Connect with us

BiH

Hrvati na tromeđi geopolitičkog situiranja

Objavljeno

-

U Bosni i Hercegovini je glede geoplitičkog situiranja situacija dodatno usložnjena jer se na njenom području hrvaju tri geopolitičke tendencije:  euroatlanska, proruska i proturska

Skorašnjim službenim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju (EU), zakazanim a 1. srpnja 2013. godine, stvara se posve nova geopolitička okolnost u ovom dijelu svijeta kojeg se naziva Jugoistočna Europa. Stjecanjem punopravnog članstva u EU Hrvatska će, nakon Slovenije, biti druga država nastala na području bivše Jugoslavije koja se u cijelosti uključila u euroatlanske strukture (EU i NATO-savez), ili kako ju se popularno zove – zapadnu hemisferu. No, političko i vojno pozicioniranje Hrvatske u zapadnu hemisferu je, sa stajališta regije, mnogo važnija činjenica no što je to bio slučaj pri takvom integriranju Slovenije prije jednog deseteljeća.

Zašto? Odgovor nije teško pronaći: zato što Hrvatska, za razliku od Slovenije, graniči s nestabilnom i rovitom Bosnom i Hercegovinom, te sa napetom Srbijom zbog proturiječnosti glede Kosova, ali i s Crnom Gorom. Svako od tih triju državnih područja – BiH, Srbije i Crne Gore, na ovaj ili onaj način predmetom je geopolitičkih ambicija koje se ne podudaraju s euroatlanskim (euronatoovskim) okrupnjavanjem.

Nije tajna da bi Rusija pod svoje geopolitičko okrilje rado vratila Srbiju, te makar Republiku Srpsku (RS) u Bosni i Hercegovini, a u Crnoj Gori vidi kakvu-takvu prigodu ostavrenja višestoljetnog ruskog sna o izlasku na toplo more.

U Bosni i Hercegovini je glede geoplitičkog situiranja situacija dodatno usložnjena jer se na njenom području hrvaju tri geopolitičke tenedencije:  euroatlanska, proruska i proturska. Euroatlanska (auronatoovska) tendencija, čiji su zagovornici Hrvati, Bošnjaci i međunarodne strukture priželjkuje da BiH ubrzano slijedi Hrvatsku i Sloveniju ka njenom učlanjenju u NATO-savez i EU. Ovdje je nužna jedna digresija: Bošnjaci ne zaziru od eurotalanskih integracija BiH ali s primjetnom težnjom da sešto je moguće više geopolitički usidre i u Turske ambicije oživljavanja neoosmanzima, odnosno Otomanskog imperija. Tursko članstvo u NATO-a savezu olakšava opredjeljenje Bošnjaka za taj savez, ali Turska zbog manjka demokračičnosti, gledajući iz sadašnje perspektive, nije ni blizu ulaska u Europsku uniju što, eventualno, može imati komplicirajući učinak na Bošnjake a posljedično tomu i na BiH pri njezinom ušaltavanju u zapadnu hemisferu. Takvu  tendenciju u BiH, u kojoj se katkad čini da postoji veća zagledanost u Tursku nego u EU, možemo smatrati proturskom s prizvukom panislamizma.

Srbi, kako u Republici Srpskoj, tako i u Srbiji ne skrivaju svoje oklijevanje za uključivanje u EU i NATO, ispoljavajući u sve većoj mjeri svoju privrženost obnavljanju ruskih tendecija. U ovoj se dualnosti geopolitičkih  ambicija – proeuroatlanskih i proruskih, dolazi do kapije krupnijih rivalstava. U ovom analitičkom uratku usredotočit ćemo se, načelno, na one aspekte tih rivalstava koja mogu odjekivati u BiH i susjednim zemljama.

Utjecajni ruski geopolitičar Aleksandar Dugin žustri je zagovornik stavaranja, kako ga je nazvao, euroazijastva pod ravnanjem Rusije a koje bi se svom silinom suprostavio auroatlantizmu, odnosno Zapadu. Dugin to definira ovako: „U širem smislu riječi euroazijstvo predstavlja glavni pojam: povijesno i geografski obuhvaća čitav svijet izuzev Zapadnog sektora – vojno i strateški zemlje koje se s neodobravanjem odnose spram ekspanionističke politike SAD-a i njihovih saveznika u NATO-u“. Po Duginovom tumačenju euroazijci i atlantisti (zapadnjaci op.a.) „međusobno su suprostavljeni“ te će upravo „bitka euroazijaca i atlantista odrediti povijesni izgled 21. stoljeća“.

„Euroazijski kontinentalni pojas obuhvaća četiri velika prostora: Eurooazijsku uniju (s Rusijom, zemljama CIS-a iz bivšega SSSR-a,  te pojedinim zemljama Istočne Europe), zemlje kontinentalnog islama, Indiju i Kinu“, poručuje Dugin. Razvidno je da Dugin zagovara antizapadnu homogenizaciju većeg dijela svijeta i, što je za Balkan važno, u tu se antizapadnu homogenizaciju priziva i „pojedine zemlje Istočne Europe“. Bez osobitog naprezanja može se sa sigurnošću ustvrditi kako se pri Dugonovu spominjanju „pojedinih zemalja Istočne Europe“, koje bi bile protuzapadno usmjerene, misli i na Srbiju, Crnu Goru, ali i na entitet Republike Srpske u BiH. No, s druge strane svoju geopolitičku priču zidaju i Amerikanci. Voditelj američkog obavještajno-analitičkog središta „Stratfor“ George Friedman (Džordž  Fridman) ističe kako Sjedinjene Američke Države neće skrštenih ruku promatrati  ruske geopolitičke pretenzije prema Europi.

Friedman geopolitički Europu situira na ovakav način:“Ruska strategija usmjerena je na jačenje ovisnosti Europe od ruskih resursa. Teoretski, to će dovesti do povećanja utjecaja Rusije i smanjenja rizika za njenu nacionalnu sigurnost. Druga strana te strategije je – da se ograniči izbor Europljanima, uključujući i Tursku. Drugim riječima Rusija ne želi da Europi budu dostupni vanjski izvori izvan kontrole Moskve. U novonastaloj situaciji, ograničavanje utjecaja Rusije po cijelom opsegu njenih granica i stabilizacija prozapadnih država ulazi u sferu direktnih interesa
Sjedinjenih Američkih Država“.

Iz ovog Fridmanovog geopolitičkog sagledavanja jasno se šalje poruka da SAD nisu zahvaćene malaksalošću. Naprotiv, nazire se novi američki geopolitički dinamizam koji se učituje u Friedmanovim riječima kako „ograničavanje utjecaja Rusije po cijelom opsegu njenih granica i stabilizacija prozapadnih država ulazi u sferu direktnih interesa SAD-a“. Posebice se čini važnim uočiti američko zagovaranje „stabilizacije prozapadnih država“  te da to  ulazi u sferu „direktnih interesa SAD-a“. Prevede li se ta priča na okolnosti u BiH onda ju se može iščitavati i kao najavu pojačanog Američkog angažmana na uključivanju BiH u euroatlanske strukture i pretvaranju BiH u „prozapadnu državu“. Drukčije rečeno Amerikanci se ne mire sa eventualnim prizivanjem, makar i dijela BiH, u euroazijske  šeme kojima bi gospodarila Rusija. Ovakvo razumijevanje  euroatlanskih, odnosno američkih geopolitičkih stremljenja zahtjeva od političkih čelnika Hrvata u BiH, zapravo HDZ-a BiH, pojačanu opre znost i konzumiranje  poteza koji neće stvarati percepciju o „prekomjernom“ savezništvu sa vodstvom  RS-a što  se može protumačiti i kao eventualno  upadanje u „euroazijske“ geopolitičke  ralje. Također i politički dužnosnici Hrvata u BiH koji su se, mimo većinske glasačke potpore Hrvata u BiH, bili brzopleto zalijepili za „platformašku“ vlast u aranžmanu bošnjačkih stranaka – SDP-a i SDA, izložili su se stvaranju percepcije da su dio projekta koji pod krinkom  multietničnosti i multikulturalnosti želi u BiH prošvercati oživaljavanje Otomanskog gazde.

Ruku na srce treba istaknuti kako je nedostatak institucionalne ravnopravnosti kumovao zapadanju Hrvata u BiH u geopolitička koprcanja u kojima se katkad nepromišljeno, metaforički rečeno,  grizao mamac  rizičnog svojstva s još rizičnijim implikacijama. Nadolazeće geopolitičke okolnosti traže veću političku proračunatost.   I da ne bude zabune , ovaj ponizni pokušaj analitičkog  zaoravanja  dublje od površine i šire od suženosti završimo porukom: Hrvati u BiH trebaju razvijati političku suradnju  te unaprijeđivati  prijateljstvo i pomirbu i sa Srbima i sa Bošnjacima i sa svima ostalima ali – BEZ GUBLJENJA SAMOSVOJNOSTI!

Pejo Gašparević/dnevnik.ba
19. lipnja 2013.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas