana, što nije posljedica neke njihove urođene zloće, još manje dobrote Srba, nego činjenice da Hrvati s Muslimanima dijele zajedničku kuću – Federaciju BiH! A to Muslimanima kao većinskom narodu nije baš po ćeifu pa neostvarene ratne ciljeve nastoje postići u miru, u čemu ih svesrdno skoro već 20 godina potiču relevantni strani faktori, ponajprije SAD, Velika Britanija i Njemačka. Hrvati tu nemaju druge nego – ili se predati ili se oduprijeti!

Odakle tolika ljubav Aleksandra Vučića prema BiH Hrvatima?

U takvim okolnostima nije razumno biti odveć izbirljiv prema samaritancu koji naiđe pa makar ga i ne bio upamćen po dobru. A naišao nije nitko drugi (istina, neki jesu, ali okrenuše glavu u stranu) doli Srbi u vidu Milorada Dodika, čak i Aleksandra Vučića. I nisu naišli kao putnici namjernici nego iz pukog interesa, jednostavno zato što položaj Hrvata u Federaciji BiH Vučić vidi kao model rješavanja pitanja Srba na Kosovu. Naime, svako rješenje koje bi vodilo razgraničavanju između Muslimana i Hrvata u Federaciji BiH išlo bi u prilog istome i na Kosovu. Tim više što se optimalno rješenje, kako za Hrvate u BiH, tako i za Srbe na Kosovu, temelji na teritorijalnom diskontinuitetu čime bi bile obuhvaćene i enklave duboko u etničkom prostoru većinskih muslimanskih naroda. Zato se Vučić tako brine za Hrvate u BiH, a sigurno ne zato što su mu, kao i svakom Srbinu koji imalo drži do sebe, ustaše navodno pobili kompletnu širu familiju osim njegovih neposrednih predaka, a bome ni zato jer mu je HVO spalio djedovinu u bugojanskom naselju Čipuljiću.

I što bi sad vodstvo BiH Hrvata trebalo učiniti? Odustati od prirodnog interesa svog naroda (entiteta, federalne jedinice, ma može se i sandžak zvati, samo nek’ je hrvatski) samo zato jer se on poklapa s interesom Srba? Ili možda zato što bi time izazvali Muslimane? A ima ih, napose na hrvatskoj “desnici”, koji misle da trebaju odustati iz oba navedena razloga. Ili bi BiH Hrvati trebali odustati od svog interesa samo zato da netko, a javljaju se i takvi, ne bi rekao kako je Dragan Čović surađujući s Dodikom upregnut u ni manje ni više nego politiku odcjepljenja Republike Srpske? Mada je očito kako bi to Hrvatima najmanje odgovaralo budući bi ostali sami na vjetrometini s Muslimanima. Ovako samo još u tijelima na nivou cijele BiH nisu preglasani, i to uglavnom zahvaljujući Miloradu Dodiku. Pa da mogu otići, Srbi bi to već odavno učinili. Samo što to nije do njih, čak ni do Čovića koliko god mu neki pripisivali natprirodne moći. O rastavi odlučuje ipak netko drugi. Isti onaj koji ovakvu BiH sastavi.

Amerika ni sveta, ni prokleta!

Kad smo već kod sastavljača “luđačke košulje”, u kratkoj povijesti svoje samostalnosti Hrvatska Ameriku pamti i po zlu i po dobru. Među otvoreno neprijateljskim iskustvima ističu se zeleno svjetlo JNA da uvede reda u ljeto ’91, potom embargo na oružje kad je ono Hrvatskoj najviše trebalo, a što ju je koštalo dodatnih žrtava, i najgore od svega – trećejanuarska restauracija struktura i mentaliteta iz komunističkog totalitarizma. Od dobroga Hrvatska pamti žuto svjetlo za Oluju i prijelomni poguranac prilikom prijema u Europsku Uniju. Kako bilo da bilo, ne može se tek tako zanemariti da je Amerika jedina relevantna svjetska sila koja bi u ključnim trenutcima stala na stranu Hrvatske, naravno, samo kad bi se interesi međusobno poklopili. S druge strane, Hrvatima u BiH, osim po dobrome učinjenom za Hrvatsku pa tako posredno i za njih, Amerika nije ostala u nekom posebno lijepom sjećanju. Suviše bi vremena i mjesta oduzelo sad nabrajati uspješne i neuspješne pokušaje besramnih preinaka Daytonskog sporazuma u kaubojskoj izvedbi američkih činovnika, sve na štetu Hrvata. Vrijedi se tek prisjetiti aktivne potpore, a vjerojatno i organizacije onog uličnog divljanja prije 5 godina kad su se isprva socijalni nemiri izrodili u paljenje zgrada županija – tih zadnjih crta obrane konstitutivnosti Hrvata. Zapravo, sliku odnosa Amerike prema Hrvatskoj i Hrvatima u BiH najbolje ilustriraju dvije haaške presude – oslobađajuća Gotovini i Markaču s jedne strane te osuđujuća šestorici dužnosnika Herceg-Bosne s druge.

I nije slučajno kruna rada tog političkog suda – čija je svrha bila, barem kad su zbivanja u BiH posrijedi, da osuđuje kršćane a muslimane oslobađa krivnje – bila presuda hrvatskoj šestorici upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini (Dobro nam se vratio Valentine, a veselje ne bi bilo manje kad bi se i tvoj koruški imenjak vratio odakle je došao). Tjedan dana nakon dramatičnog izricanja i potresnog neprihvaćanja presude američki će predsjednik pohvaliti rad Suda s čijim radom muslimanski svijet može biti više nego zadovoljan, kako bi amortizirao muslimansko ogorčenje zbog odluke da Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela. Eto, tako stoje dionice Hrvata na svjetskoj političkoj burzi. Nedostatak svijesti o toj surovoj realnosti lako se može pokazati pogubnim.

Rascjep neželjen ali nužan

Do neminovnog rascjepa u politikama između Hrvatske i Hrvata u BiH ne dolazi zato što bi Hrvati to htjeli, nego se radi o iznuđenom racionalnom odgovoru na djelovanje jače sile izvana – Amerike! Silom takvih prilika HDZ BiH danas više nego ikad dosad mora biti autonoman u odnosu na sestrinsku stranku u Hrvatskoj. A istodobno Hrvati s obje strane granice ipak moraju ostati zajedno, kao jedna duša, kad već ne i jedno tijelo. Jer hrvatski nacionalni interes obuhvaća interes kako Hrvata u Hrvatskoj tako i onih u BiH, a nipošto to nije interes Hrvatske postignut nauštrb prava BiH Hrvata. Onakav kakvim se često zamišljao u ovom stoljeću kad bi se Hrvatska lako distancirala od Hrvata u susjednoj državi čim bi svjetske geopolitičke silnice to diktirale. Sad, čini se, Hrvatska konačno ima odgovornu vlast odlučnu i sposobnu izboriti najviše što povijesni trenutak nudi.

U tom kontekstu vrijedi dobro razmisliti je li baš najgora opcija za Hrvatsku imati u “trbuhu” 600-700 tisuća više ne tako neprijateljski raspoloženih Srba, uz to, s obzirom na opća gospodarska i politička kretanja, srednjoročno gotovo izvjesno u vazalnom odnosu prema Hrvatskoj? Naime, kako se to osjetljivo područje očito nije moglo naseliti Hrvatima čak ni u slučaju potpune vojne pobjede ’95 – a što potvrđuje činjenica da ni za Tuđmana nije uspjelo naseljavanje Hrvatima dijelova Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije – nije tako teško naslutiti tko bi se tamo danas našao da nema Srba. A kako bi to utjecalo na Hrvatsku, pokazuje okrutna stvarnost. Onako kako Erdogan ucjenjuje Europu dinamikom puštanja migranata, slijedno tomu i u amanet ostavljeno mu vodstvo bosanskih Muslimana pritišče Hrvatsku puneći hot spot za muslimansku raju uz granicu s njom. Nije razborito previdjeti ni kako muslimansko plemstvo iz zaljevskih zemalja i Turske osniva čitava naselja u BiH, oaze u Europi koje neodoljivo podsjećaju na mostobran u Galipolju kad je osmanlijska noga prvi put stupila na europsko tlo. Republika Srpska se ipak pokazuje kakvom takvom branom od takvih pojava, svojevrsnom tampon-zonom pred nadirućim globalnim islamom u čijem su pohodu malobrojni bosanski Muslimani tek vodonoše. Imajući to u vidu, može li Hrvatskoj baš biti svejedno odzvanja li joj u trbuhu “Hristos se rodi” ili “Allahu ekber”? Teško, kao što joj ni u slučaju možebitnih globalnih geopolitičkih turbulencija ne može biti svejedno hoće li joj se u nekom trenutku američke slabosti, koji nije razumno priželjkivati, na Savi i Uni naći Rusija ili ISIL.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Populizam ili suverenizam

Objavljeno

na

Objavio

Naš Premijer i njegova svita krenuli u obilazak stranačku baze. Izbori za EU su blizu, treba uvjeriti članstvo otkuda i od koga prijeti opasnost. Stvoriše se tako neprijatelji i lijevi desni, nekada su postojali samo lijevi, i gle, svi postadoše populisti. Ti opaki populisti, postali su ne nacionalna, već globalna prijetnja, postadoše oni koji ne znaju kako funkcionira svijet. Skuplja tako stranačka vrhuška svoje stado u stranačkim prostorima ili za tu potrebu iznajmljuje velebne prostore, ali nitko ne prošeta ulicom, tržnicom, trgovinom, birtijom da priupita i objasni svoje stavove onima od čijih glasova žive. Da priupita – populus.

Populus znači narod, pa bi populizam trebao označavati narod, a narod je država.

Kroz povijest uvijek je bilo prosvijećenih elitista koji su vjerovali kako krezubi glasači ništa ne znaju i kako u njihovo ime trebaju vladati oni koji znaju.
Tako dobismo prosvijećeni apsolutizam.

Demokratski pokreti su kroz povijest svaki pa i taj apsolutizam pobijedili, ali elita se ne da.
Elita sile je uvijek sebe nastojala prikazati kao elitu znanja, osobito u znanju govorenja stranim jezicima, finim izričajima i pozlaćenom priboru za jelo.
Za vrijeme Kuena Hedervarija elita se trudila što bolje govoriti njemački i mađarski, blagovati u Bečkim parkovima ili uživati u Peštanskim kavanama, kako bi se svidjela eliti iz Beča i Pešte, ali onda su ih neki populisti opalili nogom u tur..

I za vrijeme Tite neki elitisti su se u Beogradu takmičili u poznavanju ekavce, a onda im je Milošević rekao kako to nije dovoljno i kako moraju otići. Naši elitisti se odmah sakrili ispod skuta raznih populističkih ognjištara kako bi ih oni spasili od srpskih populista.

Deset godina kasnije elitisti digli glavu i ognjištare poslali u mirovinu, kako bi oni na miru mogli pokazivati svoje znanje u govorenju europskih jezika, poznavanju tih europskih manira, pokazati populusu kako se služi onog tko ga hrani. To što ništa ne znaju o gospodarstvu nije ni važno pošto su naši populisti i onako navikli odlaziti na rad u Njemačku gdje ima više posla.

A lova koju populisti pošalju kući najslađa je lova za naše elitiste. Ništa ne radiš a lova stiže kako bi elitisti imali dovoljno za svoje plaće i benefite na koji populus nema pravo, jer populus ništa ne zna, a plaća se znanje. Eto, pa i Lovre ih je uvjerio da ne znaju ni čitati ni pisati, pogotovo ne znaju brojke..
Na proslavama 29-te godišnjice osnivanja HDZ-a ima najmanje onih koji su u toj stranci bili prije 29 godina. To s danas uglavnom krezubi populisti koje više nije ugodno gledati. Umjesto njih na tim je skupovima puno više onih koji dolaze slušati svoju stranačku elitu kako ne bi ispali iz prehrambenog lanca. A krezubi populisti i onako ne znaju na biračkom listiću zaokružiti ništa drugo nego tri slova H D Z. Barem tako misle elitisti.

Kako bi zadržali i one koji nešto sumnjaju u buduće koalicije Plenki čuva Krstičevića i Medveda kao dva oka u glavi. Oni su mu zadnji garant kojim nastoje uz sebe zadržati krezube branitelje, kojima se zbog godine već i ruke počinju tresti, ali još uvijek mogu glasovati.

Uz Premijera zna se tu naći i naš ministar Lovre, malo manje na skupovima šireg članstva, ali zato malo više na promidžbenim presicama. Izbrojao Lovro kako nema dovoljno potpisa za referendume pa se ruga neuspješnim populističkim skupljačima potpisa. Nije ni čudo što nisu skupili dovoljno potpisa kad su se obraćali polupismenim populistima koji se ne znaju ni potpisati. A jesam li ja među tima ne mogu ni provjeriti. Kada bih zatražio uvid u svoj potpis možda bih ga i mogao dobiti, ali ne bih mogao doznati jeli moj potpis među valjanima ili ne valjanima. Liste na kojima piše koji su to nevaljali potpisi su uništene pa bih, siguran sam dobio odgovor kako je moj potpis ispravan.

Čudo jedno, znam se čak i potpisati!

Ima u našoj eliti i onih koji nisu u HDZ-a, ali se jednako trude obrazovati naš narod kao bi svi razumjeli važne jezike. Umjesto školskog plana i programa uveli nam Kurikulum. To je više svjetski, više šik. O svemu se dogovorili osim o lektiri. Važno je da nam djeca što više čitaju, a što ne znaju ništa napisati koga briga. Ako znaju sastaviti SMS poruku to je sasvim dosta. Ako to još znaju napraviti i na engleskom kud će bolje.
To nam je naša buduća svjetska elita.

Boji se naša elita Živog Zida i Pernara.

Ne uzima glasove samo SDP-u već i HDZ-u, što je nedopustivo.
Boji se naša elita i malih desnih stranaka, jer kakva desnica, pa HDZ je desnica.

Htjeli bi iz elite izbaciti sve koji su radili za bivše obavještajne komunističke službe. Ne shvaćaju kako su ti jadni ljudi bili samo ucijenjeni pa su morali surađivati, ali oni su to radili vrlo promišljeno kako nekom poštenom drugu ne bi naškodili. Osim toga oni su se i očistili od možebitnih grešaka svojom upornom borbom za vrijednosti antifašizma.

Ako se male desne stranke ujedine mogli bi previše ojačat i uzet glasove koji po prirodnom pravu pripadaju stranci koja je stvorila Hrvatsku. To što su u toj stranci tada većinom bili neki drugi skloni populizmu nije bitno.
Ime je važno a ne ljudi.

Kako se ne bi ujedinili dobro je nekima, ako treba svašta i obećati samo kako se ne bi ujedinili. Kako se ne bi ujedinili dobro je držati uz sebe i ratne braniteljske udruge na kratkoj uzici. Ako budu poslušni bit će posla za rodbinu i prijatelje. A najbolje je kada takve udruge vode oni koji su među branitelje došli po zadatku KOS-a kao dio operacije Štit, ne bi li tako srušili mrskog im Miloševića i sačuvali milu im Jugoslaviju.

Zanimljivo je kako Premijer uz sebe na skupove ne vodi ministricu Obuljen. Slabo glumi pa bi se među populistima koji bezobrazno znaju svašta pitati možda mogla razotkriti govoreći ono što doista misli. A nakon toga bi za nju glasovali samo oni iz Radničke fronte. Htjela bi nam ministrica zabraniti i komentiranje po portalima kako neki populisti ne bi širili lažne vijesti i govor mržnje. Lažne vijesti smije širit samo elita koja ima pametne razloge za to.

U vrijeme njene mladosti neki populisti su nebodera i Savskog nadvožnjaka bacali letke kojima su širili govor mržnje prema Jugoslavije, pa je 1965. njih 12 dobilo od 4 do 9 godina zatvora.

Koja su to divna vremena bila za borce protiv govora mržnje i lažnih vijest.
A danas se naši demokratski elitisti moraju boriti protiv lažljivaca i populista koji preko internetskih mreža šire laži i mržnju, a ne možeš im stati na kraj. Stalno lažu kako propadamo i ne vide kako mi ustvari snažno napredujemo po stopi od čak 2,5 posto, dok neki drugi rastu samo 9 posto.

Kako bi suzbili populiste u HDZ-u obnavljaju i razne Karamarkove stručne odbore. U odborima 70 posto “državnih stručnjaka” i oko 30 posto običnih stručnjaka. Možda ovi obični stručnjaci povjeruju kako će ih sada netko početi pitat za mišljenje, pa se ipak potrude svoju rodbinu nagovarati da glasaju za “Stabilnost vlade”.
Stabilnost je bitna kako populist ne bi narod oteli eliti.
Bitno je i zaštititi i informacije o onome što radi elita. Pokušali članove stranke navest da potpišu izjavu o čuvanji informacija čak i na sudu, ali nije prošlo. Netko izjavu proslijedio novinama pa je krivac neko poduzeće koji prodaje pamet o GDPR-u, a ne onaj tko je baš takvu izjavu naručio.

Kako informacije ne bi curile od važnih ljudi se traži da dostave i svoje mejlove s ekstenzijom yahoo ili gmail pošto su Mailovi koje sada imaju preko svojih poduzeća nesigurni. Mogli bi ih se u budućnosti dokopati istražitelji koje će možda postaviti Pernar ili Bruna Esih pa je bolje koristiti meilove nad kojima kontrolu imaju samo FBI, CIA i NSA. Ovi barem nikoga ne šalju u zatvor. Ako nekog malo i ucjene to bar dobro plate.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari