Pratite nas

Kolumne

Hrvati – narod s izdvojenim mišljenjem u vlastitoj kući

Objavljeno

na

Prošlog je tjedna Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio zahtjev za proglašenjem zakona koji regulira pravo na pobačaj neustavnim, uz naputak zakonodavnoj vlasti da ga u sljedeće dvije godine poboljša. Toj odluci usprotivio se jedan jedini sudac, Miroslav Šumanović, ustvrdivši da je dužnost države zaštititi život nerođenog bića. Ujedno je i predložio da se postojeći zakon ukine s odgodnim učinkom i donese novi. U obranu odluke Ustavnog suda stali su mnogi utjecajni ljudi, između ostalih i oni iz najviših sfera državne vlasti, opravdavajući je procjenom da zabrana pobačaja ne bi donijela ništa dobro. Može se naslutiti kako su pod pojmom “zabrana” mislili zapravo na kriminalizaciju tj. kazneno gonjenje sudionika. No, je li to baš jedina alternativa? Razmisli li se trijeznije, otvara se barem 6 mogućnosti zakonodavnog tretmana pobačaja s predumišljajem:

  1. Pobačaj kao javno dostupna usluga financirana državnim sredstvima koja se izvodi u državnim ustanovama bez uvažavanja prigovora savjesti zaduženih neposrednih izvršitelja i njihovih pomagača
  2. Isto kao prethodno samo uz uvažavanje prigovora savjesti
  3. Pobačaj kao tržišno dostupna usluga koju nudi privatni poduzetnik, a plaća je klijent vlastitim sredstvima
  4. Potpuna deregulacija pobačaja – ne postoje zakonske odredbe koje bi ga omogućavale, niti one po kojima bi ga se kažnjavalo
  5. Kriminalizacija pobačaja osim u iznimnim slučajevima npr. kad je ozbiljno ugroženo zdravlje majke ili ako je začeće posljedica silovanja
  6. Bezuvjetna kriminalizacija pobačaja pri čemu se kazneno gone izvršitelj pobačaja, podnositeljica zahtjeva i svi koji su je nagovarali ili ohrabrivali na taj čin, ili su propustili o njihovim djelima i namjerama obavijestiti mjerodavne službe ako su za njih znali

Dakle, osim ekstremne varijante navedene pod brojem 1 (a koja je pokrivena trenutnim zakonom baštinjenim iz komunističkog totalitarizma, temeljenim na njemu svojstvenoj interpretaciji ljudskog života), te njoj bliske varijante 2, zatim njima oprečnih opcija 5 i 6 koje “zabranjuju” pobačaj, ipak postoje još barem dvije mogućnosti – one navedene pod brojevima 3 i 4. Pritom vrijedi primijetiti da zakoni koji bi podržali mogućnosti pod rednim brojevima 1, 2 i 3 odražavaju moralno pozitivan stav države prema pobačaju, nepostojanje bilo kakvog zakona (mogućnost 4) je moralno neutralno, dok mogućnosti 5 i 6 tretiraju pobačaj kao moralno neprihvatljiv čin. Recimo, pitanje prostitucije je u trenutnom hrvatskom zakonu riješeno nalik mogućnosti 6 (kriminalizacija svih sudionika u nedjelu). Tako se prema važećim zakonima kažnjava majka koja se othrvala napasti da pobaci dijete, a potom podlegla kušnji da ga podiže baveći se nelegalnom aktivnošću – prostitucijom. S druge strane, osoba koja je sebe i društvo lišila djeteta na vrijeme koristeći velikodušno joj dostupnu državnu infrastrukturu ostaje čista pred očima države. Dosljedno? Pa baš i ne! Poticajno iz perspektive afirmativne demografske politike? Još i manje!

U uvjetima oštro suprotstavljenih pogleda obično se prirodnom i pragmatičnom, ne nužno i pravednom i moralnom, pokazuje težnja ka nekom srednjem rješenju. Takva bi, primjerice, bila primjena opcije 3 (privatne tvrtke provode pobačaj financiran privatnim sredstvima klijenta) pri čemu bi se zagovaratelje prava na život nerođenog djeteta nastojalo umiriti obvezom da se takvi prostori oblijepe plakatima s prizorima pobačenih fetusa uz projekciju odgovarajućih filmova. Nešto slično obvezi isticanja šokantnih fotografija koje prikazuju posljedice teških bolesti na kutijama cigareta. Ta nije li ionako uzročno-posljedična veza između pušenja i teških bolesti znatno teže dokaziva od veze između pobačaja i umorenog fetusa? Osim toga, umjesto politički korektnog, eufemizmima krcatog novogovora na zahtjevima bi, ali i na računima za pobačaj, pod opisom usluge trebalo pošteno napisati o čemu je riječ – ubojstvo nerođenog djeteta!

Kako bilo, odraz onih moralnih zasada na kojima je stoljećima odgajan hrvatski narod i na čemu je građen njegov identitet uočljiv je tek u izdvojenom mišljenju sudca Šumanovića. Dakle, mišljenje onih pripadnika hrvatskog naroda kojima savjest još uvijek nije na sedativima, niti su zarobljenici okoštale marksističke svijesti, u najvišem tijelu državne sudbene vlasti zapravo predstavlja izuzetak.

Stvari ne stoje bitno drukčije ni u zajedničkoj kući europskih naroda kojoj se hrvatski narod pred koju godinu punopravno pridružio. Tamo je, naime, apologija prava na pobačaj dosegla još “višu” razinu tako da se čak predlaže izvjestan vid njegova subvencioniranja u smislu potpomaganja i poticanja žena da ga čine. Kao da se radi o nekoj propulzivnoj gospodarskoj grani u povojima koja puno obećava. Svrstavajući se primjedbama uz Mađarsku i Poljsku, a nasuprot ostalih 25 zemalja Unije, mišljenje, ovaj put i službene, Hrvatske je i ovdje izdvojeno. Ne ulazeći u motivaciju tog poteza – je li on posljedica novih vjetrova koji su zapuhali s druge strane Atlantika, ili je pak posrijedi protuteža odluci Ustavnog suda o pobačaju za unutarnje političke potrebe, ili možda iskreni izraz svjetonazorskog stava vladajuće koalicije koja se predstavlja demokršćanskom, ili možda sve to pomalo – ipak ostaje neprijeporna činjenica da je hrvatski stav koji odražava raspoloženje većinske, tiše hrvatske javnosti konačno jasno izražen, konkretnije čak i od mađarskog i poljskog.

Zanesena vlastitim zabludama, Europa je u dva civilizacijska sunovrata u prošlom stoljeću bila spremna proždirati vlastite sinove i kćeri kao halvu. Samo, u tim je dramatičnim i nadasve tragičnim okolnostima još i bilo nekog prostora za romantično junaštvo u donekle ravnopravnoj borbi za slavu i prevlast svoje domovine, makar se do plemenitog cilja dolazilo ubijanjem tuđih sinova. Tu naravno ne mislimo na one koji su u borbi za golu vlast, a ne domovinu, tuđe sinove i kćeri hladno, skoro pa industrijski morili, bacajući ih u prirodne jame, rudarska okna ili tenkovske rovove. Pri tom su se žrtve mogle braniti otprilike koliko i nerođena čeda suočena s ne baš tako junačkim konsenzusom vlastite majke i “liječničke” ekipe popraćenim “nesebičnom” pomoći države. U oba navedena slučaja onome koji se ne može braniti presuđeno je da svijetla danjeg (više) nikad ne će vidjeti. Danas, Europa zaslijepljena još nerazumnijim prosvjetiteljskim zabludama, u iracionalnoj nadi da će joj tuđa djeca pomladiti ostarjelo lice, halapljivo proždire svoju vlastitu. U tome je vođena onom iracionalnošću karakterističnom za potpunu ludost. Ludost je to civilizacije koja je ostala bez ičega osim razuma samog – toliko usamljenog da nije u stanju vidjeti ni Boga, ni dijete, a kamoli Boga u djetetu.

Zanimljivo je kako uglavnom isti oni koji u pitanju pobačaja lakonski koriste naoko univerzalni argument kako zabrane ništa ne rješavaju nisu baš uvijek tako postojana mišljenja. Zato nije ovo prvi put da je ustavni sudac Šumanović primoran iskazati izdvojeno mišljenje u vrhovnom tijelu hrvatske sudbene vlasti. Naime, identičnim omjerom glasova kao i tužbu vezanu uz zakon o pobačaju Ustavni je sud odbio i tužbu Josipa Šimunića u poznatom slučaju “Za dom spremni”. I tad je, osjetivši bȉlo svog naroda, časni sudac Šumanović pošao drumom, dok su ostali njegovi kolege pohitali šumom, ako ne i gorom. I ne može se reći da Šumanović vlastito mišljenje nije potkrijepio čvrstim i suvislim argumentima. Osim suverene argumentacije pravne prirode u njegovu obrazloženju nalazimo i sljedeća zapažanja – “Isti je pozdrav “udarni” uvod pjesme “Čavoglave” koja je naročito tijekom rata za obranu zemlje svakodnevno i neprekidno izvođena kao budnica koja poziva na obranu domovine a bez ikakve navezanosti na totalitarni kontekst iz razdoblja od prije više od 50 godina“. Ništa manje snažno i uvjerljivo ne zvuči sljedeći citat: “Također, iz same činjenice intenzivnog korištenja ovoga pozdrava prije 75 godina tijekom NDH (kao i npr. monete kune, šahovnice s prvim bijelim poljem, akronima UNS i sl.), logički ne slijedi zaključak (non sequitur) da je njegova konotacija isključivo rasistička, a svako alternativno tumačenje i kontekstualiziranje (npr. zaštita domovine od vanjske ugroze) razumno neprihvatljivo. Ovo zato što predmetni pozdrav potječe iz vremena i korišten je i u vremenima koja s NDH nemaju veze.”

Nije zgoreg ovome dodati i kako sama činjenica što je pozdrav “Za dom spremni” korišten ne samo u različitim povijesnim kontekstima, neovisno o političkom i ideološkom uređenju hrvatske države, nego i u srazu protiv različitih totalitarnih ideologija (združenog fašizma i komunizma zaodjenutih u velikosrpsko ruho) – kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u onom Domovinskom – nedvojbeno pokazuje kako se radi o nacionalnom pozdravu posve neovisnom o ideološkom predznaku. Jednostavno, “Za dom spremni” je uz krunicu u ruci predstavljao neizostavnu duhovnu popudbinu hrvatskog vojnika i naroda u borbi za fizički opstanak, te slobodu Domovine u svakoj inačici i povijesnom vremenu u kojem se koristio.

Dostatna je samo mrva intelektualnog poštenja kako bi se utvrdilo da je u velikom ratnom vihoru sredinom 20. stoljeća ideološki okvir tadašnjoj hrvatskoj državi nametnut prevladavajućim geopolitičkim silnicama u Europi toga vremena. Isto tako, ni iznova stvorena hrvatska država početkom devedesetih nije imala drugog izbora nego pragmatično prihvatiti liberalnu demokraciju temeljenu na nepovredivosti privatnog vlasništva i slobodnom tržištu kao etičku i logičku suprotnost, ali i jedinu realnu alternativu komunističkom totalitarizmu na umoru. Jednostavno, zakonitost je geopolitike da mali narodi ideologiju, osim iznimno a i to ne zadugo, ne mogu birati. U čijoj se orbiti nađu, od njega je i nasljeduju. Umijeće je, ali i obveza, u procjepu između sukobljenih interesa svjetskih sila pronalaziti prostor za očuvanje nacionalne samosvojnosti i dostojanstva, navlastito ako postoje znatna odstupanja između vrijednosnog sustava vladajuće ideologije i ključnih identitetskih obilježja naroda. Uostalom, nije li nužan, nipošto ne i dovoljan, preduvjet za nastanak obiju hrvatskih država u prošlom stoljeću bio pojava jednog takvog procjepa, iako je volja i čežnja hrvatskog naroda za vlastitom državom bez sumnje postojala sve vrijeme?

Imajući ovo pred očima, zapitajmo se i je li ideološka prtljaga kojom su veliki i moćni izložili današnju hrvatsku državu etički superiorna onoj kojoj je hrvatska država bila izložena za Drugog svjetskog rata? Hoće li tiranija temeljena na sladunjavom “novogovoru političke korektnosti”, toj krabulji ispod koje se često krije govor uhu ugodne laži, i bratu mu blizancu, “govoru mržnje”, kako se u vrlom novom svijetu rado etiketira govor istine, posebice one neugodne, proći bolje u vrednovanju budućih naraštaja od ideologije koja je nametnuta NDH geopolitičkom realnošću onog vremena? Ili će možda mahnito proždiranje vlastite djece od strane civilizacije suočene s kroničnim nedostatkom ljudi biti bolje sreće u tim prosudbama? I hoće li se tada sve to i našem pokoljenju pripisati kao neoprostiv krimen s ekskluzivnim pravom Hrvata na ulogu grješnika nad grješnicima, u najmanju ruku “na ovim prostorima”, ako ne i šire? Nema nam drugog vremena, nego danas odgovarati na ta pitanja. Jer aršinom kojim ćemo vrednovati one koji su bili prije nas mjerit će nas oni koji će doći poslije nas.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari