Connect with us

Feljton

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Published

on

Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada

U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“.

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom B i H.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

 

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

 

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

 

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

 

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

 

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Advertisement
Comments

Feljton

Komunisti i velikosrbi trovali su našu djecu bolesnom mržnjom prema vlastitom narodu

Published

on

Pamflet Živomira Stankovića
1.dio

Pogledamo li što se sve događa kod nas u Hrvatskoj zadnjih 15-ak godina, ne rijetko se upitamo: kako je moguće da kod naših „antifašista“ i tobožnjih „boraca za progres i ljudska prava“ postoji toliki naboj mržnje, isključivosti i netrpeljivosti prema svima koji nisu pripadnici njihovog čopora, odnosno, prema ideološkim neistomišljenicima?

Nakon 1990. godine, bili smo svjedoci rijetko viđenog obrata, pri čemu su dotadašnji tlačitelji-komunisti koji su 45 godina gušili svaku slobodu i vršili nasilje nad ljudskom osobom i zdravim razumom, preko noći okrenuli ćurak naopako i najednom se stavili u ulogu „zaštitnika“ humanističkih vrijednosti i ljudskih prava, dok su na drugoj strani ostali svi oni koji su do tada trpjeli njihov nasilništvo. Dakle, tlačitelj se prometnuo u „zaštitnika“, a žrtva je ostala žrtva. Počeli su nas „braniti“ od nas samih i postali propovjednici „napretka“ i „europskih vrijednosti“ a da se nikad nisu ni jednom jedinom gestom odrekli zločinačkog naslijeđa svoje Komunističke partije/Saveza komunista i najistaknutijih zlikovaca koji su u ime „svjetlije budućnosti“ i „ljudskog boljitka“ tijekom XX stoljeća pobili više od stotinu milijuna ljudi diljem svijeta.

Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, ta neokomunistička i jugonostalgičarska klika oko sebe je okupila sve one koji se iz bilo kojeg razloga nisu mirili s nastankom i postojanjem samostalne hrvatske države, a njihov dolazak na vlast (u siječnju 2000. godine), uvelike je pomogao toj konsolidaciji antihrvatskih snaga koje su se organizirale kroz različite oblike: od političkih stranaka do udruga tzv. civilnog društva i neformalnih interesnih skupina koje su čuvale svoje naslijeđene povlastice iz prošlosti bez namjere da ih se odreknu.

Neokomunisti, velikosrpski nacionalisti i ostaci jugo-sustava (kaste koja je željeznom rukom vladala Hrvatskom 45 godina), prigrlili su svoje istomišljenike (kvaziliberale, anarhiste i radikalne ljevičare – crvene fašiste) i zajedničkim snagama krenuli u suzbijanje „fašizma“, „nacizma“ i „ustaštva“ čiji su „nositelji“ bili svi oni koji su se borili za hrvatsku slobodu 90-ih godina.

U ratu ih nije nigdje bilo, ali su se poslije oluje poput štakora izvukli iz svojih jazbina i počeli širiti defetizam, pljuvati po svim vrijednostima do kojih ovaj narod drži, napadati Katoličku crkvu, izrugivati se konzervativnom svjetonazoru, tražiti „neprijatelje“ isto onako kako su to činili od 1945. do 1990. i omalovažavati sve ono što čini identitet hrvatskog narodnog bića.

Korijene te mržnje i netrpeljivosti prema svemu onomu što ne spada u njihov svijet možemo donekle razumjeti, ali tek ako se vratimo u prošlost i vidimo što su pisali i govorili za 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije, a na čemu su (nažalost) odgojeni brojni naraštaji koje se nastojalo indoktrinirati i ideološki usmjeriti tako da postanu vjerni i slijepo pokorni poslušnici Partije.

U tomu je značajnu ulogu igrala pisana riječ (pogotovu ono što su komunisti nazivali „angažovanom literaturom i umetnošću“) koja je bila moćan instrument ideologizacije i ispiranja mozga. Sve je bilo ideološki obojeno: literatura i publicistika, poezija, slikarstvo, filmska i glazbena produkcija, kazališna umjetnost, kiparstvo. Obrazovanje i sve društvene djelatnosti također su bile u službi režima i ideologije, a naročito je pomno revidirana i usklađena s političkim potrebama povijest, pogotovu tada recentno razdoblje Drugoga svjetskog rata.

Budući da su velikosrpski kadrovi vukli konce u Komunističkoj partiji, hrvatskome narodu je već po svršetku rata nametnuta kolektivna krivnja za masovne zločine i on je gotovo u cijelosti poistovjećen s NDH i ustaškim režimom. Optužnica protiv kardinala Alojzija Stepinca i Katoličke crkve u cjelini (koji su proglašeni „duhovnim začetnicima genocida nad srpskim narodom“), izjednačavanje HSS-a s Ustaškim pokretom i naročito sotonizacija ustaša (kao „najvećih zlikovaca koje je upoznao svet“) uz megalomansko umnožavanje žrtava (prije svega srpskih), do tvrdnji kako je „većina Hrvata bila u ustašama“, sve je to bilo temelj za kolektivnu krivnju koja je nametnuta hrvatskom narodu.

Hrvati su proglašeni „genocidnom rasom“, „genetski predodređenim zločincima“, „zlikovcima po rođenju“ i sl., a iza svega toga stajala je bolesna mržnja velikosrpskih nacionalista koji su jako dobro znali da smo JEDINA I NAJVEĆA zaprjeka uspostavi „velike srbije“ i bili svjesni toga da te tvorevine nema dok postojimo na ovim prostorima (Bosne i Hercegovine i Hrvatske).

Crne legende o Hrvatima i velikosrpski mitovi počeli su se uspostavljati početkom 60-ih godina, u čemu su sudjelovale tisuće agitpropovaca i prljavih propagandista tipa Vladimira Dedijera, Antuna Miletića, Milana Bulajića, Đorđa Ličine, Miodraga Bulatovića, Dobrice Ćosića, Vasilija Krestića, Velimira Terzića, Milutina Šušovića i drugih i raznim kanalima su plasirani i distribuirani diljem svijeta, dok su u Jugoslaviji dobili status vječnih i nepromjenjivih „istina“, dogmi koje se nisu smjele stavljati pod upitnik.

Primjeri koji slijede, s pravom bi mogli ponijeti epitet produkta pomračenih umova i to onih najgore vrste, nečega što izaziva nevjericu, mučninu i grč u želucu uz neizbježna pitanja:

Je li moguće? Što to nagoni ljudsko biće da se spusti ispod svake razine ljudskosti i poništi sebe kao smisleno, moralno i etičko stvorenje? Zar u svakomu od nas ne postoji (ako ništa drugo) barem ono „zrnce savjesti“koje nas barem podsvjesno opominje i obuzdava da u svome djelovanju ne podlegnemo kršenju temeljnih etičkih i moralnih normi koje nas čine LJUDIMA?

Pozabavimo se nekim konkretnim slučajevima iz „angažovane“ komunističke literature koji otkrivaju o kakvim se to mentalnim sklopovima radi i kakvi su bolesnici u pitanju.

Primjer prvi

“(…) Dokle su okupatorski sateliti išli u neobuzdanom besu na omladinu, ostala su svedočanstva o najstrahotnijim ratnim zločinima – o tome kako je za jedan imendan Ante Pavelića zaklano hiljadu dece, a još 1200  dečaka i devojčica iz Jasenovačkog logora ugušeno – za probu novog otrovnog gasa marke ‘Ciklon’…”, piše Živomir Stanković u svojoj knjizi Borbeni put SKOJ-a (Beograd, 1959., str. 191/192..); istaknuo: Z.P.

Slijedi kratka analiza.

Stankoviću je za “argumentaciju” o masovnom zločinu nad djecom i to njih 2.200 ukupno (za koji tako decidirano tvrdi da se dogodio u logoru Jasenovac), sasvim dovoljno da napiše “ostala su svedočanstva”, i time je riješeno sve; to što se ona nigdje ne spominju, niti se čak daje bilo kakva naznaka o mogućem izvoru tih „svedočanstava“ (o citatima iz istih da i ne govorimo) očito nije problem kojemu autor poklanja bilo kakvu pozornost.

O „ozbiljnosti“ pristupa ovako bolnoj temi kao što je zločin nad djecom (koji kod čitatelja svakako izaziva posebne emocije – što je i bila Stankovićeva motivacija da piše ove laži i gadosti), govori i to što on sam događaj vremenski uopće ne određuje (iako je u pitanju 2200 djece?! (dakle, po svim mjerilima masovni zločin), nego jednostavno navodi kako je to bilo u prvom slučaju „za jedan imendan Ante Pavelića“, a u drugom „za probu novog otrovnog gasa…(koji, usput rečeno, dokazano nikad nije korišten nigdje u NDH, pa ni u Jasenovcu)“?!

Omraženi i preko svih granica zdravog razuma ocrnjeni Ante Pavelić koji je u glavama mnogih postao personifikacija svevremenskog, univerzalnog, sveopćeg, iskonskog Zla (taj „Demon Zla“, taj „Antihrist u ljudskom obliku“, ta „zver  nad zverovima“), prema kojemu se ionako gaji patološka mržnja (a čiji se imendan eto, slavi uz tako morbidan, nekrofilski, zdravom razumu neshvatljiv, oduran i gadljiv obred), tu je samo da pojača opći dojam i zamjeni nepostojeće činjenice.

Autor pamfleta jako dobro zna da na sam spomen Ante Pavelića mnogima na usta curi slina kao Pavlovljevim psima, i cilja upravo na to, na niske strasti i instinkte, na ogorčenje i mučninu koju „zloglasni“ Poglavnik, vođa „zločinačke“ u „krvi ogrezle ustaške bande“ izaziva gotovo svuda gdje se za njega čuje i tu onda više nikakvih dodatnih dokaza i pojašnjenja ne treba. Pavelićevo ime je samo po sebi „jamstvo“ da je „sve bilo baš tako“, ono je  i „dokaz“ i „činjenica“ i „argument“… tačka!

Treba potaknuti najniže strasti i razbuktati maštu u svakom „socijalističkom trudbeniku“, „poštenoj inteligenciji“, „deci i omladini“ (a naročito u njima, jer djeca su u pitanju!), u svakome  tko otvori knjigu i pročita ove redove, za što je prosječan čitatelj „socijalističkog“ tipa kao stvoren, jer on je (mahom) slabo pismen, neuk, ispranog mozga i podložan propagandi, uz to opterećen svakodnevnom borbom za preživljavanje i ne zamara se previše izvorima i faktima, dilemama i propitkivanjem svijeta oko sebe, on ne razmišlja i nema potrebe za time (pa uglavnom potpuno, predano, bez ograde i rezerve vjeruje svojim dežurnim odgajateljima, svojim Vođama i „društveno angažovanim“ piscima, tim „pametnim“ i „učenim“, „knjiškim“ ljudima koji su u stanju napraviti nešto o čemu on sam niti ne sanja – napisati knjigu).

Takav profil čitatelja unaprijed jamči da ne postoji sadržaj koji neće biti prihvaćen, dok su autori i nakladnici lišeni svake brige oko troškova tiskanja i tiraža, jer sve se financira iz državne kase (što na kraju plaća sam nesretni „socijalistički trudbenik“ kojemu se od jadne i mizerne crkavice odbija i za „angažovanu kulturu“ i on tako i ne znajući postaje i objekt i subjekt propagande čijih učinaka i dometa nije ni svjestan).

Narod treba odgajati, i neprestano ga podsjećati s kakvim Zlom se borila Partija i koga je pobijedila. I naravno TKO  su bili NAJGORI zločinci i KOJOJ  naciji su pripadali.

Stankovićeva izmišljotina o korištenju smrtonosnog plina „Ciklon“ u Jasenovcu (budući da je odavno dokazano kako toga tamo jednostavno nije bilo), i novih 1.200 dječjih žrtava (na kojima se „probao“ smrtonosni gas), treba kod čitatelja samo dodatno pojačati dojam strave, užasa i gađenja prema monstruoznom zločinu nad najnemoćnijima i najslabijima, kao jednom od najgorih oblika zlodjela za koje današnja civilizacija zna, ali i probuditi mržnju (kao da je nije već bilo dovoljno) prema „zverovima“ koji su to činili.

Motiv masovnog ubijanja djece – na najrazličitije moguće načine, a koje može smisliti samo bolesna mašta – inače je vrlo čest kod autora ovakvih propagandnih pamfleta koji su se naprosto nadmetali u dokazivanju „zverske“ i „demonske“ naravi ustaša, upravo iz razloga smišljenog buđenja emocija kod čitatelja, i to ne samo osjećaja mržnje, gađenja i osude, nego i ogorčenja i želje za osvetom prema njima ali (što je još važnije!) i prema potomcima onih koji su u takvom svjetlu prikazivani.

Dakle, da zaključimo: Imamo 1000 „zaklane“ djece, i 1200 one koja su „ugušena“ otrovnim gasom, sve u svemu, 2200 dječjih žrtava.

Nema nikakvih podataka o žrtvama (pa čak ni jednog jedinog imena), nema ni približno navedenog razdoblja u kojemu se navodni „zločin“ dogodio, nema nikakvih podataka o izvršiteljima – mada  je jasno navedeno kako je to napravljeno u Jasenovcu pa krivce i nije potrebno posebno imenovati.

No, nije li nužno (pored svega ostaloga što je sporno u ovom prikazu), zapitati se:

Kako je autor tih redova mogao imati saznanja o pojedinostima vezano za spomenute zločine koje su po naravi stvari mogli znati samo oni iz sustava za upravljanje logorom  (koliki je točno bio broj žrtava, da je povod bio baš „imendan“ Pavelića i u drugom slučaju „proba novoga otrovnog gasa – pa čak i koje je vrste gas bio), a da su mu svi drugi detalji vezano za žrtve i izvršitelje bili potpuno nepoznati!?

Ne nalaže li pijetet prema djeci koja su (navodno) ubijena na ovako grozne načine, da se pobliže odredi njihov identitet (porijeklo, područje s kojega su stigli, koje su starosti bili, da se spomene barem neko od imena, pa i naznače konkretni krivci, ili svjedočanstvo kakvog izvora o navedenim događajima)?

No, ne treba se previše zamarati traganjem za rupama u pamfletima ove vrste, jer one su jasno uočljive – za svakoga tko je razuman i razložan. Sve je to prljava i bolesna laž – to je najkraća, sasvim točna i precizna i jedina moguća konstatacija.

Iz ovakvih bolesnih izmišljotina, rođen je mit o masovnim stradanjima djece u logorima NDH, pa se tako već desetljećima ustrajava na brojci od 20.000 (i više) „dece koju su pobile ustaše“, čak se (ove nepostojeće, lažne, izmišljene žrtve) tobože razvrstava po spolu (i navodi brojka koliko je među njima bilo dječaka a koliko djevojčica), tvrdi kako su „sahranjeni“ (bez navođenja mjesta) – i sve to bez ikakvih dokaza, bez ijednoga imena, po sistemu rekla-kazala. KAKO TO NAZVATI? PERVERZIJOM, POMRAČENJEM UMA, PATOLOŠKIM PORIVOM ZA KRIVOTVORENJEM ILI JEDNOSTAVNO: BOLESNOM MRŽNJOM PREMA HRVATSKOM NARODU?

Djecu kao „žrtve hrvatskih ustaša“ velikosrpska propaganda je redovito koristila i tijekom agresije na Hrvatsku (1991-95.), što samo dokazuje snagu ovih morbidnih izmišljotina i svjedoči koliko su one i danas duboko  usađene u svijest mnogih Srba (ili im pak služe kao izlika i opravdanje za masovne zločine nad Hrvatima).

No, da se vratimo na još jedan citat iz Stankovićevog otužnog i bljutavog pamfleta.

Kako bi kod čitatelja stvorio barem prividni dojam podjednake osude zločina i jedne i druge strane, autor u nastavku (na str.192.), navodi i primjere četničkog iživljavanja nad mladićima i djevojkama u Srbiji, s tim što ovdje imenuje, ako ne počinitelje, a ono bar neke od žrtava.

„ (…) Ili o tome kako su četnici klali seoske devojke i mladiće, kako su studentu Bati Jankoviću u Čačku živome sekli meso i trpali u usta; kako su kod Sarajeva nabili na kolac partizanskog kurira Mustafu Dovadžiju, ili zaklavši omladinca Bartoa, naterali njegove drugove da ližu njegovu krv…” (istaknuo: Z.P.)

U cilju postizanja efekta tobožnje „objektivnosti“ i (prividne) „ekvidistance“ ili „balansa“ prema ustašama i četnicima, Stanković, dakle,  izmišljenom „masovnom zločinu“ ustaša, tobože „suprotstavlja“ (navodna) ubojstva troje komunista – omladinaca, što bi, valjda, trebalo potvrditi da četnici (za razliku od ustaša) nisu vršili masovne, nego samo pojedinačne (ekscesne) zločine, da su oni ubijali ipak „omladince“ a ne „decu“, te da su to činili isključivo iz  ideoloških motiva – a ne vođeni idejom istrebljenja svih koji nisu pripadali njihovom taboru i genocida nad drugim narodima.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Continue Reading

Feljton

Porazna bilanca jugoslavizma – Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Published

on

By

Profesor Marko Gjidara – bilanca jugoslavizma je porazna, a naslijeđe je izvorište problema u Hrvatskoj

Djelo pod naslovom «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», koje je djelomično i dvojezično, nastalo je poslije jedne knjige namijenjene prvenstveno francuskoj publici, koja je objavljena u Parizu 2015. godine pod naslovom «Zašto i kako je nestala Jugoslavija – kronike najavljenog raspada (1979.-1991.)». Francuskim čitateljima nastojalo se pokazati, što je i na koji način dovelo do raspada komunističke Jugoslavije. Jer se često, osobito u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, brkaju s jedne strane uzrok (tj. srpski hegemonizam utemeljen na diktaturi u svim njezinim oblicima od 1919. i obnovljen nakon 1945.) i s druge strane posljedice, (tj. težnje za neovisnošću kojima se obično pripisuje nestanak bivše savezne države).

Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Neki nostalgičari za ovom jugoslavenskom i komunističkom prošlosti, žale zbog nestanka onog što se naknadno smatra «zlatnim dobom», i suprotstavljaju mu teškoće u kojima grca današnja Hrvatska, a čije oblikovanje i modernizaciju, ti isti nostalgičari nastoje blokirati, višestrukim vanjskim i unutarnjim destabilizacijskim procesima. Prema tome, smatrao sam da bi bilo dobro podsjetiti sve one koji su zaboravili, i čije je pamćenje selektivno, na neke od zataškanih stvarnosti, o tome što je bio totalitarni, represivni i nazadni režim, tijekom jednopartijske diktature u doba Tita i nakon njega. To mi se podsjećanje cjelokupnog mnijenja činilo nužnim.

Prikupljene kronike u prvom radu objavljenom u Parizu, napisane iz godine u godinu između 1979. i 1991. pokazuju nekoliko stvari. Naime, treba podsjetiti na sljedeće:

– Najprije o federalizmu ; prividni federalizam je bio umjetan i iskrivljen, te se pretvorio u centraliziranu državu u službi hegemonističkog projekta;

– Potom o samoupravljanju ; toliko hvaljeno samoupravljanje nikada nije bilo iskreno ni autentično jer je bilo pod strogim nadzorom jedne partije i nesnosnog administrativnog aparata;

– I konačno o ekonomskom stanju; gospodarska i monetarna situacija nikada nije cvjetala unatoč masovnoj financijskoj pomoći sa Zapada.

Tragične činjenice bivše države i proizvodnja zaborava

Na primjer, ovdje treba podsjetiti na nekoliko činjenica:

– 1982. zakonom je zabranjeno proizvoditi i prodavati kruh teži od 800 grama (Narodne novine br. 62/82, str. 1505.);

– galopirajuća i stalna inflacija dosegla 84% 1985. godine, a kasnije je Jugoslavija u tom području oborila nekoliko europskih rekorda, dok je cijena osnovnih životnih potrepština nadmašila 104% te godine, dok je gotovo 70% radnika zarađivalo manje od minimalne plaće;

– prema prosječnom prihodu po stanovniku, Jugoslavija se nalazila na pretposljednjem mjestu u Europi, ispred Albanije, s 2.380 dolara godišnje;

– u poljoprivredi, stočni fond 1985. godine bio je na razini onog iz 1910. godine;

– još je 1985. godine ukupni dug, vanjski i unutarnji, iznosio više od 38 milijardi dolara.

Treba također podsjetiti sve one koji imaju idiličnu viziju o bivšoj Jugoslaviji, da je ta zemlja prikupila još neke nezavidne rekorde u Europi. Naime, od 32 europske zemlje, Jugoslavija je zauzimala:

– prvo mjesto po stopi inflacije, po rastu cijena, ali i po pomoć ikoju je primala iz inozemstva,

– trideset i drugo, to jest posljednje mjesto, u pogledu socijalne zaštite, izdataka za obrazovanje i zdravstvo.
Jugoslavenstvo je počivalo na monopolu elite i proizvodnji zabluda

U stvarnosti, jedino su članovi jugoslavenske nomenklature imali političku, upravnu i gospodarsku moć. Ova kasta upravljala je cijelim državnim mehanizmom, kroz jednopartijski sistem. Nadalje, 1988. godine, uoči pada komunizma u Istočnoj Europi, utvrđeno je da je u Jugoslaviji, samo jedna mala desetina stanovništva ostvarivala čak 60% izdataka za potrošnju.

Ukratko, ova prva knjiga objavljena u Parizu 2015. godine, opisuje postupak raspada bivše Jugoslavije, kroz postupno raspadanje institucija u korist unitarizma, uništenje gospodarstva, militarizaciju režima u korist centralnog hegemonizma i središnje države, čija je dvostruka pripadnost bila istovremeno boljševička i balkanska.

Katastrofalna ostavština bivše Jugoslavije kao izvorište problema u Hrvatskoj

Druga knjiga, koju danas promoviramo, objavljena 2016. godine, također obuhvaća nekoliko studija o jugoslavenskom političkom i upravnom sustavu, a koje su objavljene svake godine između 1980. i 1991. također u Europskom godišnjaku za javnu upravu. Istaknimo još jednom, da se u radu nastojala opisati jugoslavenska stvarnost, u svojim institucionalnim i upravnim aspektima, a na što je potrebno podsjetiti, ako želimo da aktualna Hrvatska izađe iz oronulosti, moralne i drugih kriza, zbog opstanka prošlosti koja je iza nas i anakronična. Tek kada se napravi beskompromisna bilanca jugoslavizma, Hrvatska će stvarno moći reformirati svoje institucije, nadahnjujući se onim najboljim što Europa pruža, i tako izbjeći ono što je još više može oslabiti. Na taj način će se moći osloboditi određenog sklerozirajućeg mentaliteta, koji zaustavlja njezin politički, upravni, pa čak i intelektualni razvoj općenito. Da bi se ova zemlja učinkovito reformirala, potrebno je prisjetiti se odakle dolazi, koje nedostatke naslijeđene iz bivšeg sustava treba prevladati, a koje se u nekim sredinama nastoje reaktivirati, bez ikakvog obzira prema državi i hrvatskom narodu, ne oklijevajući pri tome da ih se osporava, pa čak i kleveće.

Laskav međunarodni status Titove Jugoslavije – razlozi i uloga francuske ljevice

Titova Jugoslavija i njezin režim dugo su vremena, izvan granica tadašnje Jugoslavije, a osobito u Francuskoj, uživali jedan poseban, «laskav » ugled, koje mu se beskrajno vjerovalo, bez ozbiljneprovjere, a što se na koncu pokazalo posve nezasluženim.

U inozemstvu su se bardovi titoističkog sustava i socijalističke samoupravne ideologije, regrutirali; s lijeva zbog taktičkih razloga, a s desna zbog strateških. Na zapaženo ustrajan način, mnogi zapadni promatrači su nastavili već od 1919, a posebice poslije 1945, brkati ono što su mislili da znaju o Jugoslaviji, s onim što se tamo stvarno događalo.

U određenom dijelu francuske ljevice, dugo se održao dobar ugled jugoslavenskog modela, predstavljen kao alternativa sovjetskom komunističkom modelu. I francuska desnica bila je «šarmirana», zbog raskida Tito-Staljin, i zbog takozvane nesvrstanosti jugoslavenske diplomacije.

Sve to objašnjava neznanje i manipulacije jugoslavenskim stvarnostima. Zato se, na autokratsku narav tog režima, tako dugo i jest uporno žmirilo, sve do brutalnog buđenja devedesetih godina.

Diktatura kao životno načelo Jugoslavije

Već od njezinog nastanka 1919., a još višeposlije 1945., diktatura je uvijek bila životno načelo jugoslavenske države. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, jugoslavenska komunistička partija, četvrt je stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, i titoistička vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala (na bilo koji način) sve opozicije i neistomišljenike.

Jugoslavenski čelnici zapravo nikad nisu prekinuli tu pupčanu vrpcu socijalističkih dogmi, u politici, u ekonomiji i na razini uprave.

Rukovodećim instancama partije, države, uprave, ekonomije, kruže uvijek, bez iznimke, jedne te iste osobe. Zemljom i režimom vladala je jedna jedina partija, baštinica boljševičke struje, koja se nakon 1945. brutalno nametnula.

Zabluda samoupravljanja

Uz isti sustav vlasti, Jugoslavija je iz staljinizma htjela prijeći u samoupravljanje, predstavljen kao vrhunac Kardelj samoupravljanjedemokracije u socijalizmu. Ali samoupravljanje nije moglo biti svjetlo preporođenog socijalizma, jer nikad nije stvarno ni postojalo. To je služilo jedino za prikrivanje birokratskih snaga, koje su vladale društvom, upravom i državom. Specifičnost jugoslavenskog sustava jest u tome, što se tvrdilo da preuzima smjernice djelovanja: kolektivizma, liberalizma, tržišta, staljinizma, slobodr, diktature, demokracije i autokracije, za provedbu nejasnih ciljeva nekolicine čelnika, čije riječi nisu bile uvijek usklađene sa stvarnim namjerama. Ta suluda mješavina, tipično balkanska, postala je nesavladiva i na koncu eksplozivna.

Zato i jesam, na samom početku ove knjige i u predgovoru, naveo jedan citat slavnog Alberta Einsteina, koji po meni izvrsno opisuje jugoslavensko samoupravljanje, i to ideološko vrludanje – citiram:

«Teorija, to je kad sve znaš i ništa ne funkcionira
Praksa, to je kad sve funkcionira i nitko ne zna zašto
Ali mi smo ovdje spojili teoriju i praksu: ništa ne funkcionira i nitko ne zna zašto».

Pogubno naslijeđe «samoupravne» uprave i političkog poretka u razvoju defetizma i političke nemoći naroda

Kad je riječ o jugoslavenskoj upravi općenito (na državnoj ili lokalnoj razini), partija se nikada nije odrekla svoje vodeće uloge. Od vrha do dna hijerarhije, izbor kandidata za upravnu dužnost, vršio se ponajprije prema političkom kriteriju, uzimajući u obzir nužnost da izabrani kandidat bude pristalica ideološkog okruženja, te da je pritom i aktivan u okvirima svog ideološkog vjerovanja, jer su pripadnost upravi i srodnost s partijom, usko povezane. A politiziranost uprave vodila je i k tomu, da se nagrađuju oportunizam i servilna poslušnost, prije negoli sposobnost i upućenost. Sve je to više nego pridonijelo okamenjenosti tog sustava.

Taj sustav je proizveo ne samo sterilnu upravu, nego sklerozno i apatično društvo. Takva uprava pokazala se kao problematična, tim više što je bila podložna balkanskim težnjama.

Današnje slabosti pravosudnog sustava su posljedica zaostavštine jugoslavenskog poretka – odumiranja prava

U takvim okolnostima: pravo, u najširem značenju te riječi, zakoni i pravosuđe, nisu imali prostora za slobodan razvoj, neopterećen ideološkim uvjerenjima. Vladajućak oncepcija društvenih odnosa, uloge prava i pravnika, formulirana je upravo u staljinističkoj fazidržave i režima. Ideja prvenstva prava, nije shvaćena na ispravan način, a «pravna država» se shvaćala isključivo kao «pravo države », što jedno s drugim nema nikakve veze.

To odumiranje prava izbija kroz nečitljive i neumjereno opširne zakonske tekstove. Pravnik u Jugoslaviji nije imao svoju potrebitu specifičnu ulogu, pravna sigurnost nikad nije bila neki prioritetn icilj, pa je pravna aktivnost unazađena u rang niže kategorije. Službeni stav bio je, da «između profanih neznalica za pravo, ali nezamjenjivih za režim, i kompetentnih pravnika koji nisu odani režimu, apsolutnu prednost treba dati prvima » (to je izrekao sam Edvard Kardelj). To je dakle sustav u kojem je «gram vlasti jednak kilogramu znanja» (to je izgovorio profesor Mladen Ivezić). To znači da se u Jugoslaviji nije odlučivalo na temelju zakona, već na temelju samovolje onog tko ga osmišljava (a poznata je vama svima, ona famozna preporuka doživotnog predsjednika maršalaTita sucima ; «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»).

Selekcija prava i slobode – što je zajedničko Hrvatskoj danas i Jugoslaviji nekada?

Jugoslavija je pripadala kategoriji zemalja u kojima nema prava ni sloboda za one koji su nazivani «neprijeteljima slobode», kako je shvaćala i tumačila tadašnja ideologija. Pravna stvarnost je bila takva, da prava i slobode zajamčeni ustavom i zakonom, nisu smijeli svima služiti, a osobito ne onima koji u Jugoslaviji ili u iseljeništvu, nisu prihvaćali taj tip režima. To htijenje, da se emigracija isključi iz javnog života, ostalo je toliko urezano u mentalite tvlastodršca, i nostalgičara zap ovijesno prevladanim sustavom, da je ostracizam koji pogađa građane koji žive izvan vlastite zemlje, opstao dugo i nakon nestanka tog sustava i režima.

Pravosuđe gotovo i nije evoluiralo od 1945.,jer se ta institucijazadovoljila time da bude «produžetak one koja je bila uspostavljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata» (to je prosudba profesora Jovana Ðorđevića). Sudovi su funkcionirali pod budnim okom Partije; «Partija mora biti prisutna na sudovima, jer njoj pripada važna uloga u pravosuđu» (to je napisao Mladen Gajer, profesor i sudac).

Politizacija medija i društva nekad i danas

Politizacija medija i udruga je također bila sveobuhvatna. Među njima, određeni krugovi njeguju svojevrsnu nostalgiju za imaginarnim «zlatnim dobom», i nisu baš odani demokraciji, te teško prihvaćaju tranziciju, naročito u okvirima hrvatske države. U takvim okolnostima, javno je mnijenje ostalo obilježeno gotovo polustoljetnim sustavom. Jednako je i s nekim takozvanim «građanskim» udrugama čiji je legitimitet vrlo upitan, kao sa samoproglašenim «predstavnicima» građanskog društva, koji su zapravo «produžena ruka» više manje skrivenih grupacija ideološki povezana. Ti krugovi nastoje onemogućiti temeljne promjene.

Suočena sa svojom propašću i propašću ideologije na kojoj se temeljila, ta politička klasa uvijek je tražila (i traži) slamku spasa u reaktiviranju svih mogućih vrsta sukoba.

Bilanca jugoslavizma je – civilizacijski porazna

Bilanca jugoslavizma, kao sustava vlasti i kao državnog oblika, je porazna. On je prouzrokovao zastoj, kako na materijalnoj i ekonomskoj, tako i na mentalnoj i intelektualnoj razini. No, ta dijagnoza i ta bilanca i dalje kasne, iako su životno nužne za suočavanje današnje hrvatske države s budućnošću.

Studije objavljene u ovom djelu, nude kritički pogled izvan, bez ustupaka i bez popustljivosti prema jugoslavenskom pravnom i političkom sustavu. Objavljeni radovi razotkrivaju prevare jugoslavizma: nestvarno samoupravljanje i lažljivi federalizam.

Danas, svaka osoba koja je u ono vrijeme morala trpjeti zbog jugoslavenskog komunističkog režima, i koja je još uvijek na vjetrometini istogo kruženja, može odgovoriti nostalgičarima za tom prošlošću, preuzevši riječi američkog političkog uglednika Adlaia Stevensona, koji je, kad su mu proturiječili, uzvratio: «Ako naši protivnici prestanu govoriti laži o nama… ja ću se suzdržati od toga da govorim istinu o njima».

Ova zbirka radova želi podsjetiti na to, koliko je u Jugoslaviji pravna država bila nedostižna perspektiva, nikad ostvareno obećanje, uvijek izgubljena oklada.

Marko Gjidara/HKV

NAPOMENA: Riječ je o govoru profesora emeritusa Marka Gjidare na predstavljanju njegove knjige «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», u Zlatnoj dvorani Hrvatskog Instituta za povijest, 20. studenog 2017. godine u Zagrebu.

facebook komentari

Continue Reading