Pratite nas

Kolumne

Hrvati napokon u Moskvi – u tom dresu pobijedit će!

Objavljeno

na

Vladimir Putin, predsjednik Rusije, izvan svake je sumnje izvrsno obaviješten čovjek. Mora to biti, ne samo zato što je stasao i službovao kao obavještajac, nego prije svega kao odgovoran državnik. Poučen iskustvom argentinskih ignoranata Vladimir Vladimirovič se nije dao iznenaditi.

Bio je svjestan kako su šanse baćuški za uspjeh u srazu s momcima u crnom na obali Crnog mora sve samo ne obećavajuće. Ne, doduše, toliko male kao one da Robert Prosinečki kaže – nevjerojatno, a ne neverovatno. No, ipak dovoljno male da se brižno građena slika pobjednika, a takvim ga vidi vlastiti narod, ne bi barem malo pomutila kad bi Predsjednik uživo nazočio domaćem porazu od državice veličine osrednje ruske gubernije. Stoga je ulogu domaćina, kakvog bi svaki gost poželio, radije prepustio premijeru Dimitriju Medvedevu. Učinio je to, ne zato što ne bi volio nogomet – mada nije tajna da mu srce jače tuče za neke druge sportove poput juda i gimnastike, posebno one ritmičke – nego vođen državničkom mudrošću i političkom pragmatikom. A one nalažu kako je državni interes ne biti tamo gdje miriše na poraz, makar to bilo i u Rusiji. Tim više što se u toj golemoj zemlji doista ima kamo poći. Prostora za neodgodive državničke obveze koliko ti srce poželi.

Recimo, može se otići u lov na zvijeri ili u ribički obračun s riječnim nemanima u vodama Oba, Jeniseja ili Amura. Ništa manje državnički ne bi bilo provjeriti na licu mjesta kako teče istraživanje Arktika ili se uvjeriti u borbenu spremnost vojnih postrojbi na dalekom istoku i bliskom zapadu, u krajnjem slučaju pohoditi i “nestale” zloglasne ruske huligane, moguće zabavljene skupljanjem škrtog raslinja u bespućima sibirske tajge. Bit će ipak da je veliki vođa Volođa svim tim mogućnostima pretpostavio gledanje utakmice putem TV ekrana. Kako god bilo, kamo god se Putin zaputio, dobro je postupio… Osim ako… ako se njegov izostanak s poprišta megdana, što se moglo protumačiti i kao nedostatak vjere u mogućnosti Zbornaje komande, nije pokazao presudnim. Odlučivale su, naime, nijanse… No, tko to sad može znati osim Onog, Jednog i Jedinog, a taj nije ni kralj ni car … barem ne zemaljski.

U sjeni pobjedničkog hoda hrvatskih majstora lopte kroz Rusiju pomalo nepravedno ostaje jedan drugi pohod – onaj federalnih partnera herceg-bosanskih Hrvata. Oni nezadrživo grabe ka tronu u onome u čemu su svjetska marka – multietničnosti i multikulturalnosti! Još jednom su, po tko zna koji put, pokazali koliko vole gotovo cijeli svijet – i crne Nigerijce svih vjera, i bijele katolike Argentince, protestante Dance, naposljetku i pravoslavne Ruse. Evo, u ova tri tjedna su već izredali više omiljenih im naroda, a sva je prilika kako na tome ne će stati, nego što ima naroda kojima već po uhodanom obrascu biraju predstavnike u federalnom Domu naroda. Jer tu su oni, uvijek spremni priteći drugima u pomoć – da im izaberu, kad već ovi sami ne znaju. Ili možda, jadni ne bili, ne mogu.

Tajna njihovog uspjeha leži u tome što im nije važna ni vjera ni nacija. Da jest, zar bi i jednu i drugu tako često mijenjali? Zato kod njih nema ni truna nacionalizma. Sve kad bi se nekim čudom u njih i netko takav pojavio, zgazili bi ga k’o vlaha. U njihovu toplom srcu ima mjesta za svakog – čak i katolike ako su dovoljno daleko, a dijagonalno preko velike bare, poput gaučosa, to svakako jesu – samo nek’ nije ono što je bio dedo,… evo, sad već i pradedo i čukundedo… da ne idemo dalje u povijest.

Uvijek željni usavršavanja, ovaj su put u iskazu nesebične ljubavi prema drugima otišli i korak dalje. Naime, još ne tako davno u njihovu je kraju jedan kameni spavač nepoćudnog oblika, kako to samo oblik križa može biti, jednostavno odšet’o kilometar-dva u šumu samo kako ne bi smetao osjetljivom oku putnika namjernika i kvario panoramu idiličnog krajobraza. To povlačenje humskog biliga (ili kako oni koji se vole kititi tuđim perjem vole reći – bosanskog stećka) na pričuvni položaj simbolički i doslovno pokazuje koliko je zapravo težak križ naših komšija. Pod njegovim su se teretom leđa njihovih predaka odveć lako povila pa poprimila oblik podosta savitljivijeg polumjeseca.

Paddy Ashdown

Danas im križ, primjerice onaj na danskome barjaku, uopće ne smeta. Niti će im u srijedu smetati onaj sv. Jurja. Uostalom, praviti se Englezima za njih ne predstavlja novost. Na tom valu se ufaju u starog prijatelja Bosne, Padiju efendiju Ešdaun-agu, personu koja se voli predstavljati i kao sir Paddy Ashdown. Doduše, umješniji je on s WAR nego VAR tehnologijom, no valjda će mu se pri ruci naći neka prigodna salveta i na njoj pedantno ucrtan lukavo osmišljen plan. Osim ako dobri Padija nije u tolikoj mjeri zaokupljen sijanjem panike zvane “Novičok” da bi ga na mjestu u koje upire prstom, što Moskva jest, u srijedu mogao zateći “Novi šok”.

Lako za Ešdaun-agine multietničke jarane. Oni su za šok spremni! Kako i ne bi bili, kad im se već pet puta pošteno zacrnilo pred očima. Omane li kombinacija s Padijom, nema im druge nego svaku nadu ostaviti u amanet starijem bratu, pravom Turčinu Cakiru. Jer kadija je to kadar potegnuti karton k’o čakiju, ali i VAR-u unatoč, neiskusnom oku neopazice, potjerati vodu na svoj mlin. A taj mlin je i njihov.

Ruku na srce, federalnim partnerima Hrvata u BiH ne smeta toliko uspjeh Hrvatske koliko oduševljenje njime onih koji s njima i pored njih žive. A ti i takvi time samo pokazuju da jesu to što jesu i da stvar bude gora – do toga što jesu im je toliko stalo da to nastoje i očuvati, a ne mijenjati kako prilike ili želje drugih nalažu. S druge strane, svjetski prvaci u multietničnosti bi radije da ti tvrdoglavi nacionalisti – koji im nesnosno dodijavaju pjevanjem vazda jednih te istih pjesama i mahanjem jednim te istim zastavama – ne budu to što jesu nego da postanu nešto drugo. A što to? Pa ono što su postali, ili već otprije bili, “predstavnici” koje im tako velikodušno izabiru.

Znatno manje simpatično od federalnih komšija, ali nipošto ne manje podlo, šize mentalni i biološki slijednici onih koji su se još pred tričetvrt stoljeća na krilima ruske pobjede i engleske primopredaje čudovišno ogriješili o hrvatski narod. Nastali kao svojevrsna gnjus-pojava tog užasa, oni sve što jesu i sve što imaju duguju predcima-krvolocima od kojih su naslijedili osjećaj nesnošljivosti prema Hrvatskoj i Hrvatima pa njihovim stopama kroče i danas, samo prilagođeno uzusima vremena. Možda nešto manje morbidno, ali ne manje uporno. Ocrnjivanjem “crnih” – bila to braća, sinovi ili unuci Kate Šoljić, njima svejedno – iz petnih se žila upinju izbrisati tragove, ali i krv Hrvata, kojom su preteče im natopili i zacrvenili Hrvatsku, ali i ozemlje susjednih joj zemalja.

Njima je ovih dana najteže. Teže nego što je bilo Rusima u subotu, teže nego što će, ako Bog da, sutra biti starom rivalu, u popularnom stripu ovjekovječenom pod nadimkom “crveni mundiri”, a u klasiku literature kao “Srce tame”. Ni njima nisu važne vjera i nacija. Kako bi i bile kad ih nemaju? Ni oni ne mogu podnijeti veselje onih s kojima i pored kojih žive. Jer žive parazitirajući na njihovoj tuzi, žalosti i tragedijama. Zato se svesrdno trse da toga ne uzmanjka. Pravi glogov kolac u srce predstavlja im tek kad “crni” satru “crvene”, a upravo to se zbilo čarobne subotnje večeri. Pa što im ga još jednom ne zabiti “u sridu” kad se već nova prigoda pruža u srijedu u Moskvi? I tako zatvoriti krug u ishodištu najveće hrvatske nevolje dvadesetog stoljeća čije posljedice Hrvati i danas bolno osjećaju. Ne samo kako se crveni vampir ne bi opet povampirio, nego napose radi svih onih koji Moskve nisu vidjeli, iako su nadomak nje došli… pa pred njom stali i pali… a iste su pjesme pjevali i iste snove sanjali.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari