Pratite nas

Gost Kolumne

Hrvati Posavine i Hercegovine uvijek jedni uz druge

Objavljeno

na

Već tradicionalno, svake godine početkom rujna Orašje i Posavina postaju središte kulture, filma, slavljeničkoga ozračja koje donosi jedinstvenu toplinu i otvorenost našega naroda toga kraja. Zahvaljujući manifestaciji “Večer Hercegovine u Posavini” i svima onima koji su zaslužni za njezino redovito održavanje te festivalu “Dani hrvatskoga filma”, na jedan poseban način slavimo i njegujemo snažnu povezanost i zajedništvo Hercegovaca i Posavaca, ali i svih Hrvata diljem naše domovine Bosne i Hercegovine i izvan nje.

Piše: Dragan Čović – Večernji list

Svatko tko je do sada imao prigodu posvjedočiti tim manifestacijama, mogao je osjetiti ljepotu Posavine, čuveno posavsko gostoprimstvo i dobrodošlicu po kojima je taj kraj poznat, ali i izraženu bliskost naroda Hercegovine i Posavine koja prkosi prostorno-zemljopisnoj razdvojenosti. Neprocjenjiva vrijednost tog iskustva stvarni je osjećaj i spoznaja kako su Hrvati Bosne i Hercegovine, kao i izvan nje – jedno, bilo da žive u Posavini, Hercegovini ili negdje drugdje.

Veže nas zajednička ideja kulturne, etničke i nacionalne povezanosti koja se, opet, na najjasniji način očituje u brojnim poveznicama našeg načina življenja. “Odvojeni, ali ujedinjeni” – to je odrednica koja u najkraćem opisuje odnos “izvornih” Posavaca i Hercegovaca. Jedinstven okvir naše bliskosti zajednički je nacionalni identitet koji je neodvojivo i neraskidivo povezan s našom domovinom Bosnom i Hercegovinom. Hrvati u Posavini i Hrvati u Hercegovini uvijek su bili tu jedni za druge kad god je bilo potrebno. Ne zaboravimo ratna vremena najvećih kušnji i neizvjesnosti kada je hrvatski narod diljem naše domovine krvario, osobito u Posavini, središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Povijest naših odnosa povijest je uzajamnog pomaganja i solidarnosti u najtežim vremenima kada smo branili, štitili, hranili i na mnoge druge načine pomagali jedni drugima, bez razmišljanja pritjecali jedni drugima u pomoć ne kalkulirajući mogućim opasnostima i rizicima. Zalog svih žrtava tog vremena obvezuje nas u miru jačati naše zajedništvo kako bismo sačuvali hrvatski narod na njegovim stoljetnim ognjištima. Tako i ove godine slavimo bliskost Hercegovine i Posavine kroz višestruke poveznice, bilo da su biološke, bratske i sestrinske, a onda i najiskrenije privatne i prijateljske. Premda smo prostorno i zemljopisno odvojeni, među nama su neraskidive i trajne veze koje će takve i ostati. Ne mogu ih dovesti u pitanje propaganda i podmetanja, koji ne jenjavaju niti posustaju i u vremenu u kojem živimo.

Često se u medijima, ali i od onih koji u širenju takvih neistina vide osobnu korist, zlonamjerno spočitava sve ono što je suprotno onome što možemo posvjedočiti kada smo zajedno, a to je istina o kontinuiranom zajedništvu hrvatskog naroda Posavine i Hercegovine. Potpuno je jasno da to smeta svima onima koji žele podijeliti Hrvate i uništiti njihovo zajedništvo jer razjedinjeni i posvađani Hrvati na regionalnoj osnovi omogućili bi realizaciju na ovim prostorima davno zacrtanih političkih strategija za koje su Hrvati BiH prepreka. Kada bi zlonamjernici uspjeli u tome, nesmetano bi mogli nastaviti dalje dekonstituirati Hrvate kao jedan od triju suverenih naroda, nositelja ustavnosti. Takve namjere se u konačnici svode na viziju BiH skrojene isključivo od dvaju entiteta, bez Hrvata kao naroda koji na bilo koji način može odlučivati o svojoj sudbini ili uticati na društveni i politički život Bosne i Hercegovine. Davno su još neka središta moći u inozemstvu preko svojih posrednika u BiH zacrtala svođenje Hrvata na poziciju nacionalne manjine ili čak raritetne folklorne skupine. U tome bi zasigurno uspjeli jer su na raspolaganju imali, kao što i danas imaju, značajne resurse za realizaciju svog nauma. Kako smo se onda uspjeli oduprijeti tome? Jednostavno.

Tako što je naš odgovor na njihove pokušaje razjedinjenja hrvatskog bića u BiH bio naše još snažnije povezivanje, umrežavanje i solidariziranje. To se pokazalo kao ključ opstanka Hrvata na ovim prostorima i u cijeloj BiH. Izazovi pred nama nameću obvezu još odlučnijega suprotstavljanja podmetanjima koja imaju za cilj kriminalizaciju Domovinskog rata i nemoralno blaćenje ogromne žrtve koju su u ratu dali oni najvredniji među nama kako bi zaštitili živote, imovinu, slobodu i dostojanstvo hrvatskog naroda.
Na nama je moralna odgovornost odlučno se oduprijeti svim nastojanjima koja bacaju mrlju na Domovinski rat i njegove žrtve te jasno i glasno kazati da smo u ratu časno branili i sačuvali BiH kao državu u kojoj sva tri naroda, pa tako i Hrvati, trebaju imati svoje zasluženo mjesto. To je moj odgovor svima onima koji rade na tome da najvažniju kariku hrvatskog zajedništva hercegovačko-posavskoga prijateljstva presjeku te tako podijele i oslabe Hrvate u BiH. Na nama je odlučno se oduprijeti takvim pogubnim tendencijama, a to možemo isključivo zajedništvom. Nakon svih ratnih iskušenja i neprilika koje su zadesile ovaj kraj, herojskoga otpora koji je očuvao Hrvate na ovim prostorima, brojnih žrtava na tom putu, obveza svih nas je čuvati jedinstvo i zajedništvo kao odgovor svima onima kojima ono predstavlja trn u oku.

Sasvim je izvjesno kako nas u predstojećem vremenu očekuju nova iskušenja, razna podmetanja kako bi se potaknule sumnje i oslabila vjera u zajedništvo Hrvata koje nam daje snagu i perspektivu ustrajati u postizanju naših legitimnih nacionalnih ciljeva u BiH, a to su opstanak i ostanak Hrvata te zaštita Ustavom zajamčenih nacionalnih prava. Takvi ciljevi su i moralno opravdani jer se temelje na ustavnim i moralnim načelima. Oni su kao takvi usmjereni prema postizanju jednakopravnosti Hrvata s druga dva naroda u svim područjima života, prije svega u smislu institucionalno-političke ravnopravnosti koja je jamstvo sustavne ravnopravnosti u svim drugim područjima. Jedino tako, umjesto nestanka Hrvata s ovih prostora, koji neki vide kao način konačnog rješavanja hrvatskog pitanja u BiH, možemo ustrajati kao zajednica u ostvarivanju jednakopravnosti Hrvata, od Posavine, preko središnje Bosne, do Hercegovine.

Stoga ćemo danas i sutra svi skupa iz Orašja iznova poslati glasnu poruku kako želimo povezati sjever i jug lijepe BiH i da to budu snažne veze koje će biti pravi odgovor nastojanjima da se Hrvate podijeli po regionalnoj, političkoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi. Narod Posavine sve nas je svojom dobrotom, požrtvovnošću, domoljubljem i ustrajnošću zadužio ostati uz njega. Budućnost posavskoga kraja pitanje je budućnosti svih nas te ćemo činiti sve kako bi ona bila uspješna i prosperitetna unatoč svim izazovima. Nastavit ćemo graditi mostove i raditi na što snažnijem povezivanju hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini, kroz kulturne, gospodarske, infrastrukturne projekte te raditi na zaštiti zajedničkih interesa koji se sastoje u obrani konstitutivnosti i prava na jednakopravnost s druga dva naroda u svim područjima života. Zalog naših pojedinačnih, ali i općih perspektiva, kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH, su naša uzajamna solidarnost, povjerenje i odlučnost oduprijeti se svim nastojanjima kojima se nastoji razbiti ili poljuljati zajedništvo Hrvata Hercegovine, središnje Bosne i Posavine, a koji će se zasigurno intenzivirati u razdoblju pred nama. Duboko sam uvjeren kako ćemo tada, kao i do sada, znati odgovoriti svim izazovima te na taj način izboriti se za stabilnu poziciju Hrvata u BiH na svim njezinim područjima, a osobito u Posavini koja je od najvećeg simboličnoga i stvarnog značaja. Svako vam dobro i živjeli.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nije ‘problem’ u Thompsonu, već u uspjesima Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Dok se rijeka ljudi s Trga bana Josipa Jelačića slijevala niz zagrebačke ulice i uličice, po raznim mrežama i portalima počele su se objavljivati konačne ocjene dočeka hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Više od pola milijuna ljudi, od Plesa do najpoznatijeg hrvatskog trga, priredili su nezaboravan spektakl. Slike tog dočeka obišle su svijet, a najljepše su one koje pokazuju fizičku bliskost Vatrenih i naroda koji je u svakom trenutku mogao pružiti ruku idolima, piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Hrvatska nogometna reprezentacija bila je na okupu gotovo dva mjeseca. Dan i noć su se znojili kako bi postigli rezultat kojeg smo svi potajno priželjkivali – nadmašivanje rezultata iz 1998. Trošili smo glasnice i živce, a kritičari Vatrenih ili su se povukli ili su bili kamuflirani među navijačima.

Ipak, najtvrđa društveno-politička pera nisu se hladila ni nakon odličnih utakmica reprezentacije u skupini. Što je uspjeh bio bolji, to su pera bila nervoznija. Odahnuli su, poput bjeloglavih supova, kad se s reprezentativcima pojavio stari plijen, s mikrofonom u ruci, u crno-plavom dresu.

Taj je dres zasmetao, recimo, Dragi Pilselu. On je čak odbio navijati za Vatrene zbog spomenutog dresa. Nekadašnji uspješni bacač kamenja u dalj na sinagoge tako je lamentirao kako “crni dresovi bude ružne asocijacije”. Odbio je Pilsel navijati za Vatrene i unatoč povijesnim rezultatima te je podsjetio kako “gasi Hrvatski radio kad emitira Thompsonovo ustašovanje”.

Nakon deranja ustaškog dresa, krenula je rasprava o Danijelu Subašiću. Još je stadion u Nižnjem Novgorodu pucao od veselja, a na mrežama se već moglo čitati o “Srbinu koji je spasio Hrvatsku protiv Danske”. Naravno, autori takvih tekstova nisu hrvatski patrioti i mrka desnica, već kojekakvi Informeri iz Srbije i moralne vertikale iz Hrvatske.

Pored njih našao se i nezaobilazni domaći tjednik ‘Novosti’. U njemu se mogao pročitati tekst “Tuđman protiv Subašića” Milorada Krstulovića. Autora je zasvrbilo što se Subašić izjasnio kao Hrvat, pa je požurio napisati da je to tako jer bi Subašića neki razapeli ako bi se izjasnio kao Srbin, jer ne slijedi politiku “brojanja krvnih zrnaca” Franje Tuđmana. Krstulović, da nije zlonamjeran, prije nego što bi napisao tu gnusobu odgovorio bi sam sebi na pitanje: koji bi to Hrvat “razapeo” nekog s rukom na srce dok emotivno pjeva hrvatsku himnu?

Nametanje pseudo-teze da bi Subašićevo pripadanje srpskom narodu moglo smetati Hrvatima i navijačima Vatrenih je već više puta viđena provokacija. Kad se već dotiče “brojača krvnih zrnaca” Tuđmana, Krstulović bi se trebao prisjetiti da je taj Tuđman amnestirao i Srbe koji su tjerali nesrpske stanovnike da oko ruke nose bijelu traku i da su u “Tuđmanovoj vojsci” bili i Srbi koji nisu prihvaćali zlo zvano SAO Krajina. To ultimativno zlo smeta svakom prisebnom Hrvatu, a nikako pojedinci koji drže ruku na srce, za Hrvatsku.

Ukazivanje ustaša dosegnulo je svoj klimaks na dočeku Vatrenih. Poslije polufinala s Engleskom danima su mediji pisali kako će reprezentativci zatražiti da, zajedno s njima, Marko Perković Thompson pjeva u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Svima je poznato da je njegova pjesma ‘Lijepa li si’ postala svojevrsni doping nogometaša i drugih sportaša.

Unatoč molbi viceprvaka svijeta, organizatori su procijenili kako Thompsonu nije mjesto na bini. Vjerojatno su brinuli o slici Hrvatske u svijetu koju ‘savršeno’ promoviraju aktualne vlasti u odnosu na, kako neki kažu, pjevača ‘ustašu’. Tako su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić morali Thompsona švercati u bus sve do bine. Organizatori su nevoljko dopustili glazbeniku da s navijačima otpjeva ‘Lijepa li si’, a kad je Modrić zatražio ‘Geni kameni’ glazbe nije bilo. Cijela fešta je prekinuta s naprasnim “laku noć” iako su i navijači i nogometaši “tražili još”. Zar nije jasno da cenzura danas izaziva kontraefekt? Nogometaši su u inat pjevali ‘Gene kamene’ u Splitu, Varaždinu, Omišu, Donjem Miholjcu, Slavonskom Brodu, Sesvetama, Imotskom i drugim mjestima gdje je tu pjesmu s njima pjevalo još više stotina tisuća građana.

Bez obzira na sportska slavlja uz Thompsonove pjesme, kolumnistica Đurđica Klancir pita se “jesmo li opteretili Zlatka Dalića očekivanjem da će trasirati normalno domoljublje u Hrvatskoj?” Očito da Klancir misli da domoljublje može biti nenormalno. Da je normalno nenormalno, a nenormalno normalno jasno je i iz ovog dijela njenog teksta: “Bilo je mnogo onih koji su i ‘Lijepa li si’ bili spremni oprostiti u trenucima velikog tuluma i veselja”.

Ukratko, prema naprednim kriterijima koje nogometnim ognjištarcima nameću naprednjaci Klancir i drugi, ružna ‘ustaška’ ‘Lijepa li si’ je nešto čega se trebamo sramiti. Ali tu i tamo – od srca Vam hvala gospođo Klancir! – nogometašima i masi od pol milijuna duša se može oprostiti.

Zgrozili su se i moralni svjetionici hrvatskog društva Jelena Veljača i Nataša Janjić. Druga je primijetila kako, eto, “mi volimo usrat pred kraj. Takvi smo. Neopisivo”. Tko to voli “usrati” valjda samo ona zna. Sve su one vjerojatno zgrožene zbog “ustaškog pjevača”, kako istog naziva između ostalog i najpoznatiji čitatelj Informera Aleksandar Vučić, ali i Vidioci Boris Dežulović, Tonči Percan, Drago Pilsel i mnogi drugi koji putem medija svijetom šire istinu o ukazanju ustaša.

Problem ne leži ni u crnim dresovima ni u Thompsonu. Još manje u Subašiću. Svjetsko prvenstvo je pokazalo kako se neki i dalje ne mogu pomiriti s dobrim rezultatima Hrvatske na svjetskoj razini, u nogometu i drugim poljima. Nitko dobronamjeran ne bi dozvolio, a kamoli sudjelovao, zbog glazbenih želja, u blaćenju pobjedničke reprezentacije koja je predstavila Hrvatsku bolje nego itko dosad.

Nevjerojatno je da promidžbu “ustaštva” podjednako vide Percan i premijerov (sad bivši) posebni savjetnik za medije Krešimir Macan koji je na Twitteru podijelio mišljenje da se na dočeku radilo o pokušaju “mekog ustaškog državnog udara”. Umjesto da mudro šuti ili reagira na očitu provokaciju, Macan je prihvatio asistenciju i nadodao kako ustaški udar “nije uspio”. Zbog toga su se neki građani s pravom pitali je li upravo Macan jedan od organizatora koji je odlučio bojkotirati Thompsona.

Mnogi žive od širenja mita o ustašama u Hrvatskoj, baš onako kako su to u ne baš tako davnim vremenima činile kontraobavještajne strukture i neželjeni gosti. Takvima su smetali uspjeh i afirmacija Hrvatske, baš onako kako današnjim Vidiocima ustaštva smeta slavlje Vatrenih. Jer, što su predstavnici Hrvatske uspješniji, bez obzira na boju dresa i pozvane pjevače, to je manji utjecaj svjesnih i nesvjesnih promotora stare formule iz ne baš tako davnih vremena.

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ante Gugo: Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala.

Objavljeno

na

Objavio

Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj uspio ostvariti povijesni uspjeh

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje…

Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala. Naša mala Hrvatska jača je od svake njihove mržnje, koliko god ona velika bila. Drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, doček naših nogometaša u Zagrebu, ali i izjava izbornika Zlatka Dalića kada su ga pokušali isprovocirati oni koji se ne mogu pomiriti s veličanstvenim trenutcima koje Hrvatska upravo proživljava, pokazali su da je ljubav jača od svake mržnje.

Kada su od Dalića pokušali dobiti izjavu o tome zašto Marko Perković Thompson na svečanom dočeku nije otpjevao još jednu pjesmu, on je odgovorio: “Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima. Nemojte, molim vas, imajte poštovanja prema ovim ljudima. Nemojte me provocirati”.

Sve ovo što se zbiva od finalne utakmice u kojoj je Hrvatska izgubila zbog lošeg suđenja, na koje se nitko nije pozivao tražeći opravdanje, i što još uvijek traje kao neki nestvarno lijepi san, samo je sažeta slika našeg nacionalnog karaktera, odnosno svega onoga što mi jesmo.

Stojeći više od osam sati na pola četvornog metra prostora i čekajući vatrene da od Zračne luke dr. Franjo Tuđman dođu na Trg bana Josipa Jelačića, slušao sam navijačke pjesme kojima su zabavljači i voditelji održavali raspoloženje okupljene mase. Sve te pjesme, uključujući i one klasične navijačke pune su ljubavi, pune nježnosti… Uspješnice Zaprešić Boysa, kad se sluša ritam, zvuče kao prave ratničke koračnice, ali njihovi tekstovi govore o dječjim snovima, o roditeljskoj ljubavi koja je bila podloga za ljubav prema domovini, o odrastanju… Ne govori se u njima o razbijanju, nasilju ili bilo čemu sličnom.

Prvih dana Domovinskog rata doslovno nas je pjesma održala. Budili smo se, provodili dane i išli na počinak uz zvuke pjesme Moja domovina. Teško da je itko ikad skladao ljepšu pjesmu o svojoj državi od spomenute koja se i danas neizostavno pjeva na svakoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj vatrenih uspio ostvariti povijesni uspjeh uz zvuke te pjesme koja nas je održala u prvim danima rata za slobodu i neovisnost. Pa pogledajmo, tko su oni?

Luka Modrić kao malo dijete bio je prognanik. Djeda su mu ubili agresori. Dejan Lovren također je morao bježati iz vlastitog doma prije nego što je krenuo u školu. Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Danijel Subašić i ostali odrastali su slušajući riku topova s obližnjih bojišnica, u ozračju borbe za samostalnost i neovisnost Lijepe Naše. Ivan Rakitić nije. On je rođen u Švicarskoj, ali kad je trebao odlučiti hoće li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, odlučio se za zemlju svojih roditelja koji zbog toga nisu dobili švicarsko državljanstvo, a on sam je morao promijeniti sredinu i otići u njemačke klubove jer Švicarska više nije bila sredina u kojoj je bio rado viđen. Ukratko, to su djeca koja su odrastala kako je i domovina nastajala. Sva ta patnja pretvorena u ljubav konačno je eksplodirala u njima. Trebao im je samo pravi vođa, netko poput njih samih. Zlatko Dalić se pokazao kao dobitna kombinacija.

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje. Pogledajmo bilo koji svečani politički događaj. Barem polovici političara teško je podići ruku i staviti je na srce. Naši vatreni baš ponosno drže ruku na srcu i pjevaju himnu dok se ona intonira.

Ima tu još nešto vrlo značajno. Većina onih koji danas čine našu političku elitu rođena je, kako se to u žargonu kaže, sa srebrnom žlicom u ustima. Većina naših vatrenih ne da nije imala srebrenu žlicu u ustima, nego neki od njih nisu imali ni aparatić za zube. Naši vatreni su sa svim što su prošli do svog uspjeha, slika prosječne Hrvatske. Isti takav je i njihov izbornik Dalić. On je svjestan za što se oni bore i on ne dopušta da ih itko provocira. On ne skriva da se poslije svake utakmice u svlačionici pjevaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, ali se ne boji jasno reći kako svečani doček nije njegov show, nego je to trenutak onih momaka koji su drugi na svijetu.

Toliko mnoštvo se slilo na doček naših vatrenih jer oni se mogu identificirati jedni s drugima. Oni su ona prava prosječna Hrvatska. Oni su suprotnost novom hrvatskom plemstvu koje se kroz političke elite u Lijepo Našoj stvara proteklih četvrt stoljeća. Dalić je kao vođa dao priliku onima koji znaju i imaju iskustvo. Uzeo je on i mlade, ali samo kako bi im dao priliku da gledaju i uče od starijih. To je formula kojom je Dalić uspio. On nije prvi na svijetu, ali je osvojio srca svijeta. To je ona suštinska razlika između njega kao vođe i prosječnog hrvatskog političara koji pokušava biti lider.

Jako dugo je trajao dolazak vatrenih na taj svečani doček jer mnoštvo uz ceste im nije dalo proći. Svi su htjeli dodirnuti barem jednog igrača, svi su htjeli autogram, možda i fotografiju na kojoj se vidi autobus s igračima, ma svi su htjeli zapamtiti taj stvarno jedinstveni trenutak. Mogla je policija jednostavno prokrčiti put autobusu, ali to nitko nije želio. Nisu to htjeli ni naši vatreni, a ni okupljenih pola milijuna ljudi koji su satima čekali uz ceste kojima su oni prolazili.

Uz toliko mnoštvo ljudi sve je prošlo čak i bez najmanjeg incidenta, dok je istovremeno policija u Francuskoj pisala izvješća o mrtvima i ranjenima tijekom dočeka njihove reprezentacije. Nažalost, izgleda kao da je nekima u Hrvatskoj žao što smo priredili veličanstveni doček kojem se svijet ni dva dana poslije ne prestaje diviti. Umjesto da se ponosimo i veselimo mi se već bavimo raspravama o tome.

Po onome što neki ovih dana nastoje nametnuti kao temu zbog jedne (ne)otpjevane pjesme Marka Perkovića Thompsona moramo se zapitati je li njima zaista stalo do toga da u svijet ode lijepa slika o Hrvatskoj ili im je nogometna reprezentacija tek sredstvo za politikantske obračune. 

Možda je ono što se zbivalo na sceni kada su reprezentativci konačno došli na Trg bana Josipa Jelačića moglo trajati i nekoliko minuta dulje, ali tko može zaboraviti slavlje Joe Šimunića koje je trajalo baš minutu predugo na stadionu u Maksimiru nakon utakmice protiv Islanda 2013. godine, kada je naprasno završila njegova blistava nogometna karijera. Vjerujem da bi svi oni, kojima je Hrvatska zaista na srcu, bili sretni da je i tada Šimuniću netko isključio mikrofon, kao što ga je 2018. isključio Thompsonu. Ne tvrdim da bi Thompson poput Šimunića uzviknuo taj pozdrav, ali tko može jamčiti da to ne bi napravio neki provokator iz publike. Ionako neki svjetski mediji pokušavaju uprljati ovaj veličanstveni doček naše reprezentacije izmišljajući incidente s fašističkim obilježjima.

Nažalost, to je naša realnost. Ipak, nisu uspjeli kao što ne uspiju nikad kada su Hrvati jedinstveni. Nema te mržnje koja može pobijediti ovakvu ljubav prema domovini kakva se očituje od trenutka kad su naši vatreni zrakoplovom ušli u hrvatski zračni prostor. Kao što kaže pjesma, to je ljubav koja ne može proć. Naša djeca rata, oni koji znaju i imaju iskustvo, oni koji neupitno i bez kalkulacija vole domovinu, sa svojim izbornikom zapalili su vatru koja obasjava cijeli svijet. Oni su uspjeli. Oni, koji su prije njih kalkulirali i radili kompromise, nisu.

Ante Gugo/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari