Connect with us

Kolumne

Hrvati između ‘Hristos se rodi’ i ‘Allahu ekber’

Objavljeno

on

Ilustracija Kamenjar.com

Kad pojedinca, skupinu ljudi ili cijeli narod zapadnu teški trenutci, razumno im je osloniti se na slična iskustva iz prošlosti, bila vlastita ili tuđa, kako bi ih prebrodili. Što su ta iskustva vremenski i prostorno bliža, vjerojatnije je da će biti uspješno primjenjiva. Hrvati u BiH su imali tu “vrašku sreću” nedavno proživjeti nesreću koja im može pomoći u rješavanju izazova s kojima se danas susreću.

Žepče 93′ kao putokaz BiH Hrvatima danas

Nakon što su još ’92 Srbi protjerali Hrvate iz dijelova BiH na kojima su bili većina i(li) vojno premoćni, istim su se receptom godinu potom poslužili Muslimani u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Tamo su se Hrvati našli – ili stisnuti između Srba i Muslimana kao između čekića i nakovnja ili posve okruženi višestruko brojnijim Muslimanima. Koristeći priliku potonji su primijenili posve pragmatičnu taktiku –  brisati jednu po jednu hrvatsku mrlju sa zemljopisne karte. Prozrevši taj naum, zapovjedništvo HVO-a bi sukladno elementarnoj vojnoj logici, čim je jedan džep bio napadnut, zapovjedilo drugim postrojbama da zapodjenu sukob s muslimanskom vojskom radi vezivanja njihovih snaga i popuštanja pritiska na napadnutu enklavu. Ipak, solidarnost među Hrvatima nerijetko bi izostala. Ilustrativan je primjer napada na Žepče kad je HVO Fojnice odbio takvu zapovijed jer su tamošnji Hrvati njegovali dobre odnose s lokalnim Muslimanima, uvjereni kako ne će oni na njih, ne budu li ih dirali. I doista nisu… čak 3 mjeseca! A tada je Fojnica šaptom pala budući lokalni HVO, držeći neprijatelja prijateljem, dodatno vrijeme nije iskoristio kako bi organizirao učinkovitu obranu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Našavši se u skoro bezizlaznoj situaciji, koju postupak Fojničana i još nekih nije olakšao, HVO Žepča se odlučio osloniti na dojučerašnje neprijatelje Srbe. U zamjenu za naftu koju je osiguravala Hrvatska dobio je pomoć u oružju (unajmljena je čak i srpska tenkovska postrojba za ofenzivna djelovanja), logistici i liječničkoj skrbi. Štoviše, držeći crtu zajedno s vojskom BiH Srba Žepčaci su, za razliku od Fojničana, dočekali kraj rata kao svoji na svome. Slično su prošli i drugi koji su posegnuli za istom taktikom, dok oni koji nisu iskoristili priliku na vrijeme se okrenuti Srbima, danas uglavnom žive izvan BiH. Oni, pak, koji su uspjeli junački se obraniti u potpunom muslimanskom okruženju (Lašvanska dolina), prošli su kroz pravu kalvariju.

Danas je čitav hrvatski narod u BiH u pogledu institucionalne ugroze u poziciji nalik onoj hrvatskih enklava u Bosni koje su se ratne ’93 našle pod vojnim pritiskom Muslimana, a imale su dodir sa Srbima. Ne padaju, doduše, više glave, ali provode se isti ciljevi drugim sredstvima – pokoravanje Hrvata muslimanskoj volji. U krvi izborena prava Hrvata sad Muslimani mic po mic poništavaju. Stoga nije pretjerano reći kako politička prava Hrvata iščezavaju kao hrvatski džepovi u srednjoj Bosni ’93. Naime, njihov gubitak u miru rezultira istim posljedicama kao i gubitak teritorija u ratu – nestajanjem Hrvata. Odgovor na pitanje treba li vodstvo Hrvata danas postupiti kao HVO ’93 u Fojnici (ma, stat će Muslimani već jednom) ili kao onaj u Žepču (treba im se oduprijeti makar i zajedno sa Srbima), vrijeme je, dakle, već dalo.

Dragan Čović pokazuje da je naučio povijesnu lekciju prihvativši u Srbima Milorada Dodika prirodnog saveznika. Svi oni koji mu žure to zamjeriti i zbog toga ga osuditi, posebno ako je riječ o sudionicima rata na hrvatskoj strani, neka prije navrate do Žepča. Ima tamo spomenik s poduljim popisom imena “kolaboracionista” sa Srbima ni godinu dana nakon pogroma Srba nad Hrvatima u drugim dijelovima Bosne. Pa neka pljunu na njega! A ako im pljuvačke još dostane, neka krenu od kuće do kuće pa popljuju i preživjele im suborce. Da, one koji su u manje od godinu dana spoznali ono što nekima ne ide u glavu ni nakon više od 25 godina – nema trajnih prijatelja, a ni neprijatelja! Jer pitanje je opstanka, kako onda tako i sada, na vrijeme spoznati koji su koji.

Na današnji dan 1993. godine od strane Armije BiH napadnuto je Žepče

Za krvavoga rata devedesetih Hrvati su ginuli i bivali proganjani i od srpske i od muslimanske ruke. Zbirni  brojevi hrvatskih žrtava od jednih i drugih su tu negdje. U krajevima koji su pripali Republici Srpskoj Hrvati su još za rata praktično iskorijenjeni dok su u dijelovima Federacije BiH na koje je stala čizma muslimanske armije ostali tek ostatci ostataka koji, kako je pokazao popis stanovništva 2013. godine, ubrzano cure. Hrvati su brojem donekle stabilni tek na područjima koja je vojno obranio ili povratio HVO, ili su vraćena pregovorima u Daytonu. Dok su prije 25 godina doživljavali zlo i od Srba i od Muslimana, preostali Hrvati u BiH danas doživljavaju zlo samo od Muslimana, što nije posljedica neke njihove urođene zloće, još manje dobrote Srba, nego činjenice da Hrvati s Muslimanima dijele zajedničku kuću – Federaciju BiH! A to Muslimanima kao većinskom narodu nije baš po ćeifu pa neostvarene ratne ciljeve nastoje postići u miru, u čemu ih svesrdno skoro već 20 godina potiču relevantni strani faktori, ponajprije SAD, Velika Britanija i Njemačka. Hrvati tu nemaju druge nego – ili se predati ili se oduprijeti!

Odakle tolika ljubav Aleksandra Vučića prema BiH Hrvatima?

U takvim okolnostima nije razumno biti odveć izbirljiv prema samaritancu koji naiđe pa makar ga i ne bio upamćen po dobru. A naišao nije nitko drugi (istina, neki jesu, ali okrenuše glavu u stranu) doli Srbi u vidu Milorada Dodika, čak i Aleksandra Vučića. I nisu naišli kao putnici namjernici nego iz pukog interesa, jednostavno zato što položaj Hrvata u Federaciji BiH Vučić vidi kao model rješavanja pitanja Srba na Kosovu. Naime, svako rješenje koje bi vodilo razgraničavanju između Muslimana i Hrvata u Federaciji BiH išlo bi u prilog istome i na Kosovu. Tim više što se optimalno rješenje, kako za Hrvate u BiH, tako i za Srbe na Kosovu, temelji na teritorijalnom diskontinuitetu čime bi bile obuhvaćene i enklave duboko u etničkom prostoru većinskih muslimanskih naroda. Zato se Vučić tako brine za Hrvate u BiH, a sigurno ne zato što su mu, kao i svakom Srbinu koji imalo drži do sebe, ustaše navodno pobili kompletnu širu familiju osim njegovih neposrednih predaka, a bome ni zato jer mu je HVO spalio djedovinu u bugojanskom naselju Čipuljiću.

I što bi sad vodstvo BiH Hrvata trebalo učiniti? Odustati od prirodnog interesa svog naroda (entiteta, federalne jedinice, ma može se i sandžak zvati, samo nek’ je hrvatski) samo zato jer se on poklapa s interesom Srba? Ili možda zato što bi time izazvali Muslimane? A ima ih, napose na hrvatskoj “desnici”, koji misle da trebaju odustati iz oba navedena razloga. Ili bi BiH Hrvati trebali odustati od svog interesa samo zato da netko, a javljaju se i takvi, ne bi rekao kako je Dragan Čović surađujući s Dodikom upregnut u ni manje ni više nego politiku odcjepljenja Republike Srpske? Mada je očito kako bi to Hrvatima najmanje odgovaralo budući bi ostali sami na vjetrometini s Muslimanima. Ovako samo još u tijelima na nivou cijele BiH nisu preglasani, i to uglavnom zahvaljujući Miloradu Dodiku. Pa da mogu otići, Srbi bi to već odavno učinili. Samo što to nije do njih, čak ni do Čovića koliko god mu neki pripisivali natprirodne moći. O rastavi odlučuje ipak netko drugi. Isti onaj koji ovakvu BiH sastavi.

Amerika ni sveta, ni prokleta!

Kad smo već kod sastavljača “luđačke košulje”, u kratkoj povijesti svoje samostalnosti Hrvatska Ameriku pamti i po zlu i po dobru. Među otvoreno neprijateljskim iskustvima ističu se zeleno svjetlo JNA da uvede reda u ljeto ’91, potom embargo na oružje kad je ono Hrvatskoj najviše trebalo, a što ju je koštalo dodatnih žrtava, i najgore od svega – trećejanuarska restauracija struktura i mentaliteta iz komunističkog totalitarizma. Od dobroga Hrvatska pamti žuto svjetlo za Oluju i prijelomni poguranac prilikom prijema u Europsku Uniju. Kako bilo da bilo, ne može se tek tako zanemariti da je Amerika jedina relevantna svjetska sila koja bi u ključnim trenutcima stala na stranu Hrvatske, naravno, samo kad bi se interesi međusobno poklopili. S druge strane, Hrvatima u BiH, osim po dobrome učinjenom za Hrvatsku pa tako posredno i za njih, Amerika nije ostala u nekom posebno lijepom sjećanju. Suviše bi vremena i mjesta oduzelo sad nabrajati uspješne i neuspješne pokušaje besramnih preinaka Daytonskog sporazuma u kaubojskoj izvedbi američkih činovnika, sve na štetu Hrvata. Vrijedi se tek prisjetiti aktivne potpore, a vjerojatno i organizacije onog uličnog divljanja prije 5 godina kad su se isprva socijalni nemiri izrodili u paljenje zgrada županija – tih zadnjih crta obrane konstitutivnosti Hrvata. Zapravo, sliku odnosa Amerike prema Hrvatskoj i Hrvatima u BiH najbolje ilustriraju dvije haaške presude – oslobađajuća Gotovini i Markaču s jedne strane te osuđujuća šestorici dužnosnika Herceg-Bosne s druge.

I nije slučajno kruna rada tog političkog suda – čija je svrha bila, barem kad su zbivanja u BiH posrijedi, da osuđuje kršćane a muslimane oslobađa krivnje – bila presuda hrvatskoj šestorici upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini (Dobro nam se vratio Valentine, a veselje ne bi bilo manje kad bi se i tvoj koruški imenjak vratio odakle je došao). Tjedan dana nakon dramatičnog izricanja i potresnog neprihvaćanja presude američki će predsjednik pohvaliti rad Suda s čijim radom muslimanski svijet može biti više nego zadovoljan, kako bi amortizirao muslimansko ogorčenje zbog odluke da Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela. Eto, tako stoje dionice Hrvata na svjetskoj političkoj burzi. Nedostatak svijesti o toj surovoj realnosti lako se može pokazati pogubnim.

Rascjep neželjen ali nužan

Do neminovnog rascjepa u politikama između Hrvatske i Hrvata u BiH ne dolazi zato što bi Hrvati to htjeli, nego se radi o iznuđenom racionalnom odgovoru na djelovanje jače sile izvana – Amerike! Silom takvih prilika HDZ BiH danas više nego ikad dosad mora biti autonoman u odnosu na sestrinsku stranku u Hrvatskoj. A istodobno Hrvati s obje strane granice ipak moraju ostati zajedno, kao jedna duša, kad već ne i jedno tijelo. Jer hrvatski nacionalni interes obuhvaća interes kako Hrvata u Hrvatskoj tako i onih u BiH, a nipošto to nije interes Hrvatske postignut nauštrb prava BiH Hrvata. Onakav kakvim se često zamišljao u ovom stoljeću kad bi se Hrvatska lako distancirala od Hrvata u susjednoj državi čim bi svjetske geopolitičke silnice to diktirale. Sad, čini se, Hrvatska konačno ima odgovornu vlast odlučnu i sposobnu izboriti najviše što povijesni trenutak nudi.

U tom kontekstu vrijedi dobro razmisliti je li baš najgora opcija za Hrvatsku imati u “trbuhu” 600-700 tisuća više ne tako neprijateljski raspoloženih Srba, uz to, s obzirom na opća gospodarska i politička kretanja, srednjoročno gotovo izvjesno u vazalnom odnosu prema Hrvatskoj? Naime, kako se to osjetljivo područje očito nije moglo naseliti Hrvatima čak ni u slučaju potpune vojne pobjede ’95 – a što potvrđuje činjenica da ni za Tuđmana nije uspjelo naseljavanje Hrvatima dijelova Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije – nije tako teško naslutiti tko bi se tamo danas našao da nema Srba. A kako bi to utjecalo na Hrvatsku, pokazuje okrutna stvarnost. Onako kako Erdogan ucjenjuje Europu dinamikom puštanja migranata, slijedno tomu i u amanet ostavljeno mu vodstvo bosanskih Muslimana pritišče Hrvatsku puneći hot spot za muslimansku raju uz granicu s njom. Nije razborito previdjeti ni kako muslimansko plemstvo iz zaljevskih zemalja i Turske osniva čitava naselja u BiH, oaze u Europi koje neodoljivo podsjećaju na mostobran u Galipolju kad je osmanlijska noga prvi put stupila na europsko tlo. Republika Srpska se ipak pokazuje kakvom takvom branom od takvih pojava, svojevrsnom tampon-zonom pred nadirućim globalnim islamom u čijem su pohodu malobrojni bosanski Muslimani tek vodonoše. Imajući to u vidu, može li Hrvatskoj baš biti svejedno odzvanja li joj u trbuhu “Hristos se rodi” ili “Allahu ekber”? Teško, kao što joj ni u slučaju možebitnih globalnih geopolitičkih turbulencija ne može biti svejedno hoće li joj se u nekom trenutku američke slabosti, koji nije razumno priželjkivati, na Savi i Uni naći Rusija ili ISIL.

Grgur S./Kamenjar.com

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari