Pratite nas

Gost Kolumne

Hrvati Posavine i Hercegovine uvijek jedni uz druge

Objavljeno

na

Već tradicionalno, svake godine početkom rujna Orašje i Posavina postaju središte kulture, filma, slavljeničkoga ozračja koje donosi jedinstvenu toplinu i otvorenost našega naroda toga kraja. Zahvaljujući manifestaciji “Večer Hercegovine u Posavini” i svima onima koji su zaslužni za njezino redovito održavanje te festivalu “Dani hrvatskoga filma”, na jedan poseban način slavimo i njegujemo snažnu povezanost i zajedništvo Hercegovaca i Posavaca, ali i svih Hrvata diljem naše domovine Bosne i Hercegovine i izvan nje.

Piše: Dragan Čović – Večernji list

Svatko tko je do sada imao prigodu posvjedočiti tim manifestacijama, mogao je osjetiti ljepotu Posavine, čuveno posavsko gostoprimstvo i dobrodošlicu po kojima je taj kraj poznat, ali i izraženu bliskost naroda Hercegovine i Posavine koja prkosi prostorno-zemljopisnoj razdvojenosti. Neprocjenjiva vrijednost tog iskustva stvarni je osjećaj i spoznaja kako su Hrvati Bosne i Hercegovine, kao i izvan nje – jedno, bilo da žive u Posavini, Hercegovini ili negdje drugdje.

Veže nas zajednička ideja kulturne, etničke i nacionalne povezanosti koja se, opet, na najjasniji način očituje u brojnim poveznicama našeg načina življenja. “Odvojeni, ali ujedinjeni” – to je odrednica koja u najkraćem opisuje odnos “izvornih” Posavaca i Hercegovaca. Jedinstven okvir naše bliskosti zajednički je nacionalni identitet koji je neodvojivo i neraskidivo povezan s našom domovinom Bosnom i Hercegovinom. Hrvati u Posavini i Hrvati u Hercegovini uvijek su bili tu jedni za druge kad god je bilo potrebno. Ne zaboravimo ratna vremena najvećih kušnji i neizvjesnosti kada je hrvatski narod diljem naše domovine krvario, osobito u Posavini, središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Povijest naših odnosa povijest je uzajamnog pomaganja i solidarnosti u najtežim vremenima kada smo branili, štitili, hranili i na mnoge druge načine pomagali jedni drugima, bez razmišljanja pritjecali jedni drugima u pomoć ne kalkulirajući mogućim opasnostima i rizicima. Zalog svih žrtava tog vremena obvezuje nas u miru jačati naše zajedništvo kako bismo sačuvali hrvatski narod na njegovim stoljetnim ognjištima. Tako i ove godine slavimo bliskost Hercegovine i Posavine kroz višestruke poveznice, bilo da su biološke, bratske i sestrinske, a onda i najiskrenije privatne i prijateljske. Premda smo prostorno i zemljopisno odvojeni, među nama su neraskidive i trajne veze koje će takve i ostati. Ne mogu ih dovesti u pitanje propaganda i podmetanja, koji ne jenjavaju niti posustaju i u vremenu u kojem živimo.

Često se u medijima, ali i od onih koji u širenju takvih neistina vide osobnu korist, zlonamjerno spočitava sve ono što je suprotno onome što možemo posvjedočiti kada smo zajedno, a to je istina o kontinuiranom zajedništvu hrvatskog naroda Posavine i Hercegovine. Potpuno je jasno da to smeta svima onima koji žele podijeliti Hrvate i uništiti njihovo zajedništvo jer razjedinjeni i posvađani Hrvati na regionalnoj osnovi omogućili bi realizaciju na ovim prostorima davno zacrtanih političkih strategija za koje su Hrvati BiH prepreka. Kada bi zlonamjernici uspjeli u tome, nesmetano bi mogli nastaviti dalje dekonstituirati Hrvate kao jedan od triju suverenih naroda, nositelja ustavnosti. Takve namjere se u konačnici svode na viziju BiH skrojene isključivo od dvaju entiteta, bez Hrvata kao naroda koji na bilo koji način može odlučivati o svojoj sudbini ili uticati na društveni i politički život Bosne i Hercegovine. Davno su još neka središta moći u inozemstvu preko svojih posrednika u BiH zacrtala svođenje Hrvata na poziciju nacionalne manjine ili čak raritetne folklorne skupine. U tome bi zasigurno uspjeli jer su na raspolaganju imali, kao što i danas imaju, značajne resurse za realizaciju svog nauma. Kako smo se onda uspjeli oduprijeti tome? Jednostavno.

Tako što je naš odgovor na njihove pokušaje razjedinjenja hrvatskog bića u BiH bio naše još snažnije povezivanje, umrežavanje i solidariziranje. To se pokazalo kao ključ opstanka Hrvata na ovim prostorima i u cijeloj BiH. Izazovi pred nama nameću obvezu još odlučnijega suprotstavljanja podmetanjima koja imaju za cilj kriminalizaciju Domovinskog rata i nemoralno blaćenje ogromne žrtve koju su u ratu dali oni najvredniji među nama kako bi zaštitili živote, imovinu, slobodu i dostojanstvo hrvatskog naroda.
Na nama je moralna odgovornost odlučno se oduprijeti svim nastojanjima koja bacaju mrlju na Domovinski rat i njegove žrtve te jasno i glasno kazati da smo u ratu časno branili i sačuvali BiH kao državu u kojoj sva tri naroda, pa tako i Hrvati, trebaju imati svoje zasluženo mjesto. To je moj odgovor svima onima koji rade na tome da najvažniju kariku hrvatskog zajedništva hercegovačko-posavskoga prijateljstva presjeku te tako podijele i oslabe Hrvate u BiH. Na nama je odlučno se oduprijeti takvim pogubnim tendencijama, a to možemo isključivo zajedništvom. Nakon svih ratnih iskušenja i neprilika koje su zadesile ovaj kraj, herojskoga otpora koji je očuvao Hrvate na ovim prostorima, brojnih žrtava na tom putu, obveza svih nas je čuvati jedinstvo i zajedništvo kao odgovor svima onima kojima ono predstavlja trn u oku.

Sasvim je izvjesno kako nas u predstojećem vremenu očekuju nova iskušenja, razna podmetanja kako bi se potaknule sumnje i oslabila vjera u zajedništvo Hrvata koje nam daje snagu i perspektivu ustrajati u postizanju naših legitimnih nacionalnih ciljeva u BiH, a to su opstanak i ostanak Hrvata te zaštita Ustavom zajamčenih nacionalnih prava. Takvi ciljevi su i moralno opravdani jer se temelje na ustavnim i moralnim načelima. Oni su kao takvi usmjereni prema postizanju jednakopravnosti Hrvata s druga dva naroda u svim područjima života, prije svega u smislu institucionalno-političke ravnopravnosti koja je jamstvo sustavne ravnopravnosti u svim drugim područjima. Jedino tako, umjesto nestanka Hrvata s ovih prostora, koji neki vide kao način konačnog rješavanja hrvatskog pitanja u BiH, možemo ustrajati kao zajednica u ostvarivanju jednakopravnosti Hrvata, od Posavine, preko središnje Bosne, do Hercegovine.

Stoga ćemo danas i sutra svi skupa iz Orašja iznova poslati glasnu poruku kako želimo povezati sjever i jug lijepe BiH i da to budu snažne veze koje će biti pravi odgovor nastojanjima da se Hrvate podijeli po regionalnoj, političkoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi. Narod Posavine sve nas je svojom dobrotom, požrtvovnošću, domoljubljem i ustrajnošću zadužio ostati uz njega. Budućnost posavskoga kraja pitanje je budućnosti svih nas te ćemo činiti sve kako bi ona bila uspješna i prosperitetna unatoč svim izazovima. Nastavit ćemo graditi mostove i raditi na što snažnijem povezivanju hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini, kroz kulturne, gospodarske, infrastrukturne projekte te raditi na zaštiti zajedničkih interesa koji se sastoje u obrani konstitutivnosti i prava na jednakopravnost s druga dva naroda u svim područjima života. Zalog naših pojedinačnih, ali i općih perspektiva, kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH, su naša uzajamna solidarnost, povjerenje i odlučnost oduprijeti se svim nastojanjima kojima se nastoji razbiti ili poljuljati zajedništvo Hrvata Hercegovine, središnje Bosne i Posavine, a koji će se zasigurno intenzivirati u razdoblju pred nama. Duboko sam uvjeren kako ćemo tada, kao i do sada, znati odgovoriti svim izazovima te na taj način izboriti se za stabilnu poziciju Hrvata u BiH na svim njezinim područjima, a osobito u Posavini koja je od najvećeg simboličnoga i stvarnog značaja. Svako vam dobro i živjeli.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Transrodni monitoring: Za dron spremni!

Objavljeno

na

Objavio

Nacija je u transu – transrodnom. Hipnotizirani učinak razliježe se Hrvatskom. Zastave su spuštene na pola koplja, mediji su postigli zavidan harmonijski učinak jednoumlja, a politika nas je poništila ratifikacijom briselske konvencijske kurtizane, uvodeći nas u stanje nirvanske omaglice.

Tako se to radi u dženderiziranim sustavima. Razum postaje prazno mišljenje lišeno istine i svakoga kriterija, napose onoga ontologijskog i objaviteljskog, po kojemu ljudi bijahu stvoreni kao muškarac i žena. Stvoreni, bez mogućnosti da postanu ono nešto treće, nego da otpočetka budu to što uistinu jesu. Nacionalni identitet više nije prijetnja, barem kad su u pitanju crveno-bijele kockice u kojima možemo slobodno paradirati po trgovima i rivama, iako strah od odmazde zbog domoljublja još uvijek nije u potpunosti poništen. Tu su aktivni pupovački volonteri, manjinski velikosrpski dušebrižnici koji nam redovito plasiraju načertanijske kronike isfinancirane sredstvima iz državnog proračuna. Isti nam nameću besmislenu pra-fobiju, režiranu pretenzijskim kompleksom vječno ugroženih bradonošaca.

I dok mi istražujemo koliko smijemo biti Hrvati u Hrvatskoj, u pozadini nam se lomi daleko važniji identitet bez kojega ovaj nacionalni ne znači gotovo ništa, iako po njemu i kroz njega definiramo i ovaj duhovno-moralni identitet, jer hrvatstvo ne možemo odvojiti od kršćanstva niti kršćanstvo od hrvatstva. Ako se polomi prvo, polomit će se i drugo, i obrnuto. Glave nam se pokušavaju prebrojavati snimkama dronova u aplikacijama koje precizno potvrđuju kako nas je malo, i „dok palme njišu grane“, 50 000 ljudi kupuje sladoled ili čeka tramvaj. Pa dobro, statistika je pokazala da puno toga ližemo i da se damo vozati od nemila do nedraga. Poslužili smo svrsi, a konačni cilj je postignut – dženderijada više ne skriva svoje naume, ona ih provodi! Svi koji se ne slažu s ovom ideološkom formacijom novoga ljudstva, dobivaju stigmu nazadnih, netolerantnih i ekstremnih desničara koje treba ignorirati, a onda ih zakonskim okvirom natjerati na poštivanje prava „drugačijih“ za koje još ne znamo tko su jer su u postajanju, iako se u podlozi definiraju kao ugrožene žene. Tako smo od Adama i Eve, prvih ljudi, muškarca i žene, prošli višemilijunski evolucijski put Hominina, preko majmunoida i homo erectusa do homo sapiensa.

Poubijali smo se zbog Übermenscha, odveli smo u nepostojanje Boga Stvoritelja i porodili univerzalnog čovjeka koji prije toga može biti i kokoš ako se tako osjeća. Kad se svi osjećaji istope, kad čovjek više sebe ne bude uopće osjećao, kad uđe u tamu potpunog poništenja u kojoj neće žudjeti ni da bude transovaj ili transonaj, postat će bezdušni X – nova i konačna vrsta ništavila. Zvuči orwellovski, bensonovski, da će čipirani ludens biti krajnji produkt potisnutog duhovno-moralnog humanoida, ali ako se današnji čovjek ne otrijezni od transa, ako pristane na zabludu džender „nestašnosti“ i s njom uđe u kompromis, onda je smrt čovjeka nepovratni, očekivani kolaps iz kojega više nitko neće moći izaći živ.

Govore nam to države u kojima je pedofilija odobrena mogućnost, odgoj djece usmjeren je prema neutralnosti i eksperimentalnoj praksi bez znanja o posljedicama takvih mentoriranja uz prihvaćanja trans-obilja koja u zastaru šalju antropološku zbilju i navješćuju rat spolova. Ženskost koja poništava muškost i muškost koja poništava ženskost, ubija jednog te istog čovjeka – sebe sama. Perfideus giganteus čini to sasvim legalno, svim dozvoljenim sredstvima stvara ozračje pomutnje i sugerira, odobrava i provodi, nadzire i sankcionira svaku pojavu koja priječi realizaciju vrlog novog svijeta – demokracija ne postoji, ona je u službi dženderskog totalitarizma koji je crnim petkom trinaestim osvanuo i u Hrvatskoj. Ako netko može tolerirati da mu dijete koristi sanitarni čvor s pedofilom i da čita lektiru u kojoj se podrobno opisuje silovanje maloljetnika, ako nema problem s tim da mu politika propisuje odgojna mjerila i nakaradne vrijednosti, ako pri tome misli da je zbog toga napredan i prosvjetljen, neka bude onda dovoljno tolerantan i prema onima koji su „zatucani“! Možda će i oni nadoći, pod svekolikim pritiskom tajnih sila velike moći koje uvijek nađu načina da zarobe većinu svojom ideološkom propagandom.

U svim vremenima. I dok iščekujemo Jaglanda da nam blagoslovi trans-menadžere i preda im monitorinšku štafetu, i dok ošamućeno razabiremo je li imalo uopće smisla upaliti svjetlo u podne na Trgu prije ovoga mraka, odgovor je logičan – nije, jer bijasmo na svjetlu. Ali, sada, kad je nastupilo pomračenje uma, važno je ne kopniti pred belzebubskim podmornicama, jer „otoci žude za naukom njegovim“. Otoci duša koje plutaju u zabludama sodomijskih magova i u tami iščekuju Svjetlo Njegove Riječi. Tvrda besjeda nam treba, ona koju je izgovorio sam Krist uvijek istim farizejskim licima:“Jao vama! Slijepe vođe! Budale i slijepci! Zmije! Leglo gujinje!“, i nije se dao smesti njihovim šarlatanstvom. Izvezimo lađu na pučinu, dosta je bilo katakomba, ploviti se dalje mora i kad se nevrijeme nazire u daljini. Što još reći dok dronovi lete nad našim glavama, osim da se ne bojimo biti Hrvati i kršćani u isto vrijeme. Samo snimajte, mi smo ZA DRON SPREMNI!

Slavica Mustapić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Mate Knezović: Je li Crkva nemoćna pred ‘novopoganim crkvenjacima’?

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana je od vjernika laičkog staleža prema biskupima krenuo niz zahtjeva da se predlagatelji i podržatelji Istanbulske konvencije podvrgnu crkvenoj disciplini. Kod toga se zahtijeva da se članovima Vlade RH, koji su prihvatili Istanbulsku konvenciju (IK), uputili ju u Sabor RH na ratifikaciju, te ju brane u javnosti i institucijama (odluka je bila jednoglasna) uskrati pričest i drugi sakramenti. Neki zahtjevi idu za tim da ih se ekskomunicira. Ovo je bila prilika da se te teme stave na dnevni red u unutacrkvenim raspravama i promišljanjima. Prije nekoliko dana Borna Puškarić, pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, izjavio je da se o uskraćivanju pričesti razmišlja.

Međutim, prijetnji ili najava, te javnih opomena od strane biskupa nema, iako se radi o javnim sablaznima i praktičnom otpadu od vjere. Danas sam pratio iskričavu raspravu između katoličke aktivistice i političarke Viktorije Kaleb, dogradonačelice Petrinje, i njezinog biskupa Vlade Košića. Doduše, rasprava se vodila na facebook stranici Zagrebačke nadbiskupije. Ona je iznijela zahtjev da se takvim političarima uskrati pričest i da ih se ekskomunicira, na što je on odgovorio da on ne će nikoga ekskomunicirati. Očito je da još nije, barem tako misle biskupi, došlo do takve situacije, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti ili da su ti uvjeti mrtvo slovo na papiru.  Vjerojatno se smatra da nije vrijeme od takvih “radikalnih” poteza. Možda smatraju da nemaju uporište u Kanonskom pravu, možda da ga i imaju, ali se ne bi htjeli zamjeriti nekome. Ta Crkva je, valjda, inkluzivna, pa ona može, valjda, podnijeti svakakav grijeh i javnu sablazan te otpad od vjere bez sankcija i usput primanje svih sakramenata. Kuda ide takva Crkva nije teško vidjeti. Treba otići u pustoš Zapada, odnosno Njemačku, Francusku, Belgiju…

No da ne donosim unaprijed zaključke, bez nekakve analize Kanskog prava, idemo proći kroz nekoliko kanona (kan.) i paragrafa (§).

Kan. 204 . § 1. Vjernici su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni Božjim narodom i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu.

Ovaj § jasno navodi da su vjernici “pritjelovljeni Kristu”, te su “pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi”. Prema ovoj općoj obavezi svi katolici su dužni postupati. To njihovo postupanje je osobito važno ako su na višem položaju u društvu i državi. Njhova je obaveza tim i veća. Koliko mi je poznato velika većina (ako ne i svi) članovi Vlade bi trebali biti “pritjelovljeni Kristu” i dužni su vršiti svoje poslanje kao članovi Crkve. Stoga je Crkva dužna podsjetiti te i takve članove Vlade i Sabora na njihove obaveze. A podsjeća ih na način da neće nikakve posljedice snositi te ih time, praktično, ohrabruje u rušenju njihove “svećeničke, proročke i kraljevske službe”. Ovim su njihove duše, ali i duše pastira i cijelog naroda, u pogibli.

Kan. 208. Među svim vjernicima, dakako po njihovu preporođenju u Kristu, s obzirom na dostojanstvo i djelovanje vrijedi istinska jednakost kojom svi, svatko prema svojem položaju i službi, sudjeluju u izgradnji Kristova Tijela.

Prema ovom kanonu svi su dužni “prema svojem položaju i službi” sudjelovati u izgradnji Tijela Kristova. Položaj i služba članova Vlade i sabornika je časna. Ona je, gledano s crkvenopravne strane, ne samo svjetovna, nego postoji i obveza prema Crkvi, a to je izgradnja Tijela Kristova. Crkva se mora izgrađivati trajno i dužnost je opća svih njezinih članova. Svima je jasno da Plenković i Vlada, a najave su da će ih slijediti i većina sabornika, djeluju upravo suprotno, odnosno razgrađuju Tijelo Kristovo. Zbog toga ih crkvene vlasti moraju pozvati na odgovornost i upozoriti na posljedice koje će za njih slijediti kao članove Crkve.

Kan. 209. §1. Vjernici su obvezni, i svojim načinom djelovanja, uvijek čuvati zajedništvo s Crkvom.

Time što je neki katolik postao članom Vlade ili Sabora njegove obaveze su i dalje “čuvati zajedništvo s Crkvom”. Ako netko od njih ne čuva to zajedništvo, on ga onda uugrožava te takvo narušavanje zajedništva može dovesti i do potpunog prestanka tog zajedništva.

Kan. 212 – §1. Ono što sveti pastiri, budući da predstavljaju Krista, izjave kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, to vjernici, svjesni svoje odgovornosti, treba da slijede s kršćanskom poslušnošću.

Ovaj kanon je vrlo interesantan upravo u pogledu prijepora oko IK. Naime, s jedne strane imamo svete pastire koji “predstavljanju Krista” i koji su oko IK nešto izjavili, te su ih vjernici dužni slijediti “s kršćanskom poslušnošću”.

Poznato je da se HBK do sada službeno očitovao o rodnoj ideologiji već četiri puta i to u svojim porukama od 15. listopada 2014. godine i 30. studenoga 2017., te priopćenjima od 12. rujna 2017. i od 13. listopada 2017. godine.

Osobito je interesantno priopćenje od 12. rujna 2017. koje navodi slijedeće:  biskupi ne podržavaju konvenciju koja uz plemenite nakane obrane od nasilja „implementira” u sadržaj zakonskoga akta terminologiju „rodne ideologije”, za koju je papa Bendikt XVI. svojevremeno govorio da „vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”. A papa Franjo je na susretu mladih u Poljskoj (12. kolovoza 2016.) rekao kako se radi o „ideološkoj kolonizaciji”. Crkva se zauzima za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet. Biskupi pozivaju sve odgovorne i javne djelatnike u društvu da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni. Europa, kao i Hrvatska, stoljećima je imala svoju filozofiju, antropologiju i etiku na koju se oslanjala politika i društveno djelovanje.

Dakle, učitelji vjere su izjavili to što su izjavili. Vjernici “svjesni svoje odgovornosti” to  trebaju slijediti s “kršćanskom poslušnošću”. Međutim, neki “vjernici” s velikom nadmenošću i u pohodu protiv svojih pastira i subraće vjernika čine upravo suprotno, dapače, oni su spremni obmanjivati ne samo vjernike, nego i svoje pastire. Tako je najistaknutiji “vjernik”, a protivno stavu hrvatskih biskupa koji su utvrdili da je rodna ideologija atentat “na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”, te da se radi o “ideološkoj kolonizaciji” ,a što predstavlja atentat i na kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku”. Međutim ,vođa atentatora se jasno usprotivio biskupima i iznio suprotan nauk koji se u bitnom sastoji u tome da je IK (a time i rodna ideologija sadržana u njoj) “duboko kršćanska”. Ako je Plenkovićeva teologija o “duboko kršćanskoj” IK točna, onda je “interpretativna izjava” naših biskupa “duboko nekršćanska”. Time se Plenković i cijela njegova Vlada, sa svim ministrima, odmetnula od “kršćanske poslušnosti” i atentatom napada kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku” kako se ističe u spomenutom piopćenju. Usprkos navedenom “atentatu”, taj isti Plenković se besramno pričestio pred cijelom Katoličkom Crkvom i hrvatskim narodom na najveći katolički blagdan, Uskrs. Tada je atentat izvršen u samoj Prvostolnici na samog Isusa Krista. Atentat je obavljen uz asistenciju svećenika i uz nazočnost nadbiskupa zagrebačkog. Atentat je izazvao sablazan među vjernim hrvatskim katoličkim pukom, među mnogim svećenicima, no najavljeno je da se atentati i dalje mogu mirno vršiti. Hoće li biskupi imati hrabrosti izvršiti svoju dužnost i spriječiti u budućnosti ono što su sami nazvali atentatom?

Kan. 212. § 3. Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.

U pogledu IK vjernici su se, u zadnje vrijeme, prihvatili svoje dužnosti pa su se usudili “svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve … pri tome čuvaju cjelovitost vjere, ćudoređe i poštivanje prema pastirima”, pa raznim putevima alarmiraju i druge vjernike, odnosno usude se svoje mišljenje “priopćiti i drugim vjernicima”. Uz sva mišljenja koja priopćevaju pastirima osobito se ističu zahtjevi za poduzimanjem sankcija prema Kanonskom pravu protiv “atentatora na obitelj koju čine otac, majka i dijete” (prema Benediktu XVI,) odnosno “ideoloških kolonizatra” (prema papi Franji). Općenito gledano, vjernici su već niz godina postali oni koji u javnosti brane kršćanske vrijednosti. Tako je bilo i kod IK. Nesumnivo je da se danas vodi borba uglavnom izvan domašaja pastira, odnosno pastiri ne ulaze, ili ne mogu ući, u široka polja znanosti, kulture, prava, politike i drugih ljudskih djelatnostima. Zabrinjavajući je trend da kasno ili nikako ne uočavaju važnost tih područja i da i ne traže “očitovanje mišljenja” od prokušanih laika. Tako se na žalost otvara sve veći jaz između svijeta i Crkve, ali i između laika i klerika. Egzaktan je primjer i borba oko IK gdje je vidljivo nerazumijevanje i neuvažavanje mišljenja laika.

Kan. 225 – § 1. Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno bilo povezani u društvu, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista.

  • 2. Ta ih posebna dužnost također obvezuje da, svatko dakako prema svojem položaju, evanđeoskim duhom prožimaju i usavršavaju poredak vremenitih stvari i da tako osobito u obavljanju tih poslova i u vršenju svjetovnih zadaća svjedoče za Krista.

Ova obaveza tiče se svih, a na poseban način predsjednika Vlade RH (koji kaže da je katolik), članova Vlade RH i saborskih zastupnika. Ta to je njihova dužnost prema “položaju”, odnosno viskokoj i časnoj dužnosti narodnih vođa.

Kan. 1184 – § 1. Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja:

  1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima;
  2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri;
  3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika.
  • 2. Ako ima neke dvojbe, neka se traži savjet mjesnog ordinarija, čijeg se suda treba držati.

Jedna od odredbi koja, koliko je meni poznato, se nikada ne primjenjuje. U slučaju nenadane smrti nekog od članova Vlade ili onog saborskog zastupnika koji bi glasovao za IK mora se primjeniti ovaj kanon. To im treba priopćiti.

Kan. 1185 – Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i svaka sprovodna misa.

Kan. 1311 – Crkva ima prirođeno i vlastito pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim mjerama.

Gore smo, bez ikakve razumne sumnje, dokazali da su članovi Vlada, a prema najavama i velika većina sabornika, krivovjerci i raskolnici. Stoga Crkva, kao što i kaže ovaj kanon, ima “pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim sankcijama”.

Kan. 1312 – § 1. Kaznene mjere u Crkvi jesu:

  1. popravne kazne ili cenzure koje su nabrojene u kann. 1331-1336;
    1. očajničke kazne o kojima se govori u kan. 1336.

Ovaj paragraf jasan je da Crkva ima snažna kaznene mjere protiv prekršitelja Kanonskog prava. Dakle, Plenkoviću je nadređeni Zagrebački ordinarij i mora ga slušati ili je otpadnik.

.

Kan. 1312. § 3. Osim toga, primjenjuju se kazneni lijekovi i pokore; lijekovi napose da se predusretnu kažnjiva djela, a pokore više da se kazna zamijeni ili poveća.

Ovaj paragraf osobito je aktualan. Naime, prema najavi iz Vlade i Sabora jasno je da je najavljeno usvajanje pravnog akta koji predstavlja “atentat na obitelj koju čine otac, majka i djeca” (prema Benediktu XVI,) odnosno akta koji predstavlja “ideološkog kolonizatra” (prema api Franji). Crkva bi morala djelovati na način da se “predusretnu kažnjiva djela”. Vjerujem da kanonski pravnici dobro znaju postupak koji se primjenjuje da se “predusretnu kažjiva djela”. Otpadništvo je strašno za Crkvu, a upravo otpadništvo je najavljeno dok nema mjera predusretanja i nitko ih ne najavljuje. Dapače, postoje jasne naznake da ih ne će ni biti. Umjesto preventivnog djelovanja Crkva će se jednog dana susresti s teškim posljedicama nepravovremenog djelovanja. Uostalom, takve posljedice su već na djelu.

Kan. 1331 – § 1. Izopćenomu je zabranjeno:

  1. svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima;
  2. slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente;
  3. obavljati bilo koje crkvene službe ili služenja ili zadaće ili vršiti čine upravljanja.

Na žalost ova odredba se ne primjenjuje, iako je sasvim jasno da su neki jednostavno silom Kanonskog prava postali izopćenici. Ovo je veliki propust odgovornih pastira.

Zaključak

Sasvim je jasno da Crkva ne može sve one koji su praktično postali izopćenici i formalno izopćiti, jer je u današnjem vremenu raskolnika i krivovjernika uistinu mnogo. Međutim, nije jasno zašto oni koji cijeli narod vode u tako strašno zlo, koji tvrdokorno ustrajavaju u obmanama i krivovjerju, uživaju ikakvu mogućnost pristupa sakramentima i to javno. Dapače, njihovo tumačenje je u direktnoj suprotnosti s onim što biskupi, pape i Nauk Katoličke Crkve, kažu. K tome obilaze biskupe i potcjenjivački ih obmanjuju, javno iznose interpretativne izjave koje obmanjuju ne samo katolike, nego i cijelo društvo i državu. To čine okorjelo, ustrajno, svjesno, primjenom gnjusnih medijskih kampanja i izdajući o tome cijele brošure. Koliko su Plenković i njegovi suradnici okorjeli u zlu ilustrira i dvojba hoće li dopustiti da pojedini sabornici glasuju po savjesti ili neće. Time zapravo pokazuje da je on gospodar njihovih savjesti. Ova prijetnja je upućena onima koji su najavili glasovanje prema stavu pastira. Pastiri i njih imaju dužnost javno štititi.

Ako li biskupi neće primjeniti pravo prema kojem oni postupaju (Kanonsko pravo), nemaju nikakvo moralno pravo tražiti od bilo koga da postupa po nekom drugom pravu. Ako je Katolička Crkva božanska država, ona je božanska pravna država. Ona je jednostavno dužna postupati po tim božanskim zakonima. Ako netko odbija postupati po tim zakonima, onda je on u sukobu s Bogom te krši i prezire ili zanemaruje Njegove zakone. Stoga je zahtjev naroda Božjeg da se utvrdi jesu li pojedini političari u sukobu s Crkvom i Kanonskim pravom osnovan. Ovaj zahtjev biskupi su dužni razmotriti, utvrditi jesu li ti zahtjevi osnovani i u smislu kaznenih mjera (i kojih kaznenih mjera) i postupiti po Zakoniku Kanonskog prava. Bolje je biti u sukobu s Vladom, koja danas jest,a sutra nije, nego s Bogom.

Prošla su vremena mlakosti. Moramo dobar boj biti, trku završiti i pred Boga doći sa što manje tereta i grijeha. Oni javni, koji djeluju na cijele narode i kulture, osobito su opasni. Pastiri ih mogu suzbiti jer imaju od Boga danu vlast i dužnost da to i čine. Zahtjev naroda Božjeg je potpuno jasan.

U Zagrebu 7. travnja 2018.

Mate Knezović

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati