Pratite nas

Hrvati na udaru Žižekovog internacionalizma

Objavljeno

na

Zna Žižek dobro tko predstavlja najveći problem i tko pruža najžešći otpor takvim idejama. Zato se on, govoreći o Bosni, mora „dotaći” i Hrvata i Hrvatske kao „nacionalističke kolijevke” i „generatora”svega zla na ovim prostorima, dok za čudo, izbjegava čak i spomenuti srpski ekstremizam ili bošnjački unitarizam te kršenja osnovnih nacionalnih prava Hrvatima kao narodu s kojim, na formalno jednakim pravima, Bošnjaci i tvore Federaciju BiH.

[dropcap]Č[/dropcap]itajući komentar Slavoja Žižeka, u britanskom The Guardianu od 11. veljače 2014. g., teško je ostati indiferentan na njegove povremene izljeve mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi uopće. Stoga je našoj javnosti prijeko potrebno pojasniti Žižekove stavove kao i njegov lik, na koga se često znaju pozivati hrvatski ljevičarski filozofi.

Osvrćući se na stanje u BiH, u kontekstu aktualnih prosvjeda za koje se pravilno ispostavilo da su barem naknadno, ako ne i u samom svom začetku bili ispolitizirani i osmišljeni ponajviše na štetu tamošnjih Hrvata, taj će cijenjeni svjetski ljevičar koji sebe otvoreno naziva „kvalificiranim komunistom”, inače član i Slovenske akademije znanosti i umjetnosti od 2005. g., ali i Saveza komunista Slovenije do 1988. godine, spremno iste prosvjede i podržati, navodeći kako se po prvi puta pod sve tri nacionalne zastave (bošnjačke, srpske i hrvatske) građani zajednički suprostavljaju nacionalističkim vođama, pri čemu su vođeni Titovim parolama o bratstvu i jedinstvu, radničkoj klasi i sl.

Žižek ne bi bio to što je, a da odmah ne vuče paralelu s Hrvatskom (navedena britanska tiskovina ionako to često čini u vrlo negativnom kontekstu, op.a.). Tako on spremno kaže kako razne liberalne i demokratske udruge u Hrvatskoj tj. u Zagrebu, organiziraju skupove potpore radničkim demonstracijama u BiH, ali, sa žaljenjem će dalje Žižek, na njima se okupi svega stotinjak prosvjednika. Istodobno se, prema njegovim riječima, na poziv hrvatskih nacionalističkih udruga i stranaka koje rade na ukidanju prava na ćirilićno pismo Srbima u područjima RH gdje žive kao manjina, okuplja stotine tisuća Hrvata, a jednako je tako i s njihovom borbom protiv prava na istospolne brakove.

Žižek tako stigmatizira Hrvate kao nepopravljive ultradesničare, kada im već ne može, u maniri miloševićevih jogurt revolucija, prelijeti i ovu bosansku. Razlog takvih njegovih komentara nije slučajan. Scenarij „balkanskih revolucija” osmišljen je u inozemnim centrima moći kao koordinirani socijalni i „antinacionalistički” bunt u svim državama bivše propale tvorevine, kojega treba prikazati kao spontanu reakciju obespravljenih građana (koji to, da se odmah razumijemo, i jesu), sa željom rušenja međudržavnih granica i obnove nove Jugoslavije na razvalinama isprazne Titove ideologije zasnovane na „bratstvu i jedinstvu”.

Zna Žižek dobro tko predstavlja najveći problem i tko pruža najžešći otpor takvim idejama. Zato se on, govoreći o Bosni, mora „dotaći” i Hrvata i Hrvatske kao „nacionalističke kolijevke” i „generatora” svega zla na ovim prostorima, dok za čudo, izbjegava čak i spomenuti srpski ekstremizam ili bošnjački unitarizamPresidency and Government buildings on fire during protest in Sarajevo te kršenja osnovnih nacionalnih prava Hrvatima kao narodu s kojim, na formalno jednakim pravima, Bošnjaci i tvore Federaciju BiH. Žižek bi čak, kako je svojedobno izjavio u intervjuu Al Jaziri, Republiku Srpsku pripojio Srbiji, a Hrvate, naravno, ostavio na milost i nemilost Bošnjacima. Zaboravlja vrli slovenski akademik povući paralelu i sa zbivanjima u Srbiji. Njega pri tom ne zanima što se tamošnjim Hrvatima od najviših srbijanskih državnih dužnosnika negira pravo i na nacionalno ime, kao što to nedavno učini predsjednik T. Nikolić, inače četnički vojvoda, govoreći o Hrvatima Bunjevcima. Hrvati po Žižeku to valjda i zaslužuju. Ne smeta tom slovenskom štovatelju komunizma što se u Srbiji, pred državnim dužnosnicima, na njihovom najvećem stadionu i pred milijunskim TV auditorijem pali hrvatski stijeg i ćirilicom ispisuju parole „Vukovar je Srbija”.

Možda misli Žižek, ako to ne smeta hrvatskom ministru Željku Jovanoviću koji, u ime paljevine hrvatskoga barijaka istom prigodom ispija šampanjac sa srbijanskim kolegama, zašto bi to onda i njemu kao Slovencu smetalo. Ali Žižeku bi ipak trebalo smetati, kada se već deklarativno toliko bori za građanska prava diljem svijeta, npr. to što upravo njegova Dežela smišljeno truje hrvatske građane azbestnim otpadom koji uredno skuplja s područja čitave svoje države te ga odlaže na divlji deponij, uz samu granicu s Hrvatskom, znajući da će reljef i meteo uvjeti učiniti svoje tj. da će Hrvatima u matuljskoj općini i širem opatijskom području isporučiti kancerogene darove. A tamo ipak kao turisti dolaze i drugi građani iz cijeloga svijeta, poglavito i iz same Dežele. Međutim, vrli humanist o tome šuti. Možda opet misli, ako to ne smeta hrvatskim lokalnim i državnim dužnosnicima, zašto bi onda njemu. To je sve ionako manje važno od onih tamo primitivnih Hrvata koji se bore očuvati tradicionalne vrijednosti poput braka, vjere, manjinskih prava sukladno onima u većini država EU i sl. Za Žižeka su to tako provizorne i nebitne, štoviše i štetne stvari po kriterijima njegovih znanstvenih uzora, kako onih starijih, u vidu Hegela i posebice Marxa, tako i ovih suvremenih, novovjekih kreatora ideoloških svjetonazorskih revolucija koje oni, uz pomoć raznih Žižeka diljem svijeta izvoze.

Titularizirana Žižekova kreatura okićena znamenjem komunističkih sveučilišta od Vardara pa do Triglava i njima ideološki srodnih pojedinih filozofa s Pariškog univerziteta, udara uvijek po svome, nigdje se ne susprežući svoj odbojni stav prema hrvatskoj državi ili naciji pokazati. Marksističkom vizionaru, koji svoje avangardne stavove ultraljevičarske provenijencije prodaje po prestižnim Zapadnim studijima demagoški šireći nadnacionalnu ideologiju, često je na tapeti hrvatsko domoljublje. Njega se on uvijek rado okrzne u svojim nastupima ili komentarima, pri čemu ga uvijenog u svojim intelektualiziranim i tako ispraznim mantrama redovito svrstava u rigidni nacionalizam i klerofašizam, pazeći dobro da pri tom ne bude odveć jasan i razumljiv širokim i neukim hrvatskim masama, jer, eto, ipak na ljeto treba doći oprati noge na hrvatski dio Jadrana.

Hrvatske akademske kvazielite postojane samo u svojoj šutnji

Žižek bi svojim intelektualiziranim komentarima i nastupima ipak nekome trebao biti razumljiv. To su valjda njegove kolege, hrvatski akademici.
Međutim, od većine njih smo ionako navikli na šutnju kada su u pitanju zaštita hrvatskih nacionalnih interesa i na izostanak reagiranja na agresivne ispade pojedine inozemne intelektualne i akademske elite na sve hrvatsko. Njihovo ne reagiranje je znak, ili manjka domoljubne svijesti, ili intelektualne inferiornosti (ili sve to zajedno) i to upravo od onih pojedinaca koji su svoje akademske titule polučili ispraznim komunističkim filozofskim raspravama i teoretiziranjima u bivšoj državi, zbog čega se i ne usude suprostaviti istinskim znalcima svoje profesije, kao što je to nedvojbeno Žižek. Ti se naši akademici iza svojih titula skrivaju, one im služe kao štit od napada nižeobrazovanih pojedinaca s kojima onda s pozicije lažne superiornosti niti ne žele ulaziti u rasprave, a u stvarnosti strahujući da će ih ti, formalno niže obrazovani intelektualci, svojim intelektom i znanjem nadvisiti. Zato će ti naši vrli akademici s radošću predložiti i prihvatiti davanje akademskih titula i onim provjerenim, jugoslavenstvom i titoizmom zatrovanim antihrvatima poput Ive Goldsteina, koji se ne libi, u svojstvu veleposlanika Hrvatske u Parizu, u svom uredu sjediti podno slike zločinca J. B. Tita, diktatora neke druge, sada nepostojeće države, a ne one koju bi valjda trebao predstavljati i od čijih građana dobiva plaću. Ali to je već priča za drugu zgodu. Vratimo se mi Žižeku.

Ložači pakla

lake-of-fire

Znameniti judeo-kršćanski intelektualac Franz Werfel (1890-1945.) jednom je prigodom napisao nešto vrlo iskreno, snažno i dojmljivo: “Na sebi i na drugima doživio sam mnoge vrste oholosti. Kako sam u svojoj mladosti neko vrijeme i sam tome pripadao, iz vlastita iskustva mogu priznati da nema bezobraznije, prezirnije, vragom opsjednutije oholosti koja više izjeda, od oholosti avangardnih umjetnika i radikalnih intelektualaca koji pucaju od tašte strasti da su duboki, mračni i teški te da nanose bol. Praćeni zabavno-srditim podsmjehom nekih filistara, mi smo bili najneugledniji ložači pakla u kojemu se sada peče čovječanstvo.” Žižek i udruge koje on spominje u Hrvatskoj kao borce za liberalne svjetske vrijednosti sigurno spadaju u spomenute ložače. Žižek nam, u ime borbe protiv mračnih nacionalističkih ideologija, pod lažnom krinkom borca za radnička prava, protura vlastite obrasce društva po uzoru na stavove svjetskih ljevičarskih i homoseksualnih ideologa. Vrlo je zanimljivo da se upravo oni redovito pozivaju na tzv. radnička prava kao da ti isti radnici nisu najvećim djelom i pripadnici nekih vjerskih zajednica ili, kao da radnici (npr. u Hrvatskoj) nisu većinom i domoljubno orjentirani. Ti isti radnici su nerjetko i članovi različitih političkih stranaka, tako i onih demokršćanskog svjetonazora (u BiH i muslimanskog). Dajući si za pravo lažno prisvajati radništvo diljem svijeta, koje, eto, valjda upravo samo oni zastupaju i za njihova se prava bore, ti bjelosvjetski manipulatori zapravo posredno priznaju svoju nemoć. Njihovo pozivanje na radništvo daje im prijeko potreban privid postojanja masa, pobornika i istomišljenika tj. štovatelja njihovih rigidnih i utopističkih ideja. Oni podlo iskorištavaju bijedno i ponižavajuće stanje radništva želeći njihov pravedni bunt protiv političko-financijskih kvazielita, kojima ionako ništa domoljubno i kršćansko nije sveto, kanalizirati u svoje utopijske, nadnacionalne, seksualne i ine revolucije Tradicionalna društva čvrstih domoljubnih i svjetonazorskih načela trn su im u oku.

Zato Žižeku, čovjeku u zrelim godinama (r. 1949.), iskreno poručujem kako bi mu bilo bolje držati se misli jednog iz plejade velikih državnika XX. stoljeća, Winstona Churchilla, a koja kaže: Tko u vrijeme svoje mladosti nije bio revolucionar, taj nije imao srca. A tko je star, a nije konzervativac, taj nema mozga!

Zoran Meter/dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Medijsko žalovanje za “posljednjim mohikancem Partije” koji je napustio Most

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak Vlahe Orepića iz kluba Mosta u dijelu medija prikazan je kao nacionalna katastrofa. U tom duhu Večernji list odmah je na naslovnici ocijenio da je Most “teško uzdrman” i da će se vjerojatno “utopiti na desnici”.[1]

Ovo mišljenje u većoj mjeri odražava svjetonazorske preferencije ovog glasila, nego mogućnost točnog predviđanja budućih događaja, jer su Most prije Orepića napustili Miroslav Šimić i Ivan Kovačić, te glavni savjetnik i po mnogima stvarni kreator ove stranke Ivica Relković. Međutim, Most nije nestao, piše Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

Zbog toga, iskazana žalost za Orepićevim odlaskom iz Mosta nije dobronamjerna briga za sudbinom ove stranke ili profiliranjem trećeg puta u hrvatskom političkom životu, nego izraz počasti upućen Orepiću za ono što je napravio dok je bio ministar unutarnjih poslova iz kvote Mosta.

U oba slučaja kada je bio ministar, Orepić je djelovao u Vladama koje su ocijenjene kao desne ili radikalno desne, te je zato smatran jedinim ljevičarom u vrhu vlasti nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima.

Upravo ova okolnost, odnosno spoznaja da je Orepić SDP-ovac nakon SDP-a, odnosno “Posljednji Mohikanac Partije”, omogućili su mu značajnu medijsku podršku. Najočitiji primjer za to bio je članak radikalno lijevog portala Telegram, u kojem je navedeno da je upravo Orepić bio razlog što je HDZ prekinuo suradnju s Mostom i okrenuo se HNS-u:

“Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.”[2]

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura MUP-a iz vremena Ranka Ostojića. Zbog toga je u lijevim medijima Orepić i pohvaljen te ocijenjen “stručnim”.

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura iz vremena SDP-ovog Ranka Ostojića.[3]  Orepićevim odlaskom otišli su Ostojićevi kadrovi, odnosno otišao je i Ranko Ostojić koji je do tada faktički vodio ovo ministarstvo.[4] Zato, nisu točni napisi prema kojima je aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović smijenio Ostojićeve i Orepićeve ljude,[5]jer Orepićevih ljudi nije bilo. Postojali su samo Ostojićevi ljudi koje je sačuvao Orepić.[6]

Dosljedno ovoj Orepićevoj ulozi SDP-ovog spavača u Mostu jasno je ne samo zašto Večernji list i Telegram iskazuju zahvalnost za ono što je učinio Orepić dok je bio u Mostu, nego i stvarni razlog Orepićevog odlaska iz Mosta.

Orepić nije otišao iz Mosta jer se posvađao s Nikolom Grmojom ili zato što je odjednom shvatio kako je Božo Petrov prethodno bio u Hrastu. Orepić je napustio Most, jer svoj posao zadržavanja SDP-ove kadrovske strukture u MUP-u odradio onoliko koliko je mogao, te je od svojih nalogodavaca dobio častan otpust i kratkotrajni odmor prije upućivanja na novu dužnost.

Pitanje je samo hoće li Grmoja i Petrov sada, kad se pokazalo pravo Orepićevo lice, to napokon shvatiti. Za učenje nikad nije kasno. Potrebna je samo dobra volja.

Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari