Pratite nas

Gost Kolumne

Hrvati Posavine i Hercegovine uvijek jedni uz druge

Objavljeno

na

Već tradicionalno, svake godine početkom rujna Orašje i Posavina postaju središte kulture, filma, slavljeničkoga ozračja koje donosi jedinstvenu toplinu i otvorenost našega naroda toga kraja. Zahvaljujući manifestaciji “Večer Hercegovine u Posavini” i svima onima koji su zaslužni za njezino redovito održavanje te festivalu “Dani hrvatskoga filma”, na jedan poseban način slavimo i njegujemo snažnu povezanost i zajedništvo Hercegovaca i Posavaca, ali i svih Hrvata diljem naše domovine Bosne i Hercegovine i izvan nje.

Piše: Dragan Čović – Večernji list

Svatko tko je do sada imao prigodu posvjedočiti tim manifestacijama, mogao je osjetiti ljepotu Posavine, čuveno posavsko gostoprimstvo i dobrodošlicu po kojima je taj kraj poznat, ali i izraženu bliskost naroda Hercegovine i Posavine koja prkosi prostorno-zemljopisnoj razdvojenosti. Neprocjenjiva vrijednost tog iskustva stvarni je osjećaj i spoznaja kako su Hrvati Bosne i Hercegovine, kao i izvan nje – jedno, bilo da žive u Posavini, Hercegovini ili negdje drugdje.

Veže nas zajednička ideja kulturne, etničke i nacionalne povezanosti koja se, opet, na najjasniji način očituje u brojnim poveznicama našeg načina življenja. “Odvojeni, ali ujedinjeni” – to je odrednica koja u najkraćem opisuje odnos “izvornih” Posavaca i Hercegovaca. Jedinstven okvir naše bliskosti zajednički je nacionalni identitet koji je neodvojivo i neraskidivo povezan s našom domovinom Bosnom i Hercegovinom. Hrvati u Posavini i Hrvati u Hercegovini uvijek su bili tu jedni za druge kad god je bilo potrebno. Ne zaboravimo ratna vremena najvećih kušnji i neizvjesnosti kada je hrvatski narod diljem naše domovine krvario, osobito u Posavini, središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Povijest naših odnosa povijest je uzajamnog pomaganja i solidarnosti u najtežim vremenima kada smo branili, štitili, hranili i na mnoge druge načine pomagali jedni drugima, bez razmišljanja pritjecali jedni drugima u pomoć ne kalkulirajući mogućim opasnostima i rizicima. Zalog svih žrtava tog vremena obvezuje nas u miru jačati naše zajedništvo kako bismo sačuvali hrvatski narod na njegovim stoljetnim ognjištima. Tako i ove godine slavimo bliskost Hercegovine i Posavine kroz višestruke poveznice, bilo da su biološke, bratske i sestrinske, a onda i najiskrenije privatne i prijateljske. Premda smo prostorno i zemljopisno odvojeni, među nama su neraskidive i trajne veze koje će takve i ostati. Ne mogu ih dovesti u pitanje propaganda i podmetanja, koji ne jenjavaju niti posustaju i u vremenu u kojem živimo.

Često se u medijima, ali i od onih koji u širenju takvih neistina vide osobnu korist, zlonamjerno spočitava sve ono što je suprotno onome što možemo posvjedočiti kada smo zajedno, a to je istina o kontinuiranom zajedništvu hrvatskog naroda Posavine i Hercegovine. Potpuno je jasno da to smeta svima onima koji žele podijeliti Hrvate i uništiti njihovo zajedništvo jer razjedinjeni i posvađani Hrvati na regionalnoj osnovi omogućili bi realizaciju na ovim prostorima davno zacrtanih političkih strategija za koje su Hrvati BiH prepreka. Kada bi zlonamjernici uspjeli u tome, nesmetano bi mogli nastaviti dalje dekonstituirati Hrvate kao jedan od triju suverenih naroda, nositelja ustavnosti. Takve namjere se u konačnici svode na viziju BiH skrojene isključivo od dvaju entiteta, bez Hrvata kao naroda koji na bilo koji način može odlučivati o svojoj sudbini ili uticati na društveni i politički život Bosne i Hercegovine. Davno su još neka središta moći u inozemstvu preko svojih posrednika u BiH zacrtala svođenje Hrvata na poziciju nacionalne manjine ili čak raritetne folklorne skupine. U tome bi zasigurno uspjeli jer su na raspolaganju imali, kao što i danas imaju, značajne resurse za realizaciju svog nauma. Kako smo se onda uspjeli oduprijeti tome? Jednostavno.

Tako što je naš odgovor na njihove pokušaje razjedinjenja hrvatskog bića u BiH bio naše još snažnije povezivanje, umrežavanje i solidariziranje. To se pokazalo kao ključ opstanka Hrvata na ovim prostorima i u cijeloj BiH. Izazovi pred nama nameću obvezu još odlučnijega suprotstavljanja podmetanjima koja imaju za cilj kriminalizaciju Domovinskog rata i nemoralno blaćenje ogromne žrtve koju su u ratu dali oni najvredniji među nama kako bi zaštitili živote, imovinu, slobodu i dostojanstvo hrvatskog naroda.
Na nama je moralna odgovornost odlučno se oduprijeti svim nastojanjima koja bacaju mrlju na Domovinski rat i njegove žrtve te jasno i glasno kazati da smo u ratu časno branili i sačuvali BiH kao državu u kojoj sva tri naroda, pa tako i Hrvati, trebaju imati svoje zasluženo mjesto. To je moj odgovor svima onima koji rade na tome da najvažniju kariku hrvatskog zajedništva hercegovačko-posavskoga prijateljstva presjeku te tako podijele i oslabe Hrvate u BiH. Na nama je odlučno se oduprijeti takvim pogubnim tendencijama, a to možemo isključivo zajedništvom. Nakon svih ratnih iskušenja i neprilika koje su zadesile ovaj kraj, herojskoga otpora koji je očuvao Hrvate na ovim prostorima, brojnih žrtava na tom putu, obveza svih nas je čuvati jedinstvo i zajedništvo kao odgovor svima onima kojima ono predstavlja trn u oku.

Sasvim je izvjesno kako nas u predstojećem vremenu očekuju nova iskušenja, razna podmetanja kako bi se potaknule sumnje i oslabila vjera u zajedništvo Hrvata koje nam daje snagu i perspektivu ustrajati u postizanju naših legitimnih nacionalnih ciljeva u BiH, a to su opstanak i ostanak Hrvata te zaštita Ustavom zajamčenih nacionalnih prava. Takvi ciljevi su i moralno opravdani jer se temelje na ustavnim i moralnim načelima. Oni su kao takvi usmjereni prema postizanju jednakopravnosti Hrvata s druga dva naroda u svim područjima života, prije svega u smislu institucionalno-političke ravnopravnosti koja je jamstvo sustavne ravnopravnosti u svim drugim područjima. Jedino tako, umjesto nestanka Hrvata s ovih prostora, koji neki vide kao način konačnog rješavanja hrvatskog pitanja u BiH, možemo ustrajati kao zajednica u ostvarivanju jednakopravnosti Hrvata, od Posavine, preko središnje Bosne, do Hercegovine.

Stoga ćemo danas i sutra svi skupa iz Orašja iznova poslati glasnu poruku kako želimo povezati sjever i jug lijepe BiH i da to budu snažne veze koje će biti pravi odgovor nastojanjima da se Hrvate podijeli po regionalnoj, političkoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi. Narod Posavine sve nas je svojom dobrotom, požrtvovnošću, domoljubljem i ustrajnošću zadužio ostati uz njega. Budućnost posavskoga kraja pitanje je budućnosti svih nas te ćemo činiti sve kako bi ona bila uspješna i prosperitetna unatoč svim izazovima. Nastavit ćemo graditi mostove i raditi na što snažnijem povezivanju hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini, kroz kulturne, gospodarske, infrastrukturne projekte te raditi na zaštiti zajedničkih interesa koji se sastoje u obrani konstitutivnosti i prava na jednakopravnost s druga dva naroda u svim područjima života. Zalog naših pojedinačnih, ali i općih perspektiva, kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH, su naša uzajamna solidarnost, povjerenje i odlučnost oduprijeti se svim nastojanjima kojima se nastoji razbiti ili poljuljati zajedništvo Hrvata Hercegovine, središnje Bosne i Posavine, a koji će se zasigurno intenzivirati u razdoblju pred nama. Duboko sam uvjeren kako ćemo tada, kao i do sada, znati odgovoriti svim izazovima te na taj način izboriti se za stabilnu poziciju Hrvata u BiH na svim njezinim područjima, a osobito u Posavini koja je od najvećeg simboličnoga i stvarnog značaja. Svako vam dobro i živjeli.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Preduvjet velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a jest – Lustracija

Objavljeno

na

Objavio

Po čemu je Davor Bernardić sve sličniji Ivanu Pernaru? Po tome što, osim da se predstavljaju zaštitnicima siromašnih i potlačenih, obojica iskazuju i specifične političke sklonosti. Tako mladi šef SDP-a slavi u Kumrovcu rođendan druga Tita i njegovu odavno pokopanu totalitarnu i komunističku  teoriju i praksu, dok Pernar prezire zapadne demokratske institucije kao što su EU i NATO.

Njihovi su politički izbori toliko bizarni da ih vrijedi zabilježiti i propitati. Budući da danas u Hrvatskoj mnogi profitiraju na ruskoj potrebi širenja raznolikih gospodarskih, energetskih i inih utjecaja, Pernarova iznenadna fascinacija Putinom mogla bi se u tom kontekstu i razumjeti. Međutim, kako racionalno i razumski objasniti Bernardićevu sve veću ukorijenjenost u promašenoj i od demokratskog svijeta osuđenoj titoističkoj ideologiji iz prošlog stoljeća? Što je to u mladom sdpeovskom biću što ga tjera kultu umrlog maršala?

Kad je 1980. Broz umro kao doživotni predsjednik umiruće jugotvorevine, Davor Bernardić je imao tek nekoliko mjeseci. Njegov je prethodnik Ivica Račan kao bivši visoki partijski dužnosnik već tada shvatio da svoje komuniste treba nekako demokratski reformirati, pa ih je i nazvao Strankom demokratskih promjena. Kroz tu estetsku operaciju Račan je početkom devedesetih pokušao, i dobrim dijelom uspio prikriti mračno totalitarno lice Partije koje svojim pohodom u Kumrovec  nanovo oživljava sadašnji  predsjednik SDP-a. Kada je Winston Churchill svojedobno izjavio da će fašisti budućnosti biti antifašisti, misleći pritom na komunističke i staljinističke režime koji su se umiveno samoproglašavali antifašističkim, vjerojatno nije ni sanjao koliko je bio vidovit.

Potvrdio je to ovih dana saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić skandaloznom, utuživom izjavom na fejsu: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“. I lavina zgražanja je krenula. Ali ne treba se čuditi, jer u ovoj Stazićevoj izjavi sažete su njegove  i Bernardićeve „tekovine antifašizma“, u kojima su poslije završetka rata jugokomunisti, a ne antifašisti kako im danas tepaju njihovi nasljednici, samo u rudniku Huda jama zakopali više od tri tisuće živih zarobljenika među kojima je bilo gotovo tisuću žena. U toj poratnoj industriji zločina koju priziva jedan hrvatski saborski  zastupnik klasičnim govorom mržnje i pozivanjem na nasilje, što se u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu tretira kao kazneno djelo, svirepo je ubijeno na stotina tisuća ljudi.

Za našeg narodnog zastupnika, inače gorljivog zagovornika aktualne tobožnje nenasilne Istanbulske konvencije, to nisu bili ljudi za koje je trebala vrijediti Ženevska konvencija. Bili su to, kako je 20. svibnja ’45. u Varaždinu u svom prvom poslijeratnom govoru rekao Bernardiću, Staziću i ekipi omiljeni drug Tito: „Nisam došao službeno, niti da govorim o politici… već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Tako se još jednom pokazalo da su veličanjem i  slavljenjem „antifašizma“ prošlosti Stazić i njemu slični, takozvani hrvatski ljevičari, jedino mogli doći da se još jednom prisjetimo  Churchilla – do fašizma budućnosti.

PREDUVJET VELIKOJ KOALICIJI HDZ-a i SDP-a JEST – LUSTRACIJA

Mirko Galić, umirovljeni novinar, bivši savjetnik u Agrokoru i bivši direktor HRT-a ovih se dana na stranicama „Večernjeg lista“ osobito angažirao u promoviranju ideje o nužnosti velike koalicije između SDP-a i HDZ-a. Ideja nije od jučer. Godinama je njezin vatreni zagovornik bio bivši premijer Vlade nacionalnog jedinstva dr. Franjo Gregurić. Nikica Valentić  također je  kao bivši premijer nebrojeno puta posljednjih godina u intervjuima svojojoj omiljenoj novinarki Jeleni Lovrić tvrdio da je velika koalicija jedini spas za Hrvatsku. Da se pita Emila Tedeschija, vjerojatno bi i on bio danas za nju.

Ideološke podjele najveća su smetnja biznisu, tvrde nam već dulje vrijeme zagovornici koaliranja HDZ-a i SDP-a. Tako Mirko Galić smatra da je to možda posljednja šansa da zemlja krene u temeljite reforme i pridigne se s europskog dna nerazvijenosti, što bi, vjeruje Večernjakov uvodničar, razveselilo Europu i Bruxelles jer bi, eto, „mala Hrvatska dala lekciju velikoj Italiji kako se vodeće stranke podređuju državnim i nacionalnim interesima“. Galićevoj ideji ne bi se imalo što prigovoriti da iza nje ne stoje brojne interesno – političke zamke  i sitne podvale.

Naime, Hrvatska danas već ima svojevrsnu veliku koaliciju s HNS-om pa nikako da joj reformski krene. Dapače, agonija s Agrokorom pokazuje znakove i ozbiljnijih poremećaja koji bi državu mogli stajati i do desetak milijardi kuna štete odluče li Agrokorovi vjerovnici isključiti se  iz nagodbe prema Vladinom specijalnom zakonu i pokrenuti sudske tužbe. No, čini se da današnjem državnom, bolje reći socijalističkom kapitalizmu, upravo fali Galićeva formula ideološkog netalasanja i političkog spajanja nespojivog. Pozivanje na njemački model posve je promašeno ako znamo da su Nijemci i „desni“ i „lijevi“ najprije proveli lustraciju baš zbog svog njemačkog državnog i nacionalnog interesa. I vidimo da im odlično ide, najbogatiji su i glavni u Europi. U Hrvatskoj upravo sve suprotno.

O lustraciji ni čuti, barem kao ljekovitoj, katarzičnoj društvenoj pojavi. Pa makar bilo i po onoj partijskoj – da pojavu treba osuditi, a drugove spasiti. Zato bi ovih dana trebalo žaliti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su presudom Vrhovnog suda u Karlsruheu osuđeni na doživotnu zatvorsku kaznu, jer samo su njih dvojica platila za UDBA-ina legalna ubojstva u zaštiti Partije i jugo-poretka. Umjesto da je Hrvatska uprla sve snage da ih se oslobodi u zamjenu za njihovo svjedočenje o zločinima komunizma, ona se u SDP-u i HNS-u 2013. lex Perkovićem grčevito branila od bilo kakvog suđenja bivšem režimu.

Upravo je njihov slučaj pokazao koliko su strukture bivšeg totalitarnog režima jake i danas. Pokazuje to i ponašanje hrvatskih sudova da se obojica osumnjičenika izruče Njemačkoj pod uvjetom da budu vraćeni u Hrvatsku gdje će sada nadležni sudovi prilagoditi presudu domaćem zakonodavstu. Dok Hrvatska ne prihvati da lustracija nije pitanje prošlosti nego budućnosti, dotad ćemo biti i ostati na europskom začelju razvijenosti. No, trenutna hrvatska partitokracija očito ne želi mijenjati model vladanja i upravljanja zemljom.

U tom smislu nema nikakve sumnje da nam se doista sprema velika koalicija. Bez obzira što Arsen Bauk trenutno tvrdi da se prije toga HDZ treba riješiti lopova i ustaša. Više od takvih javnih predstava zajednički će interesi nadvladati sve ideološke razlike, a inkluzivnost Andreja Plenkovića u tome  će samo pomoći, pogotovo što se u međuvremenu dogodio svojevrsni  narodni referendum. Od više od tristo tisuća potpisa za demokratizaciju izbornog sustava i političare odgovorne biračima, HDZ i SDP spas će potražiti u novom zajedništvu i promjeni Ustava po svojoj mjeri i prije novih izbora. Upravo u skladu s novom krilaticom – sve za stabilnost, vlast ni za što.

EKSTREMIZAM VIJEĆA EUROPE I VENECIJANSKE KOMISJE

Ako jahači konzervativne apokalipse i uspiju skupiti potpise – vatru će morati gasiti Ustavni sud, samo je jedan od brojnih sličnih komentara na referendumske inicijative Narod odlučuje. Postoje mehanizmi koji mogu spriječiti referendum, ustvrdila je SDP-ova saborska zastupnica Sabina Glasovac na vijest da je Inicijativa prikupila dovoljan broj potpisa. U sličnom su stilu reagirali gotovo svi prvaci SDP-a, od Peđe Grbina, Arsena Bauka pa do njihova šefa Davora Bernardića. HDZ-ove su reakcije slične. Za ministra uprave Lovru Kuščevića škakljivo je na referendumu odlučivati o manjinskim pravima, a akademika Reinera muče reakcije stranih investitora na pokušaj da bi narod u Hrvatskoj danas o nečemu mogao odlučivati. Pogotovo što za to nije dobio privolu šefa vladajuće stranke i premijera Andreja Plenkovića.

Poznato je da je premijer svojedobno dao jasan naputak svojim zastupnicima da HDZ ne podržava referendum o izbornom zakonu te da njegovi članovi ne smiju podržati aktiviste i volontere na terenu. No, dogodilo se, potpisi su skupljeni. Čak su se tribine na, inače strogo kontroliranom Saboru  HDZ-a proteklog tjedna brzo praznile, puneći svojim potpisima referendumske štandove ispred Cibonina tornja. Narod je odlučio, njih više od 390 tisuća potpisalo je da želi novi izborni zakon u kojem će, između ostalog, i položaj manjina biti u skladu s Ustavom. Jer tri rezervirana saborska mjesta za pripadnike srpske manjine nisu ni u skladu s preporukama Europske vijeća, odnosno njezine Venecijanske komisije iz 2008., dok dvostruko pravo glasa prema tvrdnjama uglednih ustavnopravnih stručnjaka ne osigurava manjinsku ravnopravnost, već postizborni inžinjering koji su dosada uredno konzumirali i sdepeovci i hadezeovci kako bi mogli vladati.

I u tom trokutu svima je bilo dobro osim narodu koji ih je birao. Stoga će se teško izigrati narodna volja koja je dosadašnjem stilu upravljanja zemljom spustila palac dolje. Bit će ih teško sve proglasiti ekstremnim konzervativcima jer se ipak priličan broj okupio oko Inicijative unatoč brojnim političkim i medijskim opstrukcijama i zabranama. Pri tome se ne smije zaboraviti podatak da sve zemlje u Europskoj uniji zajedno imaju osiguranih osam mjesta za predstavnike nacionalnih manjina, a sama Hrvatska ima rezerviranih osam.

Usprkos tome Arsen Bauk cijelu Inicijativu pokušava predstaviti ne kao narodnu volju za izmjenu izbornog zakona, već glasovanje protiv Srba. U Otvorenom Mislava Togonala u raspravi o referendumskoj inicijativi, ministar Kuščević, inače poznat široj javnosti i po pozdravu Hvaljen Isus i Marija, bio je ovaj put gotovo u punom suglasju s Arsenom Baukom koji je ustvrdio da treba sve učiniti ne bi li se referendum spriječio. Taj televizijski nastup dvojice nekadašnjih političkih oponenata jedan je fejs komentator duhovito opisao – Bauk i Kuščević kao Malena i Klepetan, zagrljeni, zagrljeni…

U svakom slučaju slijedi žestoki saborski boj i politički pritisci na Ustavni sud koji će dati konačnu ocjenu ustavnosti referendumskih pitanja za koja se i za europske standarde najrigoroznijim referendumskim pravilima prikupilo neočekivano veliki broj potpisa. Narodu, potpisnicima referenduma preostaje iščekivanje daljnjih reakcija svojih već dugo odnarođenih političkih elita koje bi se, barem na trenutak, trebale prisjetiti one Plutarhove da je sretan onaj narod koji strahuje za svoga, a ne od svoga vladara.

IZVANREDNA VIJEST – TUĐMANOVI POLITIČKI NASLIJEDNICI JOŠ JEDNOM POKAZALI KOLIKO JE ON BIO VELIK – A ONI MALI

Uz šokantni ulični rječnik o lažima i podmetanjma, svjedočili smo ovaj tjedan javnoj svađi predsjednice države, predsjednika Sabora i premijera. I to baš na dan kada je Hrvatska proslavljala svoj veliki Dan državosti, koji joj je otela trećesiječanjska revolucija 2001., preimenujući ga u Saborski spomendan. Najviši državni trojac, svi iz stožerne hrvatske stranke koja je pod vodstvom Franje Tuđmana stvarala državu tog je dana pokazao koliko je državnik Tuđman bio velik, a oni karijerno mali. Srećom, premijer je to nekako brzo shvatio pa krivnju za svađu prebacio na medijske savjetnike, rekavši da su predsjednicu krivo savjetovali. Eto, neka barem nečemu dobrom posluže Krešimir Macan i Mate Radeljić; spasili su obraz barem državnom vrhu, kad su već svoj profesionalni besprizornim spinanjima odavno potrošili.

 

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ivan Miklenić: Dokle to Hrvatska ide natrag?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li u pravu svi oni koji tvrde da u Hrvatskoj sadašnja vlast sve više sliči na republičku vlast iz 1988. godine?

Pitanje nije nimalo neumjesno ne samo zbog prepoznatljivih sličnosti, koje ne može ne vidjeti svaki malo pozorniji hrvatski građanin, nego i zbog činjenice da je Hrvatska sada na začelju Europske unije, premda to nije bila čak ni u času svoga ulaska u tu europsku asocijaciju. Sve to, kao neizbježno pitanje, ne može biti samo političko pitanje, još manje samo stranačko političko ili dnevnopolitičko pitanje, nego je sudbinsko pitanje za sve hrvatske građane, što znači da je to etičko pitanje, odnosno pitanje općega dobra. A kad je god posrijedi pitanje općega dobra, građani dobre volje, osobito katolički vjernici, ne mogu niti smiju biti ravnodušni.

Nastup prvoga čovjeka Hrvatske demokratske zajednice na izvještajnom stranačkom saboru u subotu 26. svibnja može se ocijeniti vrlo sličnim, tj. usporediti s glavnim govorima na kongresima Komunističke partije. Naime, u tim partijskim govorima uvijek je s pozicije moći isticano i utuvljivano najširoj javnosti kako je u državi sve u redu, kako je građanima dobro i sve bolje. Kongresnici ni mediji nisu žalili napora da na svoj način plješću takvim javnim obmanama premda su znali da stvarnost izgleda drugačije: da je ekonomija pred kolapsom, da su stotine tisuća mlađih radnika morale svoj posao i svoju placu potražiti na »trulom« zapadu… Tko god bi se usudio išta od rečenoga u tim partijskim govorima dovesti u pitanje, odmah bi bio suspendiran, ako bi bio član partije, odnosno uhićen i zatvoren ako bi se usudio proturječiti netko tko ne bi bio ni član partije.

“Likirovka”

Govor prvoga čovjeka HDZ-a na stranačkom saboru bio je smišljena »lakirovka« i svaki objektivni analitičar morao bi zaključiti da u tom govoru nije bila riječ o stvarnom stanju u hrvatskom društvu i o realnim perspektivama Republike Hrvatske. Naime, nazadovanje i stagniranje Hrvatske na mnogim područjima, osobito na području životnoga standarda, što je posljedica preskupe države koja otima ljudima velik dio zasluženih mjesečnih primanja za svoj rad, sasvim je jasan znak za uzbunu, za buđenje, jer tako loše upravljanje zemljom ne može se više tolerirati. Dok su primanja za isti posao u Hrvatskoj višestruko manja od primanja u razvijenim zemljama EU-a, bacanje je prašine u oči da su u prosjeku plaće porasle za 350 kuna, a trebale bi, po svoj prilici, da je Hrvatska vođena kako bi to struka zahtijevala, porasti najmanje za 3500 kuna.

Članstvo Hrvatske u EU-u i činjenica da hrvatski građani mogu dobiti višestruku plaću za jednak rad u inozemstvu doslovno tjera ljude da svoju egzistenciju traže pod tuđim nebom. Nije li to Hrvatska već jednom prošla, zašto mora prolaziti to ponovno, s tim da je sadašnja depopulacija sve opasnija za samo preživljavanje hrvatskoga naroda. Ili je to možda čak i cilj tzv. političkih elita?

Vlada je krajem travnja donijela Nacionalni program reformi 2018., dakle nakon što je trećina godine potrošena, a u tom programu nema baš ništa od onoga što bi dovelo do stvarnoga zaokreta i ispravljanja klijentelističkoga i ucjenjivačkoga upravljanja državom. Taj je program bio donesen u vrijeme kad se činilo, odnosno živjelo u uvjerenju da je Vlada stabilna, premda teško može biti stabilna ako je izložena potencijalnim ucjenama raznih etnobiznismena i interesnih skupina, a sada, nakon odstupanja potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva, više je nego jasno da je krhka, ranjiva i nesposobna ostvariti potrebne promjene. Sada je više nego jasno da je bio nepotreban i dalekosežno, ne samo za HDZ, nego i za cijelu Hrvatsku štetan izlet s ratifikacijom Istanbulske konvencije jer je upravo on pokazao da dolazi na naplatu manipulacija i članovima stranke i izbornim tijelom. Ta je ratifikacija pokazala na djelu tzv. veliku koaliciju, od koje svi tobože bježe, a zapravo je to još jedna potvrda da nema ozbiljnoga višestranačja ni stvarne demokracije u Hrvatskoj.

Političke stranke sve sličnije nekadašnjoj Komunističkoj partiji

Da se političke stranke i političari sve više kriomice povezuju i postaju sve sličniji nekadašnjoj Komunističkoj partiji očituje se u sve dubljem jazu što ga stvaraju između sebe, tj. vladajuće garniture, i običnoga građanstva. Upravo produbljivanju toga za demokratsku zemlju nezamisliva jaza političari i parlamentarne političke stranke pridonijeli su svojim odnosom prema građanskim inicijativama za stvaranje uvjeta za raspisivanje referenduma o tri pitanja. Prema podatcima koji ovih dana kruže internetom, dok se u Hrvatskoj za raspisivanje referenduma zahtijeva skupljanje čak 9 posto valjanih potpisa od ukupnoga broja stanovnika, u Sloveniji i Mađarskoj za raspisivanje referenduma dovoljan je potpis 2 posto stanovništva, a u Švicarskoj samo 1 posto. Prema istom izvoru i vrijeme prikupljanja potpisa najograničenije je u Hrvatskoj -samo 15 dana, dok je taj rok u Sloveniji 30, u Mađarskoj 90, a u Švicarskoj čak 120 dana!

Kako tzv. političke elite dobro misle na svoje interese jasno očituje i odredba po kojoj je u Hrvatskoj za kandidiranje za predsjednika Republike dovoljno samo 10 000 potpisa, a za referendum gotovo 40 puta više! Sadašnjoj Vladi nije ni palo na pamet da imalo pospješi demokraciju i demokratske procese olakšavanjem referenduma, a kamoli da bi planirala promjenu izbornoga zakonodavstva premda je svima očito da bez toga Hrvatska ne može na bolje grane. Ne znači li to da se potrebne promjene u Hrvatskoj ne mogu očekivati od tzv. političkih elita, od političkih stranaka koje pretežno glume višestranačje, nego da svi građani moraju pridonijeti stvaranju novih okolnosti, koje će, kao i krajem osamdesetih, dovesti do stvarnih promjena?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori