Pratite nas

Gost Kolumne

Hrvati Posavine i Hercegovine uvijek jedni uz druge

Objavljeno

na

Već tradicionalno, svake godine početkom rujna Orašje i Posavina postaju središte kulture, filma, slavljeničkoga ozračja koje donosi jedinstvenu toplinu i otvorenost našega naroda toga kraja. Zahvaljujući manifestaciji “Večer Hercegovine u Posavini” i svima onima koji su zaslužni za njezino redovito održavanje te festivalu “Dani hrvatskoga filma”, na jedan poseban način slavimo i njegujemo snažnu povezanost i zajedništvo Hercegovaca i Posavaca, ali i svih Hrvata diljem naše domovine Bosne i Hercegovine i izvan nje.

Piše: Dragan Čović – Večernji list

Svatko tko je do sada imao prigodu posvjedočiti tim manifestacijama, mogao je osjetiti ljepotu Posavine, čuveno posavsko gostoprimstvo i dobrodošlicu po kojima je taj kraj poznat, ali i izraženu bliskost naroda Hercegovine i Posavine koja prkosi prostorno-zemljopisnoj razdvojenosti. Neprocjenjiva vrijednost tog iskustva stvarni je osjećaj i spoznaja kako su Hrvati Bosne i Hercegovine, kao i izvan nje – jedno, bilo da žive u Posavini, Hercegovini ili negdje drugdje.

Veže nas zajednička ideja kulturne, etničke i nacionalne povezanosti koja se, opet, na najjasniji način očituje u brojnim poveznicama našeg načina življenja. “Odvojeni, ali ujedinjeni” – to je odrednica koja u najkraćem opisuje odnos “izvornih” Posavaca i Hercegovaca. Jedinstven okvir naše bliskosti zajednički je nacionalni identitet koji je neodvojivo i neraskidivo povezan s našom domovinom Bosnom i Hercegovinom. Hrvati u Posavini i Hrvati u Hercegovini uvijek su bili tu jedni za druge kad god je bilo potrebno. Ne zaboravimo ratna vremena najvećih kušnji i neizvjesnosti kada je hrvatski narod diljem naše domovine krvario, osobito u Posavini, središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Povijest naših odnosa povijest je uzajamnog pomaganja i solidarnosti u najtežim vremenima kada smo branili, štitili, hranili i na mnoge druge načine pomagali jedni drugima, bez razmišljanja pritjecali jedni drugima u pomoć ne kalkulirajući mogućim opasnostima i rizicima. Zalog svih žrtava tog vremena obvezuje nas u miru jačati naše zajedništvo kako bismo sačuvali hrvatski narod na njegovim stoljetnim ognjištima. Tako i ove godine slavimo bliskost Hercegovine i Posavine kroz višestruke poveznice, bilo da su biološke, bratske i sestrinske, a onda i najiskrenije privatne i prijateljske. Premda smo prostorno i zemljopisno odvojeni, među nama su neraskidive i trajne veze koje će takve i ostati. Ne mogu ih dovesti u pitanje propaganda i podmetanja, koji ne jenjavaju niti posustaju i u vremenu u kojem živimo.

Često se u medijima, ali i od onih koji u širenju takvih neistina vide osobnu korist, zlonamjerno spočitava sve ono što je suprotno onome što možemo posvjedočiti kada smo zajedno, a to je istina o kontinuiranom zajedništvu hrvatskog naroda Posavine i Hercegovine. Potpuno je jasno da to smeta svima onima koji žele podijeliti Hrvate i uništiti njihovo zajedništvo jer razjedinjeni i posvađani Hrvati na regionalnoj osnovi omogućili bi realizaciju na ovim prostorima davno zacrtanih političkih strategija za koje su Hrvati BiH prepreka. Kada bi zlonamjernici uspjeli u tome, nesmetano bi mogli nastaviti dalje dekonstituirati Hrvate kao jedan od triju suverenih naroda, nositelja ustavnosti. Takve namjere se u konačnici svode na viziju BiH skrojene isključivo od dvaju entiteta, bez Hrvata kao naroda koji na bilo koji način može odlučivati o svojoj sudbini ili uticati na društveni i politički život Bosne i Hercegovine. Davno su još neka središta moći u inozemstvu preko svojih posrednika u BiH zacrtala svođenje Hrvata na poziciju nacionalne manjine ili čak raritetne folklorne skupine. U tome bi zasigurno uspjeli jer su na raspolaganju imali, kao što i danas imaju, značajne resurse za realizaciju svog nauma. Kako smo se onda uspjeli oduprijeti tome? Jednostavno.

Tako što je naš odgovor na njihove pokušaje razjedinjenja hrvatskog bića u BiH bio naše još snažnije povezivanje, umrežavanje i solidariziranje. To se pokazalo kao ključ opstanka Hrvata na ovim prostorima i u cijeloj BiH. Izazovi pred nama nameću obvezu još odlučnijega suprotstavljanja podmetanjima koja imaju za cilj kriminalizaciju Domovinskog rata i nemoralno blaćenje ogromne žrtve koju su u ratu dali oni najvredniji među nama kako bi zaštitili živote, imovinu, slobodu i dostojanstvo hrvatskog naroda.
Na nama je moralna odgovornost odlučno se oduprijeti svim nastojanjima koja bacaju mrlju na Domovinski rat i njegove žrtve te jasno i glasno kazati da smo u ratu časno branili i sačuvali BiH kao državu u kojoj sva tri naroda, pa tako i Hrvati, trebaju imati svoje zasluženo mjesto. To je moj odgovor svima onima koji rade na tome da najvažniju kariku hrvatskog zajedništva hercegovačko-posavskoga prijateljstva presjeku te tako podijele i oslabe Hrvate u BiH. Na nama je odlučno se oduprijeti takvim pogubnim tendencijama, a to možemo isključivo zajedništvom. Nakon svih ratnih iskušenja i neprilika koje su zadesile ovaj kraj, herojskoga otpora koji je očuvao Hrvate na ovim prostorima, brojnih žrtava na tom putu, obveza svih nas je čuvati jedinstvo i zajedništvo kao odgovor svima onima kojima ono predstavlja trn u oku.

Sasvim je izvjesno kako nas u predstojećem vremenu očekuju nova iskušenja, razna podmetanja kako bi se potaknule sumnje i oslabila vjera u zajedništvo Hrvata koje nam daje snagu i perspektivu ustrajati u postizanju naših legitimnih nacionalnih ciljeva u BiH, a to su opstanak i ostanak Hrvata te zaštita Ustavom zajamčenih nacionalnih prava. Takvi ciljevi su i moralno opravdani jer se temelje na ustavnim i moralnim načelima. Oni su kao takvi usmjereni prema postizanju jednakopravnosti Hrvata s druga dva naroda u svim područjima života, prije svega u smislu institucionalno-političke ravnopravnosti koja je jamstvo sustavne ravnopravnosti u svim drugim područjima. Jedino tako, umjesto nestanka Hrvata s ovih prostora, koji neki vide kao način konačnog rješavanja hrvatskog pitanja u BiH, možemo ustrajati kao zajednica u ostvarivanju jednakopravnosti Hrvata, od Posavine, preko središnje Bosne, do Hercegovine.

Stoga ćemo danas i sutra svi skupa iz Orašja iznova poslati glasnu poruku kako želimo povezati sjever i jug lijepe BiH i da to budu snažne veze koje će biti pravi odgovor nastojanjima da se Hrvate podijeli po regionalnoj, političkoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi. Narod Posavine sve nas je svojom dobrotom, požrtvovnošću, domoljubljem i ustrajnošću zadužio ostati uz njega. Budućnost posavskoga kraja pitanje je budućnosti svih nas te ćemo činiti sve kako bi ona bila uspješna i prosperitetna unatoč svim izazovima. Nastavit ćemo graditi mostove i raditi na što snažnijem povezivanju hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini, kroz kulturne, gospodarske, infrastrukturne projekte te raditi na zaštiti zajedničkih interesa koji se sastoje u obrani konstitutivnosti i prava na jednakopravnost s druga dva naroda u svim područjima života. Zalog naših pojedinačnih, ali i općih perspektiva, kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH, su naša uzajamna solidarnost, povjerenje i odlučnost oduprijeti se svim nastojanjima kojima se nastoji razbiti ili poljuljati zajedništvo Hrvata Hercegovine, središnje Bosne i Posavine, a koji će se zasigurno intenzivirati u razdoblju pred nama. Duboko sam uvjeren kako ćemo tada, kao i do sada, znati odgovoriti svim izazovima te na taj način izboriti se za stabilnu poziciju Hrvata u BiH na svim njezinim područjima, a osobito u Posavini koja je od najvećeg simboličnoga i stvarnog značaja. Svako vam dobro i živjeli.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Na svijetu ima jedan Richembergh i taj je izvanredni raritet zapao upravo nas Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Kažu mi dobri poznavatelji njemačkog jezika da prezime Richembergh ne postoji na njemačkom govornom području. Richemberga, naravno, ima, Richembergha ne. S njima se slaže i najveći autoritet suvremenog svijeta – Google.

Ipak, ima jedan Richembergh na svijetu, i taj je izvanredni raritet zapao upravo nas Hrvate. Kad smo srećkovići! Naš unikat je Goran Beus Richembergh, član stranke GLAS i zastupnik u Saboru republike Hrvatske. On je, kako pišu mediji, s dvadesetak godina osvijestio svoje njemačke korijene i, shodno tomu, uzeo prezime Richembergh. Ovo ‘h’ na kraju je valjda dodao da mu novo prezime zvuči još njemačkije.

Kad je u Saboru najavljena minuta šutnje za generala Praljka, Beus Richembergh se javno oglasio da odbija odati počast ”ratnom zločincu”. Nedavno se obrušio i na generala Glasnovića, očito je da iz nekoga razloga ne voli hrvatske generale. Zatražio je da se general Glasnović podvrgne psihijatrijskom vještačenje jer on misli ”da taj čovjek nije zdrave glave”. Možete li zamisliti da se u parlamentu bilo koje zemlje jednom ratnom generalu tako obraća čovjek tako beznačajne biografije kao što je Richemberghova!? Biografije u kojoj je pamćenja dostojna jedino činjenica da je promijenio prezime. I to krivo, to jest u neskladu s jezikom naroda čijim se pripadnikom tom promjenom htio prikazati. No, to je njegova stvar, može se osjećati i Klingoncem ako želi, no to mu ne daje pravo da vrijeđa one koji su stvarali države u kojoj on dobro živi.

To, na žalost, ponešto govori i o nama, a ne samo o njemu. Da Richembergh nije usamljen, pokazuje to i Pupovčevo prezrivo obraćanje generalu Glasnoviću kako nije dostojan da mu on, Pupovac, i odgovori na postavljeno pitanje. S Pupovcem je HDZ u dugogodišnjem savezništvu, tješnjem i sudbonosnijem od obične koalicije, dok se od Glasnovića oštro distancirao.

S druge strane naši su političari i te kako uviđavni prema inozemnim političarima i, što je još gore, njihovim politikama. Evo, netom što nas je propisno opleo nakon ionako mlakih prosvjeda protiv sramotne srpske izložbe o Jasenovcu u UN-u – predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala je Vučića u posjet Hrvatskoj. I tako obezvrijedila i te mlake prosvjede. Dobro je što je Plenković ovaj put bio nešto oštriji prema Vučiću i spomenuo ratnu odštetu, no nije dobro ako je isključivi povod za to njegova averzija prema predsjednici.

U svim tim političkom pripetavanjima sa susjedima Hrvatska uvijek ostane nekako ispljuskana, nerijetko i ukorena od Bruxellesa. Ono što osobito iritira jest da i nakon tih ”međunarodnih batina” naši politički prvaci i dalje papagajski ponavljaju da je naš najvažniji vanjskopolitički interes da Srbija uđe u Europsku uniju i da je Slovenija prijatelj Hrvatske. Budimo iskreni, stvari stoje upravo suprotno. Najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske mora biti onemogućavanje Srbije da uđe u EU sve dok na zadovoljavajući način ne riješimo i zadnje otvoreno pitanje među. A ni onda ne bismo trebali popustiti – budući da smo iz Jugoslavije otišli upravo zbog Srbije, ne čini mi se baš pametnim čeznuti opet za zajednicom država u kojoj će biti i Srbija. Slovenci nam, nemojmo se lagati, nisu nikakvi prijatelji, učinili su sve što je u njihovoj moći da naškode našim državnim interesima. Uostalom, još uvijek drže vojsku na našem tlu.

Te jednostavno dokazive stvari naše političke elite jednostavno ignoriraju i sviraju glupe uspavanke za narod po notama koje stižu iz Bruxellesa dok Ramljak i četrdeset savjetnika vrte tuđu lovu kao u filmu. Sve mi se nekako čini da će na kraju ispasti da je to ipak bila naša lova. A dašak suverenističkog vjetra koji je počeo piriti u srednjoj Europi nikako da stigne do nas.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Islamski radikalizam na djelu u Tešnju – Pripremaju djecu za ratovanje protiv ne-Bošnjaka

Objavljeno

na

Objavio

U početku veljače 2018., u vremenu kada je bošnjački član beha tronacionalnog Predsjedništva Bakir Izetbegović u Briselu, a zatim i u Zagrebu, obmanjivao javnost da nema islamskog terorizma u nefunkcionalnoj, i neodrživoj Bosni i Hercegovini, neki beha mediji su objavili video snimku u kojoj se vidi kako se u turističkom odmaralištu Jelah, na jezeru Jelen kod Tešnja, podučavaju muslimanski dječaci od devet do sedamnaest godinana islamu i prolaze neku vojnu obuku.

Uistinu, nigdje se u svijetu ne ubija tako brutalno istina i brani laž kao u Bosni i Hercegovini. I nigdje se ne govori toliko laži i ne brani terorizam i teroristi kao u europskoj bosanskohercegovačkoj zemlji vehabija, mudžahedina, isilovaca. Ono što cijeli demokratski, europski i slobodni svijet vidi bošnjački politički i vjerski čelnici to ne vide.

Naime, ništa se u ratom razrušenoj i još uvijek razarajućoj Bosni i Hercegovini ne događa osim priprema za rat, za genocid, za progone. Sve druge društvene aktivnosti, gradnja mira, suživota, tolerancije, praštanja, dijaloga i materijalnog boljitka, su po strani, na njih se ratnici i branitelji laži ne osvrču, zbog čega se stječe dojam da je beha društvo ratno, konfliktno, i više nikad pomirujuće. Bošnjački ratnici su okupirali sve institucije beha društva, škole, vjerske objekte, fakultete, tvrtke. Kamo god se čovjek okrene naiđe na ratnika, vjerskog fanatika, islamistu, radikalistu, te sa svih strana, i iz svih institucija odjekuju povici “Alahu ekber!”. Uzvik pjesma koju muslimanska djeca izgovaraju i prije negoli kažu mama.

Ono zašto se mislilo da je muslimanskom korpusu u Bosni i Hercegovini strano, neprihvatljivo kao europskom narodu, ono je njima zavladalo u tolikoj mjeri da u nekim fanatičnim ponašanjima nadmašuju i mnoge radikalne islamske narode. Mislilo se, naime, da je vjerski radikalni islam, s teroristickim dimenzijama, stran i odvratan, neprihvatljiv i nepoznat beha Muslimanima, ali očito da se u tim nadanjima, susjeda Hrvata i Srba, iznevjerilo i prevarilo.

Jesu li beha kršćani bili toliko naivni pa vjerovali u nemogućnost vjerskog muslimanskog radikalizma, ili su beha muslimani bili toliko podli da su uspjeli sakriti taj svoj vjerski fundamentalizam. Bit će i jedno i drugo, a ipak, nažalost, više ovo drugo, koje je uistinu jedna sodomsko-gomorska vjerska islamska opasnost za Bosnu i Hercegovinu kao svijet u malom, a time i za svijet, u prvom redu Europu. Tko je kriv i odgovoran za tako brzu vjersku radikalizaciju Muslimana, naroda koji sam sebe predstavlja europskim, pokazujući i demonstrirajući vjerski fanatizam, šireći ga svakim danom po Bosni i Hercegovini i njime prijeti susjedima kršćanima, Srbima, te napose Hrvatima kao federalnom partneru. Lažno je i prozirno muslimansko opravdanje tih vjerskih akcija građansko-vjerskim beha ratom u kojem su, navodno, oni bili jedine njegove žrtve, te da je ta, naravno lažna, činjenica radikalizirala njihov narod.

Zar u građansko-vjerskom beha ratu nisu bili svi narodi, sve vjere, žrtve jedni drugi. Jesu, i to je nepobitna istina, kao jedini i ničim zamijenjivi temeljac buduće zajedničke Bosne i Hercegovine, i koju, polako ali sigurno prihvaća cijeli svijet. Mali korak za veliku buduću sigurnu, slobodnu i za sva tri beha naroda prihvaćenu Bosnu i Hercegovinu. Ako je to tako, a jest, nije li onda i stradanje Hrvata katolika od strane Muslimana, koji su počinili strašne zločine u dimenzijama genocida i konfesiocida na spaljenim i opustošenim hrvatskim prostorima, moglo postati razlogom vjerskog katoličkog fanatizma. Nije, niti će, i niti može. Kada bi se vodili muslimanskom teorijom razvoja i podupiranja vjerskog islamizma, i Hrvati katolici bi imali daleko više razloga od Muslimana da svoju sadašnjost pretvore u vrijeme vjerskog terorizma, priprema za rat, obuke ratnika, širenje mržnje, svega onoga negativizma koji dolazi iz muslimanskih sredina. To nije dio mentalnog sklopa eurospkih naroda, čije obitelji je dio tisućljeće stari hrvatski narod, niti nauk katoličke vjere.

Okupirani hrvatski prostori, bilo od Srba ili Muslimana, poligoni su za vojnu obuku budućih ratnika. Činjenica da se na tim teritorijama odvijaju pripreme okupatorskih ratnika, Srba ili Muslimana Bošnjaka, potvrđuje ratni cilj zaraćenih beha strana, borba za teritorij. I kao što je kroz prošlost bilo, a tako je i danas, okupator se uvijek ukopava na osvojenim teritorijima, pokazujući namjeru trajnog ostanka na njima, ali i demonstraciju moći nad porobljenim narodom od kojeg je osvojio zemlju.

U nekim koordiniranim i planiranim vremenskim intervalima svjetska i beha javnost se obaviještava o vojnim centrima obuke srspki i muslimanskih ratnika. Obim tih priprema za rat, jedne i druge strane, je toliko raširen da se i djeca obučavaju ratnim vještinama, trenirajući fizičku izdržljivost do iznemoglosti. Jedan mjesec vijesti dolaze iz genocidne Republike srpske kako se njihovi ratnici obučavaju i pripremaju ili u etnički čistom njihovom entitetu, ili u majčici Rusiji. Drugi mjesec javnost se obaviještava da Bakir Izetbegović sprema i naoružava deset tisuća isilista, koji čekaju zapovijed „Za Alaha, spremni!“.

Budući da Bakir uviđa Dodikovu vojnu superiornost, bilo u broju ratnika ili u njihovoj opremljenosti u Rusiji, Izetbegović mobilizira djecu za budući rat, u ratu gotovo nestale Bosne i Hercegovine. Po uzoru na islamske zemlje gdje su djeca glavni ratnici, i to najbrutalniji, ne svojom krivnjom več zaslugom vjerski učitelja, u samoubilačkim akcijama opasani eksplozivom, i bošnjačko čelništvo priprema djecu za te brutalne i razarajuče akcije ubijanja neprijatelja i samoubijanja. Kao i sve druge terorističke islamske akcije u Bosni i Hercegovini i ove pripreme djece za ratnike bit će za svjetsku javnost i Visokog predstavnika, „psi laju karavana prolazi“.

Gdje su međunarodne organizacije za zaštitu djece. Zloporaba djece u pripreme za rat u Bosni i Herecgovini, a zasigurno kasnije i šire, prelazi i granice turske otimačine kršćanske djece od roditelja i njihovo odvođenje u Tursku na prisilnu islamizaciju, pripreme za ratnike i vojskovođe, te zatim slanje da ubijaju čak i roditelje po Bosni. Mora se čovjek upitati, kakva je to vjera islam, na kojim postulatima, zapovjedima se ona temelji. Je li ubijanje njen temeljni nauk, ili je krivo tumače vjerske vođe, poput Mustafe Cerića ili onoga vehabije sa bradom i kratkim hlačama, Envera Hebibovića koji u Jelahu kod Tešnja obučava muslimansku djecu „o razvijanju motoričkih vještina, ali i moralnih osobina kroz vjersku naobrazbu”. Nadati se da islam ne počiva na tim temeljima, na kakvima se danas odgajaju i za rat pripremaju muslimanska djeca-askeri.

Muslimanski askeri, odnosno djeca-vojnici, po onome kako odgovaraju na upit učitelja tko su, očito da su spremna za akcije, bilo u BiH bilo u svijetu. Kako bi ih što bolje sakrili od javnosti, ali i njima manipulirali, obučavaju ih na turskom ili arapskom jeziku, nije li to novi oblik janjičarenja bosanske djece, pa su im zbog toga i tu ratnu organizaciju nazvali Asker, vojnik. Na pitanje učitelja „Tko smo mi?“ djeca vojnički jasno odgovaraju „askeri“, sa turskog prevedeno – vojnici. I za ovo će Izetbegovići, Cerić, Genjac, Mlaćo, Halilović, Suljagić i ostala bratija reći, nema radikalnog isilizma u Bosni i Hercegovini. Neka definiraju i kažu nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, što je to onda islamski terorizam?

Vinko Đotlo

Djeca sa zoljama i u uniformama na proslavi tkz Armije (VIDEO)

Ivo Lučić: Tko sprema Askere za novi rat u Bosni i Hercegovini

facebook komentari

Nastavi čitati