Pratite nas

Kolumne

Hrvati između ‘Hristos se rodi’ i ‘Allahu ekber’

Objavljeno

na

Ilustracija Kamenjar.com

Kad pojedinca, skupinu ljudi ili cijeli narod zapadnu teški trenutci, razumno im je osloniti se na slična iskustva iz prošlosti, bila vlastita ili tuđa, kako bi ih prebrodili. Što su ta iskustva vremenski i prostorno bliža, vjerojatnije je da će biti uspješno primjenjiva. Hrvati u BiH su imali tu “vrašku sreću” nedavno proživjeti nesreću koja im može pomoći u rješavanju izazova s kojima se danas susreću.

Žepče 93′ kao putokaz BiH Hrvatima danas

Nakon što su još ’92 Srbi protjerali Hrvate iz dijelova BiH na kojima su bili većina i(li) vojno premoćni, istim su se receptom godinu potom poslužili Muslimani u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Tamo su se Hrvati našli – ili stisnuti između Srba i Muslimana kao između čekića i nakovnja ili posve okruženi višestruko brojnijim Muslimanima. Koristeći priliku potonji su primijenili posve pragmatičnu taktiku –  brisati jednu po jednu hrvatsku mrlju sa zemljopisne karte. Prozrevši taj naum, zapovjedništvo HVO-a bi sukladno elementarnoj vojnoj logici, čim je jedan džep bio napadnut, zapovjedilo drugim postrojbama da zapodjenu sukob s muslimanskom vojskom radi vezivanja njihovih snaga i popuštanja pritiska na napadnutu enklavu. Ipak, solidarnost među Hrvatima nerijetko bi izostala. Ilustrativan je primjer napada na Žepče kad je HVO Fojnice odbio takvu zapovijed jer su tamošnji Hrvati njegovali dobre odnose s lokalnim Muslimanima, uvjereni kako ne će oni na njih, ne budu li ih dirali. I doista nisu… čak 3 mjeseca! A tada je Fojnica šaptom pala budući lokalni HVO, držeći neprijatelja prijateljem, dodatno vrijeme nije iskoristio kako bi organizirao učinkovitu obranu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Našavši se u skoro bezizlaznoj situaciji, koju postupak Fojničana i još nekih nije olakšao, HVO Žepča se odlučio osloniti na dojučerašnje neprijatelje Srbe. U zamjenu za naftu koju je osiguravala Hrvatska dobio je pomoć u oružju (unajmljena je čak i srpska tenkovska postrojba za ofenzivna djelovanja), logistici i liječničkoj skrbi. Štoviše, držeći crtu zajedno s vojskom BiH Srba Žepčaci su, za razliku od Fojničana, dočekali kraj rata kao svoji na svome. Slično su prošli i drugi koji su posegnuli za istom taktikom, dok oni koji nisu iskoristili priliku na vrijeme se okrenuti Srbima, danas uglavnom žive izvan BiH. Oni, pak, koji su uspjeli junački se obraniti u potpunom muslimanskom okruženju (Lašvanska dolina), prošli su kroz pravu kalvariju.

Danas je čitav hrvatski narod u BiH u pogledu institucionalne ugroze u poziciji nalik onoj hrvatskih enklava u Bosni koje su se ratne ’93 našle pod vojnim pritiskom Muslimana, a imale su dodir sa Srbima. Ne padaju, doduše, više glave, ali provode se isti ciljevi drugim sredstvima – pokoravanje Hrvata muslimanskoj volji. U krvi izborena prava Hrvata sad Muslimani mic po mic poništavaju. Stoga nije pretjerano reći kako politička prava Hrvata iščezavaju kao hrvatski džepovi u srednjoj Bosni ’93. Naime, njihov gubitak u miru rezultira istim posljedicama kao i gubitak teritorija u ratu – nestajanjem Hrvata. Odgovor na pitanje treba li vodstvo Hrvata danas postupiti kao HVO ’93 u Fojnici (ma, stat će Muslimani već jednom) ili kao onaj u Žepču (treba im se oduprijeti makar i zajedno sa Srbima), vrijeme je, dakle, već dalo.

Dragan Čović pokazuje da je naučio povijesnu lekciju prihvativši u Srbima Milorada Dodika prirodnog saveznika. Svi oni koji mu žure to zamjeriti i zbog toga ga osuditi, posebno ako je riječ o sudionicima rata na hrvatskoj strani, neka prije navrate do Žepča. Ima tamo spomenik s poduljim popisom imena “kolaboracionista” sa Srbima ni godinu dana nakon pogroma Srba nad Hrvatima u drugim dijelovima Bosne. Pa neka pljunu na njega! A ako im pljuvačke još dostane, neka krenu od kuće do kuće pa popljuju i preživjele im suborce. Da, one koji su u manje od godinu dana spoznali ono što nekima ne ide u glavu ni nakon više od 25 godina – nema trajnih prijatelja, a ni neprijatelja! Jer pitanje je opstanka, kako onda tako i sada, na vrijeme spoznati koji su koji.

Na današnji dan 1993. godine od strane Armije BiH napadnuto je Žepče

Za krvavoga rata devedesetih Hrvati su ginuli i bivali proganjani i od srpske i od muslimanske ruke. Zbirni  brojevi hrvatskih žrtava od jednih i drugih su tu negdje. U krajevima koji su pripali Republici Srpskoj Hrvati su još za rata praktično iskorijenjeni dok su u dijelovima Federacije BiH na koje je stala čizma muslimanske armije ostali tek ostatci ostataka koji, kako je pokazao popis stanovništva 2013. godine, ubrzano cure. Hrvati su brojem donekle stabilni tek na područjima koja je vojno obranio ili povratio HVO, ili su vraćena pregovorima u Daytonu. Dok su prije 25 godina doživljavali zlo i od Srba i od Muslimana, preostali Hrvati u BiH danas doživljavaju zlo samo od Muslimana, što nije posljedica neke njihove urođene zloće, još manje dobrote Srba, nego činjenice da Hrvati s Muslimanima dijele zajedničku kuću – Federaciju BiH! A to Muslimanima kao većinskom narodu nije baš po ćeifu pa neostvarene ratne ciljeve nastoje postići u miru, u čemu ih svesrdno skoro već 20 godina potiču relevantni strani faktori, ponajprije SAD, Velika Britanija i Njemačka. Hrvati tu nemaju druge nego – ili se predati ili se oduprijeti!

Odakle tolika ljubav Aleksandra Vučića prema BiH Hrvatima?

U takvim okolnostima nije razumno biti odveć izbirljiv prema samaritancu koji naiđe pa makar ga i ne bio upamćen po dobru. A naišao nije nitko drugi (istina, neki jesu, ali okrenuše glavu u stranu) doli Srbi u vidu Milorada Dodika, čak i Aleksandra Vučića. I nisu naišli kao putnici namjernici nego iz pukog interesa, jednostavno zato što položaj Hrvata u Federaciji BiH Vučić vidi kao model rješavanja pitanja Srba na Kosovu. Naime, svako rješenje koje bi vodilo razgraničavanju između Muslimana i Hrvata u Federaciji BiH išlo bi u prilog istome i na Kosovu. Tim više što se optimalno rješenje, kako za Hrvate u BiH, tako i za Srbe na Kosovu, temelji na teritorijalnom diskontinuitetu čime bi bile obuhvaćene i enklave duboko u etničkom prostoru većinskih muslimanskih naroda. Zato se Vučić tako brine za Hrvate u BiH, a sigurno ne zato što su mu, kao i svakom Srbinu koji imalo drži do sebe, ustaše navodno pobili kompletnu širu familiju osim njegovih neposrednih predaka, a bome ni zato jer mu je HVO spalio djedovinu u bugojanskom naselju Čipuljiću.

I što bi sad vodstvo BiH Hrvata trebalo učiniti? Odustati od prirodnog interesa svog naroda (entiteta, federalne jedinice, ma može se i sandžak zvati, samo nek’ je hrvatski) samo zato jer se on poklapa s interesom Srba? Ili možda zato što bi time izazvali Muslimane? A ima ih, napose na hrvatskoj “desnici”, koji misle da trebaju odustati iz oba navedena razloga. Ili bi BiH Hrvati trebali odustati od svog interesa samo zato da netko, a javljaju se i takvi, ne bi rekao kako je Dragan Čović surađujući s Dodikom upregnut u ni manje ni više nego politiku odcjepljenja Republike Srpske? Mada je očito kako bi to Hrvatima najmanje odgovaralo budući bi ostali sami na vjetrometini s Muslimanima. Ovako samo još u tijelima na nivou cijele BiH nisu preglasani, i to uglavnom zahvaljujući Miloradu Dodiku. Pa da mogu otići, Srbi bi to već odavno učinili. Samo što to nije do njih, čak ni do Čovića koliko god mu neki pripisivali natprirodne moći. O rastavi odlučuje ipak netko drugi. Isti onaj koji ovakvu BiH sastavi.

Amerika ni sveta, ni prokleta!

Kad smo već kod sastavljača “luđačke košulje”, u kratkoj povijesti svoje samostalnosti Hrvatska Ameriku pamti i po zlu i po dobru. Među otvoreno neprijateljskim iskustvima ističu se zeleno svjetlo JNA da uvede reda u ljeto ’91, potom embargo na oružje kad je ono Hrvatskoj najviše trebalo, a što ju je koštalo dodatnih žrtava, i najgore od svega – trećejanuarska restauracija struktura i mentaliteta iz komunističkog totalitarizma. Od dobroga Hrvatska pamti žuto svjetlo za Oluju i prijelomni poguranac prilikom prijema u Europsku Uniju. Kako bilo da bilo, ne može se tek tako zanemariti da je Amerika jedina relevantna svjetska sila koja bi u ključnim trenutcima stala na stranu Hrvatske, naravno, samo kad bi se interesi međusobno poklopili. S druge strane, Hrvatima u BiH, osim po dobrome učinjenom za Hrvatsku pa tako posredno i za njih, Amerika nije ostala u nekom posebno lijepom sjećanju. Suviše bi vremena i mjesta oduzelo sad nabrajati uspješne i neuspješne pokušaje besramnih preinaka Daytonskog sporazuma u kaubojskoj izvedbi američkih činovnika, sve na štetu Hrvata. Vrijedi se tek prisjetiti aktivne potpore, a vjerojatno i organizacije onog uličnog divljanja prije 5 godina kad su se isprva socijalni nemiri izrodili u paljenje zgrada županija – tih zadnjih crta obrane konstitutivnosti Hrvata. Zapravo, sliku odnosa Amerike prema Hrvatskoj i Hrvatima u BiH najbolje ilustriraju dvije haaške presude – oslobađajuća Gotovini i Markaču s jedne strane te osuđujuća šestorici dužnosnika Herceg-Bosne s druge.

I nije slučajno kruna rada tog političkog suda – čija je svrha bila, barem kad su zbivanja u BiH posrijedi, da osuđuje kršćane a muslimane oslobađa krivnje – bila presuda hrvatskoj šestorici upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini (Dobro nam se vratio Valentine, a veselje ne bi bilo manje kad bi se i tvoj koruški imenjak vratio odakle je došao). Tjedan dana nakon dramatičnog izricanja i potresnog neprihvaćanja presude američki će predsjednik pohvaliti rad Suda s čijim radom muslimanski svijet može biti više nego zadovoljan, kako bi amortizirao muslimansko ogorčenje zbog odluke da Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela. Eto, tako stoje dionice Hrvata na svjetskoj političkoj burzi. Nedostatak svijesti o toj surovoj realnosti lako se može pokazati pogubnim.

Rascjep neželjen ali nužan

Do neminovnog rascjepa u politikama između Hrvatske i Hrvata u BiH ne dolazi zato što bi Hrvati to htjeli, nego se radi o iznuđenom racionalnom odgovoru na djelovanje jače sile izvana – Amerike! Silom takvih prilika HDZ BiH danas više nego ikad dosad mora biti autonoman u odnosu na sestrinsku stranku u Hrvatskoj. A istodobno Hrvati s obje strane granice ipak moraju ostati zajedno, kao jedna duša, kad već ne i jedno tijelo. Jer hrvatski nacionalni interes obuhvaća interes kako Hrvata u Hrvatskoj tako i onih u BiH, a nipošto to nije interes Hrvatske postignut nauštrb prava BiH Hrvata. Onakav kakvim se često zamišljao u ovom stoljeću kad bi se Hrvatska lako distancirala od Hrvata u susjednoj državi čim bi svjetske geopolitičke silnice to diktirale. Sad, čini se, Hrvatska konačno ima odgovornu vlast odlučnu i sposobnu izboriti najviše što povijesni trenutak nudi.

U tom kontekstu vrijedi dobro razmisliti je li baš najgora opcija za Hrvatsku imati u “trbuhu” 600-700 tisuća više ne tako neprijateljski raspoloženih Srba, uz to, s obzirom na opća gospodarska i politička kretanja, srednjoročno gotovo izvjesno u vazalnom odnosu prema Hrvatskoj? Naime, kako se to osjetljivo područje očito nije moglo naseliti Hrvatima čak ni u slučaju potpune vojne pobjede ’95 – a što potvrđuje činjenica da ni za Tuđmana nije uspjelo naseljavanje Hrvatima dijelova Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije – nije tako teško naslutiti tko bi se tamo danas našao da nema Srba. A kako bi to utjecalo na Hrvatsku, pokazuje okrutna stvarnost. Onako kako Erdogan ucjenjuje Europu dinamikom puštanja migranata, slijedno tomu i u amanet ostavljeno mu vodstvo bosanskih Muslimana pritišče Hrvatsku puneći hot spot za muslimansku raju uz granicu s njom. Nije razborito previdjeti ni kako muslimansko plemstvo iz zaljevskih zemalja i Turske osniva čitava naselja u BiH, oaze u Europi koje neodoljivo podsjećaju na mostobran u Galipolju kad je osmanlijska noga prvi put stupila na europsko tlo. Republika Srpska se ipak pokazuje kakvom takvom branom od takvih pojava, svojevrsnom tampon-zonom pred nadirućim globalnim islamom u čijem su pohodu malobrojni bosanski Muslimani tek vodonoše. Imajući to u vidu, može li Hrvatskoj baš biti svejedno odzvanja li joj u trbuhu “Hristos se rodi” ili “Allahu ekber”? Teško, kao što joj ni u slučaju možebitnih globalnih geopolitičkih turbulencija ne može biti svejedno hoće li joj se u nekom trenutku američke slabosti, koji nije razumno priželjkivati, na Savi i Uni naći Rusija ili ISIL.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari