Pratite nas

Kolumne

Hrvati opet imaju Predsjednika kakvoga zaslužuju

Objavljeno

na

Čini se da je dragi Bog bio milostiv prema Zdravku Tomcu poštedjevši ga jednog mučnog dana, dana kad su Hrvati odbacili onu koju ničim nisu zaslužili – pa kako i bi, s neba im je pala – i nanovo prihvatili onoga kojeg zaslužuju, njima sličnog. Naime, u subotu preminuli profesor Tomac je, kao tipični, dobrohotni, tzv. lijevi Hrvat, ključne momente hrvatske političke zbilje shvaćao, ali bi ih shvatio tek s izvjesnim vremenskim odmakom,… kasno, prekasno,… mada još uvijek brže od mnogih.

Od Tuđmanove politike prema BiH, preko spoznaje da se Partija nije promijenila, i da ju se ne može promijeniti, barem kad je odnos prema hrvatstvu posrijedi, pa sve do ključa današnjeg političkog trenutka – kako je hajka na Predsjednicu na odlasku neodvojiva od hajke na trenutnu hrvatsku vladu. Jer oni, Predsjednica i predsjednik Vlade, su u očima rušitelja Hrvatske isti, baš kao što im, suprotno viđenju njihovih pomoćnika zdesna, HDZ i SDP nisu isti.

Praktični i pragmatični kajkavci i čakavci

Da, dragi Bog, a i Hrvati, pokazali su se milostivima i prema Stipi Mesiću, a i Joži Manoliću – on sad može biti siguran kako će prvu petoljetku svog drugog stoljeća proživjeti bezbrižno, poput novog djetinjstva. I nipošto se ne može reći da je pobjednički čador tijesan. Radost spomenutog dvojca s pravom dijele Stazić, Maras, Beljak, Mrak, Pusić, GONG, kulturnjaci, napasne manjine… a bome i čudan svat ne tako čudnog imena dopisan pod rednim brojem 3. Naravno, najveći su pobjednici, kao i obično kad Hrvati gube – građani! Građani čija je srca Milanović osvojio samohvalom kako je dvaput prevario Angelu Merkel, obećavši joj jedno a učinivši sasvim drugo. E, da, obvezao se i na integraciju sirijskih izbjeglica, pritom nabusito i naprasito potpisavši kvotu i veću nego što je EU od Hrvatske tražila, a sad naglašava kako niti jednog nije primio (želi li time reći da bi i tu prevario?). Pa su sad krivi oni koji se drže u ime države potpisane riječi, makar se sami na nove kvote i ne obvezivali.
Izgleda da se bizantinska praksa (jedno govori, drugo potpisuj, treće radi) posebno svidjela Hrvatima s kajkavskog i čakavskog govornog područja. Život u državnoj zajednici sa Srbima u njihovu je slučaju očito učinio svoje, čak i korjenitije nego kod Hrvata štokavaca, koji su, za razliku od njih, stoljećima živjeli pomiješani s tim susjednim narodom. Kao da su u Milanoviću, tom istinski prijetvornom zagrebačkom dinarcu komunističkih, prvoboračkih korijena vidjeli sebi sličnog. I kako mu onda ne dati glas kad je čakavcima jamčio da će im, napravili oni brodove ili ne, obvezu platiti? A oni brodove nisu napravili, iako su se obvezali da hoće, da bi u konačnici njihov nerad platili svi. Pa kako ne će dobiti glas za taj maestralno odigrani dupli pas? Kako ne će vehementno trijumfirati u IDS-ovoj prćiji u koju Cosa Nostra šalje pripravnike da se uče poslu? Kako ne će dobiti glas u rasadnicima klijentelizma i strukturalne porezne evazije – u Čačićevoj županiji i prekodravskoj mu susjedi – tamo gdje su plaće u prosjeku deklarativno najniže, a kuće najprostranije i najljepše? Tamo gdje vlada minimalac, a ostatak ispod stola, možda je naklonost pridobio baš time što je sam sebi isplaćivao minimalac? I onda se netko pita kako to da svi oni tako disciplinirano pristupaju glasovanju glasujući na državnoj razini vazda isto, kao besprijekorno nalijevo ošišana trava, čak i u onim općinama gdje uvjerljivo biraju HDZ-ovog načelnika. A drugi, oni manje napredni, nek’ se glođu, neka dokazuju da u njihovu dvorištu cvatu demokracija, pluralizam, tisuću cvjetova…

U vječnom šahu

Maksima „drž’te lopova“, osim svoje primarne, pragmatične svrhe upiranja prstom u drugoga, ima i svoju duboku moralnu dimenziju – neprokazani lopov postaje uvjeren u vlastitu moralnu nadmoć. Primjerice, čim im izvade iz šešira Sanadera, svi se odmah osjete do neba poštenima. Ne ulazeći u to je li čovjek doista kriv, razvidno je tek kako se cijeli niz sudskih procesa za po težini slična djela – što praksa u uljuđenom, pravno uređenom svijetu nalaže spojiti u jedinstveni proces, baš kako bi se spriječilo narušavanje prava okrivljenika suđenjima do u beskraj – namjerno rasteže, sve kako bi se u pogodnom trenutku manipuliralo emocijama i, posljedično, voljom birača. Protiv toga nikakva ideološka skretanja lijevo ili desno, nikakva retorika, nikakvo zbijanje redova, nikakva stvarna dostignuća, koliko god mjerljiva bila, ne pomažu. Evo, i sad je još jedna nepravomoćna osuda Ive Sanadera u nizu stigla kao naručena posluživši Milanoviću kao streljivo na početku završnog predizbornog tjedna, eto, taman za uvod u prvo televizijsko sučeljavanje.

Držanje u vječnom šahu štancanjem optužnica kao na tekućoj traci, tako da se već i samom njihovom kvantitetom stvara dojam o krivnji, s istom se svrhom radi i oko Milana Bandića. U njegovu je slučaju medijsko-obavještajni komplot naslijeđen iz komunističkog totalitarizma pokazao vrlinu učenja na greškama iz prošlosti. Naime, nakon što je dva mjeseca uoči prethodnih predsjedničkih izbora Bandić strpan u zatvor jer je odbio pružiti podršku kandidatu Josipoviću, takvo sirovo postupanje pokazalo se kontraproduktivnim. Uznik je doživljen žrtvom sustava pa je Josipović, protivno svim očekivanjima, u Zagrebu neočekivano tijesno pobijedio Kolindu, izraženo postotcima 52:48, što ga je u konačnici i koštalo poraza. Iz toga su, međutim,

Milanovićevi spin doktori izvukli pouku uočivši kako će pečenje na laganijoj vatrici dati puno sočnije plodove. I nisu se prevarili! Sad je uloga glavnog progonitelja prepuštena ulici, elem građanima (od medijski favoriziranog nastupa šarlatana Juričana sve do prosvjeda na dan izborne šutnje, kad je medijski svesrdno podržana ulica predvođena manekenima duboke države zahtijevala da mu ona presudi kad već pravosuđe to ne čini). Takav pristup pokazao se učinkovitijim, rezultiravši Milanovićevom uvjerljivom pobjedom u Zagrebu omjerom glasova 60:40. Bandićevo ime u nazivu njegove stranke, koje se na glasačkom listiću našlo ispod imena kandidatkinje Grabar Kitarović, pokazalo se tako više utegom nego dodanom vrijednošću. K tome je aferaška histerija potencirana oko zagrebačkog gradonačelnika šire odjeknula, odrazivši se i na druge sredine.

Neuspjehu kandidatkinje koju je podržavao pridonijelo je i Bandićevo, blago rečeno, nespretno ponašanje. Naime, neposredno uoči prvog izbornog kruga u eter su puštene fotografije njegova srdačnog susreta s pjevačicom lakih nota i jakog jugonostalgičnog sentimenta, Lepom Brenom. K tome je, nimalo slučajno, golem medijski prostor posvećen povećoj jugoslavenskoj zastavi na njezinom koncertu u Areni, što je žestoko razjarilo desne birače. Doista je neobično što se to dogodilo političaru takva formata, osjećaja i iskustva. U potrazi za razumnim objašnjenjem tkogod bi mogao pomisliti kako je samo odrađivao nedavno dobiveni Putinov orden. Ili možda zarađivao novi?

Drugi manevar odigran u završnici kampanje uoči prvog izbornog kruga, opet u režiji „neovisnog“ pravosuđa, bila je odluka Upravnog suda da dodijeli dijete na posvajanje istospolnom paru nakon što je odgovarajuće ministarstvo to odbacilo, a što se podsvjesno povezuje s uvođenjem rodne ideologije. Mediji su spremno prihvatili bačenu kost kako bi galvanizirali konzervativno biračko tijelo, nesposobno razlučiti pravosudnu od izvršne vlasti, i tako ga, baš kao u slučaju Lepe Brene, usmjerili prema kandidatu Škori. U promidžbi je prednjačio navodno konzervativni, tradicionalni dnevnik u vlasništvu Katoličke crkve u Austriji, a koji već neko vrijeme polagano kuha žabe,… ovaj čitatelje u loncu promovirajući LGBT agendu. Mjesecima veselo izvještava o starateljskom pothvatu para gej-pingvina u berlinskom zoološkom vrtu, koji su grijali jaje, a ne jedan drugom jajca, i potom navodno uspješno odgojili izlegnutog ptića. Sad je Večernjak jedva dočekao sudsku presudu kojom pravosudna vlast „pingvinima“ stavlja dijete pod bor kao božićni dar, čemu je na dan izborne šutnje prije prvog kruga posvetio 3-4 početne stranice, očito provocirajući čitatelje tradicionalnih vrijednosti. Večernjaku, koji se daleko više približio Jutarnjem nego HDZ SDP-u, sad još jedino preostaje zabilježiti željno iščekivani trenutak kad mužjak pingvina napokon snese jaje. Bez brige, čim se to dogodi, Vaš omiljeni, konzervativni, nacionalno osviješteni dnevnik će Vas o tome hitro izvijestiti. I da slučajno netko nije pomislio otkazati pretplatu ili ga prestati kupovati! Mogla bi mu ta epohalna vijest promaknuti, a on ostati živjeti u mraku neznanja.

Zašto je Škoro uopće izabran za kandidata?

Neometano raspolažući medijsko-pravosudnom topničkom podrškom, ustroj naslijeđen iz totalitarnog sustava nije propustio prigodu posijati sjeme razdora u suparničkim redovima. A ako u nečemu taj polusvijet ima bogato iskustvo i predstavlja marku u svijetu, onda je to upravo ta vrst destrukcije igre. Ovdje treba imati na umu kako je teže biti odabran za kandidata koji će zadobiti širu medijsku podršku, negoli pobijediti u izbornoj utrci. A tko će biti kandidat, narod niti bira niti ga zaziva, nego ga oni koji imaju tu moć turnu narodu pod nos. Tako je za kandidata desnice odabran popularni pjevač i zabavljač Miroslav Škoro.

Koliko god se slatkorječivo poistovjećivao s narodom, Škoro je isturen samo s jednim ciljem – kako bi pobijedio odabranik i pouzdanik post-komunističkih struktura Zoran Milanović. Ključ Milanovićeve pobjede ležao je u tome da mu se osigura vodstvo nakon prvoga kruga – bude li moguće, i već tada eliminira Kolindu kao jedinu ozbiljnu prepreku – da bi potom u drugom krugu pobjeda poput zrele jabuke pala Milanoviću u ruke.

U manje vjerojatnom scenariju – da je Škoro uspio eliminirati Kolindu u prvom krugu – razuman bi Kolindin birač bio doveden pred svršen čin. Dužnost bi mu bila spriječiti diletanta Škoru da ostvari cilj radi kojeg je izabran za kandidata – pobjedu Milanovića. A to bi se, pomalo paradoksalno, moglo učiniti na samo jedan način – glasom za Škoru! Bio bi to racionalan izbor između dva zla. Ipak, ni to ne bi pomoglo. Ne samo zato što na svim stranama vlada kronični manjak razumnih, i ne samo zato što bi Milanović Škoru na sučeljavanjima o tematici, u kojoj je zabavljač početnik i definitivno se ne osjeća kao kod kuće, ispuhao iz nosa. Nego bi ga medijska mašinerija brutalno samljela etiketirajući ga ekstremnim desničarom, dok se vezivanje s Bandićem u njegovu slučaju ne bi riješilo kolačima, nego preko adventske kućice. Uz to bi ga nedostatak stranačke infrastrukture onemogućio da izvede na izbore one inertne birače tradicionalnog svjetonazora koje treba povlačiti za uši na biralište.

Kako bi se pojačalo ogorčenje Škorinih pristaša na Kolindine, istraživanja javnog mnijenja su dva-tri tjedna uoči izbora suflirala kako Škoro lako pobjeđuje bilo kojeg protivnika u drugom krugu. No, čak i da je ušao u drugi krug, pa očekivano bio pometen od Milanovića, poslije bi se anketari lako mogli pravdati trendom. Jer malotko je primijetio da se Škorina navodna prednost u drugome krugu u odnosu na oboje protukandidata u samo tjedan dana istopila s nekih 11-12 % na svega 1-3 %, zapavši u okvir statističke greške. I, sad, je li domoljuban onaj koji vjeruje izvidima agencija u službi vladajućih struktura iz sjene koje očito stoje iza lijevog kandidata, ili je to ipak onaj koji će se uprijeti koliko može kako bi spriječio njihov scenarij? Je li trebalo šutjeti na besprizorne laži i olajavanja Predsjednice od strane ideologa razvaline odjevenih u dres anarhoidne desnice ili uzvratiti golom istinom o Škori? Dok su Predsjednicu vrijeđali izmišljotinama, njih je vrijeđao već i sam spomen istine o njihovu miljeniku. Konačno, misli li doista netko da bi neugodnu istinu o Škori prevladavajući mediji tajili da je kojim slučajem prošao u drugi krug?

Škoro se dvaput odredio

Ipak, odigrao se drugi scenarij – Kolinda je ušla u drugi krug gledajući Milanoviću u leđa, oslabljena Škorinim udarcima ispod pojasa, obilato poduprtim besprizornom kampanjom Večernjeg lista i Z1 televizije. Iščekivalo se tek kako će se Škoro postaviti uoči drugog izbornog kruga. S jedne strane, neprijateljski se odnosio prema Kolindi, s druge, potencijalna biračka tijela im se uvelike preklapaju.

Pažljivijem promatraču nije promaklo kako se Škoro jasno opredijelio još u prvom izbornom krugu izjavivši ako ne uđe u drugi krug, to znači da je pokraden. Ta je tempirana bomba potom eksplodirala ogorčenjem njegovih pristaša nakon objave rezultata prvoga kruga. Slijedeći miris dima, Slobodna Dalmacija već idući dan pohodi Imotski, jedinu oazu u Dalmaciji u kojoj je Škoro pobijedio Kolindu, da bi joj se lokalna Škorina koordinatorica požalila kako su izgubili samo tamo gdje nisu mogli osigurati dovoljno promatrača, očito aludirajući na izbornu krađu. Iako rezultati izbora ne upućuju na to ni po kojem mjerilu. Naime, izlaznost na spornim mjestima je bila slična kao tamo gdje je pobijedio Škoro, stoga, listići očito nisu naknadno ubacivani, a isto vrijedi i za broj nevažećih listića, dakle, Škorini glasovi nisu poništavani. Tko se sjeća Mostova djelovanja u Metkoviću i Vrgorcu, prepoznat će u ovome istovjetnu rušilačku taktiku izgrađenu na medijskim mantrama desetljećima korištenim kontra HDZ-a. Usput, u svim bivšim utvrdama mostovaca i suradnika (Metković, Vrgorac, Knin, Omiš) Kolinda je uvjerljivo pobijedila najprije Škoru, a potom još uvjerljivije i Milanovića.

No, Škori ni ovako očigledno svrstavanje uz Milanovića nije bilo dovoljno pa se odlučio na još radikalniji mostovski potez, slijedeći Grmojin putokaz. Naime, svjestan izrazito limitiranih kognitivnih sposobnosti glavnine vlastitih birača, svoj je izbor komunicirao da ne može izravnije – izaći ću na izbore te dopisati i zaokružiti broj 3. – Vas, moj narod! Izbori su pokazali da ga je poslušalo najviše 67 tisuća birača (22 tisuće su već bile protiv bilo kojeg od 11 kandidata ponuđenih u prvome krugu, pa je logično da su i sad bili protiv preostalih dvoje). Tih, ne više od 2% biračkog tijela je ono na što čovjek koji se proglasio narodom, a uživa podršku tek 12% naroda, može ubuduće bezuvjetno računati.

U prilog svjesnom Škorinom djelovanju u korist Milanovića govori i aktivnost većine njegovih trolova na portalima i društvenim mrežama nakon prvog izbornog kruga. Naime, istinski bi idealist nakon tijesnog poraza bio vidno razočaran. Smanjio bi aktivnost, a ne bi ju pojačao šireći propagandne umotvorine i na onim portalima na koje dotad nije zalazio. Jesu li to već od samog početka bili milanovićevci ubačeni kako bi udarali tempo razdoru na desnici (kako oni istinski preziru desničare, neke se može prepoznati i po tome što im se, glumeći ih, rugaju nepristojno pišući samo velikim slovima), ili su okuženi zapaljivim ozračjem razdora milanovićevcima tek kasnije postali, posve je nebitno. Cilj je postignut. Naposljetku, ni Škorin dežurni „pingvin“ iz Večernjeg lista nije propustio na sam dan drugog izbornog kruga prosipati drvlje i kamenje po lokalnoj upravi u Zadru i Dubrovniku, gradovima u rukama HDZ-a. Za koga li je radio tad kad je Škoro već otpao?

Što je odlučilo – neka bude Milanović?

U drugom izbornom krugu odazvalo se 150 tisuća birača više nego u prvom, ali i njih 200 tisuća manje nego prije 5 godina. 80 tisuća ih je manje prirodnim putem, nešto se ljudi iselilo, mada ni izbliza koliko se govori, neki su otišli na skijanje, a oglušio se i dio razočaranih Škorinih glasača iz prvog kruga koji nisu kopirali Škoru glasujući prosvjedno. Pri analizi strukture izašlih birača nipošto ne treba zanemariti poznati fenomen kako se birači izazivača, u ovom slučaju Milanovića, pogotovo ako vide da ima dobre šanse za pobjedu, lakše mobiliziraju od onih branitelja titule, a što se odrazilo kroz veću izlaznost u županijama u kojima je Milanović dominirao. K tome, već i površna analiza pokazuje kako je znatan dio Škorinih birača, posebno oni u gradovima, prije svega antisistemski nastrojen, protiv su velikih stranaka. Takvih je, kako pokazuje usporedba s prijašnjim izborima, barem 100 tisuća, i oni su u drugom krugu uglavnom ostali kod kuće, dok su u prvom krugu medijskim prigušivanjem Kolakušića bili usmjereni ka Škori kako bi se tijesnim ishodom pojačala napetost na desnici. Dakle, obična je tlapnja kako su Škorini birači monolit i da su gotovo svi, njih preko 450 tisuća, ideološki jasno profilirani. Teška je zabluda i zavodljiva misao kako svjetonazorska desnica ima 51% u biračkom tijelu, što je naprečac izvedeno iz rezultata prvog izbornog kruga u kojem su desni birači bili motiviraniji zbog dvoboja na desnici. Ozbiljnija strategija za parlamentarne izbore mora i tu činjenicu uzeti u obzir, to više što će struktura izašlih birača tada više nalikovati onoj u drugom izbornom krugu.

Kako bi se utvrdilo što je doista presudilo, ključno je uvidjeti koliko je izašlo novih, ne baš toliko zagriženih birača (budući nisu izašli u prvom izbornom krugu), a koji već i stoga lako prianjaju uz prevladavajuću medijsku navijačku sliku, te koliko razočaranih Škorinih birača nije izašlo. I, posebno, koliko je među njima onih zadrto antisistemskih koji ionako ne bi dali glas Kolindi, a koliko onih uistinu ideološki desnih. Iako te odnose nije moguće sa sigurnošću utvrditi, jasno je da bi – kad Škorini birači koji su odlučili poništiti listić, uz one ideološki desne koji nisu glasovali u drugom krugu, ne bi bili radikalizirani u toj mjeri da im bude svejedno hoće li biti predsjednik Milanović ili Kolinda – izborna utrka ispala skroz neizvjesna. No, sve i kad tih obijesnih desnih glasova u konačnici ne bi dostajalo za Kolindinu pobjedu, stoji tvrdnja – da se Škoro (ili neki njegov pandan) nije kandidirao, Kolindina bi komforna prednost nakon prvoga kruga demotivirala Milanovićeve pristaše, uslijed čega bi teško mogli postići tako visoku mobilizaciju u drugom krugu. Stoga, uzevši u obzir i kako je medijsko-pravosudni presing u korist ljevice unaprijed zadana činjenica koja se nije mogla prevenirati, stoji zaključak kako je upravo Škorin angažman doveo Milanovića u Predsjedničke dvore.

AV i „marginalci“ napokon zajedno

Zanimljivo, Škorino ispadanje najviše je pogodilo one koji nikako ne mogu oprostiti Kolindi posjet Vučića Hrvatskoj, ali ništa manje i samog njihovog arhetipskog neprijatelja Aleksandra Vučića. Naime, predsjednik Srbije se poigrao analitičara političkih prilika u susjedstvu, napomenuvši na sam dan izbora kako ankete namjerno iskrivljuju stvarnost, naznačujući time da Škoro, kojeg su ankete usporavale, ima veće šanse nego što one govore. Da bi dan poslije čovjek, u Srbiji znan i kao AV, tužno zacvilio kako su Škori nedostajala svega 3 dana da dohvati drugi krug. Jasno je zašto bi njemu odgovarao potpuni politički diletant na dužnosti hrvatskog predsjednika. Za to doista ne treba imati kvocijent inteligencije 150, koliko Vučić po prilici ima. No, zašto bi to odgovaralo i onima u Hrvatskoj koji reže na Vučića, naizgled je zagonetka. Odgovor na nju mogu dobiti izvade li toplomjer iz mjesta na kojem mjerenje daje najbolje rezultate i očitati svoj kvocijent. IQ je to posve primjeren onomu koji se u miru bori za ono isto za što se njegov neprijatelj borio u ratu, i nastavlja se boriti u miru – za što slabiju Hrvatsku! Dok drugima zamjeraju Pupovca, nek’ se radije zapitaju čiji su oni pupovci.
Vučićevo razočaranje Škorinim neuspjehom to je više razumljivo što mu ne odgovara ni Milanovićeva pobjeda, bez obzira što, kako reče još jedan uvaženi prekodrinski analitičar, vojvoda Šešelj, Srbiji ona ipak bolje paše nego Kolindina. Ne zato što se Milanović u završnici kampanje svako malo verbalno istresao nad beogradskom čaršijom, čak ni ne zato što se otvoreno svrstao kontra Vučićevih liblinga u državno-crkvenom sporu u Crnoj Gori, pa niti zato što je svojedobno, u maniri kabadahije, za vrijeme migrantske krize isključivo za predizborne potrebe zakrčio legalni tranzit robe na granici sa Srbijom, da bi se na poziv nekog euro-birokrata upućen iz Beograda brže-bolje povukao podvijena repa. Vučića nadasve muči to što je Milanović razvio srdačne, ne samo osobne, nego, mada to negira, vjerojatno i poslovne veze s albanskim predsjednikom Edijem Ramom, oko kojeg se počela rasplitati neugodna afera s albanskom mafijom u glavnoj ulozi. Podsjetimo, riječ je o mafiji čije je istaknute pripadnike bilježila knjiga dolazaka u Predsjedničke dvore za vrijeme stolovanja Stipe Mesića. E, to već pali sve upozoravajuće lampice na Vučićevoj kontrolnoj ploči.

„Katolici“ i „domoljubi“ od Biste do Baste,… i opet Biste

Bježeći od toga da budu ovce, a istodobno ne primjećujući kako ih vukovi drže za bedake, u vlastitu moralnu nadmoć uvjereni „domoljubi“ suptilnom su propagandom usmjereni dati glas u prvome krugu Vučićevu izboru, a ujedno su i potaknuti na apstinenciju u drugom. Reklo bi se – jednim udarcem dvije muhe! Oni, inače, ako ih se pita, ništa ne vjeruju tim lažljivim medijima….Hm,… ništa osim krilatice – HDZ, lopovi! I, naravno – kako bi Škoro sigurno pobijedio u drugom krugu – čime su ih ne manje napadno futrali. Uredno pocuclavši sve bombone kojima su ih medijski stričeki i tete nutkali, pokazali su se važnim kotačićem u Milanovićevom izbornom stroju, toliko važnim da se čini kako im ne gine nastup i na predsjedničkoj inauguraciji. Ovaj put u svojstvu ansambla ZDŠ – Zokini Domoljubni Šmrklji – to, iz Zokina nosa iskopano suho zlato. Zapast će ih čast trijumf ljevice ovjekovječiti novom predsjedniku neobično milom poskočicom – „Otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša,…“ – koja tako slikovito sažima svu životnu filozofiju tih samozvanih „katolika“ i „domoljuba“ – „Ruši svoga i ne moli Boga!“ Kako se šuška, Basta, kako glasi Milanovićev nadimak iz mlađih dana, će se pobrinuti i da im se u znak zahvale svečano uruči Maršalova bista u trajno vlasništvo.

Napokon, zaslužuje li tko to više od onih koji dopuštaju da im se svako malo podmetne neki DOBROslav ili MIRoslav? Valjda misle, jadni ne bili, da im time žele MIR i DOBRO? Ma sve, samo nek’ nije Ante. Jer što može biti jedan Ante nego trojanski konj? Uostalom, da je Ante neobično opasno ime, i znanstveno je dokazano. Pokazao je to predsjednički kandidat, huligan s Princetona koji podivlja kad netko zapisuje nešto u teku, ali, za razliku od nogometnih huligana u Engleskoj, ovdje ne dobiva ni prijekor, a kamoli ozbiljnije sankcije akademske zajednice. To samo potvrđuje da je ono što se donedavno klatilo zagrebačkim ulicama u smjeru Trga sv. Marka mila majka u odnosu na stanje u visokom školstvu. Koga još onda može čuditi da te tvornice za stvaranje fah-idiota proizvode usput i idiote u onom smislu u kojem je taj izraz rabio Aristotel? Kako su upravo takvi najpodložniji medijskim manipulacijama, i nije tako neobično što baš iz tog soja pretežito izlaze Bastini glasači. A to ujedno znači i da je svijetla budućnost Biste zagarantirana, bila ona na Pantovčaku ili ne. Ta, nije li dovoljno jamstvo za to što je tamo već Basta?

Grgur S./kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Totalitarna (pod)svijest političke nenormalnosti

Objavljeno

na

Objavio

Izabrani predsjednik Zoran Milanović, blago rečeno, osebujna je politička ličnost.

Već njegov slogan “normalno” dovoljno je simptomatičan, i ukazuje da nije baš posve normalan. Jer činjenica da je više od milijun Hrvata dalo glas drugim kandidatima logično implicira da ti ljudi ili nisu normalni, ili da ne žele biti normalni.

Normalnost, među inim, statistička je činjenica, i određuje se odgovara li naše ponašanje većinskom. U tom smislu, svatko je od nas u nečemu, svejedno, ili ispod, ili iznad prosjeka, dakle – nenormalan.

Nikola Tesla jednako je bio nenormalan na svoj način, kao i Ava Karabatić na svoj način. Milanović je obilato svojim postupcima i izjavama već pokazao da je nenormalan. Govoriti o puknutoj cijevi u vlastitom stanu dok Gunja nestaje u poplavama, svjedoči da mu nije pukla cijev, već i “nešto” drugo, kao i politički komunicirati prema drugim državama nazivajući ih “šakom jada”, nije baš ni politički ni ljudski normalno prema državljanima te zemlje.

I nakon što je izabran za predsjednika on je pokazao, opraštajući se od SDP-a, svu raskoš svoje normalnosti izjavivši: “Da je u izborima istina jedini kriterij, a o istini bih htio nešto reći, SDP bi bio na vlasti vječno”. Istina i politika, pa još vječnost u vremenu, to nije normalna izjava, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

SUKOB MOĆI I ISTINE

Naime, Hannah Arendt koja se, među inim, bavila totalitarizmima, cijeli svoj intelektualni vijek potrošila je da bi istinu zaštitila od politike i političara. Politika, čitaj moć, i istina, kroz cijelu povijest su u krvavom sukobu.

Arendtova polazi od teze da svako obmanjivanje polazi od samoobmanjivanja, a jedno od njih je da (u politici) ti, ili tvoja stranka, posjedujete istinu. Tko posjeduje istinu je totalitarist i isključiv, a onaj koji je traži jest demokrat. Istina koja se posjeduje je u političkom smislu opasna istina. Za politiku je mnijenje, privid, a ne istina ili moral, kaže Arendt, odlučujući preduvjet bilo kakvog političkog organiziranja.

Bez obzira u kakvoj se političkoj formi ta zajednička volja pojavljuje, njen jedini limitirajući faktor jest krug istomišljenika, članova stranke, drugova i drugarica koje okuplja. Oni pak uvažavaju, što je normalno u politici, ono što im u njihovoj agendi koristi, ali isto tako, bez obzira na istinu, odbacuju sve što im može štetiti.

Politika se legitimira tako kao potpuno otvorena forma, koja se poput vode određuje prema obliku posude, prema promjenjivim mnijenjima građana o ljudskim stvarima (a ne vječnim, druže Milanoviću), koje su i same u stanju neprekidnog toka. Sukob intelektualca i političara je u tome što političar traži prije svega, i to je legitimno, moć, a intelektualac istinu. U tom sukobu istina uglavnom strada ako nije po volji moći.

Sokratova sudbina, toliko puta viđena u povijesti, paradigmatična je za sve Milanoviće i SDP-ovce kroz povijest. I kod nas su stradali na istoj paradigmi mnogi Gotovci i Budiše od strane preteče Milanovićeve Partije koja je posjedovala istinu. Naime, Sokrat je u sukobu sa sofistima isticao kako nam istina ne pripada, ona se ne posjeduje i nije na prodaju, pa ni u politici. Prema Sokratu, to je preduvjet demokratskog poretka, da istinu ne posjedujemo, već zajedno tražimo, porađamo, u procesu argumentacije, gdje je svatko pozvan reći svoje.

Dakle, slikovito govoreći, u demokratskom poretku i građani i stranke su jednako udaljeni od praznog centra u kojem bi trebala zasjati istina, uvijek nesavršena, pa, osim istine, zbog približavanja tom centru, imaju pravo postavljati prije svega prava pitanja, propitivati, sumnjati, kao temeljni preduvjet približavanja istini. Kako je Sokrat završio od strane politike koja je, kao Milanovićev SDP, posjedovala istinu, dobro je poznato, kao i naši Gotovci i Budiše.

Čak ni sveti Pavao, suutemeljitelj kršćanstva, kada je istina u pitanju u “Hvalospjevu ljubavi” jasno kaže: “Doista, sada gledamo u zrcalo, kao u zagonetki, a tada licem u lice. Sada spoznajemo djelomično, a tada ću spoznati savršeno”. Sama pak Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru, imajući u vidu da su se religije ubijale u ime istine, govori i o tragovima istine prisutnim u drugim religijama, što je preduvjet međureligijskog dijaloga i mira.

Ali što je Katolička crkva za SDP koji prisvaja svu istinu i “vječnost”, što su pape za nezabludivog Zokija Milanovića? Ništa, šaka jada! U tom smislu, razni Stazići u SDP-u koji posjeduje istinu kao i SKH prije njih, prema vlastitim izjavama, danas ne ubijaju u ime istine ne zato što ne žele, već zato što ne mogu i ne smiju. Milanovićeva “normalna” izjava o istini i SDP-u koji bi, da je istina jedini kriterij, vladao vječno, neodoljivo podsjeća na stih one “pesme” iz bivšeg režima: “Ako ima večnosti, i ako večnost ima ime, ime večnosti je Titovo ime”.

Ova, po meni, opasna izjava, odaje Milanovićevu totalitarnu (pod)svijest. Zato je velika utjeha da su predsjedničke ovlasti, za razliku od izabranog predsjednika i Svemira – ograničene! Za Svemir nisam siguran…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ribić pisao Milanoviću: ‘Bojimo se izreke da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Vi niste janjeća narav’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari