Pratite nas

Kolumne

Hrvati napokon u Moskvi – u tom dresu pobijedit će!

Objavljeno

na

Vladimir Putin, predsjednik Rusije, izvan svake je sumnje izvrsno obaviješten čovjek. Mora to biti, ne samo zato što je stasao i službovao kao obavještajac, nego prije svega kao odgovoran državnik. Poučen iskustvom argentinskih ignoranata Vladimir Vladimirovič se nije dao iznenaditi.

Bio je svjestan kako su šanse baćuški za uspjeh u srazu s momcima u crnom na obali Crnog mora sve samo ne obećavajuće. Ne, doduše, toliko male kao one da Robert Prosinečki kaže – nevjerojatno, a ne neverovatno. No, ipak dovoljno male da se brižno građena slika pobjednika, a takvim ga vidi vlastiti narod, ne bi barem malo pomutila kad bi Predsjednik uživo nazočio domaćem porazu od državice veličine osrednje ruske gubernije. Stoga je ulogu domaćina, kakvog bi svaki gost poželio, radije prepustio premijeru Dimitriju Medvedevu. Učinio je to, ne zato što ne bi volio nogomet – mada nije tajna da mu srce jače tuče za neke druge sportove poput juda i gimnastike, posebno one ritmičke – nego vođen državničkom mudrošću i političkom pragmatikom. A one nalažu kako je državni interes ne biti tamo gdje miriše na poraz, makar to bilo i u Rusiji. Tim više što se u toj golemoj zemlji doista ima kamo poći. Prostora za neodgodive državničke obveze koliko ti srce poželi.

Recimo, može se otići u lov na zvijeri ili u ribički obračun s riječnim nemanima u vodama Oba, Jeniseja ili Amura. Ništa manje državnički ne bi bilo provjeriti na licu mjesta kako teče istraživanje Arktika ili se uvjeriti u borbenu spremnost vojnih postrojbi na dalekom istoku i bliskom zapadu, u krajnjem slučaju pohoditi i “nestale” zloglasne ruske huligane, moguće zabavljene skupljanjem škrtog raslinja u bespućima sibirske tajge. Bit će ipak da je veliki vođa Volođa svim tim mogućnostima pretpostavio gledanje utakmice putem TV ekrana. Kako god bilo, kamo god se Putin zaputio, dobro je postupio… Osim ako… ako se njegov izostanak s poprišta megdana, što se moglo protumačiti i kao nedostatak vjere u mogućnosti Zbornaje komande, nije pokazao presudnim. Odlučivale su, naime, nijanse… No, tko to sad može znati osim Onog, Jednog i Jedinog, a taj nije ni kralj ni car … barem ne zemaljski.

U sjeni pobjedničkog hoda hrvatskih majstora lopte kroz Rusiju pomalo nepravedno ostaje jedan drugi pohod – onaj federalnih partnera herceg-bosanskih Hrvata. Oni nezadrživo grabe ka tronu u onome u čemu su svjetska marka – multietničnosti i multikulturalnosti! Još jednom su, po tko zna koji put, pokazali koliko vole gotovo cijeli svijet – i crne Nigerijce svih vjera, i bijele katolike Argentince, protestante Dance, naposljetku i pravoslavne Ruse. Evo, u ova tri tjedna su već izredali više omiljenih im naroda, a sva je prilika kako na tome ne će stati, nego što ima naroda kojima već po uhodanom obrascu biraju predstavnike u federalnom Domu naroda. Jer tu su oni, uvijek spremni priteći drugima u pomoć – da im izaberu, kad već ovi sami ne znaju. Ili možda, jadni ne bili, ne mogu.

Tajna njihovog uspjeha leži u tome što im nije važna ni vjera ni nacija. Da jest, zar bi i jednu i drugu tako često mijenjali? Zato kod njih nema ni truna nacionalizma. Sve kad bi se nekim čudom u njih i netko takav pojavio, zgazili bi ga k’o vlaha. U njihovu toplom srcu ima mjesta za svakog – čak i katolike ako su dovoljno daleko, a dijagonalno preko velike bare, poput gaučosa, to svakako jesu – samo nek’ nije ono što je bio dedo,… evo, sad već i pradedo i čukundedo… da ne idemo dalje u povijest.

Uvijek željni usavršavanja, ovaj su put u iskazu nesebične ljubavi prema drugima otišli i korak dalje. Naime, još ne tako davno u njihovu je kraju jedan kameni spavač nepoćudnog oblika, kako to samo oblik križa može biti, jednostavno odšet’o kilometar-dva u šumu samo kako ne bi smetao osjetljivom oku putnika namjernika i kvario panoramu idiličnog krajobraza. To povlačenje humskog biliga (ili kako oni koji se vole kititi tuđim perjem vole reći – bosanskog stećka) na pričuvni položaj simbolički i doslovno pokazuje koliko je zapravo težak križ naših komšija. Pod njegovim su se teretom leđa njihovih predaka odveć lako povila pa poprimila oblik podosta savitljivijeg polumjeseca.

Paddy Ashdown

Danas im križ, primjerice onaj na danskome barjaku, uopće ne smeta. Niti će im u srijedu smetati onaj sv. Jurja. Uostalom, praviti se Englezima za njih ne predstavlja novost. Na tom valu se ufaju u starog prijatelja Bosne, Padiju efendiju Ešdaun-agu, personu koja se voli predstavljati i kao sir Paddy Ashdown. Doduše, umješniji je on s WAR nego VAR tehnologijom, no valjda će mu se pri ruci naći neka prigodna salveta i na njoj pedantno ucrtan lukavo osmišljen plan. Osim ako dobri Padija nije u tolikoj mjeri zaokupljen sijanjem panike zvane “Novičok” da bi ga na mjestu u koje upire prstom, što Moskva jest, u srijedu mogao zateći “Novi šok”.

Lako za Ešdaun-agine multietničke jarane. Oni su za šok spremni! Kako i ne bi bili, kad im se već pet puta pošteno zacrnilo pred očima. Omane li kombinacija s Padijom, nema im druge nego svaku nadu ostaviti u amanet starijem bratu, pravom Turčinu Cakiru. Jer kadija je to kadar potegnuti karton k’o čakiju, ali i VAR-u unatoč, neiskusnom oku neopazice, potjerati vodu na svoj mlin. A taj mlin je i njihov.

Ruku na srce, federalnim partnerima Hrvata u BiH ne smeta toliko uspjeh Hrvatske koliko oduševljenje njime onih koji s njima i pored njih žive. A ti i takvi time samo pokazuju da jesu to što jesu i da stvar bude gora – do toga što jesu im je toliko stalo da to nastoje i očuvati, a ne mijenjati kako prilike ili želje drugih nalažu. S druge strane, svjetski prvaci u multietničnosti bi radije da ti tvrdoglavi nacionalisti – koji im nesnosno dodijavaju pjevanjem vazda jednih te istih pjesama i mahanjem jednim te istim zastavama – ne budu to što jesu nego da postanu nešto drugo. A što to? Pa ono što su postali, ili već otprije bili, “predstavnici” koje im tako velikodušno izabiru.

Znatno manje simpatično od federalnih komšija, ali nipošto ne manje podlo, šize mentalni i biološki slijednici onih koji su se još pred tričetvrt stoljeća na krilima ruske pobjede i engleske primopredaje čudovišno ogriješili o hrvatski narod. Nastali kao svojevrsna gnjus-pojava tog užasa, oni sve što jesu i sve što imaju duguju predcima-krvolocima od kojih su naslijedili osjećaj nesnošljivosti prema Hrvatskoj i Hrvatima pa njihovim stopama kroče i danas, samo prilagođeno uzusima vremena. Možda nešto manje morbidno, ali ne manje uporno. Ocrnjivanjem “crnih” – bila to braća, sinovi ili unuci Kate Šoljić, njima svejedno – iz petnih se žila upinju izbrisati tragove, ali i krv Hrvata, kojom su preteče im natopili i zacrvenili Hrvatsku, ali i ozemlje susjednih joj zemalja.

Njima je ovih dana najteže. Teže nego što je bilo Rusima u subotu, teže nego što će, ako Bog da, sutra biti starom rivalu, u popularnom stripu ovjekovječenom pod nadimkom “crveni mundiri”, a u klasiku literature kao “Srce tame”. Ni njima nisu važne vjera i nacija. Kako bi i bile kad ih nemaju? Ni oni ne mogu podnijeti veselje onih s kojima i pored kojih žive. Jer žive parazitirajući na njihovoj tuzi, žalosti i tragedijama. Zato se svesrdno trse da toga ne uzmanjka. Pravi glogov kolac u srce predstavlja im tek kad “crni” satru “crvene”, a upravo to se zbilo čarobne subotnje večeri. Pa što im ga još jednom ne zabiti “u sridu” kad se već nova prigoda pruža u srijedu u Moskvi? I tako zatvoriti krug u ishodištu najveće hrvatske nevolje dvadesetog stoljeća čije posljedice Hrvati i danas bolno osjećaju. Ne samo kako se crveni vampir ne bi opet povampirio, nego napose radi svih onih koji Moskve nisu vidjeli, iako su nadomak nje došli… pa pred njom stali i pali… a iste su pjesme pjevali i iste snove sanjali.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih. Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana. Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“. Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama. Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već. Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira. Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje. Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari